Eh pjesniče dobri
Bosna dočeka pravdu
ali
izgleda dockan
pogubi mnoštvo pučanstva
pogubi mnogu raju
izgubi bradate prelivode
neljude poganog soja
Bosna tvoja
stećaka um
Zemlja Božije milosti
kamenim spavačima kao
svjedocima eona
što uspravno hode
ka snenom bosancu
zatirući poganu soj
Dobro jutro
Mila moja
izvini ako te budim
do jutra ima
tako mnogo
ktomu ponoć miluje raskoš tvoju
volim usnulu da te gledam
tada moji sni
neće da spavaju
od mene bježe
hoće sa tobom da luduju
kažu toplije
i sigurnije im kod tebe
lažu me
hoće da se maze
ušuškaju u raskoši tvojoj
pomislih reći međ tvojim njedrima
bojeći se da ne smijem
zaustavih se
nešto mi šapuće
biće vremena
ne znam šta je mojim snima
malo poludjeli
blude
valjda se zaljubili
stvarnost i snovi nikad nisu iskrivljeni
oni su tako prirodni i podatni
samo su ljudi lakomi
sve nešto slutim
neuviđavni ja
Ne bacaj kam dijete milo
na ženu
Anđela nebeskog
riječ oporu ušutkaj
prlja dušu
i žalosti
Boga Milostivog
umoran sam ti mila
jako umoran
nema ruke da me dodiruje
ti ko krhka ruža ode
sanjah te sinoć
kućica u cvijeću
divan sa baldahinom
raskoš tvoja i ja Maksumče
gledam tvoje oči
nisam ih zaboravio mila
smragdne su
blistave ko duša tvoja
gledaš me
u zakutcima tvojim
ljubav vri
dodirima miluješ tugu moju
Mila boli me
nedostajanje tvoje
dugo predugo
traje
povedi me mila
vrijeme je
da glavu položim
međ skutima tvojim tvojim
ne mogu mili
imam jedan dar očekuj ga
za ljubav vjernost tvoju
reče i san mi ukrade
Tisuću velova jedne žene
*
Ona
Paprati i travke
nad glavom mojom šušte
šaš se ljuti
nije pomenuta
ovog prekrasnog jutra
kad meni brodi
Ona
ispravljam se
papravti travke i šaš
nad mojim minulim danima lebde
sunčana dolina postaje tiša
na zaravan se uspela
Ona
posjetilac stalni
koja još uvijek svoju ljubav boli
i miluje
Ona
sa sobom prti
jezero neisplakanih suza
u mome uvelom oku
Ona
radost iskri
ja joj kažem
volim te malena
Ona
nemoj sada da te štosom mlatnem
pobjeguljo jedan
i ja tebe ako će ti biti lakše
Ona
tako meni
po mahalski
zna da bi mi bilo drago
da me mlatne
kako to mahaluše rade
kao e-eh-ej nekada
Ona
Vremena bijedna
Srce umorno
Ona je osvit
Bila su to teška vremena
bila su to neka vremena beterna i podmukla
bila su takva kakva se ne mogu zamisliti
on neće on ne može on ne želi da misli
bilo je to tako kao da mu neko srce namah sa džigericom iščupa
još živ gleda kako mu srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju
okreću ručku krvavu i melju ga melju brzo najbrže
ono izlazi na drugu stranu
polagano vrlo bolno crvči
krvavo samljeveno visi ko ja'ko skuvani rezanci
posuti paprenim kečepom
čudi se njega ništa ne boli nada se
smilovaće se sada i tijelo i kosti samljeti
ne ništa ništa osim boli koja počinje da jača
jok bolan ne da bol dušman lakoće
samljevenu masu poli sa litar tečnog azota
u potrgani torzo sve to vrnu
bilo je to tako kao da mu dušu onaj balonćić mali
katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca
balonćić padne i puf prospe se po asvaltu
svaki dan komunalci je spiraju auta gaze
nikako da nestane samo urliče
dok nebo ne spusti tišinu
dok ptice ne odustanu od safirli neba
dok cvijeće ne prestane da miriše
dok ezani ne preskoče sabah i ponoćku
da bila su to taka vremena
ne smiruju se i ne jenjavaju
ali život je prelijep
i on samo nastavlja da živi
čekajući da mu se vrate
nestala svitanja i ponoćke
Anđeosko je biće
ta žena
u jednom pogledu
duša
zabezeknuta
zanijemi
klanja se ljepoti
a Tišina i sni
um moj
ljepotom svojom smaraju
Đardin ljubavne nježnosti i ljepote
Snovi lebde
Dva svijeta jedna želja
Na nježnim prtinama proživljenih zanosa
čežnja leluja u susret životu
kroz trajanje ljubavi
voljene žene
amin
Put tanane čipke
Ledenjaci plove godinama
Rođena si krasotica
Sante da polomiš
Usnula jutra da probudiš
Snježnu kraljicu da otjeraš
Tamo gdje je vodopad boli zimska čarolija
Tvoje će mi srce pjevati
Krasotice
O ljubavi jedinoj
Tiše najtiše
Da se mjesec ne zabludi
Da sunce ne poludi
Ledeno srce proljećem da probudi
Jesenji pljusak
Grmi
Labudovi odletješe
Nikad se nije bojao
Frke
ni bola
Čovjek u toaletu
Sjedi
Na mjestu šolje koje nema
Miluje snove kojih nema
Traži
Ogledalo kojeg nema
gleda
ukradeno odnešeno
srećom nerazbijeno
Odnijela ga
bez rijeći
i vraćanja
možda nikad
možda jednom
Za finiš glazure radi
U odnoešenom ogledalo
Čovjek što pješke sjedi
polako sijedi
Pored kade
Koje nema
Na mjestu šolje koje nema
Gledajuć
ogledalo kojeg nema
Vidi
Prelijepog dječaka tužnog lika
Ukočenog
Od samoće sleđenog
Što sanjalo je malo
Tako malo
Samo malo Ljubavi
Se htjelo
Biva mu ga žao
On hoće da plače
ali
Ne želi dijete da rasplače
Želio bi samo da pomiluje
tu samoću
Neveselu
Riječ jednu da kaže
Utješnu
Blagorodnu
Zna sada riječi su vehte
i one nježne
nalik labuđem plesu
oh kako mu je žao tog djeteta
napuštenog
od samoće ukručenog
i ne prestaju suze
kockice kristala
ne liti
taj dječak koga svi napuštaju
kad ljubav budi
bi on mogao biti
bježe uplašene
labudice
ispunjene milovanjem i snom
Buđenje poslije sna
dobrote radi
njegove
iskrenoti što bezazleno
boli i vri
a voli
Napuštenost
Od samoće sleđena
Žali tog dječaka
Zakletvi sklonog
Snovima nedosanjanim
Pjesmama nenapisanim
slikama nenaslikanim
jer
pjesmama
snovima samo ljubav
Jedinu on vidi
tužan nije
biće on dobro
Labud taj bijeli
što na slici ljubav bdije