‘Naravno da sam bila drogirana, i to toliko da se nisam osvijestila
sve do sljedećeg jutra. S užasom sam ustanovila da sam upropaštena
i danima sam bila neutješna i plakala sam kao dijete da me ubiju i
pošalju nazad mojoj tetki’.
Mayhew, London Labour and the London Poor1
Jad mogu taj kušati čak i s daljina ovih:
Gorak i jedak, s bodljama, što te prisili da ga
Progutaš. Slučajan sunčev otisak, i točkovi,
Žustra kratka im srdžba, napolju, na ulici
Gdje svadbeni se London na drugu stranu
Klanja, u svjetlu nepobitnome i prostranu
I hvastavu, koje ožiljku brani da zacijeli,
I goni stid iz skrovišta. Otvoren, nalik ladici
Noževa, duh ti ležaše nežurni dan cijeli.
Četvrt ubogih, godine, pokopaše te. Samo
I da mnogu, neću na tješenje se usuditi.
Šta reći, sem da patnja prava je, ali tamo
Gdje žud prevlada, pogrešno da će čitanje
Postati? Jer jedva da važno bilo bi ti
Što na tom krevetu obmanuta si manje
Nego on, što posrtaše uz stube zadihane
Da u poharan tavan zadovoljenja bane.