Iz Arhiva

Bosanski grb – Drago Ćosić – Ženski mu rod

Ljetos smo na našem  blogu imali karambol. On vam načisto, jao pao i rikno,ko gladno siroče pred praznim kontejnerom.

U Bosni nema više merrhameta i sadake. Sve popasoše oni iz “islamske zajednice”. I još otimaju iz usta gladnih.

Imaju sve crno na bijelo.Njaki svoj i ilmijski statut i pravilnik imaju, u kojima piše , da samo “učeni” ljudi, ko rečemo biva, ilmije i njihovi bližnji imaju pravo na sadaku. Nema veze što  Kur'an kaže da je to hula. Isto tako je zapisano , ko ima pravo na sadaku.

Ali skrenusmo sa teme. Šta ćete! Hila na Boga Milostivog nas uvijek ražalosti.

Pa nam , potom, najviše smeta hula na Bosnu. To nas ne žalosti. To nas nasmijava. Hule oni na Bosnu, otkako je Bosne i Vatikana. A to će reći oduvijek.,  barem otkako su pijani i raspomamljeni nikejski kozilij utvdio dogmu zbog koje Nebo zamali nije finitiralo sa vaskolikim pučanstvom.  Samo zbog dobrih ljudi, poput Bosanaca kasna je odgođena.

I ne samo što hule na Bosnu, nego   je  svako malo pljačkaju, ubijaju, siluju…

I jok,ništa joj ne mogu. Ona ljepša,snenija i nevinija se rađa.

I sada vi nama recite: Zar nisu smiješni svi ti maloumnici i fukare koji Bosni podmeću smutnje i zlo žele. Ima među njima i loknavih gospojica, odnosno muškinja a ženskinja i razrookih haduma, a pijačara.

Ono kad nam se blog izvrno ko hošafka na tenećku zapisali pismene koje smo vam more bit da bidne ostali dužni. Ako nismo , nema veze od viška glava ne boli. Ako nevjerujete pitajte ljude pomenute u uvodu i njihovog poglavnika.

Sada nam je pismene niotkud izronilo, pa ga moramo prihevtat na stranicu.

No, da napokon krenemo. Kad smo   malo kurtalisali krvopije i dušmane, ovo će biti očas posla, jer smo u međuvremenu našiiljili plajvaz.

Homićki minorac Drago Ćosić nas ne interesuje. On je svoje vaspitanje, ljudskost i umnost  a'ser(a)tivno i javno objelodanio.

Vidljivo je da mu govor miriše na trtljanje onog zadriglog, oblokanog salvetaša Franje Tuđmana i njegovo čedo, hoće se reći HDZ i sličnu koljačku bratiju. Iz babine smrti Čosa nić’ naučil. Čoek se očas izvrne. Ko komarac koji hoće snošaj sa lavicom.

Tako se isto desilo i Franceku Oblokašu. Samo on kukavica bio nije smio sam udariti na Bosnu. Pozvo onu drugu bratsku,koljačku bagru iz susedstva. I Sve što su uspjeli da urade , je   pušenje. Normalno poipušili ga jedni drugima.

Samo radi eventualne neupućenosti  mnijenja, moramo objašnjenje o grbu dati, dosta nam nebuloza o Bosanscima. Izazvani moramo uzvratiti; od sada na dalje i ubuduće, javno na otvorenoj tribinu. Pa vi izvolite, hulite..

Grb , koji je Čosiću poznat iz ličnih činova samozadovoljstava, je tipični proizvod (odraz) američke kulture, odgoja i demokratije. Njega sve više pruzima zapadna evropa, pa i Hrvatska koja je na braniku EU zadnjice. Hoće se reći puše joj u zadnjicu ; u to nema nikakve sumnje.

Dobro, primjetili smo da im je urnek bio Bosanski grb. Pričale im njihove mame, seje i žene o njemu. Joj, što su ga nahvalile. To se ne mre opisati koju su odu spjevali toj junačini..

Te jeste lijep i baršunast, ženski insani bi ga tako rado u tijelo povijali. Što je velikački i mirisav, da se žensko tijelo od sride pa naviše rapukne od slatkoće. Pa, onda što taj može durat i nadurat, to niko ne može. Tu se nabrajalica prekida, jer muški štos u nos , prekida priču.Ne znamo zašto, ali znamo da je to nevaspitanje, nekultura i porodično nasilje.

Uvijek te bosanske grbove krive za nešto. Iz čista mira.

A u biti Bosanski grb je puno, puno veći i elegantniji ; deblji , sočniji i nježniji, baršunastiji i slikovitiji. Bosanski grb je  toliko čuven i poznat, da su ga mnoge evropske kraljevske porodice uzimale kao dio svoga grba ili ga na zastavu stavljale. Kraljice i podanice, kao dio tijela svog, baršun mili, svilenkasti milovale i oko njega se uvijale i svijale.

Bosanci i ne znaju koliko robine ima po svijetu. Neki zluradi tvrde da je barem tećina dunjaluka nalik Bosancu.

Ako bi Bosanac htio prostak  prostak  kao Amer ili onaj čosavi maloumnik   ne bi to učinio javno i pred svjedocima. Dizati srednji prst i pokazivati ga je neodgoj i nekultura. Kavalir je Bosanac i ktomu   vaspitano dijete. A i njegov grb je poezija skladana, samo za ženski rod i mandoliranje po njemu..

Bosanac bi svoj grb pokazao na drugi način. Onako kako to njemu dolikuje i kako pristojnost nalaže. Nježno,diskretno i od srca.

Upoznao bi majku i seku picek prihevtanog – nazor kroatjanca. Pozvao ih na intim’, na osamu , na mezu i piće, uz sevdah muziku , cvijeće i svijeće, kao što to obično i radi. Na poklon bi donio anteriju i spavačicu. Bosanac se drži prvila –  dame biraju.

Sjeo pred njih, pripalio im cigarete , nasuo piće, pogledao u oči, nazdravio i čekao da dama gucne, pa bi i on otpio gutljaj i po običaju sa užitkom coknuo. Pogled bi dami sve rekao. Tada bi se mazno  protegao.   Ženskinjama bi oči na drške ispale, jer bi prvi put u životu vidjele pravi grb. Čuvenu zlatnu ljiljan motiku.

One se ne bi smirile , dok im zbog uleta grba , drugi, treći, četvrti put…dvadeset četvrti put, uz ciku, vrisku i smijeh , oči ne bi poispadale. I ne bi se stidjele. Još bi repete tražile; i dobili je. Dosta im muških klitorćića i tih stanja.

Ako ne vjeruje, nek’ cvajtaš  pita mamu, seku il’ kraljicu neku, može i austrijsku i francusku i englesku ili bilo koju dvorjanku o Mujinom grbu.

I neka  goljo spiker šta god pročita. Nepismenost i maloumnost u poslu je loš dar.