A mi
samo smo se igrali
i ljubili i jurili
i opet igrali
i ljubili i jurili
igrali
i jurili
i ljubili
sa osmjehom
za nebom
suncem i mjesecem
jedno za drugim.
za vjetrom i zvijezdama
za morem
i opet
jedno sa drugim
igrali
i jurili
i ljubili
sa pjeskom
sasvim sami
oko nas kao da nije bilo nikoga
nije nas bilo briga
ta bili smo djeca
skoro pa djeca cvijeća
Rastvorih te kao ružu
da bih vidio tvoju dusu
a ne vidjeh je.
Ali sve okolo
– krajolici zemlje i mora –
sve, unedogled,
bi krcato
beskrajnim i životom živim
pB
Pun duhovne ja lutah žedi
Pustinjom što mracna je bila
I serafim se sa šest krila
Ukaza meni na razmedi.
On prstom lakim kao san
Zenica mojih kosnu dan,
Vidovitost mu prenu zene
Ko u orlice preplašene.
Moga se uha kosnu on
I ispuni ga šum i zvon;
Treptanje cuh u nebu sila,
I andeoskih krila let,
Nemani morskih skriven svet
I klijanje pod zemljom žila.
On promice kroz moje usne,
I jezika mog grehe gnusne,
Svu brbljivost i podlost smrvi.
I tada žalac mudre zmije
U obamrla usta mi je
Rinuo rukom punom krvi.
I zario u grudi mac
I ustraptalo srce trgo,
I šišku plamenu uz plac
U otvorene grudi vrgo,
Ko trup u pustinji sam pao
I Boga glas je mene zvao:
”Proroce ustaj, motri, vnemlji,
Ispunjen mojom voljom budi,
I hodeci po moru, zemlji,
Recima žezi srca ljudi.”
Postoji sigurno neko
Ko me jednom ubio
A zatim otišao
Na vrhovima prstiju
Ne narušivši svoj savršeni ples.
Zaboravio me položiti na krevet
I ostavio me da stojim
Svezana čvrsto
Na putu
Sa srcem zarobljenim kao i pre
S očima nalik
Na njihov odraz u vodi još čist.
Zaboravio izbrisati lepotu sveta
Oko mene
Zaboravio sklopiti moje oči gladne
I dopustio im tu pustu strast.
Mi možemo sve
zaista
i bukvalno i realno
samo malo snage
malo hrabrosti
zažmiriš
skočiš i …
Suđaje vode na pravo mjesto
A ako se odlučiš skočiti
neka to bude u suton ,
svakog dana koji boji proljeće
u mirisne livade poljskog cvijeća
gdje krhke ljubičice ljubav sniju