žena sam…
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savjesću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepše mladice
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali.
Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
trazeći spas.
Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujuci sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj
O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi.
Vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom.
Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseći ga predano,
kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju života.
Ja nisam ništa mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonoše
koji ne moze izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina sutnje.
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj
Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vaš glas,
ovaj glas preplašene noći
što je prezrela svoje ropstvo,
i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala žena.
Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se nćce vratiti nikada!
Šta je meni da prebolim travu svog djetinjstva
i grad svoje mladosti.
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jača od mene,
A mukkarac je bio hram
s proceljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag,
i legla na kamen pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stisću hljeb
i kad nose oružje i stjegove.
Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj
I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
sto su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.
I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
I svlačili me kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao sto kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar bića.
I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Nazad na vrh Ići dole