Neznanko Mila
zabrinut sam
za miris proljeća
tvoja ruka miruje
usne su ti suhe
kosa ne leprša
to je malo više ćutanja
a’ se može podnijeti
snijeg se nije održao
božuri su čarobni
ti si prelijepa
šta će ti više
rekao bi neuki neko
riječi tvoje nedostaju
jer i ruže i trnje miluju
kao tužne suze na licu
uvijek godi ono
čemu smo svikli
i tužna duša
i skršeno srce
sve
osim ćutanja
i snijega na beharu
Led se topi
Ćamac
Izvorište lotosa
Rijeka vjernosti
Led se topi
Dovoljno
Da moj čamac
Nježno zaplovi
Izvorištu lotosa
Rijekom vjernosti
Do tebe draga
koja budna sanjaš
Volim jesenje boje
Zlatnog lišća šum
Tugu što srcu nose
Uvijek kiše te
Tako bistre
Kao života zvuk
Plaču umjesto očiju mojih
Tada se sjetim ljubavi svih
Nisu baš sve morale otići
Bez traga sa kišom u očima
Onih jesenjih dana
Kada tople se sni
A ljubav zri
Odavno
nad mojim obzorjem
nije bilo ovako tmurno
tužno
a teško
Vas cijeli dan
gledam most
rijeku
izmaglicom što teku
Nerazborom dumam
zbog radi čega
ta đefa
Obavijena elegijom
potpunim strancem naše svakodnevnice
Galerijom i mnome
damarala je samo jedna riječ
– Ljepota
Sada znam zašto
Dvi Lipote se mimoišle u par dekika
jedna jedina
snovima okovane rijeke
i mora plavetnoga
i Tišinom sna
Ne mogu reći tuga
nikad se ne zna da li je to dobro
ili loše!?
A opet , usuđujem se reći
– Šteta!
Hoću da vjerujem
usud mi kaže
nisi nimalo subjektivan
ako mniješ,
da bi jedina Neupoznata ljepota
i
blagoslovljena Galerija Bosna zemlja Božije milosti
mogle podijeliti mnogo toga
plemenitog
milostivog
lipog
a bome i tancavog
A karoca prelijepog života gre…
sve dalje gre…
A opet – ehhej
valja nama preko rijeke…
karocom il bez nje,
A ća se tu mere…
Božjom pomoću
neka gre!
Hvala i sretno Neznanko
a ti ime ne smijem izgovoriti
grij je
kojim god putovima odila
i čuvaj se budnih
Jesenji vjetrovi
Plava tuga ledom okovana
Ne plaši se
anđelu mili
jesenjih vjetrova
nisu me naučili slikati
kristalnu kuglu sjećanja
koja odlascima boli
za tvoj rođendan
naslikaću nešto krhkije
tobom bojeći plavu tugu
ledom i srebrom ću okivati
ljubav
da te mnome sjeća
obećava
odlazeći čovjek od riječi
Plavetno svitanje
Ledeno jutro
U đardinu ljubavi sniježi
Naše nebo
Poslijednja molitva
Ledenim dobro d'bro jutro
izgubljenom u sjećanja
uvijek izroni to djetinje lice
te oči dubine tirkiznog sna
osmjeh nježnih pahulja
što ledu se otima
pitam se
ne
više se čudim
odakle toj nestvarnoj ženi
toliko ljepota
spoznah Nebo sve daruje,
a opet …
ne preostaje ništa
zaista ništa ništa više
osim…
zahvalnost na milosti podarenoj
a me taj mili anđeo dotakao
klize otkucaji srca
vremenima bezgrešnim
u molitvi skrušenoj
podari joj sreće
koliko ljepota
sedefaste nježnosti
u svojoj čednosti ima
Reći prelijepa je
glasa se kao nemoćni pokušaj
da srcem progovori ushićenje
koje lebdi u svakoj pori vijekova
a lagano kolaju stazama
što vode beskraju
Ja koji snivah krajolike nježnih riječi
toj ženi čudesnoj
još uvijek šapatom
daljine bojim
pružo mi ruku
jube moja
uvik i zauvik
nijemim bez daha
nasuprot duboke tišine i sna
i samo blejim
ko položeni kurban
u čudesno Božije janje
Meni se vjeruje
sanjar sam
ne bježim
plavetne oblake darivam
snovi su me zatrudnjeli
postao sam bremenit pićem
da ne bih lagao
nečasno je
ne znam zašto
Jube bih te zvao
ipak reci mi ime
dok sanajam san
u kome jedan čovjek odlazi
Ja konj bez laži
samo istina je između
nas dvoje
šta je istinitije od naše ljubavi
moja ljubavi a kći nektara
Negdje na dnu ulice strme
uvijek fenjer neugašen
crvenu svjetlost baca
ne osvrći se bekane
nije to za tebe
ti si dukate
istrošio
svoje
na kiši
kupujuci
snove i nadu
kod one gatare
da ti ih vrati da te vole
a ona reče ono što reče
i danas sa uvelim cvijećem
umotanim u novinsku hartiju
gledaš naslov na stranici crnoj
sutra će umrijeti pjesnik hud i lud
Hvala Nebu na lijepom danu
dvi tri riči
kao kapljica rose
Nadu nose
maj je
zimski dani već snježe
pitajuć
a gdje si ti
Autor
Hajro Šabanadžoviž
Pogled kroz staklo
Vali
Suton i vali
Vodopad suza
Ah,to proljeće
Svijetlost
Svileno ljeto
Ponoć je
već odavno minula
pogled kroz rasuto staklo
u srcu uvijek suton je
muzike mladosti tvoje
miris prošlog proljeća
srećnih dana bjega
jedan čovjek je sam
sa olovkom u ruci kleči
pisaća mašina se kvari
nešto bilježi
rječ mu bježi
čini se o ljubavi pjeva
maslinova svjetiljka
kao vodopad njenih suza
blješti sjećanjem
slomljeni ram
njene slike što skrušena
u uglu čami
njemu je drug
zato ne primjećuje
da ni slova više nema
sve je otišlo bespuću
sa djevojčicom bezgrešnom
eh svjetlosti moja
prolaze svilena ljeta
jesen je tu
vidim po zlatnom lišću
što ime tvoje šušti
neko reče
zima će biti duga
i hladna
alne bojim se
ljubav me grije