VIII – Individualnost Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa

Tuluz – Lotrek  u svoja djela unosi detalje i scene  svakodnevnog , konkretnog života, najčešće noćnog života Pariza . Života jednog određenog kvarta , određenog segmenta , jedne epohe   ili motivima  vezanim isključivo za njega samog . Njega svijet van tih odrednica ne interesuje .On nema vremena za prošlost, filozofiju , ratove. Sav je uronjen u užurbanoj sadašnjosti. Možda ga je bilo patnje i boli uputilo u neke tajne koje obični smrtnik ne upozna. On ne vidi i ne slika dalje od dva tri dana u budućnost . I to samo ako naručeni plakat , litografija najavljuje neki spektakl .

Da li je svetan kratkoće svog životnog usuda ili je njegova tumorna  iskusvenost ? U svakom slučaju on ne vidi budućnost i ne iugra se proroka. Ograničavajuća težina kratkih nogica ga sputava , Ma koliko god on želio lebdjeti i ići u širinu i dubinu ili budućnost njemu je to nemoguće. Ma koliko volio senu bježao je od vode. Nikad nije naučio plivati . Nežemo se pitati zašto. Morbidno je i degutantno. .

A opet, uprkos hendikepu on je sav satkan od žurbe i grča . On nema vremena da zastane , da predahne , da digne pogled , da se osvrne ,  i zaviri u  ljepote izvan domašaja opsega možnosti  ophodnje njegovog bolnog , sakatog koraka . Zbog toga je sebi odredio život u tom uskom krugu poznatih ulica koje su izazivale sablazan malograđanštine.

U datosti od koje ne može , a i vjerovatno ne želi pobjeći , njemu kao da nije  bitno šta slika. Bitnije mu je da kistom , slikom dokumentuje ono što vidi i na načim kako on tu realnost vidi . Nažalost voljeli bi da griješimo , ali u njegovim slikama teško da možemo osjetiti ljubav. Iznimke su aktovi. U tom slučaju nismo sigurni da li se divi ženi kao ženi , ili modelu koji slika i od koga kamči ljubav.

O , sasvim je izvjesno da on slika sa ljubavlju i vjerovatno osjeća ljubav , (bar ponekad) ljubav prema onome što slika. osjeća ljubav prema majci , prema svojim modelima , na neki opičeni način i prema opskurnim ambijentima u kojima je glumio patuljka i klovna.

Često nam pada na pamet da bi se dobro snalauio na dvorima bilo kojeg Luja. Svaki kralj bi ga cijenio zbog oštroumlja , satiričnosti , grotesknosti i humoresknosti sofisticirane dvorske lude, koja je uz to i dvorski slikar. On je rođen kao aristokrata , ali udes ga je uresio u liku oštroumne , čigraste ,patuljaste lude.

I živio je i radio na način kokako su to radili mnpgi njegovi savremenici, ali na sebi svojstven i melanholićan i provokativan način. Njegovo biće je bilo napeto, nemirno, na momente veoma intelektualno i radoznalo, ali i ograničavajuće  stupidarno i razigrano. Otud igre bojama, svjetlošću , kroz koje se provlači jako naglašena životnost, vješto skirvajući vlastite emocije . Kistom i bojama dostigao je one lepšave visine koje su mu tijelom priječene i uskraćene.

Da ga nismo poznavali ili  upoznali , mi ne bi znali  da li je slikar veseo ili tmuran lik.  Pitali bi se otkud njegove vizure izviru ? Šta je njegov modus vivendi ? Tko je on? Veseli patuljak , skoro klovn ili bolni kepec koji slikanjem pokušava odagnati svoju životnu  samoću i izuzetno sveprisutnu  fizičku bol .

U okviru tih relacija , emocija i razmišljanja se kretao čitav život  Tuluz – Lotreka . Grofa djete , mamin Riri , kao i odrasle osobe i umjetnika. Ali to nije sve. Da bi se dobio kompletan umjetnik kakav je bio Anri , potrebno je  sagledati ključnu karakteristiku njegove ličnosti – individualnost.

Ima jedan citat koji određuje ekspresionizam,  a koji na najupečatljiviji način govori  o dijelu umjetnosti  i životu slavnog slikara  :

„Iza vidljivog izgleda stvari skriva se karikatura, iza beživotnosti vreba tajanstveni avetinjski život, i tako sve postojeće postaje groteskno.“ * (* Str.54.  Istorija modernog slikarstva…)

Tuluz – Lotrek  je svojom pojavom bio groteska* u svim mogućim značenjima te riječi.

(Francuski * grotesque –  fantastièan,neobičan, čudan, pretjeran, neprirodan; smiješan, nastran; groteskni  baletni ples koji pravi komične pokrete i skokove).

Večina njegovih radova podsjeća na grotesku** , vrlo  često sa primjesom ironije i komike.

(**Groteska  je i karikaturalno-fantastična i iskrivljena slika stvarnosti, koja ne izaziva komična, već zastrašujuća osećanja.)

Bio je svjetan toga , nije se krio , čak šta više, bio je jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra ( posebno) , u potpunosti svoje opscene dekadentnosti .

Postavlja se pitanje :

Zašto je to tako?

Odgovor je jednostavan. Dva su razloga za to . U ovom poglavlju ćemo govoriti o ličnom aspektu .

Za sve što je u životu radio i postigao  je trebala izuzetna hrabrost i jak  duh , svojstven samo  snažnoj i bekompromisnoj individualnosti.

Od malih nogu Tuluz – Lotrek je pripreman da bude poseban, jer on je naslijednik čuvene aristokratske  porodice.   Godine boli,   patnje i usamljenosti koje su poslije došle  nisu slomile  dječiji duh.  Očevo odbacivanje je stvorio  glad za priznanjem i sviđanjem, to je opet  je pojačala želju za isticanjem i dopadanjem.

Bolest mu je ograničila izbor profesije i društva. Porijeklo i novac su mu omogućili vrhunsko obrazovanje i život rasterećen finansijskih problema.  Staleška izolovanost i podvojenost su mu omogučili  nastajanje sasvim dovoljne količine arogancije i samouvjerenosti.

U mladosti je lutao od naturalizma do impresionizma,  školojući se u tradicionalnim , akademskim ateljeima.

Koliko li je samo to elemenata za nastajanje jakog individualca , koji sebi može dozvoliti bilo koji luksuz , nedostupan mnoštvu ostalog puka?!

Začudo , Tuluz . Loitrek je i pored svih mogućih problema odrastao kao jaka ličnost bez kompleksa, što se odrazilo kao jedan od glavnih eksponenata njegovog slikarstva. Beskompromisna individualnost. O, kompleksa je imao . Sijaset. Svi su se oni provlačili kroz njegov život i njegov rad. Ali on se nije obazirao na tog iskompleksiranog sebe . Nije dozvolio da mu manjkavosti i košmarna borba za svaki mogući tren bez bola , pokvare bilo koji užitak.

Beskompromisne slike ,  ponekad ogoljene do najednostavniijh formi i linija , ali  kompleksnošću svojih pitanja i poruka i dan danas zbunjuju i plijene , a bome se i debelo plaćaju .

7. Impresionizam, Posteimpresionizam, Ekspresionizam .

Odrednice  umjetnosti slikara Henri de Toulouse-Lautrec možemo okvirno odrediti sa  nekoliko pojmova koji će sveobuhvatno pojasniti  koncepciju njegovog stvaralaštva : Impresionizam ,Postimpresionizam ,  Ekspresionizam i Individualnost.

I.Impresionizam (*francuski impressio- utisak,)

Impresionizam kao   umjetnički pokret u slikarstvu, muzici  i književnosti,   je nastajao  u vremenima kada se Tuluz-Lotrek rodio.

Impresionizam u slikarstvu  je nastao druženjem grupe mladih ljudi koje je „vezivala jedna ista ljubav prema slobodnom studiranju prirode, a koji su prezirali kruta  akademska pravila“(* str. 30 .Ljiljana Mihač , Impresionizam , IP RAD,,Beograd 1960,)

Težnja  umjetnika je da u svome stvaralaštvu   unesu subjektivna raspoloženja i dojmove  kao  formu izlaganja i izražaje. Ta subjektivnost je zasnovana na  realističkom i naturalističkom promatranju prirode, preuzimanjem i nadogradnjom   tehnike rensesansnog „tonskog slikarstva“ ,  kroz modluaciju predmeta  postepenim prelazom od svijetlijih do tamnijih tonova.

Taj vjekovni kliše su impresionisti  potpuno izmjenili   , nastojanjima da sjenku zamjene bojom. I to po po krutim shvatanjima slikarstva stavljajući svijetle tonove jedan pored drugo, unoseći svjetlost kao bitan faktor, ravnopravan igri boja.

Osnovna filozofija impresionizma  je za cilj imala poticanje unutarnje emocije – impresija   putem vanjskog poticaja  (stimulansa)  da bi se   prikazao  doživljaj  datog momenta.

Od Monea, Renoara i Degasa  Tuluz preuzima nesavršenost kao oblik ljepote. Tonalitet i svjetlost veoma slični,   oblik tijela nijansu  , dvije drugačiji , ali neupućeni posmatrač može steći utisak da se radi o istom autoru .

O aktovima je najviše  učio i naučio od Dega. Ako  pažljivo osmotrimo  Degasove aktove , način na kojih je pravio kompozicije, boju i osvjetljenje vidi se veoma jak uticaj na Tuluz – Lotreka. Ne samo u aktovima, Tuluz –Lotrek to vješto primjenjuje i u slikama koji kokretiraju sa aktovima, ali i u slikama svakodnevnice.

Edgar Degas, The Tub, 1886,

Komparacija sa Tuluz Lotrekovom Toaletom / Crvenokosa koju smo opredstavili u prethodnom poglavlju je izlišna.

Oble , bujne ,  svijetlopute, punačke žene, uhvaćene kistom u prirodnim položajima  i okruženju , konceptualno  u suprotnosti sa uobičajenim akademskim formama, koje   insistiraju na  nepomičnoj, neprirodno mirnoj  , nagosti  žene u krevetu.

Henri De Toulouse-Lautrec, Elles, 1896.

Edgar Degas, “Femme se peignant 1885

Pierre Auguste Renoir  Kupačica sa dugom kosom

( Baigneuse aux cheveux čongs)

Renoar , Dege i Lotrek , prestavljeni redom  u jednoj , dvije i tri slike obnaženih žena.

Savim oprečne  poze i dekori su odabrani  sa namjerom ,  da bi se u toj različitosti spoznale jako  velike  sličnosti. Stiče se utisak   da jedan autor , slika jednog modela u tri različita položaja, ambijenta , ali i osjećanja.  Jedna žena tri događaja: jutarnja tolaeta odmorne i ležene žene, san žene koja od umora nije uspjela da skine elegantnu čizmu  , koja naglašava vitkost  nasuprot oble zadnjice  i nevinost kupačica čija je djetinja podatnost  u kontrastu sa okolinom.

Posmatrač ima osjećaj da autori kao jedan ,  nježno kistom prevlači po intimnim dijelovima modela , pokušavajući   da ,  igrom svjetlosti i boja    slave savršenu   nesavršenost , kao osnovni objektivitet   ljepote koja se fotografiše.  Oni ne slikaju po ličnim željama, oni prenose posmatraču ono što njihova nutrina  vide. Svako svojim stilom , a opet toliko sličnim. Nema pokušaja šminkanja i retuširanja. Kao da kažu:

-Moje viđenje stvarnosti je ovakva, a ako neko može   ljepše, svjetlije  i prirodnije  prestaviti ženu,   neka pokuša.

II.Postimpresionizam

Subjektivitet impresionizmaje bio ograničavajući faktor za neke impresioniste i oni su krenuli svojim pravcem. Zapravo postimpresionizam i sva moderna umjetnost „ počinje s prostodušnom odlukom  jednog francuskog slikara (Pol  Sezan  – opaska autora rada) da svijet vidi objektivno“.  (*Str.13 – Istorija modernog slikarstva od Sezana do Pikasa,Herbert Rid, IZ Jugoslavija , Beograd 1963

Jednostavnim riječima rečeno Postimpresionizam je   pravac u umjetnosti  kojeg oblikuju umjetnici koji su se razvili iz impresionizma, a koji su zadržali neke osnovne tonalitete impresionizma, ali su unijeli upravo tu Sezanovu notu: objektivnost.

Isključivši varljivo  impresionističku svejetlucavost i nejasnu iznijansiranost stvari i  objekata    , prelazeći na objektivnost u scenskim poduhvatima, javlja se i potreba za dvodimenzionalnošću. Ta tehnika nije nova. Nastala je kopiranjem   japanskog   dvodiomenzionalnog slikarstva.

Okretanjem od impresionizma, postimpresionisti zadržavaju osnovno postulate impresionista razigranost boja, svjetlost, moduulacija . Uz impresionistička iskustva i upliv,  zatim  produbljivanjem , usavršavanjem i prilogođavanjem  dvodomenzionalne umjetnosti evropskim standardima  dobija se nova tehnika i stil , koju prihvata nova generacija umjetnika koji će , uz impresioniste,  biti preteče svih kasnijih pravaca u umjetnosti i slikarstvu.

Lotrek nije bio impresionista. Njegov izraženo nervozni senzibilitet je odudarao od blagosti i pomalo sanjive uspavanosti impresionističke igre boja i svjetlosti. Vidljivo je da su impresionisti bitno uticali na njega . On nije krio svojom oduševljenošću Degasom. U nekim ranijim  radovima se preklapa sa sa Degasovim koloritom  i kompozicijom, naročito kod aktova.

Kako reći da je naginjao ekspresionizmu  ( što mnogi nerazumno navode) , ako znamo da je on saživio poslije njegove smrti. Znači on je ili preteča ili začetnik ekspresionista , kao i svaki od postimpresionista.

Više važnosti je pridavao crtežu i liniji. To je ona njegova infatilna  crta iz djetinjih dana kada je veoma uspješno, skoro u maniru odraslih  crtao , skicirao, majku, sluge, psa ili konje .

III. Ekspresionizam* (*francuski   expression,expresio znači izražaj, izraz.)

Ekspresionizam je nastao na izražajnim tradicijama impresionizma i post impresionizma unoseći neke specifične osobine koje ga bitno razlikuju od tih pravaca.

Iako potiče od francuskih umjetnika, pravac je najprije zaživio u Njemačkoj.

Ekspresionizmom  se pokušava izraziti unutarnja stanja autora, njegove  lične misli i emocije proistekle , iz njegovog pojmanja života i njegovo oblikovanje viđenja vanjskog svijeta.

U svojim počecima ekspresionizam je bio vrlo pesimističan i apokaliptičan i predstavljao je krik i vapaj  čovjeka koji je proživio zastrašujuća ratna dejstva prvog belikog rata .  Na osnovu tog prvog krika modernog čovjeka rodiće se mnogi umjetnički  i  filozofski pravci .

Po svojim obilježjima umjetnost Tuluz –Lotreka koketira sa impresionizmom, nosi sve odlike postimpresionizma , a jedan je od njegovih „osnivača“ i najznačajnijih predstavnika.

Sa ekspresionizmom je povezan samo utoliko što je njihov preteča. On među prvima  slika  ličnu tragediju ,. Njegovo viđenje svijeta je krik hendikepiranog čovjeka kojeg je taj hedikep gurnuo u jedan svijet daleko od njegovog „ prirodnog“   miljea stečenog rođenjem.

Danas  , kada je sve pojeftinilo ,  izraz ekspresionizma se  upotrebljava  za svaki umjetnički rad u koji objektivnu stvarnost pomjera, iskrivljuje  ili simbolički predstavlja, da bi pojasnila nutrina  jednog umjetnika.

Tuluz – Lotrek je bio samo svoj slikar. Pripadao je epohi impresionista i postimpresionista. Bio je preteča ekspresionizma. Nije bježao od linija  naturalizma ili simbolizma.  Nikad se nije žanrovski odredio. Jer nije mogao. Crtao je od trenutka do trenutka, od rapoloženja  do raspoloženja , od potrebe i naruđbe, gdje forme i nisu toliko bitne. Miksao je sve dok nije dobio djelo koje mu se sviđalo. Uglavnom se sviđalo i posmatraču.

Poglavlje V -Mulen ruž ( Moulin Rouge – doslovno Crvena vjetrenjača)

Pričati o Tuluz –Lotreku a ne ispričati simbiotsku priču o Mulen Ružu ličilo bi kao priča o dimu bez vatre.

Tokom studija svijet Tuluz – Lotreka se sve više okreće kafanama i noćnom životu. Glad za životom ili potreba hendikepiranog čovjeka? Shvatio je da u tami polusvijeta njegov izgled skreće manje pozornosti i zgražavanja . Počinje njegovo oslobađanje i definitivno razdvajanje dva života. Aristokrata se povlači, na scenu stupa slikar – boem. Od „normalnih“ uglednijih kafana i bistroa , težište njegovih lutanja  skreće i postaje sve razuzdanije.

Bordeli, Pigal, pločnici Sen Mišela , Sen Denis i mračni uglovi zavojite Sene ga uvijek vraćaju na Monmartr . U tom šarolikom  utočištu slikara , boemije , raskoši i razvrata , gospode i polusvijeta javlja se novi hram života – Mulen Ruž . Tuluz – Lotrekovo svetište.

1899. godine vlasnik Olimpije Žosef Oler gradi Mulen ruž,  neveliko i nepretenciozno po mnogima vrlo ružno  zdanje na čijem krovu besmisleno  dominira crvena vjetrenjača.

Tuluz – Lotrek ima dvadeset pet godina. Polako gradi ime. Kao da slava jednog i drugog zajedno raste i kao da se potpomažu u dizanju. Mulen Ruž je Tulus – Lotrek . Grof je već stekao ime i renome. Nezamjenjivi je stanovnik kružnih tokova opskurnog  noćnog života Monmartra i plaćenog promotora Mulen Ruža.

Ovladao je tehnikom litografije do savršensta i jednostavnosti tako da je stvarao plakate koji privlače pažnju posmatrača i prenose mu potrebne , vizuelne  informacije u nekoliko trenutaka.

Javnost osvaja serijom plakata koje je napravio za promociju tek otvorenog Mulen Ruža. Kao i uvijek njegove slike nisu samo reklamni plakat.One nose pečat sjaja i bijede pariškog društva.

Satira, groteska, burleska, razotkrivale su komičnu stranu čovjeka i života, unosile su tugu, razočarenje, beznadežnost – ne ostavljajući nikoga ravnodušnim. Reakcije su bile oduševljeno prihvatanje ili ošto negodovanje i neodobravanje.

takav vam je Tuluz – Lotrek . Dvije krajnosti . I fizičke i mentalne.  Poslušno i krotko mame  Adele dijete i raskalašni umjentik . Ni dijete ,  ni čovjek. Ponekad se čini da je i njegova psiha zastala na pola puta. Dijete bi da se igra i da nadoknadi izgubljeno djetinjstvo i mladost. Čovjek bi da boluje , da proklinje sudbu i da voli.

Ali kako? 

On se ipak lreće u svijetu odraslih ; i to društvu koje nema iluzija , svijetu ništa nije strano i sveto. Za bogalja je to svijet nade. Vjeruje da će se utopiti u polumraku beznađa , vreve i užurbanosti.

Dakle, slikovno je gradio imidž Mulen Ruža. Burlesknom boemikom je postajao zaštitini  simbol Mulen Ruža i duša Monmartra. Njegova slava raste.

Neobuzdan život, nedostatak vremena, čini da mu Mulen Ruž postaje drugi dom , novi atelje. Salvete , stolnjaci , ručnici , novinska hartija postaju platno na kome skicira život oko sebe. Ne želi ništa da propusti. Život postaje užurban . Čini se da ne razaznaje svitanja i sutone. Sve je obavijeno kafanskom maglom , alkoholnim parama , smijehom raskalašnih i podatnih ljepotica , izgubljenih pogleda punih opijatskih iskrica svih fela. ustajali vazduh , sumnjive kakvoće i mirisa navikavaju pluća , koja kao škrge dišu samo tu vrstu zraka.

Život Tuluza –Lotreka postaje kovitlac koji ga vodi od Mulena Ruža, ka drugim pariškim lokalima , kabareima, pozorištima , da bi se putešestvije najčešće završavale u bordelima. Skice prenosi na platno i plakate. Čini se da on nije svjestan – živi li on te plakate i platna , ili platna i plakate žive njega. No , njemu je to svjedno.

Da li patuljak zna i osjeća što okruženje ne zna? Da li bogalj grozničavo pokušava ukrasti iod života sve što može , prije nego ga usud prestane milovati?

Ne znamo šta se dešavalo u glavi polovnog čovjeka. Nije ima vremena za zabilješke. Poneko pismo nam skoro ništa ne otkriva o njegovim emocijama. Njegove djela su svjedočanstvo da on nije imao previše vremena za sebe. Iako izgleda čudno , on se davao svjetini. Što se više davao svjetina je sve manje primjećivala njegov hendikep.

Da li je njegova sjena bila tako velika da su ljudi zaboravljali i njegov izgled i ponekad nesuvisle  nepodopštine i sablazni?  

Moramo znati da se u svim vremnima plava krv izuzetno vrednovala. Što je bila plavlja , ljudi su joj se više klanjali. On nije davao pišljiva boba za svoju aristokratnost. Bio jedebelo povrijeđen. Otac ga nije primjećivao . Emocionalno ga se odrekao. I uvjek je u njemu gledao nakazu. Nikad nasljednika čuvene loze. Sinovljeve “nstranosti” i razularenost su dodatno opterećicale nepostojeće odnose.

Možda zato Tuluz – Lotrek nikada nije ima pravih prijatelja. Prijateljica noći , pralja i sluškinja da. To je zasluga novaca. Uglavnom. Možda i neka samilosna emocija izazvana opijatskim parama i raspoloženjem.

Čini se da je pokušavao da unizi muški rod poručujući:

-Evo ja sam bogalj , ružan čovjek , karikatura od čovjeka , ali mogu imati sve što i vi . Možda i više nego mnogi od vas.

A opet , kada gledamo njegove slike , ne možemo se oteti utisku da je volio ljude i čeznuo za njihovim iskrenim prijateljstvima.

Da , da!

Kada pogledamo ženske likove koji korziraju kror njegova platna , vidimo da je žene  slikao sa nekom uzvišenošću i dužnim poštovanjem. Nema veze da li je slikao polunagu pralju , igračice kan – kana visoko podignutih nogu , žene u tetru , na ulici , u kočiji , na pločniku , obnažene balerine  ili umorno beznadežne  prostitutle ,  golišavost i bijedu bordela , nikad ama baš nikada kistom  nije ponizio ni jendu ženu.I vjerujem da je neke od njih iskreno volio.

Iscrpljući život i rad. Vrlo malo vremena za odmor. Sve oko Tuluz –Lotreka je kompleksno , užurbano i groteksno.

Postaje vrlo značajan i tražen postimpresionistički slikar, Art nuovo ilustrator, litografer, i ilustrator. On je među začetnicima novih pravaca u slikarstvu ( umjetnosti) , postimpreionizma i ekspresionizma, koji su jasno odredili sve pravce moderne umjetnosti.

Njemu nije do slave i odmora. On zato nema vremena . On hoće da utoli glad za životom. I u tom ludilu postaje promoter pariske dekadencije.
Svi njegovi likovi su bili jasno određenog karaktera , makar dati u karikaturalnoj formi. Ni sebe nije štedio predstaviti u sličnim situacijama i karikaturalnim formama.

Moulin Rouge (1895.).

Slike pa i ovu  je najčešće  davao u nekoliko nijansiranih verzija, od đavolski crvene , ekspresionističke žute , lelujavih tonova maglovitih impresionističkih naznaka , do gospodski tamnijih nijansi.

U klubu je trenutna pauza, atmosfera je i vesela i tjeskobna. U zavisnosti od boja koja domniraju slikom , steče se dojam o usijanosti atmosfere ili zlokobnim naznakama raskalašnosti i rastrošnosti , koje poznato mjesto svojim bitkom  nosi.

U prvom planu je dama čije lice asocira na zavodljivu mistiku zla. Tuluz-Lotrek nas ostavlja u dilemi, da razmišljamo da ta dama možda nije posjetiteljica. Da li implicira Usud? Lože sa pozlaćenom gravurom. Frizura, pernati šešir, pune crvene usne , haljina sa visokim naramenicama , suviše istovjetnih detalja da bi to bilo slučajno.

A Tuluz – Lotrek je dokazao da voli epizode i opetovanja.

Za priču o Tuluz – Lotreku i Mulen Ružu nezaobilazno se vezuju prostitutke sa Monmartra i Pigala ,  koje postaju dio miljea, njegove slike ovjekovječuju kan kan , plesačice Žan Avril i Ivet Gilber i čuvenu i nezasitu alžirku , madam La Guli stvoriteljicu tog urnebesnog i raskalašnog plesa. Kažu njenoj čulnosti i nazasitosti niko nije moga odoljeti , a ni pobjeći . Poznavajući Tuluz – Lotreka , sigurno je da on nije bježao.

Pričalo se da je bio promotor pariške dekadencije tog vremena . Gluposti. Pariz, Njujork, Sarajevo, neka selendra u vukoderinama , imaju noćne živote. Usijanje noćnog život nosi dekadneciju, koja uvijek tinja. Potrebno je samo pokrenuti. Pokrenuo je Mulen Ruž , čiji je promoter , igrom slučaja , bio Tuluz – Lotrek.

Poglavlje III.

-Majka i pozorišta

( ili zamišljena priča o slikama )

Anri de Tuluz Lotrek  – Portret majke     

Anri de Tuluz Lotrek – Loža sa pozlaćenom maskom

Reklo bi se da slike Portret majke i Loža sa pozlaćenom maskom po svim konotacijama nemaju veze jedan sa drugom.

Vjerovatno nemaju. Ali i imaju , i te kako imaju,  kao poveznice dijelova geneze Tuluz Lotrekovog slikarstva.

Jedna je rađena akademskim stilom, vidno gradirana modulacijom svijetlih i tamnih boja. I isuviše je lična i ne tako popularna gledalištu.

Druga u postimpresioničkom , skoro ekspresionističkom koloritu, sa primjesama grozničavog van Gogovog žutila. Jedna od najpopularnijih djela malog majstora i veoma javna od prvog trenutka postanja .

Jedna slika je klasični kućni portret , koja je za krasila salon grofice Adele Tuluz-Lotrek. Slika je strogo definisala sveukupnost slikarevih razmišljanja o majci. Oda zahvalnosti sina majci? Vjerovatno. I ta slika ne donosi mogućnosti bilo kakvih komparativnih razmišljanja . Detalji su jasni. Hladan , sterilna, usamljenička skoro usidječička  atmosfera, obojena snjegovitom svijetlošču koja ne dotiče slikarevu majku, koja je izvan nje.

.Raskošni , lujevski namještaj , složen po krutoj šemi; sto ispod prozora, naslonjač do kamina , stolica sa strane . Majka je sama , nema nikakvog pokreta ili bilo kakvih nagovještaja da bi se situacija mogla promjeniti.

Duga slika je više slika situacije , javnosti, narudžbina za pozorište ( iz 1984. godina) A kada se radi narudžbina i to za pozorište ,  onda slika mora biti jarkim tonovima obojena, bombastična , a ipak odmjerena sa ukusom.

Neukost posmatrača, upućenog u život Tuluza-Lotreka ga upućuje da pomisli da je na slikama predstavljena njegova majka.

Jedna je stvarna žena , tužna , zamišljena, brižna i zadubljena u beznačajno štivo. Druga je blještava, radoznala, životna , skoro raskošna primaodna u središti javnog života.

Iako dvije dame imaju veoma slične crne bluze evidentna je razlika. Slikar crninom naglašava sličnosti i razliku među ženama. Obje imaju urođeno uspravno aristokratsko držanje, samosvjesnost i nadmoćnost. I još nešto.

Okružene su svjetlošću koja titra oko njih kao leptir oko svijeće . Tuluz- Lotrem je majstor privida. Kod jedne bluze  podcrtava zamišljenost, odsutnost  i ukočenost, iako su joj ramena slikana tako da izgledaju opuštena.

Drugoj su ramena ukočena, dodatnim čipkastim ramenicama , ali upravo ta razlika , naglašava ženinu bezbrižnost i radoznalost.

Da li je Tuluz – Lotrek slikao stvarnu majku ili onakvu kakvu bi on ili njegov otac više voljeli?

Moguće je. Tuluz- Lotrek je bio svjestann činjenice da je njegova majka , najvjerovatnije , bila jedina žena koja ga je voljela radi njega samoga , bez obzira na njegovu faličnost i usud.

Posmatrač zna da je scena otrgnuta sekvenca pozorišne večeri, priije početka predstave. To nije jasno određeno. Slika nosi mnogo dilema.Dame ne stoje ako je predstava počela. Ova žena je ustala opazivši nešto interesantno. možda je vidjela Viktor Igoa ili svog muža sa drugom ženom?

I onda slika postaje dokument o nečemu sasvim drugom. Posmtrač slike postaje dio pozorišnog gledališta. Niko ne obraća pažnju na pozornicu. Sve oči, refletori i, svjetlost i boje su okrenute ka dami u crnom , koja kroz veoma skupi minijaturni damski lornjon  gleda ka muzičarima ili prvim redovima partera. Nikako ka pozornici.

Digresija poetica.

Mnogi scenu doživljavaju tako da im se čini da par na balkonu gleda prestavu. Nije nam jasno zašto.U visoko uzdignutoj loži muškarcu je dosadno i on kao da je zaspao, zaboravivši da džentlmeni ne sjede ako žena stoji. I ne spavaju u prisustvu žena.

Žena je ustala , a to dame ne rade usred predstave. A žena je dama, jer samo one imaju svoje lože. Da li je naglašena juksta pozicija para na slici povod da se Tuluz – Litrek poigre sa uobičajenim normama?

Moguće je. On je majstor burleske i izvrstan igrač slikarske pantomime . Suprostavljenost odnosa para prema dešavanju u pozorištu i uvriježenim društveniom normama, posmatraču nameće dilemu ko je ovdje posmatrač , a ko se posmatra.

Tuluz – Lotrek je i iluzionista koji nas svojim dekorativnim linijama i igrom detalja i svjetlosti dovodi u zablude.

Onda odjednom shvatimo. Žena ne stoji ona sjedi. Muškarac pored nje ima bradu jednog poznatog slikara. Crvena kosa, blijedo lice, crni pernati šešir i udovička crna haljina suprostavljeni su krivudavim linijama oko nje. Naročito pozlaćenoj maski koja s vremene na vrijeme djeluje zastrašujuće. Zavisno od ugla gledanja.

Ženino ponašanje i toaleta dovode u vezu prihvatljivost izvještačenog ponašanja i trivihlnost društvenih normi.

Tuluz – Lotrek je i poeta . Loža sa zlaćanom maskom.

Zar jednom u pismu majci nije pomenuo da crta ženu sa zlaćanom kosom. Zar prostitutke nemaju hiljadu maski , koje mogu zavarati svakog posmatrača.
Simbolizirajući Karmen Guden kao pozlaćenu masku, da li je pokušavaa izjednačiti sa majkom i ženama kojima su sva javne i porodična odnose ,  pretvaranja i izvještačenosti maske ličnog karaktera?

Ne, ne i ne. Taj , mamin Rori nikako nije bezazlen.

Ali, prezentirane slike su nastala kada se već odavno udaljio od majke. Nastale su u vremenima kada više nije imao nikakvih iluzija o svijetu u kojem živi i kada je ovladao kistom i životom.

S njegovi počeci , njegovi prvi koraci u svijet umjetnosti , su nastali najviše zahvaljujući majčinom bodrenju.

Iako je slikao i životinje ,  skoro sve slike su posvećene ljudima. Ljudi su život, pokret , osjećaj. Životnije ili spavaju ili su blesavo mirne. I tada nemaju nikakvog izraza. A Tuluz – Lotrek je želio svojim slikama napraviti zapis o pokretu , zalediti pokret. Jer pokret to je život.

Ipak žene su imale najvidniju ulogu u slikama Tuluz -Lotreka. Logično. Uz slikarstvo žene su bile sav njegov život. Volio ih je više od sebe ili života. Kažu i mnoge njega. Ljubav prema ženama je stekao zahvaljujući majci.

U njegovim usamljeničkim danima , punim patnje i boli jedini družbenik mu je bila majka. Jedino se pored nje osjećao sigurnim. Jedino se u njenu ljubav mogao pozdati. jedino ona mu je mogla olakšati bol.

Ona ga je naučila mnogim stvarima. Jedna je veoma važna i pratiće ga čitav život. Kada je došlo vrijeme za školovanje trebao kao i svi grofovi otići u Pariz na školovanje . On se rasplakao jer nije želio ići od kuće i majke. To je bio sav njegov svijet. Udobrost , sigurnost radost, sloboda.

Majka mu je jednostavno rekla:
-Ne smiješ da plačeš. Jedan Tuluz – Lotrek nikad ne plače.

Već tada je pokazivao interes za crtanje. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Njih dvoje su vodili skoro usamljenički život na ogromnom imanju. To je bio način da se djetetu skrene pažnja sa vlastite sudbine. Bila je to pobožna, lijepa, usamljena i tužna žena.

Radio je portrete majke. Stalno. Nikad mu nje bilo dosadno ponavljati crtanje njenog lika, jer:
-Mama , ti si veoma lijepa žena.

Čitavo vrijeme njegove bolesti samo mama i mama. Otac ima preča posla. Tek po koja posjeta.
Pet godina očaja, bolova, vrištanja, bespomoći.
Pet godina majčinog bola i požrtvovanja.

I onda nenadano ozdravljenje i groteskna metamorfoza . Dijete postaje nakazni čovječuljak.
Da li majka , ta svetica , ta požrtvovana tužna žene odustaje od svoga milog Rorija?

„Sa užasom punom nevjerice njegova majka je posmatrala kako on postaje nakaza: pola čovjek – pola dijete…”

Prvi put je izgubila hrabrost.Obuzela je panika.Bila se pomirila da on bude invalid vezan za postelju, pa čak i hromo dijete.Ali ne ovaj neobičan kratkovidi kepec, smiješan i žalostan u isti mah.“* (* Str.42 Milen Ruž Pjer la Mir)
To što je ostao živ, svo znanje koje je stekao, sve što je naučio o ljubavi , životu , dobroti i požrtvovanju, Anri Tuluz – Lotek treba da zahvali majci grofici Adeli de Toulouse-Lautrec.

Uskoro će Anri Tuluz Lotrek u očima roditelja vidjeti razočarenje i odbacivanje  ploda njihove utrobe.

Ipak, brižna i požrtvovana majka ostaće mu podrška i oslonac do kraja života, Na njenim rukama u njenom zamku će i umrijeti.

l

Poglavlje 1. ili kako bi to uvodničari rekli Uvod

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Mon , slikar i aristokrata.
Najveći slikar među aristokratama. Moguće? Najveći aristokrata među slikarima. Vjerovatno! ako ne računamo vatrenog Nerona. No taj je vatrom pejsaže risao.

Po mnogima – jedan od najvećih slikara  svjetske likovne umjetnosti. Vrlo dojmljivo. i nimalo diskutabilno.

Malo buni kako se pravilno piše njegovo ime. Genije je u pitanju, ne smije se griješiti na osnovnim stvarima.
Tuluz Lotrek ili Tuluz-Lotrek ?
I pronađemo odgovor.

Znači možemo početi.

Tuluz-Lotrek.

Sa tim imenom se rodila magija jednog slikarstva koje svojom jasno izoštrenom poetikom plijeni dunjaluk već treći vijek zaredom.

A tko mu bijaše taj čovjek , ili čovječuljak  kako obavještavaju učenike i ljubitelje umjetnosti?.
Tužni gegavi smotanko ili raskalašni veseli čovječuljak?

Teško je sa ove distance biti jasan i određen , pričajući knjiški razmljivo i na osnovu nasumično odabrane građe i ličnih implikacija i opservaciuja. Moraju se pretražiti mnogi izvori , zaroniti u mnoge sehare koje skrivaju tajne o velikim ljudima, ali i do u tančine protabiriti bar , neka djela koja je ruka tog umjentika izbojila.

Srećom, njegova ostavština je bogata i raznovrsne. I veoma slavna i neponovljiva. A uvijek ima onih koji žele da se uklope u neki mit. I oni pišu. Pišu svašta, i istinu , i senzacije i tračeve. Ne prezaju ni od laži i podmetanja. Još manje od prepisivanje.

Treba pronaći prave riječi i napisati vjerodostojan zapis o slikaru , o kojem je iznešeno obilje podataka, vrlo često kontraveznih i neutemeljenih. Čini se da je sve rečeno. a možda i nije baš sve. Uvijek postoji drugi hastal , neki drugi , osamljeni ugao u nekom bordelu ili barem pomokrena  crvena svjetiljka  koji nisu ispričali svoju priču.

Poznavaoci  umjetnosti  se slažu da o Tuluz: Lotreku najiskrenije govori njegovo djelo. Kažu – ima mnogo zagubljenih radova. Zagubili se u vrelim Monmartskim apstinskim noćima , kad je čovječuljak zemljotresom kosio prijatelje. jednog po jednog. Svi veći za glavu i po od njega i za istu visinu manji od njegovog genija. Izuzev dvojice, trojice.

Rekoše , ima mnogo , bespovratno mnogo  izgubljenih slika. Izgubile ih  žene koje su voljele malenog slikara, ili se bar družile sa njim i češale se o njegovu opičenu slavu, a neke i o bogatstvo. Maleni čovjek je bio rastrošan i galantan. Moglo mu se. One ih nisu imale vremena skloniti , jer dolazi im slikar u cvikama velike dioptrije u posjetu. Smotane u rolu, zapale bi u neki čošak i eto fešte malim miševima.

Pa šta ako su redom bile prostituke? Dobro –  i poneka pralja – prostitutka. Vrlo rijetko samo pralja ili spremačica. Ili igračica i pjevačica. Možda i one „potajne“ prostitutke. Sve one su bar znale pravu razliku između ljubavi i podavanja za novac. I nepogrešivo su znale u ljudima prepoznati tugu i dobrotu. Ali i ljudsko zlo i bijedu. Nudile su toplinu i ljubav za novac , želeći isto za uzvrat.

To je sve što je maleni genije trebao. U svijetu koji je jako surov prema ljudima koji imaju bilo kakav vidljivi biljeg Tuluz-Lotrek je tražio svoje mjesto , i samo malo topline i ljubavi.

I našao je Monmartr . Raj za umjetnike , avanturiste, boeme , posrnule ljude – ljude koji žele pobjeći od okrutne stvarnosti. Normalno , u sve to se savršeno uklapa polusvijet. I obavezni pretilac tog miljea – najstariji zanat na svijetu. Mi nismo nazočili postanju zanata ,pa vam ne možemo zasigurno potvrditi pređašnji navod. U svakom sliučaju ulične pjevačice ,prodavačice cvijeća i ljubavi su bili neizostavni i bolji dio tog miljea.

Nad Monmartom dominira čuvena prelijepa bazilika Sakre Ker , kao svjetlosni čuvar koji bdije nad čitavom okolicom i Parizom. Vrlo kontrastno i simbolično . Bjelina i sveta tišina Sakre Kera, nasuprot polutami užurbanog i raskalašnog Monmartra.

To je postao svijet snova i života jednog hendikepiranog čovječuljka, koji nije ima djetinstvo ni prijatelja. Slobodno se može reći čak ni oca. Nemojte misliti da insinuiramo na bezgrešno začeće. Ne! Njegov otac nije ispunio roditeljsku normu , osim što je donirao tekućinu za rasplod. Ostavio je slomljeno, unakaženo i  bezgrešno dijete majci i usudu  na skrb.

Čovjeka koji je iz agonije lomova, groznica i bolova preko noći postao čovjek sa dječijim, zli ljudi se šalili – pačijim nogicama. Vrijeme će pokazati da fizički nedostaci i unakaženost nikad ne utiču na veličinu sjenke koju čovjek ostavlja za sobom.

Poglavlje 2. 

Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je rođen, 24. novembar 1864. u Albiju, nadomak Tuluza. Rođenjem je postao pripradnik stare aristokratske porodice koja porijklo vodi od Karla Velikog.

Jedini sin grofa Alfonsa i grofice Adele de Tuluz-Lotrek imao je sve predispozicije da postane uvaženi posjetilac salona najčuvenijih i nasjlavnijih imena  francuske ariastokratije i visokog društva.

Blisko krvno srodstvo supružnika, djece brata i sestre je poremetila porodične planove. Da li su se uzeli zbog mladalačkih zanosa  i svrabeža , ili su ih natjerali na aspajanje radi očuvanja nasljedstva pod istim krovom nije poznato , iako je lako moguće?  Takav je bio taj takarli  običaj.

Međutim , zakoni genetike su neumoljivi. Umjesto da pojača i stvori što čistiju aristokratsku krv i sačuva porodično bogatstvo na okupu, taj neuko skovani plan se kao mora nadvio na živote čitave porodice. Prvorođeni sin Anri Mari Rejmon se rodio sa svim mogućim incestuoznim bolestima i manama.

Tri godine poslije mu se rađa brat , ali ubrzo, sa samo godinu dana umire. Tuluz – Loterek ga se ne sjeća i nikad ga nije pominjao,. Iako mu je majka pričala o njemu , nije se osjećao vezanim . Više je bio začuđen činjenicom da je imao brata , koji se nije udostojio da proživi i da ga bolje upozna.

Dijete je djetinjsto probolovalo uz  sve moguće i nemoguće infekcije , boleščine i groznice, zbog izraženo oslabljenog iumuniteta. Pubertetsko  odrastanje , dvanaesta i trinaesta godina dodale su svoje osobne biljege sa trajnim posljedicama. U tim ključnim i osjetljivim  godinama dogodile su se nesreće koje će Anrija Tuluz-Lotreka obilježiti za čitav život.

Umjesto da raste , mutiri, grlati , poteže plavetne, crne , riđe ili smeđe  kikice, skoro iz čista mira lomi prvo lijevu , potom desnu nogu (kuk). Neko bi rekao Usud. Možda? Ali to je bilo sasvim logična – uzročno posljednična veza rodoskvrnuća.

Genetske mane, nemogućnost pravilnog zarastanja, možda i neadekvatni tretrmani čine da se mladi grof razvija kako to nalažu osnovni  fiziološki principi, svuda osim u nogama. One prestaju da rastu . Budući veliki umjetnik postaje mali čovječuljak sa zakržljalim i nepravilnim dječijim nogama.

U potrazi za lijekom , još kao osmogodišnjaka ,Adele Zoe Tapije de Seleran njegova , pokazaće se dugovječna mati ga je dovela u Pariz.  Grad svjetlosti mu se dopao. Bila je to ljubav na drugi pogled. Prvi je prespavao izmoren dugim putem u truckavim kočijama. Ostaće zapisano da je Pariz  jedina umjetnikova ljubav koja mu je podarila svoju milost. Bezuslovno i zauvijek. Skoro. Morao je osvojiti svoju svjetlosnu  ljubavnicu. Ona mu je pokazala put kako da to učini. No , otom potom.

U Parizu je već otprije , u bijegu od supružništva , živio njegov otac Alfonsa  Šarl Kont de Tuluz-Lotrek -Monfe Poslovi. Odvojenost od porodice po smrti njegovog mlađeg sina se reflektovala i na sudbinu nasljendika , koji ipak plesom suđaja neće biti nasljendik.   

Možda bijeg od obaveza, raskalašan aristokratski život, bračna dosada ili jednostavno nezainteresovanost za porodicu i roditeljstvo su učinili da ga sin nikada ne upozna na način kako to  , obično , sinovi upoznaju očeve. Ako ikome , Anriju je trebala potpuna emocionalna podrška i prisutnost oca. Imalo je slomljeno dijete totalnu finansijsku skrb i na osnovu nje i sve moguće pogodnosti dostojne  plemićke porodice . Ali novac je vrlo često proklet i ne može nadoknaditi nedostatka osjećanja potrebnih malenom , ranjivom i skršenom biću.

Da li nošen bolom i očajem , ili jednostavno ponešen ljutnjom i prezirom , Anri je vrlo rijetko pominjao oca. Odrastanjem i slavom učinio je sve da ga sablazni i iskaže svoj prezir prema aristokraciji i plebsu.

Njegova majka  je vodila usamljenički život. Crkva , klupica za molitvu u spavaćoj sobi. Dosadni , bezgrešni život koji bi ponekad zaiskrio odlaskom u kazališće. Dostatno za bijeli udovički život? Valjda. Ali nedovoljno da se u potpunosti uobliče svi zdravi elementi dječije psihe.

Grof Alfonso je bio markantan čovjek , pun života i osjeta. Englezi bi rekli: pravi dendi. Grofica Adela skoro besprizorna ,uspravna i ponosna žena , predodređena da bivstvuje na donjim  granicama dosade. Ah, ti aristokrati. Tako puni sebe ,a tako  hladni i bešćutni.

Supružničke sobe su bile odvojene, kao i supružnički odnosi. Biti blizak sa suprugom , u mondneim krugovima se smatralo negospodstveno i vrlo pučanski, odnosno primitivno. Intima i strast među supružnicima se najčešće svodila na evolutivne zakone produženja vrste.

Kada je prizdravio Anriju su plaćana škole za bogate. Fizička obogaljenost nikad nije dobrodošla u druženju među djecom  i mladima viših , a bome i nižih klasa. Djeca su uvijek preslika odraslih , naročito u mladosti. Što papagaj čuje i vidi to papagaj imitira. A ima ih koji nisu papagaji nego majmuni ili hijene.

Nije imao prijatelja među vršnjacima. O prijateljicama je izlišno govoriti , mada bi ženska bića , po Evinom materisnkom sustavu , morala biti većeg srca i empatičnijeg , a bome po grudima i širokogrudnijeg pogleda na nesrećnike.. No , kako kažu –  uvijek ima izuzetak koji potvrđuje pravilo. Škola  je Anriju već prvih dana u zagrljaj dovela doživotnog prijatelja Moris Žoajana, koji će postati bitan faktor u njegovom budućem životu, sve do smrti. Nećemo biti maliciozni , ali msje Moris  , je postao njegov trgovac umetničkim delima, promoter njegove umetnosti i pobratim 

Mati i sin su živjeli na bulevaru Malerb u velikom stanu , u raskoši. Bezbrižna dokolica je bila moguća   . sasvim izvjesno u predahu iuzmeđu dvije boljke , između dva bola i očaja. Okolo aleja kestenova , cvijetni balkoni, promenada aristokracije , bjelih čipkanih rukavica i  laganih   kišobranićića koji su štitili od sunca, svile i šeširića svih mogućih impresionističkih boja. Ali ipak, to je Anriju izgledalo tako sićušno i siromašno prema njihovom zamku u Albiju.

Život mu se odvijao po majčinim zamislima. Crkva i molitva su bili u prvom planu. Čak je imao pričešće. Igrom slučaja nedugo poslije pričešća počele su glavobolje i groznice.

-Glavobolja, a ? Neveljala gadna glavobolja?

Porodični doktor se glasno, nesuvislo i bešćutno smijao u svoju četvrtastu bradu , koja je tuknula na ustajalo vinop , misleći da su to pubertetske bubice razmaženog aristrokratčića.  

Poslije su se i doktori i porodica hvatali za glavu. Nisu znali šta je djetetu. Groznice i glavobolje su se smjenjivale . Razmaci između glavobolja bili su sve kraći. U tim razmacima liječenje po banjama, bolnicama, sanatorijumima, širom Francuske. Nema pomoći, normalno ni lijeka, osim oniuh tegobnih za ublažavanje bolova.

„Ozdravio“ je nakon dvije godine. nenadano i ohrabrujuće. Da li je u životu  baš sve tako jednostavno? Neće biti. Zna se pravilo : Kada gre ono naopako gre.

I grelo je. Prvo  je pao. Bezazlen pad u kućnoj biblioteci savršeno ravnog poda. Nije bio čak ni nešto uglancan. Tih dana Lotrekovi su tražili novu spremačicu. Pad ničim izazvan i bezrazložan. a možda je Anri samo postao smotanko koji se još nije prilagodio prelasku iz horizontale u vertikalu. Iz bolesničkog  kreveta u svijet zdravih hodača.

Lijeva noga je kvrcnula kao najsuvlja grančica. Mjeseci oporavaka , nezarastanja, i napokon poboljšanje , su se protegli u godine. Hod sa štakama. Nada i radost. Aha ! Eh, kad bi život išao tako jednostavnim poslušnim tokom , po  željama i nadama  pučanstva , makar to bila i aristokracija, tada suđaje ne bi bile potrebne.

Kamenćić , veličine pola  graška ,  kažu poznavaoci, se ove nove prilike  našao na putu jedne od štaka. Novi pad i samo jednan užasni vrišteći krik :

-MAMA!

Mama se sledila , iako se već hobikla na te krike  i zebnjom majčinog srca je spremno iščekivala te jauke. Nove dvije godine bolova, doktorskih namještanja, izazivanih lomova, prelomova , novih bolova, jauka , vrištanja i gipsanja do iznemoglosti. Majka je otupjela, sleđena i tužna obukla je crninu.   Majčinskim instiktom , shvatila je  da njeno milo dijete neće nikad ozdraviti. Molila se samo da joj dijete uzmogne hodati.

“Jednog sunčanog i lijepog dana ” nakon dvije godine agonije  Riri se probudio bez bolova i temperature . Kao da je došao sebi. Ubrzo je skinut gips sa obje noge. Bilo mu je bolje. Uputio se na stranu ozdravljenja. Za svo vrijeme bolesti, groznica i lomaova skoro da nije rastao.

Tada je već imao četrnaest godina . I odjednom,potaknut adolescentnim hormonima , počeo je rasti. Nesrećama nikad kraja. Rastao je samo gornjom polovinom tijela. Grudi, ramena, su poprinmali   konture odrasle muške osobe. Noge kasapljenje mnogo puta nisu reagovale na zov odrastanja . Ostale su  krhke, pune ožiljake , umobolno dječije.

Nekad ljepuškasto dječije lice se izobličilo. Usne su mu odebljale , obojene nezdravim skarletnim crvenilom. Nos je postao bezlična mesnata izraslina sa velikim magarećim nozdrvama. Oči si mu krasile naočale velike dioptrije jer mu se vid rapidno pogoršao.

Kada je ocu saopštio da će prohodati Anri je dobio čutljivu reakciju svoga oca grofa Alfonsa de Tuluz-Lotreka:

-Ko je taj stranac? Taj odvratni bradati kepec koji se smiješi na njega iza svog smiješnog cvikera? Ne, to ne može da bude njegov sin! Njegov sin, njegov jedinac, poslijednji od njegove loze!”

Iskrivljene noge i patkoliko geganje pri hodu su specifikum , koji je Anri morao kao težak krst nositi čitavog potonjeg života. Propali su planovi grofa Alfonsa za Anrijevu slavnu vojničku karijeru , dobro ugovorenu ženidbu i veličanstven produžetku loze.

Tu se završava biografija grofa Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa, nasljendika loze  i počinje život i uspon slikara Tuluz Lotreka , visokog  sto trideset centimetrov,  za kepeca sasvim dostatnih.