4.decembra 2011.u 21 sat sve je stalo
Zvijezde su pojačale sjaj
Zviježđe se razmaklo
Bilo je veoma svijetlo
jer
kristalnim suzama Mjesec je slavio
Vesna Višnjevac je usnila.
Još jedan Anđeo se uspeo na nebo.
**
Vesna Višnjevac -28.02.1978. – 4.12.2011.
*
*
Ona spava/ Nevinost
Proljeće u oblacima
Ruže i još ruža
Dodir usana i pobjeglo proljeće
Rijeka rastanka
**
Ćao Malena
Princezo ,
vrijeme prolazi , a …
Ne čitamo tvoje nove pjesme dvanaest godina.
Mnogo je to neispisanih riječi
kojima si mogla ljubav sniti,
našim srcima radosti liti
i bar jedno dijete roditi.
Ne čujemo tvoj glas 4383 dana.
Mnogo je to dana bez osmjeha i radovanja,
bez nježnih ruku dobrote i milovanja.
Ne gledamo ,predugo ,tvoje oči boje radosti.
Dugo je to zaustavljenog vremena
bez tvojih snenih usana boje ljubavi.
Mnogo je to nedostajanja.
Još više boli.
Niko da prošapće – nedostaješ nam.
Nijemimo.
Sleđeni smo.
Lako je meni.
Ja svoju bol u pjesme,snove ,slike pretočim.
Naslikam oblak i vidim Te.
Naslikam zviježđe
i znam da gore si
Zamislim Modru rijeku,
a Ti ploviš njom,
bijelim čamcem nevinosti.
Nije nimalo lakše , ali eto živi se.
Najteže je tvojoj sestri.
Boliš je mila,
a bol ona ne smije bolovati.
Mora biti hrabra majci ti,
jedino radovanje na ovom dunjaluku biti.
Teško je to breme.
Mora biti jaka , kažem,
a vidim , srce si joj sledila.
Hrabra je i šuti i radovanjem zrači ,
ali da je niko ne vidi ,svaki dan otplače.
Ubija se radom i čednošću.
Bojim se ,život će proći pored nje,
a ne zna , da ti je najveća želja ,
da joj daškom anđela pomiluješ kćer.
Biće Tebi , Vesni nalik.
Bojim joj se reći:
Nema u tebi grijeha Mila.
Neće razumjeti. Dijete je još.
A majka Ti šuti.
I radi što nikada radila nije.
Izađe na livadu , motiku u ruku
i bubaj i krhaj po zemlji,
k'o ona joj kriva što te uzela.
Kopa ,Mila, toliko krvnički rinta,
da je leđa , kičmu slomila .
Eno je kri'va, jedva hoda.
Narod misli boli je noga.
A nije Princezo, boliš je ti
nedostajanje tvoje.
Niko ne vidi – život je boli
polako slama.
A ponekad, kada dvije sleđene kamene gromade tuge,
slomljena majka i sleđena sestra Ti, pobjegnu sobama svojim,
tada ja , na drugom kraju grada ,osjetim te vrišteće boli,
zarovljene u posteljinu,natopjenu suzama što krvare
i odćute izgrižene usne.
Oprostiće mi tvoja majka, slomljena tuga ,
mene malo više boli tvoja sestra.
Pred njom je život , a ukopala se.
Pred njom su radovanja , a postala je plemeniti stećak.
Sve vidi i opaža, a šuti.
Svoje misli samo razumnim nudi.
Urijetko.
A takvih je sve manje. Znaš i sama.
Oni nerazumni su i tebe boljeli i otjerali.
Znaš da prelijepa je tvoja sestra,
jer svaki dan je gledaš,
a ona se boji pogledati u svoju čednu dušu.
krijući da u njoj živiš Ti i vapiš ,
da želiš da ona umjesto tebe živi,
ono što Ti nisi mogla.
Malena, Vera je ista je Ti.
Nevinost – Anđelu nalik.
Moj pogled se osramoćen vrati,
jer ne mogu vas razlikovati,
a ne mogu sjesti pored nje,
kao ni do tebe Tebe ,
zagrliti , kosu pomirisati , poljubiti i pričati:
Prelijepa si, kao djevičanska ljubičica ,
sa livade kraj kristalne Modre rijeke,
na kojoj na terešnjinom stablu,
još uvijek vaša se ljuljačka njiše.
Nježna si, kao kapljice rose na mirisnoj crvenoj ruži ,
nalik tvojima,kojima nisi dala dala da procvjetaju ,
iako vrijeme je bilo.
Da znam , uvijek si krhki pupoljak bila i o ljubavi snila.
U svojoj čednosti , ljepotu i čaroliju si u svima vidjela.
Često se zateknem kako pomišljam na tugu i postidim se:
-Bože Milostivi ,
koliko je ljepote ,dobrote,svjetlosti i nevinosti ,
u toj djetinoj duši bilo.
A ja neuk, u svojoj žurbi ne stigoh da te upoznam.
Oprostićeš mi Mila,znam to.
Uvijek nekud lutam i sanjam.
Ponekad se zaboravim , zalutam.
Uvijek si mnogo praštala ,
svima, a svoje boli vješto skrivala.
Oprostila si , i sestri Veri i majci Radi ,
što ne mogu da ti oproste tideset tri godine tvoje nebu poklonjene ,
što ne mogu da te puste, da odiš tamo gdje pripadaš .
I ponekad me posjetiš u snovima.
Tada shvatim da nedostajanje nema smisla.
Blago i tiho kako si samo ti znala,
pričaš mi o sebi, o ljubavi, snima,bolu…
kao o trenucima koji su se morali desiti.
Možda je sve moglo biti drugačije , a ipak nije.
Žao ti majke i sestre.
Kažeš, tebi je dobro gore.
Oprostili ti djetinji nerazum , jer Anđeo si.
Tebe više ništa ne boli.
Tebi se više ništa loše ne može desiti.
Napokon sretna si.
našla željeni mir.
Tamo gdje si , sve je svijetlo,
Puno ljubavi i milosti.
Čista ljubav.
Tvoj otac te za ruku drži.
Ti sada devet godina imaš.
Tačno onoliko koliko si imala, kada je on morao otići,
a ti ga čitav život bolovala.
Dobro Malena , shvatio sam.
Reći ću usamljenim ženama:
Vesna je dobro.
Voli vas.
Nikad prestajala nije da vas miluje svojom dobrotom.
Mama, ti si bila život moj, ne plači,živi,
i manje se sveti zemlji.
Pazi mi na Seju,najnježniju drugu moju.
Sejo,moj ležaj čuvaj za moju netjaku
koju treba da mi rodiš.
Mater mi svako jutro čvrsto stegni.
Mnogo me bole boli vaše.
I molim da mi oprost date.
Hvala ti Malena,
Dašku proljeća nalik
što još o nama brineš.
Takva si ti.
I kad nas boliš,
i kad nam tugu nosiš,
ti si naše radovanje.
Vesna ,proljeće naše,
Hvala ti za sve
Pregledaj članak
