Category Archives: Pjesme

Danima sanjam tu 1993. godinu

a sanjam da ginem

noćima sanjam isti san

posttraumatski stres kažu hećimi

tek sam izašao iz bolnice

četeres dana obnevidio

od krvi zemlji darovane

tri četiri put urokan

sitnica

borac za slobodu se ulijeni

počne da sanja

sanjam da ginem a ne znam kako

tišina  sni

nebo su plavetni do blijedila

Vidim te poput

svejtlosti lebdiš

u polju djevičanskih ljubičica

smješiš mi se

polako tvoj lik blijedi

sve više nestaje plaveti

bijela svjetlost prekriva krajolik

mene boli odlazak tvoj

poletim za tobom

granata u tu ljepotu grune

poslijednje misli

odakle granata

ko je ona svjetlost

sebe ne vidim

ali osjećam da sam tu

prelijepi plavetni konj

dolazi do mene

oči su mu tužne

blistave nalik mojim

znam da sam sjeo na njegova leđa

mekana su i sedefasta

jurimo putem koji si ti odlepršala

u nama nada i želja

da te stignemo

konj i ja

Ja konj

vidimo svjetlost

prelijepu svjetlost

koja nam se smješi

tu se san završava

uopšte se ne sjećam

vremena lebde

i ne prolaze

malene vise nema

umorila se

pa usnila

u meni tišina

bolom miluje

sjecanja

a ne tamne

dodirom nježnim

miluju mi bore

kao da je ona tu

Ima muzike i muzike
ali ima one nebeskoj nalik
natjera da osjetiš prostranstvo
ljepotu neba
savršentvo tišine
neuslovljenu ljubav
što ka zemlji
ljudima hita
dok te ta ljubav
milost Božanska opija
uznaša
osjetiš se tako sitno
bespomočno
u grudima te nešto probada
stišće
pomoći nema
ne želiš je
suze same liju
riječi zahvale
i sedam kata nebeskih
neponovljivo
Tišinom  sniju
samo takva molitva se prima
u milosti svojoj
Stvoritelj se zato pobrinuo

Golubar bjeh mlađan i lijep

oko kipa grlice se svijale bukadar njih

trava i proljeće a ja slijep

a feniks ptice sjaja plavih i crvenih.

Na cvjetnom proplanku

svaka mi srce otrovala

ponoćnih velova uranku

na Bentbaši ljubav darovala.

Prkosna od milja i dara

Zemlja moja u snovima

cvijeća crvena i plava

sni večeri na bregovima.

Jesen polako klečeći posustaje

vjetar je nježno ka nebu nosi

zima se budi ohrabrena ustaje

pada prvi snijeg po mojoj kosi.

Ljubavi moje sniju

u noćima dugim moji snovi

i grad nad nama bdiju

ko će ičega da se boji.

Plavet nježna milosna

Zlaćani stađuni jesenji naši ljetni

Procvala proljeća zimska

Ljubavi moje bili smo tako sretni.

Gdje je radost

tu je tuga

gdje je ljubav

tu je dušman

u sebi mračnjaštvo bludnice nosi

jednog sunčanog majskog dana

nebo je tišinu spustilo

misli dunjaluk oluja se sprema

ptice nestale sa safirli neba

cvijeće prestalo da miriše

Ezani su preskočili sabah i podnevni vakat

ljudi su zabezeknuti

to se nikad u Gradu Čednosti desilo nije

Sunce ne sija

jedan ga oblak zaklonio

uporno ga korakom tužnim prati

neda oko da proviri

kaže dolje jedno dijete siluju i kolju

nije tebi gledat

poslije je kiša padala četrdeset dana i noći

ništa ne pomaže

djecu i dalje siluju i kolju

krv potocima vrije

dani su i dalje prelijepi

tuga se odselila sa dunjaluka

više ne podnosi boli

Ja joj vjerujem

žao mi što tuguje

nijedan cvijet to ne zaslužuje

život je prelijep

dobro ponekad ima boli

ko žene ta divna bića ne bi volio

lako je reći volim te

treba to zavrijediti

ako oprostiš

oprostiće ti se

Zamisli

ne postoji vrijeme

sjedim

čamac sa dva vesla

jedno su ribe izgrizle

tompus i udica

pjesma kao mamac

recimo valcer

ne tango je zgodniji

bliskiji

ali Maksumče

šta ono zna

gleda samo naprijed

ne osvrće se

iza njega

grudi tvoje

njemu zbore

pokaži mi lice

jedno od tisuću

ne obaziram se

ja imam samo jedno lice

koje tebe

plavet oceana snije

zaboravim mamac

uronim

vidim slike moje

okrvavljene od čekanja

u njima uvijek lebdiš

i ruku pružaš

a ja tonem

zamisli zaboravih

ponijeti mamac i udicu