Prolazi vrijeme

uvijek se zaklinješ

tamo jednoj djevočici

/a najviše samom sebi/

koju ćeš ponovo sresti

 

avaj i možda

 

Neću biti leptir lepršavi

tjeran nejasnim nagonim

što pogubno usne peku

od gorkih cjelova

zbog kojih sebe manje voliš

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

manje laži ima

i sviđa se svima

 

vrijeme ne staje

uvijek se zaklinješ

dobro znanoj djevojčici

/a najviše samom sebi/

koju ćeš ponovo sresti

avaj i pusti snovi

Bićer lepršavi leptir

tjeran ljubavlju jasnom

dodirujući mirisnu ružu

poljupcima od kojih srce lupa

a tijelo i diša čiste

zbog čega sebe voliš

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

manje laži ima

i sviđa se svima

 

vrijeme ističe

prestaješ da se zaklninješ

djevojčici ljubavi jedinoj

/ a najviše samom sebi /

koji sreo si pije neki dan

onog ponovljenog avgustovskog dana

noseći toplinu sanja

dok sunce je bilo okupano

mirisima nadolazećeg proljeća

koje mi reče

probudi se prinče moj

ja sam tu

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

tome ni snovi  ne šljive

zakletve su proklete njive

 

vrijeme je odavno stalo

sada se ne zaklinješ nikom

/a ponajmanje samom sebi/

ni ljepoti koju voliš

ljubav sama po sebi je zakletva

čisti od grijeha samoće  i tuge

predaješ se bez iluzije

u zagrljaj  proljetne  duge

ljubav je san koji se budan sniva

 

zato nikad se ne kuni

duša vene mnogo boli

izgubiš mnogo riječi i dana

i ništa nemaš osim sanja

 

ta tako je to bilo

ljeta Gospodnjeg

davne šezdeset i osme

bio je to svijet

stvoren radi cvijeća i nas

bilo je to vrijeme snova i ruža

kad zaklinjati se bilo je smiješno

jer male i velike radosti

koje se ganjaju i jure

bile su testament ljubavi.

 

i zato se nikad ne kuni

duša vene mnogo boli

prestaneš vjerovati sam sebi

znaš ona  nikad neće doći  tebi