Category Archives: K'o fol roman

Uvod u dnevnik Lucije Blaženović

Onog dana kada je Frka odlučila da ode, ostavila je Dobrom dva puta po dvije debele  sveske. On ih nije ni pogledao. Onako muški. Sebično. Odložio ih je u seharu tuge. Znao je da ne bi mogao da podnese još boli.

Više nije bio Mali Princ. Odavno. Malenog su dešavanja 1984. ubila . Saznanje iz 1985. i genocidni rat 1992.- 1996.  konačno ga dokrajčili i samo je odlebdio među maglice. Ponekad bi se Dobri čuo sa njim. Ono jednostavno; kako si, ja sam dobro, što i tebi želimo. Ništa više. Postali su dva-tri odvojena svijeta.

Opet , nekad bi se Dobrom malo ili malo više zgudumilo. Safatala bi ga fjaka, damari samo što ne bi zasuzili , pa ne bi znao šta će sa sobom. Iznio bi Curvoasier ,tri kristalne čaše i dvije kutije cigara. Zna se Gitanes i Drina sa filterom. Onu njegovu bez gaća, za rata ugasili i nikad mu je više mu nisu turali na hastal.

Uz duvan i piće bi stavio i jedan obajatili komad slatka. Ponekad ružicu. Nekad tulumbu. Nikad zajedno, i jedno i drugo. To je bilo više radi dekora. Otkako je bio rat i grlice odlepršale , nije im bilo do statkog.

Tada bi nasuo tri čaše. Kurvoazije. Obavezno. Jednu za sebe, onu lijevu, od srca , izdajničku. Pa onda onu desnu milostivu za Malog Princa kako su ga Frka Frkica i Luce zvale.  A onu treču ,srednju i nesvrstanu za Blekija , kojeg su zvale i Fini. On više nije dolazio. On se ubijao životom i bjesomučnim traganjem za Princezama kojima treba pomoći i zaštititi od žurkata na akrepite. Jednom ili dvaput je navratio i vidio bi dva samotnjaka kako put zvijezda zure., Praznoća ga je činila nervoznim. Nigdje ni jedne Grlice , Krhke ruže ,  Bijele dame ili Malene . Pustinjski dekor bez kulisa živosti  i ljepota nije za njega . Bez riječi bi doš'o, bez riječi oš'o. Ovi bilmezi se skoro i ne sjećaju ko je on

Dobri bi zapalio cigar,  Ž'tan, pustio znanu muziku. I čekao. Znao je da će se onaj jetim odnekud pojaviti . Bio bi miran i staložen, da ga ne prepadne. Djete je to. Ne voli grube ratnike.

Mališa stvarno nije volio nikakve ratnike. A Dobri nije bio ratnik. On je bio čovjek prtljagom , sa djecom , bolom i snovima, koji je morao da se bori za svoju zemlju. Nije to imalo nikakve veze sa čašću i ponosom. Batalio je to kao dijete, jer je bio častan i ponosit. To što je uzeo pušku u ruku, imalo je veze samo sa milošću i ljubavlju prema Bogu Jedinom , Sarajevu , Gradu Čednosti i Bosni zemlji Božije milosti. Njemu su nudili da ide van. Nije mogao. Grad i zemlja su bili puni siročića koje je trebalo braniti. Znao je da će siroćića biti mnogo , nemjerljivo više . Počelo je veliko nestajanje dobrih ljudi; Anđelčića, Plemenitih Grlica i Naivnih Konjina , koji su vjerovali da su svi ljudi braća. A braća ne rade jedni drugima zlo. Siroćići i Grlice su očekivali da ih neće iznevjeriti. Sasvim opravdano.

I tako je on zaglavio u ratu. Nije mu bilo žao. Znao je da mu se neće ništa desiti. Ništa, što bi ga prevelo na drugu stranu. Imao je ovdje  još posla . Ozbiljnog posla. Sebi je odredio da bude jedan od okamenjenih svjedoka. Znao je o čemu će svjedočiti. Uglavnom. Nije znao kako i kada. Rečeno mu je da se ne sekira. Kad ga minu užas i bol sve će shvatiti . Tada će doći  vrijeme kada svjedočenje treba da se zbude.

I uvezalo se. Pomoglo mu je to ćaskanje ćutke  sa jetimom . Kada bi zapalio drugi cigar i sebi  nasuo drugi curvoasier , osjetio bi lagan dašak povjetarca i Maksumče bi se pristavio nasuprot njega. Nisu mnogo pričali. Tak poneki djelić sna bi u um dozvali. Još uvijek su mislima bili spojeni. Kanal se samo privremeno gasio . Ali uvijek su ga mogli otvoriti . za slučaj prijeke potrebe. A prijekih potreba je bilo sve manje.

Ništa novo na dunjaluku, ni lijevo ni desno. Gore i dole još manje.

Zapad , Sjever i Istok siju zlo. Krv i ratove. Sve krvaviji i krvoločniji. Djecu i žene siluju, kasape i ubijaju.
Ljubavi je sve manje, življenje je sve bjednije.
Jedino je Bog ljubavi i milosti sveprisutna i ohrabrujuća konstanta , ali i Tužan.

Vremena ljudi nemaju. Užurbani su. U jurnjavi izgube ili vjeru , ili djecu, ili život. Najčešće sve troje i još po nešto pride. Redosljed uopšte nije bitan. Izgubi li se jedna od ovih blagodati , život ne vrijedi ni trule mušmule.

Obojica su bataili cugu. Ali ona je jedini način da u tihim mislima budu malo zajedno. Poveznica. Sa čime? Možda su zaboravili. Tko da zna? Sjećanja su varljiva roba.

Par puta srknu. Onako iz navike. A kad oni srknu to nije srk. Jok! To je cug. A kad cugnu, onda ga i šuknu. Kada ga šuknu druženje potraje i više dana. To nije bilo radi njih , to je za duše nestalih. Zbog toga nikad nisu pomišljali da naskroz batale piće. Onda postanu sebični. Obadvojica. Što će cugu dijeliti , kada jedan može sve sam piti. I više mu bude i duže traje. Tada postaju jedno. Post traumatico . Podvojena ličnost kažu hećimi. Šta oni znaju? Nalet ih bilo. Kako ćeš se ba izboriti sa preteškim teretima ako ih ne podijeliš na više sebe? Dva , tri , pođeđe i četiri ja se bori sa avetima minulih dana.

To objedinjeno jedno, jednom odluči da pogleda sveske. Dvije imjuFrkine djetinje vinjete, druge dvije Lucinu kaligrafiju. Ako je to što misle da jeste, biće spašavaj se ko može. Odluče se , prvo je čitanje Lucinog krasnopisa. Ona je prva odlepršala.  Razmiču korice , ugledaju par rečenica naslovljenu na Frku.

…

Piše:

Mila moja sapatnice,

Čuvaj mi ove moje riječi do zadnjeg tvoga trena, tek ih tada proslijedi Dobrom , neka vidi koliko je voljen bio.
Hvala ti.
On sada vodi brigu o meni i manje me boli. Znaš to.
Uskoro odlazim.
Čuvaj mi se. I pazi mi na njega.
Možda i preboli Malene, ali  nerođenu Malecku neće.

I neće se moći snaći. Znaš ga kakav je.
Nježno Maksumče!

Izgubiće se usput. A ti ga jedina možeš sačuvati.

Malena Luce.

***

Jetim hoće da otvara seharu gdje Bleki , kojeg zovu i Fini , krije svoje tuge i hoće da  sveske turi na dno , da nikad ne ugledaju miris dana.
Dobri ne da.
Kaže:
-Luca poručila, vakat je da Bleki izbaci bol. Ti mu čitaj, manje će ga boljeti.

Počinje čitanje.
Vrte se slike, vrte se sjećanja, a ljubav ih prati i ne da im mira. Osjete Bolero u vazduhu.

I bol….mnogo boli…
I miris djevičanskih ljubičica.
Nije vrijeme za Tokatu i fugu u D molu.

Vrijeme je za sjećanje i…

Ljubav.

Mnogo ljubavi.

*

Dnevnik Blažene Luce

Trinaest dana avagusta ljeta Gospodnjeg 1971.

Uvod

Završilo se njihovo prvo jahanje konja.
Stvar riješena. Ispalo je mnogo buke oko ničega.
Tako sam je Luce, ljepotica , ” Malena” među bjelavske mahalaše ujahala, a da to oni nikad nisu saznali. Možda?!

Joj, kakva li je pusta? Da je vidiš ne bi oka sklopio čitav jedan stađun. Neki su noćne more imali stađunima i godinama. I preko nekoliko toga.

Nisu to moje riječi. Ja ih posudila od autora pismena „Oni jašu Mojsije harmonike baca“. Posudiću još neke , samo da se povežem ili ubacim u njihovu bajku. Vrlo je lijepa i poučna. Po mjeri mojih nesuđenih dana.

Čudni su ti životni putevi. Mora mnogo da ih se izmješa , da bi žena shvatila ko je ona i šta je život. I krene pravim putem. Ili ne krene.

Moj put je, uh, uvijek lagan, usporen bio; osim ona dva stađuna koji nisu bili. Šesta i osamnaesta godina.
Osamnaest je djeljivo sa šest, a šest sa dva. Sada sam upravo na toj okrugloj cifri. Trideset tri. Dvije trojke . kada se sabere , to je opet  šest. Da li sam se vratila u djetinje doba, kad sam prvi put shvatila da je krv slana?  Možda , ali puno sam starija od šest, ali i nešto mlađa od osamanaest, kada sam se konačno zaledila.

Zašto?
Procijenićete kada ovo pročitate.
Ako pročitate?
Ako vam se onaj kome sam ga namijenila smiluje?

Poslije je put bio samo ravan, kao crta na aerodromskoj pisti ili linijica na hercikopu umrlog insana. Ravna i precizno tačna, ali kratka, pa nazad opet ravna  precizna i tačno, ali kratka. A takav je život dosadan i bolan. Tužan i usamljenički.

Onda sam upoznala tu neku djecu, pa je život postao bijesan, samo sam zubima škrgutala i pesti ka nebu dizala. Ne radi sebe, sa mnom je uvijek bilo jasno i lako. Uvijek sam znala šta hoću. K'o neko muško, iako sam posve i više od toga žena bila. Nisam znala niti jednu ženu, koja je više od mene željela biti žena , domačica, žena ljubavnica, žena majka, žena ljepote, savršena  žena.

Pa život na tren bude prelijep, pa opet tužan i bolan.

Kad sam djecu bolje pogledala i prepoznala , neka mi milina, a i led  zarobili. Kad sam ih na ljuljački, skršenih života , ugledala kako spiju, učinilo mi se da mriju. Ja se zaljubila u njih.

No prije toga… , jedan poetski zapis koji je došao kasnije:, kada je bila aktuelna cifra 33.

“Malena moja , jube moja

Kada god ti pišem ,
Kao da pišem neku bajku,
Slike mi se same vežu,
ja te vidim
kao prelijepu djevojčicu.
Princezu ili krhku Grlicu .

Mila grlice moja ,
Nije bitna svjesnost da smo oboje malo drugačiji
i imamo koju godinu više ili manje nego ja o tome pišem.

U bajci je sve moguce
Ali kad god pričam bajku ja drhtim kao dijete.
Nije to drhtanje da se ruke i tijelo tresu.
To je drhtanje unutar iskona.
Najčešće između uma i grudi, žile kucavice i usana , Osjećaj kaže i hipofize.

Kada prilazim tvome  biću , tvome tijelu,
to činim kao da se primičem nečem najkrhkijem ,
što se može jednim dodirom polomiti.

A ja ne želim da te povrijedim.
Bog milostivi mi je vjedok.
Zato se maksimalno trudim, da u svojoj neukosti i nevinosti ,
ne učinim neku grešku i ne povrijedm tvoju dobrotu i čednost.

Ne bih rekao da je to puko gospodstvo.

To je nešto što ne znam objasniti.
Zreo sam i odrastao čovjek, koliko se to u mojim godinama može biti,
ali samo sam se još jednom u životu tako ponašao.

Sa bojažljivošću i strahom.
Nije to strah i bojažljivost uplašenog čovjeka.

To je osjećaj miline i ljepote čovjeka ,
koji se boji da ne izgubi ljubav i milost ,
koju mu je samo Nebo poklonilo.

Kada god treba da ti se obratim riječima ,
mislima koje nisu u skladu sa mojom vizijom tebe,
i moje , uslovno rečeno , naše ljubavi ja zastanem
i razmišljam da li se smijem tako izraziti.

Ipak to rado činim , jer mislim da pisanje ne bi bilo iskreno.

Ti si moja ljubav.

Ja nisam nalazio razloga zašto bih te prestao voljeti ili sanjati o tvojoj nevinosti okupanoj plavetnilom Modre rijeke, oceana naše ljubavi
Jedino je tamo , uslovno rečeno plavlje od naših dodira. “

**

Njegova prva pjesma; on reče zapis ,meni posvećena.
Patetična , ali iskrena i meni prelijepa.
Nije kruta i akademska. Djetinja je, a savršena u svojoj jednostavnosti.

Za mene je priča o blesavim konjinama  počela upravo tako. Jednostavno. Našle se blentovije smucati sa tuđim konjima po Bjelavama. Kao neka velika djeca. Odbor za moral u bjelavskoj mjesnoj zajednici podigao čudorednu uzbunu.

Tako sam saznala da mi neko, u tim mahalama, rovari i smutnje pravi. Nije kriminal ili nešto opasno.Kažu, mahalaši neki  luduje. Počeli širiti zonu utjecaja. Sa Bjelava prvo na Sedernik, pa nešto više do Sedam šuma, pa još niže do Grdonja, Mićkinog Gaja. A onda uleću u Breku i potok ,  Podhrstove i Ašikovac i evo ih skoro u sridu, pravo u Čaršiju. Ako dođu do srca  Čaršije ima da mi slude grad. A sve češće su u njoj. Magala bruji – ganjaju Slatke ćoškove. A šta će drugo raditi? Za to su rođeni!

Morala sam ići u milicijsku  stanicu na Bjelavama , frku sa konjima rješavati. Smjenila starog komandira, novog postavljala. Veselim sa susretu sa onim sa jednom zvijezdom, Esom Mrakovićem. Njemu dala da privremeno vodi stanicu.

On brani mahalaše. Kaže na stranu se bivšeg  komandira , jadne žene bacili. Ljigo je često znao mlatnuti ženu. Ona mu puno zanovjetala po pitanju krevetli  prava.  Malo joj bilo triput mjesečno. Kad bi zaiskala repete , dobila bi štos u bubrege. Policijska praksa, nema corpus delicti. Ali se jedanput nije mogo suzdržati , nego fljas pravu u lijevo oko. Ono pomodrilo ko svako modro oko , kad se bubne štosom. Haman ko šljiva zrela za rakijetinu.

Neki od mahalaša mutio sa jadnom sretnicom i kad joj vidio plavo oko , podvučeno tamnom modricom, samo je poljubio, onako ovlaš u trepavice, da je ne boli. Jednostavno i tiho joj rekao:

-Sve će biti u redu malena moja, ništa ne brini , sve će se srediti.

I sredilo se . Komandir u vukoderinu, žena sama i slobodna na dno Bjelava , u oficirskim zgradama u Čekaluša pasažu. I ne znajući , ja pomogla mahalskom maksumčetu.

Još je Eso mlad za komandira, no, naučiće se svemu što treba. Vidi se da je bistar. Naočit je, iz očiju mu svašta nešto, nestašno virio. Nisu ga bez razloga zvali Čovjek sa planine. Svašta ti gorštaci znaju raditi , a naročito ženama. On imao tri žene u kući. Suprugu i dvije kćeri. I da nije znao, morao je naučiti kako se treba ophoditi sa ženama. A narod kaže – u ljubavnika se rađaju ‘ćeri.

Išla da zagledam, mislim nikad nije zgoreg. Nije meni do kćeri , meni je do reda u gradu. Ne bih da mi se jedan šeret sa planine uvali na Bjelava, među mahalaše i utali sa njima. Bjelave tada ne bi davale mira ostalim mahalama.

Narod se pita jesam li ja Luca imala prste u komandirovom karambolu. E vala , to ne saznaše.

Čula , bjelavski mahalaši rekli:
-Da li je Luce tome kumovala; ne znamo. Ona šuti. Nama je to isto ko da kaže da nije. Mi joj vjerujemo, časna je uvijek bila, nikad nas nije slagala. Ono sj…, sjahala nas skoro jeste, osim sa … , ali ništa više. A i neka bagru miče i počisti sa ceste. To dobro radi.

Vidi molim te, oni mene brane. Ne boje se da ću njih počistiti. To ćemo još ispitati. Pazi molim te, oni se našli finiti.

Nedugo zatim jedan Fini, mahalaš sa Bjelava me nasankao. Zaveo me. Što bi u mahali rekli – potkačio me. Ne, taj me nije zaveo i potkačio onako  pošteno , ljudski  , da je pokazivao namjeru ili na neku foru. Nije imao ni ulet , što bi mahalaši rekli. On me mlatno ko najveću bekanku.

Kad bolje promislim , on je uvijek bio taki. Dobar i fin. Vrlo jak, a krhak. Finije i postojanije čeljade ja u životu  nisam srela – niti ću.

Mili moj , Dobri i Fini , moj Mali Princ.

Voljela bih da sam ga čitav život  privijala na grudi i ljuljala kao malu bebu, kao one večeri …

Ne znam zašto nisam. Trebala sam. Sada znam da bi mu godilo. Ali bojala sam se da ga ne povrijedim.

Kasno sam shvatila da ga  nikad ne mogu povrijediti. Osim ono jednom. Nakon trinaest dana. I ono drugi put , ne mojom krivicom , viša sila nakon trinaest godina. Suđaje dobro znaju šta rade. Valjda .

I tako , ja , ispred trešnje i ljuljačke koja se sama ljulja , zagledana  u djecu što spiju ili možda mriju. Sablasan , a prelijep prizor. Djeca spiju , čini se da su mrtva. Svuda tišina , ni ptica, ni cvrčaka ni. Mravi iz mravinjaka tiho , najtiše proviruju, ali na izlaze. Samo od Bjelašnice , bolno zavijanje Sive vučice u tjeranju, daje znak da usamljenički  život očajnički boli.

Ljuljačka se njiše. Polako , ritmično , da maksumčad ne probudi. On je drži na krilu. Zagrlio je čvrsto , boji se da mu ne pobjegne. Ona se ušuškala međ’ njegove grudi. Tužni smješak joj na licu, samo jedna suza od kristala, iz desnog oka visi , nikako da slazi.

Žuto rumeno , izlazeće sunce se probija kroz trešnjine grane. Čini se crvene bobe zriju, a nema ih. U kosi im zrake svjetlucaju , oreole anđela prave. Velika je tuga na licima te usnule djece, a opet , čarobna su i prelijepa.

Prepoznah onog dječaka , što drži svoju djevojčicu u krilu. Par godina prije je mogao umrijeti u mom naručju. Dobrota i čast ga natjerala da čini preko mogućnosti. No, sada nećemo o tome. I nije ono što će neko pomisliti. Kasnije kada dođe red.

Ne dišem, duša me boli, srce lupa, hoće da iskoči i bježi. Ja mu ne dam , smirujem ga i zaljubljujem se.

Ona druga djeca su bila očajna i uplakana. U tom očaju, oni mene , kao neku vilu, spasiteljicu iz snova vidjeli. Ne i Frka Frkica i Dobro Fini. Oni su spavali. Oni su ta djeca koja se ljuljaju i sniju umilne svijetove mirisnih djevičanskih ljubičica.

Noć je napokon minula. Sabah se probija. Hiljadu ezana tiho šapuću , da usnulu djecu ne probudi. Veliki bi to jazuk bio .

Svi šute , niko ne spava, samo Deba. On zaspo i pomalo bruji. Lenji mu malo na rame prislonio glavu i kljaji. Ostali šute, ženske nečujno plaču i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži.

Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom, i šta im je dalje radit. Želje nikakvog uticaja nemaju, samo ponekad i mrven. Zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , po dvije. Sve je upareno. Neko u ovoj igri parova dobija, neko gubi. U harmoniji je sve i sve mora da se posloži. U slaganju neko bolje prođe, neko lošije. A neko ograiše. Dibidus.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca, ovo dvoje, nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U blještave boje se utopili i poput ogledala; refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i sretan povratak na putanje žele.

A ‘vako je taj moj prvi susret sa mahalom počeo .

Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapižikom. Ništa ono akciono. Buka , zavijanje , škripa kočnica , megafoni , helikopteri … Nismo na divljem demokratskom zapadu.

Iz  srednih vrata, srednjeg auta se pomalja noga. Na njoj crne štikle dvanaest-trinaest centimetara duge. Izlaze štikle, tanke ko kineski štapići za jelo. Na njima mrežaste crne čarape koje povlače druge noge. Izlaze noge, pa izlaze i izlaze , i opet, i još izlaze i izlaze. Nikako da izađu.

Deba se rasani, čuo više osjetio, da je murija tu. Konta joj dobrih noga za doktorirati. Misao sakri u najtamnije kutke malog mozga, odmah ispod hipofize. Loše iskustvo sa plavim uniformama ga pratila cijelu mladost.

Lenji se pita , kako tolike noge , u tako malo auto mogu stati. Da je barem kombi , razumio bi on. Misao haman ko auto. Pogled na te strahobalne noge , mu , umjesto misli , labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo .Sam sebi se obraća , i sebe hvali i sebe kudi:
-Šuti , dobro si prošo frajeru. Harmoniku si na vrijeme hekn'o. Sad bi ona same od sebe poskočila i tango il kazačok za dvoje zaplesala. I mor'o bi je jopet ić’ bacat’. Belaj živi . Ne valja jednu harmoniku u hendek dvaput bacat’. Nikad mu se to dosad nije desilo. Ne znam zašto, nisam toliko pametan, ali zasigurno znam: nikad ni jednu harmoniku nisam dvaput u jendek bacio. Zlata me ništa ne bi pitala , već bi mi, ‘nako, namah, preko ruke, dvije tri vaspitne, po krvavoj blesari natandarila.

Za svaki slučaj Zlatu privije i grli, ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene bistu lice sakriva. Boji se, ako nastavi da gleda kako te mubarek noge izlaze , evo ti, novi herc bum , bada bum i nema popravnog. Ode jadni Herco za svojim anđelima na daleke , nepovratne pute , sasvim naprečac.

Noge nastaviše da izlaze, ne samo što su duge već su i čvrste, i oble, i tople, i svilenkaste, i  jošten – mirom nekim haremskim dišu i mirišu.

Prekrasne i poetske, sigurno bi reko Dobri, tabiri Deba. Šta ima Dobri da misli ? Ja to vidim, a on blentovija spava. Nije natakario onu malu špicu. Garant je zbog toga žvalje razvukla k'o netakarena mlada i odvrnula česme. Sad zaspo i ovu ljepotu propušta. Znao sam je da je on baksuz.

Deba i Lenji se pustiše šupljeg kontanja, pojačaše teleskope, durbine našiljili i pooštrili i ramenima gurkaju jedan drugog. Malo fali da čoček padne. Mojsije i Herco se zarovili u poprsje druga i ne dišu, samo škilje i uzdišu. Sva četvorica uglas, ko da ih nebeska lira naštimovala:

-Joj, dobrih nogu majko moja; boli glava, taksirata nam!

Rizik im se nije isplatio. Pade tu neki šamar, pa  dva – tri. To ženske klepeću muške. Starka štiklom, onog krvavog po modrim očima buba.  On se prsi i oči podmeće:

-Udri bona , dok možeš, zaslužio sam.

Njoj se priznanje smilovalo, pa ga poče ljubit u oči bolne. On vrisnu:
-Nemoj bona, jebo te pas. Vidiš da mi još iz očiju krv šiba. Ali je zagrli i ljubi. Kaže onako, uzgred, njoj i svima, ko vlastelin neki:

-Ne brini se mila, vas će narod zlatnim kašikama jesti.

Znam ja sam kriva. Vazda ove moje noge, narav im ljubim, neki ršum izvode. Redari bi da ureduju , ja ih pogledom zaustavljam. Gdje ćeš ba , djecu mlatiti. Sve neki goluždravi tići, samo se onaj brada i ona stara koka, što se malo prije počerupaše, po godinama izdvajaju.

Brada, krvav ko binda na zalasku radnog vremena, tik pred bacanje u smeće, na umjetnika zaudara. Ona koka pored njega, puno starija od njih, barem deset godina. Znan je, išla sa mnon u II gimnaziju. Zlata Daire je zvali. Prvakinja srednjih škola u egzotičnim plesovima. Ona Mojsiju lagala za pet godine. Pomladila se. Ima isto godina k'o ja, a sa “djecom” se druži. Vrijeme će mi pokazati da je imala pravo i da se zaista radi tog druženja sa ovom djecom pomladila, i više od lažnih godina.

Za nogama kojim kraja nema , nigdje krpice da se vidi, a đardin zanosni samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti , vitki i dugi , kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju, kao da znaju da vulgarnostima mjesta u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama, crni šinjel kožni stupa, za njim se jedre grudi bibaju. To nisu grudi. To je Fidijine Afrodite mramorno poprsje, što se sa vjetrićem igraju i talasaju i zlatnu ogrlica sa brilijantom hvale. Zatim , zlatni pramenovi blještavi i svileni , ko centifolija ružičasto žuta, oprezno ispod kačketa proviruju i plešu.

Noge napokon prestadoše izlaziti. Svi odahnuše. Izašle su! Ogladnilo se i ožednilo , a bome što jes jes; zgriješilo se i isplakalo. Ono , kako ko?

Uspravljaju se , čvrste i podatne, grudi i noge , vide se jahačke čizmice i nestaju ispod šinjela, što do članaka seže. Šinjel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao i zbunio dunjaluk.

Mili Bože koliko si ljepota darovao ovoj ženi? Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica,  nježno i blago. Ukrasi ga rese. Oči boje safir leda. Usne oble i podatne, razvučene u vječiti smiješak, kao sočna zrela ašlama pred branje. Nos tako skladan , pravilan i miran, k'o suza na na djetinjoj guzi, tačno se , na polovini  između bisernih školjki postavio. U školjkama , u resicama što trepere , dva dragulja veselo zrikaju. U jednoj resici, onoj lijevoj safir , smireno se plavi. U desnoj resici rubin , nestašno krvari.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradena; se eto konziliju i ljubama usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Wolfova sam glavna tajnica u SUP-u , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača u mnogim znanjima i znamenjima nego čitav SUP. Sve nevolje meni pred i pod noge stižu. Neko nam prijavio –  u sabah rani; k'o sa džamijskig ahtung-ahting megafona, vrištanje se neko čuje. I potoke krvi na štoku bruje. I pride jecaj harmonike, sto dvadeset basova zvuk što se niz strminu u jendek tandara .

Ja sam htjela da ih potčinim i zarobim , a oni mene sasvim nevino i iskreno zažagali. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao, kada bi pokušavao objesniti neki samo njemu znani paradoks.

Usnulu djecu koja nisam imala srca da diram, ili da im pomoć pružim. Zaledila sam se. I zaplakala, suze isplakala. Krila sam ih sleđene , u duši svojoj, ali i ja sam se poput jermenke mile, vranjanke čedne slomila.

Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam Dodu i sebe na ljuljaški, koju smo, nekada davno, zajedno sanjali i ljuljali.

Đugum Frka mi je jednom , nedugo poslije rekla:

-Oni su ti ko neki stručni konzilij. Stručnjaci za sve , a ludi ko naopako navijena ploča. Čini se da se vrte ukrug ko munjeno kerče kada buhu u repu napadne, ali nije tako. Jako su usporeni. O “gorućim” pitanjim, svaki od njih svoju dijagnozu ima i daje . Može to biti pet, šest ili šezdeset i sedam ili više savim oprečnih dijagnoza. Nikad se oko suprostavljenih mišljenja oni neće sporiti. I uvijek, podcrtavam , uvijek i nepogrešivo će isplivati prava dijagnoza, koja ne griješi.

I DIO

Dan prvi

Petak 13.avgust/kolovoz 1971.

Privođenje

Ono kad su Dobrog meni priveli i u moju vikendicu doveli, sve priče i tračeve oko toga, su zli i neuki ljudi izmislili. Meni bilo žao one obamrle djece sa ljuljaške. Saznala sam sve što se te večeri desilo. Nikad niko nije mogao od mene sakriti šta se u mom gradu dešavalo. Koliko će od mene neko o tome saznati, to su infuzijske kapaljke odlučivale.

Patrola je otišla. Ostadoh sama sa Dobrim . Ne znam, u sebi mislim, u kakvu sam se glupost ubelajila! Šta će mi ovo? Radoznalost, možda ,tko da zna?

On mislim , ima samo dvadeset. Šta ću s njim? Smutnju po mom gradu radi. Nije to ništa veliko, do sada. Za buhare nije. Za vaspitni dom, prestar, a nisam sklona falsifikovanju, ako se ne mora. Ili je lero, ili je trista gradi lud ili je samo presvisno i za jagomirske ludare zreo.

Jedan glas, poznat, skoro zaboravljeni mi šapuće :

-Za umobolnice nije, dobar je on. Pazi dušu da ne ogriješiš. A hoćeš svakako. Na dobro nek izađe. Na tebi je.

Isti onaj glas  , onih prelijepih naglo osakaćenih dana  , kad smo rosno cvijeće milovali i snove brali. Odakle sad Dodo da mi se javlja. Nije ga bilo trinaest godina, ni nos privirit . A čim vidje muško u našoj kućici u cvijeću, odmah se natandari . Još nije ni ljubomoran , nego brani momka, koji mi možda probleme radi .

Oni njegovi drugari, me samo uveseljavali. Ovaj me mahalaš intrigirao, podsjećao me na nešto čega se ne želim sjetiti. Debelo me podsjećao na prošlost. Pokretom , riječima, gestom , odjećom. Jedino nije bio plav  i dosta je niži. Ostalo; lice pokreti, nježnost, blagost, dobrotu, sve je od mog Dode ukrao. Samo nije bio raskalašno vesao kao mili moj. I jeste i nije.

Neka blaga veselost i smiješak bi mu titrao , kada bi volio i neku djevočicu milovao i mazio. Ili pričao o njima. Ponekad bi mu đardin drugari smekšali tugu. Tada bi samo odmahnuo rukom kao da kaže – pusti blesavu djecu, neka se igraju i jure, u zagrljaj ljubama žure, to im je samo od života ostalo.

To me rastužilo. Nije moj posao bio da spašavam ljude od ljubavnih jada. Nisam čula, ja sam prisluškivala. Čula sam da je Frku babo, onaj pjano Mito natjerao da se uda, samo da se Dobrog kutariše. Znam i zbog čega ga mrzio. Ali nije moje trač da prije vremena širim.

Smrt Marije Magdalene ga je pokosila. Frka mu je neko kratko vrijeme  nadu vratila. Pomilsio je nije sve tako crno. Kad su Frka u Vranje odveli i na silu udali , počeo Dobri malkice skretati. Ništa zlo, ali loše, pa još lošije , i polako je tonuo. Prestao sa družiti sa svojim bjelavskim blentovijama. U neke sumnjive kafane i bircuze zalazio, sa još sumnjivijim se društvom družio. Znao se i kocke dofatiti. Ništa veliko, ali ipak sumnjivo. I njemu neprimjerno.

Imam trideset tri godine, dobar i zahvalan posao, stan u gradu, nezavisna sam , vikendicu na obroncima Trebevića. Bol i tugu u srcu, od kojih bježim. I uspomene koje ne želim. Nisam ja izabrala taj plac, ni napravila tu vikendicu , tu malenu kućicu u đul bašči. To je meni moj Dodo , za našu noć nedosanjane nevinosti, darivao. Nikad muška ili bilo čija noga, do Dobrog u nju nije kročila.

Kučica mala zaklonjena od pogleda iz grada sa Čoline kape , a ja imam Sarajevo na dlanu, ne može mi nikakav metež uteći pogledu. I ovdje nikad magle nema. Ponekad mi žao grada bude dole, samog, zarobljenog u mračnoj magli. Tih dana se ne penjem u vikendicu. Ne želim da mi dvori samuju u tami.

Znala sam da je Frka onu večer; pred jutro kad sam ih ponovo uopoznala; sudbinu mnogog djeteta, mnoge djevojčice  isplakala. A Dobri je sve uplakane djevojčice svijeta smrivao. Lomio djeliće srca svoga, njihova zaliječivao.

Ja se u njih dvoje zaljubila. Otada sam na njih, ko orao bijeli, pazila. Uvijek se oko njih neka patrola motala. Naprijed , nazad , lijevo i desno, a djeca u sredinu. Jedva sam to mogla sakriti, da neko ne oda. Uvijek kažem više instance i niko ništa ne smije da zucne. Dva tri puta sam i maršala neformalno uplela u razgovore. Od tada sam imala slobodne ruke.

Vidjela sam očima svojim, kako se ona noć baksuzluka prikrada. Kuću iznad za osmatračnicu uzela. Kratko pismena naredba, prismotra i cijelu je ispraznila. Dogled u ruku i gledaj. Nisam vam ja to voajer htjela postati. Baš me briga šta će ko i kako uraditi. Čiji je u čijoj, nije moj posao. Nije da se hvalim, ali bome sam mogla raditi šta sam htjela i kad sam htjela; toliko sam dobro izgledala. Ali nisam.

Bojala sam da Mito  neko zlo ne uradi, jal Frki ,  jal Dobrom , jal oboma. Kome će šta uraditi u toj ulici, u koju su često zalazili , to nisam mogla znati. Tu sam ulicu poslije te noći, prozvala ulicom skršenih srdaca. Kako je nećeš tako bolan tako nazvati.

Ono, Ašikovac značilo bi da djeca, muško i žensko mogu slobodno da ašikuju , da damare jedno drugom bišću i poklanjaju . I da se vole. Ali nije bilo tako. U samo jednom trenu se skrše dva srca, koja misle , da im se samo ljubav može desiti. Mnoge  tuge je  bilo te noći u tom đardinu. No, to je bio tek njen početak .

Dobri mi se , jedne od potonjih, poslije one noći malkice smijao i šalio sa mnom. Kaže :

-Malena moja, niko nikom te noći nije srce skršio. Ni Frka meni , ni ja njoj. Nama se samo jednostavno nije dalo činiti ljubav. Nije nam bilo suđeno. Ni prije, ni poslije. Naša srca su skršena prije te noći ili noći kad si nas vidjela zajedno na ljuljački. I njoj i meni. Za nju znaš; ti si joj skršitelja na sedam godina umirila. Malo je to vrlo malo, ali znam da nisi mogla više.

Ko je moje srce skršio nije bitno, jer taj neko imena nema. Ima za mene i nema za druge, to više ne pije vode. Bilo pa prošlo. Kasnije   moje srce skrše i stalno ga slamaju srce svih onih Frkica i svih onih djevojčica čiju bol osjećam. Mome srcu skršenome, ona koja ga je načela , jedna predivna djevojčica je mnogo, previše ljubavi dala i usadila. Spasila mi život. Poklonila toliko ljubavi da jednostavno ne znam šta ću sa njom. Ne znam kako, ali sam magnet za skršena ženska srca. I nije mi žao.

Tužne , umorne i slomljene grlice samo osjete moju bol i ljubav koju imam i hoće da je uzmu; i uzimaju . Ali ja mogu da im dam samo dio. Ima mnogo djevojčica skršenih srca i slonljenih krila, kojima treba barem dio ljubavi moje, da opet zalepršaju. Zato me ni jedna ne može imati zauvijek. Dam koliko je potrebno da one nastave život , a ja ih u srcu nosim i volim cio život. I tugujem i bolujem i krvarim sa njima čitav njihov život. Moj nije toliko bitan, jer je prelijep. U njemu i oko njega, grlice , snove svojih dvora grade.

To mi blago i sjetno kazuje, u moje oči se upija i tone, u dušu mi zaviruje i čeprka. Čeprka li, čeprka. Rovari i rovari. Kao da hoće bol neku da izvadi ,  da joj nos slomi i u paramparčad razbije. Ja ga blijedo kao hipnotisana macica gledam i stresem se. Gledam ga i ježim se. Osjetim da on vidi moju bol. Miluje je i mami da proviri , da je zajedno zgrabimo i skršimo. Nećeš vala Luce o svojim zlim stađunima nikom pričati, pogotovu ne nekom malenom djetetu , bali nezrelom..

Nije nego! On meni kaže : Malena moja! Pazi se ti njega!

Nije moro da baš tako kaže, hipnotizer jedan. Ja, trinaest godina starija od njega, nema dijete pojma o stađunima. Čuj molim te, on slatkiš mali, meni Malena moja . A ja veća od njega trinaest centimetara, još kad štikle natandarim, mogu mu grudima mile obraze milovati.

A bogami milovao i rovio po njima. Kasnije. Nekako nježno, dječje, ali i mazno i čvrsto , muški. Nije ni pitao ili molio, samo im se prišunjao. Po jedan cjelov rosni i nježni na bradavice spusti . One ga prepoznaju i počinju da mu cvrkuću, blesave i blude, glavu gube, miluju ga i sa njim luduju. Baš kao djeca koje se igraju i jure.

I ja šta ću? Moram im s pridružiti, za svaki slučaj. Stvar bi mogla izbjeći kontroli i eto belaja.Tako sam mislila. Ali one i on me preveslali i pamet smutili i ja se izgubih u svojim dosanjanim snovima.
Takav je on, ljubim mu narav nestašnu, samo bi se mazio i milovao. Vi mislite da ću vam sve iskantat? E baš neću.

Ne još!

Vidi bezobraznika, on meni Malena moja. a ja  gradskom bezbjednošću drmam . Svi su ispod štikli mojih. A on nema poštovanja prema njima. Uvijek njih poslijednje skida.

Dugo sedam dana mi trebalo da ga tek malo uhavizam. Za to vrijeme on mene skroz naskroz spoznao. I šta će mahalaš uraditi nego, samo tek tako me mazno. Ja se ni snašla nisam, a on me sedmi dan jednostavno  ubro. Jest da sam zrela za branje ko žute dunje stambolske bila, ali tako se desilo. I moja cvijetna bašta u predgrađu je odjednom postala puna plaveti , neba,  leptira i ptiva. Vrijeme je stalo, više mi proljeća nisu bježala, samoća u svitanju nad gradom čednosti nije me ježila.

Jutro poslije sam izašla u baštu i vrisnula;

-Ehej, hridine Grada čednosti , ja opet volim . Ne ljuti se, hoću da živim u svijetu pjesme, ranjiva i ljubljenu, nježnošću okupana. Ne želim više da se noću budim, molim se stvoritelju i plačem. Hoću da zaboravim riječi molitve:

-Sutra mili, sutra ću ti doći , pa ćemo ponovo biti zajedno. Ali sada , molim te,  još samo malo neka me tu. Ponovo imam danas.

II DIO

Dan drugi 

Subota 14. Avgust/Kolovoz ¸1971.

Povratak sa posla

Počelo je nekako umorno. Nemam vam ja slobodnih dana. Ni subote, ni nedelje, ni vikenda.Tako ja godinama  radim, dan za danom, bez predaha.

Dođem sa službe predveče , prvi put poslije njegovog privođenja. Bilo je kasno predvečerje. Tražim ključ – vrata se otvaraju. On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu. Pantalone i prsluk . Ispod , košulja bijela, okrugli okovratnik. Još mu samo krila anđela trebaju. Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću.  Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež, a ništa vrijedno nisam držala tu na osami, u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Sutradan  je od nekud neku šćemlijicu zboksao, da me ne saginje , a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je zajedno sa kapom spušta. Službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu kači . Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem. I odmah me iz hodnika u kupaonicu vodio.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , samo bi me ka kupatilu skrenuo. Toliko sam umorna da nemam snage da se za bilo šta bunim. Naporan je moj posao. A ja sam ga krvnički radila. Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim. Miris ljubičica, malčice hladnija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio roskasti kožni tabure. Znam da nije moj i pored kade ga stavio. Na njega me posjeda , kosu raspetljava.

Bilo je to vrijeme punđi i šnala. Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem . Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove, a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i usporeno, ne želi da me dodirne. Osjetim u vrat , mi dva lahaorac  poljubca,  sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi? A opet ugodno mi i nježno , koža se od miline ježi. Ne pravi on nikakve nagle pokrete , da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.Bočno dugme malene suknjice moje, ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i pored kade odlaže. Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prste masira. Jedan po jedan, miluje i u vrh ljubi. Pa onda nokat i na kraju članke. I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom. Joj rahatluka nono moja. Osjećaj da se sav umor među prste spušta i polako povlači.

Napetosti skoro da nema. Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji; grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se, pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata.  On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote. Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami  uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla .

Okreće se, uzima krpice intime i u košaru odlaže. I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene. I uvijek bi me neki novi obuvni predmet pored kade čekao. Njegovi pokloni. Ništa posebno. Papuče, vrlo jednostavne, udobne i ravne. One malo veselije i vezenije počeše izranjati poslije sedmog dana.

Jednom godinama poslije sam ga upitala, zašto uvijek okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao , on se trzne, na trenutak zamisli , pa kaže:

– Nagost žene u ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati, ni nauživati. Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna. Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista. Već radi žene koja sebe prezire i golotinjom blati. Čednost svoju na smetljište pogleda pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti obnaženog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja Bahove tokate i duge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru. Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi, on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava. Moje tijelo kao da ne postoji. Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi i prvi put; od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla domu svom, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemu ovom što čini a i u riječima samim. Šta sam mogla, ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj. ( I sve nešto slutim  , ovo neće izaći na dobro! )

On nastavlja da ćuti, skoro se sklupčo, da mi ne smeta. Umor i dnevni grč me popustili i misli nošene tihim zvukom orgulja lepršaju ka sjećanjima , vraćaju se na onu noć u ulicu skršenih sradaca. Ja se smješkam , smjeh zatomljujem i vidim Frku u njenoj nevinosti, sa srebrenim šalom i njega u njegovoj čednosti ,sa blagošću u srcu i čujem nju kao šereti:

– Vidi molim te gospodin tulumba može da bira, jal’ medenu baklavicu, jal mirisnu ružicu.
– Blago njemu , ali ja sam bolje prošao, ja prelijepo čeljade, rajsku grlicu imam.

Poslije mu je ona pjevala, tiho na uho, bolno. Svu je svoju ljubav, svu svoju čežnju ispjevala u toj pjesmi, te večeri, kraj žubora šadrvana, ispod zvijezda, ispod maglica, na očigled žmirkavog mjeseca i cvjetnog đardina..

Vidjela sam kad je ona suze sakrivala. Vidjela sam i kad je on zaspao, a ona se pravila da spava. Sve sam vidjela. Ja sam za nju plakala , ona nije mogla, jer ona je bila ja, a ja sam bila ona.

I još sam vidjela da je on snove prigrlio, ona se polako  izvukla , napravila mu srce, od šala, ribizli i rozaklija. Malo kičasto, ali iskreno, dječije. Uzela je njegov upaljač, curvoasier nasula i jednu njegovu ciganku zapalila.

Popušila i ispila, ružicu viljuškom poderala . Ustala, upaljač u ruku desnu sakrila, lijevu ruku srcu njegovom prinjela. Na kraju sam  vidjela  kako je njegovo srce zadrhtalo, kao površina jezera kad ga vjetrić iznenada napadne. Poljubac mu lagani na usne spustila i tiho se ka kapiji iskrala.

Izlazi ona, ja pred nju. Ona zastane u njoj straha nema, jer za njega mjesta više ni, Svo je mjesto bol uzela i gleda me, ništa ne govori. Ja je zagrlim i pitam, iako znam:

– Šta sada malena moja, kamo bježiš?

Ona pomirljivo i jezivo bezosjećajno konstatuje :

-Idem u Vranje da se udam, za sina čovjeka koji me silovao. Mito mi rekao ako se ne udam ubiće i Dobrog i brata mi. Šta ću , moram , nema mi druge. Ja joj tvrdim da mogu pomoći, ona sumanuto niječe glavom:

-Nemoj molim te. Ništa i niko mi ne može pomoći . Mito je taki, kad nešto kaže on to i uradi. I molim te , najljubaznije te molim, ništa Dobrom ne govori. Da me ne bi tražio ili krivicu osjećao. Ili nešto nepromišljeno učinio. I bolje je ovako . Boljeće ga , ali će se on praviti da mu ništa nije i neće me tražiti.

I znam da je nije tražio. Ne , nije bio ponosan ili ljut. Samo se malkice zaljuljalo povjerenje u Frku , zato što nije imala hrabrosti da mu kaže za prijetnje. On bi već nešto smislio. A i sve je bilo gotovo. Ona je tuđa žena. U svetost braka ne treba barkati.

U ruke me dijete ljubi, ko majku svoju , suze joj liju i ona hoće da se istrgne i hoće da bježi. Ja joj ne dam, zagrlim je, do auta službenog je vodim . Posjedam je na zadnje sjedište  , ko princezu neku u bijeloj anteriji i mome srebrenom svilenom šalu, koji sam joj umjesto onog njenog , srcastog  dala.

Komesarsku kapu na glavu stavljam i motor palim. Gledam u retrovizor, princeza mila spije. Umorna je. Noć rastanka je izmoprila. Motoru naređujem tiše , to je dijete umorno leglo da spije, snovima nesreću mije. Vozim je prvac gore, malo više Sedernika. Pred kućom Mito sav na iglama čeka. Kćer mu Frka na tužni usud docni. Ne budeći Frku Frkicu, prilazim mu i kažem:

– Ova će ti svadba nekažnjeno proći. Ne da dijete na tatku svoga, iako joj on nesreću sprema i život uništava. Ali pazi se Mito , prneš li, pljuneš li ili se nakašlješ malo jače nego što mislim da je dozvoljeno , Goli ti otok za vaskoliki život ne gine.

Nikad ga više nisam vidjela. Čula da je godinu dvije po rođenju unuka, Frkinog jedinog sina saznao da mu je ćerku Frku monstrum prijatelj silovao , dok je djetešce bila. Isplakao se u potaji. Frki otišao , izljubio je , oproštaj zamolio i dobio. Njoj je već svejedno bilo.

Sina od trinaest godina odmah u auto ubacio i pravac u Vranje kod prijatelja monstruma. Prijatelj se plaho obradovao , janjad se okrenula. Vas komšiluk, po Vranja pozvao, da mu drugara čuvenog Mitu bekriju vide. Mito sina stalno po kosi gladi i ništa ne progovara. Tek kada su janjad gotova bila i meso se na astale iznjelo, pita Frkin svekar  Mitu :

-Kojim dobrom kumašine?

Mito mu pred svima jasno i glasno odgovara:

-Nije dobrom prijatelju, nikako nije dobrom. Nas su uvjek časti učili i govorili, život za život. Ti đubre jedno nevjerničko, uze život moje kćeri , red je da uzmem ja tvoj.

To izreče pred okupljenim, sada već izvjesno smrtnim svatovima. Revolver vadi i svih šest metaka , jedan za drugim : taaka, taka, taka, taka, taka i taka mu u tijelo zakuca. Tri međ prepone ,  tri u grudi. Naizmjenično, jedan dole, jedan gore.

Za ruku sina uzima i ka autu ide. Niko ništa ne govori, niko ih ne zaustavlja . Svi znaju, što se mora mora. Život za život. Žali Bože onog dječijeg.

Ušao Mito u auto i nazad za Bosnu. Nije se Mito milicije bojao. U svojoj ludoj , alkoholom poremećenoj glavurdi imao plan. Vozio da Leskovac, preko Niš do Čačak i Užice od Tita. Došao do Višegrad na Most Mehmed paše Sokolovića. Otvorio prozore, puko most ravan ko aerodromska pista. On obrzvaa – 60, 70, 80 i viče:
-Paša, evo , unuka ti vodim.

Sin ga gleda , konta tatko mu poludio.
Djeca sve znaju i kad ništa ne znaju.

-Ništa se ti ne brini, poručuje mu otac.

9o, 100 više ne može skrenuti sve i da hoće.

Vidi dijete da mu otac neće stati. Slegne ramenima, pogleda u nebo. Nigdje oblačka. Učini mu se da jedan anđeo pored auta lebdi. Nasmiješi mu se i mahnu. Anđeo nema kud , sakri kosu za leđa i onda se osmjehnu i mahnu malenom.

Mito sada već vrišti:

-Paša, evo roda tvoga.

Uz strahovit udar i lom završiše otac i sin među stjenama. Poslije su Mitu u komadima vadili. Dijete su iznijeli i na travu zelenu položili. Bijela košulja, plave samtane pantalone, leptir traka plišana, plave antilop cipele i svjetlo plave čarape, ni kapi krvi na djetetu, ni na djetetovam licu. Samo mu se prelijepa glava malo klati. Reko bi čovjek ništa mu nije. To nedorasli Princ mali, umoran legao i spije, svoju nesrećnu sestricu Frku Frkicu snije. Hoće nad njom da bdije. Zna, trebaće joj pomoć svih anđela.

III DIO 

Dan drugi

Subota 14. Avgust/Kolovoz ¸1971.

Privođenje

Poslije kupanja

Ja sam osvježena, skoro odmorena, mirna i malo tužna. Pritisla me samoća i tuga koje sam tako brižljivo odgurivala od sebe. Nisu me ni pripremili na samoću i bol. Nije imao ko da me pripremi. No, ovaj što sam ga dala privesti , ne da mi da se previše uputim u samoću. Nameće se i dvori.

On je sada konobar. Samo mu bijela salveta preko ruke i olovka za uhom nedostaju. U meni neka nejasna zloba se javlja i ceri. Obučen u plave pantalone i prsluk, bjela košulja i crne kožne papuče. Može i batler biti. Baš, sad pa sad , sam uvijek željela jednog batlera – paža. Sama sebi ironiju nabacujem. Upravo ovakvog . Skoro zanovjetalo.

-U kući se cipele ne nose, da se svetost doma sa vanjskom prljavštimo ne skrnavi –  uči me on, onako uzgred. Više kao opaska.

Vidio da ja često banem u sred kuće sa štiklama.

-Ma, ja to samo u žurbi.

Pravdam se , a to me ljuti. Šta ja imam da se kome pravdam? Pogotovu jednom bali.

-Znam , ali kuća ne trpi žurbu. Neće pobjeći, ni ona ,ni posao. Zastani malo, diši , snove pusti, prošlost ponekad pozovi upomoć. Ako su neki od tih dana bili bolni, tvoji su. Iako tužni i obojeni tragikom  prelijepi su. Zar ne Malena moja?

Ja se sledim , neću prošlost da gledam. Odakle njemu pravo da me tjera na muku i bol. I odakle to on zna. I odakle mu sloboda. Zanijemim. On meni opet Malena , a samo me onaj moj tako zvao . I niko nikada više.

A opet, ovi batler, ovo dijete  rovari . Nekako polako i blago, skoro nenametljivo, na zadršku kraste sa rana skida . Neprimjetno . Mic po mic . Samo se smješka, ponekad  sliježe ramenima. Možda je to način kojim se on izvinjava. Kasnije sam spoznala da slijeganjem samo tuđu tugu u sebe uvlači, da onoj, grlici nekoj , bude lakše i da joj se srce nečujno otvori i ona prospe svoju bol.

Za stol me objedni sjeda .Sto postavljen za dvoje. Kurvoazije i četiri čaše na stolu, dvije za žesticu, dvije za vino. Zakon hladovine sobne temperature. Stolica na užoj strani, jedna preko puta druge. Gledam i pitam se gdje su ostale. Nije ih valjda nekom tušnuo. Ja mu nudila pare za troškove, znam trebaće mu. On se od srca nasmijao, ma šta mu to značilo. I rekao:

-Neka, ne treba, nekako ću se snači.

To mi sumnjivo. Lupeži koje sam lovila su tako svoj ponos branili. Ne bi uzeli milostinju makar skapali. Ponos im ne dozvoljava. Onda trknu, nešto neisplanirano maznu i vrate se sa gutom. Niko ništa ne pita i svi piju, meze i muziku i pjevaljke života , uživo slušaju.

Tada milicija bane na vrata meane. Pogledom provrti po zadimljenoj prostoriji, pjevaljka samo na dva sekunda zastane. Njihov pogled zastane, na ten, na djelić sekunde, na onog koji je maloprije ušao i izađu. Svima lakše kada plavi odu, muzika ide dalje,…

…ne kuni me majko…za nju dadoh …

Onaj koji je branio svoju čast , par trenutaka kasnije izlazi napolje. Ulazi u plavo auto i zahvaljuje momcima što ga nisu brukali. Tada su i plavci i lopovi imali čast.

Konobar koji poslužuje za ovim jedinim stolom, za kojim ja sjedim , polako progovara, skoro šapuće:

-Ne boj se malena sve je sigurno i ti si sigurna. Ovdje zlo ne stanuje i ne zna gdje su vrata.

Oborim pogled i mjerkam dva srebrena  svijećnjaka , koja nisu moja, što u me blenu sa  udaljenijih krajeva stola . Trepere i iskre, nekom uznemirujućom čežnjom što mami i zove.

U malenim glinenim zdjelama, ispred srebra, malecke ljubičice, plave i bijele, iz crnice majušne glavice i vitka tijelašca izvirile, povijaju se i mirise puštaju.

-Cvjeće je grehota brati.To je isto kao insana ubiti i zato oprosti , što ti nikad cvijeće neću darivati. Čak ni ono u saksijama. Nema se tu prostora za disati.

Vidi male blentovije. Ko da mu ja išta, pa i cvijeće tražim? I odakle mu pravo da određeuje šta će mi dati ili neće. Vidim ja, na maloumnost ovo vuče.  Ili se naivan pravi , da zavara mene , žbiricu grada broj jedan.

Prinosi dva tanjurića. Na njima pršut, travnički sir, nekoliko crnih maslinki i par kašikica kajmaka . U sredini maleni paradajz izrezan na kriške, poređan kao pupoljak ruže i dvije tri liske peršuna. Bolje pogledam, predjelo je crtež :

Na mom tanjiriću neki mudrac zamišljeno u mene gleda. Iz njegovog , lice vesela djevojčica viri i na njega se smiješi.

-Svaki tren je misao, san i radost i treba ga njegovati.Tako brzo odleti, da nam žao biva što ga nismo više milovali – kao da mu osjetim misli.

Počinjem da jedem i hljeb pogledom tražim.

-Nema pšeničnog hljeba – kaže – on je za ptice, golubove i gladne.

Ja svoje pojedem, on ništa okusio nije. Nije gladan kaže, ovo meni samo društvo pravi, voli da me gleda. prelijepa sam i gledanje ga odmara.

Donosi mi bijeli koktel : pola prsta votke, prst džina , prst vermuta i tri prsta švepsa. Kaže ovaj koktel ne ide na prazan stomak, zato ga je najbolje poslije predjela poslužiti. Nema dodataka; šećer, limun, tufnice…, efektni su za oko, ali kvare ukus.

Sklanja moj tanjirić i donosi oval. U njemu orada u crvenilu pliva. Druga ruka spušta tacnu, na njoj frmentenjak. Kukuružnjak nisam jela od kako mi mama umrla.

Nije brodet, objašnjava on. Šteta vino na mrtvu ribu trošit. Vino je za insana. Ribi je i vinsko sirće sasvim u redu, čak izvrsno. Ovo je pirjana riba. Probaj Malena moja.

Ovo Malena mu sve bolje prolazi. Ja se navikla, više se i ne trzam. Čak mi ugodno zvuči. Na dobro se lako naviknuti. Neću da se mrštim i ugođaj kvarim i probam ribu. I ponovo probam. I još jednom probam. Pa opet probam. On na tren nestake , pa se vraća sa bakarnom škafom punog ledenih kocki,među kojima  strši kutjevačku graševinu od sedam deca. Vadičepom izvlači pluto i sipa žućkasto vino u kristalne čaše. Mene vino nimalo ne interesuje , ja hoću ovo da jedem, hranu što sam već davno nekada u roditeljskom domu  kušala, iako ne na ovaj način pripremljeno.

On uporno čašu drži u visini mojih grudiju i u oči me gleda. Kao da kaže diši malo, srkni malo žućkaste slasti. Nevoljko se poslužim , slatkasta hladnoća kiselosti  slanost ribe spira. Shvatam šta je bezobraznik htio reći. Slatko bez slanog nije par.

Pitam se odakle mu znanje, strpljenje i mirnoća. On cigare tek sada vadi i na stol meće. Pita smije li, i dodaje, malo predaha ne škodi. Pali nam dvije cigare. Jednu meni daje ,drugu sebi među usne stavlja. Deja vu, mislim , gtuljaji klize niz grlo ko biser po satenu .

Ovako smo…

Ne  ,neću , neću bol , mislim ja, ali usnama koje drhte , prihavtam cigaretu, jer on sada šuti i čeka. Čeka i šuti. Pitam se da li je uvijek ovakav, fin ,dobar i nježan ili glumi.

Vidi se , nije mu do priče , ali ga blagost moje misli , tjera da glasne žice nateže i zamišljeno se vraća u neko davno vrijeme:

-Čitav život me uče finoći i dobroti , a ja takav rođen. Ne znam ti ja , Malena moja , drugačije. Ponekad mi dođe da vrisnem i nešto oštrije kažem, ali jednostavno na um mi ne padaju takve riječi. Kako će pasti kad ih nemam. Znam ih ja sve, ali nijedna nije moja. A ko će se kititi tuđim perjem.

I finoća je lakši izbor. Ljepše je nekom biću lijepu riječ , neku milost i nježnost , milovanje , dobrotu darivati . Ništa ne košta , a i slađe je. Pa vesela i raznježena , i ona , i ja, a meni srce ko karpuza , hoće da iskoči. Šapćem joj blagosti i ljepotu. U misli , u snove joj dozivam  maglice i zvjezde, mjesec i noć, lagano ljubav u njeno srce polažem.

Tu treba dodati malo anterija. I lepršave spavačice su dobre , dekora i srca radi ; da se ne prekine san kad ljepota iznenada iz njih izroni. Velovi, spavačice ili anterije same lebde , lepršaju i hoće odmah, bezuslovno i očajnički da se daju. Tu su da bi ih anđele odbacile . Djeca što robuju muzici i plešu , umova opijenih mirisima neba, cvijeća i đardina . Sve se smuti u glavi , u srcu , u tijelu se sve uzbiba i navodi na grijeh. Ma kakav grijeh , na uzvišenu ljepotu navodi.

To o grijehu su izmislili ljudi u odorama sjajnim , prstenjem i zlom okićeni . Plaše , kao ljudi su zbog ljubavi istjerani iz raja. Kako može nešto rajsko biti istjerano iz raja? Kako i čim je ta ljepota zaslužila bilo kakvo zamjeranje i kaznu?

Vidiš dva djeteta , dječaka i djevojčicu , ili čovjeka i ženu, staricu i staca , stoje, sjede ili leže jedno pored drugog , i blješte ko kandilji u blagoslovljenoj noći. Tko bi zlu pomisao o tom snu ili lošu riječ izgovorio, taj o raju nikad snio nije. Tko bi rđavu riječ o djetinjoj igri progovorio , taj se nije morao ni roditi. Kad neko dobro i ljepotu činiš , napose djeci i ženama iz njih sjaj rajski dveri vri . Srce se rodošću njihovom hrani i cvjeta. Kad pogledaš u oči ženine , vidiš  sjaj nježne duše koja  sniva , snove miluje i Boga jedinog u pomoć doziva .

ON ima previše posla , jer njegova čeda vrlo često nerazumna bivaju. Možda u tom momentu sa bolnog bića pogled skrenuo , jer značta mora biti . a onda moram , umjesto anđela da uskočim i malo topline i ljubavi poklanjam. To je sasvim lako i poželjno , ali previše boli u svijetu ima. Ne mogu ni anđeli sve stići , bez obzira koliko im mi zemljani pomagali . Oni ne osjećaju umor , bestjelesni su . Naša tijela su troma i brzo snagu gube . Tada se mi moramo zaroniti u nečije grudi , da snove svoje , lijepe riječi , nježnost , blagost i finoću odmorimo i snagu novu prikupimo.

Zlo je lako učiniti . Ne treba ti nikakav trud , ni neka priča . Priđeš nekom , bilo kom . Po mogućnosti nejakom ili slabijem od sebe . Za ruku ga primiš , smješiš mu se i onda iznenada krvnički ga , jal’ ružnom riječju , jal’ kamenom , jal nožem strefiš , zatučeš i gotovo. Završena priča.

I onda , glas one što su joj utrobu čupali , dušu na komade sjeckali, bespomoćnim jaukom i vriskom zatitra i ja ga čujem . On u meni vrišti , dušu moju spotiče , mrvi i cijedi. Nijemo molim , preklinjem da mi neko pomogne da se taj glas utiša.

Nikoga nema da mi pomogne . Pa navale mnogi sitniji glasovi , dječiji . I oni isto vrište , jer i djeci toj , utrobu zvijeri kidaju i trgaju . To su već buljuci glasova koji moju pomoć traža. Ja se razletim na sve strane, hoću da pomognem.

Toliko ja glasova da se umorim i samo klonem i u prvi potok , rijeku , kadu, glavu zaronim da vrištanje utišam. Buka se malo se stiša , ali me glasovi i u vodi stižu . A ja više nemam snage ni da bježim.

Umoran sam ti malena moja . Jako umoran . Pruži mi ruku malena moja , bar na tren , biće mi lakše. Možda dočekam sutra. Ja mu pružim ruku, on je stišće , prinosi srcu , ja osjetim da ono očajnički bije i vrišti . Mene jeza hvata , on to osjeti , odmiče ruku i usnama je dotiče . To nije poljubac to je tek blagi povjetarac , nalik na dašak duše što mi se predaje.

Moja bol postaje lakša i suze mi polako klize.

IV DIO

Dan treći

Subota 15.Avgust / Kolovoz 1971.

Još uvijek je prvi dan ,ali miriše na treći i sedmi

*

Rekoh , moja kučica mala je zaklonjena od pogleda iz grada sa Čoline kape , a ja imam Sarajevo na dlanu. Trinaest godina poslije Dodine smrti , malo lijevo od mene napraviše opservatoriju. Mogla sam, ali nisam htjela zabraniti gradnju, čak sam je ličnim zalaganjem malo pogurala. Moj grad je trebao opservatoriju još u prošlim vijekovima, ali se niko nije sjetio da podigne takav vakuf . Čak mi nije ni remetila intimu, koju iskreno rečeno, nisam ni imala.

Ponekad bih nenajavljena u očale za nebeske ljepote , banula. Gledala , ali krenula bih naopako. Dok nisam zvjezdane voajere naučila kako okrenuti farove u Sarajevo, nisam mira imala. Prvo bih Sarajevo prekontrolisala. Teleskop kazuje:

Čaršija mirna. Vratnik čist, Bistrik spava, samo se na Bjelavama nešto komeša. Znam to jahači jašu , pjesma, čoček , tango a i bolero sanjaju .Velovi , anterije lepršaju i pršte . Perje leti na sve strane. Mojsije jal’ baca , jal’ ne baca harmonike. Ako ima, čim je dobije, baci je. Ako je nema , ne baca je. Tako mu to ide.

Zatim ponekad na leđima pomoćni teleskop uprtim , jaka sam ja, mogu puno toga ponijeti i podnijeti. Neću da remetim pravila; puštam da drugi svoj posao rade. Svakom  se njegov posao  o vrat i na grbaču kači. Toga u mahali nema. Tamo su glavne izreke : pohiti – polahko  i pazi se , sredinom džade , da te šta ne satare. I nikome se nigdje ne žuri i nikoga ništa ne satire, osim žena .One za sve ograišu i nagrabuse. Taru ih i satiru , svi i sve . Dan i noć, i malo i veliko , i staro i mlado , i dobro i zlo . Satiranju nigdje kraja nema.

Ono, neko ljepše satirnje im sasvim paše. Jedino ih ašik momci i đuvegije ljepotom tandaraju i takare . Poneki mahalaš i ljubav sa njima vodi. To satiranje je nešto drugo i željeno . Treba jad i čemer , bol i tugu u ljubav, muziku i velove pretopiti . I sanjati i gubiti se dok ne zapjevaš : crven fesić u dragana moga i ne vrisneš : joj, mamo mamice .  Jeidno tako možeš zaboraviti sav jad – joj kuku mamo mamice. Tada sva tegoba umine , i žene žele samo to , da im se te nježnosti i osebujnosti rade,  da ta toplina i milina nikad ne prestne.

Kada se popenjem na vrh opservatorijske munare, gledam nebo i tražim u putanjama neki znak , neki lik koji bi me podsjetio na Dodu . Mislila sam da bi mi bilo lakše prigrliti zapretenu bol i tugu. On , baksuz nikako da se javi; nikako da mahne ili trepataj oka da mi uputi. Ni plavo bijele maglice, sa ljubičastim odsjajima, što nebrojne jure nebom mi ne pomažu i rijetko se javljaju.

U traganju srce mi ztreperi , duša se ushiti, misao zanijemi pred tom ljepotom i bojama Stvoriteljevih čeda. Moja ljepota i oholost se zastide i pokunje. Umislila sam da nad čednošću moga grada, što se kupa u ljepoti Sunca, Mjeseca, Neba , Zvjezda i Maglica; moram bditi i kada spavam. Svako jutro ustajem pred svitanje, da vidim da li je u redu sa tim Božjim čedom. Da li je noć lijepo probdio u dječijem snu i da ga pitam kako je?

I evo trinaest godine kasnije u moju kućicu kroči muška, više dječija razložna noga. Nije kročila već je privedena. Dobri mi jednom poslije; kad sam mu prestala zamjerati što je dijete, mislim da je to bilo prije onoga; rekao:

-Ohani malo, popusti, opusti se , neće ti ta ljepota nigdje pobjeći. Grad čednosti je tu i uvijek će biti . Ne moraš brinuti, on bdije nad svom djecom svojom. Bdije i bori se da ih izvede na pravi put. Ako ne uspije, niko nije kriv. Tako zapisano. Djeca ko djeca! Ima ih dobrih i zločastih, nijedno ružno nije, sva su lijepa , a opet neka su preživahna , neka mirna. Grad ne voli krajnosti, ali ne mora biti sve po njegovom i zna sve je u parovima. Voli malo ovoga, malo onoga u jednom djetetu. Tako se dijete izbalansira i biva najslađe. Sva djeca su slatka i mila.

Tako je razložan, i pomalo sjetan. Pun ljubavi i saosjećajan. Otkako se Frkica udala, on sa lošijem društvom zglajzo. Zapravo nema više ko da ga sačuva od boli zbog Kosine smrti. To nije dobro; nikako. Ako zgriješi moram ga u pržun. Tako to ide. Žensko sam, simpatičan mi je, ali grad ne dam da mi iko dira. Više me brine da se njegova staloženost i pamet ne udruži  s razjedinjenim lopinama. I eto  belaja. To je pravi razlog što sam ga privela. Druge iz podsvijesti mi se rugaju:

-Aha, kako da ne. Morala si!

Privela ga u kučicu , jer znam da ne zaslužuje aps i da bi to povrijedilo čednost moga grada. Ja da hapsim njegovog “Princa Malog “. A neprijatelja treba ugostiti , pružiti mu ruku , upoznati ga i stalno ga na oku držati.

On u fotelji, ja na kauču , oboje uvaljani u meku kožu. Preostala plava praznoća dnevne sobe u nas bulji , kao neki nijemi svjedok. Ustadoh. On sjedi , ja stojim, podređeni , potčinjeni položaj. Sva u crnom , odlika smrti i strogoće , još mi samo policijski kačket fali .

Ozbiljna crna bluza ima sitnu bijelu svilenu prugu preko nestašnih grudi , što se svakim dahom bibaju . Linea podešena preko samih bradavica što paraju plafon, hipnotiše . Stroge crne pantalone muku muče sa mojim dugim i ponosnim nogama. Hoće da se raspuknu i moju blaženost izlože pogledu pogana . Zato sam ih pojačala crvenom bočnim satenskom trakom , jedan cenat širok.

Štikle dvanaest i po centimetara mi neprikosnovenu visinu daju i prednost u odnosu na to dijete , tog mahalaša što hudi. To ja , pakosnica , hoću da je tako. Međutim, on je samo dijete koje se smješka . Njemu je sve ovo igra . Zabavlja se , a mene to ljuti.

On je u jednostavnoj bijeloj košulji i modrim pantalonama , ljubičasta traka od kadife nevezana , samo u nejasni čvor zapetljana . Na stolu policijski diktafon . To je u ono vrijeme bio megnetofon velik ko komoda. Taj magnetofon obično zbunjuje i plaši , a svaku riječ bilježi. Nisam ga preplašila , on se samo sklupčao i zaspao . Umorio ga život . Valjda.

Šta se sutradan desilo već sam vam ispričala . Kad sam počela plakati , on me preveo u dnevnu sobu , otvorio prozor da dim izađe . Ja mislila tako. Ničim izazvan on mi poče pričati nešto o bojama .Mislim ga prekinuti , ali on gleda kroz prozor , i zadivljen se unosi u priču . Slijedim njegov pogled i vidim kako Sunce polako dodiruje Igman i hoće da se išulja i ostavi moj grad u zagrljaju mjeseca i noći .
I onda shvatim zašto boje.

-Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad se prospe kroz prizmu , pojavi se spektar duginih boja , nijansirane valerima crvene , neranđaste , žute , zelene i plave boja. Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje . Crnu ne razdvajam od drugih . Meni je ona najtoplija boja.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića . Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje . Negdje je crno žalost , a negdje bijelo. Negdje bijelo znači zaštitu od sunca , a crno od hladnoće. Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje . Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu , zemlji i ženi . Samo blijede krpice koje se tresu i trunu na vjetru i kiši.

A šta su boje ? One mogu značiti i označiti sve . I raspoloženje i osjećaje , ljubavi i tuge , boli i smrt .
Sa bojama treba pažljivo i nježno , kao sa ženama . Žene su bića iznijansirana u tisućama raznobojnih valera. Vrlo tanane i krhke . Kad posmatrate maglice , ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča . Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi .Broj maglica je lako izračunati . I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena . I umire , reciprociteta radi . Nastao bi haos kada bi višak maglice ili manjak žene poremetio parnu harmoniju nebesa .

A opet sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune zašto su upotrijebili ovu ili onu boju , ovaj ili onaj valer . Njih vodi njihov senzibilitet. I boje i riječi ih slušaju , jer najčešće o ženama sanjaju. Kad cvijeće , krajolik ili stare zamke crtaju tu o tajnama žena snovi se snivaju.

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego izađu u đardin neki i uživaju u bojama . I oni su u pravu . Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem .
Nisu to stotine nijansi.To su tisuće i tisuće valera koji lebde pre očima sretnog bića . Toliko je nijansi dato ženinoj ljepoti . Ako taj smrtnik ima sreću da u u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći :

-Sretnog li bića.Ima i boje i ono što predstavlja boje ; ljubav.

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je boje , tu ljepote darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinim biću i nikom posebno. Boje čovjek ne može posjedovati . Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati , ni njome vladati . Jer boja je vladar ljubavi . Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav , ona se odjene bojom koju zaslužuje .

Plavetnilo je boja neba i čednosti . Boja Bosna zemlje Božje milosti , Grada čednosti i krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti . Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti . To je dar sa nebe koji se ne prekida .

Život proljeće pored nas . a mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba , koji nas umivaju čim se probudimo . Žalosno je to , jer propuštamo neke stvari koje život znače . I čine život ljepšim ili bar podnošljivijim .

V DIO

Dan četvrti

Nedelja 16. Avgust/Kolovoz 1971.

Privođenje i suze

*

Dobri me ponovo rasplakao!

Od kako sam onu prvu suzu  kanula on me svako malo rasplače. Ne znam da li to radi namjerno, ali mu dobro ide. Poslije svake suze meni lakše. Vidim život se vraća. Postajem mekša i manje kruta. Sve više mislim na ljubičice i Modru rijeku, a sve manje na posao i Grad čednosti. Ima Dobri pravo! Niko mi ga neće ukrasti i nigdje on neće pobjeći.

Neki dan , ja pošla na posao. Kao i obično nacifrana i tip top u onom kožnom kaputu i kačketu strogoće. Mali Princ se natandari pred mene.Stani malo kaže.

-Imam jedan plan,danas nećemo ništa raditi. Idemo u slobodu.

Hoću da protestujem,hoću da idem na posao  srijeda je, ali on me tako tugaljivo gleda , ko djetešce kome ne daje slatkiš, samo spustim tašnu i sjednem na komodu u hodniku. Skoro da sam ljuta. On me za ruku prima vodi me u spavaću sobu. Ja još ljuća,šta li to on sebi umišlja? Tako on zamišlja našu slobodu?

On se smješka.

-Nije to što misliš, ne boj se . Ima jedan poklon za tebe, odavno je spakovam.

Saginje se ispod ležaja, vadi veliku kutiju umotanu u obični, požutjeli i prašnjavi novinski papir. Oblik kutije i omot mi poznati, ali mozak ne propušta sjećanje.

-Molim te, probaj , možda ti se svidi. Ako bude u redu, idemo u prirodu, onako bez dodataka na ljepoti.

Prelazim preko opaske o šminki , iako nije njegovo da mi kaže šta da radim. On je moj privedenik. Nisam ja tamo neka njegova grlica i djevočica. Ipak žena je prije svega žena , a poklon je poklon i mene znatiželja savladava.

On izađe a ja kidišem na paket. A onda zastanem pa se pitam odakle njemu pravo da mi išta poklanja. Neka, pustim to za sada i odmotavam vrpcu, srebrenkastu i svjetlucavu kao izvor moje Modre rijeke.
Kutija krije nježne boje. Kratak prsluk plavetne boje koja podsjeća na nevinost, koji doseže do dojki da ih podcrta i podigne ako treba. Neka klipan, nekom drugom da taj prsluk, meni još ništa ne treba za držat sise. Ni grudnjak. Nosim ga da hajvani ne bi balavili.

A opet kad pogledan duge, tamno ljubičaste pantalone, svilenu bijelu košulju bez okovratnika ,sa dubokim razrezom i tamno modre plišane baletnke, pomislin da je to komplet. Na dnu , još jedan paket zamotan u odovjeni sloj požutjele novinske hartije. Otvorim, a ono anterija boje pantalona. Zaboravih svu ljutnju. Imala sam par kućnih anterija, ali je ova bila san svake žene. Ne bih je bez poteškoća mogla opisati.
Tada mi jedna požutjela slika , uvučena u grudni dio anterije, privuče pažnju. Vidim dvije osobe koje su nekada bile par. Jedne više  nema. Nestala je. Pogledam novine nose datum nekoliko dana prije nego što je Dodo nestao iz mogam života.. Gledam sliku i plačem.

Plačem i gledam sliku.

Dakle to je ta priča o slobodnom danu. Danu u kojem ću ja da plačem. E , neće moći Dobri , ne zvala se ja Luca strašna , dika i ponos sarajevske milicije. Obrišem suze, šminka se razmazala ko crne tinta kad procuri iz pokvarenog pera. Dok je skidam i lice umivam, sve nešto se pitam ; da li je on znao da će mi se šminka pokvariti i zato rekao da ne stavljam novu?

Čudna je  ptica taj Mali Princ , kako ga Frkica zove. E , jes se usrećila s njim, nesretnica mila. Iz nekog inata se obučem. Stanem pred ogledalo. I jednostavno blenem.

To nisam ja Luce od trideset tri ljeta.To je neka djevojčica što tek je u punoljetstvo kročila. Nalik je meni, samo tužnije oči ima i dvije tri nevidljive borice tuge u uglovima usana. Sve saliveno kao da je neko moje mjere znao bolje od mene.

Čujem , onaj kuca na vrata. Kažem slobodno i on ulazi.

Zapanjeno ga gledam. Ne znam da li bi se smijala klovnu, uplašila luđaka ili se divila kostimu glumca i smirenosti sa kojom nosi to što nosi.

Tamno plavi ogrtač nalik dugačkom smokingu. Bijele , više čakšire nego pantalone, crne čizme sa petom od pet šest centimetara. Srebreni šal oko pasa i kao šlag po torti, modro plavo-bijela mornarska majica.

Zločasta Luca mi šapuće , još mu samo povez za oko fali ili da ruku među njedra, poviše srca stavi, a u drugom sablja da se na nju osloni. No, Dobra Luca što se ovih dana ćešće i glasnije  javlja kaže mi:

-Pusti ljubomornu blesu. Prelijep je ovaj Mali princ, u svojoj dječijoj odori. Čizme sa malo višom petom je obukao radi tebe, da malo viši bude , da se ne sramiš.

-Idemo malena, vrijeme je.

Ja mu pružam ključ od auta, mislim biće mi malo kruto u ovoj odjeći da ja vozim a i ne znam gdje idemo.
On ne uzima ključe.

-Malena ja ti ne vozim. Život mi od malih nogu nije na nivou. Često mali više srknem. Ne bih volio nekog pokupiti. Jedan život je jedan svijet. A meni se nikad nigdje ne žuri. Auto ubrzava život. Znaš li gdje ćeš me odvesti? Molim te Malena, odvedi me na mjesto gdje si najslobodnija i najsretnija bila.

Da mi je to reko samo prije par dana loše bi se proveo. Nešto je kvrcnulo u mom umu i samo znatiželju svoju hranim. Šta li to on sprema?

Odvedem ga na livadu ljubičica, malo niže od izvora Modre rijeke, a prije starog Rimskog mosta.Tu niko ne dolazi već trinaest godina. On nosi novo, vuneno ćebe išarano duginim bojama i starinsku  korpu od pruća.

Iako je avgust, miris ljubičica me zapljusne svom žestinom, i opije me. Ja gubim svijest. Kutkom svijesti osjećam da me Mali Princ prihvata i lagano spušta u krilo i govori:

-Plači malena, plači djetešce, ja sam tu,  ne brini. Samo mi se vrati mila i daj, isplači se milo djetence.

Ja se vratim, ali se ne isplačem. U inat, jer on meni djetešce , malena, mila. Ne ide to tako. Sve da ima zubarska klješta, neće on izvući moj bol. Suzu sam kanula, ali bol ne dam, on je moj.

Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:

-Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš se. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena. Ti misliš da me znaš. Znam da sam ti bar malo simpatičan. Ovo što je zapisano možda će  pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan samo za tebe. Svako od nas neko breme nosi. Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.

Ode. Ni poljubca. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj , da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može ženskoj pasti na um, to ne m're nikome. Pih , pih, nalet me bilo.

Čitam:

Humor boli krije ( naslov)

Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima Drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.

Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Grbvici i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.

Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se pjeni, druge bolero plešu, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju, zvjezdice žmirkaju, mjesec je pun i nakrivio šešir. Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti. Zna , zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan. Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Dobri prihvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova. Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati. Jes’ kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.

To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita , on boju gleda.
-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.
-Jel’ prosuto po vešu.
-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.
-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno , jal’ drugo, barem jednom dnevno.
-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?
-A ako boja procuri , jal bijela jal crvena?
-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.
-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.
-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji. Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da se konjak ko insan može pomladiti?
-Može, može ali to nije za nas.
-Zašto nije za nas?
-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?
-Ja ne mislim riknut.
-Znam, ti ćeš crknut.
-Što ću crknut kad mogu riknut?
-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.
-Kako znaš?
-Fino znam.
-Hajde raci mi ako znaš!?
-Ja ti neću dati da rikneš.
-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?
-I Dobri mi jaran, a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.
-Kako znaš da on nece crknuti?
-Jednostavno.
-Kako jednostavno?
-Fino, jednostavno zato što će riknuti.
-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?
-Šta Mojsije?
-Hoće li on riknuti?
-Neće.
-Znači i on će crknuti.
-Neće.
-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.
-Ne mora.
-Kako ne mora?
-Jednostavno.
-Šta je tu jednostavno.?
-Sve, on će krepat.
-Kako znaš blentovijo pametna?
-Jednostavno znam.
-Kod tebe sve nešto jednostavno.
-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne može biti?
-Zašto?
-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.
Debi se odmah prosvjetlilo.
Okreće se harmonikašu.
-Mojsije, kako ćeš krepati.
-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.
-Lenji. Kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.
-I ti njemu vjeruješ!
-Kako ne bi vjerovo, ne govori se o anamo onoj , nego o umiranju.
-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?
-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.
-Dobro Lenji reče, ti neće riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.
Ubacije se Lenji ponovo u igru.
-Eto , ne rekoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.
-Kako znaš.
-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju…

Zagrmiše basovi. To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče. Vidi on, ova bi se filozofija mogla vrtiti, barem, dva tri dana.I on zvizno. Sa Zlatom počelo neštimati. Skonto pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe. Blantavi ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

-Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.

Znam – kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.

Jer misli mu se vraćaju … u ljubav i tamu.

Dijana je bila moja mala božica lova. Kako su se njene plave vlati lepršale po školskim hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, puhom , koji se dodirom njenog daha pretkvarao u krotkog srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitam? Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako , godinama , odrasli ubijaju, da bi ,kao oni ,sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure.Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna u drugoj. Dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa.Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću. Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen kao motka na kojoj se vijori piratska zastava i ponosan kao osvajač Bijelih dvora , samo bi joj rukom odmahivao.
Svi su se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. Drago im vidjeti ta vesela, djetinja  bezbrižna, razdragana lica , obasjana snovima i nadom Djetinjstva se svoga više ne sjećaju, ali im sama pomisao na njega neku toplinu stvara. Ah , ta mladost. Dijana i Dobri nikog ne primjećuju ,samo se za ruke drže i grčevito stiskaju. Kao da će ih neko, nepoznato nešto , brutalno razdvojiti. Znaju, dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće, mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav,kao snovi. Nevina,čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja. Sve je u parovima,a oni su zaista par.Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga?!Gdje je ljubav tu je monstrum i dušman što u sebi mržnju i zlo nosi?!

Bližio se raspust.Jednog sunčanog majskog dana nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema. Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše , ezani su preskočili sabah i podnevni vakat.To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija,jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Ne da mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

Dobri nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i ona tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu žute stoličice bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči ,dječiji , vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do Dobrog dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata suknu i po gradu krik raznese.

Trči Dobri, vrisak s njim.

Trči Dobri a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli. Srce mu u mljeveni tečni azot pretvara. Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto,ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.

Dobri,trči,plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom. Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini lice izgrebano ko brazde poslije dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće Dobri u Dijanin stan.Ništa ga ne može zaustaviti.Kokotić je to. Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako mu polako na ruku kapa. Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli; nije moro, ali nešto ga strašno, mračno ,neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti.  Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao, nikad je nije probo. On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule.Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena. Očima ga zovnu ,on joj priđe,ona mu šapuće i kaže:

-Poljubi me i zagrli me Dobri moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.

Misli Dobri moja djevojčica je umorna i pošla je da spije. Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja , između njih dvoje prhnu . Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti. Dijanin vrisak se vraća , kovitla se mahalama. Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan,kijamet , apokalipsa dolazi. Hak haka.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Dobrom je drago , jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju. A ona čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva ,pjesmu umilnu, pjesmu predivnu, pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim.

Radosna i vesela ničega mi žao nije

Mrijet svakako valja kasnije ili prije

Molim sačuvaj mi Dobrog blentavoga

Mog drugara smiješnoga i jedinoga.

Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena k'o ljubav moja.

Dobrog tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.
Satara , pala mesarska, više nje , blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio, pa ga u bijeli čaršav zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli,crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo, a protok vremena ga u crnilo pretvara.
Gurnuše Dobrog van ,na kišu, narod mora da radi. Policija,hitna , mrtvozornici i grobari, svi su došli.Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome Dobri sada pripada. Tijelo mu sa živima. Duša sa grlicom odlijetjela.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila. Dobrog nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on , blentavi Dobri, zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo,niti je pio. Preko dana bi dijete bilo na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče bi spavao ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao. Dijete , jako devet godina snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća i dvije ljubićice u novinski fišek uvio i na odar položio. Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni , srce cvijetak, zauvijek zaledio. Jer misli dijete; šta će mu srce, nema više njegove male božice, pa mu i ne treba.

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta , kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo. Do sljedećeg proljeća suhe pocrnjele grane strčile su ka nebu kao aveti, opominjući na zlo, što se u ljudima krije. Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao, miris cvijeća će je privući, pa će se vratiti.
Nije se vratila. On ne razumije zašto.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je ima punih  devet , skoro deset godina, nek se snalazi. Mnogo je tih snalaženja u mahali bilo, u cijelom gradu, i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu , ha pređu devet godina , na snalaženje. I malo im to, još ih , pride , kolju i ubijaju.

Ćetvrtog dana u sabah Dobrog probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja u vrijeme najveće kataklizme. Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući Dobri i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio,mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento nesrećni.Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

Dobri za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka, galebova i jedna sinja kukavica se okolo groblja, na žice natandarilo i natakarilo , i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio, inače si nagrabusio.“

Vidi Dobri da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj, pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ,ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi. Znaće da njihova zakletva podrazumjevala vjernost i poslije groba.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao ka stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga. Nikad nije. Ni vrno se nikad na mezar nije.

Kad je kući došao , popeo se na tavan. Ćutke ,ne gledajući nikoga, glavu na noseći stub natandario i Bogu se molio. Samo to zna. Riječi ne zna , ali misli da je u redu prošao. Jer veliki je grijeh napravio. Nije sačuvao svoju Princezu. Ljubav jedinu.

Kada se pomolio, sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.
Niko se nije čudio, odakle se on vrnuo, niti pitao gdje je bio.
Donesoše mu da ije. Bi mu malo.
Donesoše mu još. Opet mu bi malo.
Tek tada shvatiše da je gladan.
Počeše ga ozbiljnije hraniti.

Tri dana je i tri noći jeo i pio, i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio. Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili, a vodu u bačvama prinosili ,Sve ugajguljeno u najveće japanere, donosili. On bi to namah smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti. I komade žbuke sa zidova halapljivo ubacivao u usta, kao da su kolači.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelašća malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk do crijepova i sa tavana poče povračati.

Povraćo je ravno deset sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu. Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet i po sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom. No o tome drugi put. Sada napuštamo Dobrog , da se do kraja i dobrano zaledi i da se u punom sjaju među jahačima pojavi. Kao dembel bez damara.

VI DIO

Peti dan

Ponedeljak 17.Avgust / Kolovoz 1971.

Harley Davidson Panhead i Dodina smrt

*

Ovaj bjelavski blento me dvori . kao da je najmljen da rinta po kući , oko kuće i đardinu , a pritom još i besplatna družbenica i kućna pomoćnica. Meni odgovara . Malo se ublažila moja samoća . I uvukao neki nejasni  nemir. Ne znam odakle i zašto.

Misliš ? Sigurna si da ne znaš? Odnekud,iz prikrajka me pitaju moje druge.

Mali Princ rijetko govori . Kao da ne zna u kojem vaktu živi . Nikad ne priča nešto konkretno i sadašnjici . Više onako usput , ko slučajno i uglavnom apstaraktno . Evo neki dan mi priča o valerima . Kao da me to sada interesuje .

Kad priča gleda u oči , tužno i zamišljeno . I stiče se dojam da gleda nekud kroz njih. Njegove priče nisu uvijek tužne, ali su  nježne . Sve su pune blagosti i svjetlosti . To me smeta . Ovo nije svijet ljepote i dobrote. Ovo je svijet boli i tuge. Njegove oči i nenapuknuti svijet njegovih sanja , koji rovare po mome srcu još više.  

Ja tada nemam izbora , bježim iz njegovog nježnog svijeta i vraćam se u svakodnevnicu . Kad to ne bih učinila , Dobri bi me nečim ponovo rasplakao. Zato više volim da se sjećam blesavljenja mahalaša i našeg prvog susreta.

…Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam neku daleku prošlost svoju. Vidjela sam Dodu i sebe na ljuljaški ,na kojoj smo nekada, prije trinaest godina, naše snove sanjali …

A sada me to jedno djete sa ljuljačke ponovo rasplakalo. Od kako sam onu prvu suzu kanula on me svako malo rasplače. Evo  ja nisam ni osjetila, a Dodo mi se u misli vratio. Poslije trinaest godina samoće.
Stišćem ja suze, ne dam ih na svjetlo dana. Neće ih mahalaš vidjeti. Ne ove za Dodom.  

Čekaj malo, kako on zna i na koga on misli. Na Dodu ili na sebe. Ne, na sebe sigurno nije. Valjda je mališa svjestan da bi ga progutala ko zrelu ašlamu. Ali opet odakle on zna za Dodu i tu priču. Niko je ne zna. I ja je zaturila , duboko  u nutrinu, da ne izviruje.  Previše me boli. Misli ne mogu da se zaustave i odjednom krenu. Ja sam osupnuta. Ja sam bespomoćna. Zatečena sam i samo posmtram kako se moje misli odvajaju od mene. Vidim ih kako se prostiru između mene i Dobrog. On zaustavlja nepočetu priču o valerima. Zapali dvije cigareta. Jednu za mene , jednu za njega, nasu nam kurvoasier, stavi mi prst na usta kao da kaže:

“Tiho malena moja, to ovog trena Dodo tvoje misli stere među nas.”

I ja vidim svoje misli kako polako klize prema Dobrom.

Bilo je to nekako pred kraj ljeta, možda i početkom proljeća. Znam da je bilo sunca, plavetnila i miline. Taman prolazila polovina pedesetšeste , ja se vratila sa probne  vožnje Dodinim motorom . Ne bilo kakvim motorom bio je to Harley Davidson Panhead poslijednji model 1950 godine. Te 1956. god. prvi takav u našoj domovini i Sarajevu džadama je prašio. Nije to bio bilo kakav harlej . Bo je to motor moga Dode, moje jedine ljubavi, jedan azurno plavo sa  bjeličastim nijansama, lepršajući zvuk vjetra u  grudima.

Dodo je bio zaljubljen u taj motor skoro kao u mene. Ono skoro mi je bilo dovoljno da ne budem ljubomorna , a bila sam . nije da se ‘falim i mnogo ljepša, životnija i orginalnija od svih Harleja.

Bilo je mnogo kontraverzi i zavisti vezano za taj motor.Njegov otac je bio jedan od članova prve misije FNRJ u Njujorku pri UN. Onomad  kada je postala nestalna članica Savjeta bezbjednosti. Otuda taj motor. Dodo je je bio Sarajlija čiji je otac bio na službenom putu u Americi. Tamo se Dodo osjećao kao zatvorenik, nedostajalo mu Sarajevo i ja , mada me još nije upoznao.

On je znao da će mene baš ovakvu upoznati . Plavu , krakatu i vitku . Čvrtuvrstu i pomalo luckastu. Nadasve zaljubljena u snove, ljubav i njega, moga Dodu.

Ležali bi na izvoru Modre rijeke zagledani u lepršavo prozirno nebo i modrozelenu bujnost što živote rađa i daruje. Dugo, satima smo bili zagledani u ljepotu ove predivne zemlje. Dodo mi kaže, kao neku tihu , nejasnu slutnju ;mora se nadisati i namirisati Zemlje Božje milosti i Grada čednosti. Nije baš tim riječima rekao.Te sam riječi trinaest godina poslije čula od Dobrog i od srca prihvatila, kao Dodine i moje.

Par godina te ljepote i ljubavi  Dodi je američki divlji zapad uzeo. Samo motor i prerijska prostranstva mu pomogli da izdrži bez svojih ljubavi. I soul i džez. Tu muziku koje kod nas nije bije bilo namah je osjetio i zavolio. I donio desetak ploča , koje i danas vrtim. Imao je osamanaest godina i nježnu dušu. Znao je da će mene upoznati u svom gradu. Ne baš mene , nego ljubav svog života, a to mu je isto, govorio mi on. Gledali bi ljubičice , one čedne ljubičaste i one djevičanske bijele. Za njega je svo cvijeće bilo djevičansko , nalik ženi.

– Vidi malena moja , te krhkosti, te blagosti i nježnosti, te ljepote i mirisa. Tako nešto je samo od velike ljubavi Božje moglo nastati. To ljudima nije dato. Ženama jeste, ali te Božje darove neljudi blate i prljaju . U Americi je poprilično toga, skoro sve upraljano i to me pritiskalo, nisam mogao disati. Nosio sam ja kožu tamo, da ne bi otkrili da sam iz Bosne , jer naša ljepota plijeni. Svaki Bosnac je Princ mali, ako to prihvati i želi. Sada volim još i tebe i tvoju bjelinu. Kod nas u Bosni i Sarajevu čistije je nebo, mirisavije cvijeće, lepršavije su ptice, rijeke modrije, sunce sjajnije, mjesec blistaviji, maglice svjetlucavije, nebo prozračnije. A žene? To su Anđele ili Princeze. Tek koliko ovdje blaženih i prelijepih žena ima, srce da stane. Kolijko nevinosti i snenosti u Bosni ima , duša da se razigra i pleše kao dašak mjeseca ; što u izmaglici purpur sunca, na počinak kreće.

-Ti si pjesnik Dodo – mazila sam se i milovala ga .

-Nisam malena moja , svaki je Bosanac – Bogumil i pjesnik, jer ga uzvišena ljubav prema Bogu Jedinom i ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao , na lijepe riječi i milost upućuje. Bosancu su riječi kao snovi koje sanja, kao žena koju voli. Svaka je riječ ljepša od one prethodne, pa slijedeća još blistavija i nježnija. I tako redom dok ne poteku ko potoci što u rijeke, jezera, mora svoju ljubav prelijevaju. Iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav. I čestitost mila moja. Čestitost kamenog spavača.

Evo ti, malena moja , ti su ruža, ti si moja modra rijeka, ti si izvor moj, koji sanjam, kada kiša lije i snijeg leprša i kada budan tvoj lik dišem. Tvoje su oči sjaj ljetnog neba, koji blista od čistoće i nevinosti tvoje duše. Tvoje su ruke lagana krila anđela što miluju moje lice , tijelo ne dodiruju već trepere i titraju i ja se u njihovoj nježnosti gubim.

Tvoje su grudi čvrste, podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama, sve se bojim da tu mladost i nevinost ne oskrnavim. Tvoje skute i đardin, rajski bljesak i hlad, ne smijem ni da diram ili gledam, već samo mogu da sanjam. Ruke svoje, milujući duge bjelokosne noge tvoje; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih ;blizu roze centifolije sa hiljadu listova. Da slučajno dirnem tu milosnicu, tu nevinost , sebi bih ruku odrezao. Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i naš život cijeli.
I zato oprosti malena moja, grlice jedina, čekati se mora, vrijeme ti za darivanje i branje sada nije. Kada bude vrijeme ti ćeš zatreperiti i kao nebeska lira svoje opijajuće zvuke u naša tijela uplesti.

Dvije godine poslije ruža je zatreperila , ja skoro umorna od čekanja , zablistah , procvah , ne bjeh više goluždravo tiće ,već visoka stasita žena , što se sprema i hoće da se preda, dragom svome, darove ljubavi da poklonim.

Kupio je Dodo plac na Trebeviću,sa kojeg jedan pogled svo Sarajevo obuhvata. Podigao malu kućicu ljubavi za nas. Velika kuhinja sa trpezarijom, još veća dnevna soba i predivna spavaća soba. Kaže ,to je iznenađenje, pola godine od mene skrivao. Sve namješteno onako kako njegova ljubav, kako njegova malena želi i voli.

Hoću da ga pitam odakle on zna i kada …

On mi prst na usne stavlja , skoro ih ne dotiče i kaže:

-Toliko te volim malena moja da boli, i ponekad , u dnu misli neku nejasnoću slutim. Ta bol i slutnje me potiče da ti misli i želje čitam. Vidjet ćeš kućicu svojih snova ovih dana, već u subotu ovu, malena moja. Želim nevinost za nevinost da ti darujem.

Dođe ta subota. Dan našeg vjenčanja . Biće upriličena u Galeriji u Malom parku. Mala skupina  se okupila napočlju

Lipe procvale , iz mahala , iz aleja svoj miris prosule, grad zarobile opojnom milinom. . Čini se čitav Grad čednosti okupan maglicom mirisne nevinosti.

Ja na uglu Kralja Tomislava i Điđikovca , između dva parka , Malog i Velikog tačno u podne-Katedrala otkucava dvanaest puta.Tišinom se pokrio Grad čednosti. Tih godina je još uvijek bilo vrlo malo automobila na ulicama .Tek po kojeg bahatog komunistu su vozili kući , od neke zaprisegnute ljubeznice.

Obučena u lepršavu brilijant bijelu haljinu i bijele čizme sa plavim vinjetama, zlatne velove  kose duge niz leđa opustila . Umjesto vela cvijetni vijenac od djevičanskih ljubičica isplela. Znam , sa'će on . Na samu tu pomisao blistam kao mlada na pragu željenog branja . Pardon na izrazu . Ali to je pitanje dana . Ili sata. Nikako dana i noći. Znam sada će on .

I evo ga !

Vidim moga Princa Malog kako niz Điđikovac lagano klizi, sa bjelavskih mahala se spušta . Nabacio skoro mahalski , šeretski zejtin osmijeh , od hau do hau ,koji radošću ljubavi kipti . Sav u bijelom , jedino svjetlo plava satenska mašna na vratu , poput dvije trake se vijori i čizme od antilopa plavog , sa bijelim gravurama , bjelinu odjeće remete . Ali sve se stopilo u jednu viziju . Azurno plavo bijeli harlej i bijeli Mali Princ klize dragoj u zagrljaj , da zajedno odu , nevinost procvjetale ljubičice brati . Tamo negdje malo bliže vrhu brijegova.

Da , nas dvoje smo u bijelom sa detaljima plavim . Nije dogovor bio , nevinosti mi moje . Uostalom šta se ja imam kome zaklinjati , moja nevinost je moja stvar . A Dodina i moje boje su naša stvar.

Klizi i maše mi . Motor je ugasio da mi buka ne kvari sliku .

Ja mu mašem i poljubac samo jedan šaljem . Stid me , vidjeće me neko , kako se na sred grada ljubakam sa momkom , koji samo što nije mladoženja moj postao.

Uz koševsku ulicu  od Velikog  parka neka jaka buka  se javlja. Dodo koči , ne uspjeva. Velika, crna , ogromna , mrtvačka CK BiH limuzina , mog Dodu kupi . Škripa , udar , metalna cika ; cang , cingl, cang – zveče i motor i auto. Motor više , jer ga auto vuče , preko uljavo-sivog asvalta , do pred moje noge .
Tu se nekim čudom zaustavljaju . Ja vremena nisam imala da kriknem . Zanijemila , sa strahom , oči ko tenećke , gledam ispred čizama

Motor sav zakrivljen i slupljen smot'o se oko moga Dode . On ga nekako , odmotava , skida sa sebe , odguruje i ustaje . Bjelina njegovih pantalone i košulje zamazane su uljem i bitumenom . Jedino plava satenska traka , oko vrata , na mjestu stoji , nedirnuta.

On se smješi , prima me za ruku , i ljubi je. Kaže, ništa ne pitaj , dobro sam prošao. Ljubi me u usne, ovlaš , njemu nesvojstveno , dodaje ; malo sam umoran i sjeda na niski kameni zidić.

Privlači me sebi , u krilo me stavlja. Ja sjedam i zagrlim ga .Grli me, ne prestaje i opet ljubi , očajnički , kao da ga neka velika sila tjera :

-Oprosti malena moja , nisam kriv , pokupio me na mojoj strani .

Iz đepa vadi nešto svjetlucavo , pruža mi i kaže:
-Mila moja , tvoj je , mojih snova , naših snova , moga srca i naše ljubavi , naše kućice u cvijeću ključ je to.

Kacigu bijelu skida , tužno me gleda :

-Volim te ljubavi moje jedina .

Na grudi mi se bespomoćno naslanja.

Ja gledam, kaciga je dala glavi prostor da diše. Raspukle kosti lubanje se razmiču , jedna po jedna. Od čeonih ka tjemenu, prvo krv krvavo crvena polako izvire, potoci crveni na moju djevičansku haljinu žubore.
Krv potom postaje bjelja i gušća, to mu znači , da se sa mozgom mješa i jasno vidim da mu poslijednja misao zamire:

-Sjeti me se ponakad malena moja i ne zaboravi moju ljubav ,ljubavi moja..

Ja ne znam šta je sa mnom. Ja ne plačem, ja ne vrištim, mene ništa ne boli, ja jauka nemam. Kao da nisam voljena , zaljubljena mlada.

Samo gledam kako haljina moja, grudi moje upijaju sve te crveno bijele potočiće , koji polako počinju da se slijevaju niz grudi, preko stomaka, preko procvjetalog, a neljubljenog đardina, niz noge u bijele čizme sa plavim vinjetama. I lijevu i desnu – ravnomjerno. Čizme se pune, prvo lijeva pa desna i kada se napune , protoci polako gube dah. Noge mi u vlažnom i toplom, samo dišu i čini mi se da rastu.

Dižem pogled i tek tada shvatam da je moj Dodo mrtav i da ga više ni. Samo neka ljuštura bijela , u krvavoj blagdanskoj krinci koja se koči i hladnijom i bezbojnijom postaje. Znam pomoći nema. Ni nas više nema. Sleđena sam i ne znam šta da radim. Privijam ga na grudi ko malu bebu , ljuljam i pjevušim:

Moje dijete je umorno

Legao je mili Dodo da spije

Moj dragi je mene ostavio

Krv svoju umiruću

Ljubavi jedinoj

Luci malenoj

Njenoj vjenčanici poklonio

Usud je tako htio

Da umre na mojim rukama

Da glavu svoju skršenu

Na moje mramor grudi položi

Izusti samo jedno tiho

Volim te

i jošte

Molim te

Oprosti mi što umirem

Nisam kriv

Samo me nestadoše.

Tako to biva grlice moja

Prevelika ljubav ubija.

Sleđena i mirna

Vijekovima poslije

Položen na mramornom odru

Dragi moj spije i snije

Moje djevičanske ljubičice

Sanja da ubire.

Tu predstavu nećeš gledati

Mili moj

Osta mlađahna Luce neubrana

Bijela i neokaljana

Kliču ubice u CK kolonama

Ko vrane zloslutnice

Šta ih briga za malene duše

Skršene što lepršaju.

Šenkrat plaho je to.

Meni u ušima vriska neke žene i nekog čovjeka banu. Zagrle mladence .Jedno je zaspalo da spije i umrlo. Drugo budno i ne spije, ne jauče i ne tuguje, a umrlo . Odjednom oko mene neko komešanje. To mu mater i otac došli , registrujem. Nas dvoje grle, ridaju i plaču.

– Mili Dodo naš. Zašto nas ostavljaš?

Ja im se ne pridružujem. Previše mi je tu patetike, možda i soc realističke , a narodne glume.

Neću da Dodo ide, ne dam ga ja. On je moj i samo moj, jedina ljubav moja. Danas nije blagdan. Neću da je subota. Neću ni sunce. Hoću da je neki dan prije. Da se dogovoramo za svadbu. Da ovaj dan bude najsvjetliji u našem životu.  Ali subotnji dan je nepokolebljivo blještao i trajao. Ja sam gledala u sunce tražeći pomoć, za malo kiše , da mi bar jedna suza kane. Mislila sam za njom će ostale krenuti. Ništa, samo je jedan izdajnički oblak stao ispred sunca i donio dašak svježine.

Ne dam,niko mi ga neće oteti. Ja ću ga ljubiti i maziti, i grliti i voljeti. Ljubav moju jedinu. Ne završih svoje snove , a već mi ga oteše iz ruku , naglo silovito, bez milosti. Šintori su to, ne grobari. Ostaviše me samu. Sjedim na kamenu  složenom u podzid , preko puta Umjetničke galerije u malom parku Grada Čednosti, u kojoj se neće obaviti zakazana ceremonija vjenčanja.  Moga i Dodinog vjenčanja.

Voljela bih da me neko tada slikao ili barem fotografisao, samrtne mladence ovjekovječio . Niko se nije sjetio . Ukočenih pogleda zurili u zagrljene mladence, koji zlom ljudi ne stigoše male zlatne  bukagijice na prstenjake staviti.

Bijela vjenčanice djevojčice primila krv i postala ružičasta kao rose nebo u smiraj prekrasnog dana. Bijele čizme s plavom vinjetom, zabetonirane krvlju, kontrast plavoj kosi djeteta što anđela svoga na smrtni odar mora da polaže.

Purpur se razletio po asvaltu ,oko krvave mlade , kao kamen graničnik što ponoru vodi. Ne zna se ko je ukočeniji: zid, asvalt ili plavokosa grlica u krvavoj anteriji. Krv po njenoj haljini sigurno nije, svjetluca suzama tisuću neljubljenih ruža, što ih sunce tješi svojim sjajem.

Moje oči iskre ,to osjećam. Ja ih stisnem. Ne dam da suza kanu. Sada je kasno U grlu je krik. Ja usne stisnem, ne dam kriku da bol pobijedi. Moj um je pun magle, ja hoću da je pustim da ga zarobi. Moje oči su obnevidjele, mrena ih pokrila. Mislim i vrijeme je.

Ali jok!

Evo ti one bjelavske protuhe, prilazi mi i nježno me zagrli. Na čelo, u vrh do kose plave, neljubljene, ne mršene , ne rasplitane mi dašak dječije svježine meće. To mi razmiče maglu iz pameti, jer očekujem da će mi reći one njegove smiješne mahalske riječi:

-Plači Malena. Ništa be brini. Ja sam tu pored tebe. Ničega se ne boj!

Nije.

Samo me lagano ljuljao kao maleno djetešce, po kosi me gladio i naizmjenice u oči vlažne i razmeđe plavetne kose i glatkog čela nedodirom usana  ljubio.

Začuđena sam. Dižem pogled. Ali mrena je jaka , samo svjetlost slutim. Na čelu mi kliznuše  dvije velike suze . Njegove . Hladne kao led. Osjećam, otele se iz njegovog srca. I znam, sleđeno je to srce. Santa leda .
On se polako saginje i poljubcem mi briše suze, i jednu po jednu prenosi je na moje oči i ljubi ih. Pa opet i opet, dok se mrena nije povukla. Ne znam da li je to bilo od suza ili poljubaca, ja obnevidjela, progledah.

Vidjeh tugu u očima lijepim , sedefasto smeđim očima . To nisu oči, to su kristalne planinska jezera na koje se navukao mrak nevremena. Svjetlucaju i znam da u njima obitava  mnogo suza , što bi se potocima boli slile iz srca , da im je dozvoljeno One sjajnije iskrice su vjerovatno komadići sleđene duše. Koliko se tu boli uznosilo , do boli mojih očiju. On ju je vraćao. Ali sam u jednom trenu, u jednom zakutku, jedne jedine suze vidjela rijeke likova , djece i žena, kako prema njemu pružaju ruke i mole ga da im pomogne. I vrište. I vrište moj Dodo, Dodice. Koliko je to samo boli i vrištanja, a on je sam . Uz to i on sam, je samo još jedno dijete. A ipak hrli da im pomogne.

Osjećam da neću moći više da izdržim, a da ne izbacim svoju bol i svoje suze. Jer su uvećane za djelić onih drugih, meni dotad nepoznatih. I usred tolike boli ja začujem kako njegove usne prislanjaju na moje riječi:

-Topla si ti mila moja. Toliko ljubavi u tebi ima,  po dunjaluka bi mogla ozdraviti. Grad čednosti se grije na tvojoj ljubavi, a ti to ne primjećuješ. Sagorićeš ako malo ne popustiš i ljubav, bar na tren, ne usmjeriš na drugu stranu. A i vrijeme ti je.

Eh , Malena moja, ti su djevičanska ljubičica, ti si moja modra rijeka, ti si bistri izvor, koji sanjam, kada kiša lije, i snijeg leprša, i kada sam budan, od iskona te sanjam. Tvoje su oči sjaj neba, koji blista nevinošću tvoje duše. Tvoje bijele ruke, ko lagana krila anđela miluju moje lice, tijelo ne dodirujući, već ga trepere i titraju i ja se u bezvremenoj snenosti naših susreta i nježnosti gubim.

Tvoje su grudi čvrste, podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama, sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim. Tvoje skute i đardin, rajski bljesak i hlad, ne smijem ni da diram ili gledam, već samo da sanjam. Ruke svoje, milujući duge bjelokosne noge tvoje; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih; blizu roze centifolije sa hiljadu listova. Da slučajno dirnem tu milosnicu, tu nevinost ,sebi bi ruku odrezao. Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i svoj život cijeli.

Ja se opet porumenim i pitam se ima li nešto šta on ne zna. Te iste riječi mi govorio Dodo na proplanku pokraj Modre rijeke. Kažu neke riječi nastaju spontano, u trenu nekog prosvijetljenja i nadahnuća. Možda.
Realnije je da je čovjeku duboko usađena misao predaka prenešena genima. Sve ostalo je pitanje trenutka ili sticaja okolnosti kada će se iz malenog potočića, zvanog ljudski um, izliti bujica koja gane čovječije srce.

VII dio

Šesti  dan

Srijeda 18. Avgust / Kolovoz 1971.

Susret sa sudbom

*

Tog dana sam zaklopila i zabetonirala bol o Dodi. Tako sam mislila.

Zaklopila sam žute stranice o Dijani i Dobrom. Još su mi oči pune suza i plača. Vidim Dobri se vraća i nosi dvije termosice vode. Jedna ternmosica je plava, druga je crvena. Znam koja je moja , a koja njegova. Nekad mi se njegovo pridržavanje formi graničilo sa autizmom.

Još nisam mogla doći do daha. Gušila me Dijanina krv. Gušila me Dobričina djetinja ljubav i bol. Pročitane riječi su uvukle tu stravičnu priču u moju dušu i kidale je. Hoće da izvuku nešto što ne želim da Dobrom dam. Sada me sve boli. Nemam vazduha da dišem. Nisam htjele su da me njihova tragedija i bol povuku i da zajedno isplivaju sa mojom.

Dok se ja borim da dođem do daha i da se priberem, onaj klipan me ljuti. Ništa on ne radi Šuti i tužno me gleda. U očima mu iskre suze. Mislim, još mi samo treba da se on rasplače. Nije se rasplakao, samo je tiho rekao;

-Plači malena, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati mila i daj, isplači se više, milo djetence.

Ne znam šta mi bi, rasplakala sam se. Plakala sam dugo i neutješno. Plakala sam kao dijete , kojeg su prodali i sada ga napuštaju; obećavaju da će se vratiti,a ono zna da ga lažu i da će ostati samo u tuđem svijetu. Plakala sam ko godina. Suze mi liju, ja ridam, ja grcam, ja počinjem da vrištim, ja hoću sudbinu da tražim, da je tučem, da joj nos skršim. Da je prebijem i naučim pameti , da nikad više, ni jednoj Dijani, ni jednoj Frki, ni jednoj Luci, Zlati ili Leli Jeli Jeleni, ni jendoj ženi ne uradi to što im čini.

Kroz potoke suza vidim da Sudbina bježi preko klivade, preko ljubičica, gazi ih nogama živote im krhke uzima, dolazi do obale Modre rijeke. Ulazi u nju , zastaje tačno na sredini i prstom mi prijeti, izaziva i čujem kaže mi :

-Dođi ako smiješ, ti kukavice što bježiš od života i ljubavi.

Plačem, a ova me pakosnica izaziva. Hoću da ustanem da se obračunam sa njom. Ali Dobri me stišće , zagrli, pomiluje mi kosu, jedan poljubac, na vrh čela gdje se ono sa kosom spaja, polako spušta i više sam osjetila nego što sam čula kako mi kaže:

-Neka, pusti je malena moja. Nije ni njoj lako.Težak je njen život, ali mora raditi svoj posao. Ne ljuti se na nju. Ne radi to ona. Ona samo posprema strahote , šta zli ljudi čine. Vrijeme je malena moja, za suze i bol. Dugo je to, trinaest godina držati sleđenu dušu u tamnici i biti živa zakopana.

Odjednom u jednoj jedinoj njegovoj suzi , što nikako neće da sklizne, zaiskri lik sav u bijelom, sa svilenim šalom oko vrata, u kožnoj jakni i kacigom u ruci. Iz suze se šapat , poput poljupca prosu:

-Poslušaj ga mila, dijete je ali profesor boli. O bolu i tuzi sve zna.

Vrisnem, mislim da ludim, jer to je moj Dodo, ta glava u bijelom, što se smješka u djetinjem oku.

-Zbogom mila i sretno ti bilo.Samo me tvoj led i bol držao ovdje.Bojao sam se za tebe. Sad si sigurna i moram da idem.

Ja hoću da je poljubim, jer ta suza je moj Dodo. Suze se povlači, Dodo se nasmješi , suza se u grlicu prometnu i leprša ka nebu. Zastane zatrepće krilima i napravi krug i nesta. Ja nastavim da plačem ,ali ljudski, polako i tiše .I osjećam da se led u duši preokrenuo, kao da je malo mjesta vazduhu napravio.
Dobri mi daje vodu izvora Modre rijeke,

-Uzmi trebaće ti, nisi sve suze isplakala. Uskoro idemo mila moja, sprema se noć.

Smirena sam. Dok ležim na ćebetu duginih boja, sa glavom u krilu jednog djeteta, na um mi pada kako nisam često razmišljala o tuđem bolu, niti ga prihvatala. A kako ću – kad nisam priznavala svoj? Možda bi me neki dan prije ova priča o nesretnoj djeci samo rastužila, ali sigurno ne bi toliko zabolila i ne bih zaplakala.

Šutim ja, šuti i taj „profesor“. Samo me nutka vodom i sendvičima. Suze me izgladnile i glad me neka spotakla, i žeđ me mori. Ne mogu prestati jesti  Između zalogaja hladnoća Modre rijeke mi polako klizi niz grlo i osjećam, nekom umilnom dobrotom mi ispunjava srce.

Pogledam prema Rijeci. Sudbina izašla na obalu, raširila mokru odjeću preko trave i onako gola se sakrila u žbun i tiho plače. Prelijepa je i kad plače. U toj ljepoti je toliko bola, da ja ponovo zaplačem.

Ona zna da ja sada nad njom plačem, jer ona je i moja sudbina. Bez imalo stida, usta i onako gola, predivna i blještava, skoči u Modru rijeku i zapliva niz nju.

-Odoše – reče Dobri – na ovoj livadi djelići nebeske svjetlosti nemaju više šta da traže.

Gledam ga i mislim ili smo oboje ludi , pa nam se iste stvari priviđaju ili nismo ludi, pa nam se iste stvari ne priviđaju, jer ih vidimo. Dan je postao mnogo svjetliji i blistaviji. Razmišljam, Mili Bože , koliko je tu svjetlosti  i ljepote.

Shvatam da se Gospodu trinaest godina nisam  izravno obratila

Dobri kao da se nečeg prisjeća, desnom rukom preko glave, počeše kosu, iznad lijevog uha, zagleda se u nebo i poče svježim i tihim  glasom:

Sve naše godine su obasjane svjetlošću. Svaki tren , svaki djelić tih godina. Žalosno je jer propuštamo neke stvari koje život znače. I čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Moj život je obojeniji svjetlošću više nego drugim.Upoznao sam tebe. Da i još neke mile grlice. Pričao sam ti o bojama, a pomenuli smo Svjetlost. Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Meki talasi jutra nadolaze. Nježno dodiruju obale svijesti, otvarajući sedefaste obale sna. Po ko zna koji put treba ustati, ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz snove i ljubav. I zaboraviti koloplet mirisnih snova koji nestaju u bespuću šarenih iskrica svjetlosti. One se bolno probijaju kroz proreze jave, poput hiljada blještavih maglica, najavljujući ponovno rađanje života. Prati nas čitav dan dok opet ne usnijemo. Kad zaspemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti. Nije bitno kojim redom . To su sinonimi. I tako čitav naš život koji traje kao let grlice. Sve se kreće , ali se ništa ne mijenja. Osim neka nijansa boje života.

Ljudi uvijek pričaju o nekom redoslijedu , o nekoj diobi, poređenjima. Ovo je preče od onoga. Ovo je ljepše od onoga. O ovome bi se trebalo prvo govoriti , pa tek o onome. Neukost. Mi ne smatramo da treba praviti neke redove , kada su Božiji darovi u pitanju.

Eto ja ti prvo pričao o bojama, pa sada hoću da ti pričam o svjetlosti. Neki ona nevjernica , od juče bi rekli: klipan naopako počeo pričati. Pomislila si da je prvo trebalo da ti pričam o Svjetlosti , pa tek onda o bojama. A Svjetlost i boje imaju jedan značajan imenitelj. Bog nestvara Svjetlost – ON je Svjetlost . A svjetlost reflektuje boje. Kod Boga Mudroga nema razmeđa i razvastavanja. Svjetlost i Harmonija sve usklađuju

Ja se skroz zacrvenila,upravo sam to pomislila kada mi je pričao o bojama. Kasnije sam sama sebe ispravila :

-Ne znam ti ja baš puno o svjetlosti i bojama. Sve moje slike, svjetlost i boja su se zaledile prije trinaest godina.

Znam – reče on, zastane i nastavi – svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Božije stvaranje.

Opet me gleda i rovari. Pitam se, zašto je rekao ono; znam. Da li zato što zna moju tajnu ili da podvuče svoje znanje. Nije tu rečenicu najbolje sročio. Mali se pravi važan.

On se ne da omesti, gleda me, smiješi se i nastavlja.

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi, iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.
Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina prodirući kroz tamu i učeći je o svim Božjim naukama i nakanama. Dok se širila, plivala  je ka jednom unaprijed odabranim mjestom u toj tami , gdje će ON moći posložiti svoje posebne zamisli.

Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala prašinu jedne zvijezde koja je bila dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije , iz spektra boja osmišljena je plava planeta ,    Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi milosti pokloni planeti svoja dva čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari čedima razum i svoje darove : svjetlost i ljubav.

To čeda su vrlo mlada i djetinja i vrlo često nerazumno bivaju. Plavu planetu su nazvali jednostavnim imenom Zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a Plava planeta je samo jedna.

Čeda , često toliko nerazumno bivaju  pretvarajući plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često nerazumnošću Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izaziva. Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog univezuma.

Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti. Zbog toga toliko praštanja i popustljivosti nezrelom biću. Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost. Radi njih , onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost. U Svjetlosti su utkane naše ljubavi, nade i snovi. Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi. Nama se ljudska definicija svjetlosti čini vrlo smiješnom:

-“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće!

Ima i ona druga malo poetičnija, zemaljski prizemna  vizura svjetlosti  ,koju smo mi dali da bi je doveli u odnos sa bojama.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se dugin spektar nijansiran valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boje.”

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće. Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija, drugi oblik Svjetlosti koji Ljubavlju drži Univerzum na okupu. Svjetlost je ona tiha, milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav u raznježenom Božijem čedu i koje se riječima ne može objasniti.

No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe, naivne i jednostavne.

Kasnije te večeri osjećala sam se smireno,i nepokolebljivo. Sutra ću ovu neobjašnjivu i skoro nerazumnu situaciju prekinuti i pustiti Dobrog da ode. Nije za apsa, nije lud i nije opasnost za ljude. Vjerovatno ni za žene. Više je neko djete koje je neku pamet nabubalo. Možda i nije, ko ga zna, ali ja neću više da se bakćem s njim .

Ja se malo zaplela u priči. Kada sam pomenula jutro poslije onoga i kad sam sam izašla u baštu i vrisnula;
Ehej, hridine Grada čednosti , ja opet volim . Ne ljuti se, hoću da živim u svijetu pjesme, ranjiva i ljubljenu, nježnošću okupana. Ne želim više da se noću budim,  molim i plačem. Hoću da zaboravim riječi molitve:

Sutra mili, sutra ću ti doći pa ćemo ponovo biti zajedno.
Ponovo imam danas.

Shvatili ste da nisam imala srca da ga pustim.

Sve mi je misli poremetio. Sve češće osjetim neku drhtavicu i čežnju i pitam se da nisam nešto umislila…
Prva noć po privođenju je krenula napriliku ovako. Rekla sam vam da sam magnetofon pristravila. Tako nalaže pravilo službe. Ništa bez magnetofona. On je svjedok i zakon. Ja smislila , malo ću se za svaki slučaj  strogoće igrati i to je to.

On me gleda, blagim telećim pogledom, smješka se, ko djete na tuti i pita:

-Malena moja, šta ćeš nam to pristaviti, sat i ljetni stađun kažu ovdje negdje okolo rok muzike mora biti. A i znam da ponekad Lejdi pjeva bluz.

Koji drznik, par prostih rečenica, mnogom razložnošću i prošlošću diše . On mene, dva metra sa štiklama, jedru, punu, čvrstu i dugonogu ljepotu svako malo naziva Malena i još svojata. To je ug i uhh. To nije simpatija, to je za četri stađuna plakati .

A onda me nešto štrecno skoro da izgubim dah i nešto me presječe. Morala sam sjesti. Otkako sam ga privela, dah me sve češće guši,  ne mogu da dišem. Dodo me uvije tako zvao: Malena moja i nikako drugačije. Iako sam sjedanjem skoro  izjednačila pozicije, još uvijek sam za pola glave viša. Gledam ga strogo policijski , ali mozak na drugu stranu vuče.

On nešto zna! Osjećam, on zna nešto što niko ne zna, niti bi mogao znati. Samo me Dodo zvao Malena moja, ali bio je moje visine i žilet viši.

Summertima i Rock around the clock su Dodine i moje himne bile. Bil Haleja smo plesali kao ludi. Bili Holidej ili Besi Smith smo u osami slušali,  jer je nama tog ljeta tako lako, nepodnošljivo lako živjeti bilo. I nije nam život nimalo na njihov nalik bio.

Ja ga gledam strogo , po policijski. Čak se ne pitam odakle mu sve to. Sutra će on meni da leti. Večeras je kasno. Imam ja dušu, iako sam policajka. Ne valja mlado čeljade u mrklu noć puštati. To što sama sa njim, noću u praznoj kući, ništa mi ne znači. Nemam ja straha, a imam i crni pojas i patrolu ispred vrata.

On se smješka više radoznalo i sasvim malo zamišljeno. Ni on nema straha. Izgleda da ga moj jogunasti stav uveseljava. Vidim da se ne pita : šta me snađe ili gdje sam ja ovo? Ili bar da se pita : šta će sa mnom? Ni traga strahu. Samo blagost   i nježnost iskre, nekako tiho i nenametljivo, razoružavajuće nevino.
Zaustim da ga pitam…

On odmahuje glavom i prst na usta stavlja. Ja sam zapanjena, mene Lucu neko da ćutka. Još od Dode …joj, opet se Dodo javlja , nikad od onog dana mi više u mislima nije bio. Nisam mu dala da mi dođe. Sad više nisam ljuta , već ogoljena, razoružala golotinju svoju, stid svoj pred malenom radoznalošću skrivam.

On polako ustaje , odlazi do bifea, dvije kristalne čaše i flašu kurvoazije vadi, donosi, na nepokriveni sto od ebanovine stavlja. Odlazi do trpezarije tacnu i podmetače nosi i par sendviča.

-Ostalo od plača, grehota baciti. Ima još. Izvini plač nije još na red došao. Ja malo pobrko. Doći će. Vidi se da ja ovo nisam pravio. Previše sapuna ima.

Preneražena sam. On kao da je u svojoj kući, a ja mu gost. I kao da je nekada  bio u mojoj kuhinji.. Zna gdje šta stoji i gdje će što naći. Ništa ne pita. Samo uzima i nudi. Nemam vremena ni da se naljutim, a on novi ispad pravi.

Uzima diktafon , otvara terasu i na nju ga odlaže. Ruke put djeteta izvrće, ko da se čudi i pita: šta će nam, ovdje nema nikakvih tajni. Komodi sa gramafonom prilazi i rovi po pločama, pa ih nekim samo njemu znanim redom slaže i preslaže.

Malo, crticu jednu ,na čelu se mršti, jednu na gramafon stavlja, druge složene ploče pored njega odlaže.
Vraća se do stola , sipa po prst pića u staklo što blješti , ciganku i zlatni upaljač, iz džepa vadi. Trznem se, mahalaš je to i pogledam na šank , na njemu moji rekviziti nedirnuti stoje.

On prati moj pogled, ruke širi , kao izvini zaboravio. Ponovo ustaje odlazi do šanka i pred mene ciganku i zlaćani upaljač stavlja. Produži do komode , pušta da gramafon muziku lije. Iznenađena sam, klizi meni najdraža kompozicija; Ravelov Bolero. On je neki luđak i mefisto, svaki mi damar otkriva. Ali ‘nako , polako zrnce po zrnce. Sjeda , vadi dvije cigare, stavlja ih u usta, pali ih, meni jednu pruža.

Da li je on blesav ili lud ? To mi niko od Dode nije radio. Nisam dala i niko nije smio. On samo sliježe ramenima, kao da kaže: ko ti kriv. Ja san zabezeknuta, ka bi moja nona rekla – pizdim.

On čeka i osjeti kako mi se pluća opuštaju, pa istovremeno uvlačimo dimove , ja u svoje kršne, on u svoja , recimo , mladalačke grudi. Muziku ćutimo i uživamo . Svakako je opuštajuće, Mali vještac zna znanje. Meni pomalo neugodno i ljuti me to što on ne gleda u moje grudi ko drugi. Kao da ne vidi rasnu ženu pred sobom, već krhku djevojčicu kojoj treba princ, da je spasi.

Bolje ga pogledam. Da, zaista, jako liči na Malog Princa , samo nije plavokos. Možda su mu zato oči i misli nevinije. Ovaj mir je nesvagdašnji i čudan, težak i pomirljiv , kao da diše. Cigare smo ispušili , malo poslije i muzika staje. Tada me on upitno gleda i ja znači mogu da ga nešto pitam . U pogledu je : izvoli moja Malena, u redu je , znam te.

Vidi drznika.On meni opet moja Malena To on meni, nešto , ko biva odobrava. Prije nego što neku ljutnju počinim , samo od sebe mi izlijeće.

– Ko si ti?

On tužno, tako tužno odahnu i progovori , prvi put od kada  je doveden.

– Mali Princ.

Ja, Luca sam zatečena. Veću budalaštinu u životu nisam čula. Nisam vjerovala da svojim ušima slušam to baljezganje. Čitala sam Malog princa i raznježila me njegova dobrota i ljubav. Simpatična mi je ta bajka. Tražeći Dodine tragove, tražila sam i malu planetu , asteroid , meteor , šta li već.. Nikad je nisam našla. Kasnije sam shvatila, ona je tako mala da je ni Tesla ne bi mogao pronaći.

Bolje pogledam Dobrog. Zaista liči na Malog Princa. Samo ozbiljnije i tužnije izgleda.

-Da nisi malo prestar za Malog princa.

– Nisam. Mali princ je uvijek onakav kakav je i prvog dana bio ili kako ga ljudi zamisle . On ne odrasta. Vrijeme prolazi i leti, a on se ne mjenja. A i nemoguće ga je promjeniti. On to ne želi.

– Zašto bolan nisi na onom svom malenom planetu, nego smutnju po mom gradu praviš i još ženske sluđuješ i srca im lomiš.

– Vi, ljudi ne znate kako je tamo. žao mi vas .Tamo je prilijepo. Mala mirisna planeta i jedna ruža i jedan baobab; to je ono vidljivo. Sa nevidljive strane ima šćemljijica, ležaljka i malo mirisno polje djevičanskih ljubičica. Bijelih i ljubičastih. Danju uživam u mirisu ruže , milujem baobab i umujem o Stvoritelju, samoći i tišini, ponekad , kad se umorim  posudim šćemlijicu i sjednem. Noću gledam zvijezde, putanje i maglice. Šta će djetetu više?

Gore se sve jasnije vidi i mnogo je veličanstvenije i ljepše. Nikako se ta ljepota pogledom ne može pojmiti i obuhvatiti. Te boje i ti oblici. Mirijade mirijadi valera , likova i boja, nedokučivih u blagosti i milosti , se ogledava u slavi Najuzvišenijeg Bića, Stvoritelja našeg. Više ne pokušavam dokučiti gdje je Znalac i da li će mi se ukazati. Samo znam, da je u toj ljepoti, u toj nježnosti, u nekoj od najljepših maglica njegovo prijestolje. Sa prijestolja slave udahnjuje u tebe, mene ,u sve nas, svoj istiniti nauk , ljubav i milost ,da bi ga mi prigrlili. Čitav naš život On je prisutan u nama i uvijek u nama živi. On je Vječni i Živi .

– Da  ti nisi  sebi nešto umislio ili obuhvatio nešto što nisi mogao podnijeti, pa skrenuo.

-Ti u sebi kriješ rijedak dar za iskren i suptilan humor. Često mi osmjeh, ponekad i nečujni smijeh izmamiš. Kako, malena moja, ne bih mogao sve podnijeti, kad me Mudri miluje i pazi. I dao mi znanje , kao i svima nama. Ja svoje znanje nisam zaboravio jer ne odrastam . Ostajem dijete. I uvijek ću biti. Drugi , većina njih odraste i izgibe djetinje znanje. Ja se više ne pitam: kako se On ili Ona sa svojom samoćom nosi. Znam da Uzvišenost mnogo , milijarde milijardi svoje djece, zvijezda, maglica , anđela , ljudi  i stvaranja ima i ne preostaje mu vremena za samoću

Tu zastaje , ustaje, pušta ploču i Bolero ponovo  počinje da klizi. Cigare nam nove pali,  jednu za mene , drugu za njega. Čašu mi dodaje, malo svoju, u visinu očiju diže i ja znam da to želi da piće kušamo. Slatko coknemo i on nastavlja.

– Negdje duboko u meni je zakopano neko znanje i neka bol. Kao u svim bićima . Ono na površinu našeg bića nose nježnost, ljubav i dobrotu , svakodnevno, svakog momenta. Nešto od znanja izbije , vrlo rijetko, ali neko zrnce ipak ispliva. Zrna se mnogo nakupilo i mnogo bole , jer znanje mnoge tuge nosi. I nikoga ti ja ne zavodim , niti smutnje radim. Samo pokušavam slomljena srca da lijepim. Malo snage im dam, da bar korakom prvim u novi život   kroče.

Bolno je to moja malena. Vrlo bolno. Ženska i dječija  bića su jako krhka, kao paučina. Lako se slome.Zato je izreka, pažljivoi nježno, kao sa ženom.Toliko je ljubavi i nježnosti u njima , da boli. A hablečine to ne cijene. Njima je bitno ko je dao go, ko je pametniji i ko više penezi ima. Djecu tek podnose, žene tiranišu, samo o svojim glavama se brinu. No, vratiću se ja na priču o ženama. Skoro da si žena, razumjećeš.I imamo mi vremena. Ništa nam neće pobjeći,ali sve u svoje vrijeme.

Ja sam sada zanijemila. Zabolilo me ono njegovo: skoro da si žena. Razljutilo me ono njegovo: imamo mi vremena. Rasrdilo ono: sve u svoje vrijeme.

Znam ja dobro ko sam i kakva sam. Šta si on to umišlja? Kakvo vrijeme i šta u svoje vrijeme? Sreća da nikad nisam voljela pendrek. Moje biće ne podnosi fizičku torturu. Sada mi skoro žao što ga nemam. Garant bih ga bar jednom klepila, ma šta klepila, heknula po pametnici koja mi smutnje u mislima  pravi. Sa Grada prešao na mene. Htjedoh malo podviknuti, ali on me preduhitri.

-Nisam vam ja ništa kriv. Ništa vam ja nisam radio, ni tražio. Vi ste me priveli. Našli ste razlog, sudbina je tako naložila.

Pogledam ga on je tužan i ozbiljan, malo snužden, povlači se u sebe. Možda me sada persira, ograđuje se od dešavanja i pomisli , i hoće da ga svi puste na miru. Odjednom dobijam osjećaj da mi čita misli, pa se preplašim.

Kada sam to jednom, naki dan kasnije pomenula, on se od srca nasmijao. Rijetko je to činio , ali tada bi mi duša zatreperila blagošću. Kako je lijep , kada se smije. Ništa ljepše u mome gradu nije bilo. Mogla sam se sva utopiti u tom smijehu.

-Ja da čitam nečije misli. Nemoj se, malena moja , igrati sa mnom. Skoro da jedva znam čitati i pisati. A misli čitati, to ne umijem i ne smijem. To, što nešto pogodim, je zato što ljudi licem, očima i pokretima više govore nego riječima.

A ti si ,malena moja, kad se srdiš kao ponosna i prkosna  djevojčica kojoj su ukrali lizalo. Stišće zube, neće da vrišti, jer je dobro vaspitano dijete, ali očima bi ili pendrekom nekom nos slomila. U tvojim očima je jedno more suza, koje samo što se nije razlilo . Od tog mora , ti ne vidiš led svoga srca i njegovu ljepotu. Da mi je samo jednu iglu malecku naći,da bocnem to more, nek se izlijeva.

Počne se trkeljati po đepovima, na kraju iz malog đepa na grudima vadi jednu sasvim malenu iglu sa udjenutom, dugom rubinovom niti i zagleda se u nju. Ja skoro da se prepadnem , nisam sigurna šta je taj luđak sa iglom naumio. Hoću da ustanem, ali vidim on ne obraća pažnju na mene.

Neku svoju igru sam sa sobom igra. Vadi bijelu maramicu iz džepa na prsluku. Zažmirio je i problijedio. Postao je nekako proziran i vazdušast. Jadna suza iz lijevo oka mu kanu.Meni se učini da je nebesko plava. Dubok uzdah, grcaj, protrese mu grudi. On ne otvara oči ,već ko slijepac po suzi nešto veze.
Mic po mic, pokret po pokret , kaligrafskim pokretima iglom isplivava prvo slovo – V.  Njegovo lice je izobličeno od bola. On nešto sluti. Vidi mu se.

Ovaj put je sebičan bio, samo sebi piće nasuo i naiskap salio čašu. Tako to pjane rade, likuje pakosnica u meni. Ona druga dobrica, koja se dugo krila i rijetko javljala, ga brani:

-Ne vjeruj pakosnici pakosnoj, on veze i guta i veze bol. Neće da ga tebi prti.

On odlaže vez i priča o bojama, kao da mi je tu priču već pričao ili barem započeo.

Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene ,neranđaste, žute, zelene i plave boja. Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje. Meuvjerljiva i lakoumna floskula.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo. Negdje bijelo znači zaštitu od sunca, a crno od hladnoće. Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje. Bosni nije data ta mogućnost. Odavno joj drugi kroje boje. Koliko znamo još samo dvije tri zemlje nemaju mogućnost birati boju i svoja

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje trenu i trunu na vjetru i kiši.

A šta su boje.One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje , ljubavi i tuge, boli i smrt.
Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke. Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča.
Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi. Broj maglica je lako izračunati. Svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena.

A opet sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Njih vodi njihov senzibilitet i sjećanja . I boje ih slušaju jer najčešće o ljubavi i ženama sanjaju. Kad cvijeće, krajolik ili stare zamke crtaju tu o tajnama žena snovi se snivaju.

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego da izađu u neki đardin   i uživaju u bojama. Oni su u pravu. Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem. Nisu to stotine nijansi. To su tisuće i tisuće iskrica koji lebde pred očima sretnog bića.
Ako taj smrtnik ima sreću da u u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći:  Sretnog li bića. Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi i milosti je boje, tu ljepote darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinim biću i nikom posebno. Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre  i tone boje i  potrošiti je, ali ne može je posjedovati ni njome vladati. Jer boja je vladar ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav , ona se odjene bojom koju zaslužuje.

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja Bosna zemlje Božje milosti ,Grada čednosti i krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti. Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

Nisam bila uvjerena da Mali Princ iskreno vjeruje u Boga Milostivog. On uvijek priča o njemu kao o nekom drugu ili prijatelju. Ali svjetlucave priče o bojama i svjetlosti , mi je reklo da je njegovo vjerovanje prirodnije i iskonskije nego što to neki mogu sebi dozvoliti.

Dok je pričao , meni se polako počela dizati neka koprena iz srca. Koprena nalik na plave ledene sante provlačila mi se kroz um . Tu je led malo omekšao i polako je počeo da klizi niz grlo, da bi se otopina spustila u dušu. A onda se pobucala u hiljade suza, koje su kao valovi nadolazile u plavet mojih očiju i slijevale se niz lice, niz vrat, zalijevajući grudi i skute, ruke , noge, preplavivši čitavu sobu.

Krik samo jedan krik,mene, sleđene djevojčice je ispunio umilno nebo moga Grada Čednosti parajući njegovo nebo okupano milijardama maglica.

Mali Princ je sjeo pored mene. Poljubcima mi skupljao suze, unosio ih u sebe govoreći:

-Još su slane, to je dobro.

Ne razumjevajući ga, ja sam mu položila glavu u krilo. I odjednom počela pjevušiti:

“Ja sam samo žena

Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem

Nakon teške noći sam umorna i snena

Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem

Ili kad te ljubim

…

Ja sam samo zaljubljena žena

Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći

Šapat ili dodir, luda igra sjena

Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći

Čudna je to igra

…

Ja sam samo nježna žena

Ja sam žena

Žena što voli

Žena od soli

Strasti i boli

Ja sam samo žena koja tebe snije

Ja sam žena

Žena od tuge

Žena od duge

Žena k'o druge

…

Ja sam samo žena a srce djetinje

Ne traži da ti pričam baš sve moje snove

Možda čuješ laži kad izlaza nema

Ne žuri se da saznaš og jučer riječi nove

Ne pitaj ništa

…

Ja sam samo voljena žena

Ne tragaj saznaš riječi o meni sve

Možda te zaboli ime

Teški su dani naše krhke godine ove

zato čuti i voli me …

Jer ja sam samo , samo žena…

On me malo podigao, u zagrljaj privukao, okrenuo mi glavu prema sebi, pogledao u oči. Vidjevši njegove oči, shvatila sam o bolu o kojem govori. To sam ja vidjela svoju bol u njegovom pogledu. n je moj upijao. Znam da ga je boljelo isto kao mene. A on? On se samo smješio. Mili Bože koja je ljepota,ljubav  i nježnost bila u tom pogledu.

A onda sam u zakutcima očiju njegovih vidjela slike i počela vrištati.

Vrištim, jer slike su takve da ih mogu gledati samo ako jaučem.
Slike su takve da ih ljudsko oko nikad nije vidjelo.
Slike su takve da se pitam kakav ih to um može smisliti
Vidim dječicu i žene poderane odjeće i krvave
Vidim djecu ali ne i dječije sjene
Djeca ta ništa ne znaju vrište i plaču
Pa se umire i nešto traže
Malena djeca su to
Njih nema ko da vodi
Znam da su izgubljena
Žene ne vrište samo svoje skute poderane i krvave  skupljaju
One su svjesne , svoje su rane odbolovale
I samo sjenu svoju traže da se smire i odu

Dječije sjene su još tužnije
Od onih najtužnijih bez očiju.
Djeca mala hode
Hode i plaču
Traže roditelje svoje
Čak i ne znaju da su mrtva.
Ponekad se skupe
I hoće da se igraju
I samo što počnu
Sjete se roditelja
Il’ vide krv
Na grudima
Na ručicama
Na stomačicima
Na nogicama
I počnu da vrište
I vrište I vrište
I vrište
Pomoć traže

ja ne znam kome zborim ali vrištim
o,prokletnici
čujete li vrisak dječiji
proganja li vas bol dječija
Dobri moj oprosti mi na grubosti
Ali moram, zaista moram
Vrištati i kleti
zajedno sa djecom

I vidim u tom zakutku kako Princ Mali na koljenima kleči, Bogu, svome ,Jedinom se moli :

-Oče moj Milostivi pomozi ,prekini bol i vrisak, to se više ne može podnijeti , a ja ne znam kako pomoći.
I onda licem, ovog djeteta nebu okrenutog,ovog krhkog bića što pored mene sjedi, opet kanu samo jedna suza krvava, ko najkrvaviji rubin što blista na svjetlosti i pade na moje lice.Peče me i hladi i klizi do usana, pliva preko jezika. Nije slana , ko nektar slatkasto je kisela i umirujuća. I drugi put vidim, posve jasno,koliko je moja bol samo odraz sleđene djevojčice.

On me zagrli , počne mene ovoliku ljuljati kao da sam perce. Njegov dodir je tako pahuljast, ali umirujući. Imam osjećaj da tonem u neko plavetno nebo, u kojem savršena čistoća i red vladaju. On mi dotiče kosu, miluje je, i osjetim valove milosti što mi niz lice u srce slivaju i tješe.

On šapuće:

-Ništa se ne boj malena. Dosta toga se već desilo. Veći dio će doći kad tebe , a možda i mene ne bude. Govore mi – bol umrie prije nego umremo mi! Malena vjeruj mi to nije istina , nije. Svakim danom bol  sve jače bije. Vjetar. Nebo. Sunce . Vaseljana . Sve će vrištati. Sve će zavijati. Sve će plakati. I onda stati. Ali ti ćeš malena meni svoju bol predati.

Ja zaspah u njegovo naručju, on mi priča  ,polako i tiho ,kao da neku uspavanku poje, ja tonem u san i sanjam Dijanu, djevojčicu iz žute koverte. Onu koja se Dobrom zaklela na vječnu ljubav. Vesela je lijepa, razigrana i vazdušasta .Kaže mi :
-Ništa se ne boj. Dodo je sada dobro. Malo je zauzet, previše nam malena moja, šaljete dječice. Sve ih treba zbrinuti i naviknuti na ljubav i milost. Ljubsvi i milosti nisu svikla, uplašena su, sumnjičava i stide se.

Ne plaši se ti za Dobroga. Biće on dobro. Kasnije ćemo ga malo popustiti i odmoriti. Dobro će mu doći jer ga još trebamo. To šta će sa njim biti nije tvoj problem. Ako možeš pomogni mu malo. Još je krhak. Za dan dva, biće mu teško,najteže. Ne daj da se slomi i skrene. I uberi darove koje ti nudi.

Zastidim se. Koliko je moja bol bila sićušna i patetična.
Kada se probudim zaboravim san i misao.
Odjednom se tu neka djeca petljaju u moj život. Još mi samo to treba.

Od dana pogibije moga Dode sam uvijek sam znala šta hoću. Znala sam da me niko više neće moći povrijediti i da ću uvijeki proganjati one što mi ubiše ljubav jedinu i one nalik njima.. One koji uvijek ubijaju nevinosti slične njemu. Tome sam stremila, to sam i željela i to sam postigla. U mom životu nije bilo mjesta za snove i novu bol.

Ja sam jedna čvrsta žena u muškom svijetu, koja je jača od svih njih. Ko neko muško, iako sam posve i više od toga žena bila. Nisam znala niti jednu ženu koja je više od mene željela biti žena; domačica, žena ljubavnica, žena majka, žena ljepote, žena savršena.

Ali to nisam mogla imati. Bila sam ubijena onog dana na raskršću Kralja Tomislava  i Điđikovca. Često sam išla na tu raskrsnicu pokušavajući naći Dodu . Ili snove ili parčiće svoga srca. Nikad ništa, samo se led u ledenjak slagao i ledenijim postajao.

Nasmiješim se, jer vidim kako Deba kaže:

– Joj dobrih opisa za ekspertize za desetku. Vjerovatno bi on il'neki drugi dodao:
-Joj levata ljudi moji, rikno, a ni takario tu ljepotu nije.

Mojsije bi ih korio:
-Šut’ ,pogančeri jedni. Ugledajte se na Dobrog. On nikad neće reći tandaro ili takario. On kaže vodio ljubav, a ona drotuša kaže: samo me ubro. Ne znam šta je ljepše od tog dvoje .Voditi ljubav sa cvijećem ili brati cvijeće, ali da se ne potrga.

Drugi ne bi mario za Mojsija već bi dodao:
-Ja bih zbog nje riknuo, ali prije toga bih je slušao kako pjevuši joj,mamo mamice.

Mojsije bi neki valcer odalamio. Grlice bi bile zatečene – šta da rade sa ovim blentovijama?

Dobri bi stajao sa strane i bespomoćno u mene zurio:
-Takvi su ti blesani. Uvrnuti, pa i tebi uvrnu mozak, i ne osjtiš to. U mislima ih svako malo nađeš. Jesu pametni kol'ko su blesavi, majka ih nakrivo natakarene rodila.

Malo sam se odmaknula od sjećanja. Misleći na te mahalaše. Dobri iz džepa vadi neke zgužvane i požutjele koverte. Kaže:

-Izvini imam hitan slučaj, ako mi dozvoliš moram ići. Obećavam vraćam se. Čitaj ovu suzama orošenu.Ovu drugu, nenaslovljenu ću ti ja čitati kada dođem. Ode pa se vrati. Unese zvuk pjesme  Billi Holiday – Fine and Mellow. Blago me poljubi u kut usana, nekako nenamjerno i izvini kaže , neću dugo.

Vrlo često me taj prvi poljubac u ugao usana zagolica. Ja se raznježim , skoro da bih zaplakala. Ali neka radost mi uvijek zaigra u srcu i spriječi suzu da kane. Prvo sam osjetila hladan dašak koji me ježio. I kada sam htjela da se stresem, neka toplina se iz ugla usana počela širiti duž usana, pa se ulila ka ustima, kliznila kao kaplja meda niz grlo. Svilenkasta i meka slast se stidljivo miješala sa mojom dušom i spustila u moje srce. Ono je zbunjeno zatreperilo i uprlo pogled u dušu, Tražeči savjet. Duša je nemoćno širila ruke kao da kaže, ni ja ništa ne shvaćam.

Dobri je otišao, ja sam počela da čitam i plačem. Čitala sam o nekoj djeci i o boli. I znam zašto Dobri ima dušu punu boli. Dijana i Frka su djelići njegove boli. To sam već saznala. Sada vidim da ga bole i neka druga djeca kojima nije mogao pomoći. Nisam mogla prestati  čitati njegovu poeziju i priče, ni plakati,ali sam se i smješila i ganuta bila. Takav vam je taj klipan, u kome sve više Malog Princa slutim.

Vješt je kulinar riječi. One vam pred očima lebde, smjenjuju se i ne prestaju.Tolalno vas slude.
I odjednom ih nema. Odlepršaju. Pogledam gdje su. A one u mome srcu predah traže. Riječi više nisu njegove, moje su. On ih je samo na papir prislonio.

Malo  poslije one noći , Dobri joj objašnjavo konzilijum.
Malo ga mazno, više od sreće, malo ga ja, Luca i moje lucice ošamutile, a i nešto mu se u srcu stislo i otvorilo ga , ne može ga stišati,već ono progovara :
-Dobri su oni i uglavnom fini , ali ludi ko struja. Sto gradi svaki u blentari ima, poneki i više. Ne zna se koji je luđi i huđi, i mrtviji. Ni za koga , osim za sebe i svoje dragane ne mare. Pusti ih, prođi ih se i ne barkći ; to nikako, jazuk je .Il'je belaj, il’ je zijan garant.
Svi ih se odrekli i iznevjerili , još od djetinjstva ulici i samoći prepustili. Tak'a vremena bila.Takve im i druge, sa njima postale, poneka i prije, a poneka i nije. Očevi i matere, kažu borba za opstanak. Evolucija , emancipacija i socijalizam zlatne kašike traži. Treba irgetiti. I nema više ženama po minderlucima plaziti i kafu ispijati, sistem olajavati.

Iznevjerilo ih i obdanište u koje nisu išli. Ono kaže nisu nam za vas plaćali. Škole ih se odricale , jer za njih još pismene nisu izumili. Voljeli oni havu ,k'o da su luften proleteri ili seljaci bezemljaši, a ne rođena gospoda. O djetinjim danima mahala im i đardini Bjelavski kuće spasa bila. Dom iz kojeg su nasumice letjeli i izletali. I opet uletali. Čini se ko muhe bez glave, neki od dna do vrha. Jedan pokušao obratno i taj nije nigdje prispio.Oni se sa gravitacijom od tog dana nisu više zajebavali.

*

VIII dio

Sedmi  dan 18. Avgust / Kolovoz 1971.

Sloboda

*

Ja ne znam šta je sa mnom. Ja odjednom plačem, ja vrištim, mene sve boli, ja sam vrišteća bol. Ja sam voljena žena.

Samo gledam kako moja koža, grudi i skuta mojih upijaju sve te potoke ljubavi, koji polako počinju da se slijevaju niz grudi, preko stomaka, preko i unutar procvjetalog obljubljenog đardina, niz noge u bijele čizme sa plavom vinjetom i lijevu i desnu.

Vali se ponovo vraćaju još jači, veći. Ima ih toliko, da postaju cunami koji se dijeli. Zapljuskuje i plavi srce , leti ka umu zbriše ga i polako utonu u čednu dušu.Tu se smiri.

Onda se skoro postidim.Malena Luca je postala žena. Ona je naga i u zagrljaju Dobrog .

Ja znam šta je sa mnom, ja više ne plačem, mene ništa ne boli , ja sam zaljubljena grlica koja slabašno uzdiše i bibanje tijela svoga smiruje.

U ponoć , tačno u ponoć se to desilo.

Mislite da ću vam pričati.

Ne sada . Možda jednom. Sada nije vrijeme skidati velove te noći. Jer ljepotu njenu bi zaledile tragedije koje slijede. Neke detalje priče sam malo izokrenula. Da me ne bi odmah osuđivali. Neke sam ofarbala nekim valerima koji su se desili, ali su možda mrven bili drugačiji.

Suština ove priče je ljubav.

Moja bezuvjetna i neprikosnovena ljubav. Voljela sam dva čovjeka. Bezrezervno i iskreno. I vodila ljubav samo sa jednim.  Zapravo ne znam kako se to desilo. On mi se približio , ušao mi u damar i ubrao mne, ko najveću bekanku.

Samo sam žena. Od krvi i mesa. Ali i svijetle duše. Nikad nisam imala izbora šta ću biti. To za ovaj dio priče i nije važno. Nakon nekog vremena će biti važno. Da dovede u red zbrku, koju sam u životu Dobrog i mom napravila.

Poklonivši mu srce i tijelo , bješe to moj grijeh. Da li je taj grijeh uzroško posledično pokrenuo tragedije? Ne znam! Možda shvatim do kraja ovog pisanja.

Kod mene , ništa ne može biti obično.

Dobrog  sam upoznala tri godine prije drugog , konačnog upoznavanja. Onog na ljuljaški. Kad sam se ponovo u njega zaljubila. I u Frku Frkicu. Sjećate se ljuljačke i pomisli da su umirali .
Bilo je to jedne septembarske večeri 1968. godine…

Ne znam kako i zašto , već tada sam osjećala da bi mi jedino Dobri mogao pričati :  

-“Boja je bijela  sunčeva svjetlost ljudima od Neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansirane valerima crvene, naranđaste, žute, zelene i plave boje…” 

Duga je ponovo u mom životu.

Dok je pričao o buđenju meni se polako počela dizati neka koprena iz srca. Koprena nalik na plave ledene sante provlačila mi se kroz um . Tu je led malo omekšao i polako je počeo da se talasa i klizi niz grlo, da bi se spustija u dušu. A onda se pobucao u hiljade suza, koje su kao valovi nadolazile u plavet mojih očiju i slijevale se niz lice.

Krik samo jedan krik, mene, zbunjene , sleđene djevojčice je ispunio umilno nebo moga Grada Čednosti parajući  ga i kupajući njegovih  milijardu maglica.

Mali Princ je sjeo pored mene. Ja sam mu položila glavu u krilo. On me malo podigao, u zagrljaj privukao, okrenuo mi glavu prema sebi, pogledao u oči. Vidjevši njegove oči, shvatila sam o boli o kojoj govori.

To sam ja vidjela svoju bol u njegovom pogledu. On je moj upijao. Znam da ga je boljelo isto kao mene. A  on? On se samo smješio. Mili Bože koja je ljepota i nježnost bila u tom pogledu.

Moraću da prekinem priču svoga dnevnika , da ubacim jednu čaršijsku priču, koja me svojevremeno iznervirala.U prvi mah. A onda sam joj se iz sveg srca nasmijala.

Naš narod je vrlo maštovit. Priče iz ničega zna složiti. Jal potrefiti , jal fuliti. To nije bitno. Samo nek se priča i da se glas po čaršiji veze i nadograđuje. Dobro je Deba reko:

-Pustiš vjetar u mahali,u čaršiji zemljotes.

Priča, oliti javna sablazan , vam na priliku izgleda vako, od riječi do riječi:

“Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu , sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom.

Nije htio, ali moro.

Srela ga Luca slučajno u gradu. Nije ga ni poznavala. A možda i jeste. Njojzi se nikad ne zna.
U tom momentu je nešto baš gadno zasvrbilo. Nije da svrbi, gori ko planine poslije ljetnih požara i haranja.

Gospodična Lucija uvijek nacifrana bila.

Ide ona ponosno uzdignute glave, a dolje je svrbi toliko, ma, ko da ima svrab u petoj fazi. Dođe joj da vrišti. A ne smije. Ugledna je ona i krakata ženska. Joj , kakva je pusta. Svakom insanu bi grudima zatvorila usta, a plavim očima dušu slomila.

Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto. Jok. Kad se Luci neko svidi ili je zasvrbi , ona svaki dan dvojicu u apsanu šalje , dok ne dobije onog pravog. Ima da ga ima ili ima da ga ima, treće nema.

Dobra u svakom pogledu bila, a volila i anamo ono i te kako voljela? Krvnički. Nećemo detalje , nismo vam mi za trača, ali tu je i perje i kože letjela. Ni sebe ni ikog nije štedjela. Znalo je tu i oguljenih leđa i glava pasti. Ni Mujin majmun se ne bi dobro proveo.

Zato ona u apsane slala sve, ali nikad ni jednog od bjelavskog kolegija. Nikad ljubomorna nije bila. Sve znala šta joj se u gradu radi. Čak joj pomalo simpatični bili, osim onog što se podrugivo. Taj joj na živce iš'o. Ona taman da zajauče ono toliko potrebito –  joj, mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima. I prekine je u po posla,  a ona osta  posna.

Dala da se stvar ispita. Imala moć u supu, haman ko Wolf. Ako bi se neki jado, levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu , nije mu gino pržun. Izbirljiva bila haman ko kraljica Marija Tereza, ona Muje našega takarenka. Ako izgledom i stasom nije za titove ili kraljičine garde, nije  dobar ni za Lucu. Od 15 do 90 dana se dobijalo za podbačaj plana, zavisno od nezasluga.

Vidio Deba Lucu, nije se podrigno nego uzdahno, nježno, čeznutljivo , hajvanski zablenuto. Čuj Deba zaboravio ne podrigivanje? Kad je došo kući, podrigno se Deba sa po Bjelava :

– Nije ti neka kazna Luco. Ja bih pet plus pet godina u cugu za tebe prodevero , bonička moja predobra.

On se još jednom, za siguro podrignuo i prodero , da ga ona čuje. Čula ga ona i prvi put, nije bilo preše za drugim. Debu nije dopalo ono čemu se nado. Dopalo ga ono čemu se ni u snu nije nado. “

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i pručulo. Ima levata i ljubavnika. Levati misle da mogu, pa nagraišu. Ljubavnici znaju da mogu čak i više nego što mogu.Takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.

Pametna Luca bila imala pet anterija. Joj judi moji, ne zna se koja je krcatija, koja se više biba i koja je podatnija. U momentu onog svrbeža , sa početka priče, prolazio pored nje onaj od konzilija. Ovdje usud nema nikakvu ulogu. Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu :

-Upomoć!!!

Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w. Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži, a drugom za pendrek.

-Gdje gori?

Ona ga opauči iz sve snage. Gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom objašnjavati gdje gori. Ne bi on to shvatio. Vodi onog u apsanu. Reko Wolf da ga ja ispitam. Nasamo. Ima neke povjerljive informacije, niko ne smije čuti.

Dva drota ispred apsa. Dva ispred podruma, dva na spratu. Niko ne smije ući. To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala. Čuje šest drotova, čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride, Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice. Drotovi misle:

-Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.

Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo. Moro doći sam Wolf i sa sprata se derati:

-Luco dosta informacija.

Nije smio prići bliže. Luca zafrkana bila, nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine. Od tog ispitivanja načisto zviznula. Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša , da ga dovedu Luci na noge u njenu vikendicu ispod Čoline kape, podno Trebevića . Spuste se malo niže i čitavu noć dežuraju. Po sabahu ispitanika odvedu il ne odvedu kući.

Pukla nova priča po gradu da se pojavio veliki narodni neprijatelj, jer se Luca po vas cjeli dan i vas trulu noć bakče i ispituje , tog nekog ubačenog elementa, već šest mjeseci i ništa ne uspjeva. Narodu opet sumnjivo.
 uca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila anterija.Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih. Luca od muke vrišti, plače, kose čupa i leleče. Nikako tvrdog elementa slomiti. Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh, ko kad insana u apsu tuku, a on se junak pravi i šuti.

Moro Wolf joopet intervenisati.

Luca ga opet ne sluša. Svoje pa svoje.Ispituje li, ispituje, ne popušta. Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku. Skonto on nju namah, ali nije htio Lucu odamah u poslu prekinuti. Zna on kako to izgleda.
A i Luca se osilila i skoro pa preuzela kontrolu nad vaskolikim supom. On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi preuzeo kontrolu. Kad je premeštaljku završio, prvog sabaha poslije toga, otišao iznad Lucine vikendicu, nije smio ispod i megafonom je moli:
-Ajde Luco , ajde zlato , ne možemo kolo da igramo jer je kriminal u gradu porastao do neba , ne može se disat.

Čuše Lucu kako zajauka :

-Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske , visoko rangirane drotovske sekretarice , nije prolomio takav krik bola i očaja. A mere bit i…šta narod zna, neuk je. Tako narod mislio. Jedan dio. Onaj drugi nije smio zucnuti. 15- 90 dana objene , nije šale.

Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica. Crni lakovani kožni đački kačket, nalik kapetanskoj kapi, ispod koga viri plamena oblajhana kosa. Bakam lice, duge zasjenjene oči i rubinove usne , stišavaju reflektorski osmijeh , od uha do uha. Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe. Nešto je kraći,strukiraniji i utegnutiji.

Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u crnim  mrežastim   najlonkama blješte , tako da pučanstvo mora zaćumurune naočale nabaciti i oči od ljepote zaštititi. Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi ne razlete i gledaoca ne ošamute, raspamete i obeznane. Ili slučajno klepe koga po glavi. Mogla bi mrtva glava pasti, koliko su te kugle teške i  kamene. Haman za kuglanja. Nikako za boćanja.

Strukiraniji i diskretno izvezen tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija. Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu, kada se srce ili medne usne na ljiljan nabijaju.

To poručuje ona knjiga o pticama: Ptice umiru pjevajući , ne mi, čaršijski telali. U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija, ali se ni na šta slično ko žena, il ona prva tica ne nabija dok umire. Kažu nabija se na trn. Ima i neka djevojka nabola se na trn pa ništa. A ove tice se ubijaju , se da bi se jopet rodile i ponovo na nešto nabijale.

Eto šta van je nauka skontala! Neka se nabija da bi umrla, druga se opet ne nabija, pa umire da bi se rodila ,da se opet ne nabija. Ne može ćovjek ništa uhavizati. Joj ludijeh žena, ptica , čurki i čavki  ili još blentavijih nauka. Samo bi se nabijali. Aman ko Luca i ubačeni elemenat.

A oni pametni? Oni se nabijaju i izdišu, ali ne umiru. Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju. Ako ih prekine srce , prekine. Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti. Ovdje se iznebuha prekida narodni pripovjedač i nije jasno hoćel se vrnuti u ovi dnevnik.”

Dobri je bio kao neki urođenik zavisan od rituala u kome je ljubav , dobrota i ljepota bila samo drugo ime Stvoritelja, čije je ime vrlo rijetko izgovarao i nekako, stidljivo mu se klanjao . I sklanjao s puta. Ne, nije se nimalo šalio kad mi je pričao da on sa Uzvišenim ima sporazum o miru i ljubavi , bez krutih  riječi i nesuvislih i šabloniziranih trućenja oficijelnih religijskih  molitvi. Svako divljenje u Božije postojanje i ushićenje ,  u ljepotu i savršenstvo njegovog stvaranja je rječitije od svih kanonskih molitvi.

O kamenim zdanjima u kojim bogohulnici zgrću pare nije htio da govori. Kaže , nema on tih riječi kojima bi opisao svoje zgražavanje nad djelima, koja se u ime Njegove Svetosti rade. Možda jednom, ako bude sakupio puno kalendara i riječi, će moći reći nešto više.

Znalo se , nešto iza pet dolazim sa posla. Umorna, neraspoložena, gladna ko lavica  i uglavnom iznervirena.  Već trećeg dana sam prestala tražiti ključeve u torbi.Nemam potrebe za njima.

Ja se približavam kućnom pragu stazom od zabetoniranog  plavkastog tucanika, okolo bokori ruža , božura ,  hadžibega, mahučica ili ljubičica , karanfilića …miris mi ulijeće u nozdrve, ošamućuje,  Vrata se otvaraju .  Čini se sama od sebe. Niko se ne vidi. Prilazim i zakoračim u predsoblje. On stoji, iza, vrata ga zaklanjaju.

Kaže – susjedstvo ima stroge , prebudne ,  urokljive  oči i lajave misli. Zatvara vrata i penje se na šćemlijicu. On je konformist i neće da me muči da se saginjem. Tek tada mi stavlja ovlaš poljubac, u desnu stranu obraza. Samo jedan, prijateljski. Ja se ne bunim, umorna sam i bez volje , a i mali znak nježnosti mi godi.

Skida mi umorni mantil, koji je jutros blistao mojom ljepotom i odlaže ga na kuku do vrata , koju je on vlastoručno usadio. Da ne bacam mantil gdje stignem.

Prima me za ruku, nježno je pritisne , prisloni usnama pa čelu, i još jednom. Čula sam , na orijentu je to odraz poštovanja i ljubavi. Vodi me u kupatilo , posjeda na tabure i sve ponavlja kao i prvog dana. On me svlači dio po dio, osim poslijednjih  krpica , mojih majušnih čipkastih zastora za brezuljčić i kamenu bistu . I nikad ne gleda u moju golotinju , dok ona ne bude potopljena u toplu , mirišljavu vodu.

Tada izlazi i vraća se za sekund, i uvijek u kupatilo  plazi neka tiha, nježna , lagana , uglavnom ljubavna i sjetna, ponekad i tužna kamerna muzika. ali i džez, soul i blus od momenta kad se udomaćio i na tavanu pronašao Dodinu seharu sa Besi Smith i Bili Holidej. Nije mi bio mrzak njegov izbor . Život je previše hirovit i jako brz, tako da se nema vremena razmišljati o lijepim i plemenitim stvarima. Plemenitost , muzika, ljubav , radost ,  tuga i umjetnost  su neraskidivi spoj I uče nas kako je život lijep i koliko ga treba uzeti u ruke, milovati, maziti i cijeniti.

Pola sata u mirisnoj kupci, opuštajući dodiri prstiji na umornim dijelovima tijela, mozak u zapećku, san na očima. Ljepota jedna. Nema nikakvih stranih i teških  misli. Sada mi je jasno zašto Dobri nikad nije izgovarao niti jednu riječ poslije onih na vratima:

-Dobro došla kući mila.

Čini mi se , valjda ne griješim , sve rjeđe sam bila malena, a sve više mila, kao da sam rasla u njegovim mislima. Osjećanja je rijetko pokazivao. Tek malo sjete ili pokoji osmijeh. I ne znam zašto, nisam se opterećivala time, sve manje mi je smetalo to mila ili malena. Može on pričati i misliti šta hoće dok je meni ugodno i dok me ne dira. I nikad me  nije dotakao , mimo onoga što se moglo nazvati prijateljski ili samo srdačno servilno . Tada bi muzika sama od sebe stala. Znala bih da je vrijeme za izlazak iz ugodnosti. A i stomak bi se počeo buniti.

On bi mi pružio peškir, nikad isti, uvijek  mekan , mirisan , ružičasti i frotirni. Potom bi  izašao iz sobe, da ne bi došao u napast da pogledom oskrnavi nagost i ljepotu moga tijela. U dnevnoj sobi bi me čakala kućna haljina ili anterija. Njegovi darovi. Nimalo jeftini i prelijepi.

Njegove večere su bile dostojne Belkiis , kraljice od Sabe. Ne znam odakle mi to poređenje. Od kako sam ga “privela” , mozak mi postajao malo mekši i poetičniji. Vraćaju se neka znanja i sjećanja iz dječijih dana.

Nije bitan izbor jela, koji je bio egzotičan, odisao mediteranom i skladan. Bitan je ritual i forma na kojima je on doslovno insistirao. Uvijek je bio obučen kao konobar , batler  ili lakej, ali u nekom dječačkom , maloprinčevskom stilu . Svaki put  bi mi koža nasrhnula od neke milosti i nježnosti, pri pogledu na to nestvarno biće.

Koliko li je bilo ozbiljnosti , ali i osjećajne servilnosti u svemu što je radio?! Kao da je bio prisutan strah da će negdje ne pogriješiti ili mi se nešto neće svidjeti. Kako sam uvijek bila gladna, presatala bih obraćati pažnju na Dobrog, koji bi mi se diskretno pridružio, tiho , sa uživanjem cokćući svoj kurvoazije, dok sam ja utoljivalja prirodnije i zdravije  potrebe.

Podsvjesno sam tražila neku grešku, neku zamjerku. Nisam nalazila. Luce supovka je bila pomalo ljuta zbog toga. Luca dobrica je uživala u nuđenim blagodetima i miru. Dobri nikad nije dozvolio da je prekinem jelo, mada ja to ne bih nikada , čini mi se ,  učinila . Zaista guštala sam u njegovim kulinarijama. Uvijek je to on radio . Nikad se nisam pitala zašto to čini. Sada znam zašto. Nikad ,ama baš nikad, koliko god je bio kod mene , nisam poslije jela osjećala onu uobičajenu obamrlost , težinu i tupost poslije obimnijeg jela.

Privukao bi moje ruku i pazite sad:

-Lagano,mic po mic, prst po prst bi mi oprao ruke milujući sapunom sa mirisom lavande ,  polivajući ih mlakom  vodom iz srebrenog ibrika. Voda je lagano i umirujuće hladila moje vitke i nježne prste , umor ruku je oticao u lavor ,koji je, vjerujem , bio isto tako srebren. Pretpostavljam da znate da to posuđe nije bilo moje.

Tada bi mi ruke obrisao , prislonio ih na lice , kao da provjerava da li su dovoljno suhe. Topla svilenkasta, skoro dječačka koža njegovog lica, bi me na tren tresnula kao blaga struja, a onda bi se neka nepoznata milina prosula mojim tijelom.

Polako , vrlo sporo mi se u umu probijala misao , da se to , nepredvidljivost njegovog dječijeg znanja , pomala igra sa mojim damarima. Tada bi prešli u dnevnu sobu, muzika bi se niotkud opet javila, sasvim tiha i neprimjetna . 

Tada bi mi Dobri  počeo pričati, kao da je neki zavjet šutnje, samo njemu znan , istekao. Pričao mi je Dobri o mnogim ljepotama. Poslije sam shvatila, da je samo o ljepotama , milosti i ljubavi pričao. Sve njegove priče su lijepe i nježne. Manje ili više tužne. Neke su završavale vrlo tragične. Nisu to ni priče. Već neka poetika zavijena u velove čežnje i slike boli. Neke su nepraktične i suviše maglovite. Druge pretužne i neshvatljivo bolne. O onda bljesne val radosti, pa me svu ispuni.

Nisam sigurna ni da sve to nije izmislio. Ali mi mute i motaju mozak u fišek košpica od deset dinara. Nije to bilo kakav fišek. I nisu to bilo kakve košpice. Fišeci su bili prozračni velovi sanja. Košpice su bile pitke, slatkaste, vrlo lijepo sročene riječi , nalik Šeherazadinom pričama, koje želim slušati i više od tisoč enu noč.

No, želje su želje…

O nekim stvarima priča kao da je dijete. U najmanju ruku Mali Princ. Dobro fura tu ulogu . I neprestano. Ne znam kako mu ne dosadi. A opet! Uloga mu savršeno pristaje. A i nije mi dosadno.

Mnoge stvari su smješne,kaže on , a da to inasan ne primjeti. Evo,njemu Malom Princu je , na priliku i nepriliku, ilo smiješno to insansko lijevo i desno, pa čak i sredina. Nikako da se navikne na njihova poimanja. Nije on pravio test,samo je ponekad želio, da mu neko objasni neke dunjalučke stvari. One koje su njemu bile nepoznanice.

Zaustavljao bi muškarce. Ne,nikada žene. Njih mu je bilo žao. One tegare cekere i kese , i nemaju vremena za njegovo pametovanje i kvazi ljubopitljivost umotanu u celofan  finoće. Ta , još je dijete. Da li baš? Ni to mi nije bilo jasno.

Muškarci samo hode i češkaju se. Kako koji i kako gdje. Neki prst u nos ili uvo zavlače ,misleći da ih niko ne vidi. I rasipaju to prstima okolo. Neki i dlanom. Rade još groznije i prljavije stvari, ali Princ ih ne zna imenovati. On zna njihova značenja, ali ga sramota da ih izgovara.
 austavljenog bi pitao:

-Izvinite, molim vas. Nismo odavde. Možete li nam reći , gdje je ovdje desno?

Čovjek bi pogledao oko sebe, zavrtio se oko Malog Princa, vidio da nikog osim njih dvojice nema, prekstio se, izustio :

-Hvaljen Isus i Marija sveta – i produžio dalje.

Drugog bi pitao:

-Izvinjavamo se , mnogo se izvinjavamo , nismo sa ovog dunjaluka, možete li nam reći , gdje je ovdje lijevo?

Ovaj bi samo odmahnuo rukom,izustio ala'selamet i produžio dalje.

Trećeg bi pitao:

-Izvinite , mi nismo sa ove arije  , pa ne znamo gdje je ovdje sredina. Možete li nas uputiti u sridu?

Ovaj bi zino ko tele u šarena vrata,izustio:

-Pomiluj Gospode – i produži dalje.

Ljudi bi se našli zatečeni i dizali pogled ka nebu, ibreteći se; ovom nisu sve na broju, i produži dalje.
Oni pametniji ,ko biva, bi postavljali kontra pitanja. Onako ljudski, bez ustručavanja, persiranja i ljubaznosti:

-Koje desno,moje ili tvoje? Ili od one okuke?
-Kakvo lijevo te spopalo,moje, tvoje ili onako levatsko?
-Koja sredina: moja,tvoja ili njena?
-A ona tamo?
-To je nečija druga sredina koja nas ne interesuju.

Neki su se trudili da budu smiješni pa bi konstatovali:

-Toga ovdje nema. Bolje da pitate na drugom mjestu. Preko ćuprije.

A oni dobronamjerni bi mu savjet davali:

-Idi bolan,pa se liječi.

Tako je Mali Princ za vrlo malo vremena, za pola ure , ne dobiši ni jedan pravi odgovor , doznao nekoliko bitnih stvari:

-Ljudi su uglavnom  satkani od žurbe , neuki, nervozni i ne vole da im se postavljaju pitanja, koja svaki normalan čovjek ne postavlja. Onda postanu agresivni .

-Zašto što im se neki neznanac tek tako, nepozvan obraća i remeti njihovo znanje?

Valjda su zbog nedoumice, nervoze i agresivnosti zaboravili , da kod kuće imaju riječnik u kome je zaokružene neke riječi:

-Pristojnost, ljubaznost , vaspitanje, kultura, pa čak i ona stranjska riječ – bonton.

Tako je Dobri morao razmisliti i rješiti enigmu. Po pravilima mozgalica morao je prvo poći od osnovnih pitanja:

-Kako nešto , istovremeno, jednom može biti lijevo, a drugom desno. Kako nešto može biti desno, a kad se okreneš ono više ne bude desno?

-Kako nešto može biti desno, pratiš grlicu u letu, oni te i ne pitaju, samo ispravljaju nešto što ti na um nije palo i kažu da je to lijevo?

Kažu ti, sredina je i ova granica između nas. Nisam ja znao da između insana ima sredina , koja je granica. I šta je to molim vas granica. Nijedna granica nikad nije jasno obilježena, osim na papiru i ljudskom rukom i mozgom.
-Ako smo baobab, ruža i ja poređani u trougao , ko je od nas lijevo,ko desno a ko  u sredini i kako povući granicu između nas?

Tako zaključujem , da sam mjerilo i za lijevo i za desno i za sredinu oduvijek znao. To je jedan ,jedini i pravilni pokazatelj. Srce i samo srce. Ali uvijek uz prisustvo duše. Ona je mjerilo stvari, jer je u nju znanje o svemu udahnuo Stvoritelj.

Baobab mi je je uvijek govorio:

-Strana srca je nepogrešiva.Kud god se okreneš vidiš svu tu ljepotu i ona je uvijek na strani srca. Ako ti se na lice navuče sjena , ti odmahni glavom i kaži: ono tamno je na onoj drugoj strani gdje nije srce. Na mjestima gdje srce ne stanuje vrijeme je skoro uvijek tužno.  Ako nije tužno onda je očajno i krv ledi. Zato nikad ne gledaj u stranu od koje srce okreće glavu. Tako se nikako ne mogu pomiješati stvari. I ko će pamtiti koja je koja ruka, kada obadvije grle i miluju. Svaka ruka ima pet prstiju. Znači ima još strana na svakoj strani.

Ruža bi sneno dobacila:

-Šta su to strane? Meni treba samo jedno srce da me voli i jedna duša da me miluje.

Tako je Mali Princ zaključio da bi trebala postojati samo jedna strana.

-Ona prema kojoj je okrenuto srce tvoje , jer nad njom bdije i svijetli čedna  duša tvoja. Jedina moja.

Ukoliko, kojim slučajem čovjek riješi problem strana i nauči to lijevo i desno , po nauku srca on postane vjeran samo sebi, ali ne i doslijedan. Tako je bolje, konta insan. Bez iskrenih riječi, bez pravog smješka. Sve je jasno . Imamo lijevo i desno. I sredinu, koja nije sredina , nego granica. Kad je sve jasno nema varanja. Sve je lijepo , dok ništa ne zahtjevamo, a prijateljstvo je opasno iskušavati. Ljubav još opasnije.

Tada bi se Dobri rastužio i počeo nesuvislo pričati, samo da prikrije tugu.

Zvuci tišine se rasijavaju nebeskim plavetima i ljepotom  tmine , ispod kojih sanjamo snove, vodeći ljubav sa ženom koja nas voli. Ponekad  sami tražimo predah, jer su one koje nas ne vole iscrpljuće i zahtjevne.
Svaka koja nas voli je tako nezaboravna, tako puna nadanja, zanosa i snova, tako osvježavajuće uljudna. Da , jako je dobra; ima svoj mir i svoju tugu sa ponosom  nosi. Njih uvijek ostavljaju. Najčešće su to oni sa Bjelava. Nema opravdanja za njih. Nije važno što su njih same po rođenju najmiliji ostavili da živote djetinje krpe.

Ah,te Bjelave svjetlošću obasjane.

Malena moja to je najpraktičniji i najsunčaniji  dio Grada čednosti. Kuda god kreneš ili naumiš, spustiš se nizbrdo , ili se popneš uzbrdo , ne brini. Nikad ne možeš zalutati. Nismo   frajeri i vremena nemamo da lutamo , još manje zalutamo . One odozdo , iz haustora, pomno čekaju , ozbiljno na nas računaju.

Ah , te Bjelave mirisom đula orošene. Ah,te Mahale uvijek ljubavlju osunčane.Tako je u svim mahalama,svi putevi vode iz života u votaži . Ješta mai Malena . Ješta mai mili. Život počinje iz mahale, vodi preko čaršije i završava u mahali.

Najteže se popet i vratiti u mahalu,. Normlano , ako nemaš love za fijeker ili barem za taksi..

Ah, ta mahala tako mila razigrana ,tako mirisna i sladunjava sa dunjama , lipama i dudovima koji prkose vijekovima. Ljudi nisu ludi ili nisu smjeli da ih sijeku, jer ljubav je mnoga, ispod njih mahnito vođena. I mi bi malena,  da smo se ranije sreli. Bolje da nismo , mnoga je djeva bremenitošću sleđena. Ali neka djece . Njih Bog mili čuva.I šta je život bez djece i igre? Samo jedan tren bez radosti davanja.

( Oćutala sam . Nisam se bunila. Svjesna sam da nije htio da me povrijedi , samo ga boli moj izbor i moj životni nazor.)

Ah, ta mahala tako lijepa i sanjiva , u drskosti sablažnjiva u milosti nedostižna , kao egzotika i plam naših ljubavi. Odakle ti vrijeme u mahali , frajeru? Kraj tolikih djeva vatrom obasjanih, što te za rukav vuku i pitaju, reda radi: hoće li te dunje i dudovi , sa mirisom lipa. Znaju da će uskoro  i vrijeme njihovog branja  doći.

Ne moraš se ni spuštati niz sokake. I ne brineš, jer ovdje , pogotovu, nikad ne možeš zalutati. Nisi frajer, da lutaš i zalutaš , jer vremena nemaš. Ove mile djevojčice, odavde sa mahalske strane, pomno čekaju, ozbiljno na mene računaju.

Ah,te Mahale uvijek ljubavlju milovane . Tako je u svim mahalama, svi putevi vode iz života donjih ljudi.
Mislim , šteta što ne piše svoje riječi. Jedno vrijeme vodila me kušnja da potajno uključim magnetofon i da snimam. A opet bojim se da nešto ne lane i očas gotov posao. A baš mi se njegovo društvo omililo. Poslije trinaest godina posnih i samotnih, imam nekoga , da mi barem par dana društvo pravi i da mi bajke priča. Kao onaj moj, nesretni Dodo. Ljubav moja, jedina.

Dobri uvijek šuti kad se meni misli jave. Poštuje ih . I kad one stanu, on nastavi tamo gdje sam ja stala, a tokove svojih niti ne gubi.

Mahale su najljepši i najmilosniji dio grada. Mnogi pa i ti, da ti se ne sviđam i da mi ne vjeruješ, bi pomislili da je štorija o mahali samo malo bajkovitija  šuplja priča.

(Neću da ga prekidam.Neka ,reći ću mu ja šta ga slijeduje,ne zvala se ja Luce strašna.)

Ljudi misle da mi to izmišljamo zbog pripadnosti , vezanosti i ljubavi prema toj ljepoti. Griješe, grdno griješe. Mi svim srcem volimo naše male sokake, basamke i đardine. Ali oni su ništa bez tog predivnog bića – žene. Ali da bih taj nestvarni krajolik  smjestio to čarobno , još nestvarnije biće, moram ti mahalu do kraja razotkriti . Onoliko, koliko se može. Jer nikada niko nije u potpunosti riješio sve tajne mahale. A i kako će ?

A žena je ko i mahala. Pričajući o ženi , otkriva se raskoš i razotkrivaju tajne  mahale. Žena ima tisuće velova.Tisuće žena po tisuću velova. I svaka svoje tajne ima . A sve velove mahala upija, a tajne skriva.
Pogledaj ih ponekad malena moja. Zastani, uspori osvrni se. Tvoja i njegova kučica prelijep pogled na mahale Grada čednosti ima. A ti si prelijepa i savršena žena.

Bjelave su uvijek suncem obasjane i kada se nad gradom nadvije magla. U njima je previše samoće i tuge. Tako im zapalo, a nije trebalo. Još stoljećima prije Isaka, tahtali sokaka i sepeta ih prati zla kob.. Vidjećeš kako te strme uličice ,taj koloplet uskih kaldrma koje su rađene da ostave više prostora za bašće i voće, lagano spuštaju i brane tuđinu da neopažen uđe u tu oazu ljubavi i milosti.

Gledaj i vidjećeš kuće i kućerke, tako neobične , zakopčane i izolovane u svom miru i okrenutosti ljubavlju i sokacima.

Prekidam ga, jer moram. Dosta više aluzija i razbacivanja onim što je meni misao, jer to je moje i samo moje. Prekidam jer , sad sam već ljuta i povišenim tonom kažem :

-Odakle ti pravo da mi kažeš da ti se sviđam ili da mi se sviđaš .Odakle ti pravo da mi prigovaraš. Odakle ti pravo da govoriš da smo se ranije sreli ili nismo.

On me začuđeno pogleda i kao da o nečem veselom razmišlja,  lice mu se razvedrava.To me još više ljuti, jer vidim da on ništa u ovoj kući i priči mojoj ne shvata ozbiljno.

-Ti, … ti si jedno obično razmaženo derište i …

On se nasmija od sveg srca. Rijetko je to činio, ali to je bilo tako dječije i tako zarazno, da sam se i ja morala nasmijati. I shvatim da ima pravo. Smiješna je ta moja pomisao da je on dijete. A opet i nije. On je pravo pravcato dijete. Nevino i naivno dijete.  Samo djeca vjeruju u ljubav, milost i ljepotu. S tim se rađaju, i godinama ta sjećanja nose, dok ih ne razmaze i iskvare. Pojedine ne uspiju, Vjerujem da ni Dobrog neće.

-Ta ti je dobra,ja dijete.

I ponovo prsne u smijeh. Neodoljiv i odjednom pomalo tužan. Zatim mu , češće nego što ja to primjetim, reklo bi se – iz čista mira zaiskre suze.

o mi je bilo najtužnije kod njega. Pune oči suza, a on ih ne isplače. Pune oči suza, a on ih u se gura. Pune oči bola, a on ga guta. Tada bi mi dolazilo da ga zagrlim i stisnem, privijem na grudi , ko željeno, a nerođeno dijete i da mu kažem:

-Daj, plači više maleni. Isplači bol svoju.

Umjesto toga on gleda u zvjezdano nebo i skoro šapuće:

-Djece je sve manje malena moja. Ne znam zašto. Možda se boje biti djeca? Mnogo im, previše , boli odrasli nanose. Možda prebrzo odrastaju, zato što odrasli nemaju vremena za njih? Možda jednostavno ovo nisu vremena za djecu. Puno je boli i nestajanja. Puno je tuge i ubijanja. A možda ih jednostavno previše ubijaju? Sve to užasno boli i svijet postaje sve tamniji. I sve manje nade ima.

Ustane, priđe mi, klekne. Gleda me molećivo. Lijevom rukom prima mi desnu ruku . Prinosi je čelu, pa usnama. Poljubi je. Pa je opet prinese čelu, prisloni je na obraz spušta je i poljubac dodir lahorca daje . Prislanja je na svoje srce. Ono bije i vrišti. Ja ne razumijem što.

Zatim , desnom rukom nježno  krade moju lijevu nježno, daškom bez dodira je ljubi, prinosi čelu, miluje je obrazum i opet ljubi.

-Molim te , nemoj mi ubiti tu djevojčicu u sebi. Ubij bol , a nju pusti da zaleprša da se raduje, igra i juri. Vremena za ostale stvari će se naći. A i koga briga za njih.nesuvislosti.

Tu zastane,kaže mora nešto završiti i ode.

Mislim ,hoću da vjerujem da je izašao samo da ne bih vidjela da plače nad mojom sudbinom. Ja zaplačem, ali se brzo smirim. Ne ide to. Nisam trinaest godina plakala, a sada da me jedan jetim, svako malo natjera da plačem.

A onda začujem milozvučni glasa koji pjeva onu o onoj nekoj zaljubljenoj blentači . Mogu ja pričati šta hoću. Ploča je moja i bila dobro skrivena, pod katancem. Još koliko juče sam , sam sehare provjeravala , neću vam lagati da ne znam zbog čega. I sve je bilo u redu, na svom mjestu.Ništa nije nedostajalo. A sada evo ploča iz sehare mi srce muči.

Moraću malo provjeriti. Možda se on u obijanje razumije i kalauz ima. Uostalom, odakle djetetu ovoliki novac za sve ove troškove. Troškali dijete, za novac ga nije briga. Neće da uzme kad mu se nudi.Samo slegne ramenima i kaže:

-Neka, ima se. Dao Jedini Dobrotvor da mi se nađe pri ruci , ako usfali.

Uto on ulazi i pruža mi ključ. Poznat mi. Ključ od moje sehare sa tavana. Ali kako ulazi na tavan , to mi nije jasno. Neko me , nekoć već dva puta orobio dok sam bila na poslu.

-Jutros kad sam pospremo tavan vidjeh otključanu seharu. Nemoj tako malena. Pripazi malo. Uvijek ima lopova u blizini. Hoće tat očas orobiti. Znam to iz svog iskustva. Sada nemoj više brinuti. Ja sam seharu zaključao. Evo ti ključ. Sad ga možeš slobodno baciti. Sarajevske barabe ti se više nikad neće približiti. Moje mahale će paziti na tebe.

To nije izgovorio onim svojim poluzamišljenim blagim tonom.To je izgovorio neko ko  strogoće vijekova  u sebi krije. Skoro da me uhvati jeza.

On ponovo kleknu na dno mojih skuta .Uze mi lijevu ruku, onu od srca obadvejema svojim, pomiluje je obrazuma, i lijevim i desnim. Poljubi dlan, zagrli je rukama, kao da je beba. Ni čvrsto da je ne ugnjavi, ni labavo da je ne izgubi.  počne je lagano njihati i nešto joj tiho pjevuši. Ja ne razabirem riječi, ali znam da o ljubavi pjevuši.

Meni tek tada nasrhne koža, jeza se uvuče do samoga srca i ono šta će, od neke silne miline počnem da plačem. Ne nema tu zvuka, ni suza. Meni se tako čini. Ali ja osjećam da se led topi i da srce bol od sebe tjera. Odjednom mi se pluća nekom vatrom pune , meni nestaje daha i ja se gubim. Poslijednje što vidim je jedva primjetni smješak u zakutku onog njegovog oka iz kojeg manje iskri  bol.

Probudim se . Sunce mi zašlo u sobu. Miluje me i znam, uvilo se u moje plave čuperke i oni sada nestašno blješte .Zatim se spušta niz vrat labudice i hoće da ide dalje. Ali je ne dam, jer znam da Dobri vrlo često okreće glavu, da sakrije oči, jer mu pogled na moje grudi muti um i nosi grešne misli.

Plavet mi zašla u sobu i mami me. Ja sam malo lakša nego sinoć, još lakša nego preksinoć, mnogo lakša nego neki , ili pak prvi dan. Da li je to zbog toga što mi Dobri malo usporio život ili zbog tetošenja – ne znam.

Vidim da sam prespavala svu noć i već je kasno za posao. Odjednom mi nije briga za posao i obaveze. Samo hoću da ležim. Hoću još ovog , a ne znam čega. Hoću da ga udišem punim plućima. Ali šta god da je to , to je tako nepojmljivo lako i ugodno.

Odjednom poželim da vidim , hoću da iznenadim onoga koji je uzročnik ovih promjena. Skidam prekrivač i hoću da ustanem, ali samo vrisnem. Bjelina mog obnaženog mramorastog tijela bi htjela da se utopi u plavet, da sa njom zapleše ispod sunca, ali me stid. I ja se ušuškavam , čvrsto stišćem pokrivač i postajem ljuta.

Osjećam, nepokolebljiva san, tijelo mi nije dirao. Ali se bijednik sigurno nauživao dok me je skidao i u krevet smještao. Zlurada Luca mi dobacuje:

-Bezobraznik je bar imao šta gledati. Bezbel ga fras samo što nije strefio.

Opet, ona Dobrica mi šapće:

-Pusti razvratnicu i zlobnicu, ne zna šta priča. Vidiš ništa se nije desilo. Dijete se uvijek trudi od pomoći biti.
Kucanje na vrata. Bijesno kažem:

-Slobodno.

Dobri oprezno proviruje, skoro da i ne gleda prema meni. Osjećam krivicu u njegovoj bojažljivosti i on , nekako stidljivo , a opet ko neki starohan izdeklamuje:

-Dobar ti dan malena. Malo si odluljila sa snom . Neka ,neka . Tako treba. Puno je srkleta i praznoće u tvom životu. Treba ti odmor.

Mene načisto izluđuju njegovi kratki zaključci, a kad pomislim na moje golo tijelo ,bijes me havlja i osjetim da gorim i hoću…

On me presijeće jednim pokretom. Stavi prst na usta. Ovaj put ne na svoja, već  izravno na moje rumen usne.

-Ne srdi se. Nemaš potrebe biti uzrujana. Ne boj se Mila. Nisam te ni tako , ni pogledao. Ne bih te dirno , sve da mi život od toga zavisio. Zvao sam Lelu Jelu Jelenu da ti pomogne. Ona odmah doletjela. U nju imam najviše povjerenje i žensko je. Više zna o ženskim obeznanenjima od ikoga. Dobrica je ona i uvijek drži usta mengelama stegnuta. Ona te oprala i u krevet smjestila. Ti joj pomogla, ali Lela Jela Jelena kaže da je to u bunilu i da se sigurno nećeš sjećati, ali ćeš biti kao nova. Evo ti ova haljinka za ozdravljenje. Idem ja ,sad će doručak.

Ne znam da li da mu vjerujem. I nisam. I odakle sad Lela Jela Jelena . Nisam ja naivna, ako to on misli. Pa šta ima ako je malo zavirio u moje raskošne  blagodati. Barem mi se našao pri ruci i pomogao. Glavno je da me nije dirao.

Poslije, kada to više nije bilo bitno, pitala sam Lelu Jelu Jelenu kakvu me zatekla kad je Dobri zvao meni. Ona se našla zatečena i pita me :

-Gdje sam te to ja ,bona, trebala zateći.

-Nigdje , samo ona lažovčina će mi debelo zaplatiti. Najviše mrzim kad me lažu.

-To ti misliš na Dobrog. Nije bona on lažov. Nikad ti on ne laže. Nego je meni rakao da nikom ništa ne pričam, da sam bila kod tebe i šta sam to veče vidjela. Nije on tako rekao , već samo: Večeras ovdje nisi bila. Ja mislila da se to i na tebe odnosi. I znaj nikada ga nisam vidjela tako smetenog. Brižnog da, to mu je u opisu djetinjeg srca glavna crta, ali smetenog i pomalo stidljivo smotanog ,nikada. Dobri stidljiv i smotan? Kad bih smjela pričati sve mahale, pride čaršije bi mi se smijale. Šta si mu to bona učinila pa mu mozak u čvor vezala?

Nisam mogla ništa drugo, neka me toplina u srcu uzela, nego da njome zagrlim Lelu Jelu Jelenu i dugo je stišćem.

Ova se otimala i smijala i bockala:

-Šta mene grliš, idi pa Dobrog grli i cjelivaj. Vražićak si ti, Malena.

Lice mi se malo smrknu, vidi sigurno joj je pričao o nama.

-Šta si se smrkla, nije bona on ništa pričo. Ja te samo malo peckam. Nije on taki. Dok sam ga tjerala, da se ja rahat mogu brinut o tebi , njemu se ote: Molim te, Lelo Jelo Jelena pobrini se za Malenu, kako zaslužuje. Vidim ja, čim je to reko, da se ugrizo za jezik. Kontam ,imam te Dobri u šaci . Nećeš se ti meni više tako lako za Dobricu prodavat.

Neću da joj kažem da tada ništa nije bilo, nek misli šta hoće. Imam preča posla. Ja na krilima letim kući radost da podjelim, a onda zastanem. Što ti je insan. Malo ga radosti u čelenku strefi , i on namah um gubi. Eto, kome ja to hitam da s njim podjelim radost. Njega sam već odavno… On je već odavno… Čak i u pisanju radost čovjeka povuče i on hita pred rudu.

Donosi doručak. Mlijeko, med, puter , dva jaja na oko , dvije vrele kriške  tosta i komad dinje . Ja se mrštim, još je samo krupicu trebao natakariti. On se nasmija.

– Baš si alčak malena. Stalno me nasmijavaš. Čini se da je to hrana za djecu,  ali je zdrava. A ti si zaista moja mala djevojčica.

Ja za tost da ga gađam. On se skuplja u pozu Mironovog bacača diska. Šta ću, nasmijem se. Baš je blesav. Bijes tako lako pretvara u smijeh. A smijeh u tugu. Pogledom pita , može li sjesti na kraj kreveta. Nisam ni klimnula ,on je već sjeo. Takav vam je on Pristojan , ali se puno ne predomišlja, uradi šta je naumio.
Sjede i zauze poziciju Rodenovog Mislioca. Pomislim sada imitira djete na tuti, ali lice mu govori da je tužan, pa se suspregnem smijeha.

-Ne znaš ti malena,kako je to, kad ubiju jedno dijete? Kako da ti pričam o tome , kad nebo samo što se ne raspukne od tuge? Svake sekunde, nebo vrišti zaustavite neljude. Zaustavite ubice. Niko se ne obazire. Misle to nije njihova bol. Kao da ti pričam mila,da ovog i svakog trena jedno dijete siluju? Ona vrište, pomoć traže , a nje nema. Sva ta vrištanja, u meni ,u mojim grudima i mojim ušima jauče i bol raznosi.
Ne znaš Malena, kako je to kad oči tvoje vide kako cvijetak krhki siluju , a tebi ruke vezane. Usne začepljene. Ne možeš ni vrištati,samo gledaš dok je čereče, a vrisak ti siječe um.

Bolje je da ti ništa ne pričam mila, imaš ti svoju bol da sa njom liježeš i nju vrištiš. Ništa me ne pitaj malena, i oprosti mi što ti svako malo o bolu pričam. I o ljubavi. Ljubav je čista bol. Dok  djecu ubijaju , ona počnu sanjati o Ljubavi. Znaju da u njoj leži spas. I Ljubav im dođe i spasi ih. Ugh,ugh i ugh. Zar tako nešto treba da se desi da Ljubav i Milost  dođu i spase ih. To me boli mila moja. Nije to pravedno Ne mora tako da se desi.

Dok to priča, blijedi, postaje vazdušast i svjetlucav. Uspravlja se , imam osjećaj da je viši i da lebdi, kao da se upinje da zguli kožu i da odleti sa ovog svijeta. Ona uvijek prisutna suza u zakutku lijevog oka titra, ali nikako da padne.

A onda , bolje pogledam i vidim da to nije suza,već odraz njegovih misli što se kovitlaju njegovom dušom. Počeše se javljati konture djece što u kolonama hode i prije nego me safata tuga,on se strese,zatvori oči. Otovri ih i vrati se. Prestade lebdjeti i guliti kožu. Blijeđi i prozirniji od kristala, priđe mi, uze mi obje ruke,okrenu ih i dlanove prisloni na lice.
-Tako ti je mila moja. Ubijaju djecu.Nestaju ih . Bjesomučno. Nemoj i ti, molim te.

Ruke me zapekoše. On mi vrati ruke. Jednu prisloni među skute. Drugu na srce i ode.Tek tako. Pogledam šta me to žari. Na desnoj ruci maleni otisak krvave suze nalik na dječije srce. Na lijevoj plavetan otisak nalik na žensko srce.

Zaplakah. Tek tako. Iz čista mira. Praznog uma, bez ikakvih misli. Ne znam zašto . Znam samo da sam morala. Kad suze prestadoše sjajiti, bijah vesela i shvatih šta je želio reći. I riječima i rukama. Ne sjećam se da je ikada pričao o budućnosti , bar ne o konkretnoj i dalekoj , jer mislim sa djecu poput njega ne interesuje budućnost , jer ne zanju šta je to.. Prošlost još manje . Žive u ovom trenu što ga neuki zovu sadašnjost.

On jednom reče :

– Sadašnjost ne postoji ; samo smijeh , igra i ljubav . Mnogo radosti i svjetlosti . I to je to. Sasvim dovoljno za prelijepi život .

Ali to veče kad me ispratio na spavanje , on me ozbiljno pogledava :

-Malena , moram sutra rješavati jedan veliki problem . Ne mogu ti pričati o tome , ti si sa drotovima vezana , ali stvarno je ozbiljno . Ako mi dozvoliš otišao bih tokom dana . Ne znam kada , javiće mi . Vratio bih se do ponoći ili do jutra . Zavisno kako se stvari budu odvijale.

Zlokobnica mi šapnuće:

-Ako sve prođe kako treba , osta on do jutra . Takar , garant . Ako dobije nogu , evo ti njega da se sa tobom igra i da ti pamet muti.

Dobrica ne ostaje dužna :

-Pusti je nek laje . Ne znam kako je možeš trpjeti , samo neku pakost sijeva . Vjeruj Dobrom . Da li te dosad iznevjerio ili  nažao učinio? Ili bilo kome ?

Ja se ne obazirem na njih i protu pitanje sipam:

-Otkad tebi treba dozvola za bilo šta ?

-Uvijek te pitam za bilo šta , za svaku sitnicu.

-Jes , kako nije . A koga pitaš kad se po tavanu skitaš ili dok po gradu trgovine obilaziš i meni poklone kupuješ .

-Kuća se mora srediti . A za izlaske? To sam morao . Red je na dobro dobrim uzvratiti . A kako da te pitam, kad si po čitav dan na poslu? A nikakvo zlo ne radim. Ja to ne umijem.

Zlobnica :

-Zvekni mu šamarčinu , šta ti balo ima govor držati .

Dobrica :

-Rekla sam ti da imaš povjerenja u njega .

Odjednom shvatih da mi nije po volji to neko njegovo sutrašnje izbivanje . Možda se ne vrne . Ta me misao naljute i ja mu odbrusih .

-Uostalom radi šta ti je volja . Slobodan si čovjek . Radi šta ti na pamet padne.

-Nemoj se ljutiti , Malena . Nisam ti ja ništa kriv . Mene su skoro protiv moje volje ovdje doveli . Ne ljutim se i ne bunim se . Ovdje pored tebe ,meni je ugodno i toplo , i prija mi . Toplije nego bilo gdje prije . I poslije godina imam mir u srcu  i tišinu u umu. Samo smatram da mi treba tvoj dozvola . Tek toliko . Ništa više . Ako ti nije po volji , neću ići.

-Radi šta hoćeš!

I zalupim mu vrata ispred nosa , ko neka razmažena frajlica ili što bi na Bjelavama mahalaši rekli :

– Razmažena pizdunka.

Dugo nisam mogla zaspati . Čujem ga ,  ni on . Škriputavi koraci po tucaniku u dvorištu.

Imam osjećaj kao da sam u nerazumnom viru, koji me vuce u sebe, a ja, ma nije da se plasim da ne potonem,  razmisljam kako je moguce da me poznaje tako…ili da potrefi bas sve ono sto jeste dio mene
Ili sam nekako u tom slucaju ja postala dijelom njega.

Pakosnica:

-Uzvrtio se ko ker pred veljanje .

Dobrica :

-Idi bona , izvini mu se.

Ne slušam ni jednu.

Ustanem , ogrnem safirni čipkani šal preko rubinove anterije i odem u kuhinje . Na sto pristavim svijeću . Volim u polumraku sjediti . Misli su sporije i ne vide se . Pripremim limunadu i sjednem . Ne mogu se smiriti . On je napolju tako sam . Ko zna kakve ga brige more ? Možda treba moju pomoć .

Izvadim kurvoazije . Uvijek je hladan . On ne vjeruje u sugestije konjak i sobna temperatura . A i veruje. Zavisno od atmosfere i vakta . Naspem dvije kristalne čaše . Pola velikog prsta u ležećem stavu , kako se on voli šaliti . Navijem bolero . Izađem u dvorište.

On je naslonjen na baštenska vrata . Čeznutljivo gleda ka nebu . Prvi put nije u konobarskoj odori . Sav je u bijelom . Jedino šal ima plavetne niti , a bijele čizme rubinove fragmente umjesto plavih.

Meni se u grlu stegne . Ne mogu ni da kriknem . Tako je izgledao Dodo kad sam mu poslijednji poljubac slala , časak prije nego je poginuo . Zanijemila sam i preplašila se. Zloslutno znamenje ?

Dobri me upitno gleda:

-Ne možeš da spavaš . Ni ja . Večeras nebu sebe nudim kao žrtvu , umjesto nekog drugog . Nevino janje , zato sam u bijelom . Simbolika . Valjda . Vjerovatno si se zbog mene uzrujala. Oprosti mi , Mila , molim te . Nisam mislio ništa loše .

Taki vam je on . Ja došla da se izvinem , on svoje tegobe zaboravlja i moju grešku na se prima .

Primim ga za ruku desnu , onu od milosti. Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski . Naslanjam je na čelo , spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Zadržim je u ruci . Onom drugom uzmem mu lijevu ruku , onu od srca . Prinosim je usnama i ljubim . Vlažno i nježno . Ženski . Prinosim je čelu . Spuštam je i ponovo ljubim . I još jednom tako . Spuštam je na lijevu stranu mojih grudi , iznad srca koje drhti i kažem:

-Oprosti Mili . Idemo unutra . Ili još bolje sjedimo ovdje . Zvijezđe noćas tako umilno žmirka , a đardini opijajuće mirišu u ovoj prelijepoj , kasnoj ljetnoj noći . A Mjesec se toliko primakao , kao da nas želi uzeti sa sobom . Grehota se zatvarati među cigle i malter. Idem samo…

-Ne molim te , ti samo sjedi , umorna si od sinoć . Ja ću donijeti piće koje si nasula .

Ode . Vraća se . U jednoj ruci tacna . U drugoj gitara rubinove boje . Pruža mi je , spušta tacnu i ne sjeda . Ne pali nam dvije cigarete , već samo jednu . Odakle zna da nikad ne pušim kad pjevam . Samo se naslanja na dovratak , par metara dalje , nasuprot mene , podiže čašu , gleda me u oči , tako čisto i sneno i kaže :

-Za ljubav i milost Mila , ma gdje ona bila.

Diskretan je i sveznalica . Neće da smeta mojim uspomenama , kojima se nada da će izviriti . Zagleda se u mjesec , koji tiho i sramežljivo svjetluca . Zasjeo je sjaj u mojoj i njegovoj kosi . Znam , kada bi nas neko sada vidio , uplašio bi se i pomislio;

-O Bože moj , Otkad to anđeli , po zemlji , u ljudskom obličju hode.

Ja bih mu prenijela Dodine i Dobroga riječi :

-Ako ikad Anđeli po zemlji budu hodali , biće to u mome Sarajevu , Gradu čednosti.

Ova gitara je moja i Dodina . Dodo me naučio da sviram i to dobro , jer on je bio umjetnik . Sve što je radio , radio je savršeno . Odjednom mogu razmišljati o Dodi , a da me ne boli . Odjednom mi uspomene dolaze , a da ih ne odgurujem . Grlim ih i milujem . Odjednom život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela što pokušava da leprša . Odjednom život nije praznina i tupost. Odjednom…

Gitara me gurka i šapće :

-Život je prelijep.

Poslije mi je Dobri opisao kako se to njemu činilo . Ne , nije rekao : činilo , već kako se to njemu   prisnilo.

Ti , plava i stasita , okupana crvenilom rubinove anterije , koja hoće da bježi , da prepukne , da otkrije ljepotu, koja se ne bi smjela noću skrivati , život počinješ da budiš. I prelijepa i mila , brmenita oblinama i sjajem , sa likom djevojčice što sanja , obasjana zvježđem i mjesecem ,  sa ljepotom koja postiđuje krajolik , pružaš ruke . Iz tebe  mila moja , tuga se gubi , tek malo sjete titra , koja uvijek može da se vrne u tugu i bol.

Javlja se osmijeh koji obasjava đardin . Meni se se činilo , ruke hrle prema mojim . Htio sam da koraknem , da ih prihvatim , da se u tvome zagrljaju utopim , ali ljubomorna gitara me preduhitri .

Uleti u tvoje naručje , počne da ti miluje ruke i da zadovoljno prede . Cik malog mačeta koje traži sisu , vrisnu , gitara odgurnu mače , više joj ne treba . Sada joj trebaju dugački ženski prsti , koji će milovati strune i natjerati reski i umilni ženski glas da pusti čežnju i prospe bol.

Đardin je zanijemio , Mjesec i Zviježđe su se spustili nisko kao nikad prije . Iskon im šalje znanje , čuje kako se jedna grlica nabija na trnje ruže , krvari i voli , ali svoju tugu ne da nikome.

Tada ti čuješ akorde Dodine najdraže pjesme , kako se slijevaju iz tvog srca , u tvoje ruke i gitara počinje da prosipa , neznano dugu čežnju i ubijenu tugu:

-Jutros mi je ruža procvjetala…

Milosni šapat se razlijeva tišinom , zvuk gitare nježno titra, cvili . Damari jecaju , suze ti teku, ti im se raduješ, a tužna si. Tužna , toliko te boli da bi radije vrištala nego pjevala. Boli te toliko da bi kose čupala , ali se odjednom iz tvoga glasa ruža otrgla i pristavila se pred našim očima .

Bjelina je nestvarna . Ruža je čudesna . Tačno stotinu lati ima. Znamo to i ne brojeći. Trepće svakim tvojim uzdahom . Svaka lat titra i svaki titraj plače . Svakim titrajem struna rubovi im postaju krvaviji , ali polako se boje plavetnilom ove noći i zviježđa koje nose nadu.
Ruža ti šapuće , ali ja je razabirem:
-Izdrži bar ovu pjesmu , Malena . Pokloni mi milosti , i uznesi moju bol do kraja . Barem me , prije nestanka svog , rodi mila.

Glas ti je napukao , vazduha u plućima nema , srce ti se cijepa na dvoje . Niji ni za onog , ni za ovog svijeta .
Ali ne ide to tako , mila moja . Ne može se srce tek tako pocijepati . Treba birati , a pjesma ne može birati umjesto tebe . Treba odlučiti , a ruža je slabašna.
Ako ne prepukne , nema tvoje mladosti , ljubavi jedine , tvog milog Dode.
Ako ne prepukne , ostaju ti samo daleke uspomene , sjene nedoživljenih radosti.
Ako ne prepukne , uludo je bačeno trinaest godina radovanja .
Ako prepukne , nema više ovog nesnosnog derišta sa suzama u očima koje ne padaju , i daška na usnama kojim ljubi , ali zato više bole i gode .
Ako prepukne , nikad više nećeš osjetiti njegovo lice na svom dlanu.
Ako prepukne , nema više ovakvih blagih noći.
Ako prepukne i prekrasna nedirnuta ruža tvoja umire sa tobom.
Ako prepukne nema …

Znam nije pravedno mila. Ova noć kasni samo trinaest godina . Ali, šta znaju djeca šta je vrijeme . Ona znaju samo da se igraju i vole . Izbriši ih, te godine . Zapravo one se već same počele da se brišu.
Pjesma je tužna , ti još tužnija . Rastaješ se od nečega što ti je trpalo boli, kojima si željela prinostiti samoću svojih dana . Boli su bile tvoja radovanje . Bol i tuga te hranili . Bili zavjet nedorečenim snovima .
Osjećaš da se zaboravljeni život vraća u tvoje vene .

Ruža gubi sve boje osim svjetlosti . Miluje ti kožu i plovi ka srcu i puni ga toplotom . Znaš, ledu tu više mista ni . Možda će trebati vremena , ali odlediće se  . Pjesma klizi . Misliš , dakle tako izgleda poslijednji jecaj umirućih snova . Lakše dišeš , nije taj jecaj ni tako bolan , kao što muzika i srce pjevaju.

Sa tim poslijednjim jecajima , ja vidim Dodu kako te ljubi u polju djevičanskih ljubičica , kraj izvora Modre rijeke. Miluje ti i raspliće kose , ljubi onaj nestašni čuperak plavi . Tebi je toplo i ugodno . Maj je i sunce kasnog proljeća vas miluje . Ušuškavaš se ljubavlju i čvrsto stišćeš uz njega . Ne želiš da ti dodiri ikad prestanu .

Ti ne vidiš da je on tužan i sleđen . Danima ga nosi prelijepa , a zlokobna vizija , a neće da ti je kaže , da te ne uplaši . Vidi tebe , svu u bijelom , samo ti na čizmama izvezeni plavi listići nalik srcu . Prelijepa , kao čarolija iz sna,  stojiš u plaveti dana na onom vašem proplanku , kao najmirisaviji cvijetak i veselo mu mašeš .  Jedan poljubac rukom , kao dijete na oproštaju , mu šalješ.

A onda , sunca nestaje , tama je svud , ti blještiš i lice ti se stravom grči , pretvaraš se u gromadu od crnog leda sačinjenu . On osjeća da gromada hoće da vrišti , ali ne može , neko joj ukrao glas i damare . I ti si samo santa leda u mračnoj noći.

Vidim kako ti prilazi ljubi i suze briše . I još vidim kako mu suza na tvoje lice kanu . Ti je osjetiš , zapeče te . Pridižeš se , hoćeš da je obrišeš . On ti ne da , bijelom maramicom ti briše vlažnost sa lica . Na maramici ostaje crveni trag , ali on ga skriva da ne vidiš . Ti si sumnjičava i pitaš ga :

-Mili, zašto plačeš ?

-Ne plačem mila , to je jedna grlica od sreće suzuna moje lice kanula .

I zaista dvije bijele grlice , jedna sa plavetnim , a druga sa rubinovim prstenom veselo doletješe iznad njih , napraviše par razigranih krugova , kao da žele da podijele zajedničku sreću prelijepog dana. Dodirnuše se vrhovima krila . Vazduh se ispuni ljubavlju i ozonom . Cvrkut , sijevanje i odjek groma stopiše se i ispuniše livadu sa cvijećem . Munja se provuče između grlica udari u visoki jablan nasuprot tebe i Dode .

Veća grlica , ona sa rubinovim prstenom na vratu , pade na livadu . Manja , se bez glasanja spusti do nje , dodirnu je kljunom . Jednom , pa drugi put . Polegnuta ptičica ne mrda . Malena duša se uznijela na nebo. Ali , možda ne i sama . Kao da je ponijela i dušu ove drugu, jer ona poput insana , položi glavu na grudi mrtve grlice .

Nebo se skroz smrači , poče strhoviti pljusak . Ti si sleđena , pogled ti se ne miče od malih ljepotica . Glas ti zastao u grlu . Otvaraš usta , ali tona nedostaje. I Dodo i ja slutimo samo jednu riječ :

-Zašto ?

Hoćeš da priđeš onoj što joj se grudi još miču . Da je skloniš sa kiše , u grudi sakriješ , da njenu bol , koju osjećaš do srži , prigrliš sebi.

I Dodo je prestravljen i rastužen . Malo mu srcu lakše , misli to je bilo obistinjenje njegove zloslutne vizije .
Podsvijest mu se se buni:

-Jes , kako da nije,!?

Tiho , da ne preplaši grlice , zagrli te i kaže :

-Idemo mila , pokisnućeš.

-Ne mogu je ostaviti samu .

-Biće ona dobro . Nadam se . Idemo mila moja .

Ti ne ideš , tebe Dodo vuče . Ti ne skidaš pogled sa grlice što diše . Kako se udaljavaš , ona je sve manja i ti je odjednom više ne zamjećuješ . I u tvojim mislima ostaće zauvijek dilema , da li je presvisnula ili je skupila snagu da ponovo uzleti.

Poslije trinaest godina si saznala .

Znam da se pjesma bliži kraju . Mnogim grlicama je procvjetala ruža u noćima poput ovih. Moje oči su pomalo umorne . Teško je kriti pogled od tebe , Malena moja i držati ga okrenutog Nebu i Zvijezdama . Vrat se ukoči. Ne mogu da se protegnem . Ti si tu.

Ti više nisi insan , ti si meleka koja se u pjesmu pretvorila i svoj bol istočila . Pjesma više nije o tvojoj ruži , već o svim onim tužnim ženama i njihovim ružama koje su hajvani ostavili . Ja sam zabezeknut . Mnogo sam ljepota vidio i sreo na svojim putovanjima , ali tvoja…

ebi žao svoje i svih drugih ruža . Koliko tuge na ovom dunjaluku ima . Upitaš se kako je onoj crvenoj  jadnici , koja na onoj malenoj planeti samuje , čekajući da se njen Mali Princ vrne. Pomisao na tu Krhku ružu što možda vene u samoći, ti pomaže da shvatiš , da ne možeš dozvoliti da ti srce prepukne . Moraš ovom malom blentovanu izbrisati suze iz očiju i pokušati da mu srcu vratiš  duše njegovih izgubljenih ruža i grlica.

Dok okrećeš glavu prema meni , ti ne možeš da vidiš da se ruža , ta svjetlost tvoje duše , tebi vratila i rumenom života obojila vrhove jagodice tvoga lica . Oči ti više nisu ledena plavet . Postaju nježni Ocean , Tišina i sna dubok kao istina .

Ali ja sam ipak tužan . Srce mi zebe . Znam da je sve dato u provima . Nekoj drugoj grlici ili ruži , bliskoj srcu mome , srce će da prepukne…

I zašuti.

Osjetim da sam se vratila , lakša i nikad blaža . Ne znam ni kako je pjesma završila . Noć se obojila svjetlošću , dignem pogled , jer upravo sada , jedna zvijezda pada i nekog će da obraduje . Ja poželim da…
Ne dovrših želju, uplašim se. Pomislim :

-Nije li ovo ona zvjezdica , koja treba da ga vrati njegovoj ruži i baobabu.

Spustim pogled i vidim , Dobri je još uvijek tu . Nije nestao . Njegov pogled je otplovio daleko , za onom zvijezdom i tužan je. Slegnu ramenima. Šta se mora mora, osjetim u nešapatu.

Ne znam da li ga je pjesma dotakla ili ga njegovi boli biju. Kasnije sam saznala da ga svaka pjesma dirne , jer svaka pjesma nosi sjećanja, sjećanja tugu, tuga bol. Povremeno i suze .

Gledam i pomislim , kako je ovo dijeto lijepo . Bilo bi se tako lako zaljubiti u njega i voljeti ga . Kako bi bilo lijepo da je malo stariji . I da nisam to što jesam. Imala bih snove i nadu.

On se okreće , gleda me i šuti . Šuti i gleda me . Osjećam hoće nešto lijepo da mi kaže , ali se suspreže . Oči mu svjetlucaju , ali ne od tuge i suza , već od neke , meni nepoznate čežnje. Ove noći , oči su mu crne , skoro ljubičaste,  i u njima slutim večerašnju modrinu neba i iskrićavost  zvijezda .

Djelić , mali malecni djelić sekunde bljesnu mu u desnom oku sjaj nečeg prekrasnog . Pomislih da tako mora izgledati raj . Toliko cvijeća okupanog u prozračnoj plaveti rijeka što mirno teku i bjelasaju, i purpuru neba nezamislive ljepote  ja još nigdje i nikad nisam vidjela . Osjetih veliku dubinu i mudrost tog krajolika . Naježih se i uplaših . Htjedoh opet da ga pitam:

-Tko si ti?

Ali ne mogu . Neka nedefinisana blagost , puna umilne dobrote me ispunjava i tjera da ćutim i da ga gledam . Da upijem svaku nedostajuću pjegicu tog prelijepog djeteta .

On zatrese ramenima , kao da neki teret baca sa leđa i kao da se uspavi i postade viši . Priđe mi , uze mi lijevu ruku i poljubi mi dlan.

-Ja sam samo maleno , ludo , zaljubljeno dijete , koje je umislilo da mora spašavati svu nevinu djecu ovog svijeta.

Raznježim se , načisto se raznježim i opet rasplačem. Znam ,ovo su drugačije suze , jer me ne bole .

Taki vam je on . I kad vas raduje on vas rasplače.

Sjetih se , neko mi je pričao , da je jedna pjesma ostavila poseban trag u njegovom srcu , ona o bekriji i htjedoh da mu se zahvalim za lijepo veče . Počeh prebirati strune .

On me , na sekund hladno pogleda , pa se nasmijši i malo , sjetnim osmjehom , stisnu zube . Ja ustuknem. Nisam znala da ima tu stranu .

On prvi put , te večeri , sjede . Prinese stolicu do moje i namjesti se nasuprot mene . Noge nam se dodiruju . Naka struja mi unosi vatru i vrti je u nogama i one drhšću , toplina hoće da se penje . Ja joj ne dam . Mrzim ga zbog toga što mi radi . Ja ne znam zašto , ali njegova blizina me uznemirava i zabrinjava.

Zlobnica:

-Zvekni ga biće ti lakše . Šta ima merhum da te pali ?

Dobrica:

-Poljubi ga bona , pa kud puklo da puklo .

On to vidi . Ja sam sigurna da vidi moje druge . Uzdahnu . Duboko uzdahnu . Jednom , pa drugi put. Valjda zbog parova . Blago mi prisloni desnu ruku na lijevo koljeno . Nešto toplo i milo u tom dodiru me umiri . Znala sam da će sve biti u redu .

-Baš !

On me gleda u oči . Dugo i uporno . Pogled mu je skoro prazan . Ja vidim iz dubine zjenice se prvo javi tačkica svjetlosti , pa se ugasi . On spusti pogled . Strese glavom , kao da nešto tjera . Diže ga.
U očim vidjeh i ljubav i bol . Čuh mnoštvo riječi . Ne znam da li ih je moja duša osjetila , ili ih je on izgovarao :

-Meni tek tako iz čista mira srce počne plakati , duša se lomatati i tuga počne vriti na oči . Ja onda zavirim u mali mozak . Veliki je otišao sa odlepršalim grlicama . Sa svakom , jedan djelić . Puno je tih djelića bilo  .
Velim šta će mi veliki mozak , kad mi one nestaju , a pjesme izdaju . Ljubav ni jednu da mi vrate , a toliko sam ljubavi i dobrote pjesmama svima poklonjao.

Za život mi je dostatan i mali mozak . Dovoljan je za bujice ljubavi i snova . I sjećanja. Malo je potijesno u mom malom mozgu . Sve su se te bujice izlile i sada mi dušu zapljuskuje plavetni Ocean – Tisina i sni
Ocean kao svaki okean . Dubok i valovito šumi . Topao i leden . Miran i uzburkan . Svjetluca i tamni .
Kad mali mozak više ne može zadržati Ocean , vratim djelić velikog i njega utopim dio Oceana i poklonim nekom novom anđelu .

Mali mozak je veliki sanjar , a veliki mozak je vrelo istine . I ništa ne može sakriti – Malena , ljubavi moja .
Tebe sigurno ne mogu zaboraviti . Kažem si , kako ćeš bolan , blento jedan zaboraviti , najnježniju devojčicu koje se smeje, a srce joj se lomi . Komada se u milone konfeta , a svaka konfeta jedna suza , a svaka suza krvari bol .

Bubam glavom zid , krv na licu osjećam , mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio . Radi tebe bih morao. Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam .Već danima dumam:

-Zašto , ti? Nije časno i grijeh je to kod Boga. Veliki.

Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene . Morao bih , a ne mogu pobjeći od tebe. Tebe sam prokužio , na mah i skroz na skroz . Anđele je lako prepoznati . Beličasti su i plavkasti , sjajni i svetlosni kao biljur iznad naše Modre reke , što teče pokraj našeg Sarajeva Grada Čednosti i kroz našu Bosnu zemlje Božije milosti .

Par puta su tvoja zlaćana krila okrznula moj krajolik , ali nismo se dotakli , osim ono jednom . Još nisi pokazivala opekla krila . Zapravo ti ih nisi opekle , tebi su ih spalili. Ti si od onih Anđela koji ljudima donosi spoznaje i slike . Slike prelijepim licem , spoznaje šutnjom sa malo reči .

Mislio sam da si jača od svih . I bila si , dok nisi , ovih poslijednih dana , dan za danom , dušu počela liječiti. Srećom prevagnulo je na dobro . Tako izgleda. Ali nije bilo odjednom . Tebi se čini da sam te ja izlomio , ali nisam . Ja sam samo sakupljao parčiće i pokušavao da ih spojim . Parčiće koji su čekali da ja naiđem i da ih pokupim. upliv suđaja. Tko da zna?

Samo se pitam , kako ćeš bolan , zaboraviti krhku ljubičicu , čiju su dušu kvrcnuli kao maslinovu granćicu u usnama bele golubice . Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti se život slamao .
Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala i Bogu Jedinom se molila da te uzme .

Htio sam ti pomoć darovati . Znam ne bi je htela . Ponos i vjernost mile devojčice , moje mile djevojčice .
Stalno sebe korim , kako ćeš ahmaku , zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar što plamti ljubavlju , snovima i čežnjom. Kako ćeš bolan zaboraviti tog anđela što te nevinošću tijela svoga grijalo ,  milovao i spasilo od smrti.

Kada ja jednom odem ti ćeš i dalje da šutiš . A  tebi će tvoje nebo uvijek biti uvijek plavo i blisko..
A ovaj jetim se neće nimalo stidjeti . Bez imalo srama poziraće svijetom . To je uvijek i bio . Pozer koji glumi život i dobrotu . A njemu će njegovo nebo uvijek biti tamno i daleko .

-Šta će biti pa je iskren? Psinu neku ozviljnu sprema. – zlobnica se  slavodobitno cereka.

-Ne znam kako je moš, slušati.  Ja bih je udavila.Kako može lajat , na tu milu ljepotu.

Kako će te bona ovo maksumče zaboraviti
kažem ja tebi mila moja?
Da samo oči imam
vidio bi ljepotu koja se ne smije ostaviti.
Da samo malo uma imam
vidio bi da neizmernu dobrotu i tihu mudrost
koju treba prviti na srce i unijeti u dušu.

Ali jok , blentovija mora iza onog brijega ići.
Tamo su ažbahe koje treba tjerati , grlice spašavati
Pa iza tog brda ima još jedna planina…

Kako ću te zaboraviti ljubavi moja ?
Tebe bi bilo lako voljeti za čitav život
Tebe koja si nestašno lijepa
Tebe koja mojim Gradom čednošću sijaš i ponosno hodiš
Tebe kojoj cvijeće mirise krade
Tebe koja samo za ljubav živiš
Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš

Kako ću te zaboraviti malena?
Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge
Tebe koja nevinost djeteta nosiš
Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš
Tebe koja dubinom mora zračiš
Tebe koja u očima zvijezde nosiš.

Ne mogu te nikako zaboraviti ljubavi jedina
Zato dođi da ti snove sanjane poklonim
Zato dođi da ti pjesme nježne pjevam
Zato dođi uhvati me za ruku
Zato dođi zagrli me čvrsto jako
Zato dođi meni i ne boj se više mila
Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina

Šta ću ja opet moram plakati . Baš sam neka razmažena pizdunka.

Zlobnica:
-Znala sam je da će ovaj krelac neku fintu izvesti . A ti ko najveća bekanka nalećeš na mine mahalaša.
Dobrica:
-Ma pusti je bona . Ne slušaj ljubomornicu . I ja bih ga zvoljela samo da smijem i da se nije u tebe zaćorio.

-Idemo mila spiti . Sutra će biti vrlo gusto . Moramo se odmoriti .

Uzme me za ruku, ulazimo u hodnik .Vodi me do mojih vrata . Ja ne znam šta ću . Mene je i strah i radosna. Jeze me hvata , i drhtim i treperim . I vatra sam i led . Raznježena sam ,a ljuta . Kod vrata spavaće sobe , on se prope na prste , poljubi me nježno , punim suhim usnama .

-Laku noć Mila . Izvini , naše vrijeme nije došlo.

Samo se okrenu i ode. Mene ko da neko ofuri vrelom vodom , pa zali tečnim azotom . Uđoh u sobu , htjedoh da zalupim vratinma , tako jako da se čitav svijet sruši , a onda čuh malopređašnje riječi :

-Hoću kose da čupam , a setim se , nisi si ih ni ti čupala , kad ti se život slamao .
Hoću nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti nikoga klela . Samo si u samoći bez glasa vrištala .

E, jes mi to , vala , plaha utjeha.
I još čuh :

Bubam glavom zid , krv na licu osjećam, mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio . Radi tebe bih morao .
Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam. Već danima dumam…
Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam . Već danima dumam…

Danima dumam… 

Danima:

-Zašto , ti? Nije časno i grijeh je to  kod Boga. Veliki.
Nisam ja pametan da to shvatim . To je nešto više od mene .
Morao bih , a ne mogu pobjeći od tebe , od velikog grijeha.

Šta ćeš , pomislim , ili dijete ili maloumnik .
Bi mi lakše , jer shvatim uvijek će biti moj.

IX dio

Osmi dan 19. avgusr 1971.

Skršeno dijete

Tog jutra se moje slatkorečivošću obljubljeno tijelo , ulijenilo i prepustilo toplini snova . Tuga kao da se rasplinula u hiljadama onih valera o kojima je Dobri pričao . Svaki moj damar je mirisao i cvrkutao ljubavlju . Svaka moja pora je vapila i molila : hoću još ovoga , hoću još ove bajke .

Tog jutra , za koji sam podsvjesno znala da je od onih koji slamaju srce , moj se um ulijenio. Nije želio da se budi. Sanjam da me neka ogromna šaka stisla za grlo i da ne mogu da dišem . Nikako da je se oslobodim , hoću da zovem Dobrog da mi pomogne , ali nemam snage.

Osjetim da je on na vratima i da me gleda . Bi mi lakše i ja se budim ali ne otvaram oči. Ulazi , spušta mi jedan poljubac na usne , lagano da me ne probudi , drugi utiskuje na čelo , tamo gdje se ono spaja sa kosom . Ne vidim mu oči , ali osjetim jednu suzu na mom licu kako me peče i miluje . Poljubi mi ruke , i lijevu i desni i čelu ih prinosi . I srcu ih prinosi.

Znam da ih je duši prinjeo , blagost me neka i osjećaj sigurmosti učinio lakom kao leptiricu razigranih krila. Osjetila sam da me njegova duša miluje , ali sam zaboravila gdje mu se nalazi . Vrlo blizu srca . U to sam sigurna , jer sam vidjela da mu luđačkom nadom bije .

Nevoljko je odlazio , ne odvajajući pogled sa moga otkrivenog tijela u cvatu , zastao je na vratima , poljubac , dječiji , rukom mi šalje , okreće se , tiho za zatvara vrata i odlazi .

Danima poslije ga pitam , kako ga nije sram gledati golo tijelo dok žena spava . On se nasmije i sasvim ozbiljno kaže :

-Veče prije sam ti o ljubavi pričao i ljubav nudio . U ljubavi nema stida , samo poštovanje.

Onda mi mozgom sjevne . To se on iskrada . Odlazi . Bježi .

Pakosnica me rasanjuje :

-Dobro si prošla frajerko jedna .Mogla si sinoć biti natak… a jutros nogirana , jadna ti . Šta bi onda ? Ne bih ti , života mi tvoga pomogla oko pelena .

Dobrica me brza:

-Ne laj zlobnice . Nije veljača , već avgust . Ustaj merhumko . Podne je prošlo . Šta si se razlijenila ? Leti za njim . Uhvati ga . Ne daj mu da mrda , dok ne vodite ljubav . Za dijete ne brini . Ja ću mu guzu brisati.

Ne znam zašto mi odjednom krivo što sam se uspavala , što ga nisam ispratila . Uhavti me panika da se neće vratiti . Osjetim sam bol u tek zaliječenom srcu . Trčeči izletim na kapiju , taman na vrijeme da vidim kako taksi , boje tuge , zamiče za ugao i odlazi .

Otrčim do kuhinje , naspem bokal sa vodom , ponovo izletim i pospem vodu za još toplim tragovima njegove dječije duše . Nisam sujevjerna , ali rekli su da to pomaže .

Zlobnica .

-Jes ti to neki fol . On će se veljati , a ti ćeš ga čekati . Otkad si mahnitulja postala?

Dobrica:

-Šuti pakosnice , da je mene pitala kadu bi vode za njim prosula.

Meni je pomoglo . Donijeli su mi ga tu istu veče .

Vidim patrolna kola su preko puta . Zaboravila da im kažem da mi više ne trebaju i još mi se blečci oko praga motaju . Prilazim im i pitam onog za volanom ko bješe u taksiju . Bolje pogledam i vidim to je onaj Eso , čovjek sa planine . Kršan je i visok , i uvijek ima osmijeh , na licu koji kazuje:

-Život je lijep , samo ga treba ubrati.

– Bješe li ko u autu ?

-Onaj sa bradom Mojsije , što harmnonike svira i baca . I onaj što nikad ne mrda , pa ljudi  moraju provjeravati da li je živ , Lenji.  I onaj treći što ga mi često u centralni šaljemo . Onaj što ga zovu Deba , a on ko girica ili fićfirić tanak . Njegovi jarani . Zapisali smo broj taksija , a nismo trebali .Vozi ga njihov pajdo Šaćir Šok . Sumnjiva je to družina , neko bi reko . Ja im opet , nekako vjerujem i pustio bih ih na miru .

– Vozi za njima i vidi gdje će i šta će . Javi mi sve.

-Ako nešto pođe po belaju ?

-Samo ih pusti , snaci će se oni . Vi samo nadzirite i redovno mi se javljajte

Srcu mi malo lakše. Ni jedne ženske nije u taksiju bilo. I vrijeme počinje militi … Sjedim , u fotelji k'o na kamenju izloženom usijanom ljetnom suncu u podne . Sve mi se urezuju u sjedalicu i žari me. Ako ne gore kamenice , crvi orgijaju. Hoće li taj Eso više javiti? Gledam na sat

Zlobnica:
-Ha, nisi više puna sebe. Stvarčice se otimaju kontroli, jedna po jedna. Samo cmizdriš i brineš. kakva si mi ti Luce strašna. Postala si prava pizdunka.Tebe u vrtić treba smjestiti , ciperćić na vrat natakariti .

Dobrica:
-Pusti je bona na miru.Tebi krivo što više nije uhabljena i ne možeš je više na osorne staze voditi. Meni nikad draža i slađa nije bila. Procvjetala je i proljepšala se, ako je to uopšte moguće.

Vrisnem:

-Žačepite više lajavice.Ne mogu vas više smisliti. Da znam kako, sad bi vas opaučila po blentačama.
Namah su udunule. Milina od tišine. A opet mi neobično i žao mi ih. U mojoj samoći mi one jedine druge bile. Lajave i svađalice, ali mi nosile život kroz nemilost. Ne mogu ih zazvati i izvinuti im se, jer ne znam kako. One tako dođu same od sebe, kada im je ćeif, kad misle da mi trebaju. I nikad jedna bez druge.

Uto policijski radio zazvrči. Znam, Eso je . Samo on ovako čvrsto i muški i na policijskom telefonu zvuči.

-Evo nas u Brezi. Njih trojica sjede ispred jedne stambene zgrade, u hladu neke trešnje. Brada, Deba i onaj što jedva diše se izvalili,u ladovini i pijuckaju pivo iz klipača. Neko im kadu iznio, poristavio šlauf i tri-četiri gajbe pive. I ćebad su zboksali. Brada naručio. Naručili i bukadar meze iz obližnje aščinice. Kaže potrajaće , a i kiša će velika pasti, i belaj izazvati. Mi ne anlaišemo kakva kiša? Nema je za ilađa već dva mjeseca. Ni kišne dove učenih podvornika ne pomažu. Nećeš se ljutiti , nama , Brada poslo već treću turu hladnih klipača. Nije red odbiti, mere mu se prsten vratiti. A to je jazuk. A i mađar zvizno ko koksara pri ljevanju čelika. Lenji samo živne kad eksira klipaču i to je to.

-A onaj četvrti šta je snjim.

-Ništa.On ima svoje ćebe dalje od njih. Na Suncu je. Ako ga mađar ne strefi , ja ću ga palicom potjerati sa sunca. Ne mogu gledati insana na suncu, a on ni mukajet.To nije normalno.

-I to je sve?

-Nije . Šaćir Šok se vrno . Rekli mu potrajaće , a on bi mogo koju turu u međuvremenu zboksat. Onaj bradati i onaj giričavi   nešto šarete i samo se klibere, onaj treći kunja i samo prstom daje znak da je živ. U sred Breze skontali teferić. Ovdašnji im drotovi htjeli sijelo prekinuti, ali mi ih zaštitili. Rekli im da su to naši na specijalnom tajnom zadatku. Oni pitaju :  kojem? Mi kažemo da ne znamo, i da samo Luce ,odnosno ti , znaš. Jedan njihov se napravio važan i kaže:

-Kakv boni tajni zadatak. Usred Breze šator dići , teferičiti i cirkuzati , to može samo mahniti špija. Vidi ih. Vaskoliki se svijet se oko njih iskupio i ibreti se, oni ni mukajet. Ponašaju se kao da su sami na ovom dunjaluku  , odnosno k'o opatica u svojoj sobi sa svijećom.

Ja njemu :

-Pod jedan .Tako ti prave špije rade. Naprave ujudurmu. Ljudi se oko nečega zadeveraju i bleje, a oni svoj posao rade. Pod dva; ako slučajno Luce čuje, da protiv njenih nešto zboriš ,ne gone ti jal Gornja , jal Donja Bljuzgavica pa ti vidi šta ti je raditi. Tvoje ga ime odmah smuti i on se poče izvinjavati. Te on se samo šali, ne bi on na Lucine pulene, samo mu krivo što on rmbači na Suncu a , oni hladno pivo u službi žmare i mezuckaju .

Prekinem Esu, osjetim , malo ga mađar drmno, malo piva raspričala:

-Manje te pive, više kontrole i svaki sat se javljaj.
-A šta ako ne bude ništa.
-A ti mi javljaj o tom ništa.

I javljo se . Od dva sata do šest je bilo četiri puta ništa. I glas mu se malo razabrao. Više nije velika pričalica. Kaže uveli njih dvjica jednosatnu dežuru i klima hlađenje. Tako lakše kontroliše i može se više klipača konzumitrati. Ona dvojica nove dvije gajbe i mezu pristavili. Pravo se udomaćili. Neke ih ženske dvore. Ne zna se koja je ljepša. Sve bleje u  bijelu harmoniku i mole da im nešto zasviraju. Oni se pravdaju da su zaboravili tarabuk, a bez tarabuka Deba ne zna guknuti. Nađe se tarabuk, a oni kažu zaboravili krnetu, a bez nje je Lenji još mrtviji. Nađe se i krneta, ali Brada kaže:

-Ova moja bijela blentara od harmonike se prije nekog vremena zainatila i neće da svira prije akšama, zbog one  Vino piju nano age Sarajlije , Ja tu ništa ne mogu. Evo vidite. Uze harmoniku u ruku,namjesti se da svira,a harmonika samo jeknu:

-Šta me budiš,budalo bradata,nije akšam.

-A onaj četvrti ?

-On ne mrda . Ni jedne. Samo sjedi i u prozore jednog stana na drugom spratu prikanto pogled, ne diše. Čitav dan nije mrdno niti bilo šta u kljun stavio. Ne znam kako čeljade može biti mrtviji od Lenjeg. Ja na primjer…

Vidim ja, Eso se skroz na skroz pomahalio. Čini se i malo ga drmno, pa ga prekidam.
-Dobro javi se za sat.

-Čekaj bona nisam ti reko ono najtijeglavnije. Onaj četvrti ti ne sjedi ispod bilo čijeg balkona. On sjedi ispred balkona najljepše Brezanke. Nije ona zapravo Brezanka, već Sarajaka sa Bjelava . Iz sokaka njih četverice. Zbog nje su izgleda došli. Harmonika , piće , meza; to miriše na svatove. A i onaj četvrti je sav u bijelom. Baš za svatova prispio.

Ovaj me put ništa nije steglo u grlu. Ovaj put me pokosilo. Kliznuh niz zid i sjedoh na pod. Spustih slušalicu. Ništa ne osjećam. Samo tupost iz koje izbijaju riječi:
-Stalno sebe korim, kako ćeš ahmaku, zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar što plamti, ljubavlju ,snovima i čežnjom.
Kažem sebi , kako ćeš bolan , blento jedan zaboraviti , najnježniju devojčicu koje se smeje, a srce joj se lomi.
Ali jok, blentovija mora iza onog brijega iči, tami su ažbahe koje treba tjerati i grlice spašavati. Pa iza tog brda ima još jedno.
Kada ja jednom odem ti ćeš i dalje da šutiš. A tvoje nebo će uvijek biti uvijek plavo i blisko..
Tebe sigurno ne mogu zaboraviti.
Kako ću te bona zaboraviti, kažem tebi mila moja?

One se vraćaju.
Pakosnica:
-Zaboravio nego šta. A šta si drugo mislila. Taki su ti muškarci. Pomute slatke male glavice i u čvor svežu i onda  noga. Rekoh li ti ja. A opet žao mi , i tebe i njega. Niste bili baš skladan par, ali najskladniji koji sam ja ikad vidjela.

-Vidi ,vidi ko bi to reko da će pakosnica i jene lijepe lanuti. Nemoj klonuti mila. Nije on taki. Nešto se ozbiljno i tužno dešava.Vjeruj mi.

Nas tri se u tišini zagrlismo, kleknusmo na koljena i:
-Oče naš koji jesi …

Nešto mi šapuće , idi . Ne časi smjesta idi . Gitare i piana zvuk mi režu misao . Njih dvije mi tiho pjevaju.
Ne daj ga . Smjesta idi . On je tvoj . Ne daj da ti ga druge ukradu.
Smjesta idi . Trči. Samo tvoj .
Ne znam šta da radim . Ponos dežura , duša šuti , srce bije . Blentače poju . Uzmem gitaru i sviram neku neke stihove koju nikad nisam i neću čuti . Moji su i samo moji i glas je moj i tuga je moja .

Ja nemam drugi dom
osim doma u srcu tvom
osim tebe nikoga na svetu
nemam ja…

Blentače plaču , ali ja ne . Više nema plača . Ne , ova Luca više neće plakati . Samo preko mene mrtve .
Idem da tražim ono što je samo moje . Polako se spremam . Kada , hladan tuš , jer tijelo je uzavrelo , uzbibano . Korim ga :
-Tiho , ne talasaj , nemam vremena za igru .

Sjednem u baštu , zapalim , uzmem kurvozaije i to njegov . Zaboravio ga . Ili ga je ostavio . Misli se vratiti?
Šta da obučem ? Vedra je avgustovska noć . Zrikavci ljubav vode i glasaju se . Cvijeće šumi . Maglice su tužne ; vidi se , pogled sakrivaju. Sleđene su i ne žmirkaju . Mjesec tek malo viri iza jednog oblaka koji ga u stopu prati .

Osjetim miris suza u vazduhu , ili je to miris kiše . Sve mi to navlači sjetu i bojazan . Ne , nije on prevrtljiv i nikad ne laže . Ništa mi nije obećao . Samo je rekao da me voli . I nije me ubrao iako je mogao. I vidjela sam da ga boli odlazak njegov , ili rastanak naš , ma kad god to bude. Odjednom sam sigurna da to nije večeras i zahvalno dižem pogled ka nebu . Uzmem gitaru i samo sviram. Sviram i sviram . Muzici i ljubavi nekad nisu potrebne riječi . Bio je to neki potpuri , koji je iznjedrilo moje znanje čeznutljivog sevdaha , sefardske nostalgije i traganjem za domom , ciganske tuge utkane u večeri obasjane mjesečinom i galopom vranih konja . Muzika me tjera da budem tužna , iako to nije moja tuga .

Sve će biti u redu .
Nije bilo .

Odjednom kiša iz vedra neba . Lije li lije . Dok sam uletila u hodnik sva sam mokra. a gitara puna vode. Istresem je u hodniku . Nemamo volje zatvarat vrata da mi nevrijeme ne ulazi u kuću . Moraju biti otvorena da mu svjerlost obasja pute. Još bi  mi je amo to trebalo ; da zatekne dom u mraku . Podsvijesno vodu spolja prosipam po kući , dozivam mu stope.

I kleknem na koljena , gledam u kišu, znam da je od Milostivog i da neku prevlaku pravi.

Molim se:

– Oče moj jedini,podari mi milost. Samo ovih nekoliko dana mi ga daj. Poslije ću ga otjerati i opet se vratiti se tvome ispravnom putu.

Sati su prolazili . Napolju kijamet huče i zavija , a vedro nebo . Ledeni potoci se sa neba slijevaju kao vodopadi , a mjesec se iza jednog jedinog oblaka smješka . Led fijuče , a kišobran nekom neće pomoći večeras .

Ke sera sera.

Ne znam odakle mi to . Možda iz malog mozga . Sada shvatam Dobrog . Veliki mi ne treba , kad mali izvlači znanje koje mislim da nemam .

Eso se nije javljao . Nisam htjela da zovem . Čini mi se da mi je nona govorila:

-Kad gre , ono samo naprid i nagore gre .

I grelo je .

Mokra , mrzilo me da se sušim , zakunjah. Usnila sam sam da on pada i da mi ga krvavog donose. Probudi me zvono na vratima . Puna nade otrčim da otvorim. Nada vam je čudna stvar. Ili je imate ili je nemate . Uglavnom se ne obistine . Moja se obistinila i nije . Proklestvo parova .

Otvaram vrata , njega unose na nosilima . Eso i trojica njegovih . Mokri ko svilene gačice koje se vrte u veš mašini. Sav je u krvi . Ja zinem da vrisnem . Mojsije me presječe pogledom , od koga bi se vjetru zamntalo. Stavlja prst na usta i pokazuje da se malo sklonimo u stranu . Bazdi na pivo . Zakopitila mu se u bradi . Šapće :

-Biće on dobro . Stravi bošču na krevet da ti ga ne peksini . Tople vode , peškira i ćebadi što više . Ako imaš termofor , dobro bi došo. Ili golo tijelo uz tijelo prisloni . To najprije pomaže . Treba ga oprati i ugrijati . Pothladio se, heroj blesavi . Moro bi , a neće u bolnicu ;

-Vodite me Luci , obećo sam da ću se vrnuti . Samo da je vidim , biću dobro.

Meni suze naviru , Mojsije me opet presječe :

-I još je reko , ne bojte se neće plakati . Ka stina je ona . I tada je zakovrno očima , ko preklan kurban. Hajd pokaži mahlukatima đe će ga istovariti . Blenuli u tebe ko bikovi u rasplodnu junicu . Ko da žesnkog insana nisu nikad vidjeli . Hajd , ova moja dvojica , oni su rođeni da bleje . Ali onaj tvoj plavac bleji ko oni , a sijede ga već oblile . Vidi se nije mu mrska djevičanska ljubičica.

Unesoše ga , ja postavih čaršaf prije nego ga heknuše . Bez milosti . On nije jekno , jer ne može ili neće. Nije pri svjesti .

Izađoše iz sobe . Ja po peškire , toplu vodu , termofor , ćebad i zastanem . Treba ga skinuti . Kako ćuja to , jadna li mi majka . Ne bi se reklo , ali nikad muškarca nisam skinula . Osim jednom, onomad , kada je ovaka ista kiša limpila. I to baš njega. Kada se dušom dijelio, kao sada . Moram ga skinuti , i vidjeti ga golog . A nikad golog muškarca ili bilo kakvog muškarca u  svojoj sobi nisam imala . Osim njega, ono onomad kada je umirao.

On odjednom otvori jedno oko .Ono lijevo , od srca , kako on tumači . On mene ne vidi . On mene osjeća . U mom pravcu ga samo srce okreće . Znam to , jer  je izvrnuto oko kurbana koje su upravo nedoklali .
Kristalno oko mi poručuje :

-Snaći ćeš se ti . Samo misli na moje riječi .

I snašla sam se , jer ljubav sve čini mogućim :

– Kako ću te zaboraviti ljubavi moja ?
Tebe bi bilo lako voljeti za čitav život.
Tebe kojji si nestašno lijep
Tebe koji mojim gradom čednošću sijaš i hodiš
Tebe kojem cvijeće mirise krade  
Tebe koji samo za ljubav živiš
Tebe koji sjaj sa suncem dijeliš …

Svukla sam ga , ali pogled na golo muško tijelo me ukoči . Kako ću ja to ? Muško mi tijelo , trinaest godina, ruka nije dotakla . Osim njegovog, prije tri godine, onomad kada sam se zaljubljivala u njega.
Zatvori lijevo oko , ono od ljubavi . Otvori desno oko od milosti , kako on kaže . On mene ne vidi . Znam to , jer oko mu uvrnuto ko u nedoklanog kurbana , kojeg hoće još jednom da prikolju .

Biserno oko mi poručuje :
-Snaći ćeš se ti . Samo na ljubav misli.

I snašla sam se. Strah od još jednog gubitka čini čuda :

Kako ću te zaboraviti maleni?
Tebe koji se uranjaš u ljepotu duge
Tebe koji nevinost djeteta nosiš
Tebe koji plavetnilo neba oslikavaš
Tebe koji dubinom mora zračiš
Tebe koji u očima zvijezde nosiš.

Počeh ga prati i obradovah se i zbog ovoga i zbog onoga , što vidjeh . Nigdje rana . Ogrebotna mnoga , modrica još više . Kažu hematomi se zovu , ko da ja ne znam . Znači vanjska krv nije njegova . Uglavnom . Od ogrebotina koie ima , ne bi je ni u petinu bilo .

Brišem krv, a ona se ne da . Obrišem je , a ona se pojavi , još krvavija . Dva lavora  i dvije kade sam vode promjenila . Dvije veš mašine peškirima napunila . I ništa . Krv izbija i ljepi se . Na crno vuče. Veštičija krv tako izgleda . Dobri počinje da drhti i da se grči.

Čujem kucanje na vratima . Otvaram . Mojsije je diskretno okrenut leđima.Neće da gleda u golog druga.

-Ne peri ga . Sada je najpreče da osjeti ljubav i toplinu , inače rikavela . Zamalo ga ubi gadura . Ni krivog ni dužnog . Samo lezi pored njega i čvrsto ga zagrli . I pjevaj mu ono pjesmu koju si večeras pjevala . To neće biti vaša pjesma . Vi nećete nikad imati vašu pjesmu .Vaše će biti sve pjesme koje vas zabole . Takva su vam srca . Nisu sa ovog dunjaluka . Široka su i duboka ko pramaljeće , a djetinja .

I ode . Šta je ovim mahalašima ? esu li svi takvi ?

Nešto izmudruju . Ni što , ni kako , ni radi čega . Samo se okrenu i odu . Kasnije , mnogo kasnije sam shvatila da su skrivali suze u očima . Vizije , tuga i ponos .

Zatvorim vrata ,  legnem pored pored njega. I zagrlim ga. Čitavim tijelom ga obgrlim. Nije me ni stid ,niti mislim da je grijeh. Biće šta mora biti. On drhti li drhti. Grči i bacaka ko pijetlić kome su otfikarilu glavu. Ili kao da ima goropadicu. Više nisam na muci i ne pitam se:

-Kako da se skinem kad nikad nisam gola pored muška legla. Osim… Kako da ga ugrijem kad ne znam kakav je dodir muškog tijela … osim… sa njim..

On se ukoči , uspravi,zakoluta očima , pa se počne talasti.

Meni u ušima tople riječi bruje :
Ne mogu te nikako zaboraviti ljubavi moja .
Zato dođi da ti snove sanjane poklonim
Zato dođi da ti pjesme nježne pjevam
Zato dođi uhvati me za ruku
Zato dođi zagrli me čvrsto jako
Zato dođi meni i ne boj se više mili
Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina .

Šta ću ja opet moram plakati . Baš sam neka razmažena pizdunka . Barem se svučena i grlim ga . Čvrsto da mi ga ko ne ukrade. I još jače, da mi ga smrt ne odnese. Nisam osjetila nikakvu bojazan , ni sram. Samo vrelinu tog gorućeg tijela koje se sa dušom  dijeli . Tačno mi se priviđa da pehlivani na tankoj , najtanjoj liniji.

I puštam svoje svoje srce i boli da ga griju, a moja trinaestogodišnja tuga izbije , odlazi iz mojih grudi, kao da nikad nije postojala:

-Još ne sviće …

Samo što sam prvu riječ pustila , zatitra Mojsijeva bjelica . Pa gitara . Prepoznajem , moja gitara me parti . Eso je svira . Čula sam da nikud bez gitare ne mrda . U gepeku fiće uvijek je tegari .

Kao da vidim , Debine razvaljene žvalje , dohvatio se tarabuka i tandara . Ali ne mahnito , kako to inače čini , već nježno kao da mu je lira među koljenima . Lijenog se krneta ne čuje . Znam , pustiće on dva , tri akorda tek toliko da moju bol gurne u provaliju , gdje se gube oči ovog nevoljnika .

Pjevam i plačem , ne zbog boli svoje . Nje više nema. Nego zbog ovog djeteta koje mi se gubi ,a ja nisam spremna da ga pustim, jer ne želim novu bol koja će nas oboje ubiti.

Odjednom osjetim misao koja bljesnu. Prava bol će doći godinama poslije. I ubiće nas.

Vreo je , kao vazduh u pustinji . I znam – sada je usamljen . Najusamljenije biće na ovom svijetu . Bori se . Trza se . Ne da se. Tek ponekad jekne :
-Nemoj , mila . Ne čini to .

Znam ne govori meni . Ja mu ništa ne činim. Samo ga umotavam u svoje toplo tijelo , pjevam i plačem.
Taki vam je on . I kad ne zna za se , hoće o ljubavi da se pjeva. Stišćem ga i grlim . Glavu mu na grudi snene stavljam . Ne znam zašto , on se okreće i odmiče . Valjda i besvjestan neće da skrnavi bjelinu moga tijela .

Taki vam je on . I kad umire , ne da , na nevinost grlice svoje .

Onda sam prestala pjevati . Imam prečeg posla . Stisnem ga da mi ne bježi . Ljubim ga u krhki vrat i meku kosu koja miriše mojom mladošću .

-Nemoj da bi mi sada umro , mili moj . Ubila bih te . Šta bih ja bez tebe ? Zar mi nije bilo dosta boli . Još i ti treba da mi odeš . Nemoj ubiti svoju djevojčicu , mili . Molim te , nemoj . Daj mi barem još samo malo tvojih dana .

Suze mi počinju još jače teči . Vrele su . Bol ih zapekla . Prelivaju se na njegovu kose , pa na vrat , preko leđa , čitavog ga zapljuskuju . Ja hoću da ga obrišem . Uzimam paškir . On me uhvati za ruku i slabašno je stisne . Pokušava da mi brani da ga brišem . Prvi put je učinio pokret koji nije padanje u ponore , iz kojih se mnogi ne vraćaju .

-Nemoj mila , ne čini to.

I drhti , počinje tiho ječati .

Taki je on . I kad ječi , ja se moram smijati , jer nenadano sjećanja klize…

Od 1968. se u mome gradu , pojavljuju neki eksponenti nezabilježeni u našoj policijsko-socijalističkoj poraksi . Ima znalaca , neukih ljudi i neznalica . Ima časnih , poštenih ljudi i kriminalaca . Ima dobrih ljudi i mnogo komunista . Naš posao je da branimo ovaj svijet od neznalica i kriminalaca . Tako sam van ja razmišljala .

I sada mi tu , na mojim čvrstim bjelokosnim dojkama , na mojim lucicama , jedan od njih umire . Lijevo mi oko zaiskri , a iz desnog suza ne prestaje da lije. Na um mi palo kako je jednoć jeknuo , zbog neke gluposti koja mu se motala po slatkoj glavici. Opet on nešto nije razumio.

On je taki . Nikad ništa ne razumije , a sve mu je jasno .

-Kod vas insana se dan završava u ponoć ili nula nula , pa još jednom nula nula časova , kako neki pametuju . Ha se priko toga samo jedan stotinka , jedna sekunda natakari i bude pet nula i na kraju jedinica , počinje drugi , novi dan , drugi datum . Kako neko zna kada nastupa to nula nula i opet nula nula časova . To nekako i mogu svariti . Kod vas vlast kaže tako je , vi klepite ušime i papci poviču tako je . Ono što me istinski buni , je finta da ( novi ) dan počinje u ponoć . Nije mi nikad bilo jasno kako dan može počinjeti u ponoć . Čuj molim te dan počinje pet šest sahata prije sabaha . To nikad nije bilo , niti će . Barem koliko se mi u mahali razumijemo u geografiju . Ono u što se ne razumijemo , drugi još manje poznaju . A geografija vam je najopširnija nauka . Vi nju izmislili da možete u nju sprcati šta god vam na um padne .

Evo na primjer , neki neku obljubi . Vi kažete to je čista geogarfije , jer se to desilo na toliko i toliko stepeni širine i toliko i toliko stepeni dubine .Pa onda uključite strane svijeta . Neću se sad pitati kako znate koja je koja strana svijeta . Pa klimu , i vrijeme , pa još hejbet toga , samo da bi trač bio sve obuhvatniji .

To se jednostavno kaže , dvoje je vodilo ljubav , zato što se vole . Čak ni to ne treba reći . Šta , kako i gdje će se ta ljepota desiti , to je problem onih koji se obljubljuju . Isključivo . Već kada ste navrli na geografiju , komotno uključite fiziku , hemiju i biologiju . Samo nemojte pozivati filozofiju , loguku i psihologiju upomoć . Kad se dvoje zgomba tu ništa ne pomaže . Osim sudbine , a uglavnom ni ona.

Vrisnu :
-Neee…
I klonu .

Uplaših se . Jedva da diše , ali bar nema grčeva . Osjetim da ga moje suze griju . Da mu prijaju . Još čvršće ga zagrlim .I vrele suze za njega lijem i ljubim ga u sljepoočnicu . On se se malo po malo umiruje i opušta .

-Bože mili , pa on još miriše na bebu . Ne tražim mnogo Gospode . Nikad nisam , osim da me primiš sebi . Sada hoćeš da mi ga uzmeš . Zar mi nisi sve uzeo , i nisam se bunila . Molim te nemoj i njega . Samo mi ga vrati . Biću dobra . Samo daj da mi se moj maleni vrati . Obećavam neću raditi grijeh sa njim poslije njegovog ozdravljenja.

Neka lagana tišina , koja nije sa ovog svijeta uvuče se u kučicu . Ništa se ne čuje . Ni muzika .
Ni kiša . Kao da sve očekuje nešto . Samo suze moje žumore . Padaju po njegovom tijelu i klize kao rosa po djevičanskoj ljubičici . Kao da smo tišinom i prazninom odjeljeni od ostalog svijeta . Dobri i ja sami na kraju svijeta . Nije me briga , samo da mi se vrati.

Nije se vraćao . Samo je sve tiše i tanje disao . Gubio se . Hropac i ništa . Presta da diše . Ja sam kip . Ja sam sleđena gromada . Ja sam rekvizit , pozorišna lutka odbačena iza kulisa , što nepomično zuri u glavnog statistu .

Tišina . Tajac.
One se dvije pojaviše . Prvi put otkako je Dobri došao .
Ne obazirm se na njih . Sada je sve sasvim nevažno.

Pakosnica:
-Opauči ga , bona , iz sve snage . Zar ne znaš da doktori pljusnu bebu da zaplaču . Hekni ga iz sve snage , da te više ne sekira . Mlatni ga iz sve snage , da više ne plačemo . Molim te , samo me ovaj , jedan jedini put poslušaj.

Dobrica:

-Poslušaj je . Ionako nemaš šta pametnije raditi . Zvekni ga iz sve snage da mu se sve zamanta i da mu se život prisnije .

Ja ga lupim polako , damski . Žao mi sjenovito dijete tući . Jer on bijeli , postaje sjena i vazduh .
Pakosnica mi priđe , uhvati me za lijevi ruku . Onu od srca . Dobrica mi priđe , uhvati me za desnu ruku . Onu od milosti .

I moje ruke spucaše , iz sve snage , djetinje lice . Prvo lijeva , ona od ljubavi , hek, pa onda desna , od duše , zvek . Glava poleti lijevo , pa desno. Ta dva brza tap tap i ništa . Okrenem se , pa ih bijesno pogledam.
One prstom upiru iza mojih leđa . Osvrnem se .
On se uspravio . Sjedi . Oči mu okrenute naopako . Nema zjenica , samo bjelina . Znam da me vidi.
Zagrobni , ne njegov glas , grmi na mene :

-Ne znaš šta si tražila , ali evo , molba ti je uslišena .

Svi bi se uplašili od te prilike . Go , krvav , izobličen , modar , izgreban , krvav , mokar sa tom besprizornom bjelinom umjesto očiju , ne čini se od ovog dunjaluka . Pobjegli bi i duhovi glavom bez obzira.
Ne i ja . Meni samo on treba . Nije bitno sve da je i meit . On je moj , samo moj . Ne dam ga .
-Samo mi se vrati mili . Zagrli me . Molim te . Pogledaj me i reci mi :
– Kako ću te bolan zaboraviti …
Samo mi to kaži jedini moj.
Da samo oči imaš , vidio bi ljepotu koja se ne smije ostaviti i bolom skršiti..
Da  imalo uma imaš , vidio bi neizmjernu dobrotu i tihu mudrost , koju treba prviti na srce i unijeti u dušu .
Vrati mi se mili i zagrli me . Molim te . Samo to ti tražim . Ili me povedi s tobom . Znam da ti to možeš . Molim te .

Nije me zagrlio . Bar ne još . Nije me sa sobom poveo . I neće . Povratio je na moje gole tijelo . Modrozelenu zindansku tekučinu . Litre nje . Začudo mirisala je na ljubučice i nebo . Klonuo je . Pao nauznak .Više mi nije bilo svejedno . Znala sam da se vratio . Posljedice moždanog udara ili potresa mozga je povraćanje. I onda sve bude u redu . Ili ne bude . Osmijeh na licima onih bezobzirnica , koje sada odlaze, mi kaže da će mi mili moj ostati .

Tekućina je odmah isparila , legoh pored njega . Pokrih nas ćebetom nade , zagrlih ga čvrsto, nježno i šapnuh mu.

-Hvala ti što si mi se vratio mili moj . Ja sam samo mala zaljubljena djevojčica . Znala sam da će sve biti dobro , jer on prisloni lice na dlan moje  lijeve ruke , reče samo jedno nesvjesno :
-Znam . Sada…

Okrenu leđa mom golom tijelu,da ga ne skrnavi njegova golotinja ,ali ne i mirisima ljubičica i ljubavi , jer ne ispušta moju ruku.  Držeći je na usnama usni mirnim snom  . I ja sa njim .
Taki vam je on . Kad on usni , morate i vi sa njim .

*

*

Deseti dio

Deveti dan

Subota 21. avgust / kolovoz1971.

Ozdravljenje

Budim se . Ne , ne budim se . Sretnim se . Sunce je visoko . Pružam ruku , plahta pored mene je prazna i hladna . Ne opet . Ne mogu , to opet podnijeti.

Ovog jutra se , moje umorom pokošeno tijelo , ulijenilo i prepustilo toplini snova. Tuga kao da se rasplinula u hiljadama onih piksela  o kojima je Dobri pričao . Svaki moj damar je mirisao i cvrkutao ljubavlju . Svaka moja pora je vapila i molila :

-Nemojte mi ga sada oteti .

Tog jutra, za koji sam podsvjesno znala da je od onih koji rađaju sreću , moj se um ulijenio . Sanjam da latice bijele ruže padaju po meni i prekrivaju me svojim oblačastim mirisima . Prelijepi anđeo lebdi , krilima svojim me štiti i miluje . Latice se boje krvlju i stežu me tako da ne mogu da dišem . Nikako da do vazduha dođem , hoću da zovem Dobrog da mi pomogne , ali nemam snage.

Osjetim da je on na vratima i da me gleda . Uvijek je tako . Kada ružno sanjam i teško dišem on me posmatra sa vrata. Kao da brani d ami se zlo dogodi.

Anđeo u snu , anđeo na vratima . Pa nek se ugušim . Ništa mi više ne treba . Sretna sam .

 Ulazi , spušta mi jedan poljubac na usne , lagano da me ne probudi , drugi utiskuje na čelo , tamo gdje se ono spaja sa kosom . Ne vidim mu oči , ali osjetim jednu suzu na mom licu kako me peče i miluje . Poljubi mi ruke , i lijevu i desni i čelu ih prinosi . I srcu ih prinosi . Znam da ih je duši prinosio . Blagost me neka i osjećaj sigurmosti učinio lakom ko leptiricu razigranih krila . Blijed je kao avet , ali ispunjen nježnošću . Osjetila sam da me ona miluje , ali sam zaboravila gdje mu se duša nalazi . Vrlo blizu srca. U to sam sigurna , jer sam vidjela da srce moje luđakom nadom bije . Nevoljko je pošao , ne odvajajući pogled sa moga otkrivenog tijela u cvatu , zastao je na vratima , poljubac , dječiji , rukom mi šalje , okreće se ,tiho zatvara vrata i odlazi.

Danima poslije ga pitam , kako ga nije sram gledati golo žensko tijelo dok žena spava.
On se nasmije i sasvim ozbiljno kaže :

-Veče prije , kad ne znah za se , ti si grudima i skutima milovala i gnječila , još i sada mirišem na tebe . Nisi se ni ti sramila , jer znaš da u ljubavi nema stida , samo poštovanje. Onda mi mozgom sjevne. To se on opet iskrada . Odlazi . Opet mi bježi.

Vrne se i poljubi me , malo jače , da se rasanim .
-Ne bježim mila . Idem da se zahvalim onim mahnitovima .

Tek tada postadoh svjesna da me muzika probudila . Mahalaši uvijek feštom i muzikom varaju smrt i život slave.

-Dobri su oni, ali ne znaju mjeru. I upravo zbog toga ih volim i beskrajno im vjerujem . I onom tvom Esi . Mrak čovjek . Kao da je sa Bjelava . A gore , malo više njih , ima i Gornja i Donja Mrakuša . Sve same bašče , đardini , grlice i ljubav . Često mo ga viđali kako jorgovane miriše .

-Čije i kakve ?

-E , jesi radoznala . Pitaj ga , možda ti nešto lane . Bolje nemoj , nećeš od njega ni slova izvući . I nikad niko nije . A zastidjećeš ga . Nismo sigurni , ali Deba kaže da je po jednoj od te dvije Mrakuše i prezime skonto. Mraković . Valjda od Gornje . Ta bi mu bolje čehri pristajala .

Neka ih još malo , dok se vratim . Samo poslić da obavim . Eso će me odvest i vrnuti . To je, da opet nešto ne zabrljam . I da se ne brineš . I ode . Ni kamo , ni zašto . Uvijek neki poslići, a život mu bucakaju ko budala novine . I ne znam šta mi je ? Ja skroz pošandrcala . Počela da pričam i pišem ko mahnitovi sa Bjelava.
Taki vam je on . Samo se okrene i ode . A ti Mila Luce plači i strahuj.

Uvijek bi me zvao Mila , vrlo rijetko mila moja, Rekao mi je imena su previše štura i opšta da kažu kako me doživljava . Mila je milina koju mi stavraš u duši. Mila je bol od prevelike ljubavi koju gajim za tebe. Nikad me nije zavao Luca, Luco ili Lucija kao drugi.

Kad bi nas vođenje ljubavi raznježilo ili bio raznježen mojom dječijom nevinošću zvao me Luce moja . Tako me zvala nesritna mater moja . I Dodo moj. On je znao kako će me raznježiti i rasplakati . Osjećala sam se tako sićušna u njegovom zagrljaju i uvijek bih isplakala svoje boli . On bi rekao Luce moja , ja bih plakala.

On bi rekao , ne boj se mila Luce moja . Ja bih se isplakala. On bi rekao ne boj se Luce , ljubavi moja . Ja bih ridala . Zeru po zeru , suza po suzu i ja sam ozdravila. Ozdravivši shvatila sam da ga volim toliko da ne mogu bez njega . A morala sam. I to odmah , bez odlaganja . Zaklela sam se Bogu Milostivom. Znala sam , to bi nas kasnije moglo ubiti.

Kada je bio u groznici , u bunilu , u umiranju , kad su mu oči bile zavrnute ka mozgu , glas iz te tame me ne pita , nego samo konstatuje i zabada , gura zadnji cenat sablje kojom me danima kasapi i kolje .

-Ti si izgleda zaboravila da si od dobrih ljudi rođena . Nikad ne pričaš o njima . I nastavi da ječi i da se trza , ko struna ćemaneta kad u nju ciganin istresa svoju dušu .

Tek tako , to reče i zajeca :
-Nemoj to činiti , mila moja.

Moj mozak nijemi i vidim da se vijuge ravnaju i brišu , kao u umrlog priključenog na sisteme održavanja živots . Alarmi se glasaju , linija je ravna , svi se uzmuhaju , pomoći nema , samo neko uplakano čeljade vrišti . I ja čujem u ovoj sobi se javlja vrisak . To nije vrisak, to je zvuk zaboravljenih alarma koji upozoravaju na atomski napad .

Okrećem se po sobi . Nikog sem Dobrog i mene nema .Vrištanje ne prestaje samo se pojačava . Gledam Dobrog on tihom skoro bešumno ječi i trza se . Ne glasa se . Pa odakle ta nepodnošljiva rika hajvana , kojeg macolom u mozak zatucaju .

I tada shvatim;  to ja , šestogodišnja djevojčica stojim iznad tijela mrtvih roditelja , u njihovoj spavaćoj  sobi i vrištim . Znam da su mrtvi . Ne miču se i mrtvi su. I krvavi. Mnogo je krvi . Tata je zagrlio mamu . Pritišće joj jednu sisu , onu koju sam više voljela da dojim . Kroz prste mu još uvijek prodire krv .Njemu fali oko . Tu je krvavi otvor . I odjednom ja , šestogodišnja Luce prestanem vrištati . Sjetila se riječi onog svećenika koji me volio pipkati , da smrt nije ništa . Ljudi odu na nebo i tamo čekaju svoje . Sad samo plačem . Više zbog mame , ona je uvijek vesela bila. I uglavnom tužna . Otac , vremenom postajao čutljiv i mrgudan . Vidjela sam da je mamu vrlo često vezao .Ne sježam se zbog čega , ali znam da je bilo eophodno.

Jedan krvavi trag vodi do prozora , Zavjesa strgnuta i pokriva onog čiku koji je uvijek nasmijan bio . Sjećam se da bi me tada mama , sa bedinerkom slala da odim na rivu . Voljela sam te odlaske . Uvijek bih dobila vanilin sladoled . I to dvije kugle . I koktu .

Ja šestogodišnja djevojčica gacam u crvenoj boji . Skoro da nisam ni svjesna , da je to krv . Satima gacam i školicu igram . Krvlju je nacrtana . Nikog nema , svuda tišina je oko mene. Gladna sam . Probam krv . Malo slankasta . Bljak .

Sišla sam sa sprata i sjela na stepenice . Znam da će bedinerka naići . Došla je i povela me sa sobom .
Sutradan je došla mamina sestra Ane i rekla da ću ići sa njom u Sarajevo . Tamo ona sa nonom živi . Više nikad niko nije pomenuo moje roditelje . Nisam ni ja . Jedno vrijeme sam se molila za mamu , ali sam prestala . Više i se nisam sjećala. U Sarajevu se ljudi ne mole toliko mnogo , kao kod nas u Splitu . I nisu toliko opaljeni suncem . Vrlo su blijedi i providni . Valjda sam svoju svijetlu put zarazom primila od njih .

Nema veze što je Luce dijete samo par trenutaka vrištala . Ja vrištim i dalje , ali pogled na dijete koje umire me presječe . Pa ja stvarno nemam nikoga , osim njega . Nona je presvisnula od tuge kad sam imala dvanaest godina. Tetka je umrla malo poslije Dodine pogibije . Nikad se nije udavala . Bila sam joj kao dijete , i ja sam često zaboravljala da mi nije mati .

Ljutim se na Dobrog iako se sa životom dijeli .
Taki vam je on . I kad ga groznica drma i kad ne zna za sebe , dušu čeprka i ja moram vrištati.

Ali on , onaj jutrošnji , se vraća . Nije nigdje išao , samo me pustio da osjetim samoću i da mi sjećanja rade. Zagrlio me , pa sageo glavu , usnama mi skupljao suze i pio ih . I kao da nikad nije vidio suze zbunjuje se :

-Vidi , vidi , baš su slane . I slobodno vrišti i plači . Kao prava pizdunka .

Šta ću nego se nasmijati . Zagrlim ga , zažmirim i poljubim . Čvrsto , jako , ljubavnički , kao Dodu nekada . On se odmiče i ustaje . Šta mu je . Da nije…

-Nisam mila . Ja želim da ljubiš mene , a ne prošlost . Idemo da onim napolju otkaz uručimo .
Oni napolju ,ustadoše ko vojnici pred starješinom i nakloniše mi se . Mojsije i Lenji mi poljubiše ruke . I jednu i drugu .

Deba mi oprilazi i cereka se:

-Jel’ te na…

Nije zavšio . Dobio je dvije noge u potkoljenice . Jedna Mojsijeva , druga od Lenjeg. Eso malo sporije trza i za pendrek . Hoće da ureduje , šeficu  da brani.
-Šta vam je konji jedni ? Šta se ritate . Samo hoću meleku da pitam , da li je ovaj naš slunto sinoć nasekirao . Ništa više .

No, ja sam radosna , vas bih dunjaluk izljubila.

-Nije Deba , nije me sinoć natakario . Tebi bih prvom rekla, bez da me pitaš . Dušom se dijelio . I uplašio me toliko , da sam mislila , da će mi srce puknuti . Uplašila sam se toliko da bih ga umlatila da mi je umro . Sad ga je groznica popustila . A nadam se i da je još mrven ostalo, da ga opet grijem . Ostalo je u Božjim rukama.

– Onda će sve biti dobro . On ima neke veze gore . Nego ga , za svaki slučaj opet , ovih večeri, plaho pripazi . Hajmo se , mahlukati , maknuti odavde i sada za pravo zapiti . A ti nam malena javi ako te bude diro ili sekiro , ili ružio kako ne treba , da ga mi malo naerendamo.

I odoše. Sva trojica i vuku Esu sa sobom. Idu u votaži. Taj život im uzeo sedam dana. Kasnije sam čula da se Eso Mraković jedva uspio opravdati kod žene. Išli mu mahalaši , sa drugama kući , da ga opravdaju . Samo je nasmijali i dever joj napravili . Tri joj dana sa imanja nisu mrdali . I nije im vjerovala . Vidi Aiša da i njima i drugama viri iz očiju ono što je i njoj nekada virilo . Sada malo manje , dvije kćerke su tu . A Esi vatra iz očiju niti manjka niti se stišava . Ko konj vrani gazi . I neka . Neka je taki dok je živ . Da nije taki ne bi ga ona begenisala , niti ćeri sa njim izrodila . I ne bi dever trpila da nije taki . Nije ona ljubomorna , samo se boji neka će joj ga ukrasti . Vrijedan je on i veseljak . A kad udruži osmjeh , gitaru i oči ; santu leda bi na šilte namamio .

Gledali smo u predvečerje koje nam se poklanjalo . Kao i uvijek ljeti , sunce polako mimoilazi Igman , smješta mu se sa one strane od srca , iznad blažujske raskrsnice i šalje pupur ka dolini u kojoj sve odiše Ljubavlju i Milošću .

Grad bliješti kao mlada koja se stidi ljepote i rumenila svoga , a željna je branja . Slatkasti mirisi ružica i baklava , mješaju se brašnjavim mirisima somuna . Mogu se naslutiti zveckanja tisuća sofri i zahvalne molitve Bogu Jedinom , a svojim milosrđem neizmjerno dariva .

Mio je je ovaj naš Grad čednosti i prelijep u ovoj Blagoj noći . Svaka njegova noć je blaga i okupana Milošđću Božijom. Rekli su joj da niko ne zna tačno koje se noći javlja . Ja želim da ona bude  ove noći . I iduće i da se ponavlja sve dok je on tu ili mi se duša ne uznese .

-Noć i dan su prošli mila . Svašta se dešavalo . Hvala ti, Malena moja . Idemo se osvježiti i presvući . Večeras nema uzmicanja i bježanja .

Ja sam u panici i u žurbi . Pa onda smirena i odugovlačim . Istuširam se . Šminku ne stavljam nikad mi nije trebala . Stavljala sam je da ljudima pružim masku koju očekuju . Nemam ideju šta da obučem . Nisam više ona napadna , strašna Luce . Ja sam mala djevojčica , kojoj srce i duša vape da se žena probudi i rodi . Vrijeme je . Sinoć sam osjetila da pupam. Možda je vrijeme da procvjetam .

Da nije njegovih anterija , večeras ne bih imala šta obući . A opet nije li to to previše napadno i prozirno . Sjetim se da je jednom rekao .

-Žena bez anterije je kao cvijet bez mirisa . Žena u anteriji je kao pupoljak ruže . Skine je , pupoljak otvori lati , jedan po jedan i polako se rađa centofilija . Žena sa stotinu velova . Obučem onu bijelu ljepoticu koju mi je neku veče dao i zbog koje su mi suze iskrile . U njoj sam nježna , krhka i čedna . Nekoliko uvojaka sam uvila i jednu pletenicu na strani srca pustila .

Nemam potrebe za ogledalom . Znam kako izgledam , već sam se u njoj vidjela . Šta ću , taka sam .Bez lažne skromnosti , prelijepa . Vila . Uzimam lančić sa safirom . Dojke su mi malo življe , da ih dodir zlata i safira umire.

Sada sam spremna . Za šta ? Možda se sve ovo meni prisnilo . Nije . Čujem lagano kucanje . Srce mi počinjem tući kao ludo , ko nekoj balavici , ja moram pod hitni do zraka doći , zato mu kaže:

-Samo malo .

Sjednem i duboko dišem . Uh . Uh . Joj , mamo majčice . Šta sad ? Misao mi leti na onaj dan kada sam se ovako usplahireno i radosno osjećala . Vidim Dodu , kako se niz Džidžikovac na svom harleju klizi . Ja mu mašem i jedan poljubac šaljem . Škripa kočnica … Zatresem glavom .

-Ludačo , sada si našla da misliš o tome . E , svaka ti čast. Hoćeš li neko zlo da zazoveš ?

Misli mi se vraćaju na poljanu kraj izvora Modre rijeke . Dodo i ja ležimo . Sretni smo i zaljubljeni . On mi priča o tome kako su svi Bosanci pjesnici , jer ih ljubav i Božija milost tome od rođenja uče . I vidim malo dalje na Mostu duge Mali Princ stoji i tužno me gleda . Tada sam mislila da je to neki voajer koji je upečio oči u dvoje zaljubljenih među cvijećem , Sada znam da je to on bio .

Nisu to čista posla . Ali nije me briga . Moje smirivanje se oduljilo . Bojeći se da mu čekanje dosadi i da mi može pobjeći , sledim se i disanje se uravnoteži . Izlazim . Nije pobjegao. Neuobičajeno širok osmjeh mu blista . Prelijep je i kada se smješi . Vidim prikriveno divljenje . Ono je obostrano .

Prima me za ruku , ispreplićemo prste , malo šeretski , kao djeca koja se spremaju da zijane u cvijeću čine . Vodi me u baštu iza kuće . Sve je tako jednostavno , neprepoznatljivo , a blisko mi i svečano . Bašča nikad nije izgledala urednije i ljepše . Neko , a tko drugi no on , je upriličio šedervan , koji nikad nije bio tu . Bašta više nije bašta . Ona je đardin koji se prelijeva u tisuću boja . Ruže i još ruža . I cvijeće i još cijeća . I rosi ih , veseli žubor iskrica vode , koje se razlijevaju sa mramora . Bijeli mramor iluminozno svijetli ispod violetne neonske sijalice , koja noć i bjelinu pretvara u fluoroscentni bjeličasto , ljubičasto , plavetni san .
Malo dalje na ivici violetne svjetlosti naziru rubinovi peškuni od mahagonija . Nisu moji .

Zapravo kad bolje razmislim moja je bašta , cvijeće i ja . Baštu je uzurpirao , cvijeće posuo svojim bojama . Šta li će tek meni uraditi ? Nije bitno , sada kada mi se vratio .

Noć je onakva kako sam uvijek željela da bude . Nježna i blaga kao pahulje na plačnom kapku , koji se boji da ga tugu ne povrijedi . Zvijezdice su manje sjajne i sramežljive , pogleda okrenutog ka svjetlosti u đardinu . Osjećam , da bi mnoge od njih željele da su na mom mjestu . Mjesec polako oblake lovi . Za sobom vuče jedan smotan u obliku snova . Kada dođe vrijeme zakloniće se iza njega . Uvijek je bio nestašan , ali sramežljiv . Zviježđe se sada igra . Kao da žmirka . Približava se i udaljuje . U jednom momentu se toliko približi i izgleda da će se svakog trenutka strmoglaviti na nas . A onda shvatim da samo plešu slijedeći ritam moga srca . To je bolero. Možda i tango .

Više ne znam šta je šta . Smućena sam i ustreptala . Nisam zbunjena ni munjena , ali me malo strah.
Sofra je pristavljena . Sa mjerom i ukusom . Gladna sam . Muzika krenu . Ništa određeno . Lagani , nedefinisani , sefardski  zvuk  gitare , koja se višeslojno rasipa po đardinu , da bi se vratio i i srce doticao . Ono osjeti da je muzika ljubavna i prepusti joj se .

Nema veze što je ovo naša veče . Znači i njegovo . On ne sjedi . On čak nije ni konobar. On je ukočeni batler koji samo treba da mi prozbori :

-Da, miledi.

Samo ga osmjeh spašava da ne zakucam kašikom po sahanu i kažem:

-Batler , slijedeće jelo , pliz .

Ta mi pomisao zazove smijeh . Koliko je samo miledi miledilo batlera svojih . On mi se pridruži , dodade mi kristalnu čašu što podsjeća na ružu , sebi uze drugu , malo je podiže i reče:

-Sa srećom , miledi .

Obrok je bio po mom ćeifu , kafanski: teleći medaljoni sa sufleom od gljiva , koji je preliven preko umaka od rajčica , vanilije i češnjaka . Dodatak je bio pregršt u vodi kuvanog pasulja , blago posoljenog i jedva pobiberenog , pristavljenog u pasirani grašak sa češnjakom i korpicu od prženih krompirića . Salata obična : paradajz-krastavac . Nikad čula jelovničku  kombinacija , ali vrlo ukusna i pikantna.

Tada mi pade na pamet , da ga u stvari nisam nikad vidjela jede . Uvijek bi stavio nešto od jela na tanjirić ,i grao se viljuškom , jelo ubadao i obrtao , a ni šta u usta nije stavljao . On se skoro nasmije i kaže:

-Dobro si to primjetila mila moja. Meni je neugodno jesti u društvu ljudi. Suviše su upečeni i šablonizirani . Jedem sa njima kad moram , ali mi ne prija . Nisam primitivac , ako si primjetila. Ali jelo je ritual koji nosi zdravlje . Ja sve jedem rukama . I ljudima to ne prija . Neki se zgroze . Jedem rukama , jer su mi za jelo date ruke . Ne jedem ništa što traži kašiku , viljušku i nož . Da mi trebaju za jelo Nebo mi umjesto ruku dalo pribor za jelo .

-Kako jedeš supu i čorbasta jela ?

-Bolje ti je da ne znaš . Šalim se. Srčem je iz zdjele.
Gledam ga zapanjeno . Pred kraj dvadesetog vijeka neko ne upotrebljava ekscajg . Zagledam ga i pitam se da li je normalan i sa ovog svijeta . Ili me laže.

-Normalan sam mila moja , probaj i ti jednom . Možda ti se dopadne .

Više ne čudim što se nadovezuje na moje misli . Navikla sam , a i on mi malo pojasnio , da on to ne umije i ne smije raditi . On čita ljude . Nije me uvjerio . Čuj molim te ; čitati ljude.

-Šta misliš kad bi ljudi bili rođeni sa viljuškama , noževima i kašikama . Kako bi ljubav vodili .Zamisli tog cirkusa , tuge, jeze i straha . Cirkus jer dvoje se upinje da se miluju , a ne mogu i samo metalne zvukove rade . Tuga , jer da joj grudi , bradavice , milodarje koje mu se nudi , stegne , pomiluje ne može . Strah te , jer ne znaš sa kakvom zvijeri ležeš i šta ona može činiti.

-A zato ti od mene bježiš . Strah te i ne vjeruješ mi . Evo vidi mi ruke . Ženske su i meke . Čak i nemaju duge nokte .

-Nije zbog toga mila moja . Tebi bih dao da me miluješ da imaš giljotine ili garota umjesto ruku . Tvoja je duša tako čedna i neokaljana da se bojim za nju. Ti ne znaš kako večeras izgledaš . Zamisli neku meleku , koja je djevojčica i u kojoj se žena rađa. Želi to i nije je strah čina i velikog grijeha i možebitnog bijesa neba. Oprostiće Milostivi. Valjda. ljubav nije grijeh.

Strah me je da ne učinim neko zlo ovom djetetu . Znam da to dijete njoj nikad ne može učiniti zlo , osim ako je moranje ili sudbina da vode ljubav zlo . Zamisli plavetnu meleku čija dobrota toliko voli ,da je boli i sama pomisao da nešto krene po zlu. Zamisli prekrasnu meleku koja svoju ljepotu nikad nije darovala jer je tuga sa putanja ljubavi skrenula . Uvijek zastani i osluškuj svoju dušu mila . Nikad nećeš pogriješiti i sve će ti biti rečeno . I znaj , šta god da odlučiš , meleke nikad ne griješe .

I ne bježim ja . Samo pazim da se stvari dešavaju redoslijedom kako im je suđeno . Srklet radi grozne stvari i može ih obrnuti na zlo . Mnogo toga ti ne znaš mila moja . Ali te tvoja čednost štiti . I volim te mila moja . Za čitav život . Nemoj to nikad zaboraviti.

Obiično bi me poslije toga ovlaš poljubio . Djetinje . I sada me poljubio . Ali ne ovlaš i dječije . Pokupio mi je usne u jednom dahu , kada sam se najmanje nadala . Prislonio je svoje onako kako to obično čini . Nježno i blago u desni ugao . Ali sada nije stao i odmakao se . Sada je nastavio da lagano klizi ka lijevom uglu mojih usana , pritiskajući ih duž putanje svojih usana. Tada su nam se usne cijelim svojim ružičastim dijelom spojile prvi put . Tada je zastao . Usne su nam bile spojene i titrave . Tražile su još dodira .

Osjetim da je otvorio oči i moje se otvore i vidim da mu u lijevom oku iskri suza . Ona koja nikad ne pada . A u kojoj ja vidim slike . Ovog časa u toj suzi ja vidim proplanak sa violetnim ljubičicama i bijelim ružama . Orošene su i svjetlucaju . Sasvim lagani vjetar ih jedva primjetno talasa .

I još osjetim da su se to njegova čista duša i ljubav spojili u proplanak , koji on meni poklanja . Ja nisam kao on . I moje suze su nevaspitane i same padaju , dok srce upija te darove njegove djetinje duše. Ja osjetim da su i moje oči počele da šalju slike . Vidim kako se on ogleda njima , zadovoljno se smješi . Nikad prije , a ni kasnije nisam vidjela toliko sreće i dobrote u tim djetinjim očima koje su govorile:

-Večeras živimo za tebe mila naša djevojčice .

Na čas , samo na čas mislim da ludim . Jer , eto , umom se povezujem sa očima . Nije mi žao ako i poludim , jer se učim da tijelo može da govori . A ono što se meni govori je tako iskreno i možda malo naivno , ali gane do srži.

Sjedne pored mene .Opet me prime za ruke , prinosi ih usnama , čelu pa usnama , pa čelu , pa još jednom usnama . Prije me taj ritual smetao . Mislila sam neko mahalsko pre… uveličavanje datosti . Činio mi se kao pomalo primitivan i servilan način ispoljavanja privrženosti . Sada me taj čin ježio do miline , od koja nasrhne koža . I željela sam da to što češće čini . Bilo je u tim dodirima toliko toga mističnog i tajanstvenog , punog neke snage i uzvišenosti , koja odiše blagošću i koja čovjeka svog obuzme i ugodno opušta.

Naglo se odmakne , sagne  i kupi suđe .

Ja sva treperim kao list na grani , prije nego što ga vjetar razigra . Sve u meni je buna damara.

A on . Glupan . Prelijep je . Mio i drag . Uslužan i dobar . Ali glup . On je sada našao da skuplja suđe i da ih slaže . Zamislite , nabavio je barska kolica na kojima se gura posluženje . kao da mu je to zanat, pa želi da ga lakše obavlja. Glupi slugan !

Gledajući ga , bura u meni se ne stišava , postaje prijatnija i ugodnija . Nisam više nestrpljiva. Vatreni damari su se preoblikovali u čežnju i ljutnju . Odjednom ja mogu da ga čujem . Misli mu čitam :

-Bože mili , kako je samo lijepa i čedna . Ja za sebe nemam želja . Sve su uslišene . Podari njoj sreću , molim te , Oče naš…Ti oprosti mi .

I još čujem:

-Ako u nečijim očima nešto vidiš , to je odraz tvoje duše ili tvoje pomisli da to trebaš da vidiš.

Mislim da je to vezano za dan prije  njegove muke . Ali o tome ništa ne vidim , niti čujem , niti znam .
Shvatih da sam se našla ispred zida šutnje . Te večeri kada su ga izmrcvarenog donijeli , svi su imali nekog posla ili se pravili da ga imaju . Niko ni jedne jedine da progovori šta se tamo negdje desilo , ili šta se njemu desilo .
Ni moj Eso . Kažem moj , jer radi za mene . Pitam ga šta je bilo , on ne spušta pogled kao lažovi . On diže pogled nebu kao da se moli za oprost :

-Ne znam . Malo se popilo i ja zadrijemo .

Znam da laže , ali opraštam mu . Spasio ga je i donio .

Poslije , mnogo poslije , kada su lutanja i traganja nosila boli , Lela Jela Jelena mi ispričala šta je bilo . Vjerovatno ne bi ni ona . Slamala se , jer joj je Herco slomio srce . I dijete koje je izgubila.
Ta priča je bila njena osveta Bjelavskim mahalašama . Poslije kada se sabrala , reče :

-Draga moja , ovo što ti ispričah , samo je mahalski trač . A znaš ti mahalu . Od slona pravi muhu ili obratno . Ja baš ne vjerujem u tu priču . Nekako mi nije sa ovog svijeta .

Ja je zovnula , nisam imala mira . I bila sam strašno usamljena . Nedostaje mi toliko , da mi dunjaluk  izgleda kao tunel bez svjetla , ili oblačna noć bez mjesečine i zviježđa . Golo , tamno i prazno .

Bilo je predvečerje kada je došla . Iznijela joj kafu i hurmašicu . On malo peči lice i kaže :

– Nisi morala . Barem da je tulumba . I nešto ljutice . Težak vakat . A lijepa noć. Biserje se prosulo , miris zviježđa nas kupa , a u nama pelin je , a blentovija nema . Tvoj će se vratiti , i obasjati i ispuniti i tebe i tvoj đardin . On se uvijek vraća . A moj je za mene mrtav . Neka ga Gospod poživi ,  ne kunem ga ,  dobar je on .

A priča ti izgleda ovako :
-Onomad , kada si dala privesti Dobrog , nije se bunio . Znaš to . Samo se smješkao . Znao je da će to da se zbude . Ne pitaj me kako znam . Onaj Mojsije je kao nekakav Prorok . Oni Oma je kao neki veliki Čarobnjak . Deba je samo ludi uskotračni filozof . Lenjije fatalist , koji svijet pokreta vidi iz svog ležećeg ugla mirovanja . Baška Baša dijeli svijet onako kako najbolje zna . Ljubavlju , uglavnom fizičkom . Ali ljubav je uvijek ljubav . I pesnicama se probija kroz život . Moj Herco nije toliko slab koliko se čini . Samo je njegovo srce trošno . Tako rođeno . A u tom srcu samo vizije , ljubav i snovi .

A Dobri ti ima djetinje srce koje sve osjeti i spaja sve njih . Spaja i vidi onu ukupnost svega postojećeg . I voli Boga svoga Jedinog . Nikad nije rekao : ja Ga vjerujem , jer to se podrazumjeva . Samo kaže : ja Ga Volim . Za njega je ljubav sve. I vjerovanje i milost i bezuslovlje . Odakle mu znanje ? Ti izaberi i nećeš pogriješiti .

Nikad ti on nije maknu iz kuće . Osim u dvorište i najčešće u baštu. Umoran ti je on , bona. TTu , kod tebe se odamrao , radeći oko cvijeća i sanjajući ljepotu i dobrotu na ovom dunjaluku. Kada mu je nešto trebalo, nazvo bi me i ja bih mu obavila posao . Ne pitaj zašto je mene izabrao , jer to ne znam . Bilo koju od nas da je bilo šta zamolio , bilo bi mu učinjeno .

Možda je to zbog mojih anterija i moga ukusa , jer je znao da su one moj odabir i kroj . Svaka koja je zaplesala pred očima naših blentovija je moj rad . Joj, da samo znaš koliko su blentavi i dobri . I kako srce ženi mogu svezati u čvor , pa ga onda Damoklovim mačom presječi. Da ti mozak stane , a srce ne prestaje da krvari .

Svaku anteriju , koja je tebi poklonjena , ja sam uradila onako kako je on to zaželio . Svaku unešenu stvarčicu ja sam mu izabrala i donijela . Preko bašči , jer nije želio da tvoji kerovi išta vide i da se zabrinu .
No , oduljih , taki smo ti mi mahalaši . Razvezemo priču i nikad kraja . I onom drugom , najljepšem nikad ukraj ne možemo stati . Vjerovatno i ne želimo .

On je znao da će se ono zlo desiti . Da li mu je Mojsije nešto reko ili je on samo pozvao njega , Debu i Lijenjeg radi društva i pomoći ne znam . Omu nije zvao jer slabo vidi , i često mu se zlo prisniva . Hercu nije zvao jer bez mene nije znao disati , a ženskim tu nije bilo mjesta . Baška Baša ? Njega nikad niko nije mogu uhvatiti ni stići .

Nikad prije nisu bili u Brezi , ni jedan od njih. To ti mogu garantovati . Niti jedan . Kako su znali gdje će se parkirati , to ni ptice ne znaju . I zašto su fešatali ? To je bar lako reći . Oni od svega prave cirkus . Kažu tako su život i zlo podnošljiviji . I njima je sve lako . Imaju zavodljivo i bolečivo oko . Žene na to padaju ko mala janjad . Kad oni feštaju , to je poj slavuja ili let grlica u đardinu ili barem bašti . Tu mozgu nije mjesto . I obavezno mora biti trešnja . Da li je prije njihovog dolaska ispred te trokatnice bila bašta i trešnja ne znam , ali je tog dana trešnja drugi put rodila . Odjednom preko noći . I mještani se ibretili . Ali i uplašili . Drugo sazrijevanje uvijek priziva neko zlo .

Organizovali oni pravi teferić , samo se Dobri malo izmako . Žao mu , ali ne smije teferičiti. Mora biti spreman . Pitaš zašto ? Joj , jesi nestrpljiva i naspi'der jednu bona . Onaj njegov hlađeni Kurvoasier , znam da je uvijek spreman . Može nalećet . Tko mu ga zna ?

A i život je nekad prava kurva . Nisam došla samo da ti pričam . Hoću dušu da ti  isplačem . Kome ću ako neću tebi ? Treba ti učiteljica . Letjeti može svako i to je barem lako . Ali pasti i krhotine skupljati ? E , zato ti treba nauk mila moja . A ja sam tako pala , slomila  , da se nikad više neću sastaviti .

Gledam je . Nije okusila ni kafu ni slatko . Jesam luda . Dobri kaže : Slatko i kafa se pristave na kraju , da insan ima čime predahnuuti i ruke zabaviti , jer najčešće poslije dolazi ono glavno . Prije bih bila u čudu i mislila , vidi glupače , ne zna šta zbori . Ili je pijana ili je luda . Vidim nisam pijana , a znam da nisam luda . Barem do juče nisam bila .

Više nisam naivka kao prije i nisam u čudu . I u pravu je . Ne može se na prazan stomak pričati . Uz priču ide piće . Uz piće meza, uz mezu muzika , uz muziku ljubav , uz ljubav , … ma znaš već šta i krug nikako da se zatvori .

Odem , zadržim se malo i donesem nam piće , tri četiri tanjurića meze i zrnastog voća. Na njegova batlerska kolica natovarila i dogurala. Dobri me naučio :

– Piće bez meze je otrov . Sto bez voća sluti bolest . I flašu obavezno stavi pored stola . Može zatrebati, a insan nije ringišpil da se svaki čas diže . Flaša na stolu bez veze smeta . Ljudi vole mahati rukama , može se proliti i sluti na nekontrolisanu žeđ . Skontam priča će potrajti , da ne bih ponovo ustajala , vrnem se i donesem čitavi flašu .

Ona podiže čašu u visnu očiju , čeka da je ja podignem , nasmiješi se , povučemo po gutljaj . Nasmiješimo se i coknemo .

-Poznato , zar ne ? Došla bih ti ja prije . Dobri me zamolio . Kad god uzmogneš , kaže , ti joj odi . Trebaćeš joj . Krhka je ona . Ne daj da mi se slomi . Ja kontam šta on to zbori ? Bedevija od , haman dva metra da se slomi , zbog bale od metra i dva žileta . Hajd’ , nemoj facu motat u papirni fišek pun vode . Samo se šalim . Čovjek bi ga na srce privijo. A bogami kod tebe veliko , ima se na šta privijati.

Dobri se na ledini osamio , okrenuo leđa drugarima i bulji u jedan balkon na drugom ili trećem spratu i dva prozora sa strane . Nikakav mig , zvuk ili bilo šta da se javi . I njemu ne smeta , jer on postaje kip .
Mojsije drži harmoniku pored sebe , sa lijeve strane . Da je Zlata tu , on bi je teška srca prislonio na desnu butinu . Malo je zamišljen , nadrko onu crnu obrvu , reko bi čovjek ovi nikad ne može zaspati . Deba neke folove prosipa . Ženske koje su se primakle se valjaju od šege , muškarci su malo dalje , ne smiju prići , jer ih niko ne zova . Čini se Deba je samo dekor , koji treba popuniti prostor , jer Lenji ne mrda i ne diše samo ponekad mrdne palcem i izusti :

-A – a.

To daje znak da je živ . Ja razgulila priču ko hodža teraviju , a ženama se žuri večeru na sofru pristaviti . Ti ko na iglama . Takve smo ti mi mahaluše . Volimo haustorke mezetit i krv na slamčicu batrgati. Jes da si naša postala , ali uglavnom njegova i to te vadi . Inače ni riječi ne bi čula .

Organizovao Mojsije kadu , vodu , šlauf mjesto šedrvana , mezu iz aščinice i jedan teferički hastal . Baš ko da su rođeni u Brezi . Jedna mu djevojčica i dječak nabraše sve trešnje sa grane . Ispade čitav sepet . On sepet na leđa , ode do rječice , zagazi do nasred nje , onako u haljinkama i mokasinama i butum sve tršnje izli u rijeku . Ljudi se čude zašto to . On kratko :

-Otrovne su i da zlo ne zazivaju . A i ribe ih neće . Osjete bolest Otplivaće do mora . Tamo će so zlo izjesti .

I samo što su se oni razmjestili dođaše oni tvoji drotovi . Parkirali se sa strane. Deba ih ne gleda , nema dobro iskustvo sa organima . Instiktivno bubrege gladi . Mojsije zove jednog čovjeka , dade mu tri pive i reče :

-Dvi za one plave , jedna za tebe .

Dođe i mjesna policija , ali brzo odoše . Tvoji ih otpraviše . Kažu :

-Luca naredila bez intervencije , njeni su , ili belaj.

Ženske moljakaju da se malo zasvira . Jok kaže Mojsije , nemamo klarinet . Lenji malo živnu ali se vrne u besvjesni položaj. Deba ga pita šta je sa tarabukom . Mojsije se okreće damama i bespemoćno širi ruke.

– Eto nemamo ni tarabuk za ovog blentovana .

Donesoše i klarinet i ogromni ciganski doboš , nije bilo tarabuka . Deba zino , rasplako se ko dijete u poljskoj ćenifi ,  kada ima tvrdu stolicu i kaže Mojsiju .

-Hvala ti brate i gdje čuo i gdje čuo . Otkako sam se rodio , sanjam da bubam i hekam u cigansko ćemane. Joj što volim cigančice .

-Da znaš što ne znaš , bježo bi od cigančica ko gušter od poplave .

Ispotiuha i ukratko mu muhabeti Mojsije. Uto , nasta škripa kočnica , i tvoje drotove probudi . Izleće Oma ljut ko dva- tri šiptara kada se vrnu kući , a ne prodaju sve košpice i kikiriki na tekmi . Prilazi policijskom autu i dere se :

-Jebo vas pas , niste nas zvali da dođemo sa vama .

Za njimubrzano stiže moj Herco i vuče ga za ruku :

-Ćuti Oma bolan , zar ne vidiš da su to Lucini drotovi . Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Donjoj . Ne vidi vam ovi Oma dalje od nosa . Smotala ga ćoravost . Hoće on zlo viđeti na sve strane , pa ga po očima poklopilo . A možda mu se refleksija baterije kada je tražio crvuljak o mozak obila .

-Pa kako ste stigli dovde kad ništa ne vidi ?

– Dobro . Ja mu navigavo . Samo vozi desnom stranom i ne brini . Kad se umoriš ti opet skreni desno i opet vozi desnom stranom . Ni za živu glavu nemoj lijevo . Odosmo u helać . Valjda se držo uputa . Ja se malo uspavo , da me srce ne strefi . Lud je kad vozi , a ništa ne vidi . Samo otvori prozor i viče:

-Sklanjaj te se sputa ide zima ljuta.

Normalno da mu niko ne vjeruje . Đe ćeš polovinom avgusta u Bosni zazivati zimu . Ajd da je prtkraj avgusta to i nekako .

-Jes , kada bi ja znao gdje je desno . Odakle slijepac zna gdje desni žmigavac. Za lijevo je lako. Nemaš pojma gdje je i kako god voziš ideš u ulijevo. Ovako ja vozio na ćoravo , ko ruski rulet . Ništa ne vidim i kontam , jebo ga pas . Sada je mora zaspati . A ja niti vidim , niti znam gdje je desno, a ni kočnice mi ne rade . Sreća da sam to znao . Inače bih se nervirao što ne rade .

Prilazi Mojsije . Deba neće , ljut na drotove .

-Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Gornjoj . Jel’ ti se posrećilo . A , smješkaš se lijo. Vidim da si omastio brk sa nekom kokicom .

Herco protuvriječi . Mora radi istine . Srce je u pitanju . Ako rikne svaka istinita će mu se gore kantat :

-E nije bio u Gornjoj nego u Donjoj.

-Kako znaš ?

-Što će se penjati u Gornju nije lud . Bliža je Donja i normalnija . Očas su uniđe u nju . I što će se penjati u Gornju kada se može finu spuščati posred Donje.

-Kako će se spustiti kada je Gornja iznad Donje.

-Iz Budakovića , konju jedan , eto odakle će se spustiti.

-Joj , ta ti , valja . Ti ko neki prorok sve znaš . I gdje treba spustiti , i gdje ne treba .

-Ne baljezgaj . Nego Eso , nemoj onoj zaćorenoj ništa više javljati . Počeće paničariti . I nikad ni jene o bilo čemu, ovođe što se strefi. Tako ti je suđeno . Akšam će uskoro . Muzika i belaj počinju .

Tu Jela Lela Jelena zasta , duboko uzdahnu i dignu čašu , zaboravila da se i meni pije , i popi je naiskap .

-A onaj moj slunto samo se za srce drži i ode kod Lenjog i prileže . Reko bi čovjek meit do meita se složio. Nego bona ima li neke muzike ovdi . Samo pet minuta da ohanem . Nisam ovoliko pričala od kako me Herco prvi put zvekno . Najčešće sam jaukala . Znaš onu našu :

-Što ćeš pričati . Odakle ti vrijeme frajerko.

Šta ću , ja pristavih gramafon , dodadoh joj ploče . Ona odabra jednu . Neka pakost joj se javi u licu , poče da savija ploču kao da će je prepoloviti , ali onda se naglo raznježi , poljubi je , suza joj iz oka kanu i prošapće :

-Bleso blesavi , natakareni smo i ja i ti .

Stavi je i prosu se glas :

O Jelo Lelo Jelena…

A onda se Lela Jela Jelena zavali u jastuke na šiltetima , pogleda me i pita :

-A šta te ova priča interesuje . To nije tvoje i od ovog svijeta . Bitno je da je on tvoj . A ono što i zašto prije tebe , zaboravi . Čak i ono što će biti poslije . Uživaj dok jeste . Zaviri u nutrinu svoju . I pogledaj . Dobro pogledaj . I ono što vidiš razluči na prije i sada . Ono prije zaboravi . O onome poslije i ne pomišljaj . A sada je samo ovaj tren važan i ako ga propustiš , razmišljajući o onom prije ili onom poslije neće izaći na dobro . Otrovaćeš se i nećeš život živjeti . Uhvati tih nekoliko trenutaka, koji se sada zovu , koliko više možeš , da ti bude dostatno za uspomene i sanjanje , dok ga nema ili čekaš da se doma vrne .

Evo moje srce je ranjeno i skoro da se skrši . Ali ga lijepe uspomene , onih prošlih sada dana, drže na okupu , da se ne prospe na milje komadića . I zato je dio mene ponosan i sretan . Dio mene svaki dan umire , ali ne crnilom nego nježnom tugom , koja me budi i miluje . Hercino srce je raspršeno na hiljade djelića , a on to ne zna . Tek kasnije , dok ga zanos novine prođe , će shvatiti svoje sada , biće dockan i hvatat će se za glavu : šta učinih . Nije on ništa učinio . Nisam ni ja . Tako se desilo . I to je najgore od svega , ta bespomoć . A ja mu ne mogu oprostiti njegovu bespomoć . Mahalaš je trebao znati kako da mi pomogne . I sebi . A ne da se tješi sa drugom . Nešto krene po zlu , dvoje to znaju . Misle sve će biti u redu i prepuste se iluzijama prošlih dana , misleći da će sutra biti bolje . To sutra ne dođe . Ne njihovo . Jer njihovo sada im je bez riječi pobjeglo , i ono poslije su samo snovi i boli . Boli su dobre. Znače da je čovjek živ i da je bio voljen .

Ti si sada voljena . To je ono što valja živjeti . Pusti magiju prošlosti , bilo čiju . Mogu ti ja pričati i slagati ako želiš i misliš da će tebi biti lakše . Ti ne možeš i ne moraš , obavezno , znati da li je to istina . Jer nije tvoja . Ni ja ponekad ne vjerujem svojim mislima . Pitam se da li je nešto bilo ili mi se samo pričinilo .

A mahalaši uvijek tako . Baljezgaju . To ih spriječava da misle . Jer neće da misle . Drugi ih uče kako da misle . Od malih nogu . Praoci , oci , škola , učiteljice i ljubavnice, komšiluk , društvo , vlast , policija. Svi ih uče . ne daju im mira . I samo čuju : vako , vako , vako i ovako . To, to, to i to . I nikako drugačije. I još – Nemoj , nemoj , nemoj i nemoj. O daj , daj , daj i daj.

A oni prestali da misle , jer bi se onda pitali :

-A gdje smo tu mi ?

Znaju da su nigdje i da ih nikad ne bi pustili ako misle svojom glavom . I samo belaj . Ludara ili pržun . A među normalne im se ne ide . Puno su ozbiljni i “previše” učeni . A to nije dobro . Tako se ne živi.

Dok oni baljezgaju i Esi mozak mute , akšam pada . Svi zasjedoše ispod trešnje i muzika poče . Bez poja . Neki lagani sevdah , nešto od srca i samo njima znano . Toplo , nježno i tužno . Nisam bila prisutna , ali kažu – žene su plakale , muški su sakrivali suze , a oni se u pauzama smijali . Deba je primjetio :

-Ovo je dobro . Mi takarimo muziku , a dunjaluk rida . Valjalo bi nam češće među svijet . Bolje vako da suzu puste , nego da nad životom kukaju.

Dobri živnu . Upališe se svjetla na balkonu na drugom spratu i dva prozora oko njega . Okrene se , pogleda u Mojsija i klimne mu glavom . Ovaj mu otklima .

Muzika ne staje , ali postaje sasvim tiha . Tarabuk je nijansu jači , ali jednoličan . Tam , tam , glasnije tap tap i reskije tapa , tapa , tapa , tap . Pa klarinet samo povuče akord tuge , zastane , ali se akord i dalje razlijeva . Harmonika tek titra kao da prati nevidljivu pjevačicu , koja tek treba da pusti umilni glas čežnje i nesrećne ljubavi .

Ja ti to ne mogu opisati .Takve tonove ja često čujem , ali nikad nisu isti i jednako tužni . I uvijek se razlijevaju kada nekog nešto treba zaboli . Nikad prije . I nikad poslije . Ova veče je bila izuzetak . Ništa se ne dešava , a muzika kao neki  bauk kruži i priziva tugu i bol .

Svi se zagledali u svirače . Deba je u centru pažnje . Nikad ozbiljniji nije bio . Sav je ton , on je prim , njegov ogromni ciganski tarabuk daje patos koji zove neumitnost  i zaziva usud . Krneta gudi , Lenji je preporođen . Živ, živahniji nikad nije bio , osim…

Herco našao neki dugački čaršav , omoto ga oko grudi i stegao . Misli dobra preventiva da ga srce ne prekine . Boli ga ta muzika . Osjeća da vabi i  njegovu zlu kob. Oma stalno skida i briše naočale . Dioptrija deset minus i deset plus . Skoro . Još nije , ali biće . Brisanje ne pomaže . Naočale su ili vlažne ili suze liju . Tako mu je to nanijećeno otkako je Kosa usnila. Plaču naočale umjesto njega. A i njegovoj ženi sumnjive te dioptrije . Nije Oma razrook i manit da ne zna koje mu je koje oko i da nije moguće imati kod jednog insana minus i plus deset u isto vrijeme. Ali Oma je mahalaš, a oni pojma nemaju o medicini. Osim onih koji je završe. A među doturima ima najviše jalijaša i mahalaša.

Mojsije svakim akordom sijedi i blijedi . Lijeva obrva mu više nije nadrkana , već ponizno u dubokoj molitvi ka zemlji pogledava . Naglo dignu glavu i u Dobrog gleda . Dunjaluk za njegovim pogledom muči . Dobri prisloni glavu zemlji . Jednom pa drugi put . Ruke ka nebu pruža i ustaje . Čebe ispod sebe polako , poravnava . Jedan kraj , pa drugi , pa treći . Četvrtom prilazi i polako ga diže u visinu grudi . Zastaje još jednom u Mojsije gleda , opet mu klima . I diže pogled ka balkonu .

Vrata  se otvaraju izlazi djevojka  u bijelom , vrane kose je raplela , svjetlost je vilom nestvarne ljepote čini . Na desnom oku, onom od milosti  joj nacrtana plava suza vjernosti . Na lijevom oku onom od ljubavi , crna suza beznađa .

Duboki uzdah probi se ka nebu .To dunjaluk ljepoti čast odaje . Znali su je , ali nikad nisu mogli shvatiti zašto je tolika ljepote i umilnosti jednom biću darovano . Ljepota polako , jako usporeno , skoro pospano prilazi ogradi balkona i pogledava dolje .

Dolje , Dobri  stoji i gleda u nju. I on sav u bijelom , ruku na srce stavio , kroz ruku mu krv probija , odjeću rosi , i mirno je gleda i šuti . Ona preplašeno uzmakne kad ga njeno srce prepozna :

-Šta ćeš ti ovdje ?

-Meni je mjesto tamo gdje me srce vodi . Ti bar znaš .

-Miči se , nećeš me spriječiti .

-Znam , ali ni ti mene ne možeš spriječiti .

Skida ruku sa srca . Krv  ,kao voda sa izvora, curi mu niz ruku . On joj se smješka :

-Evo ti opet nudim ljubav svoju .

-Idi molim te , tvoje čarolije mi više nisu potrebne .

Dunjaluk je zaibrećen .Nije mu jasno šta se dešava i ne čuju kako Mojsije šapuće Debi i Lenjom :

-Sada .

Njih trojica spuštaju ćemane iz ruke , lete ka Dobrom i razastrtom ćebetu i hvataju ga za tri slobodna kraja. Svaki po jedan . Čebe se zateže . Na vrijeme .

Ljepota sa suzama na licu plavom ispod desnog , crnom ispod lijevog oka , sa rasplatenom kosom koja leprša i svejtluca  na vjetru, koji naglo zapuha iz sve snage . penje se  na zid balkona . Zastaje , gleda u nebo . Bljesak munje se razli u hiljadu zmija . Zagrmi , kiša pljusnu i ona samo zakorači i kliznu dole . Savršen let u prazno  sa nogama naprijed . Zapravo klizanje niz bujicu kiše , koja u tren smoči njenu samrtnu vjenčanicu , kroz koju se probi nagost i ružičastost savršeno skladanog tijela  .

Prisutni odaslaše u kišu jednoglasni i uskomešani krik:
-Joj !

Nesrećnica udari o ćebe , ko kamena lopta u tepih , zateže ga , pokosi trojicu , ono popusti . Čebe je odbaci na onog  četvrtog sa krvavim srcem u rukama , što joj ljubav u dockan čas nuđaše . Njih dvoje postadoše svjetlost i nestadoše .

Mojsije je ljut i zaviruje se ispod ćebeta , iako zna da nisu tu .

-Koji od vas dvojice konjina nije držao kako treba ?

Lenji molećivo gleda u Debu , ko veli , sviro sam krnetu , držo ćebe , ne mogu još i govor držati . Deba se cereka i sa smiješkom odgovara :

-Eh , kaki si . Vazda na nas dižeš frku. Nismo ti mi ništa krivi . Ona je . Ko je tjerao da leti . Pod jedan . Nisi vidio da je ona u poslijednjem trenu naskočila na Dobrog . Pod dva . Kao da je htjela da ga povede sa sobom . Pod tri . Jes ga vala naskočila . Ko jahačica u finišu takara . Pod četiri . On ništa , samo ja zagrlio i čvrsto je drži , ko najveći levat . Pod pet . Ja bih ludaču namah zvekno , sve da je sa petog skočila . Pod šest . Joj , jes dobra , pojo bih joj nešto ko sjeckani burek , bar tako razmišljam , ali ona heknu po njemu i nema ih . Hava . Pod sedam . Načisto puhnuše . Pupa hava . Pod osam . Jes , vala ovo žensko , prava koka zraka . Taka ljepopta da nam ubije havera. Neka mu. Hoće on mutiti na sve strane.

-Daj ba Deba  , uduni . Matere ti . Nije ti ovo nabrajalica o anamo onoj ili capinu .

Tišina bi bila mukla , da kiše ne lije , da munje nebo ne paraju , zmije grme i Mojsijeve oči ne sijevaju .

-Eso pali makinu . Idemo. Znam gdje su .

Okreće se Omi i Herci .

-Vi ste krivi za sve . Da ne dođoste , sve bi bilo u radu . Prorijedili ste havu svojim udisajima . I poremetili gustinu  sekunde svojim sljepilom i umorom . Vozi nas našem gradu , polako i pažljivo , što brže možeš . Kiša lije , on je na rukama nosi . Oboje su mokri  i dibidus helać . Ona manje , on više . Ali uskoro će se to promijeniti . Ako odocnimo najebali su . On misli da je spasio . Nije ga briga za sebe . Možda uspiju , ako stignemo na vrijeme . A vidim da nećemo.

Eso htjede da upita :
-Kako znaš ?
Lenji mu prstom šareti :
-A-a, i a.

Deba neodređeno prevodi :
-Ništa ne pitaj , luda , takarli bez takara noć. Sve ti je Eso moj zapisano u onim zvjezdama što se nikada ne vide . Ove što ih insan svako veče kuži su navlakuša . Oblanda . Da se insanski hajvani zablenu u tu ljepotu i da ne vide dalje od nosa . Nego uključi brisače do daske , možda nas poguraju . I ne znam što tegarimo ovu kilavu mrcunu sa sobom . Evo ga hrče , a ono dvoje riknjavaju . I to je naka poetika scientia . Mrtvac hrče , ljepota se gasi i gubi.  Da nismo u žurbi sad bi ti reko da samo zeru prikočiš , da Lenjeg isprcam kroz vrata , da se riješimo balasti i brže plovimo po ovom kijametu.

-Ne znam bona , kako su oni mogli toliko izdržati da ništa ne cugnu .

Zamorila me ta priča i grlo mi osušilo , pa sam morala malu pauzu napraviti .

-Tebi grlo suho , a šta misliš kako je meni budali , koja ti o budalama pričam .

-Ne reče mi što ti i Herco više niste skupa . Kakav je belaj napravio .

-E vala ne sazna šta je bilo . Ne ove ture . Ti bi da ja glasnice trošim , a valja mi na kraju večeri zapjevat jednu . Samo za nas dvije . Ili neću , nego pustiti jednu što mi se godinama mota po duši i rovari ko lud kamen ili sihire . Što ti ne bi ispričala kako te Dobri zvekno ? Hajd’ , dobro , ispravljam se ; što ti ne bi ispričala kako ste vas dvoje vodili ljubav prvi put . Prvi put je epopeja ili sranje . Nema treće . Vidim po tebi da je to bilo ovo prvo i malo pride toga . Osjećam to i dobro znam , kako to sa Dobrim ide.

Ja je gledam , malo sumnjičavo i zaprepašteno . Ona i Dobri ko bi reko . Zar mu Herco nije jedan od dražih mahalaša . Skoro da sam uvrijeđena .

-Ne budi , blesa . Ja i Dobri odakle ti to . Znam da mu se sviđam i da me poštuje . Ali ja sam mu samo ženski drug . Uvijek me je tako izdvajao . U početku sam bila počašćena . A onda kad sam skontala šta radi , bila sam ljuta . No , brzo me prošlo . On mi je stavljao do znanja da ono što ne mre biti , neće biti . A tako je i bolje . Nemam ja srca viška i za bacanje , pa da ih svaki mahalaš , pomalo ledi i svoj dio leda nosi , a meni sante ostavlja . I nikad ne mislim šta bi bilo kad bi bilo . Jer znam kako to sve izgleda . Harco me naučio . Svemu i preko toga . Jedino mu srce u takaru jako , a prema meni slabo . Bilo . I biće . Njegovo je proklestvo neprebol . Moje mirenje sa bolom .

Ja se zagledam u nebo . Mjesec plovi , zviježđe žmirka , povjetarac lahori , đule mirišu , Dušeci su udobni . Ja i Lela Jela Jelena udobno zavaljene , pijuckamo kurvoazije , žmarimo slatko i pušimo život . A njih nema, pa nema.

Ne proklinjemo jer nam nije dato . Dato nam je da imamo , pa nemamo . Ja imam neka nadanja , Lela Jela Jelena je izričita . Kaže :

-Nisam ga ja prekrižila , ni srce moje , ni duša . Ljubav naša je prejaka . Nikad on neće odseliti iz njih . Tu je njegov dom . Ali ponos je sve zakapijo lancima i katancima i u čeličnu seharu turio , a ključ u vulkansko grotlo bacio . Gorimo , ali ne dosežemo ključe , da se oslobodimo . Ponekad mislim da je mnogo puteva Gospodnjih , koji ka nama vode . A mi najčešće biramo upravo onaj pogrešni , koji nije naš . A od nas samo jedan put vodi . Ili dva , ako bolje razmislim . Jedan vodi u život , drugi u smrt . Trećeg nema . Zapravo ima , ali taj dođe poslije smrti i zavisi od činjenja na ova dva prva puta .

Samo ponekad pomislim da ovi tvoj mališa , ima mnogo više od dva puta kojim hodi . Nemoj misliti da je to dobro . Ni tebi , još manje njemu . Gledam ga  svih ovih godina koliko se znamo . Nije on uvijek  tužan , osim poneked kada se zagleda iza zviježđe . Rekao bi čovjek da ne gleda , već čeprka iza , kao da nešto traži . I čini se , tek kada to nađe da postane tužan .

I odluta . Jedini od mahalaša on nekud stalno luta . I vraća se . Sekund pogrbljeniji . Tren tiši. Dlaku umorniji i upravo za tu dlaku bjelji . Ne sijedi on . Samo ja vidim kako mu se dlake boje. Po povratku sa tih svojih puta , od Jedinog datih , samo nam kaže :
-Dobri ste vi , najbolji .

Blesane potapše po ramenu , nas grlice , tako nas zove , primi za ruke , stavlja ih na usne , pa na čelo i opet tako . Njih ne glada . Znam da to nije dobro i da on zna ono što oni ne znaju . Nas sa nježno gleda i kaže :
-Život je lijep , grlice mile . Saznaćete jednom . Sakupljajte lijepe uspomene . One su danas rijetkost .

Sa tih lutanja bi nam uvijek poklone donosio . Ništa skupocjeno , ali uvijek osebujno . I uvijek bi donio nakoliko kašeta kurvoazijea i ž'tanki . Navikli se mi na njegove rituale i mirnoću . Izgurao bi barska bife kolica . Na njima iće i piće . On ih uz našu pomoć  spravlja i priprema . Znao je kako i šta ko voli .
Prvo bi uzeo flašu kurvoazijea , zagledao je , obrnuo , okrenuo i nasuo svima prst srednji , položeni , do pola visine i nasuo u kristalne čaše . Prvo one lijeve do srce za naša srca . Zatim bi nasuo onu izdvojenu , desnu desnu čašu , nevjernu , lutaličku . Uzeo bi kutiju žtanke , blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi . Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan . Ciganka bi mu zaplesala . Otvorio bi kutiju , svakome ponudio , pripalio ih . Podijelio pića i sjeo . Podigao bi čašu i coknuo gutljaj . Đardin bi zapojio milinom od coktaja

-Molim vas grlice mile , pristavite sofru , blesani su vam gladni , a ja sam zeru umoran .

I kako da ga ne voliš malena . Svakom od nas je davao sve i više od toga . I svi smo mu značili sve . Zapravo kad bolje razmislim nije nikoga imao do nas i svih onih grlica , nama poznatih i nepoznatih.
Nikad ništa nije tražio za uzvrat . Ne za sebe . Za druge jeste . Kad god bi taj neko trebao pomoć , a on je stizao davati i moliti se .

Ti se sigurno pitaš zašto ti sve ovo pričam ?

Misliš da sve znaš . Nešto znaš , ali mnogo toga ne znaš . Kada pomisliš da si sve naučila , i počinješ da žališ , dolazi kraj . Zato ne srkleti , ni u čemu . Sve će biti onako kako treba da bude . Pa voljela ti to ili ne . I polako sa učenjem . Neznanje pa spoznaja je najljepša moguća stvar . Mnogo spoznaja i život postaje neiznenađujući i dosadan .

Pričam ti bona , da mu oprostiš , sve što misliš da mu možeš zamjerati . Olakšaj mu . Težak je  teret  njemu nanijećen . I samoća , mila , mnogo samoće u koju tek djelići tvoje svjetlosti u nju mogu prodrijeti .

Eto i ovu nesrećnicu je on spašavao . Bila mu je ljubav i sebična postala . Htjela je sve , a on tek dijete u odrastanju i pri nauku . I već duboko usamljen , na stazi koja vodi do mnogobrojnih puteva koji bježe jedan od drugoga , a svi su njegovi i svima mora proći .
Ona je njega napustila , jer je težila nečem višem , Dobri joj je bio nezreo . Suviše djetinjast i sanjarski zagledan u nebo. Slutim da je on je podigao ruke u visini ramena , okrenuo dlanove prema nebu , zatresao malo ramenima , jedna suza u desnom oku , da visi a crvena je i nikada ne pada .

-Oprosti mi . Pokušao sam , ali mnogo toga ja ne znam . Naučiću , Mila . Valjda , ako mi je suđeno .

Kada je dostigla to više , ono je odvelo iz njenog , našeg Grada čednosti i srce joj je napuklo . Ostalo se naslućuje . Ono što je dostigla nije bilo njenoj duši dostatno . Srce na jednoj strani , čezne za Saraj dvorima , Malim Princem i njegovom nježnošću , ljubavlju i djetinjom pričom i neukošću , a ponos je preči da mu se vrne . I tone ona . I tone . I tone svakog dana sve dublje i sve dalje . Niko nema da joj ruku pruži. Dobri je par puta posjetio , kada je kući bježala . Ona se pravila da je sve dobro i da joj nikada nije bolje .
Oboje znaju da lažu , ali im njen ponos ne dozvoljava da prave riječi kažu . Ona ne želi da se ponizi i moli za pomoć , on ne želi da je ponizi i ne nudi joj pomoć , samo kaže :
-Ako ti nekad bude trebala pomoć samo zovi , ljubavi moja jedina , ja ću ti doći . Ti nemaš drugi dom doli ljubavi u srcu mom .

Nikad ga nije nazvala . Doli jednom , veče prije nego što se ovaj belaj desio . Nije ništa progovorila . Bio je to huk mećave bez tona . On je znao da je to ona i zato je odletio u pomoć, i mene zamolio da mu mahalaše pozovem u pomoć . I zato nije spavao sa tobom , da te ne povrijedi.

Htjedoh da pitam…

Ona mi stavlja prst na suta i kaže :

-Ne žuri sa pitanjem . Insan je stvoren od žurbe . Kada ti sve ispričam biće ti jasno , da je on samo dijete, koje ima svoje pojmanje časti .

Uze viljušku , žustro razgrnu komad tulumbice , pa ga prepolovi, pa ga učetvrti ,  u osmini, stavi ga usta i kaže :
-Upravo onakav kakav treba da bude . Sočan, nabrekao i sladak.

Takva su vam mahalska djeca . Samo se igraju.
-Nije bona  samo da se igramo. Svašta nešto radimo . Samo lijepe stvari . I čuvamo tajne koje nas najviše bole . I nikome ih ne pričamo . Imamo mi neki blesavi kodeks šutnje . Daj pusti nam ovu kasetu , ja je ponjela , znam da ti nemaš vakih za plač , nešto što miriše na naše blentovije .
Pustim , slušam skamenjena i plačem…

Sačuvaj tajnu ljubavi moja…

Ovi iz mahale baš umiju da rasplaču .

-Oduljila ja ko Šeherezada , a i srce me počesto boli od kada sam svoju nerođenu djevojčicu i Hercu izgubila .

Ispričava se Lela Jela Jelena .

-Evo sada će ponoć , a oni tvoj baš u ponoć , veče prije nego će belaj biti , sanjo san da ona jadnica leti i pada . On ruke pruža i lomi ih , iz ramena mu ih čupa , ali ne može da je zaustavi . I ne boli ga . I on sa njom pada na travu , i  ona se na jedan jedini kamen kilometre ukrug  nabija ljepot  glavicom i umire na njegovim skršenim rukama . On se budi u znoju i suzama , ne može ruke pomaknuti . Slomljene su . To se samo njemu čini i on sam sebi prijeti:

-Nemoj je pustiti bleso jedna , da ti opet kroz ruke klizne .

Razmišlja šta da se radi . Nema se tu puno šta mudrovati . Ispod pendžera , ispod balkona gdje će letjeti neku zamku treba postaviti . Ali ne može sam . Treba mu pomoć.
U to mu telefon zvoni , javlja se Mojsije i reče mu :
-Znam šta si sanjo . I ja sam . Samo u mom snu je nas četverica u ćebe faćamo i sve će biti dobro , mada će nečijom greškom ukrivo odskočiti i ti ćeš najebati. Dibidus . Skoro pa skroz , bezbeli , možda i naskroz , ako te ta drotulja , što se oko nje natežeš , ne spasi . Ako to ne učini , onda ti mogu reći da si tek tada najebo ko žuti . Eto tako ti stvari stoje . Pa ti vidi šta ti je raditi . I da znaš , ni mi te ža . Hoš ti mnogim stolicama svoje jedno dupe poklanjati .

-Dobro , dobro . Zaslužio sam . Nego samo onu dvojicu , najblentavijih pozovi . Nikog drugog . Grlice pogotovu . Nije to za njihove oči . A i kako ćeš se , ba , pored njih koncentrisati .

Ti se to jutro uspavala ko mlada poslije takara , samo što ga ti nisi fasovala , već se u našeg merhuma zaljubljivala i sretnila. Taki ti je on . Ni jedne o ljubavi ne govori , a ti se do za vrata zaljubljuješ i pizdiš . I čekaš da te mlatne .
Kad si ono vidjela da taksi za ugao zalazi i kad si kavonoz vode preko praga , ko da je veliko ribanje , zalila, oni su već bili na po puta . Ti si mogla samo sjesti na beton , plakati i moliti da ti se Dobri vrati .
A on negdje po kiši , sav slomljen sa nerećnicom luta . Oni tvoj Eso juri da nesreću spriječi. Mojsije navigava , Deba konta kako da Lenjeg isprca iz auta , jer je zalego i spava ko da se ništa ne dešava .

Odmako je Dobri pet kilometara pješke . Sredinom ceste , najsigurnije je , da ih nešto ne satare i vodi malenu nazad , domu svome, Sarajevu Gradu čednosti . Tamo im je mjesto i lijek . Ne zna se da li je to svjesno ili nesvjesno mislio , ali je nogu za nogom vukao .Teturao se i klecao , a nju je čvrsto u rukama nosio , na srce je naslonio , da joj ono pjesme ljubavne pjeva. Tepo joj i govorio :

-Ništa se ne brini Mila , sad smo opet zajedno .

Nemoj me ništa gledati , kaže mi Lela Jela Jelena , Tada još nije bio tvoj i još ti nije dao da ga ubereš . Sada valjda i znaš zašto . Mahalska čast i poštenje .

-Gotovo je – kaže Mojsije – kasnimo pola minute , iza prve su okuke , sada na njih auto ide . Okerapit će ih , iz voleja ko Musa keseđija Miloša Obilića. Džaba on ide sredinom džade , da ih ništa ne satare .

Dobri vidi auto koji juri im u susret i zna da neće moći zakočiti i da ih neće mašiti . Okreće mu leđa , da zakloni ljubav , da auto njega spuca .

I Eso vidi , okuku su upravo prošli , na cesti dvije prozračne , pokisle sablasti stoje , njima okrenuti . Oboje su bijeli i mokri ko da su oni kiša . On stoji , čvrsto je zagrlio i ne pušta . Pogrbio se . Metal škripi , kočnice vrište . auto malo kasni kasni sa zastojem , ne uspijeva se obuzdati , posklizava i udara Dobrog postrance . Ovaj pokleknu , ali se ne da , jer u ruci blago od kristala ima . Neće mu se sada polomiti . Ne dok je on živ.

Auto zastade , na nogama i leđima , prilike u bijelim , sada već  ritama. On kleči ,  jedva se vidi . Onda sjedne . Na auto se naslanja , milu djevu u rukama drži , čvrsto , ne ispušta je i šapuće joj nešto . Jedino Mojsije zna , to je njihova davna , ljubavna pjesma , što su je skladali dok su prvi put ljubav vodili .
Svi izlaze iz kola . Eso hoće da odleti ka nesrećnicima , Mojsije mu ne da . Kaže mu :

-Ne diraj ih . Njima je tako , kako je . Ni dobro , ni loše . Ako ih prekineš , prekinućeš ih ko sugu  grančicu , zauvijek . Sada oni ljubav vode . Anđeosku .

Deba ga pogledom pita :
-Jel je stvarno takari ?

Mojsije odmahuuje rukom ko veli :
-Nikad ti pameti nećeš doći .

Deba ramenima sliježe ko da mu odgovara:
-Šta ima ako se malo natakare . I ja , kad bih trebo mrijeti , volio sa takara na pute gornje krenuti.

Uto se Lenji iz auta izvlači i pita :
-Ko koga takari .

Osjete da ih Dobri gleda , smješka se , usne mu se razmiču i kiša im donosi :
-Hvala vam .

Sklopi oči i usni . Spavaju dva insana , dvije ljepote blesave , krvave i mile . Nije im to trebalo , po ovoj kiši ; konta Eso . A opet razumije ih . Mladost ludost . Valjda će izić na dobro .

Spavaju dva anđela , svuda kiša oko njih , a na njih više ni kap ne dolijeće . Prelijepi su . Iako su usnuli , ima se osjećaj da bi svaki čas mogli poletjeti . Toliko u bjelini i vlažnosti liče jedno na drugo , da Eso mora da pita :

-Jesu li njih dvoje brat i sestra ?

Mojsije i ne progovara , ali svi ga razumiju
-Eh , što ti je život . Bili su jednom toliko bliski , ko što ni jedan brat i sestra nikad neće bit .

Dođe hitna , Esin kompanjon u njoj . Eso u Mojisija gleda , ovaj odmahuje glavom i prilazi mu:
-Samo još deset minuta . Nego jami se gitare , idemo im praviti društvo.

Uto stiže fićo . Herco vuče Omu za uho i prijavljuje Esi :
-Nije htio da vozi sredinom džade . Kaže boji se da ne naleti na Dobrog i onu padavicu . Zna da će ih neko spucati , ali ne zna jal’ on , ti ili neko treći . Kako su njih dvoje ?

-Vehto , on malo vehtiji , iako se smješe . To o ljubavi sanjaju , koju više nikad niko neće moći skrpiti . A možda ni njih .
Kaže Eso , iako ne zna odakle mu te riječi izviru . Ko da nisu njegove . Da nije mahalaš postao.

*

*

XI Dio

Deseti dan

Nedelja 22. avgust / kolovoz 1971.

Tri godine prije

Tiho sam . Malo kvasna oko očiju , ali mirna . Duboko i jednolično dišem , ne znam da li spavam ili sanjam. Jer lebdim i ganuta sam . Nutrina hoće da plače , ali srce se smije . Oboje od radosti . Sada sam još ubjeđenija da je naša ljubav od neba darovana .

Češkao se desnom rukom za resicu ili kosu iza lijevog uha . To je radio kada je razmišljao ili se pravio da razmišlja .To je radio kad je bio nervozan i napet . To je radio kada je imao problem . On nikad nije razmišljao . Nikad nije bio nervozan i napet i nikad nije imao problem . To je radio kada je želio da izbjegne nesporazume koje donose razmišljanje , nervozu , napetost i probleme.

Ja ne znam šta je sa mnom . Ja odjednom plačem , ja vrištim, mene sve boli , ja sam vrišteća bol . Ja sam voljena žena . Srce moje upija sve te potoke ljubavi , koji polako počinju da se slijevaju niz grudi , preko stomaka , preko i unutar procvjetalog ljubljenog đardinskog brežuljka , niz noge u bijele čizme sa plavom vinjetom i lijevu i desnu .

Val se ponovo vraća,  još jači , veći . Ima ga toliko , on je cunami koji se dijeli . Zapljuskuje i plavi scrce, leti ka umu zbriše ga i polako utonu u čednu dušu .Tu se smiri .

Onda se skoro postidim .Malena Luca je postala žena .Ona je naga i u zagrljaju Malog Princa.

Ja znam šta je sa mnom , ja više ne plačem , mene ništa ne boli , ja sam zaljubljena grlica koja slabašno uzdiše i bibanje tijela svoga smiruje .

U ponoć , tačno u ponoć se to desilo.
Mislite da ću vam pričati .
Ne sada . Možda jednom . Sada nije vrijeme skidati velove te noći .
Jer ljepotu njenu bi zaledile tragedije koje slijede .

Neke detalje priče sam malo izokrenula . Da me ne bi odmah osuđivali . Neke sam ofarbala nekim valerima koji su se desili , ali su možda mrven bili drugačiji . Suština priče ovog dnevnika je ljubav .
Moja bezuvjetna i neprikosnovena ljubav . Samo sam žena . Od krvi i mesa . Ali i svijetle duše . Nikad nisam imala izbora šta ću biti . To za ovaj dio priče i nije važno . Nakon nekog vremena će biti važno . Da dovede u red zbrku , koju sam u životima Malog Princa i moga napravila.

Kod mene , vam ništa ne može biti obično .

Malog Princa sam upoznala kada je imao šest godina. Spasio me grijeha. Mislila sam da je anđeo poslat da me spasi. Htjela sam sa mosta u rijeku skočiti jer nisam imala nikoga u ovom svijetu bola. Četiri godine poslije vidjeh tog anđela uplakanog i vrištećeg . Zagrlih ga , ali ga ne uspjeh smiriti , osjetih bol ogromnu dok se otimao i vrišteći bježao. Sedam godina poslije čuh :

-Dobar dan.

Bilo je to tri godine prije onog  viđenja  na ljuljački , kad sam se opet u njega zaljubila . I u Frku Frkicu . Sjećate se ljuljačke i pomisli da su…

A prvi put sam se u njega  zaljubila…

Bilo je to jedne kijametskeavgustovske večeri tri godine prije . 1968. godine.

Velike su kiše padale . Potoci , bujice se niz mahale slivale. Oni nerazumni  Kaliman , sa svoja dva konja i batal zapregom , doveo je u kasnu veče tri tone ćumura i tri matra drva . Zaprega se raspala pod teretom . Njega nije bilo briga . Samo je ispregao i poveo konje i požurio da se skloni sa kijameta.

Nas četiri nismo baš sa ovog svijeta . Ne znamo nikoga , tu u mahali . Odemo do susjede , koja nam je ponekad služinske poslove obavljala . Uputi nas na kuću nekog hadžijinog sina, koji ima troje muške djece , momćići , koji đeparca radi rade sve što mahala zaište.

Samo je jedan bio kod kuće . Oni srednji . Viđala sam ga i ranije , ali nisam pretpostavila da bi mogao biti od hamala koji unose drva i ćumur za novac . Bila sam neuka . To je u mahali običaj . Mlađarija , i pomaže , i ima đeparac . Čula sam vrlo često ne uzimaju novac  potrebitim .

Svaki dan , dva puta prolazim kroz njegovu ulicu . A on je uvijek pred vratima kuće svojih roditelja . Poslije sam shvatila . To on mene čeka . Upozno mi vakte . Nikad ne progovori ništa osim :

-Dobar dan .

I gleda u mene . Skoro zaljubljeno , ali više radoznalo .

Nakon mnogo vremena mi je rekao , sasvim ozbiljan , tonom u kojem nije bilo dileme da se uvijek pitao da li sam ja njegov anđeo . Nije vjerovao da sam insanka . Susretao me u pogibeljnim situacijama. Spađavala i dizala sam ga. I zato mi nije smio ništa više reći .

Mene je njegov dobar dan zbunjivao . Vidim dijete je , goluždravo tiće . Druge malje ga tek dohvatile .Ja sam tada imala trideset godina . I skrušen pogled . A on toliko čednosti u tom pogledu, da me to me tjeralo da se ponekad zagledam u te djetinje oči . Sramila sam se , iznevjeravala sebe i zavjet , ali sam ga morala gledati . Nikad nije promjenio izgled lica , niti išta više rekao , samo :

-Dobar dan.

Ponekad se desilo da ne susretnem njegov pogled . Izbivao je negdje . Ja bih tih dana , u groznici sanjala te oči pune dobrote . I tuge . Bože mili , koliko su tužne te nevine oči bile , dok me je gledao .
Boljelo me kad nisam vidjela to dijete, te oči . Željela sam da je sa njim sve u redu. Da ga opet ljudi nisu povrijedili.

A onda bi se on vratio i kao kula stražara, bi mi, dva puta na dan govorio:

-Dobar dan.

Ako bih mu se nasmiješila , i on se meni nasmješio . Ako bih u pokori sagnula glavu – i on je saginjao .Svidjelo mi se što nikad nije prilazi i to što ništa nije tražio . A osjećala sam da je navikao da samo daje.

I to dijete, taj moj dobar dan nam, te kišne noći, ozbiljnim glasom odraslog insana reče:

-Ništa ne brinite , sredićemo to . Odite , sklonite se sa kiše . Brzo ću ja , samo da nađem još nekoga da mi pomogne . Malo je prevelik posao za jednoga .

Malo se zadržao. Mi smo već pomislile da neće doći pa smo same počele unositi . Bile smo na ivici plača. Hladno nam je , promrzle smo i prokisle . Teško je i ne znamo kako se to radi . Ruke smo izgrebale, nokte lomile , plakale , jer je boljelo.

Ipak jeste , zaista je brzo došao. Nama se učinilo da je vječnost prošla. . A nije morao . I nikog nije našao da mu pomogne . Znale smo da je slagao kad je promrmljao :

-Brzo će pomoć doći. Dok se presvuku .

I nije nam dao da se mučimo :

-Odite unutra . Hladno je . Kiši . Nije ovo posao za žene . Saće pomoć!

Ušle smo. Nadstojnica nam je rekla da se pomolimo za mladog ćovjeka , njegovu velikodušnost i hrabrost.  Drva i ćumur su bili ispod mog prozora. Nisma bila znatiželjna . Nisam ni smjela biti. Ali nešto vuklo da vidim kako će to unošenje izgledati. Iz sigurne udobnosti sobe , u polumraku , sa distance da se ne primjetim gledala sam u kišu koja je zarobila ogrev i dječaka. Da, dječaka. U neprozirnom vodopadu kiše zaista je iugledao kao sjena nekog dječaka.

Potpuno je otvorio prozor podruma koji je služio kao skladište za ogrev. Bio je vrlo metodičan . Prco je olako usporenim ritmom, šažljivo ubacivao drvene cjepanice ubacivao u podrum. Nije se obazirao ako bi neka cjepanica promašila otvor. Kada bi se tih cjepanica nakupilo toliko d abi smetale prolazu drugih , on bise primakao otvoru u sve ih je , sa bliske distance ubacivao u podru, To je potrajalo nešto više od jedan sat. Kad su sve cjepanice završile u podrum on se kroz prozo spustio unutra. Zbala sam da slaže cjepanice na bočni zid uz sama vrata.

Nakon pola sata je izašao. Vjerovatno je završio sa slaganje drvenog ogreva i oslobodio i pripremio prostor za ugalj. Sada je trebalo odraditi teži dio posla. Borba sa drvenim komadima  je trajala ravna dva sata,

Njemu kao da se nigdje žurilo nije. Iako prokisao do kože , vjerovatno nije osjećao hradnoću. Tijelo se zagrijalo od naporne aktivnost.  Iz prsluka, koji je opkačio na šteku ulaznih  vrata ,  je izvadio cigarete. Bijela kutija. Sjećam je se . Poslije ću se navići da je susrećem. Njegova sarajevska Drina bez filtera. Sjeo je na betonske stepenice isopred ulaza i mirno , bez žurbe izvadio cigaretu , zatvorio kutiju. Cigaretom dva tri puta lupnuo o kutiju i pripalio upaljaćem , koji je ličio na moj, koji nisam već par godina koristila.

Koliko toliko zaklonjen od kiše , sasvim polako je guštao uvlaćeći dim duboko u pluća. Na tren dva bi ga zadržao . Vidjelo se da uživa u njegovom zauzimanju pluća, i onda bi polako , pod uglom od 45 stepeni istisnuo dim iz pluća. Onda , pri kraju cigarete , negdje poslije njene drge trećine , je  pogledao ostatak, bacio pogled na ugalj i slegnuo ramenima. Ustao je , ugasio opušak u bujicu koja se nije stišavala. 

I tada , tri sata , stoosamdeset minuta, iz minute u minutu , sistematično ho-ruk lopatanje ugljena. Duboki zaron i klizanje lopate po vrhu asvalta . Puna lopata. Zamah ne staje, samo se diže uvis ilaganim zamahom se sadržina lopate proslijeđuje kroz prozor u podrum. Za čitavo vrijeme niti jedan promašaj. i samo dvije cigaret pauze.

Kiša se nije ni jednog trenutka nije umorila niti zastala. On je prkosio kiši kao da joj je želio poakzati da čovjeku ne može ništa nauditi. Normalno , ako se uzda u Boga Jedinog. Prođe sat , prođoše dva sata, približava se kraj trećeg. Takmaci ne posustaju. Hrpetina je sve više postajala hrpica. Svih pet sati je je ponavljao : Saće pomoć!

Dođe na red i zadnja lopata , do pola puna. Lakoća te lopate kao da ga iznenadi i on prvi put promaši prozor otvora. Nekoliko preostali komada breze udariše u sivkastu fasadu iznad. Kiša prestade da pada. U trenu se razvedri i sunce obasja kišom isprano mjesto, gdje je prije pet sati bila ogromna hrpa ogreva.. On odloži lopatu i rukama komad po komad ubaci preostali ćumur u podrum.

Pozvoni na vrata . Znak da je završio . Otvori vrata , sjede na betonski pod u hodniku., naslonivši se na priškrinuta vrata. I zaspa. Sa poslijednjim svjesnim treptajem njegovih mokrih trepavixa javi se ezan i zvuk katedralskog tornja. Bio je petak,  akšam , 20.00 sati ,  8. avgusta 1968. godine.

Nadstojnica nije znala šta će tim okamenjenim dječakom. Poslala me do njegovih roditelja da im kažem da ga prebace doma, jer je od umora zapsao u našem hodniku. Njegovi su to veče imali eminentne goste i nisu mogli prekidati sijelo. Samo neka ga ostave u hodniku i poture mu kakvo staro ćebe pod glavu. Veliki je, biće on dobro.

Nadstojnica je , sa vidnom elagodom , pokazala da ima srca. U znak zahvalnosti , vjere ili ljudskosti rekla je sestrama da ga prebacimo u moju malenu sobu koja je prije moga dolaska bilapredviđenu za iznenadne potrebe male karmelićanske družbe.

Sestre ga unesoše Ja jedva da sam stigla ja postavih čaršaf prije nego ga heknuše . I izletješe iz sobekao da su se riješile neke gubave balasti. Bez milosti . Ostadosmo glavna i ja. On nije jekno , jer ne može ili neće. Nije pri svjesti .I nije bio dobro. Bio je u groznici. Pokisao , mokar, pothlađen i umoran tijelo je gorilo. On se tresao , i povremeno bi se razaznao šapat – saće pomoć.

Nije dobro, nikakonije dobro. konstatuje nešto što je evidentno. Pokušaj mu pomoći, Znaš šta ti je raditi . Školovača si se za to i radila si jedno vrijeme sa jantežim bolesnicima..

Izađe i ona iz sobe . Ja po peškire , toplu vodu , termofor , ćebad i zastanem . Treba ga skinuti . Kako ću ja to , jadna li mi majka . Ne bi se reklo , ali nikad muškarca nisam skinula.  Moram ga skinuti , i vidjeti ga golog . A nikad golog muškarca ili bilo kakvog muškarca u  svojoj sobi nisam imala, niti vidjela.

On odjednom otvori jedno oko . Ono lijevo  Pomislih ono od djetinjeg srca. On mene ne vidi . On mene osjeća . Kristalno oko mi poručuje :

-Snaći ćeš se ti .  Bog Milosti i Ljubavi  je uvijek uz tebe.

I snašla sam se , jer Bhegova Uzviišenost sve čini mogućim :

 Svukla sam ga , ali pogled na golo muško tijelo me ukoči . Kako ću ja to ? Muško mi tijelo moja ruka nije dotakla .  Zatvori lijevo oko , ono od ljubavi . Otvori djetinje desno oko od milosti . On mene ne vidi . Znam to , jer oko mu uvrnuto ko u nedoklanog kurbana , kojeg hoće još jednom da prikolju .Biserno oko mi poručuje :
-Snaći ćeš se ti . Ljubav i milost su svuda oko tebe.

I snašla sam se. Strah od još jednog gubitka čini čuda :

Posuših mu kosu. Počeh ga prati  alkoholom . Prvo noge, da tu golotinju  što prije završim i pokrijem plahtom. Bi mi lakše. Zatim lagano prah grudi i vrat ,pa leđa i ruke. Kada dođoh do dlanova suze mi na oči krenuše. Nisu to bili dlanovi . Tosu bile krvave  rane iz kojih je nezdrava krv curila. Tamo gdje je lopata rodila desetine žuljeva, ona ih je pretvorila u kađastu masu nalik komadićima mljevenog mesa.     ri počinje da drhti i da se grči.

Čujem kucanje na vratima . Otvaram . Nadstojnica je diskretno okrenuta leđima. Neće da gleda u golog dječaka:

-Ne peri ga . Sada je najpreče da osjeti ljubav i toplinu , inače tko da zna. Jadničak. Igrao se hrabosti , samo da spafi ženske glave od pogibelji. Samo lezi pored njega i čvrsto ga zagrli . I pjevaj mu psalame , bez prestanka dok se smiri. On ih se neće sjećati , ali um će mu ozdraviti i tijelo smiriti.  

  I ode .  Ni  savjeta , riječi ohrabrenja  Samo jedno kratke:

-Lezi pored njega , ako treba i gola i pjevaj mu. Jedino ga to može spasiti. Možda.

Lako je mudrovati. Ni što , ni kako , ni radi čega . Samo se okrenula  i otišla . U meni se javi bunt , nalik na pakost:

-Hajd ti bonaićka lezi pored njega . I ti mu pjevaj mu borbene , dok će on umirati u zagrljaju nepoznate žene. Lako je nešto iskantat. Ni što , ni kako , ni radi čega .I samo se  okreneš i odeš .  A ti se Luce privijaj uz samrtno biće

Kasnije , mnogo kasnije sam saznala da je njena ljubav umrla na njenim rukama , a ona je bila bespomoćna i shavtila da nije za ovaj svijet. 

Zatvorim vrata ,  legnem pored pored njega. I zagrlim ga. Čitavim tijelom ga obgrlim. i počnem psalamiti. I odjednom nije me ni stid ,niti mislim da je grijeh. Biće šta mora biti. Znam da je Bog Jeidni uz mene. On drhti li drhti. Grči i bacaka ko pijetlić kome su otfikarilu glavu. Ili kao da ima goropadicu. Više nisam na muci i ne pitam se:

-Kako da se skinem kad nikad nisam gola pored muška legla. Kako da ga ugrijem kad ne znam kakav je dodir muškog tijela.

On se ukoči , uspravi, zakoluta očima , pa se počne talasti.

 -Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina .

Šta ću ja moram plakati . To jadno , dobrio dijete umire i o ljubavi jedinoj sanja. Baš sam neka razmažena pizdunka . Barem se svučena i čvrsto ga zagrlim. Čvrsto, da mi ga groznica ne ukrade. I još jače, da mi ga smrt ne odnese. Nisam osjetila nikakvu bojazan , ni sram. Samo vrelinu tog gorućeg tijela koje se sa dušom  dijeli . Tačno mi se priviđa da pehlivani na tankoj , najtanjoj liniji.

Jedan glas u meni sluti da je ovo dijete posebno i da ga trebam sačuvati. Odjednom na tren osjetim   misao koja bljesnu i ugasi se prije nego je zapamtih. Prava bol će doći godinama poslije. I ubiće nas.

Vreo je , kao vazduh u pustinji . I znam – sada je usamljen . Najusamljenije biće na ovom svijetu . Bori se . Trza se . Ne da se. Tek ponekad jekne :
-Nemoj , mila . Ne čini to .

Znam ne govori meni . Ja mu ništa ne činim. Samo ga umotavam u svoje toplo tijelo , pjevam i plačem. S  tišćem ga i grlim . Glavu mu na grudi snene stavljam . Ne znam zašto , on se okreće i odmiče . Valjda i besvjestan neće da skrnavi bjelinu moga tijela .Onda sam prestala pjevati . Imam prečeg posla . Stisnem ga da ne bježi . Ljubim ga u krhki vrat i meku kosu koja miriše mojom mladošću .

-Nemoj da bi mi sada umro maleni.   

Suze mi počinju još jače teči . Vrele su . Bol ih zapekla . Prelivaju se na njegovu kose , pa na vrat , preko leđa , čitavog ga zapljuskuju . Ja hoću da ga obrišem . Uzimam paškir . On me uhvati za ruku i slabašno je stisne . Pokušava da mi brani da ga brišem . Prvi put je učinio pokret koji nije padanje u ponore , iz kojih se mnogi ne vraćaju .

-Nemoj , ne čini to.

I drhti , počinje tiho ječati .

 I sada mi tu , na mojim čvrstim bjelokosnim dojkama , na mojim lucicama , još jedan dječak umire .  Vrati se maleni i zagrli me. Tek toliko da znam da si tu. . Molim te . Ili me povedi s tobom . Molim te . Gore imam nekog ko čeka na mene.

Nije me zagrlio . Nije me sa sobom poveo . I neće . Povratio je na moje gole tijelo . Modrozelenu zindansku tekučinu . Litre nje . Začudo mirisala je na ljubučice i nebo . Klonuo je . Pao nauznak .Više mi nije bilo svejedno . Znala sam da se vratio . Posljedice moždanog udara ili potresa mozga je povraćanje. I onda sve bude u redu . Ili ne bude . Osmijeh na licima onih bezobzirnica , koje sada odlaze, mi kaže da će dječak ostati .

Tekućina je odmah isparila , legoh pored njega . Pokrih nas ćebetom nade , zagrlih ga čvrsto, nježno i šapnuh mu.

-Hvala ti što si se vratio dječače lijepi. Znala sam da će sve biti dobro , jer on prisloni lice na dlan moje  lijeve ruke , reče samo jedno nesvjesno :
-Znam . Sada…

Okrenu leđa mom golom tijelu, da ga ne skrnavi njegova golotinja ,ali ne i mirisima ljubičica  , jer ne ispušta moju ruku.  Držeći je na usnama usni mirnim snom  . I ja sa njim .
Spoznah : Kad on usnije , morate i vi sa njim .

*

XII dio

Jedanaesti dan 

Ponedeljak 23. avgust 1971.

Kosara Marija Magdalena

*

Često sam se vraćala na ljuljačku koja se sama ljulja, na dvoje djece u koju se ja zaljubljujem. Mnogo puta sam poželjela uobličiti i svojim riječima ispričati ono što se dogodilo tog jutra kada je sve utihnulo. Nažalost pizdunka u meni je uvijek pobjeđivala i ja nisam nalazila riječi. Samo suze.  Osjećala sam krivicu što sam na neki način pokrenula lavinu sudbosnih dešavanja. Jednom stisnug zube , zakapija slavine i ukradoh Dobrom dio jednog njegovog romana. ne sjećam se kojeg.  

Valjda sam vam pričala  da je oduvijek lijep pričao, pisao i slikao Priče i pjesme su mu bile prelijepe pune nade , milosti i ljubavi. Nije ih on bojio tragikom, suzama i tugom. Tako se dešavalo. On je samo zapisivao i davao im nježnije tonove. plemenitije tonove. Slike su bile drugačije. Valjda riječi oplemeni ljubavlju  i pretoči ih u vema lijepe i nježne slikovne zapise. Kad bolje razmislim riječima i slikama je razbijao tugu i pokušavao radovati  sve nas. To je bio njegov način da se izbori sa onim dijelom stvarnosti koji nam nije bio po volji.

Njegove riječi obojih svojim svojim sjećanjima i zapisah. Na kraju mi se učini da je to ljubav nas koji smo je voljeli ,  pisala o  Kosari Mariji Magdaleni.

Ono jutro kada sam umarširala u njihov život sve sam rasčistila. Drotove otpustila. Onog jednog što je blenuo u kćer, a da pojma nije imao da se tako kasno po mahali smuca prvog sam otkantala.

-Vodi je kući, šta čekaš?

Ostale sam sa onom drugom djecom na Bjelave uputila. Da ih razvezu , da im se ništa ne desi.

Kada su se svi razišli, Dobri je u kuću unio Frku, na bračni krevet položio. Potom izašao. Ja je presvukla i ko malo janje pod plahte položila . Poljubila je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.

Ostadoh sama sa Dobrim. Izađosmo na verandu , da ne smetamo usnulo dijete. Zapravo , iako njihovo susretanje seže unazad više od trinaest godina , progovoriše prvi put više od one dvije  riječi: :

-Dobar dan!

Nije počelo dobro.

 -Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najčestitija , najtananija  i prelijepa djevojčica. NNajposebnija koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

Gledam u njega , ne znam šta reći. Sve je objasnio , izvinio se. To je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zaboljelo je.

Nešto sam malo osjetljivija od kada ih vidjeh na ljuljašci. Tako smo se Dodo i ja uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi. Često bih usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čujem kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah. A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, i posredno njegove bliže, ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosara nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti. Kada umiru dobra bića imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu, sa crvenom ogrlicom i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu. Bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio – legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste od onih  najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju, i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli – šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj  ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosari i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosra je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se milom djetetu.

A opet, tako je usud htio. A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala  bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam je Luce  vidijela, Kosraa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati , a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje prave.. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, mnogo bučniji , ali i iskreniji. .

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub  ne na takav način i ne prema ženama i djeci. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskrneo vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji.  

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro  i nabusito, ali vidim – on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije !

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je. Diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . On je tada stisne uz svoje grudi i ona se smiri.

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu. Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu milu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu. Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosra drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on.   Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču. Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod pazuha i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamo li u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk. Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar,  ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u navlas  istu odjeću u kojoj je otišao, samo skroz novu. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći  -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca. Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom smjeđeći se , i u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti , nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce . Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše. Naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe. Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila, jer uvijek sam bila tu, na dežuri. Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi  život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da djetinjarije izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale. O njihovoj Bosni zemlji Božije milosti.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je i  zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i slućenog djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Kosara , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – SAMO JEDNOM !

I onom drugom : NAVSEGDA!

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila .

Navesgda!

A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio tvoje vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

NAVSEGDA

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne sa okusiom tršnje  , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

”-Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi i hvala ti …

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Ezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.

Kosara Marija Magdalena je odlepršala  tiho, nečujno i lako poput anđela prozračnih krila.Takva je i ona bila. Prelijepo kristalno tkanje  , nebeske ljepote. Prekrasni tihi  anđeo velikog nježnog srca . Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh,  tako se i Kosara ukrale, i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je. A osta u srcima svih nas –  santa leda neprebolna .

XII dio

Jedanaesti dan

Ponedeljak 23. avgust 1971.

*

Često sam se vraćala na ljuljačku koja se sama ljulja, na dvoje djece u koju se ja zaljubljujem. Mnogo puta sam poželjela uobličiti i svojim riječima ispričati ono što se dogodilo tog jutra kada je sve utihnulo. Nažalost pizdunka u meni je uvijek pobjeđivala i ja nisam nalazila riječi. Samo suze. Osjećala sam krivicu što sam na neki način pokrenula lavinu sudbosnih dešavanja. Jednom stisnug zube , zakapija slavine i ukradoh Dobrom dio jednog njegovog romana. ne sjećam se kojeg.

Valjda sam vam pričala da je oduvijek lijep pričao, pisao i slikao Priče i pjesme su mu bile prelijepe pune nade , milosti i ljubavi. Nije ih on bojio tragikom, suzama i tugom. Tako se dešavalo. On je samo zapisivao i davao im nježnije tonove. plemenitije tonove. Slike su bile drugačije. Valjda riječi oplemeni ljubavlju i pretoči ih u vema lijepe i nježne slikovne zapise. Kad bolje razmislim riječima i slikama je razbijao tugu i pokušavao radovati sve nas. To je bio njegov način da se izbori sa onim dijelom stvarnosti koji nam nije bio po volji.

Njegove riječi obojih svojim svojim sjećanjima i zapisah. Na kraju mi se učini da je to ljubav nas koji smo je voljeli , pisala o Kosari Mariji Magdaleni.

Ono jutro kada sam umarširala u njihov život sve sam rasčistila. Drotove otpustila. Onog jednog što je blenuo u kćer, a da pojma nije imao da se tako kasno po mahali smuca prvog sam otkantala.

-Vodi je kući, šta čekaš?

Ostale sam sa onom drugom djecom na Bjelave uputila. Da ih razvezu , da im se ništa ne desi.

Kada su se svi razišli, Dobri je u kuću unio Frku, na bračni krevet položio. Potom izašao. Ja je presvukla i ko malo janje pod plahte položila . Poljubila je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.

Ostadoh sama sa Dobrim. Izađosmo na verandu , da ne smetamo usnulo dijete. Zapravo , iako njihovo susretanje seže unazad više od trinaest godina , progovoriše prvi put više od one dvije riječi: :

-Dobar dan!

Nije počelo dobro.

-Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najčestitija , najtananija i prelijepa djevojčica. NNajposebnija koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo. Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

Gledam u njega , ne znam šta reći. Sve je objasnio , izvinio se. To je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog, a opet zaboljelo je.

Nešto sam malo osjetljivija od kada ih vidjeh na ljuljašci. Tako smo se Dodo i ja uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi. Često bih usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek čujem kako joj šapuće:

-Ne brini se, maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut. Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se prebrodi taj strah. A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, i posredno njegove bliže, ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosara nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća. Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv . To su crveni cvjetovi koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je obilježje smrti. Kada umiru dobra bića imaju cvijeće ili krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu, sa crvenom ogrlicom i ona je odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu. Bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio – legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila. I više se nije probudila. Vidiš Mila, Kosara je najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste od onih najnevinija bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju, i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli Luca. Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli – šta to on može znati o njoj. Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju , boje je se i govore da ima kamen mjesto srca. Njoj to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj ona anđeo . Pazi da te ovaj anđeo ne spenga. Šuti, jer je interesuje ova priča o Kosari i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosra je u našem društvu više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je, nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se milom djetetu.

A opet, tako je usud htio. A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne misliš ozbiljno da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam je Luce vidijela, Kosraa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do kasnih sati , a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja samo sujevjerni glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i Luca je osjetila kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje prave.. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, mnogo bučniji , ali i iskreniji. .

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te , na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub ne na takav način i ne prema ženama i djeci. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskrneo vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji.

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro i nabusito, ali vidim – on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom , ne prestaje da je miluje je po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije !

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je , Otrgnuti djelovi vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je. Diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . On je tada stisne uz svoje grudi i ona se smiri.

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati. Lice i tijelo su joj u neredu. Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu milu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu. Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosra drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču. Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod pazuha i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih, ova djeca toliko vole i poštuju tu krhku ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo. Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamo li u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk. Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar, ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe skoro sat , kad eto ti njega. Osvježen i presvučen u navlas istu odjeću u kojoj je otišao, samo skroz novu. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu i sjede na ivicu kreveta u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca. Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom smjeđeći se , i u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti , nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce . Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše. Naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe. Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila, jer uvijek sam bila tu, na dežuri. Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da djetinjarije izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale. O njihovoj Bosni zemlji Božije milosti.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je i zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i slućenog djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Kosara , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – SAMO JEDNOM !

I onom drugom : NAVSEGDA!

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila .

Navesgda!

A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio tvoje vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

NAVSEGDA

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne sa okusiom tršnje , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

”-Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi i hvala ti …

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Ezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.

Kosara Marija Magdalena je odlepršala tiho, nečujno i lako poput anđeo prozračnih krila.Takva je i ona bila. Prelijepo kristalno tkanje , nebeske ljepote. Prekrasni tihi anđeo velikog nježnog srca . Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh, tako se i Kosara ukrale, i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je. A osta u srcima svih nas – santa leda neprebolna .

Magdalena je odlepršala  tiho, nečujno i lako poput anđeo prozračnih krila.Takva je i ona bila. Prelijepo kristalno tkanje  , nebeske ljepote. Prekrasni tihi  anđeo velikog nježnog srca . Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh,  tako se i Kosara ukrale, i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je. A osta u srcima svih nas –  santa leda neprebolna .

XIII DIO

Dvanaesti dan

Utorak 24. svagust 1971,

Tuga u njegovim očima

Zadnjih dana u njegovim očima vidim nemir i sve izraženiju tugu. Mnijem nešto ga mući. Pitam ga, šta mu je- Gleda me, osmjeh mu se vraća na lice , veselo odgovara:

-Volim te Malena moja. Bog mi je svjedok. Najviše na svijetu. Ne znam kako to drugačije opisati.

Zagrlim ga i stisnem toliko jako da me grudi zabolješe. On uzvrati , usne nam se nađoše i poče labuđi pjev. Nisam to znala. On je vjerrovatno slutio nešto. Pomislim otuda tuga u njegovim očima. Čini mi se da smo prvi put vodili ljubav žestoko očajnički , a opet nekako nježno i usporeno. Nisam znala da se ljubavlju može usporiti vrijeme.

Poslije smo zaspali. Pa se probudili . I opet vodili ljubav. I opet. Ne znam , zaista ne znam koliko puta. Zora je svanula, a mi smo još uvijek vodili ljubav. U meni je sve vrištalo – volim ga , volim ga, volim ga. Neizmjerno ga volim. I kada se ezan drugi put javio zaspali smo.

Kratko sam spavala. Nešto me probudila . Nkea nejasna slutnja. Razmišljam .Sretna sam . Zavoljela sam ovo dijete. Dao mi sebe, svoju nevinu, djetinju  ljubav i učinio me ženom. ne treba mi ništa više , a opet ja sam Bpžije biće. Odgovorno prema Bogu Jedinom , sebi i tom djetetu. 

Imam trideset tri godine , on dvadeset. Ja sam završila škole , imam dobar posao , situirana sam ,odrekla se svjetovnog života i sve podredila Bogu Ljubavi i Milosti. Moj život više ne pripada ovom svijetu. I ne milsim mijenjati raspored stvari. Znam da mi je tako suđeno. A i plašila sam se . Za godinu dvije ću biti starica sa borama.

A on? On je još dijete. Na inbsistiranje oca pisao je medicinu. On he odogovorno i vrlo poslušno dijete. Voli i poštuje roditeta. Medicinu je napustio već u drugom semestru, početkom1970. god. sada je na građevini. Mama je uvije željela da ima sina inželjera. Da li je on imao izbora? U ovom trenutku dobro gura. Druga je godina. Ali dug je put pred njim.

Svanulo mi je. Znala sam šta mi je raditi.

Prvi put otkako je “priveden ” uzela sam Novi zavjet i krunicu u ruke , sjela kraj prozora i molila se.

-Oče naš koji jesi na nebesima , neka sveti se ime tvoje… Bože Milostivi hvala ti za sreću koju si darovao. Znam da se sada Dobri i ja moramo rastati ili će mu se nešto desiti. Obećala sam vratiću ga Ti ga samo ne daj da mi umre. Ti si rekao budi i on je ozdravio.skoro odmah. sada je vrijeme da ja ispunim svoje obećanje. Moram ga pustiti da ode. molim te daj mi znak.

Kao da me Nebo slušalo , počeo je svitati prelijepi dan. Krvav , nježan i mističan. Neka tiha tuga je iskrila iz tuge. Bilo je mnogo ljepote u tom savršenstvu i meni kliznu suza niz lice. Za njom druga. I stadoše odmah ispod očiju. Htjedoh rukom onom od srca da ih brišem, ali je jedna ruka nježna zaustavi

-Neka ja ću!

Prvo mi onu sa desne , od milosti strane pokupi usnama i upi u sebe. Zatim mi onu drugu do srca strane pokupi i upi.

-Gorke su mila. Šta te muči?

-Znaš da moraš otići . Da se moramo rastati.Tako je nebo odlučilo.

-Sigurna si ?

-Da. Kada si umirao dala sam Mu obećanje da ću te pustiti ako mi te ne uzme. Nije te uzeo. Ja te sada moram učiniti slobodnim.Ne smijem te više dirati.

-Dobro mila. Biće kako ti kažeš. Molim te dozvoli mi da prespavam još uvu noć. Sve je došlo iznenada . Još nisam spreman da te napusitm. Ne boj se, neću te dirati. Zavjet je zavjet.

Pogledala sam ga sa ćuđenjem. Ovakvu reakciju nisam očekivala. Zapravo, u sebičnosti odluke nisam razmišljala kako će reagovati. Znala sam da neće praviti scene. Vjerovala sam da se neće ljutiti . Ali da će čutke primiti rastanak to nisam očekivala i nije me obradovalo. Vidjelo se da nije ravnodušan , ali njegovo skoro hladno prihvatanje moga tjeranja, pod plaštom nebeske odluke, mi je počelo otvarati put pitanjima.

-Nemoj se ništa pitati ljubavi moja. Ja ne smijem stati između Boga Milostivog i tebe . Bilo bi to sebično. Idem se okupati. Molim te napravi nam nešto za doručak.

Prvi put otkako je ozdravio nije ustao i otišao napraviti doručak. Kao da je odjednom postao svjestan da ovo nije njegova kuća , da je on samo privremeni gost i da tako treba da se ponaša. To me rastužilo. Ipak ,kao neki inat pripremila sam nam onaj njegov “dječiji ” doručak.

Došao je svjež i blistav.U novoj odjeći. Ljubazan i mio. Ponovo sam zaključila:

-U njega se bilo lako zaljubiti i zavoljeti ga

Činilo se da je sve u redu. Bili smo pri apetitu i šalili smo se. Jedini je tuga u njegovim očima postala nijansu prozračnija. Kao da lebdi. Ne znam da li je to dobar ili loš znak.

Jednom , godinama poslije , kada je Nadin umrla i kada mi je Frka Frkica pravila društvo dok je on lutao, upitah je odakle tuga u njegovim očima.

Znaš to mila Luce. Sigurna sam. Prvo je bio rundavi cuko Medi, njegova medena bebica kad je imao šest godina. Diođoše ljudi zli , šintori i o trotoar rascopaše njegovu glavu. Htio je da i njega nema. Otišao je rijeku , ušao u nju i sjeo na dno. Nije želio da se makne. Pričao mije da ga je napolje izvukla blistava svjetlost. Ustao je i pogledao u pravcu svjetlost i vidio plavog anđela na mostu kako mu maše. Onda mu se slike brišu i ne sjeća se ničega dok nije napunio devet godina. Uskoro je upoznao Dijanu. Tu priču znaš. Pričaju da si joj ti prva prišla i čaršafom pokrila njenu oskrnavljenu nevinost.

Imao je četrnaest godina kad je sebe poklonio jednoj Krasotici. Čudno – zvala se Marija magdalena On ne priča šta se desilo. Samo kaže – otišla je. Imao je sadamnaest godina kada je upoznao neko djevojćicu koju je zvao Proljeće. I ona je nestala. Toliko znam i ništa više.

Onda su gpdonu dana poslije jednom paketu, u par mjeseci došle i otišle dvije Marije Magdalene. Kosara i ja . Kosara je umrla to znaš . To ga je zamalo ubilo. Ja sam pokušala da ga izvučem i držala ga da ne potone , jer je on mene godinama hranio dobrotom i iskrenom neuslovljenom ljubavlju. I uspjevala u tome. A onda sam morala da ga ostavim i se udam da ga onaj moj neotac ne bi ubio. Počeo je tonuti , onda si ga ti privela. Pa si mu i ti godinu dana poslije nadodala svoje breme tuge.

U međuvremenu je lutao svijetom i sakupljao ljubav i tugu , jer kako on reće:

-Jubav nije ljubav ako ne boli i ne vrišti svaki damar. Sve mimo toga nije ljubav.

I eto , otkud tuga u njegovim očima I napokon ,eto odakle njemu skoro iskonsko znanje o ženama , a posljedično i ogromna ljubav i nježnost prema Bogu, ženama i djeci. 

Ova blondinka plače ko godina. Sve jauče.

-Mili moj, oprosti mi. Nisam znala. Nisam kriva, ljubavi. Nikad mi o svojoj boli ne pričaš. Samo me voliš i štediš. Kaži mi bona Frkice kako ću ga sada u oči pogledati?

-Isto ko i do sada. Zaljubljeno i sa ljubavlju. I samo ga voli. To njemu treba. Ljubav i ti. Ih , jesi se raspozdila ko junferica koju takar zaobilazi. Sve mi nešto šapuće da si prije njega bila…

-Psst., tihho. Nemojmo o tome. Baš ste vi mahaluše raskopuše. Sve vas živo interesuje.

-Ma nije to. Hoću da znam sve o vama. On je bio moj, a nije mi suđen. Samo ste mi ga krale. Ne žalim se ja. Nisi ti kriva. Pogrešni i pravi tenuci i nevakat. Daj naspider još jednu. Što se stisla, ko jun…Dobro neću više. Ali nisam ti ja došla radi priče o Dijani i tuzi u njegovim očima. Ti me pitala. A i nije više jako tužan od kada je sa tobom. Sada je samo tužan.Onako kao Maksumče za izgubljenim srcem.

-Čekaj , me reći ćeš mi zašto dođe. Samo da donesem neko slatko. On me učio alkohol nije dobar bez kuvetli podloge.

Ode plava beštija. Ovo ljubomora progovara iz mene. A nisam ni ljubomorna. Skoro. Ako ga iko zaslužuje to smo nas dvije. Halal joj bio.

Evo je, vrnula se. Nosi srebreni tabak. Baš takav sam ja željela čitav život. Na njemu rozaklija, ribizle, tulumba i hurmašice.

Pogledam je poprijeko:

-Jel, ti to mene malo u zdrav mozak dolmiš?

-Ne bona, nikako. Ali uvijek imam spremno za njega, sve ove kerefeke. Kaže on; nek ima može neko naići. Treba gostima ponude dati. A niko mi ne dolazi, osim tebe i Lele Jele Jelene. A i vas dvije urijetko. On nikad ne okušava. Kaže nekako mu srce ne da skrnaviti jedno  tužnu veče, jedan nedosanjani san. Nego bujrum. Kojim dobrom?

-Vidiš , Malena, nemoj se ljutiti na ovo Malena. On te tako zove i nikako drugačije. Jedno pismo njegovo mi nekako dopalo. Ma nije nekako. Onaj blesavi Mojsije, pokupio pismo  u autu. Ispalo ovom našem, dok je bio u komi. Mislio ne bi bilo dobro da ga ti vidiš. Glupko. A tebi upućeno. Možda meni, ne znam. Ali meni nikako ne pristaje. A možda nije ni nama, nego Dijani ili svim ženama sa kojim je bio. A možda onoj nesrećnici što se bacila na njega.

Evo čitaj ga. Ja ga držala godinama. Znam ga napamet i plakala svih tih godina. Željela sam da je pisano meni. A ne znam. Nikad nije bio u smrtnoj opasnosti, osim ono jednom , prvih dana boravka  kod tebe. Ono kada ga je ona nesretnica , moja imenakinja htjela povući sa sobom.

Uze plavuša pismo. Jes lijepa i čedna . Pravo dijete. A starija od mene petnaest godina. Tako nekom Nebo da sve, a nekom vrlo malo. Valjda po zaslugama. Ko da na nebu vladaju zakoni socijalizma.

Okreće pismo, pa ga obrće. Prinosi ga nosu i miriše. Znam osjetiće njegov miris i njegovo dječije srce. Baš su njih dvoje jedno za drugo. Dvije nevinosti se našle i gore od ljubavi i strasti. A nije im suđeno. Kod njih je svake godine vrijedila ona mahalska, koju je možda baš Dobri izmislio i koja je njega neumorno pratila kroz život.

-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.

Otvara kovetu. Osmijeh joj se razlijeva licem. Biće da je prepoznala okruglasta skoro dječija slova.

Ne stidi se. Čita naglas. Lijep joj glas. Pismen. Tako nježan i zavodljiv. Malo tužan. Budi damare. Oči joj iskre. Oči zaljubljene žene. Riječima poklanja dušu i ja se ježim. Osjećam da izvire ljepota. Glas i riječi se sjedinile.

Ljubavi moja

Tebi koja si krhka ruža.

Izvukao sam se. Čini se. Smrtnost me upozorila da ja nemam mnogo vremena.

Jednom davno sebi sam dao četiri godine da naučim neke stvari i da čist  izađem pred ljubav svoju. Izgubio sam te.

Sada više tih godina nemam. I zato ću pred tebe izaći malo uprljan , ali  poslijednji put, da bih se vremenom  oprao.

Reći ću nešto što nikako ne smijem, što će te naljutiti i zauvijek odvojiti od mene. 

Evo priznajem ti :  Volim te mila.

Volio sam te kao dijete, predivno ranjivo čedo, malo nesrećnu Krhku ružu. I djevojčicu slomljenog krila i ženu koja se budi.

Sanjah snove  u četrdeset osam sati koja su prijetila bivstvovanju mome.

U bunilu  spoznah da te volim , kao  čarobnu ženu , kao ljubavnicu. Umirao sam i vodio   ljubav sa tobom. I ti mi uzvraćala.

Mnogo osjećaja ima zapretenih u čovjeku, a da ih on i ne osjeti.

Tek ih grozničavi snovi otkriju.

Meni se se nikad ne dešavaju napadaji panike.

Mislio sam da mi nije data.

Ali sada smo na neko vrijeme izgubili kontakt. Onih nesretnih dvanaest sati.

Čovjeku koji voli , samoća i  bolest nikako nije dobar drug.
On bez ljubavi ne može disati.

A moja  ljubav  prema tebi nije ljubav.

Ona je nešto što nije sa ovog svijeta.

Mnogo sam volio. Još voljeniji bio.

Nisam nikad osjetio tu vtoglavicu koja se nadvila nad nama,

koja se pretvara u pijavicu tornada i usisava me.

Stanje neprestanene uzbuđenosti, htjenja da se dodiruje ,čežnja da  se uranja , da se privija pretvara se u pasiju. 

Pijavica, vrtlog me vuče, uvlači . Postajem svjestan da sam potpuno sam. Nema tebe da mi ruku daš , da se stisneš uz mene da me upiješ, da ti se dajem. Odjednom osjetih prazninu koja hoće da me povuče sa sobom u bezdan, koji nema veze sa nama , sa mojom  ljubavlju i mahnitanjem.

Da li sam na tren usnio, da li me san savladao , ne znam. Postadoh svjestan , neće biti dobro ako se ne vratim. Znam to je provalija iz koje nema povratka Bio sam svjestan , ako se ne trgnem nestadoh. Trgnem se, i probudim se , ne iz sna , već iz delirijuma u koji  nas je gurnula naša čarolija , moje  mahnitanje.

Sledih se mila .Sleđenog me znoj oblije. Uvijek sam bio blag prema sebi. Nisam imao potrebe za strogoćom. Par puta kad sam imao krivnju. Oprošteno mi je. Ali neki , ne glas   urlik mi pogodu slušnice:

Šta to radiš idiote ?

Šra radiš tom djetetu skote jedan?

Znaš li da je tek punoljetsvo uzela? Nema veze ako je malo starija od tebe.

Znaš li da u tim godinama riječi , pažnja, milovanja iskusnijih gode?

Znaš li konju jedan da se hormonI tada bude i ne mogu kotrolisati?

Nema opravdanja, punoljetna je,

Kad si izgubio čast , monstrume jedan.

Dijete zavodiš, kako te nije stid.

Zabolile su me te  riječi.

Nisu to bile misli mila. To je bila glasna jeka ,koja mi još uvijek odzvanja u ušima.

Javi se ona panika kad čovjek ne zna šta bi sa sobom. Da sjedi , leži, hoda, bježi iz kože izađe.

Nema se mira mila. Samo se rukom odmahuje. I ponavlja sram , sram , sram…

Nešto se slomilo u meni.

Zaplakao sam nad djetetom  kome sam danima, noćima  i još malo vremena mozak mutio, nažao učinio.

Činilo mi se mila kao da sam silovatelj. Hladnokrvni i beskrupolozni. Nije pomagalo pozivanje na ljubav.

Kakva te ljubav spopala starče jedan?

Znam starija si koju godinicu od mene, ali nevinost tvoja me boli.

Ali zaplakao sam i nad sobom. Pitajući se zašto sad da mi ljubav dođe , da me ubija. Zaplakao sa jer nisam htio da čarolija nestane. Htio sam te dozivati da mi dođeš,da te uzmem odmah , bez pitanja. Onako sirovo , osvetnički za oproštaj.

Pomislio sam kako bih se osjećao da to mome još nerođenom djetetu neko čini. Ta pomisao šta ti radim. bila je jezovita. Još veća šta mi želje nose. A tebe nema da mi se javiš, da mi kažeš da ti ništa nažao ne činim

Da se igra , čarolija dvije dječije duše može nastaviti.I sjedoh i u trenu napisah pismo koje u   napisah. Nisam ništa mislio, samo sam pisao. Riječi su ispadale kao sa pokretne trake. Mislio sam ako stanem neću moći završtiti.

Ali mila ništa nije pomagalo . Savjest , čast je pisala rastanak. Noć prije ljubav i  strast su vodili ljubav sa tobom. Još žešće još silovitije.Ti se nisi bunila mila. Ti se se davala . Upijala me.Nisi mi dala da se  odmaknem od tebe.

Stisla si me i i zagrlila jako, najžešće.Utonuli smo ,mila,  u borbu  bez suvišnih pokreta. Samo blago talasanje , zaronjeni duboko jedno u drugo. Okovima strasti stegnuti za sva vremena. Od iskona do ove večeri. I nazad do Ezela vremena. Vrijeme je stalo mila. Zapravo nije postojalo. Izgubilo se u nama.

Ja i ti. I jecaji što tiho iz grudi , iz srca izbijaju. A tijela raspomamljeno vrište kao da će se rasplinuti i nestati.

To je ljubav . To se ljubav vodi. I kada se tijela napinju , propinju da bi se dala i uzela, što jače , što dublje vrisak tvoj mi um ledi. Ti si u agoniji , tijelo ti se grči i još žešće se pribija uz mene. Propinje i malaksava uz jecaj. Mili , moj…

Ja nisam uman. Ja ludim jer nešto nije u redu. Osjećam to. Ne sada , tijela naša govore da se ljubav desila. U bunilu završnih zagrljaja i ekstatičnih sudara  dva uzavrela tijela, u mojoj duši se javlja bol. Ogromna i nezamisliva.

Odjednom  u glavi  mi se dekor se mijenja.

Dva labuda bijela  na jezeru ljubav vode. Tren ,djelić sekunde prije nego se prosu krik agonije koja vrhunac nosi, odjednom, niotkud ih poklopi stašni mrčni oblak. Nestadoše u njemu.

Iz tame se vrati Bijeli labud. Oblaci se raziđoše. Na obali ležaše Bijela  labuduca.Slomljeno srce nju je  izdalo

Labud tužno pogleda mrtvu družicu. Lagano zatrepta krilima, pomiluje je kljunom, pa krilom. Nježno milosno, kao da ljubav vode. Ništa ne pomaže. Ona  ga  ne čuje. Njeni  su snovi završeni

On mora dalje. Sam. Život je to.

Milo moje ,   snova nalik ovome  snu  je bilo previše i različiti su. Stalno mi se vrte u glavi.

Nekada mi se činilo da me voliš i uzvraćaš ljubav. Da smo slomili santu u tvome srcu. A opet, periodi bez groznice pozivali su me na čast.

Kasno je bilo mila. Ljubav se nenadano uvukla u moje djetinje ali bolno srce. Sada mi preostaje da se oprostim od tebe , jer se bojim ostati. Moj ostanak znači tvoju smrt.

Ne znam kada će to biti, ali moram bježati, jer ako nisam tu, mnijem , neće ti se ništa desiti, i sve će biti u redu. Obećavam ti da ću za neko vrijeme  pokušati da napišem  roman 

Krhka ruža, jedan san i jedna ljubav ( radni naziv).

Kada bude gotov , poslaću ti ga da znaš koliko sam te volio i da mi oprostiš bijeg moj.

Budi mi sretna ljubavi,

Moje Molitve će uvijek biti uz tebe.

Hvala ti za divne dane , uz cvijeće i svijeće, uz Bolero i Tokatu i fugu u d-molu

Molim te

Oprosti mi

Ako ti išta znači nisam htio da se to desi, ali vjeruj nije mi žao.

Jednog dana , za vremena , možda se sretnemo. Dužan sam ti. Spasila mi život. Dva puta. A olakšala si mi. Jednom mi reče:

-Nauči sebe da ostaviš sve ono… čijeg se gubitka plašiš .

Dobri

Ova haustorka opet razvalila plakati ko pivska cisterna.  Šta joj je sada? Opet je moram zagrliti , položiti na grudi, i ko malu bebu poljubiti u kosu i ninati je. Ja metar i žilet , a ona metar osamdeset i kusur . Nije fer.

Mene je samo Dobri ljuljao kao bebu. Jedno vrijeme.

Šta ću ja sada sa njom?

Dobri gdje si ti?

Trebaš nam.

Zvono na vratima…

Zvono na vratima…

Zvono na vratima…

Čudno.

Pred vratima nikoga nema.

Ulice opustjele. Liju one beskonačne,  hladne  septembraske kiše , koje kažu da je ljetu odzvonilo i da se insani pripreme za ledene dane. Objema nam se učinilo. Obadvije  , ko najveće frajerke pomislile , evo njega.Jes’ kako ne. Nije levat , po ovom kijametu, iz topla kreveta i uzavrelih uzbibnanih grudi i skuta mislit na nas.

Sada bi se najradije malo odmorila  druženja sa Lucom i pošla doma, pomišlja Frka. Ali ko će po ovom kijametu  , nosa promoliti. A i on me zamolio da je pripazim dok njega nema. Kaže malo je bolešljiva i treba joj pomoć. Nenametljiva. Usamljena je i treba joj društvo.

Lukav je ovi naš Dobri i brižan.

Zna da sam ja usamljena , da usamljenija  ne mogu biti. Zna on da me od njega niko dotako nije. A opet i neka. Ostanu sjećanja. Bilo je toliko ljubavi i ljepote da se tegobe i boli mogu i moraju pregrmjeti. Nastavi se živjeti i sanjati prošli dani.

Ova Malena mazna ko neka velika beba. I teška brate. Ima je , što jes jes. Osam banki u kg. i koji pride.

Ne znam kako oni moj Dobri ovo savladava. Jes moj je, ne dam joj ga. Prvo sam ga ja imala , pa ga poslije nisam imala. I ona ga ima, pa ga nema. Hem viša od njega deset centi minimum i deset kila baška mu se viška natandari. On uvijek u nekom poslu. Traganju.

Pitam je što ga pušta da lunja, znam da je voli više nego sam sebe.

Kaže:

-Moram,,, morala sam , radi njegovog dobra. Ne puštam ga , nego ga otjeram , svake godine krajem avgusta. Kažem posao i zavjet ne trpe muškarca u mom životu.

-Kakvog dobra bona. Jebali te , da prostiš i posao i zavjet.Nađeš čoeka života, jes’ da je djetetu nalik, i ti ga tjeraš. Matere mi , nisi normalna.

-Ko mi kaže. Ti ga imala, pa se udala. Radi njega, da mu se zlo ne dogodi. O on, ništa ne govori, ali znam da misli da bi sve zajedno  predeverali. I znaj da te volio i uvijek će te voljeti. Nekad te iz ljubomore, valjda, pomenem i falim. Te ovaka si , te onaka si. Ništa ne lažem.

On ni jedne ne progovara. Šuti. Samo mu o lijevom oku zaiskri ona suza. Izdajnička. Od ljubavi. On tada okrene glavu na drugu stranu. Ja nikad ne mogu da vidim da li ta suza klizne , ili je on usnama upije. Tada se okrene, zagrli me, čujem da mu srce drhti i jeca. Poljubi me i kaže mi volim te Malena. I osjetim da me neizmjerno voli , ali da i tebe još uvijek voli , barem kao mene.

-Aha, kako ne.

Kažem ja , a cvjetam kao bulka na mjesečini, jer znam da Luca govori istinu. Nikad žena u životu nije slagala. Nevina i naivna kao janje. Kao  Isus kome se zavjetovala. I prelijepa kao duša od kristala na srebrenoj mjesečini. Kad nekog Stvoritelj podari milošću , onda ga zaista podari. Samo , nekako mi je žao. Znam ja, zna i ona sve je u parovima. Neće izaći na dobro.

 Kad je bila djevojčica jedva osamnaest godina, izgubila je dragog , Dodu , jedinu ljubav svoju. Trinaest godina je umirala i Bogu se molila da je uzme, da ode njemu. Srce je zaledila i stavila ga u gradsku hladnjaču. I još se zavjetovala, da je nijedan drugi muškarac neće dotaći.

A onda došo ovi moj, ovo moje maksumče, ovi moj Mali Princ i smunto je. Što bi mahalaši rekli, imao je naopak ulet. Sam samcat po ledenoj jesenjoj kiši, usred mraka , kada su i ulične pse beskućnike sklanjali po podrumima i šupama,  unio joj pet metara drva i tri tone ćumura. I normalno – slomio se. Svako bi se slomio i sigurno ne bi ni pola unio. Skoro da je umro. A ona, dobrica , nije smjela dozvoliti da još jedno dijete radi nje zagine.

 Zaboravila sve. I zavjet i svijet , i grijeh i čednost i gola legla pored njega , da ga ugrije, da ga spasi. I spasila ga. I zaljubila se u to dijete. Bilo je to tri godine prije nego su se zaveli. Ne znaju ko je koga zaveo. Ona kaže desilo se , on šuti . Ja mislim on je nju zaveo dobrotom i čednošću. A onda pomislim , a možda je i ona njega zavela svojom nevinošću i milošću. Ne znam , ko od njih dvoje ima naivniju i čistiju dušu.

Ona ko da mi čita misli, nastavlja.

-Mlađi je , mila moja, trinaest godina od mene. Nemamo mi,  nikad nismo imali  budućnosti. Naša Nadin je došla krajnje nevjerovatnim slučajem. Meni su rekli da ne mogu zanijeti. Kao djete , dole operisala cistu. A eto desilo se i dobismo dijete i umri nam ta sreća, ljepotica naša. I za nju , po rođenju rekoše neće dugo. Da Bogdo izdrži tri mjeseca. A ona četiri godine , boli i tuge, radosti i nježnost, mamina duša jedina. Nedostaje mi Frkice, boli me koliko mi nedostaje. Srećom neću ni ja dugo. Mislila sam odmah za njom. Ali znam da bi ga to dokrajčilo. Preda mnom se pravi hrabar, kao ne tuguje toliko za svojim čedom. Da meni bude lakše. A znam da je volio najviše na svjetu. Baš koliko i mene ili sina svoga. Hoću da se malo privikne da ću i ja skoro otići, pa odugovlačim.

Priča žena, skoro mirno. Vidim duša joj se lomi , a neće da zaplače. Ako krene neće tri dana prestati, a on može svaki čas doći. Obečao joj  večeras  do ponoći eto njega.

Skorom će ponoć mislim ja , pa je pitam:

– A ti ? Šta s tobom? Zar za tih vaših trinaet godina nisi ni jednom pomislila , a šta sa mnom mili moj.

-Jesam i nisam. Nije to bilo trinaest godina, mila moja. Bilo je to trinaest dana avgusta nekoliko uzastopnih godina. I poneki Božić. To mi je moralo biti dovoljno ljubavi  za čitavu godinu sanja o nama, o njemu i našoj ljubavi. Kada je bio sa mnom, nije mi padalo na pamet da planiram bilo šta. Kako ću bona, djetetu milom uništiti život?

-Milo dijete , a  jedino si njega u životu imala, a bome i svašta nešto s njim radila i predeverala. 

-Desilo se Frkice draga. Ne znam kako , ali se desilo. Grijeh je, to bio veliki.  Grize me savjest i ne da mi mira. Svaki veče se molim Bogu da mi oprosti. I znaš šta. Kada pomenem grijeh maleni anđeo moj se uvijek  nasmiješi ,  pa se uozbilji i  kaže mi:

-Ne boj se mila. Ja sam ti sve grijehe oprostio i preuzeo na sebe . I Bog Milosti i Ljubavi će.

-Ajd, ne budalesaj. Koji grijeh.

-Kako nije. On je imao dvadeset  godina ,  ja trideset tri.  Zavukla ga još devet. Kakve smo mi budućnosti imali. I taj zavajet moj. Još veći grijeh. Ja osim Boga nisam smjela nikog voljeti.

-Što si ti naopaka. Bogu Božija ljubav, njemu tvoja zemaljska ljubav. Prosto ko pasulj. A godine. Ko ih šiša. Njemu nikad nisu bitne godine. Niti bilo šta . Samo ljepote i bjelina duše. I iskrenost i ljubav. A u tebe bogami toga ima , kolko ho'š. Kad te vako gledam ima te bona na sve strane. A ti o grijehu.Kad se dvoje srcem i iskreno voli nema tu zere grijeha. Kako bona neće zgriješiti. I ja bih , namah, da mi kojim slučajem naraste.

Te riječi izrečene iskrenom i nevinom dječijom dušom ,mile Frke Frkice , Marije Magdalene izrečene pred kraj koji sam osjećala , su učinile da mirnije uđem u poslijednje dane. Dale su mi nadu da će mi Bog Milostivi oprostiti grijehe i da ću uspjeti otići kod Nadin našeg milog .

Na kraju rekoh:

-Imam jednu molbu, Čuvaj mi ga mila Frka kada odem. Pogubiće mi se. Znam to. Milsim da više ne može podnijeti rastanke. I nemoj mi sada biti tužna ,molim te. Odlazim sretna i ispunjena. Nisam znala da je Bog Milostivi imao ovaj savršeni plan za mene. Ne znam čime sam to zaslužila. I hvala tebi mila prijateljice što mi nikad nisi zamjerila i što si me uvijek voljela.

Zagrlile smo se i nismo plakale. Bile smo jake. Iskreno prijateljstvo nas je duboko povezalo. I dok se grlimo i ne plačemo čujemo ključ se okreće u bravi. Ponoć je za par minuta. Nije slagao. Dolazi na vrijeme.

-Evo ga kaže Frka. On nikad ne laže!

*

XIV dio

Trinaesti dan

Srijeda 25. avgust

Pustila sam ga da

*

Doručkovali smo. Ja u krevetu. on se na tabreu posluživao sa njegovog “batlerskog” stolića. Ugodna tišina je prijala utoljavanju gladi , poslije udarničke noći. Završivš sa doručkom , tacnu sa praznim tanjirićima sam gurnula na donju policu pokretnog bifeao. On takođe. Dok sam to pospremala , ćebe se odvojilo od mene. Ukazala se bjelina tijela.

Ustaje, prilazi , malo pomiluje Lucice , poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo .Od dodira , meni toplo u grudima , vali ljubavi se prosuše tijelom . Ja ga sa čežnjom gledam , on lagano  priljubljuje svoje usne na moje . Znam šta bi juče mislio – nigdje nam se ne žuri .

A sada ?

Svukao se do gačica i legao: Prvi put nije bio potpuno nag. Časnost, poštovanje? Ponos i kapric? Odlučujem se za prvu varijantu. Ne mogu zamisliti da njegov um može situaciju vidjeti drugaćije.

Bože mili , kako sam sretna s njim . Tada nisam znala  će me ta ljubav boljeti i čistiti slijedećih trianest godina. I dvati snagu. Svukao se i legao. Zatim se nešto zamislio , prebacio desnu ruku preko glave i počeo češkati lijevo uho.

Reče :

-Izvini Malena , sa'ću ja.

Ustao se i ne stideći se nimalo ,gologuzav samo u gačama, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, prihavtio je i pogurao bife preko sobe i nestao u hodniku. Neko kratko vrijeme tišina , a zatim se ćulo lupkanje vratašca i posuđa u kuhinji.

Vratio se gurajući krcati bife. Nije se vratio u krevet. Kako bi to ona rekao – imao je preča posla.

Prišao mi je. Podigao me uz uzglavnu stranicu bračnog kreveta. kleknuo je na koljena , razdvojivši ih , da moje noge stanu između njih. Dugo , dugo , dugo me gledao. Bez rijeći pokreta i dopdira. Blago i zaljubljeno. U očima sam mu vidjela svjetlost i ljubav. I nježnost mnogo plemenite nježnost. Nigdje ni sjenke tuge.

Primio me je za lijevu ruku , okrenuo dlan i poljubio ga. Dlan je prinio čelu , pa ga vratio usnama. Ponovo ga poljubio prinio čelu i vratio usnama. Na vlas isto je učinio sa desnom rukom. Zatim je obje ruke primio svojim rukama. Lijeva ruka u desnoj , desne u lijevoj I pogled oči u oči . Nježno , usporeno i bez daha smo se čitavo vrijeme gledali u oči , ne skrećući ni za tren pogled.

Da li je to on upijao moj lik za čitav život ili sam ja upijala njegov? Nevažno. Vrijeme nije postojalo. Samo četiri , blago, a nekako očajnički stisnute ruke i oči koje postaju jedan dah univezuma , jedna svjetlost koja se spaja i ljubi. ljubi. I ne prestaje da se ljubi. Polako , nježno skoro netjelesno, jer ni prostor više ne postoji. Naši dodiri su puni neke sjetne konačnosti , jer osjećaju da se dvije putanje razilaze.

Čujem :

-Volim te Malena , jeidna ljubavi moja. I oprosti mi što ne mogu da te zadržim. Molim te ,daj mi blagoslov i pusti me da idem dok još mogu.

Ni ja nisam tužna. Lagana sam i puna ljubavi. Prema Bogu Milostivom i ovom djetetu. I odjednom misao se vraća na našo prvo veče.

On me gleda , ljubi i miluje . odjednom sam  uzbuđena a da toga nisam ni svjesna . I onda mu je bilo lako da me ubere .

Tako je bilo i  ovo jutro . Meni nije padalo na pamet da bih mogla voditi ljubav . Zavjet mi priječio. A evo ja je vodim , i isti žar iz mene izbija kao onu našu prvu veče , prije šest dana. Valovi ljubavi iz mene biju , on ih prima i jača ih. Šta ću nego se predati i vrisnuti :

Joj , Dobri Dobrice.

A i onu prvu noć je krenulo veoma nježno .

Bio je malo blijed , izmoren događajima prethodna dva dana . Kada se probudio nikad više nije progovorio o danu i noći velikih kiša .Njemu su kiše uvijek mirisale na smrt . Uvijek bi ga smorile do smrti , a onda bi ga anđeli nosali..

Nije pominjao ni da sam kraj njega ležala puna srama , moleći milostivog da mi oprosti grijeh. Naga žena leži pored bolesnog djeteta koje možda mre . Morala sam to učiniti . Bilo mu je toliko hladno , mrznuo je , a i gubio mi se . Da , meni se gubio . Tog trena spoznah da ga volim . Iz dubine duše . To milo dijete nikad ništa nije tražilo od mene . Samo mi želje iz očiju krao i ko malo kuče oko mene skakutao .

On me ljubi i ljubi , nježno miluje i uranja se još samo tren i onda me preplavi zahvalnost i ja ga stišćem i ne dam da mi opet bježi . I dok se grčevi polako smiruju , otvaram oči i vidim on je vesao , smješi mi se i kaže:

-Volim te ljubavi moja jedina.

Dok vodimo ljubav , čarobno je i bolno . Duše plešu poslijednji ples. Nema zemaljske muzike , samo tišina i blaga ponoćna mjesečeva svjetlost šumi blagost zvježđa . Da to je to. Nebo spušta svoju muziku da se jedna prelijepa ljubav uznese do neba.

Pitam ga :
-Da li je to oproštaj?

Poljupcem mi upija usne , hoće još samo jedan dašak ljubavi da ukrade i kaže:
-Ne mila to je samo početak novog puta.

Ja vrištim kao nikad, Tijela plešu prvi zajednički ples. polako , naizgled bojažljivo . Duše su uvijek čedne i plahe. Srca plamte i polako ih guraju preko ruba. Nema zemaljske muzike, samo tišina i blaga ponoćna mjesečeva svjetlost šumi blagost zvježđa.

-Da ,to je to. Mila moja – tužno joj  šapće bolno srce njegovo – nebo spušta svoju muziku da se jedna prelijepa duša uznese.

Ponovo ga pitam :
-Da li je to oproštaj ?

Poljupcem mi upija usne, hoće još samo jedan dašak ljubavi da ukrade i kaže:
-Ne mila to je samo početak novog puta.

Ja vrištim kao nikad, iz mene se otkidaju komadi leda. Tope se,  postaju kipuća voda koja mi pali utrobu. Nije ni bolno, ni neugodno, samo neizdrživo ekstatično. Polako mi se iz rodnice vrisak vraća na mjesta koje on upravo ophodi usnama. Grudi, dojke, vrat, usne… sve je uzburkao vrelinom koja mi zaustavlja dah.

A nedugo prije toga…skoro na isti način je počela noć ljubavi sna.

On me zamolio da se strpim samo tren. Iz dnevne sobe je dogurao kolica. Na njemu je bila flaša kurvoazijea, dvije neotpakovane kutije cigareta, plave i bijele boje; Gitanes i Drina bez filtera , zlatni upaljač, grozd rozaklije, zdjelica ribizli. tulumba i baklava.

Prestala sam da se pitam odakle mu sve to. Odavno sam shvatila da ima  jako snove i neizmjerno mnogo ljubavi, tako da je mogao sve.

Nasmiješila, sigurno ima dvadeset dva zrna ribizli i dvadeset četiri zrna rozaklije. Njihov je, paran broj , a njoj se nešto ne broji. Gledam kako on radi to što radi. Za trinaest dana njihovog ljeta, trinaest godina njihovih ljeta i trinaest njihovih Božića ona se divila njegovom autizmu. Nikad nije zaboravljao ništa, ni slijed ni raspored. Ni jedan detalj. Ljubav ponajmanje.

On je tako ljubazan ,uviđavan i uslužan uvijek bio.Sada ni da mrdne. Kao da mi se sveti za sve osornosti moje. Pušta me da se nelagodno osjećam i crvenim. To me ljuti i ja hoću što prije da haljinu skinem. Ali ona se ne da , moli me:

-Polako milo moje! Kako ti nije žao ovu ljepotu tek tako zguliti sa sebe. I molim, te nemoj mi svoje darove na mah iznijeti. Zamisli da sam poeta , a tvoje tijelo moja buduća pjesma, čiju ljepotu treba slovo po slovo, slog po slog, prvo u riječ, pa u stih da pretočim. I nemoj se stidjeti. Hoću da te riječima slikama , da bih dok ti sniš, mazna , otošena i naga,  , slikom iskazao tiječi i ono što osjećam. U ljubavi nema srama ni grijeha. Samo srce i duša. Srce za ljubav Duša za molitvu. Oboje za milost, darove i radovanje.

Takve prizore samo rijetki sretnici imaju da vide.

To veče , nedugo poslije poslijednjeg branja zabranjene voćke šalim se:
-Ti si onu veče posred đade išao , samo da ne bi sa mnom ljubav vodio.

-Nisam mila. Znao sam da ću sa tobom ljubav voditi, još ono jutro kad sam na ljuljašći drijemao.

-Vidio si me znači. Ko bi rekao. Blefer se pravio da spava.

-Kakav blefer mila. Mene miris ljubičica i svjetlost ruža tog jutra probudio. Mislio da sanjam vilu , pa nastavio spavati, ali mi se san prekidao i srce se upijao miris vile. Poslije mi rekli da vila nije vila, već strašna Luca iz supa, koja je ko upis vila. Meni odmah bilo lakše. Dakle ipak sam sanjao anađela i vilu koju od Medijeve smrti svako malo srećem. I to uvijek kada mi je najteže. I tada sam prvi put osjetio da nam je suđeno nešto više od neodređenih i nejasnih susretanja , svakih nekoliko godina.

Čitav dan i noć smo vodili ljubav , držali se za ruke i gledali. I vrlo malo smo pričali. Nije se imalo o čemu pričati. Kad odbacuješ ljubav , budućnost se zatvori i šuti. Umoreni zaspali smo. Poslijednje što sam čula je bila moja misao:

-Nemoj ići maleni , molim te. Ne ostavljaj me samu. Volim te.

Ne znam da li je čuo , ali kad sam se probudila njega nije bilo. I ne samo to . nestao je , Niko nije znao gdje je. Ni njegovi. Ni mahalaši. Ni Frka Frkica. Jedino ona je bila tužna. Nedostajao joj je. Niko se nije brinuo šta je s njim. Znali su da će biti dobro. Uvijek je lutao. I uvijek se vraćao. Malo ugruvaniji. Nijansu tužniji i mnogo bogatiji ljubavlju. Svašta se pričalo. Jedina pouzdana činjenica je bila da ga nema . I da mi nedostaje toliko da su mnoge kišne noći bile od mojih suza tkane.

Vratio se dvije godine poslije.

13. avgusta 1973. u akšam. Sjećam se Ezan je pozivao na molitvu , crkveni tornjevi su otkucavali dvadeset časova. Kiša je već treći dan sipila , onim dosadnim listopadnim ritmom. Bilo je prohladno. Ja sam upravo sjela kraj prozora ogrnuta ćebetom. To je jedino moje mjesto , svakog dana , svakog svitanja , svakog sutona , svakog dana tokom ove dvije godine.

Tada sam , instiktivno pogledala prema šadervanu , koji nestašnim žuborom dvije godine nije slavio rađanje i smiraj dana. Nadal sam se da će jendom proraditi. Pomislih – hude žene. Pričinjava mi se da radi. Pomilsih to je od kiše.

Dvije godine ih nisam čula. Iako su mi trebale. Bez njih vrijeme je bilo jako tmurno i užasno bolno je prolazilo. Odjednom javiše se.

Zlobnica:

-Joj zacopane ludače. Đe će ba kiša uvis padati. A baš ti je oni blećak smutio razum.

Dobrica:

-NIje te bilo dvije godine i o odmah je mučiš. Pusti je na miru. Da sam u njneoj koži meni bi se priviđalo da ljubav sa neba pada.

-Ma ja to samo onako .Da joj zadeveram mozak glupostima.

-Uh jesi plaho dobronamjerna. Što joj ne kažeš – doći će ti mila djevojjčice.

-ih! Šipak će joj doći. Ko joj kriv što ga je šutnula.

-Pazi kako bovotiš poganuljo jedna. Nije ga šutnula, negoga fino zamolila da ode ,jer je dala zavjet nebu.

-Ma , šutnula ga , dala mu nogu nego šta. Bez pardona.

-Ma vidiš bona da se dvije godine sa dušom dijeli i moli Boga da joj ga vrati.

-Aha vratiće se , malo poslije. Nije frajer. Pun dunjaluk mlađahnih ljepotica željnih ljubavi , a on da se vraća naivki koju je tako lako zvekno. Isćeifio se i jedva dočeko nogu.

-Šut bezobraznice .Nije mlatno , nego ubro ko mirisni cvijetak.

-E sada mi je jasno što naš mirisni cvijetak vene evo dvije godinice ravne.

-Pazi bogati. I ti neku pametnu znaš nabosti. Zaista je danas dvije pune godine otkako ga je onomad privela.

-Ma, zato ti je ova stuha danas toliko tužna. Samo što nije česme odvrnula. Joj blentovuše ljudi mila. On će se vejati , a ona će pizditi.

-Ne laj lajavice. Nije veljača pa da se velja. Kolovoz je.

-I prije dvije godine su se kola vozila , ali njima to nije smetalo da se na sav mah vejaju i ubacuju gas do daske..

Luce ih nije pomno slušala. Pitala se gdje li je Dobri, njen Maleni. Šta radi? Da li je dobro?

Uto čuje Lajavicu:

-Da sam na njenom mjestu ja bi sad otišla do šadrvana i da ga provjerim. Možda je zaista proradio. Onoj malenoj stuhi se nikad ne zna.

Prvi pu otkako su s njom Dobrica nije imala odgovora. Nije protuslovila zlobnici. Luca je osjeltla da je to znak koji je trebala. On je tu negdje. Zbacila je ćebe sa sebe i istčala u suton, koji se naglo spustio. Nije se obazirala na druge koje nisu voljele kišu i nisu joj se htjele izlagati. Više su voljele ostati kraj prozora.

Kiša je lila potocima.Jedva su je raspoznavale. Haljina joj se pripila uz tijelo , otkrivajući prelijepo tijelo.

– Joj , jes dobra , za apsolvirat za desetku- podrigno bi se sada Deba na sav glas, samo da je vidi. Šteta što onaj baksuzni Dobri nije tu da je vidi i ubere – misle Lucine jaranice iste misli.

Tada vide Lucu da se saginje , zahvalno diže ruke prema nebu, smije se . Ne, ona vrišti smijeh i skakuće ukrug kao indijanac koji plesom priziva kišu. Još joj samo tomahavk u ruci nedostaje pa da scena bude potpuna. A onda se smiri ne gubeći pobjednićki osmjeh sa lica. Ove dvije blesače se smiriše. Znaju da joj više nisu potrebne oni mili dječak se vratio njihovoj maloj djevojčici. Odoše.

Da li će mi nekad biti potrebne? Tko da zna.

–

x

x

x

x

x

XV Dio

U susret Badnjaku 1984.

Ponedeljak 13. avgust 1973.

Sjećanja

*

Kada se Dobri one srijede 13 avgusta vratio domu srca svoga jedinom, ja sam se izgubila u naletima sreće. Kada sam ga vidjela da leži podno šadrvana vrištala sam i skala od sreće. Neki ludi smijeh , nega nerazumna groznica me uhvatila . Skakala sam i smijala se. Gledala u nebo i zahvaljivala se. Razum se potpuno ugasio. Gutala sam kapi kiše želeći da me podmlade. Došao mi Maleni moj. Vratio se. Htjedoh da zaplešem s njim. Pružih ruke prema njemu , on se ne osvrće na nju. Bio je ležerno oslonjen na šadrvan, malo bočno , ruku opruženih uz tijelo, blago povijenih nogu; skorop fetalni položaj.

Vodopadi kiše su među nama. Primakoh mu se licu i vidjeh da spava. Kiša mu se slijevala sa kose poput suza djeteta koga su povrijedili i koje sustižu jedna drugu, tvoreći neprekidni niz potoćića. Umor i bolni grč su se ocrtavali na prelijepom, još uvijek djetinjem licu.

Nisam bila tužna. Sreća me nije napuštala. Znala sam da mu neće biti ništa. Ja Luce Malena ću izliječiti svoje maleno dijete, ljubav jedinu moju. Zna kako. Ljubavlju I nago toplo žensko tijelo uz nago djetinje pothlađeno djetinje tijelo.

Sabrah se , skupih snagu , podigoh ga. Jedva. Ne znam kako , ali ću ga odvuć sa ovog kijamet. Osjetim da drhti. Čini se da je malo teži nego prije dvije godine. On kao da je osjetio da sam tu i da ga želim odvesti u sigurnost , na toplo. Privije se uz mene i poče da korača. Polako , umorno, nesvjesno, poklizujući.

Uvedoh ga u kuću i nekako ga povalih na trosjed, koji je carovao dnevnom sobom zadnju godinu dana. Otrčah u banju i pripremih toplu kupku. Zna se pjenušavi miris djevičanskih ljubičica. Njegov omiljeni. Iako je to i moj omiljeni miris , ponekad sam bila ljubomorna što je to bio i njegov. Često sam se pitala koliko je mirisnih ljubićica brao i mirisao na svojim lutanjima. Pređašnjim , sadašnjim i budućim.

Vratila sam se u dnevnu sobu. Vidim – on gleda u mene malo mutnim pogledom. Oči mu se polako bistre i javljaju se iskrice. Pa se gase. Pa se opet jave i jačaju. N

XV Dio

U susret Badnjaku 1984.

Ponedeljak 13. avgust 1973.

Sjećanja

*

kada se dobri one srijede 25 avgusta vratio domu srca svoga jedinom ja sam se izgubila u naletima sreće. Kada sam ga vidjela da leži podno šadrvana vrištala sam i skala od sreće. Neki ludi smijeh , nega nerazumna groznica me uhvatila . Skakala sam i smijala se. Gledala u nebo i zahvaljivala se. Razum se potpuno ugasio. Gutala sam kapi kiše želeći da me podmlade. Došao mi Maleni moj. Vratio se. Htjedoh da zaplešem s njim. Pružih ruke prema njemu , on se ne osvrće na nju. Bio je ležerno oslonjen na šadrvan, malo bočno , ruku opruženih uz tijelo, blago povijenih nogu; skorop fetalni položaj.

Vodopadi kiše su među nama. Primakoh mu se licu i vidjeh da spava. Kiša mu se slijevala sa kose poput suza djeteta koga su povrijedili i koje sustižu jedna drugu, tvoreći neprekidni niz potoćića. Umor i bolni grč su se ocrtavali na prelijepom, još uvijek djetinjem licu.

Nisam bila tužna. Sreća me nije napuštala. Znala sam da mu neće biti ništa. Ja Luce Malena ću izliječiti svoje maleno dijete, ljubav jedinu moju. Zna kako. Ljubavlju I nago toplo žensko tijelo uz nago djetinje pothlađeno djetinje tijelo.

Sabrah se , skupih snagu , podigoh ga. jedva. Ne znam kako , ali ću ga odvuć sa ovog kijamet. Osjetim da drhti. Čini se da je malo teži nego prije dvije godine. On kao da je osjetio da sam tu i da ga želim odvesti u sigurnost , na toplo. Privije se uz mene i poče da korača. Polako , umorno, nesvjesno.

Uvedoh ga u kuću i nekako ga povalih na trosjed, koji je carovao dnevnom sobo zadnju godinu dana. Otrčah u banju i pripremih toplu kupku. Zna se pjenušavi miris djevičanskih ljubičica. Njegov omiljeni. Iako je to i moj omiljnei miris , ponekad sam bila ljubomorna što je to bio i njegov. Često sam se pitala koliko je mirisnih ljubićica brao i mirisao na svojim lutanjima.

Vratila sam se u dnevnu sobu. Vidim – on gleda u mene malo mutnim pogledom. Oči mu se polako bistre i javljaju se iskrice. Pa se gase. Pa se opet jave i jačaju. N akraju mu se pogled izbistri. Svjetlost prodre u njih. Prepozano me je. Blagi osmjeh se preli preko usana , zahvati lice i u pogled zasja ljubav. Čista , nepomućena , blistava ljubav.

-Dobar veče ljubavi moja jedina . reče pokušavajući da ustane.

Sila teže ga povuče nazad. Nisam se uplašila. Znala sam da će sve biti u redu Samo nek je on meni došao. Sve će ova Luce srediti. Ima u meni toliko ljubavi da bi vas dunjaluk mogla grijati. Odvedem ga do banje, posadim na tabure.

On se smješka i gleda u mene. Nadoknađuje izgubljene godine. ne pokušava da me dodirne. Znam šta misli. Nije čist. Uprljali ga prosto i vrijeme izbivanja. I polako i nježno svučem ga. Prvo prsluk. Zatim kravatu. Vidi molim te . Promjena. Nije više leptir mašna. Da li to znači da misli da je odrastao. Potom košulja i potkošulja Otkopčavam kaiš i polako svlačim pantalone.

On se smješka i kaže :

Deže vu?

Šutim. Stid me je ovog djeteta. Nikad ga nisam svlačila , a da je bio svjestan. Na pločicama leži svučlena odjeća. Ostao je u kratkim gačicama. Miran je , ne miče se . Samo me uporno gleda i smješka se. Čini se da uživa u mojim mukama. Znam , zasigurno znam, osjeća da me je stid i da ne znam kako da mu skinem gačice.

Sebi dajem predah , polako skupljam garderobu sa pločica i još sporije je slažem u korpu za veš . Onu istu u koju je on prije dvije godine odlagao moj veš. Malo se osjehnem. Stid me poče prolaziti. Pomislim nek pukne što puknut mora i okrenem se ka njemu.

A on u kadi . Lagano zavaljen opušten u ne prestaje da se smješka, da gleda u mene i da uživa. Takav vam je on. Voli da se igra. Zahvalna sam mu što me spasio neugodne situacije i dok mu prilazim , poput bljeska se jave prizori od prije tačno dvije godine.

“

Dođem sa službe predveče , prvi put poslije njegovog privođenja. Bilo je kasno predvečerje. Tražim ključ – vrata se otvaraju. On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu. Pantalone i prsluk . Ispod , košulja bijela, okrugli okovratnik. Još mu samo krila anđela trebaju. Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću. Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež, a ništa vrijedno nisam držala tu na osami, u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Sutradan je od nekud neku šćemlijicu zboksao, da me ne saginje , a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je zajedno sa kapom spušta. Službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu kači . Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem. I odmah me iz hodnika u kupaonicu vodio.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , samo bi me ka kupatilu skrenuo. Toliko sam umorna da nemam snage da se za bilo šta bunim. Naporan je moj posao. A ja sam ga krvnički radila. Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim. Miris ljubičica, malčice hladnija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio roskasti kožni tabure. Znam da nije moj i pored kade ga stavio. Na njega me posjeda , kosu raspetljava.

Bilo je to vrijeme punđi i šnala. Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem . Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove, a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i usporeno, ne želi da me dodirne. Osjetim u vrat , mi dva lahaorac poljubca, sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi? A opet ugodno mi i nježno , koža se od miline ježi. Ne pravi on nikakve nagle pokrete , da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.Bočno dugme malene suknjice moje, ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i pored kade odlaže. Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prste masira. Jedan po jedan, miluje i u vrh ljubi. Pa onda nokat i na kraju članke. I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom. Joj rahatluka nono moja. Osjećaj da se sav umor među prste spušta i polako povlači.

Napetosti skoro da nema. Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji; grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se, pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote. Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime koje sam na brzinu skinula i u košaru odlaže. “

*

Prilazim mu , privučem tabure , sjednem, naginjem se i u čelo ga ljubim, tamo gdje se kosa sa čelom spaja. Tiho , nježno kao da je bebica. Primam ga za za ruke. Prvo lijevu , okrećem joj dlan , na lice ga polažem , pa na usne . Ljubim ga u ruku. Tiho , nježno kao da je bebica.. Dižem je ka mome čelu , dodirujem ga njome, pa je vraćam usnama i tako još jednom. Zatim prinosim njegovu desnu ruku mome licu. Milujem je njime, okrećem dlan, usnama ruku dodirujem . Tiho , nježno kao da je bebica.

Otkako sam ga privela … otkako sam ga privela…bljeska mi u umu. Taj bljesak sada odgurujem . Ima vremena. Znam vratiće se.

Počeh se ustajati da se okrenem njegovim nogama. Ali on me povuče u kadu.Voda se izli. Krcata sam je i raskošna oblinama. U tren i ja sam naga. Zagrlio me čvrsto , muški, da ga ne otjeram. Naše se usne spojiće. Titravo , grčevito . Kao u bića koja se spremaju zaplakati, pa im se usne počinju trzati i grčiti. nismo ih mogli odvojiti. Kao da smo se bojali ako se razdvojimo da će san nestati. Ipak dah je presudio. Kad je kiseonik ponestao i nismo mogli disati morali smo se odvojiti. Poslije smo se malo pipkali, gurkali. Ovlaš ljubili, u oči neoprekidno gledali. Tiu glad za dodirima, pogledima i poljbcima nikada više neće moći utoliti. Znala sam to. Tako nam suđeno. Da se volimo i rastajemo.

Odjednom grč mu preleti preko lica, Zabrinuto ga pogledah. On se malo nasmješi:

-Oprosti mila , malo sam ti umoran. Nije išlo dobro zadnjih godinu dana. Nešto je krenulo po zlu. Nije mani ništa. Fizički sam dobro. Um mi je dobar.Ali me san neki safato , samo bih spavao.

Otrijeznih se. Zaboravih da je je bez svijesti spavao po najvećem prolomu. Očajnička radost ponovog susreta me smutila. Shvatih – prvi put ga vidim svjesnog a bespomoćnog. Izletih iz kade. Nije me stid.

-U ljubavi ženska nagost je toliko lijepa i čedna… i ja se nje ne stidim…

Izađe i on. Usporeno, gubeći dah. Gola i vlažna odvedem ga do našeg bračnog kreveta. Rekoh mu.

-Sačekaj ljubavi , samo tren. Idem nam donije odjeću . Odmah ću ja.

Potražim duboko zapretenu, onu savršenu anteriju boje nevinosti ljubičica , za koju sam mislila da mi više nikad neće milovati tijelo. Navučem je na osvježenu nagost. Izvadim iz sehare odjeću Malog princa od prije dvije godine. Savršeno čistu, besprijekorno ispeglanu i obojenu mirisom moga tijela .

Dok sam se vratila , on se samo naslonio i zaspao tvrdim snom. Neka ga neka spava. ova žena više nije preplašena žena. Malena Luca pizdunka. Ona je voljena žena. Žena koja voli. Bezuslovno i djetinje iskreno.

Šta ću(?) i ja se svukoh i legoh pored njega. Nježno ga zagrlih i prislonih na grudi. i gledam ga. Više nije u grču. San je dubok . Ponekad ga prekine neki drhtaj i uzdah pa nastavi mirno spavati. Vremenom , moje ga je tijelo grijalo i umirivalo. Drhtaji su postajali sve rjeđi. da bi se oko ponoći u potpunosti umirili.

Gledam ga. prelijep je. I čedan. Možda me ta njegova djetinja blagost osvojila? Ne znam. i nisam dala da mi ga privedu. Nikada ja to ne bih sebi , niti ikome drugom , pogotovo njemu učinila.

-Na ljuljački koja se sama ljulja, dvoje djece spava i možda mriju … i ja se zaljubljujem u njih.

Tog dana smo se povezali za čitav život. Sve se odvijalo strahovito brzo. Ostaloj djeci sam pomogla da ih moji u svitanje bezbjedno prebace u mahale, kućama. Ja sam sa Dobrim ostala da se pobrinemo za Frku Frkicu. On je na rukama prenio u kuću , na krevet. Meni omogućio da je operem i presvuče, Sve mi je pripremio. Peškire,lavore, toplu vodu u ibriku, gazu, spužvu , odjeću , l onda se diskretno povukao. Nije želio da pogledom skrnavi tijelo mile prijateljice, iako je to tijelo , bez odjeće imao u rukama , mazio , milovao i ljubio. Njegov pojam časnosti i ljepote nagog ženskog tijela.

Poslije smo sjedili na verandi i pričao je sa mnom kao da se oduvijek znamo.Vjerovao mi je. Pričao je o onome što ga tišti . O zloj kobi njegove dvije najmilije djevojčice. Prelijepih Marija Magdalena. Nikad nisam bila ljubomorna na nijih, Pritisla ga tuga i nemoć. I sam je bio dijete. Ispovjedao se , kao da pričom traži naći rješenje. Ne, nije on tražio ni savjet, ni pomoć, samo je molio da imam razumjevanje za ta prekrasna bića.

I kad je Kosara , krvava , prljava u ritama dječije pidžame se medvjedićima, banula i onesvjestila se na njegovim rukama, shvatila sam koliko duboka i uzvišena može biti djetinja ljubav. On je uvijek znao šta da radi. One su uvijek znale da mu se mogu obratiti za pomoć. Zato sam ih zavoljela i pomagala koliko sam mogla.

No, mene je opčinla njegova dobrota, časnost i nevinost u ophođenju prema Marijama. Bilo je to neke iskonske , nezemaljske , bezuslovne , nematerijalne ljubavi. Ljubavi radi same ljubavi. Vrlo iskrene i požrtvovane ljubavi. To me toliko dojmilo i okupiralo danisam prestaja misliti o tim dešavanjima. Kažem zaljubila sam se u tu djecu i kao kobac sam ih počela pratiti da im se nešto ne dogodi.

Ali od sudbine se ne može pobjeći. Kosara je naprečac umrla. Dobri se slomio.Boljelo ga je što je otišla i što svom anđelu nije mogao pomoći. Frka Frkica mu je pokušala pomoći. Nije joj bilo teško. Oduvijek ga je voljala. Ali njima dvoma nije bilo suđeno. Ne tada. Ono poslije je bio samo huk prošlih vremena.

Sudba u vidu zlih ljudi se opet umješala. Razdvojili su ih. On više nije imao vjere ni u šta , osim u Boga jedinog. Međutim bio je dijete. Nedovoljno upućen u svoje vjerovanje. i slomio se i počeo gubiti. Odvojio se od mahale i mahalskih drugarica i drugova. Odvojio se od “konzilije”. Roditelje nije previše interesovao. Bio je odrastao i oduvijek je bio nezavisan. Znao se snaći i bezgranično su mu vjerovali. Znali su da ne može učiniti ništa loše. To je bilo dostatno da ga puste da živi svoj život.

Ja ga nisam poznavala toliko dobro. Znala sam o njemu kroz njegov odnos prema svojim drugarima i djeovjčicama. A on se odvojio od njih. Počeo je zalaziti u “popularne ” i kafane gdje se skupljalo društvo sumnjivog miljea – polusvijeta. Sve ih je znao . Poštovao ih je i oni su njega poštovali. Tada je čast bila na prvom mjestu. I svi su imali svoj kodeks poštenja. Njega su ostavljali na miru i nisu ga uvlačili u svoje “poslove”.

Žene su ga voljele , jer je bio dobar, pošten, pristojan i gospodin par ekselans, vrlo široke ruke. Nikad nije bio sklon alkoholu. Povremeno par čašica cokcujućeg kurvoazije radi društva. Namjenski par čaša ohlađene graševine sa nekom grlicom u osami četiri zida. Uvijek u kasnijim noćnim satima. Preko dana nikad.

Sada skoro nije izbijao iz kafana. jedino kada se trebalo presvući, toaletu obnoviti ili sa nekom djevojčiicom se povući. Oči su mu postajale umornije i vodnjikavije. Sve sam ja to Luce Malena sa tugom iz prikrajka pratila. Nikom nije nedostajao. Svi su bili zabavljeni samim sobom. Život uvijek ide naprijed. A Dobri je, očevidno sve više zaostajao.

Nisam mogla da se petljam. Ne mogu ja liječiti slomljena srca, jer rmoje je slomljeno. Ne mogu ja spasiti nikoga, jer sebe ne mogu spasiti. A onda me je jedan dan ispred supa sačekala Frka Frkica.. Kad je vidjela da izlazim , zaletjela se u mene kao dijete koje vidi mamu poslije mjeseci otmice. Zagrlila me čvrsto i počela grčevito da plače. Jedva sam je razumjela:

-Molim te pomozi mu. Ubiće se. Slomile su ga dvije Marije Magdalene. ne snalazi se. Skršen je. Gubi se. Molim te Luce pomozi mi.

Zagrlila sam je , odvela do auta, i ubacila je na suvozačevo sjedište. Sjela , dala joj maramicu . Nije pomagalo suze su same išle. samo je ponavljala:

-Spasi ga Luce molim te. Samo ga ti možeš spasiti. Tebe će poslušati šta god da ga savjetuješ. Ti ga jedina nisi nikad iznevjerila.

Frka Frkica je bila očajna. Imala je malu bebu i plašila se susreta sa Dobrim. Udala se da bi ga zaštitila. Plakala je i nije se smirivala.

-Molim te Lucija pomozi mu. Nikad vas više neću iznevjeriti. Ni Boga Milostivog, ni tebe, ni njega. Samo mi ga spasi.

– Hoću ,ali samo ako se ovog trena smiriš.

Pogleda me u nevjerici i naglo prestade sa plačom i zapomaganjem.

-Hvala ti Lucija Malena. Znala sam da me nećeš iznevjeriti dobro diejte.

Nasmijah se od srca. Malena, skoro dijete Frka Frkica ženi dvadest pet centi i trideset kila plusa, kaže dijete.

Pomilujem je po glavi. Kažem joj da će se sve srediti i da se više ne brine. Smiri se . Osmjeh joj se nabaci na nježno veseo lice. Voljela sam to njeno veselo lice. Bez obzira što je život nije štedio bila je izuzetno vesela i pozitivna djevojčica. Ljubav prema Dobrom je čitav život držala i činila plemenitom, uzvišenom i čestitom.

Odvedoj je kući , gore iznad Sedrnika. Dopratih je do kapije. Zvala me d auđem. Nisam mogla .Imala sam nekog neodložnog posla . Obećah joj da ću navratiti čim nešto uradim za Dobrog. Odlazeći , krajičkom oka vidjeh trešnju staru i ljuljačku koja se sama njiše. Ne znam da li su sunce i blagi vjetar igrom vjetla i sjenki previli privid , ali je vidjeh dječaka kako u krilu drži djevojčicu , a ljuljačka se sama ljulja. Stresem glavom da odagnam viziju.

-I meni se Luce malena ta slika često priviđa. Kao da su trešnja i ljuljačka odlučile da da tu scenu zadrže dok mi živimo.

Tih dana sam bila u nekoj gužvi i skoro zaboravih na Frku i Dobrog. Onda se sjetih da je u stanici milicije Lugavina komadir Eso Mraković, milicajac koji je volio mahalaše , Dobrog posebno. Govorio bi:

-Oni su dobri , zato što ga poštuju i cijene njegovu dobrotu.

Nazvah ga. Rekoh mu u čemu je problem. Odgovori mi:

-Izvini mi šefice, ali se ti ne brini za njega. Neće se njemu ništa desiti. Viđam ga ponekad u Starom satu. I ja ponekad tamo navratim, i radi službe i radi družbe. Popijemu jednu dvije i podsjetimo se nestvarnih vremena..

-U redu je to Eso. Ali moram da se lično uvjerim. Obećala sam onoj zlaznoj djevojčici Frki Frkici ako se sjećaš.

-Kako da ne! Milo dijete. Nadam se da je bolje sreće i da je dobro.

-Dura. Ali se brine za Dobrog.

Dobro uradićemo nešto, obeća mi Eso. Nakon par dana eto poziva.

-Eso na telefonu. Imaš li malo vremena . Dobri je kod mene u kancelariji.

Odmah se uputim u Lugavinu. Čak upalim rotaciona svjetla, uključim sirenu i dam gas. Svi se sklanjaju. Od Fisa do Lugavine je šest minuta vožnje. Stigla sam za tri.

Kad me ugledaše , u stanici svi popadaše sa svojih stolica. Kojim dobrom strašna luca kod njih? Užurbaše se klanjajući i pozdravljajući. Odmahijem rukom , otpozdravljajući i uletim u Esinu sobu.

Njih dvojica sjede zavaljeni u fotelje. Eso je volio komoditet i o svom trošku opremio komandirsku sobz.Iako ni jedan ne pije preko dana, Ispred njih tri čokanja o,5 dcl. Meka meraklijska šljiva 33 grada. Garant. Znam i da je onaj treći čokanj meni nijećen. Ne zna da li da se ljutim ili smijem.Mahalš i Gorštak! Kombinacija snova i posebna prilika. Bez dobar dan il pomozi bog Eso grunu:

-Evo ti ga šefice tvoj je. Vodi ga samo da se kucnemo. Nikad nismo zajedno nazdravili.

U tom momentu sam znala da ovo neće izaći na dobro. Na brzinu digoh svoj čokanj, kucnuh njihove , liznuh malo spustih čokanj i hladno ali odrešito i užurbano rekoh:

-Hvala Eso. Hajdemo Dobri.

Dobri i ja izađosmo iz stanice, Već me poćela panika hvatati, ali sam još uvijek mirna i pribrana. Otvorih zadnja vrata desna vrata službenog automobila i ozbiljnim , oprobanim policijskim glasom rekoh :

-Upadaj Dobri.

Sutra su Stari sat , milicijska stanica Lugavina i po čaršije bubali:

-Luce privela Dobrog. Šta joj bi?

Deba se sa Bjelava svako malo podrignuo . Čulo se do Starog sata i Logavine , da bi se urlik se zaledioo na Ćaršiji:

-Luce bonička, pazi se dobro. Moš ograjisati.

Bila sam bijesna ko ranjena lavica, okružena hijenama.

I nisam ga uošte privela. Samo sam htjela pokušati pomoći Frki Frkici. a i njemu. Zašto da ne ? Zaslužio je. Eso ga je samoincjativno pozvao na razgovor da meni olakša. Znao je da ću ga potražiti. On ga je prvi sreo i zadržao dok ja ne dođem.

Oneraspoložila sam se zbog toga što je prvi susret , poslije dugo vremena djelovao isprazno i sirovo. Bila sam ljuta na sebe i na njega. Na sebe, jer nisam mogla poreći činjenicu da je nesvrstani i neupućeni posmatrač moga pomisliti da privodim Dobrog. Na njega jer se samo , bez riječi “nevino” smješkao kao da ga čitava situacija zabavlja.

To me činilo nervoznom i napetom. Ipak blagost i nevinost smješka u njegovim očima me podsjetila na nešto čega ne želim da se sjećam. Nešto što sam potisnula toliko duboko u nutrinu , da sam to skoro zaboravila. Taj pogled je imao onaj moj baksuz , moj Dodo. Doduše , njegov pogled je bio boje vedrog neba , a ovaj je bio nalik dubini oceana koga noćna tama i zviježđe grle.

Ne razmišljajući , pokušavajući odbaciti poređenja i vraćanje u nešto što ne želim, nisam ni primjetila kuda vozim. Tek kada smo došli na Vrelo Bosne , na zemljani put koji vodi meni znanoj livadi, zaustavila sam automobil. Isključila motor i slomila se. Polegla sam na volan i razvalila plakati ko godina. Ako znate kako to izgleda. Sirena je pod težinom moje glave ke počela vrištati. Ja sam samo jecala, pa sam pustila da sirena vrišti mjesto mene. Izgubila sam se. I više se ne ničega sjećam.

Svijest , ali ne i misao mi se polako vraćala. Podsvjesno razaznajem šum Modre rijele i osjećam treperavi hlad stare trešnje. Iste one na kojoj sam se nekada njihala do nebe i zvijezda , dok mi se od sreće ne bi zanebesalo. Zanebesalo. Tada bi me Dodo uzeo u narućje i prebacio na ćebe boje duge. Stavio mi glavu u krilo , milovao po licu i pričao o ljubavi.

Osjetim ćebe pod sobom . Toplina mi kaže da je moje. I znam da mi je glava položena u nečije krilo, Neka ruka mi miluje lice. I čujem riječi:

-Ljubav je sve što imamo. Milost darovana od Neba.

Glas jasan ,umirujući i nježan. Ali nije Dodin. Sličan je, ali jednu oktavu niži. Naslutih o kome se radi. Htjedoh se naljutiti. Odakle mu pravo da me ušuška u krilo. Odakle mu pravo da me miluje po licu. Odakle mu pravo da mi priča o ljubavi. Odakle… A onda shavtim da mi se našo kad sam nestajala. Da me izvukao iz auta i položio na moje ćebe iz gepeak- Da me stavio u krilo da bi mi obrisao suze i šminku koja se razlila poput pijavica. Da je pričao o Božijoj ljubavi koja daje hrabrost da živomo i volimo.

I znala sam da me gleda onim blagim jagnjećim pogledom koji vam se upija u dušu i smiruje je. Pogledom punom topline i plemenitosti koji vas zbunjuje , koji vas plaši jer ga ne poznajete. Uče vas da se bojite nepoznatih. I to s pravom. Ali ovaj mi nije nepoznat i ja se njega ne plašim.

lajaviica:

-Aha, kako ne. A što ti to srce titra i strah te šta se može desiti.

Dobrica.

-Opet ti i tvoje bezobraštine. Da ga je privela bio bi u zindanu.

-Joj, jesi naivna ko serijska udovica. Prevrnula jenebo i zamlju da ga pronađeš i privede.

-Pa vidiš li bona da ga je dovela pored rijeke , a ne u apsanu.

-O tome ti govorm naivko jedna. U apsani joj ne bi mogao ništa nažao ućiniti, a ovdje – šta ga znam. Plšim se i da mislim.

– Ih, da joj ovo dijete , ovo maksumče nešto učini. tebi su te tvoje nastrane fantazije mozak isčašile. Zaveži više.

-Kad je tako , što ga ne opauči? Šta je ima balo maziti i o ljubavi tupiti?

-Kako ćeš ba slatko dijete dirati. Božiji je stvor.

-Vas dvije ste iste i uvijek iste izvlakuše rabite. Ljutne vas ono, ljutne vas ovo – odakle mu pravo ovo , odakle mu pravo ono, i zveknule bi ga .i naučile pameti. Ali dijete je lijepo i umiljato, slatko i dobro.

-Ti si ljuborna na nju . Skontala sam ja to odavno. I zato uduni više. bez veze trućiš.

-Kako hoćete. Neću više ni je'ne. Dobro je deba kuisao – pazi Luce ograjisaćeš. Ja ću vam prevesti: Kad vas Dobri podobri , ili po mahalski zvekne, nemojte mene u pomoć zvati.

I ode ostavivši ove dvije blentače zabezeknute.

Dobrica samo prošapta:

-Ja budaletina majko mila.

Sudbina , ona ista , sa druge strane strane rijeke, iz prikrajka se smješka i potvrđuje nešto:

-Budaletina. Aha , kako da ne!

*

*

+

XVI Dio

Badnjak/Božić 1984.

Ponedaljak / utorak 24./25. presinac/decembar

Volim , umorna sam i voljena

Sve ćešće je pogledavao kroz prozor. Neki nemir ga je vukao u baštu, među cvijeće koje je prektio snijeg. Udisao je svježinu blagoslovljenog dana . a ispod oka je , da ja ne primjetim , pogledavao na prozor , iza kojeg sam se odmatrala. Češkao se desnom rukom za resicu ili kosu iza lijevog uha. To je radio kada je razmišljao ili se pravio da razmišlja.To je radio kad je bio nervozan i napet. To je radio kada je imao problem. On nikad nije razmišljao. Nikad nije bio nervozan i napet i nikad nije imao problem. To je radio kada je želio da izbjegne nesporazume koji donose razmišljanje , nervozu , napetost i probleme.Taj nemir sam bila ja. Bio je zabrinut za mene . I mnogo tužan. Nije želio da to primjetim.

Od kako se Nadin rodila moje zdravlje se narušilo. Njenom smrću sve je odjednom postalo akutno. Da nije njega življenje ne bi imalo smisla. Morala sam biti jaka i još neko vrijeme ostati tu. Dok ne preboli Nadin. I skupi snage da mene preboli i nastavi dalje. Ako se ne pogubi?

Neplanirano je uletio u moj život , udomaćio se i svu me poremetio. Isprva sam mislila povalio me ko najveću bekanku. Ništa nije tražio . Ništa nije pitao. Samo me ubrao. Kao da je to najednostavnija i najnormalnija stvar na svijetu.

-I jeste Mila. Ljubav je najednostavnija stvar na svijetu. Zbog nje postojimo. Ruka u ruci , lijeva u desnoj. Sjaj u oku , svjetlost u duši. Miris ljubičica , okus trešnje , I dodir. I to je to. Nebeski dar. Ljubav se rodi.

Poslije trinaest dana sam ga zamolio da ode. Nije se bunio. Nije riječi progovorio. Njegove oči su se zatvorile za moje misli. Zamolio me da samo još jednu noć prenoći u kučici u cvijeću. Nagli izlazak iz sna u stvarni svijet je bolan i može ubiti.

Zaspala sam i sanjala da mi zbog nekog grijeha kerubini čupaju srce. Ja sam oplakala i molila ih da mi objasne:

-Koji grijeh? Šta sam zgriješila? Da li je ljubav grijeh?

Oni su me nježno pogledali i namah nestali. Shvatih – nije to zbog ljubavi , već zbog gušenja ljubavi . Probudila sam se sa mišlju da mu kažem, da sam bila ludača , da ga volim više nego sebe, da ostane jer mi treba.

Pružila sam ruke prema njemu, smješkajući se – dvije ruke nježne , lijeva u desnoj . Jedna ruka mala na ramenu njegovom spava. Njegova njegova ruka ispod moga srca položena. I okret. To je već tango. I ponovo. I opet okret.To se ljubav vodi.

Ruka mala dotiče prazninu. Mjesto na jastuku pored mene je bilo hladno. Otovrim oči, njega nema. Napadaj panike. Ne! Samo tuga. Otišao je moja Maleni, moj voljeni. U dobroti svojoj poslušao je mene – glupaču.

Znate , pisala sam već. Vratio se dvije godine poslije. Umoran , izbuban , slomljen ali moj.I opet sam ga poslije trinaest dana otjerala, recimo zamolila da ode. Opet se na isti način iskrao. Shvatih – on ne zna ili neće da moli. Vjeruje u moje prosudbe. A u meni sve vrišti.

-Ne vjeruj mi mili moj. Ne odlazi. Trebaš mi. Volim te najviše na svijetu.

Baš sam dijete . Dok to izgovaram širim ruke prema nebu i misao se smiješi dok se ruke skroz ne ispruže i zagrle svo zvjezdano obzorje u naručje :

-Evo ovoliko!

I svake godine sve isponove . Trinaesti avgust, trinaest dana dana ljubavi i sna. I nogatrans. A od 1973. bi o badnjaku navratio . Ostao bi tri dana. Znao je svojim djetinjim sveznanjem da sam tih dana najusamljenija žena na svijetu. Svetost te tri noći nismo kvarili fizičkim dodirima. Samo pogledi i stisak ruke – lijeva u desnoj. I uspomene , bez budućnosti.

I tako sve dove do sedamdeset pete. Te , sada već znano oproštajne trinaeste večeri ne zaspim. Posjednem ga u krilo , među noge, licem u lice. Stegnem mu butinama kukove, a nogama leđa.. Nagi smo. Hoću ozbiljno da razgovaram s njim. Grijeh ovog ludila mora prestati. Zauvijek.

Ali on ne voli ozbiljne razgovore. Kaže – kradu vrijeme , a sve je unaprijed određeno. Smješka se . Izmigolji se , povali me. Okrene se bočno prema meni , malo pomiluje Lucice, skrene pogled sa pubičnog dijela, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri. Naglo okreće glavu da mu ne vidim suze. Znao je moramo se rastati. I vodili smo ljubav do jutra. Brao me i krao, Čitavu noć. Ja sam se predavala i jecala. Plakala i molila se:

-Bože mili ,kako sam sretna sa njim. Molim te oprosti mu grijehe moje. Dijete je.

Koliko me samo boljela ta ljubav; toliko me ispunjavala. I napravila ženom i majkom. Nestvarno čudo. Proviđenje. Da i mnogo sreće koja boli.

Od te 1976. do 1979. smo se sreli samo jednom. Sedamdeset prve, poslije onog našeg prvog košmarnog ludila sam napustila SUP. Povukla se i 1975. definitivno zaredila. Više nisam bila iskušenica. Postala sam Karmelićanka. I Dobri je to shvatio i prihvatio. I zaista , nikad me više nije “iskušavao”. Krajem te godine zaposlila sam se na maksilofacijalnoj hirurgiji.

Opet sam prolazila kroz njegovu ulicu, ali se on nikad nije pojavio na ulaznim vratima kuće njegovih roditelja. Prolazeći pored kuće, pognula bih glavu i zacrvenjela se ko bulka. Nije se čulo ono nježno i umilno:

-Dobar dan.

Nedostajalo mi je . Toliko su mi nedostajale te dvije riječi i on , da sam, neko vrijeme , sva u suzama svaku veče usnila i njega sanjala. Stoji i šapuće – dobar dan. A onda su jednog dana zatitrale zavjese na prozoru. Srce mi je reklo da je to on. Moje srce je dvaputa zaigralo i nikad me nije prevarilo. To mi on maše, pozdravlja i poručuje:

-Volim te Luce Malena, najviše na svijetu i sretno ti bilo.

To titranje zavjesa me obradovalo . Znala sam da se vratio i da je dobro. Prelijepi život ide dalje. Nebo i ljubav slavi.

Avgusta 1977. ne sjećam se datuma, jer su ti dani ponovo uzburkali sne i damare, dolazeći na posao učinilo mi se da sam vidjela Dobrog. Od prijemne ambulante je zamako u lift i nestao. Stresla sam glavom. Svašta. Počeo mi se priviđati na radnom mjestu. Pomislih neko nalik njemu. Dvije pune godine sam bila pomirena sa sobom i vjerom. Odjednom :

-Aha, učinilo ti se. Biko ne može ličiti na njega. Znaš blentačo da ga ne možeš izbaciti iz glave. On nikud iz nje nije išao.

-Oklen sad ti pakosnice. Odavno te nije bilo . Pusti je na miru. I možda joj se ne pričinjava,

-Ne znam da li joj se pričinjava ili ne pričinjava. Ali ludača ima jake misli i ludo zaljubljeno srce. Sigurno će ga prizvati. Evo njega danas ili sutra do vas – garant.

-Što će on ovdje. Nije doktor ili brat. A malena ga Luce izbacila iz glave.

U prijemnoj kancelariji sjedi sudba, gleda ih i smješka se:

– Aha , kako ne! Bumo vidli.

Sutradan 8'30 , jutarnja vizita , svakodnevni obilazak pacijenata. Primarijus, docent dr.mr. spec. med. dr. Vranić pogleda jednog pacijenta na kraju reda bolničkih kreveta, klimnu mu i nasmješi se. Zbrza obilazak ostalih bolesnika i stvori se pred onim u zadnjem krevetu.

Ukočim se. Ono juče nije mi se učinilo. Bio je to Dobri.

Zurio je u mene kao u duha . Zatresao je glavom kao da odagnava priviđenje. Slegnu je ramenim i nasmješio. Ke sera , sera – govorio je osmjeh mog najmilijeg dječaka. Ma šta najmilijeg? Mog jedinog voljenog dječaka.

Dr.Vranić mu priđe:

-Šta ćeš ti ovdje?

-Papiloma linque.

-Znam to . Ja sam je dijagnosticirao. Nego mislio sam što nisi u onoj jendokrevetnoj sobi koja je određena za tebe.

-Nema veze. Dobro je meni i ovdje.

-Sigurno je došlo do neke zabune- kaže Dr Vranić i okreće se meni:

-Sestro sredite to sa administracijom i pobrinite se za ovog pacijenta.

U prvi mah sam htjela protestovati, misleći da je neka mućka. Ali vidjevši da Dobri nemoćno sliježe ramenima i molećivo gleda u mene, nisam imala izbora. Sredila sam to i brinula se “ovog” pacijenta . trinaest dana, avgusta mjeseca 1977. Petog dana je operisao papilome lingve. Nakon sedam dana došao patahistološki nalaz. Nije bio maligni , već obični papilom lingve. Benigna izraslina na sredini desne strane jezika. Dan poslije identificiranjea kakvoće izrasline Dobri je otpušten. Ostao u bolnici tačno četrnaest dana. Od toga se trinaest dana nismo razdvajali.

Ih , što sam se tog avgusta naradila prekorednih sati i dežura i zaradila prekobrojnih i dvostukih dnevnice za noćne dežure. Potreba službe. Skoro da nema veze sa Dobrim. Naime na Bjelavama je zavladala pandemija papiloma lingue, U par dana, je na kliniku pristigao kompletan bjelavski mahalski konzilij. Trebalo je tu pandemiju sanirati. Butum maksilofacijala , posebice ženski dio se dao u sređivanje stanja.

Mahalaši ostali petnaest dana o trošku države na odmoru i pomogli kliniku kako su znali i umjeli. Joj , ljepote. Ne mogu vam tajne kazivati. trojica su bila oženjena. Ako bi otkrili šta su na maksilofacijalnom odmoru radili oni neoženjeni , ne bi bilo fer prema oženjenim. S pravom ili ne , vaskoliki dunjaluk bi skonto da su i oženjeni radili isto što oni bez belenzuka. A normalno šta drugo bi skontali , osim da se konzilij kao i uvijek prije i mere bit poslije igrao đardina , akšamluka , branja cvijeća i tako toga. A bilo bukadar grlica zrelih za lepršanje. Za nevjerovati letilo perje na sve strane. No, to nije dio moje priče i ne mogu potvarati osoblje.

Za boravka na maksilofacijali Dobri i ja smo smo bili aman kao brat i sestra. Ponekad bi se poljubili u obraz, blago zagrlili i to je to. Jedina iznimka su bile duge priče, gledanja zaljubljenih i stisci ruku, lijeva u desnoj, desna u lijevoj.

Veče prije nego će ga otpustiti nismo oka sklopili. Nismo mnogo pričali, ali bili smo veseli i rasterećeni. Nebo i život su nam poklonili ono najvrijednije : Ljubav. Uzeli smo najbolje od nje i ispunili se uspomena koje će trajati do zadnjeg daha, naših djetinjih duša na ovozemaljskom kratkom boravku.

Moj zavjet je odredio granice. Sve preko toga bi bio grijeh i hula.

Više se nismo se viđali. Ja sam našla drugi put , koji je isključivao prolaz pored njegove kuće. Nije bio ništa duži. Za utjehu, pri kraju puta, kad sam već trebala ući u moju ulicu, na uglu između drvene džamije i Debine kuće pogled bi mi kliznuo do Dobričine kuće i onog prozora koji je nekada tako veselo žmirkao. Vrata se nisu vidjela. Osjećaj da mi je Dobri u blizini i da ga uvijek mogu dozvati stišavao je moje želje i smirivao je potrebu za dodirima.

Međutim , avgusta 1979. izdaleka vidim sjenu malu , koja malo pognuto i zamišljeno sjedi kod bivše česme na uglu Drvene džamije. Prstima kao da nešto piše u prešini koja se skupila na asvaltu. Kiša dugo nije pala. Ne dižući pogled, čekajući da mu priđem , slegnuo je ramenima , kao da je neki veliki teret odbacio sa leđa , ustao je , bez riječi mi prišao uzeo mi ruke u ruke. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Poljubio ih naizmjenično, prinio čelu vratio usnama i sve ponovio.

-Oprosti mi Luce Malena. Treba mi tvoj savjet. Idemo se skloniti sa ulice i sunca. Ima mnogo znatiželjnika i budnih.

Odveo me svojoj kući. Bila je prazna. Neka ugodna tišina, hladovina i slatkasti miris ljubičica se širio unutar zidova od trostrukog reda zazidanih cigli.

-Sami smo. U ovo doba svi moji su na moru. Ne plaši se Mila. Ovo je dom čestitih i Bogu predanih ljudi.

Uveo me u onu krajnju sobu do ulice, čije zavjese znaju same od sebe zaigrati. Na stolu ponude za mene. Posluženje se sastojalo od niza predjela, što hladnih što toplih. I meni znanih slatkiša i voćki koje na slatki belaj mirišu. Ne znam zašto zadnje misli mi se ne javiše. Nije bilo ni vremena. On se prvi put progovori ko pravi mahalaš. Ono – riječi drito u čelenku.

-Bližim se tridesetoj. Svi moji drugovi i poznanici, osim Mojsija se poženili. Neki i dvaput. Otkako te nema , imam jednu djevojku. Dobre je duše i čestita, Mojih godina. Otac mi kaže. Zavlačiš je ! Uskoro neće prispjeti nigdje. Ili je ženi ili je pusti da traži sreću. Meni treba tvoj blagoslov.

Zanijemila sam . Srce se zaledilo. Mog Malenog će ukrasti druga žena. Nisam mogla doći do daha. Suze samo što ne grunuše.

-Oprosti mi. Zatečena sam pitanjem. Moram do toaleta da se smirim.

Odveo me do kupatila.

-Idi sad , daj mi desetak minut avremena.

Vidim mirno , bez riječi se okreće i odlazi. Zatvorila sam vrata i sjela na šolju. Osjetim da ću dobiti. Znam da mi moja tašna neće pomoći , jer je ovo došlo iznenada i prekoredno. Sjetim se da u ovoj kući imaju dvije žene. Majka i kćerka. I zaista u ormariću desno od česme do zida, pronađoh higijenske potrebštine za ovu priliku. Nije bilo potrebe. Lažna uzbuna . Samo bol u preponama. Olakšanje i suze. I bol u grudima. Mnogo suza bez glasa. Zaista gorkih suza, osjetih njihovu oporost na usnama. I bol koja ne prestaje. I nikad neće prestati. Dok sam se smirivala , suze uminuše, bol se oplemeni i pusti me da dišem.

Da li me čuo kako izlazim iz kupatila ili me čekao , nađosmo se u hodniku. On me uze za ruku i vratismo se u sobu. Nismo ništa pričali. Ja sam zaista bila gladna. Tog dana je bila neka uzbuna na klinici i nisam stigla ništa objedovati. Šutke sam jela i gledala ga. On po običaju nije jeo . Nije pio u ovo doba, to znam. A evo i ne puši. Samo gleda u mene. Zaljubljeno i nježno. Kao da upija svaku sjenu , svaku pjegicu , svaku poru i kapilar, svaki damar na licu svoje Malene , ljubavi jeidne. Kao da se oprašta , pozivajući uspomene za svjedoke.

Smirena i koncentrirana rekoh mu:

-Daj mi par dana da vidim šta mi je raditi.

-Hvala ti Luce Malena.

Nije se imalo šta reći. Ispratio me do vrha ulice , do raskršće drvene džamije. Ponovio ritual sa rukama i gledao me kako odlazim uspravna , ukočena i zaleđena. Nisam se okrenula ni pogledala u nebo odakle su, odjednom iz čista vedra neba ruknuli vodapadi kiše. U par sekundi sam bila mokra do kože. Karmelićanske halje su otežale , ali i skrivale obline koje su pokušavale da se otkriju. Nisam ni požurila. Nisam znala gdje ću. Nisam znala šta ću. Nisam imala misli. Samo neka tupa bol koja se širila u grudima i postajala sve reskija. Osjetih da se gubim i tonem u bezdan.

Sanjala sam neke lude , nadrealne snove. Kerubini se vratili , ali me kroz kišu na dugim ukrštenim mačeviima nose i polažu kraj Modre rijeke, ispod trešnje mojih zavjeta. Tu ne pada kiša. Gusta krošnja joj ne da da me dotiče. Ali mi postaje hladno i ja se tresem. Vidim neke demone bez očiju, sa oštrim zubima i kanđama na rukama. Nije me strah. Meni , bez Dobrog živote nije i svejedno je šta će biti. Demoni , sve novi i grđi nadolaze u valovima, ali i odlaze. Vide da za njih ovdje posla nema.

Ali lukavci izmišljaju nove pošasti. Toliko ih je da se zbijaju u Modru rijeku. Novi u nju pristižu i ona se izlijeva. Plavi tlo oko mene i povlači me sa sobom. Olakšanje. Ništa ne osjećam. Voda je odjeću strgla sa mene. Naga sam i lagana. Eterična. Avaj. Vrelina počinje da me bije, i ja se smrzavam i tresem. Hladnoća postaje nesnošljiva. Mješa se sa vrelim valima i hoću da vrištim:

-Boli me . Sve me boli . Molim te pomozi mi.

Iako u bunilu i bez svijesti čujem glas one dječije prokletinje:

-Ništa se ne plaši mila djeovjčice. Ja sam tu . Izbaci bol iz sebe i vrati mi se.

Osjetim njegovo golo tijelo , na moje nago tijelo . Znam grije me svojom ljubavlju i ne da mi da mu pobjegnem. To me smiruje . Pribijam se uz njega i svetim mu se. Otimam damare i toplinu njegovog tijela. Utonem u miran san. Spavala sam dvadeset četiri sata. Kako mi zbrkana svijest kazuje , ni jednom , ni jednog momenta se nije odvojio od mene. Slijedeča dvadeset četiri sata sam se oporavljala. On me tetošio i hranio kao da sam mala bebica.

Kada sam došla sebi , nahranjena i razumna , zavela sam ga i vodili smo ljubav slijedeća dvadeset četiri sata. Bio je to naš oproštaj. Zaspali smo u osvit , dok se zvuk katedralskog tornja mješao sa ezanom , slaveći nebo i ljubav.

Ja sam se pravila da spavam. Tiho bez daha , da ne probudim umorno dijete koje me je u život vratilo i nebesku jubav poklonilo. Gledala sam ga dugo i plamtila ljubavlju. Bila sam sretna, a on miran, Nisam se bojala ničega . Sve demone, i njegove i moje sam isplakala i odagnala. Bićemo mi dobro. lahorac poljubac mu na usne stavila, iskrala sam se i zauvijek (!?) otišla.

Devet mjeseci kasnije, polovinom maja rodila se Nadin. Božije davanje i proviđenje.

Ja nisam mogla roditi. Kao djevojčica imala sam cistu. Spalili su je. Utvrđen mi je prirodni sterilitet. Imala sam negativni rezus faktor, i bila sam prestara za rađanje. Imala sam četrdeset jednu godinu kada sam zanijela. On dvadeset osam. Preko svojih supovskih veza provjerila sam njegovu djevojku. To je bio razlog zašto sam željela da odgodim blagoslov. Nisam željela da ga neka loša žena, mahalski rečeno : opajdara spenga. Djevojka je bila skoro besprijekorna, školovana ( pravnica) i zaposlena. Njena obitelj je takođe bila uzorna. Dala sam mu bladoslov , a da se nismo sreli. Uvijk sam se “bojala” susreta sa njim. Mutili mi um, rađajući ljubav i sreću.

Nisam mu prijavila trudnoću. Ni rođenje kćeri. Pogotovo je to postalo bespredmetno i besmisleno zato što se on mjesec dana po rođenju naše kčerkice oženio. No, krila sam sama od sebe da Nadin nije dobro. Kada se rađala sve je krenulo po zlu. Vjerovatno zbog mog negativnog rezus faktora i zakašnjele prve trudnoće. Došlo je do komplikacija prilikom poroda. Djetetu se oko vrata vezala pučana vrpca. Glava se zaglavila u nerazvijenoj rodnici. Prirodni porod se morao okrenuti na carski red. Nadin je rođena sa urođenom srčano-arterijskom manom – Bikuspidna aortna valvula u akutnom stanju. Srčana aorta nije imala nastavke. Završavala se slijepim ogrankom. Nije bilo lijeka. Predviđali su joj tri mjeseca života. Ostale reference nisu bile bitne. Malenoj nema lijeka , ni spasa.

Nisam se mogla sama izboriti sa ovim tragičnim problemom. Ni psihički, ni fizički, ni finansijski. Morala sam se obratiti Dobrom. Pustila sam da bezbrižno provede bračno putovanje i da sabere prve utiske. Tada sam ga pozvala da dođe. Prvi put sam ga vidjela blijedog i uplašenog. Znao je da sam ga zvala zbog nekog debelog problema. Mislio je da se meni dešava neko zlo. Uzdah olakšanje mu je preletio licem. Poletio je prema meni. Zagrlio me blago i poljubio u obraz. Nisam bila zatečena nedostatkom rituala lijevih i desnih ruku. Autista se pogubio.

A onda je ugledao je bebicu u bešiki. Pravoj starinskoj bešici. Ja se od poroda nisam osjećala dobro. Nisma imala snage da je nosam i ninam. Sve me iscrpilo. Moja krv se pomiješala sa Nadininom . Još uvijek je trajala borba antitjela , i u meni, i u njoj. Nažalost Nadin je izvukla lošiji kraj. Osmjeh mu se ozario i raširio licem kao svjetlost zaljubljenog punog Mjeseca. Pažljivo , nježno kao da osjeća da je bolesna, podigao je iz bešike i naslonio je na lice , pa je onda uzeo u zagrljaj. Bila je plavokosa, vrlo nježna , prozračna i krhka. Toliko je ličila je na ovog mog Malog princa da sam zaplakala. Mješala se ogromna sreća i još veča tuga. Imam dvoje najdivnije djece na svijetu, a jedno , koliko sutra mora umrijeti.

On me upitno pogledao vidjevši suze. Zamolila sam ga da sjedne. Nije ispuštao Nadin iz ruku. Njihao je i ponekad blago pritisnuo lice uz lice i gledao me zaljubljeniom pogledom punim iskonske zahvalnosti.

-Nadin nije dobro. Ima problema sa srčanom aortom. Disfunkcionalna je. Doktori joj ne daju više od tri mjeseca. Drugi ističe. Ne znam šta radim. Ne mogu podnijeti. Ni njenu, ni moju bol. Razboljela sam se, slaba sam i slomiću se , a nema ko da se brine o nama. Molim te pomozi nam.

Zaridala sam i okrenula se u fetusni položaj , na drugu stranu kreveta, Pokrila se jorganom preko glave plakala. On je polako , ne ispuštajući bebicu iz ruku, povukao jorgan sa mene , nježno me dohvatio za ruku i uspravio u sjedeći položaj.

– Ljubavi moja jedina, nemoj nam se izgubiti. Ttrebaš nam. Nećemo dati Nadin. Borićemo se za nju. Bog milostivi će nam pomoći. Neće nam je sad uzeti. Podario nam je kao blagoslov. Da slavimo nebo i ljubav. Vjeruj mu.

I nije je uzeo .

Smirila sam se i četiri godine se sa Dobrim , iz dana u dan , iz noći u noć borila za Nadin. bili smo bića određena da se bore za život svoje malene djevojčice i pokušaju…

*

*

Ovdje se Dnevnik Blažene Luce završava

Dopunio ga je Dobri i svojim riječima zamuhurao epilog.

24. Decembra 1984. sam znao da će me ljubav jedina moja , Luce Malena napustiti. I pored neizmjerne ljubavi , vidjelo se da više nema prostora za bol.

Ali ona je umrla pet mjeseci ranije, kada nam je na rukama umrla naša malena.
Zvala se Nadin , imala je samo četiri godine.

Uvijek kažem niko nije kriv.

I nije kriv.

Slabe pantljike , neodgovoran razus faktor, problemi na porođaju, djetešcetova glava se zaglavila, na izlazu u život, pupčana vrpca se oko vrata zagmotala. Prinudni carski rez u po porođaja.

Danima su se moja jedina ljubav Luce i moje sunce , moja malena Nadin, borili za život. Nebo je uslišilo moje molbe i vratilo mi ih radi radovanja. Još četiri godine prelijepog života i sna.

Nedugo poslije se vidjelo da je moje maleno srce rođenje iscrpilo. Bila je bolešljiva i prozračna. Znao sam da se svakim danom i dahom bori za život. I Lucino tijelo je počelo popuštati.
I tako četiri godine. Bol i nada, svaki dan bol i nada.
Toliko je ljubavi , radosti i ljepote bilo u našoj ljepotici, princezi malenoj , našoj Nadin bilo , dostatno za dva ljudska vijeka. Dovoljno da se ponekad zaboravi neumitnost.
Smrt je usred radosti i nada nenadano (da,li?) došla 24. Juna 1984. Detalje ostavjam zaključane.

Do jednom, Ispisani su, ali ne žele da izađu na vidjelo. Nije im vakat. A i tužni su. Previše bole. To je dokrajčilo moju Luce. Radi mene se borila dugo vremena. Još šest mjeseci. Bolio je život, bolila je utroba, ali toliko me je voljela, da je željela još malo da ostane, da provede još neko vrijeme sa mnom i s našom tugom.

Znala je da mi neće biti lako.
I nije. Nije bilo lako.
I nikad više neće biti lako.

Vrijeme , poklonjeno vrijeme , ljepota življenja i radost koju smo imali , su dovoljni da me miluju snovima čitav moj život i nešto malo poslije toga.

A onda nepunu godinu kasnije saznam da je jedna nerazumnica u martu te iste godine kada su Nadin i Luce umrle , svjesno ubila  moju nerođenu kćerku . Da ubila je! Znala je da je za mene svaki abortus najkrvoločnije ubistvo. Ubiti nerođeni bespomoćni život je hula na Boga.

Još uvijek se pitam:
– Molim vas recite mi koga da krivim.
Nebo koje mi je dalo sve te ljubavi, radovanja i nade?

Ne , ne ide to.

“Od svega smo stvorili po par, ne bi li se vi opomenuli.”

( Ja  sam citirao 49. Ajet 52.Poglavlja (Ez.Zarijat ))

Život – smrt, ljubav – mržnja , radost – tuga, čarolija – bol , žensko – muško …su parovi.

Ne želim da držim predavanje o vjerovanju , svako se nosi s svojim izborima kako mu je najlakše.
Najlakše je ponekad loš izbor.

I uvijek postoji :

Vrijeme rađanja, vrijeme života i ljubavi, radosti i boli i vrijeme umiranje. ( Parafraza , Propovjednik ).

I to bi bilo sve .

Niko nije kriv.

A to nije sve.

Uvijek se pitam šta bi bilo da nisam sreo Lucu, da se Nadin nije rodila. Da nisam sva ta Božanska davanja proživio.

*

Frka Frkica nije bila zadovoljna onim što je Dobri zapisao. Suviše šturo i hladno .Među njegovim bilješkama je našle neke restlove i pristavila završetak po svom ćeifu.

**

**

Bila je Badnja noć.

Veče prije nego što je mila Luca odlučila da ode na bolje mjesto .

Bila je malo , a neumitno umorna. Ležala je uspavaćoj sobi na bijelom ležaju snova, presvučenom u nebeske boje ljubavi.

Dobri joj je pomogao da se obuče u anteriju boje plavetne svjetlosti punog Mjeseca. Raspleo joj ruste kose. Miluje ih. Ljubi je u ćelo gdje se kosom spaja i mnije:

-Bože mili, kako je samo lijepa. Ja za sebe nemam želja. Sve su uslišene. Molim te,samo još ovaj jedan jedini put, Oče moj podari joj mirnu smrt.

Kamin je ugodno gorio.

Poželjela je da joj Dobri čita stihove.

Onda se uspravila i zamolila ga da joj da jednu cigaretu. Onu žešću, da je malo prodrma.

On je zamolio da se strpi samo tren. Iz dnevne sobe je dogurao bife kolica. Na njimu su bili: flaša kurvoazijea, dvije neotpakovane kutije cigareta, plave i bijele boje; Gitanes i Drina bez gača, zlatni upaljač, grozd rozaklije, zdjelica ribizli. tulumba i baklava.

Prestala je da se pita odakle mu zimi ribizle. Odavno je shvatila da ima tako jako nježne snove , nevino srce, savršenu ljubav, tako da sve može.

Luca se nasmiješila. Sigurno ima dvadeset dva zrna ribizli i dvadeset četiri zrna rozaklije.. Njihov je, paran broj , a njoj se nešto ne broji. Gleda kako on radi to što radi. Za trinaest dana njihovog ljeta, trinaest godina njihovih ljeta i jedanaest njihovih Badnjaka i Božića, ona se divila njegovom savršenom autizmu. Nikad ništa nije zaboravljao. Ni slijed , ni raspored, ni balans , ni odnos. Ljubav ponajmanje.

Na um joj pade neka scena iz jednog požutjelog pismena:

Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Dobri hoće da skine celofan. Ima on, i onu svoju omiljeniju , Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima Drinu ,otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , pa zastane, nešto se premišlja. Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na na Grbavici i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , pa Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak. Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se valja, nebo se smješi, čerge lete u nebo, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju. Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti, ni šaretiti. Zna, zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan. Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Ham'eta i O'teleta zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklenih perli.

Uhvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko: nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio .Pogled mu se utopio u slova. Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati. Jes kad pitac ne bi znao da Dobri u to doba osim – vule vu kuše ave’ ko mu'a i tako – tih tričarija ,od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.To je dovoljno da Deba i Lenji počnu dijalog na visokoj nozi.

-Baš si glupak Deba, ne čita, on boju gleda.

-Natakarila te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-I jel’ prosuto po vešu.

-Kakav te veš spopo, ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žena veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo, barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno nije luda. A i što će joj gaće uopšte, ako ih treba svako malo skinuti. Gubljenje vremena.

-A ako boja procuri, jal bijela jal crvena.

-Nak uzme praznu flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj poganluk, on po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio. Il možda prije vakta obajatio….

Naglas se smijem i pitam se kakve finte sada blesani rade.

Dobri mi odgovara. Garanr su se akupili crkvi Svetog Ante na ponoćki. Mole biskupa da ne počinje sa misom , odocnio im jaran Mujo.

Vikar Vilić će pitati :

-Kakav vas sad Mujo spopo?

-Kako ba , koji Mujo , to je naš jaran Deba.

-A koji si mu ti?

-On je Lenji ,Mujin jaran.

-A koji si mi ti?

-On je Herco ,Lenjeg pajdo.

-A Brada koji si mu ti?

-On je Mojsije propovjednik i najbolji prijatelj Malog Princa ,kojeg od milja zovu Dobri.

-Ko je sad pa taj Dobri i ko ga tako zove ?

-Svi mi, samo ga Frka i onaj anđelak , što ga od nas krije zovu Mali Prinče moj.

-A koji si mi ti?

-On je Baška Baša, raspuščenica san.

-A koja si mi ti lajavušo jedna, ovo je nebeski hram?

-Ona je Zlata Mojsijeva ljubav.

-Koja si ti firaunko jedna.

-Nije ti Lela Jela Jelena firaunka,mater ti je.- ne bi dala Frka na Lelu Jelu Jelenu ,koja se izmicala ustranu od Herce.

Uto bi ušo Deba, svi bi se okrenuli biskupu:

-Eto sad možeš početi misu. Mujo došo. Požuri , što si zino, ti sada docniš!

Deba bi prišo konziliju i tako tiho da su ga čak u Katedrali sasvim jasno čuli:

-Nigdje ne nađoh Dobrog. Mora da su ga one ljepot noge opet privele.

Malo me nasmijo,malo me u jednoj šali proveo kroz konzilij. Nije zaboravio ni moje noge sa prvog susreta pomenuti, a ni dane našeg prvog ljeta. Sve naše godine je ubacio u par riječi.

Ustaje, malo ih pomiluje, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se razliše tijelom.Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Zapravo hoću da to bude. Nigdje nam se ne žuri.

Bože mili , kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boljela ta ljubav. Oplemenila , upotpunila i načinila ženom i majkom.,

Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasu dva kurvoazijea u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srca od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju žtanke , blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala. Otvorila bi se kutija, stavio dvije cigare usta , pripalio ih. Meni stavio među usne jednu, sebi drugu. Meni lijevu ,onu ljubavnu od srca. Sebi ono desnu,nevjernu skitalačku.

Povukli smo dim, istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno. Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, poslije godina nije mi prijala.

-U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj tanji dim.

Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.

Tada počinje igra rozaklije, ribizli , baklave i tulumbe.

Jedno zrno grožda ja njemu, on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni. I tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljubca. Ja njemu jedan, on meni jedan. Nekad bi me prešao pa mi dva , uzastopna poljubca poklonio. Tada bi kao nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla. Nije se stidio što mu tulumba ili baklavica ispadnu. Našao bi se u poslu. Onda bi ih tražio, dotaknuo i dirkao bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, ništa nije ostavljao na miru.

Nespretnjaković jedan. Čak bi ponekad i usne mašio i u lice , uši, vrat i grudi bi zalutao i ljubio, kao da traži ono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je sramotan , smotan i blesav. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .

Taki vam je on kada mu slastice ispadaju. On ih traži i nalazi. Sa njima i neke druge slastice kojima ne može odoljeti. A ja nemam srca da mu branim, jer je tako sladak i ozbiljan kada to čini.

Odjednom sam naga i uzbuđena , a da toga nisam ni svjesna. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo i ovo veče. Meni nije padalo na pamet da bih mogla voditi ljubav. A evo ja je vodim, i isti žar iz mene izbija kao onu našu prvu veče, prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, on ih prima i jača. I šta ću nego se predati i vrisnuti:

-Joj,Dobri Dobrice , volim te jedina ljubavi moja.

On me ljubi i ljubi, nježno miluje i uranja se još samo tren i mi postajemo jedna bjelokosna statua . Onda me preplavi zahvalnost i ja ga stišćem i ne dam da mi opet bježi.

I dok se grčevi polako smiruju, otvaram oči i vidim on je vesao , smješi se i kaže:

-Volim te ljubavi moja jedina.

Smrt je strljivo , u uglu sjedila i čekala.

I razmišljala. O ljudima. Životu i smrti. I sliejgala ramenima.

Ne, ništa vi ne znate

Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate. ,malo vi znate., malo ih je koji to znaju.

Znate li vi kako vas sve boli , a vi se igrate radosti.. Ne, ne znate.

I bolje vam je. Srećni ste. Vi vidite da se život, ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde, neki katil u srce kamu zabada.. Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete. I da joj ih čitate. Jer u njima je čitav njen život.

Znate li kako je to kad joj pjevate, voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće. A zna život joj migolji.

Ne , ne znate. Malo je sretnika koji to znaju. I znaju da voljeće se i poslije života.

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju, a znate da je to poslijednji put?

Ne, ne znate. Nemojte ni pokušati zamisliti. Boli, očajnički boli. Sve u vama plače, a vi ste delfin što uranja u plavetne dubine , dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji hoće da vrišti i raznese vam tijelo u paramparčad.

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli, a neće da jaukne, glas da pusti jer ponosna grlica je ona. Ne , ne znate. Nemojte ni pokušati zamisliti. Osim onih koji znanje u srcu nose. Njima biva lakše.

Jedino vam preostaje da je zagrlite, nježno ko bebicu, i još nježnije kao nevinu Božiju ovčicu, jer sve je boli.

I dodir, i život, i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti.

Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije. Ne ne znate. Baš ste sretnici. Jer niste se molili, četrdeset dana i noći pored raspuštenih kosa plavih, sa rukom u ruci, usnama na kosi, dušom u grlu, srcem na čerečenju, dok se ona odmara do slijedeće boli, što joj utobu čupa.

Ne, nikako se niste molili jer bi vam se život slomio, što molite Nebo da je uzme što prije, samo da je manje boli.

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao. Uh, ne mogu vas u tu radost petljati. Žao mi vas.

Bolero svira, njene prelijepe oči se u snu smješe. Ljubav uvijek pobjeđuje.

Ja Smrt strpljivo ,iz uglu sve to gledam.

On me vidi i zamoli da malo prošetam u snježnu noć i osvježim se.

Niko neće pobjeći. Svečano obećava

Ja smrt sam se postidjela i izašla.

On joj čita. Pjesmu koju ona nikad neće čuti jer usnila je.

I onda se muzika još jednom okrenula. Tokata i fuga u D molu i Bolero su se izmješali i malo stišali.

Malena je  zaspala,, više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila umorna. Želio je da je to san ozdravljenja. I čitao joj pjesme njihove. I čitao i čitao, muzika je samo lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah. Nisu to oni izgovarali. Ljubio joj ruke. Cjelovima kvasio usne želeći joj dati godina svojih.

Milovao kosu koja je sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je voli. Da je ona njegova malena, koju je iz snova iznjedrio da mu ljubav bude.

Luce je postajala sve prozračnije. Skoro da to nije mogao podnijeti. Sklupčao se na pod držeći je za ruku. Ne zna kako, nije smio podići pogled, da ne izgubi milovanje, njena ruka na njegovoj kosi, njena ruka na njegovom licu, njena ruka na njegovim usnama, njena ruka u njegovom srcu, njena ruka u njegovoj duši.

Ne znate kako je to? Šteta. Uzdrhtao je od miline, ukočio se, obradovao se, mislio je da ga vodi sa sobom. Mali Princ u njemu je pogasio sva svjetla, otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj. Ona je još bila tu. Postajala je svetlost, kojoj on prilazi i ljubi .

Ja Smrt ih gledam i vidim;

Suze koje ne žaluju, već ljubav slave, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim Dobri i on se od nekud pojavio, sluti riječ:

Ljubavi moja jedina , volim te.

Nije ih uspjela otvoriti. Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da su tu, sva trojica. I Dobri , i Fini i Mali princ. U troje se sve lakše podnosi. Ni uzdah nije pustila. Tek jedna grlica plava im slijeće na lijevo rame. jednom po jednom kljunom im dotiče usne. Vesela je , razigrana , alioni znaju da mora ići.

I puštaju je. Odlerpršala je. Dobri ju je čeznutljivo gledao, Mali princ je mahao, Fini je ko godina plakao, ako znate kako je to. Mislim da ne znate. Niste bili prisutni, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih i leprešala ka nebeskim dverima i iščezla u bjelini svjetlosti.

Oni ne znaju šta im je. Nema sunca, samo pahulje ,a oči im vlaže. U blistavu Modru rijeku pretvorili. I zahvalni su molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć; tačno u vrijeme kada su prvi put ljubav vodili I ovaj poslijednji.

Ja Smrt sam kasnila jedan dan. To je bio moj poklon njegovoj malenoj. Rastali su se u blagoslovljenoj noći.

Alelujah

Za mene, priča o ovim blesavim konjinama je počela upravo tako.

Našle se blentovije smucati sa tuđim konjima po Bjelavama. Odbor za moral u bjelavskoj mjesnoj zajednici podigao uzbunu.

Tako sam  načula da mi  neko, po Bjelavama, smutnje pravi.

Nije kriminal ili nešto opasno.Kažu neki mahalaši  po  Bjelavama luduje. Počeli širiti zonu, prvo na Sedernik, pa još više , do Sedam šuma , pa još niže do Mićkinog gaja i Ašikovca. Uh ,  evo ih skoro u sridu, u srce  čaršije. Ako dođu do slatkih čoškova čaršije ima da mi slude grad.

Morala sam ići u stanicu na Bjelavama tu neku  frku sa konjima rješavati. Smjenila starog komandira, novog postavljala.Veselim sa susretu sa onim sa jednom zvijezdom, Esom Mrakovićem. Njemu dala da privremeno vodi stanicu.

On brani mahalaše.Kaže na stranu se komandirove ,  jadne žene bacili. Bivši komadir često znao mlatnuti ženu.

Ona mu puno zanovjetala po pitanju seksa.Malo joj bilo dvaput mjesečno.Kad bi zaiskala treći put ,dobila bi štos u bubrege.Policijska praksa, nema corpus delicti.Ali se jedanput nije mogo suzdržat ,nego fljas pravu u  lijevo oko.Ono pomodrilo ko modro oko , kad se bubne štosom.

Neki od mahalaša mutio sa jadnom ženom i kad joj vidio plavo oko podvučeno plavom modricom, samo je poljubio, onako ovlaš u oko, da je ne boli.Jednostavno i tiho joj  rekao: -Sve će biti u redu malena moja, sve će se srediti.

I sredilo se komandir u vukoderinu, žena sama na dno Bjelava u oficirskim zgradama u Čekaluša pasažu.

Još je  Eso mlad za komandira, no naučiće se svemu. Vidi se da je bistar. Naočit je,   iz očiju mu svašta nešto, nestašno virio. Nisu ga bez veze zvali čovjek sa planine. Svašta ti gorštaci znaju raditi , a naročito ženama. On imo tri žene u kući. Suprugu i dvije kćeri. I da nije znao, morao je naučiti kako se treba ophoditi sa ženama. A narod kaže u ljubavnika se rađaju kćeri.

Išla da  zagledam, kontam nikad nije zgoreg. Nije meni do kćeri , meni je do reda u gradu.Ne bih da mi se  jedan šeret sa planine uvali na Bjelava među mahalše i utali se sa njima. Bjelave tada ne bi davale mira ostalim mahalama.

Sinoć, kad pomenuh prijateljici da idem na Bjelave ona mi se požali da je imala odvratan  incident, baš malo više stanice milicije.

Pošla ona u studentski dom obići kćerku nege svoje rodice iz okolice Gornje Bljuzgavice . To je selo odmah više Donje Bljuzgavice; a one su odmah do Velikih Nateklina.

Što su ih zvali Bljuzgavice to niko ne zna.A ono Gornje i Donje je da ih ljudi razlikuju. Inače su Donje Bljuzgavice na većoj nadmorskoj visini barem nešto.

Vidim je ova će me tušit po dana.Takve su vam, te iz Bljuzgavica.Šta ću moram je slušati. Zadužila me žena ko niko.Ona mi neštelila poso kod Wolfa.Taki su vam Bljuzgovčani. Svugdje svoj rod imaju.Naspem nam po piće,njoj brlju,sebi kurvoazije. Ona ga neće, voli više šljivu nego stranjsku kolonjsku.Nije se dala smesti nastavila je.

Vi mislite naopak neki narod, hajvani, čim nešto što je dole zovu onim što je gore. Nisu oni hajvani, oni su pametni ljudi. Njih je život svemu poučio.

Svako selo ima svoju priključak na đadu na državnu cestu. One se nigdje ne dodiruje i nema oznaka za skretanje osim imena sela. I to pogrešno postavljenih. Oznaka Gornje Bljuzgavice vodi u Donju Bljuzgavicu. Oznaka Donje Bljuzgavice vodi u Gronju Bljuzgavicu.

Između sebe napravili mali autoput , malo vijugav i zaobilazan, dug triset tri kiolometra , a oni udaljeni sedam kilometara, pješe. Na svakih sedamdeset lakata postavili ležećeg policajca ili ježa.

Na autoputu pravilno oznake postavili;ono dobro došli sretan put. Šta su sebi mislili to ne možemo ka'sti.Na svakih tries-četeres lakata ležećeg milicajca , jal ježa postavili.U svakom postavili po dva tri eksera , tek dvadesetke radi uroka.

Ali iskopali tunel dug trista metara i žičaru u njemu da je niko nevidi.I još svašta nešta. Iz sigurnosnih razloga nisu ni struju u tunul puščali ili natandarili.Žičare vukli konji.

Neko bi reko gdje tu pameti ima. Ima, ima; itekako ima. Saznaće se.

Recimo krene vlast, jal poreznik, jal policija ili neki pjevač i uputi ko biva u Gornju Bljuzgavicu. Svi obavezno on zalutaju u Donju Bljuzgavicu. Ili ako se zapute u Donju zalutaju u Gornju. Čista računica.

Poreznik i policija traži tog i tog, utajio porez ili je nekog mlatno kocem na teferiću u Malim Bašćama.

-Nema ovdikari takog.

-Kako nema, piše da živi u Donjoj Bljuzgavci.

-E drug ovdi ti nijema Donje Bljuzgavice. Gdje si ba čuo da je u Gronjoj Bljuzgavuici Donja Bljuzhavica. To nikad nije bilo , niti će biti.

I upute ga na autoput. Kažu divan širok put, vrlo bezbjedan čovljek se mora nauživati krajolika, htio ne htio.

Šta će putnik namjernik mora obrnut na pravi put. No rijetko kad stigne.Ili se pješe vrne ili ga konji dovuku nazad. Kaže poderale mu se gume.Nije mu jasno kako put čist nigdje kamićka.

Mještani ga tješe,šta ćeš prika njaprije će biti zamor materijala ili neka viša sila.

Ako neko i dođe do one druge Bljuzgavice tamo ih sačekaju dvojica mutavaca koji ne vide i ne čuju. Na vratu im obješen konop, a u rukama plakat na kome piše;

Ahtung , ahtung tifus i kolera. Mi smo ilmije, molimo sadaku.

Što se tiče pjevača; njega bi pustili da im u domu kulture i alkohola otpjeva svoje. Kad bi tražio honorar rekli bi mu da ide u one druge Bljuzgavice, oni ga naručili pa nek mu oni plate. To što je pjevo, ko mu kriv, niko ga nije tjero.

Vlast se uvijek vraćala neopbavljena posla.

Pjevači i poreznici bez love.

I sad vi nama recite ima li tu pameti ili nema.

Čujemo jednog blentu kako pita a koljači, ustaše i četnici, njima svejedno koga će prvog. Samo nek nisu njihovi.

A šta mislite zašto je tunel služio. I Tito se mogo u njemu sakriti da ga nikad ne nađu.

 

XVI Dio

Badnjak/Božić 1984.

Ponedaljak / utorak 24./25. presinac/decembar

Volim , umorna sam i voljena

Sve ćešće je pogledavao kroz prozor. Neki nemir ga je vukao u baštu, među cvijeće koje je prektio snijeg. Udisao je svježinu blagoslovljenog dana . a ispod oka je , da ja ne primjetim , pogledavao na prozor , iza kojeg sam se odmatrala. Češkao se desnom rukom za resicu ili kosu iza lijevog uha. To je radio kada je razmišljao ili se pravio da razmišlja.To je radio kad je bio nervozan i napet. To je radio kada je imao problem. On nikad nije razmišljao. Nikad nije bio nervozan i napet i nikad nije imao problem. To je radio kada je želio da izbjegne nesporazume koji donose razmišljanje , nervozu , napetost i probleme.Taj nemir sam bila ja. Bio je zabrinut za mene . I mnogo tužan. Nije želio da to primjetim.

Od kako se Nadin rodila moje zdravlje se narušilo. Njenom smrću sve je odjednom postalo akutno. Da nije njega življenje ne bi imalo smisla. Morala sam biti jaka i još neko vrijeme ostati tu. Dok ne preboli Nadin. I skupi snage da mene preboli i nastavi dalje. Ako se ne pogubi?

Neplanirano je uletio u moj život , udomaćio se i svu me poremetio. Isprva sam mislila povalio me ko najveću bekanku. Ništa nije tražio . Ništa nije pitao. Samo me ubrao. Kao da je to najednostavnija i najnormalnija stvar na svijetu.

-I jeste Mila. Ljubav je najednostavnija stvar na svijetu. Zbog nje postojimo. Ruka u ruci , lijeva u desnoj. Sjaj u oku , svjetlost u duši. Miris ljubičica , okus trešnje , I dodir. I to je to. Nebeski dar. Ljubav se rodi.

Poslije trinaest dana sam ga zamolio da ode. Nije se bunio. Nije riječi progovorio. Njegove oči su se zatvorile za moje misli. Zamolio me da samo još jednu noć prenoći u kučici u cvijeću. Nagli izlazak iz sna u stvarni svijet je bolan i može ubiti.

Zaspala sam i sanjala da mi zbog nekog grijeha kerubini čupaju srce. Ja sam oplakala i molila ih da mi objasne:

-Koji grijeh? Šta sam zgriješila? Da li je ljubav grijeh?

Oni su me nježno pogledali i namah nestali. Shvatih – nije to zbog ljubavi , već zbog gušenja ljubavi . Probudila sam se sa mišlju da mu kažem, da sam bila ludača , da ga volim više nego sebe, da ostane jer mi treba.

Pružila sam ruke prema njemu, smješkajući se – dvije ruke nježne , lijeva u desnoj . Jedna ruka mala na ramenu njegovom spava. Njegova njegova ruka ispod moga srca položena. I okret. To je već tango. I ponovo. I opet okret.To se ljubav vodi.

Ruka mala dotiče prazninu. Mjesto na jastuku pored mene je bilo hladno. Otovrim oči, njega nema. Napadaj panike. Ne! Samo tuga. Otišao je moja Maleni, moj voljeni. U dobroti svojoj poslušao je mene – glupaču.

Znate , pisala sam već. Vratio se dvije godine poslije. Umoran , izbuban , slomljen ali moj.I opet sam ga poslije trinaest dana otjerala, recimo zamolila da ode. Opet se na isti način iskrao. Shvatih – on ne zna ili neće da moli. Vjeruje u moje prosudbe. A u meni sve vrišti.

-Ne vjeruj mi mili moj. Ne odlazi. Trebaš mi. Volim te najviše na svijetu.

Baš sam dijete . Dok to izgovaram širim ruke prema nebu i misao se smiješi dok se ruke skroz ne ispruže i zagrle svo zvjezdano obzorje u naručje :

-Evo ovoliko!

I svake godine sve isponove . Trinaesti avgust, trinaest dana dana ljubavi i sna. I nogatrans. A od 1973. bi o badnjaku navratio . Ostao bi tri dana. Znao je svojim djetinjim sveznanjem da sam tih dana najusamljenija žena na svijetu. Svetost te tri noći nismo kvarili fizičkim dodirima. Samo pogledi i stisak ruke – lijeva u desnoj. I uspomene , bez budućnosti.

I tako sve dove do sedamdeset pete. Te , sada već znano oproštajne trinaeste večeri ne zaspim. Posjednem ga u krilo , među noge, licem u lice. Stegnem mu butinama kukove, a nogama leđa.. Nagi smo. Hoću ozbiljno da razgovaram s njim. Grijeh ovog ludila mora prestati. Zauvijek.

Ali on ne voli ozbiljne razgovore. Kaže – kradu vrijeme , a sve je unaprijed određeno. Smješka se . Izmigolji se , povali me. Okrene se bočno prema meni , malo pomiluje Lucice, skrene pogled sa pubičnog dijela, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri. Naglo okreće glavu da mu ne vidim suze. Znao je moramo se rastati. I vodili smo ljubav do jutra. Brao me i krao, Čitavu noć. Ja sam se predavala i jecala. Plakala i molila se:

-Bože mili ,kako sam sretna sa njim. Molim te oprosti mu grijehe moje. Dijete je.

Koliko me samo boljela ta ljubav; toliko me ispunjavala. I napravila ženom i majkom. Nestvarno čudo. Proviđenje. Da i mnogo sreće koja boli.

Od te 1976. do 1979. smo se sreli samo jednom. Sedamdeset prve, poslije onog našeg prvog košmarnog ludila sam napustila SUP. Povukla se i 1975. definitivno zaredila. Više nisam bila iskušenica. Postala sam Karmelićanka. I Dobri je to shvatio i prihvatio. I zaista , nikad me više nije “iskušavao”. Krajem te godine zaposlila sam se na maksilofacijalnoj hirurgiji.

Opet sam prolazila kroz njegovu ulicu, ali se on nikad nije pojavio na ulaznim vratima kuće njegovih roditelja. Prolazeći pored kuće, pognula bih glavu i zacrvenjela se ko bulka. Nije se čulo ono nježno i umilno:

-Dobar dan.

Nedostajalo mi je . Toliko su mi nedostajale te dvije riječi i on , da sam, neko vrijeme , sva u suzama svaku veče usnila i njega sanjala. Stoji i šapuće – dobar dan. A onda su jednog dana zatitrale zavjese na prozoru. Srce mi je reklo da je to on. Moje srce je dvaputa zaigralo i nikad me nije prevarilo. To mi on maše, pozdravlja i poručuje:

-Volim te Luce Malena, najviše na svijetu i sretno ti bilo.

To titranje zavjesa me obradovalo . Znala sam da se vratio i da je dobro. Prelijepi život ide dalje. Nebo i ljubav slavi.

Avgusta 1977. ne sjećam se datuma, jer su ti dani ponovo uzburkali sne i damare, dolazeći na posao učinilo mi se da sam vidjela Dobrog. Od prijemne ambulante je zamako u lift i nestao. Stresla sam glavom. Svašta. Počeo mi se priviđati na radnom mjestu. Pomislih neko nalik njemu. Dvije pune godine sam bila pomirena sa sobom i vjerom. Odjednom :

-Aha, učinilo ti se. Biko ne može ličiti na njega. Znaš blentačo da ga ne možeš izbaciti iz glave. On nikud iz nje nije išao.

-Oklen sad ti pakosnice. Odavno te nije bilo . Pusti je na miru. I možda joj se ne pričinjava,

-Ne znam da li joj se pričinjava ili ne pričinjava. Ali ludača ima jake misli i ludo zaljubljeno srce. Sigurno će ga prizvati. Evo njega danas ili sutra do vas – garant.

-Što će on ovdje. Nije doktor ili brat. A malena ga Luce izbacila iz glave.

U prijemnoj kancelariji sjedi sudba, gleda ih i smješka se:

– Aha , kako ne! Bumo vidli.

Sutradan 8'30 , jutarnja vizita , svakodnevni obilazak pacijenata. Primarijus, docent dr.mr. spec. med. dr. Vranić pogleda jednog pacijenta na kraju reda bolničkih kreveta, klimnu mu i nasmješi se. Zbrza obilazak ostalih bolesnika i stvori se pred onim u zadnjem krevetu.

Ukočim se. Ono juče nije mi se učinilo. Bio je to Dobri.

Zurio je u mene kao u duha . Zatresao je glavom kao da odagnava priviđenje. Slegnu je ramenim i nasmješio. Ke sera , sera – govorio je osmjeh mog najmilijeg dječaka. Ma šta najmilijeg? Mog jedinog voljenog dječaka.

Dr.Vranić mu priđe:

-Šta ćeš ti ovdje?

-Papiloma linque.

-Znam to . Ja sam je dijagnosticirao. Nego mislio sam što nisi u onoj jendokrevetnoj sobi koja je određena za tebe.

-Nema veze. Dobro je meni i ovdje.

-Sigurno je došlo do neke zabune- kaže Dr Vranić i okreće se meni:

-Sestro sredite to sa administracijom i pobrinite se za ovog pacijenta.

U prvi mah sam htjela protestovati, misleći da je neka mućka. Ali vidjevši da Dobri nemoćno sliježe ramenima i molećivo gleda u mene, nisam imala izbora. Sredila sam to i brinula se “ovog” pacijenta . trinaest dana, avgusta mjeseca 1977. Petog dana je operisao papilome lingve. Nakon sedam dana došao patahistološki nalaz. Nije bio maligni , već obični papilom lingve. Benigna izraslina na sredini desne strane jezika. Dan poslije identificiranjea kakvoće izrasline Dobri je otpušten. Ostao u bolnici tačno četrnaest dana. Od toga se trinaest dana nismo razdvajali.

Ih , što sam se tog avgusta naradila prekorednih sati i dežura i zaradila prekobrojnih i dvostukih dnevnice za noćne dežure. Potreba službe. Skoro da nema veze sa Dobrim. Naime na Bjelavama je zavladala pandemija papiloma lingue, U par dana, je na kliniku pristigao kompletan bjelavski mahalski konzilij. Trebalo je tu pandemiju sanirati. Butum maksilofacijala , posebice ženski dio se dao u sređivanje stanja.

Mahalaši ostali petnaest dana o trošku države na odmoru i pomogli kliniku kako su znali i umjeli. Joj , ljepote. Ne mogu vam tajne kazivati. trojica su bila oženjena. Ako bi otkrili šta su na maksilofacijalnom odmoru radili oni neoženjeni , ne bi bilo fer prema oženjenim. S pravom ili ne , vaskoliki dunjaluk bi skonto da su i oženjeni radili isto što oni bez belenzuka. A normalno šta drugo bi skontali , osim da se konzilij kao i uvijek prije i mere bit poslije igrao đardina , akšamluka , branja cvijeća i tako toga. A bilo bukadar grlica zrelih za lepršanje. Za nevjerovati letilo perje na sve strane. No, to nije dio moje priče i ne mogu potvarati osoblje.

Za boravka na maksilofacijali Dobri i ja smo smo bili aman kao brat i sestra. Ponekad bi se poljubili u obraz, blago zagrlili i to je to. Jedina iznimka su bile duge priče, gledanja zaljubljenih i stisci ruku, lijeva u desnoj, desna u lijevoj.

Veče prije nego će ga otpustiti nismo oka sklopili. Nismo mnogo pričali, ali bili smo veseli i rasterećeni. Nebo i život su nam poklonili ono najvrijednije : Ljubav. Uzeli smo najbolje od nje i ispunili se uspomena koje će trajati do zadnjeg daha, naših djetinjih duša na ovozemaljskom kratkom boravku.

Moj zavjet je odredio granice. Sve preko toga bi bio grijeh i hula.

Više se nismo se viđali. Ja sam našla drugi put , koji je isključivao prolaz pored njegove kuće. Nije bio ništa duži. Za utjehu, pri kraju puta, kad sam već trebala ući u moju ulicu, na uglu između drvene džamije i Debine kuće pogled bi mi kliznuo do Dobričine kuće i onog prozora koji je nekada tako veselo žmirkao. Vrata se nisu vidjela. Osjećaj da mi je Dobri u blizini i da ga uvijek mogu dozvati stišavao je moje želje i smirivao je potrebu za dodirima.

Međutim , avgusta 1979. izdaleka vidim sjenu malu , koja malo pognuto i zamišljeno sjedi kod bivše česme na uglu Drvene džamije. Prstima kao da nešto piše u prešini koja se skupila na asvaltu. Kiša dugo nije pala. Ne dižući pogled, čekajući da mu priđem , slegnuo je ramenima , kao da je neki veliki teret odbacio sa leđa , ustao je , bez riječi mi prišao uzeo mi ruke u ruke. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Poljubio ih naizmjenično, prinio čelu vratio usnama i sve ponovio.

-Oprosti mi Luce Malena. Treba mi tvoj savjet. Idemo se skloniti sa ulice i sunca. Ima mnogo znatiželjnika i budnih.

Odveo me svojoj kući. Bila je prazna. Neka ugodna tišina, hladovina i slatkasti miris ljubičica se širio unutar zidova od trostrukog reda zazidanih cigli.

-Sami smo. U ovo doba svi moji su na moru. Ne plaši se Mila. Ovo je dom čestitih i Bogu predanih ljudi.

Uveo me u onu krajnju sobu do ulice, čije zavjese znaju same od sebe zaigrati. Na stolu ponude za mene. Posluženje se sastojalo od niza predjela, što hladnih što toplih. I meni znanih slatkiša i voćki koje na slatki belaj mirišu. Ne znam zašto zadnje misli mi se ne javiše. Nije bilo ni vremena. On se prvi put progovori ko pravi mahalaš. Ono – riječi drito u čelenku.

-Bližim se tridesetoj. Svi moji drugovi i poznanici, osim Mojsija se poženili. Neki i dvaput. Otkako te nema , imam jednu djevojku. Dobre je duše i čestita, Mojih godina. Otac mi kaže. Zavlačiš je ! Uskoro neće prispjeti nigdje. Ili je ženi ili je pusti da traži sreću. Meni treba tvoj blagoslov.

Zanijemila sam . Srce se zaledilo. Mog Malenog će ukrasti druga žena. Nisam mogla doći do daha. Suze samo što ne grunuše.

-Oprosti mi. Zatečena sam pitanjem. Moram do toaleta da se smirim.

Odveo me do kupatila.

-Idi sad , daj mi desetak minut avremena.

Vidim mirno , bez riječi se okreće i odlazi. Zatvorila sam vrata i sjela na šolju. Osjetim da ću dobiti. Znam da mi moja tašna neće pomoći , jer je ovo došlo iznenada i prekoredno. Sjetim se da u ovoj kući imaju dvije žene. Majka i kćerka. I zaista u ormariću desno od česme do zida, pronađoh higijenske potrebštine za ovu priliku. Nije bilo potrebe. Lažna uzbuna . Samo bol u preponama. Olakšanje i suze. I bol u grudima. Mnogo suza bez glasa. Zaista gorkih suza, osjetih njihovu oporost na usnama. I bol koja ne prestaje. I nikad neće prestati. Dok sam se smirivala , suze uminuše, bol se oplemeni i pusti me da dišem.

Da li me čuo kako izlazim iz kupatila ili me čekao , nađosmo se u hodniku. On me uze za ruku i vratismo se u sobu. Nismo ništa pričali. Ja sam zaista bila gladna. Tog dana je bila neka uzbuna na klinici i nisam stigla ništa objedovati. Šutke sam jela i gledala ga. On po običaju nije jeo . Nije pio u ovo doba, to znam. A evo i ne puši. Samo gleda u mene. Zaljubljeno i nježno. Kao da upija svaku sjenu , svaku pjegicu , svaku poru i kapilar, svaki damar na licu svoje Malene , ljubavi jeidne. Kao da se oprašta , pozivajući uspomene za svjedoke.

Smirena i koncentrirana rekoh mu:

-Daj mi par dana da vidim šta mi je raditi.

-Hvala ti Luce Malena.

Nije se imalo šta reći. Ispratio me do vrha ulice , do raskršće drvene džamije. Ponovio ritual sa rukama i gledao me kako odlazim uspravna , ukočena i zaleđena. Nisam se okrenula ni pogledala u nebo odakle su, odjednom iz čista vedra neba ruknuli vodapadi kiše. U par sekundi sam bila mokra do kože. Karmelićanske halje su otežale , ali i skrivale obline koje su pokušavale da se otkriju. Nisam ni požurila. Nisam znala gdje ću. Nisam znala šta ću. Nisam imala misli. Samo neka tupa bol koja se širila u grudima i postajala sve reskija. Osjetih da se gubim i tonem u bezdan.

Sanjala sam neke lude , nadrealne snove. Kerubini se vratili , ali me kroz kišu na dugim ukrštenim mačeviima nose i polažu kraj Modre rijeke, ispod trešnje mojih zavjeta. Tu ne pada kiša. Gusta krošnja joj ne da da me dotiče. Ali mi postaje hladno i ja se tresem. Vidim neke demone bez očiju, sa oštrim zubima i kanđama na rukama. Nije me strah. Meni , bez Dobrog živote nije i svejedno je šta će biti. Demoni , sve novi i grđi nadolaze u valovima, ali i odlaze. Vide da za njih ovdje posla nema.

Ali lukavci izmišljaju nove pošasti. Toliko ih je da se zbijaju u Modru rijeku. Novi u nju pristižu i ona se izlijeva. Plavi tlo oko mene i povlači me sa sobom. Olakšanje. Ništa ne osjećam. Voda je odjeću strgla sa mene. Naga sam i lagana. Eterična. Avaj. Vrelina počinje da me bije, i ja se smrzavam i tresem. Hladnoća postaje nesnošljiva. Mješa se sa vrelim valima i hoću da vrištim:

-Boli me . Sve me boli . Molim te pomozi mi.

Iako u bunilu i bez svijesti čujem glas one dječije prokletinje:

-Ništa se ne plaši mila djeovjčice. Ja sam tu . Izbaci bol iz sebe i vrati mi se.

Osjetim njegovo golo tijelo , na moje nago tijelo . Znam grije me svojom ljubavlju i ne da mi da mu pobjegnem. To me smiruje . Pribijam se uz njega i svetim mu se. Otimam damare i toplinu njegovog tijela. Utonem u miran san. Spavala sam dvadeset četiri sata. Kako mi zbrkana svijest kazuje , ni jednom , ni jednog momenta se nije odvojio od mene. Slijedeča dvadeset četiri sata sam se oporavljala. On me tetošio i hranio kao da sam mala bebica.

Kada sam došla sebi , nahranjena i razumna , zavela sam ga i vodili smo ljubav slijedeća dvadeset četiri sata. Bio je to naš oproštaj. Zaspali smo u osvit , dok se zvuk katedralskog tornja mješao sa ezanom , slaveći nebo i ljubav.

Ja sam se pravila da spavam. Tiho bez daha , da ne probudim umorno dijete koje me je u život vratilo i nebesku jubav poklonilo. Gledala sam ga dugo i plamtila ljubavlju. Bila sam sretna, a on miran, Nisam se bojala ničega . Sve demone, i njegove i moje sam isplakala i odagnala. Bićemo mi dobro. lahorac poljubac mu na usne stavila, iskrala sam se i zauvijek (!?) otišla.

Devet mjeseci kasnije, polovinom maja rodila se Nadin. Božije davanje i proviđenje.

Ja nisam mogla roditi. Kao djevojčica imala sam cistu. Spalili su je. Utvrđen mi je prirodni sterilitet. Imala sam negativni rezus faktor, i bila sam prestara za rađanje. Imala sam četrdeset jednu godinu kada sam zanijela. On dvadeset osam. Preko svojih supovskih veza provjerila sam njegovu djevojku. To je bio razlog zašto sam željela da odgodim blagoslov. Nisam željela da ga neka loša žena, mahalski rečeno : opajdara spenga. Djevojka je bila skoro besprijekorna, školovana ( pravnica) i zaposlena. Njena obitelj je takođe bila uzorna. Dala sam mu bladoslov , a da se nismo sreli. Uvijk sam se “bojala” susreta sa njim. Mutili mi um, rađajući ljubav i sreću.

Nisam mu prijavila trudnoću. Ni rođenje kćeri. Pogotovo je to postalo bespredmetno i besmisleno zato što se on mjesec dana po rođenju naše kčerkice oženio. No, krila sam sama od sebe da Nadin nije dobro. Kada se rađala sve je krenulo po zlu. Vjerovatno zbog mog negativnog rezus faktora i zakašnjele prve trudnoće. Došlo je do komplikacija prilikom poroda. Djetetu se oko vrata vezala pučana vrpca. Glava se zaglavila u nerazvijenoj rodnici. Prirodni porod se morao okrenuti na carski red. Nadin je rođena sa urođenom srčano-arterijskom manom – Bikuspidna aortna valvula u akutnom stanju. Srčana aorta nije imala nastavke. Završavala se slijepim ogrankom. Nije bilo lijeka. Predviđali su joj tri mjeseca života. Ostale reference nisu bile bitne. Malenoj nema lijeka , ni spasa.

Nisam se mogla sama izboriti sa ovim tragičnim problemom. Ni psihički, ni fizički, ni finansijski. Morala sam se obratiti Dobrom. Pustila sam da bezbrižno provede bračno putovanje i da sabere prve utiske. Tada sam ga pozvala da dođe. Prvi put sam ga vidjela blijedog i uplašenog. Znao je da sam ga zvala zbog nekog debelog problema. Mislio je da se meni dešava neko zlo. Uzdah olakšanje mu je preletio licem. Poletio je prema meni. Zagrlio me blago i poljubio u obraz. Nisam bila zatečena nedostatkom rituala lijevih i desnih ruku. Autista se pogubio.

A onda je ugledao je bebicu u bešiki. Pravoj starinskoj bešici. Ja se od poroda nisam osjećala dobro. Nisma imala snage da je nosam i ninam. Sve me iscrpilo. Moja krv se pomiješala sa Nadininom . Još uvijek je trajala borba antitjela , i u meni, i u njoj. Nažalost Nadin je izvukla lošiji kraj. Osmjeh mu se ozario i raširio licem kao svjetlost zaljubljenog punog Mjeseca. Pažljivo , nježno kao da osjeća da je bolesna, podigao je iz bešike i naslonio je na lice , pa je onda uzeo u zagrljaj. Bila je plavokosa, vrlo nježna , prozračna i krhka. Toliko je ličila je na ovog mog Malog princa da sam zaplakala. Mješala se ogromna sreća i još veča tuga. Imam dvoje najdivnije djece na svijetu, a jedno , koliko sutra mora umrijeti.

On me upitno pogledao vidjevši suze. Zamolila sam ga da sjedne. Nije ispuštao Nadin iz ruku. Njihao je i ponekad blago pritisnuo lice uz lice i gledao me zaljubljeniom pogledom punim iskonske zahvalnosti.

-Nadin nije dobro. Ima problema sa srčanom aortom. Disfunkcionalna je. Doktori joj ne daju više od tri mjeseca. Drugi ističe. Ne znam šta radim. Ne mogu podnijeti. Ni njenu, ni moju bol. Razboljela sam se, slaba sam i slomiću se , a nema ko da se brine o nama. Molim te pomozi nam.

Zaridala sam i okrenula se u fetusni položaj , na drugu stranu kreveta, Pokrila se jorganom preko glave plakala. On je polako , ne ispuštajući bebicu iz ruku, povukao jorgan sa mene , nježno me dohvatio za ruku i uspravio u sjedeći položaj.

– Ljubavi moja jedina, nemoj nam se izgubiti. Ttrebaš nam. Nećemo dati Nadin. Borićemo se za nju. Bog milostivi će nam pomoći. Neće nam je sad uzeti. Podario nam je kao blagoslov. Da slavimo nebo i ljubav. Vjeruj mu.

I nije je uzeo .

Smirila sam se i četiri godine se sa Dobrim , iz dana u dan , iz noći u noć borila za Nadin. bili smo bića određena da se bore za život svoje malene djevojčice i pokušaju…

*

*

Ovdje se Dnevnik Blažene Luce završava

Dopunio ga je Dobri i svojim riječima zamuhurao epilog.

24. Decembra 1984. sam znao da će me ljubav jedina moja , Luce Malena napustiti. I pored neizmjerne ljubavi , vidjelo se da više nema prostora za bol.

Ali ona je umrla pet mjeseci ranije, kada nam je na rukama umrla naša malena.
Zvala se Nadin , imala je samo četiri godine.

Uvijek kažem niko nije kriv.

I nije kriv.

Slabe pantljike , neodgovoran razus faktor, problemi na porođaju, djetešcetova glava se zaglavila, na izlazu u život, pupčana vrpca se oko vrata zagmotala. Prinudni carski rez u po porođaja.

Danima su se moja jedina ljubav Luce i moje sunce , moja malena Nadin, borili za život. Nebo je uslišilo moje molbe i vratilo mi ih radi radovanja. Još četiri godine prelijepog života i sna.

Nedugo poslije se vidjelo da je moje maleno srce rođenje iscrpilo. Bila je bolešljiva i prozračna. Znao sam da se svakim danom i dahom bori za život. I Lucino tijelo je počelo popuštati.
I tako četiri godine. Bol i nada, svaki dan bol i nada.
Toliko je ljubavi , radosti i ljepote bilo u našoj ljepotici, princezi malenoj , našoj Nadin bilo , dostatno za dva ljudska vijeka. Dovoljno da se ponekad zaboravi neumitnost.
Smrt je usred radosti i nada nenadano (da,li?) došla 24. Juna 1984. Detalje ostavjam zaključane.

Do jednom, Ispisani su, ali ne žele da izađu na vidjelo. Nije im vakat. A i tužni su. Previše bole. To je dokrajčilo moju Luce. Radi mene se borila dugo vremena. Još šest mjeseci. Bolio je život, bolila je utroba, ali toliko me je voljela, da je željela još malo da ostane, da provede još neko vrijeme sa mnom i s našom tugom.

Znala je da mi neće biti lako.
I nije. Nije bilo lako.
I nikad više neće biti lako.

Vrijeme , poklonjeno vrijeme , ljepota življenja i radost koju smo imali , su dovoljni da me miluju snovima čitav moj život i nešto malo poslije toga.

A onda nepunu godinu kasnije saznam da je jedna nerazumnica u martu te iste godine kada su Nadin i Luce umrle , svjesno ubila  moju nerođenu kćerku . Da ubila je! Znala je da je za mene svaki abortus najkrvoločnije ubistvo. Ubiti nerođeni bespomoćni život je hula na Boga.

Još uvijek se pitam:
– Molim vas recite mi koga da krivim.
Nebo koje mi je dalo sve te ljubavi, radovanja i nade?

Ne , ne ide to.

“Od svega smo stvorili po par, ne bi li se vi opomenuli.”

( Ja  sam citirao 49. Ajet 52.Poglavlja (Ez.Zarijat ))

Život – smrt, ljubav – mržnja , radost – tuga, čarolija – bol , žensko – muško …su parovi.

Ne želim da držim predavanje o vjerovanju , svako se nosi s svojim izborima kako mu je najlakše.
Najlakše je ponekad loš izbor.

I uvijek postoji :

Vrijeme rađanja, vrijeme života i ljubavi, radosti i boli i vrijeme umiranje. ( Parafraza , Propovjednik ).

I to bi bilo sve .

Niko nije kriv.

A to nije sve.

Uvijek se pitam šta bi bilo da nisam sreo Lucu, da se Nadin nije rodila. Da nisam sva ta Božanska davanja proživio.

*

Frka Frkica nije bila zadovoljna onim što je Dobri zapisao. Suviše šturo i hladno .Među njegovim bilješkama je našle neke restlove i pristavila završetak po svom ćeifu.

**

**

Bila je Badnja noć.

Veče prije nego što je mila Luca odlučila da ode na bolje mjesto .

Bila je malo , a neumitno umorna. Ležala je uspavaćoj sobi na bijelom ležaju snova, presvučenom u nebeske boje ljubavi.

Dobri joj je pomogao da se obuče u anteriju boje plavetne svjetlosti punog Mjeseca. Raspleo joj ruste kose. Miluje ih. Ljubi je u ćelo gdje se kosom spaja i mnije:

-Bože mili, kako je samo lijepa. Ja za sebe nemam želja. Sve su uslišene. Molim te,samo još ovaj jedan jedini put, Oče moj podari joj mirnu smrt.

Kamin je ugodno gorio.

Poželjela je da joj Dobri čita stihove.

Onda se uspravila i zamolila ga da joj da jednu cigaretu. Onu žešću, da je malo prodrma.

On je zamolio da se strpi samo tren. Iz dnevne sobe je dogurao bife kolica. Na njimu su bili: flaša kurvoazijea, dvije neotpakovane kutije cigareta, plave i bijele boje; Gitanes i Drina bez gača, zlatni upaljač, grozd rozaklije, zdjelica ribizli. tulumba i baklava.

Prestala je da se pita odakle mu zimi ribizle. Odavno je shvatila da ima tako jako nježne snove , nevino srce, savršenu ljubav, tako da sve može.

Luca se nasmiješila. Sigurno ima dvadeset dva zrna ribizli i dvadeset četiri zrna rozaklije.. Njihov je, paran broj , a njoj se nešto ne broji. Gleda kako on radi to što radi. Za trinaest dana njihovog ljeta, trinaest godina njihovih ljeta i jedanaest njihovih Badnjaka i Božića, ona se divila njegovom savršenom autizmu. Nikad ništa nije zaboravljao. Ni slijed , ni raspored, ni balans , ni odnos. Ljubav ponajmanje.

Na um joj pade neka scena iz jednog požutjelog pismena:

Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Dobri hoće da skine celofan. Ima on, i onu svoju omiljeniju , Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima Drinu ,otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , pa zastane, nešto se premišlja. Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na na Grbavici i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , pa Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak. Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se valja, nebo se smješi, čerge lete u nebo, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju. Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti, ni šaretiti. Zna, zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan. Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Ham'eta i O'teleta zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklenih perli.

Uhvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko: nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio .Pogled mu se utopio u slova. Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati. Jes kad pitac ne bi znao da Dobri u to doba osim – vule vu kuše ave’ ko mu'a i tako – tih tričarija ,od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.To je dovoljno da Deba i Lenji počnu dijalog na visokoj nozi.

-Baš si glupak Deba, ne čita, on boju gleda.

-Natakarila te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-I jel’ prosuto po vešu.

-Kakav te veš spopo, ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žena veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo, barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno nije luda. A i što će joj gaće uopšte, ako ih treba svako malo skinuti. Gubljenje vremena.

-A ako boja procuri, jal bijela jal crvena.

-Nak uzme praznu flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj poganluk, on po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio. Il možda prije vakta obajatio….

Naglas se smijem i pitam se kakve finte sada blesani rade.

Dobri mi odgovara. Garanr su se akupili crkvi Svetog Ante na ponoćki. Mole biskupa da ne počinje sa misom , odocnio im jaran Mujo.

Vikar Vilić će pitati :

-Kakav vas sad Mujo spopo?

-Kako ba , koji Mujo , to je naš jaran Deba.

-A koji si mu ti?

-On je Lenji ,Mujin jaran.

-A koji si mi ti?

-On je Herco ,Lenjeg pajdo.

-A Brada koji si mu ti?

-On je Mojsije propovjednik i najbolji prijatelj Malog Princa ,kojeg od milja zovu Dobri.

-Ko je sad pa taj Dobri i ko ga tako zove ?

-Svi mi, samo ga Frka i onaj anđelak , što ga od nas krije zovu Mali Prinče moj.

-A koji si mi ti?

-On je Baška Baša, raspuščenica san.

-A koja si mi ti lajavušo jedna, ovo je nebeski hram?

-Ona je Zlata Mojsijeva ljubav.

-Koja si ti firaunko jedna.

-Nije ti Lela Jela Jelena firaunka,mater ti je.- ne bi dala Frka na Lelu Jelu Jelenu ,koja se izmicala ustranu od Herce.

Uto bi ušo Deba, svi bi se okrenuli biskupu:

-Eto sad možeš početi misu. Mujo došo. Požuri , što si zino, ti sada docniš!

Deba bi prišo konziliju i tako tiho da su ga čak u Katedrali sasvim jasno čuli:

-Nigdje ne nađoh Dobrog. Mora da su ga one ljepot noge opet privele.

Malo me nasmijo,malo me u jednoj šali proveo kroz konzilij. Nije zaboravio ni moje noge sa prvog susreta pomenuti, a ni dane našeg prvog ljeta. Sve naše godine je ubacio u par riječi.

Ustaje, malo ih pomiluje, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se razliše tijelom.Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Zapravo hoću da to bude. Nigdje nam se ne žuri.

Bože mili , kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boljela ta ljubav. Oplemenila , upotpunila i načinila ženom i majkom.,

Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasu dva kurvoazijea u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srca od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju žtanke , blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala. Otvorila bi se kutija, stavio dvije cigare usta , pripalio ih. Meni stavio među usne jednu, sebi drugu. Meni lijevu ,onu ljubavnu od srca. Sebi ono desnu,nevjernu skitalačku.

Povukli smo dim, istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno. Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, poslije godina nije mi prijala.

-U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj tanji dim.

Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.

Tada počinje igra rozaklije, ribizli , baklave i tulumbe.

Jedno zrno grožda ja njemu, on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni. I tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljubca. Ja njemu jedan, on meni jedan. Nekad bi me prešao pa mi dva , uzastopna poljubca poklonio. Tada bi kao nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla. Nije se stidio što mu tulumba ili baklavica ispadnu. Našao bi se u poslu. Onda bi ih tražio, dotaknuo i dirkao bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, ništa nije ostavljao na miru.

Nespretnjaković jedan. Čak bi ponekad i usne mašio i u lice , uši, vrat i grudi bi zalutao i ljubio, kao da traži ono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je sramotan , smotan i blesav. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .

Taki vam je on kada mu slastice ispadaju. On ih traži i nalazi. Sa njima i neke druge slastice kojima ne može odoljeti. A ja nemam srca da mu branim, jer je tako sladak i ozbiljan kada to čini.

Odjednom sam naga i uzbuđena , a da toga nisam ni svjesna. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo i ovo veče. Meni nije padalo na pamet da bih mogla voditi ljubav. A evo ja je vodim, i isti žar iz mene izbija kao onu našu prvu veče, prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, on ih prima i jača. I šta ću nego se predati i vrisnuti:

-Joj,Dobri Dobrice , volim te jedina ljubavi moja.

On me ljubi i ljubi, nježno miluje i uranja se još samo tren i mi postajemo jedna bjelokosna statua . Onda me preplavi zahvalnost i ja ga stišćem i ne dam da mi opet bježi.

I dok se grčevi polako smiruju, otvaram oči i vidim on je vesao , smješi se i kaže:

-Volim te ljubavi moja jedina.

Smrt je strljivo , u uglu sjedila i čekala.

I razmišljala. O ljudima. Životu i smrti. I sliejgala ramenima.

Ne, ništa vi ne znate

Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate. ,malo vi znate., malo ih je koji to znaju.

Znate li vi kako vas sve boli , a vi se igrate radosti.. Ne, ne znate.

I bolje vam je. Srećni ste. Vi vidite da se život, ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde, neki katil u srce kamu zabada.. Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete. I da joj ih čitate. Jer u njima je čitav njen život.

Znate li kako je to kad joj pjevate, voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće. A zna život joj migolji.

Ne , ne znate. Malo je sretnika koji to znaju. I znaju da voljeće se i poslije života.

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju, a znate da je to poslijednji put?

Ne, ne znate. Nemojte ni pokušati zamisliti. Boli, očajnički boli. Sve u vama plače, a vi ste delfin što uranja u plavetne dubine , dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji hoće da vrišti i raznese vam tijelo u paramparčad.

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli, a neće da jaukne, glas da pusti jer ponosna grlica je ona. Ne , ne znate. Nemojte ni pokušati zamisliti. Osim onih koji znanje u srcu nose. Njima biva lakše.

Jedino vam preostaje da je zagrlite, nježno ko bebicu, i još nježnije kao nevinu Božiju ovčicu, jer sve je boli.

I dodir, i život, i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti.

Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije. Ne ne znate. Baš ste sretnici. Jer niste se molili, četrdeset dana i noći pored raspuštenih kosa plavih, sa rukom u ruci, usnama na kosi, dušom u grlu, srcem na čerečenju, dok se ona odmara do slijedeće boli, što joj utobu čupa.

Ne, nikako se niste molili jer bi vam se život slomio, što molite Nebo da je uzme što prije, samo da je manje boli.

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao. Uh, ne mogu vas u tu radost petljati. Žao mi vas.

Bolero svira, njene prelijepe oči se u snu smješe. Ljubav uvijek pobjeđuje.

Ja Smrt strpljivo ,iz uglu sve to gledam.

On me vidi i zamoli da malo prošetam u snježnu noć i osvježim se.

Niko neće pobjeći. Svečano obećava

Ja smrt sam se postidjela i izašla.

On joj čita. Pjesmu koju ona nikad neće čuti jer usnila je.

I onda se muzika još jednom okrenula. Tokata i fuga u D molu i Bolero su se izmješali i malo stišali.

Malena je  zaspala,, više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila umorna. Želio je da je to san ozdravljenja. I čitao joj pjesme njihove. I čitao i čitao, muzika je samo lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah. Nisu to oni izgovarali. Ljubio joj ruke. Cjelovima kvasio usne želeći joj dati godina svojih.

Milovao kosu koja je sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je voli. Da je ona njegova malena, koju je iz snova iznjedrio da mu ljubav bude.

Luce je postajala sve prozračnije. Skoro da to nije mogao podnijeti. Sklupčao se na pod držeći je za ruku. Ne zna kako, nije smio podići pogled, da ne izgubi milovanje, njena ruka na njegovoj kosi, njena ruka na njegovom licu, njena ruka na njegovim usnama, njena ruka u njegovom srcu, njena ruka u njegovoj duši.

Ne znate kako je to? Šteta. Uzdrhtao je od miline, ukočio se, obradovao se, mislio je da ga vodi sa sobom. Mali Princ u njemu je pogasio sva svjetla, otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj. Ona je još bila tu. Postajala je svetlost, kojoj on prilazi i ljubi .

Ja Smrt ih gledam i vidim;

Suze koje ne žaluju, već ljubav slave, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim Dobri i on se od nekud pojavio, sluti riječ:

Ljubavi moja jedina , volim te.

Nije ih uspjela otvoriti. Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da su tu, sva trojica. I Dobri , i Fini i Mali princ. U troje se sve lakše podnosi. Ni uzdah nije pustila. Tek jedna grlica plava im slijeće na lijevo rame. jednom po jednom kljunom im dotiče usne. Vesela je , razigrana , alioni znaju da mora ići.

I puštaju je. Odlerpršala je. Dobri ju je čeznutljivo gledao, Mali princ je mahao, Fini je ko godina plakao, ako znate kako je to. Mislim da ne znate. Niste bili prisutni, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih i leprešala ka nebeskim dverima i iščezla u bjelini svjetlosti.

Oni ne znaju šta im je. Nema sunca, samo pahulje ,a oči im vlaže. U blistavu Modru rijeku pretvorili. I zahvalni su molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć; tačno u vrijeme kada su prvi put ljubav vodili I ovaj poslijednji.

Ja Smrt sam kasnila jedan dan. To je bio moj poklon njegovoj malenoj. Rastali su se u blagoslovljenoj noći.

Alelujah

XV Dio

U susret Badnjaku 1984.

Ponedeljak 13. avgust 1973.

Sjećanja

*

Kada se Dobri one srijede 13 avgusta , dvije godine poslije vratio domu srca svoga jedinom ja sam se izgubila u naletima sreće. Kada sam vidjela da leži podno šadrvana vrištala sam i skala od sreće. Neki ludi smijeh , neka nerazumna groznica me uhvatila . Skakala sam i smijala se. Gledala u nebo i zahvaljivala se. Razum se potpuno ugasio. Gutala sam kapi kiše želeći da me podmlade. Došao mi Maleni moj. Vratio se. Htjedoh da zaplešem s njim. Pružih ruke prema njemu , on se ne osvrće na nju. Bio je ležerno oslonjen na šadrvan, malo bočno , ruku opruženih uz tijelo, blago povijenih nogu; skorop pa fetalni položaj.

Vodopadi kiše su među nama. Primakoh mu se licu i vidjeh da spava. Kiša mu se slijevala sa kose poput suza djeteta koga su povrijedili i koje sustižu jedna drugu, tvoreći neprekidni niz bujica. Umor i bolni grč su se ocrtavali na prelijepom, još uvijek djetinjem licu.

Nisam bila tužna. Sreća me nije napuštala. Znala sam da mu neće biti ništa. Ja sam tu . Luce Malena ću izliječiti svoje maleno dijete, ljubav moju jedinu. Zna kako. Ljubavlju I nago toplo žensko tijelo uz nago djetinje pothlađeno djetinje tijelo.

Sabrah se , skupih snagu , podigoh ga. Jedva. Ne znam kako , ali ću ga odvuć sa ovog kijamet. Osjetim da drhti. Čini se da je malo teži nego prije dvije godine. On kao da je osjetio da sam tu i da ga želim odvesti u sigurnost , na toplo. Privije se uz mene i poče da korača. Polako , umorno, nesvjesno, poklizujući

Uvedoh ga u kuću i nekako ga povalih na trosjed, koji je carovao dnevnom sobom zadnju godinu dana. Otrčah u banju i pripremih toplu kupku. Zna se pjenušavi miris djevičanskih ljubičica. Njegov omiljeni. Iako je to i moj omiljei miris , ponekad sam bila ljubomorna što je to bio i njegov. Često sam se pitala koliko je mirisnih ljubićica brao i mirisao na svojim lutanjima. Pređašnjim , sadašnjim i budućim.

Vratila sam se u dnevnu sobu. Vidim – on gleda u mene malo mutnim pogledom. Oči mu se polako bistre i javljaju se iskrice. Pa se gase. Pa se opet jave i jačaju. N akraju mu se pogled izbistri. Svjetlost prodre u njih. Prepozano me je. Blagi osmjeh se preli preko usana , zahvati lice i u pogled zasja ljubav. Čista , nepomućena , blistava ljubav.

-Dobar veče ljubavi moja jedina . reče pokušavajući da ustane.

Sila teže ga povuče nazad. Nisam se uplašila. Znala sam da će sve biti u redu Samo nek je on meni došao. Sve će ova Luce srediti. Ima u meni toliko ljubavi da bi vas dunjaluk mogla grijati. Odvedem ga do banje, posadim na tabure.

On se smješka i gleda u mene. Nadoknađuje izgubljene godine. ne pokušava da me dodirne. Znam šta misli. Nije čist. Uprljali ga prosto i vrijeme izbivanja. I polako i nježno svučem ga. Prvo prsluk. Zatim kravatu. Vidi molim te . Promjena. Nije više leptir mašna. Da li to znači da misli da je odrastao. Potom košulja i potkošulja Otkopčavam kaiš i polako svlačim pantalone.

On se smješka i kaže :

Deže vu?

Šutim. Stid me je ovog djeteta. Nikad ga nisam svlačila , a da je bio svjestan. Na pločicama leži svučlena odjeća. Ostao je u kratkim gačicama. Miran je , ne miče se . Samo me uporno gleda i smješka se. Čini se da uživa u mojim mukama. Znam , zasigurno znam, osjeća da me je stid i da ne znam kako da mu skinem gačice.

Sebi dajem predah , polako skupljam garderobu sa pločica i još sporije je slažem u korpu za veš . Onu istu u koju je on prije dvije godine odlagao moj veš. Malo se osjehnem. Stid me poče prolaziti. Pomislim nek pukne što puknut mora i okrenem se ka njemu.

A on u kadi . Lagano zavaljen opušten u ne prestaje da se smješka, da gleda u mene i da uživa. Takav vam je on. Voli da se igra. Zahvalna sam mu što me spasio neugodne situacije i dok mu prilazim , poput bljeska se jave prizori od prije tačno dvije godine.

“

“,,, Dođem sa službe predveče , prvi put poslije njegovog privođenja. Bilo je kasno predvečerje. Tražim ključ – vrata se otvaraju. On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu. Pantalone i prsluk . Ispod , košulja bijela, okrugli okovratnik. Još mu samo krila anđela trebaju. Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću.  Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež, a ništa vrijedno nisam držala tu na osami, u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Sutradan  je od nekud neku šćemlijicu zboksao, da me ne saginje , a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je zajedno sa kapom spušta. Službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu kači . Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem. I odmah me iz hodnika u kupaonicu vodio.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , samo bi me ka kupatilu skrenuo. Toliko sam umorna da nemam snage da se za bilo šta bunim. Naporan je moj posao. A ja sam ga krvnički radila. Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim. Miris ljubičica, malčice hladnija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio roskasti kožni tabure. Znam da nije moj i pored kade ga stavio. Na njega me posjeda , kosu raspetljava.

Bilo je to vrijeme punđi i šnala. Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem . Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove, a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i usporeno, ne želi da me dodirne. Osjetim u vrat , mi dva lahaorac  poljubca,  sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi? A opet ugodno mi i nježno , koža se od miline ježi. Ne pravi on nikakve nagle pokrete , da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.Bočno dugme malene suknjice moje, ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i pored kade odlaže. Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prste masira. Jedan po jedan, miluje i u vrh ljubi. Pa onda nokat i na kraju članke. I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom. Joj rahatluka nono moja. Osjećaj da se sav umor među prste spušta i polako povlači.

Napetosti skoro da nema. Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji; grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se, pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata.  On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote. Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami  uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime koje sam na brzinu skinula i u košaru odlaže. “

*

Prilazim mu , privučem tabure , sjednem, naginjem se i u čelo ga ljubim, tamo gdje se kosa sa čelom spaja. Tiho , nježno kao da je bebica. Primam ga za za ruke. Prvo lijevu , okrećem joj dlan , na lice ga polažem , pa na usne . Ljubim ga u ruku. Tiho , nježno kao da je bebica.. Dižem je ka mome čelu , dodirujem ga njome, pa je vraćam usnama i tako još jednom. Zatim prinosim njegovu desnu ruku mome licu. Milujem je njime, okrećem dlan, usnama ruku dodirujem . Tiho , nježno kao da je bebica.

Otkako sam ga privela … otkako sam ga privela…bljeska mi u umu. Taj bljesak sada odgurujem . Ima vremena. Znam vratiće se.

Počeh se ustajati da se okrenem njegovim nogama. Ali on me povuče u kadu.Voda se izli. Krcata sam je i raskošna oblinama. U tren i ja sam naga. Zagrlio me čvrsto , muški, da ga ne otjeram. Naše se usne spojiće. Titravo , grčevito . Kao u bića koja se spremaju zaplakati, pa im se usne počinju trzati i grčiti. nismo ih mogli odvojiti. Kao da smo se bojali ako se razdvojimo da će san nestati. Ipak dah je presudio. Kad je kiseonik ponestao i nismo mogli disati morali smo se odvojiti. Poslije smo se malo pipkali, gurkali. Ovlaš ljubili, u oči neoprekidno gledali. Tu glad za dodirima, pogledima i poljbcima nikada više neće moći utoliti. Znala sam to. Tako nam suđeno. Da se volimo i rastajemo.

Odjednom grč mu preleti preko lica, Zabrinuto ga pogledah. On se malo nasmješi:

-Oprosti mila , malo sam ti umoran. Nije išlo dobro zadnjih godinu dana. Nešto je krenulo po zlu. Nije mani ništa. Fizički sam dobro. Um mi je dobar. Ali me san neki safato , samo bih spavao.

Otrijeznih se. Zaboravih da je je bez svijesti spavao po najvećem prolomu. Očajnička radost ponovog susreta me smutila. Shvatih – prvi put ga vidim svjesnog a bespomoćnog. Izletih iz kade. Nije me stid.

-U ljubavi ženska nagost je toliko lijepa i čedna… i ja se nje ne stidim…

Izađe i on. Usporeno, gubeći dah. Gola i vlažna odvedem ga do našeg bračnog kreveta. Rekoh mu.

-Sačekaj ljubavi , samo tren. Idem nam donije odjeću . Odmah ću ja.

Potražim duboko zapretenu, onu savršenu anteriju boje nevinosti ljubičica , za koju sam mislila da mi više nikad neće milovati tijelo. Navučem je na osvježenu nagost. Izvadim iz sehare odjeću Malog princa od prije dvije godine. Savršeno čistu, besprijekorno ispeglanu i obojenu mirisom moga tijela .

Dok sam se vratila , on se samo naslonio i zaspao tvrdim snom. Neka ga neka spava. ova žena više nije preplašena žena , Malena Luce pizdunka. Ona je voljena žena. Žena koja voli. Bezuslovno i djetinje iskreno.

Šta ću (?) i ja se svukoh i legoh pored njega. Nježno ga zagrlih i prislonih na grudi. i gledam ga. Više nije u grču. San je dubok . Ponekad ga prekine neki drhtaj i uzdah pa nastavi mirno spavati. Vremenom ,moje ga je tijelo grijalo i umirivalo i drhtaji su postajali sve rjeđi. da bi se oko ponoći u potpunosti umirili.

Gledam ga. prelijep je.I čedan. Možda me ta njegova djetinja blagost osvojila? Ne znam. i nisam dala da mi ga privedu. Nikada ja to ne bih sebi , niti ikome drugom , pogotovo njemu učinila.

-Na ljuljački koja se sama ljulja, dvoje djece spava i možda mriju … i ja se zaljubljujem u njih.

Tog dana smo se povezali za čitav život. Sve se odvijalo strahovito brzo. Ostaloj djeci sam pomogla da ih moji u svitanje bezbjedno prebace u mahale, kućama. Ja sam sa Dobrim ostala i da se pobrinemo za Frku Frkicu. On je na rukama prenio u kuću , na krevet. Meni omogućio da je operem i presvuče, Sve mi je pripremio. Peškire,lavore, toplu vodu u ibriku, gazu, spužvu , odjeću , l onda se diskretno povukao. Nije želio da pogledom skrnavi tijelo mile prijateljice, iako je to tijelo , bez odjeće imao u rukama, mazio , milovao i ljubio.. Njegov pojam časnosti i ljepote nagog ženskog tijela.

Poslije smo sjedili na verandi i pričao je sa mnom kao da se oduvijek znamo.Vjerovao mi je. Pričao je o onome što ga tišti . O zloj kobi njegove dvije najmilije djevojčice. Prelijepih Marija Magdalena. Nikad nisam bila ljubomorna na nijih, Pritisla ga tuga i nemoć. I sam je bio dijete. Ispovjedao se , kao da pričom traži naći rješenje. Ne, nije on tražio ni savjet, ni pomoć, samo je molio da imam razumjevanje za ta prekrasna bića.

I kad je Kosara , krvava , prljava u ritama dječije pidžame se medvjedićima, banula i onesvjestila se na njegovim rukama, shvatila sam koliko duboka i uzvišena može biti djetinja ljubav. On je uvijek znao šta da radi. One su uvijek znale da mi se mogu obratiti za pomoć. Zatosam ih zavoljela i pomagala koliko sam mogla.

No, mene je prvenstveno opčinla njegova dobrota, časnost i nevinost u ophođenju prema Marijama. Bilo je to neke iskonske , nezemaljske , bezuslovne , nematerijalne ljubavi. Ljubavi radi same ljubavi. Vrlo iskrene i požrtvovane ljubavi. To me toliko dojmilo i okupiralo danisam prestaja misliti o tim dešavanjima. Kažem zaljubila sam se u tu djecu i kao kobac sam ih počela pratiti da im se nešto ne dogodi.

Ali od sudbine se ne može pobjeći. Kosara je naprečac umrla. Dobri se slomio. Boljelo ga je što je otišla i što svom anđelu nije mogao pomoći. Frka Frkica mu je pokušala pomoći. Nije joj bilo teško. Oduvijek ga je voljala. Ali njima dvoma nije bilo suđeno. Ne tada. Ono poslije je bio samo huk prošlih vremena.

Sudba u vidu zlih ljudi se opet umješala. Razdvojili su ih. On više nije imao vjere ni u šta , osim u Boga jedinog. Međutim bio je dijete. Nedovoljno upućen u svoje vjerovanje. i slomio se i počeo gubiti. Odvojio se od mahale i mahalskih drugarica i drugova. Odvojio se od “konzilije”. Roditelje nije previše interesovao. Bio je odrastao i oduvijek je bio nezavisan. Znao se snaći i bezgranično su mu vjerovali. Znali su da ne može učiniti ništa loše. To je bilo dostatno da ga puste da živi svoj život.

Ja ga nisam poznavala toliko dobro. Znala sam o njemu kroz njegov odnos prema svojim drugarima i djeovjčicama. A on se odvojio od njih. Počeo je zalaziti u “popularne ” i kafane gdje se skupljalo društvo sumnjivog miljea – polusvijeta. Sve ih je znao . Poštovao ih je i oni su njega poštovali. Tada je čast bila na prvom mjestu. I svi su imali svoj kodeks poštenja. Njega su ostavljali na miru i nisu ga uvlačili u svoje “poslove”.”

Žene su ga voljele , jer je bio dobar, pošten, pristojan i gospodin par ekselans, vrlo široke ruke. Nikad nije bio sklon ačlkoholu. Povremeno par čašica cokcujućeg kurvoazije radi društva. Namjenski par čaša ohlađene graševine sa nekom grlicom u osami četiri zida. Uvijek u kasnijim noćnim satima Preko dana nikad.

Sada skoro nije izbijao iz kafana. jedino kada se trebalo presvući, toaletu obnoviti ili sa nekom djevojčiicom se povući. Oči su mu postajale umornije i vodnjikavije. Sve sam ja to Luce Malena sa tugom, iz prikrajka pratila. Nikom nije nedostajao. Svi su bili zabavljeni samim sobom. Život uvijek ide naprijed. A Dobri je, očevidno sve više zaostajao.

Nisam mogla da se petljam. Ne mogu ja liječiti slomljena srca, jer rmoje je slomljeno. Ne mogu ja spasiti nikoga, jer sebe ne mogu spasiti. A onda me je jedan dan ispred supa sačekala Frka Frkica.. Kad je vidjela da izlazim , zaletjela se u mene kao dijete koje vidi mamu poslije mjeseci otmice. Zagrlila me čvrsto i počela grčevito da plače. Jedva sam je razumjela:

-Molim te pomozi mu. Ubiće se. slomile su ga dvije Marije Magdalene. ne snalazi se. Skršen je. Gubi se. Molim te Luce pomozi mi.

Zagrlila sam je , odvela do auta, ubacila je na suvozačevo sjedište. Sjela , dala joj maramicu . Nije pomagalo suze su same išle. samo je ponavljala:

-Spasi ga Luce molim te. Samo ga ti možeš spasiti. Tebe će poslušati šta god da ga savjetuješ. . Ti ga jedina nisi nikad iznevjerila.

Frka Frkica je bila očajna. Imala je malu bebu i plašila se susreta sa Dobrim. Udala se da bi ga zaštitila. Plakala je i nije se smirivala.

-Molim te Lucija pomizi mu. Nikad vas više neću iznevjeriti. Ni Boga Milostivog ni tebe, ni njega. Samo mi ga spasi..

– Hoću ,ali samo ako se ovog trena smiriš.

Pogleda me u nevjerici i naglo prestade sa plačom i zapomaganjem.

-Hvala ti Lucija Malena.Znala sam da me nećeš iznevjeriti dobro diejte.

Nasmijah se od srca. Malena, skoro dijete Frka Frkica ženi dvadest pet centi i trideset kila plusa kaže dijete.

Pomilujem je po glavi. Kažem joj da će se sve srediti i da se više ne brine. Smiri se . Osmjeh joj se nabaci na nježno veseo lice. Voljela sam to njeno veselo lice. Bez obzira što je život nije štedio bila je izuzetno vesela i pozitivna djevojčica. Ljubav prema Dobrom je držala i činila plemenitom, uzvišenom i čestitom.

Odvedoj je kući , gore iznad Sedrnika. Dopratih je do kapije. Zvala me da uđem. Nisam mogla . Imala sam nekog neodložnog posla . Obećah joj da ću navratiti čim nešto uradim za Dobrog. Odlazeći , krajičkom oka vidjeh trešnju staru i ljuljačku koja se sama njiše. Ne znam da li su sunce i blagi vjetar igrom vjetla i sjenki previli privid , ali je vidjeh dječaka kako u krilu drži djevojčicu , a ljuljačka se sama ljulja. Stresem glavom da odagnam viziju.

-I meni se Luce malena ta slika često priviđa. Kao da su trešnja i ljuljačka odlučile da tu scenu zadrže dok mi živimo.

Tih dana sam bila u nekoj gužvi i skoro zaboravih na Frku i Dobrog. Onda se sjetih da je u stanici milicije Lugavina komadir Eso Mraković, milicajac koji je volio mahalaše , Dobrog posebno. Govorio bi:

-Oni su dobri , zato što ga poštuju i cijene njegovu dobrotu.

Nazvah ga. Rekoh mu u čemu je problem. Odgovori m

-Izvini mi šefice, ali se ti ne brini za njega. Neće se njemu ništa desiti. Višam ga ponekad i Starom satu. I ja ponekad tamo navratim i radi službe i radi družbe. Popijemu jednu dvije i podsjetimo se nestvarnih vremena..

-U redu je to Eso. Ali moram da se lično uvjerim. Obećala sam onoj zlatnoj djevojčici Frki Frkici, ako je se sjećaš.

-Kako da ne! Milo dijete. Nadam se da je bolje sreće i da je dobro.

-Dura. Ali se brine za Dobrog.

Dobro uradićemo nešto, obeća mi Eso. Nakon par dana eto poziva.

-Eso na telefonu. Imaš li malo vremena . Dobri je kod mene u kancelariji.

Odmah se uputim u Lugavinu. Čak upalim rotaciona svjetla, uključim sirenu i dam gas. Od Fisa do Lugavine je šest minuta vožnje. Stigla sam za tri.

Kad me ugledaše , u stanici svi popadaše sa svojih stolica. Kojim dobrom strašna luca kod njih? Užurbaše se klanjajući i pozdravljajući. Odmahijem rukom , otpozdravljajući i uletim u Esinu sobu.

Njih dvojica sjede zavaljeni u fotelje. Eso je volio komoditet i o svom trošku opremio komandirsku sobu. Iako ni jedan ne pije preko dana, Ispred njih tri čokanja o,5 dcl. Meka meraklijska šljiva 33 grada. Garant. Znam i da je onaj treći čokanj meni nanijećen. Ne zna da li da se ljutim ili smijem. Mahalš i Gorštak! Kombinacija snova i posebna prilika. Bez dobar dan il pomozi bog Eso grunu:

-Evo ti ga šefice tvoj je. Vodi ga samo da se kucnemo. Nikad nismo zajedno nazdravili.

U tom momentu sam znala da ovo neće izaći na dobro. Na brzinu digoh svoj čokanj, kucnuh njihove , liznuh malo, spustih čokanj i hladno ali odrešito i užurbano rekoh:

-Hvala Eso. Hajdemo Dobri.

Dobri i ja izađosmo iz stanice, Već me poćela panika hvatati, ali sam još uvijek mirna i pribrana. Otvorih zadnja vrata desna vrata službenog automobila i ozbiljnim , oprobanim policijskim glasom rekoh :

-Upadaj Dobri.

Sutra su Stari sat , milicijska stanica Lugavina i po čaršije bubali:

-Luce privela Dobrog.

Deba se sa Bjelava, svako malo podrigivaoo . Čulo se do Starog sata i Logavine da bi urlik se zaledio na Ćaršiji:

-Luce bonička, pazi se dobro. Moš ograjisati.

Bila sam bijesna ko ranjena lavica.

I nisam ga uošte privela. Samo sam htjela pokušati pomoći Frki Frkici. a i njemu. Zašto da ne ? Zaslužio je. Eso ga je samoincjativno pozvao na razgovor da meni olakša. Znao je da ću ga potražiti. On ga je prvi sreo i zadržao dok ja ne dođem.

Oneraspoložila sam se zbog toga što je prvi susret , poslije dugo vremena djelovao isprazno i sirovo. Bila sam ljuta na sebe i na njega. Na sebe jer nisam mogla poreći činjenicu da je nesvrstani i neupućeni posmatrač moga pomisliti da privodim Dobrog. Na njega jer se samo , bez riječi “nevino” smješkao, kao da ga čitava situacija zabavlja.

To me činilo nervoznom i napetom. Ipak blagost i nevinost smješka u njegovim očima me podsjetila na nešto čega ne želim da se sjećam. Nešto što sam potisnula toliko duboko u nutrinu , da sam to skoro zaboravila. Taj pogled je imao onaj moj baksuz , moj Dodo. Doduše , njegov pogled je bio boje vedrog neba , a ovaj je bio nalik dubini oceana koga noćna tama i zviježđe grle.

Ne razmišljajući , pokušavajući odbaciti poređenja i vraćanje u nešto što ne želim, nisam ni primjetila kuda vozim. Tek kada smo došli na Vrelo Bosne , na zemljani put koji vodi meni znanoj livadi, zaustavila sam automobil. Isključila motor i slomila se. Polegla sam na volan i razvalila plakati ko godina. Ako znate kako to izgleda. Sirena je pod težinom moje glave počela vrištati. Ja sam samo jecala, pa sam pustila da sirena vrišti mjesto mene. Izgubila sam se. I više se ne ničega sjećam.

Svijest , ali ne i misao mi se polako vraćala. Podsvjesno razaznajem šum Modre rijele i osjećam treperavi hlad stare trešnje. Iste one na kojoj sam se nekada njihala do nebe i zvijezda , dok mi se od sreće ne bi zanebesalo, zanebesalo. Tada bi me Dodo uzeo u narućje i prebacio na ćebe boje duge. Stavio mi glavu u krilo , milovao po licu i pričao o ljubavi.

Osjetim ćebe pod sobom . Toplina mi kaže da je moje. I znam da mi je glava položena u nečije krilo, Neka ruka mi miluje lice. I čujem riječi:

-Ljubav je sve što imamo. Milost darovana od Neba.

Glas jasan ,umirujući i nježan. Ali nije Dodin. sličan je, ali jednu oktavu niži. Naslutih o kome se radi. Htjedoh se naljutiti. Odakle mu pravo da me ušuška u krilo. Odakle mu pravo da me miluje po licu. Odakle mu pravo da mi priča o ljubavi. Odakle… A onda shavtim da mi se našo kad sam nestajala. Da me izvukao iz auta i položio na moje ćebe iz gepeks- Da me stavio u krilo da bi mi obrisao suze i šminku koja se razlila u crne pijavicer. Da je pričao o Božijoj ljubavi koja daje hrabrost da živomo i volimo.

I znala sam da me gleda onim blagim jagnjećim pogledom koji vam se upija u dušu i smiruje.Pogledom punom topline i plemenitosti koji vas zbunjuje , koji vas plaši jer ga ne poznajete. Uče vas da se bojite nepoznatih. I to s pravom. Ali ovah mi nije nepoznat i ja se njega ne plašim.

Lajavuca:

Aha kako ne. A što ti to srce titra i strah te šta se može desiti.

Dobrica.

-Opet ti i tvoje bezobraštine. Da ga je privela bio bi u zindanu.

-Joj jesi naivna ko serijska udovica. Prevrnula je nebo i zamlju da ga pronađe i privede.

-Pa vidiš li bona da ga je dovela pored rijeke , a ne u apsanu.

-O tome ti govorm naivko jedna. U apsani joj ne bi mogao ništa nažao ućiniti, a ovdje – šta ga znam. Plašim se i da mislim.

– Ih, da joj ovo dijete , ovo maksumče nešto učini? Tebi su te tvoje nastrane fantazije mozak isčašile. Zaveži više.

-Kad je tako ,što ga ne opauči? Šta je ima balo maziti i o ljubavi tupiti?

-Kako ćeš ba slatko dijete dirati. Božiji je stvor.

-Vas dvije ste iste i uvijek iste izvlakuše rabite. Kao ljutne vas ovo, razbjesni vas ono – odakle mu pravo ovo , odakle mu pravo ono, i zveknule bi ga .i naučile pameti. Ali dijete je lijepo i umiljato, slatko i dobro.

-Ti si ljuborna na nju . Skontala sam ja to odavno. I zato uduni više. Bez veze trućiš.

-Kako hoćete. Neću više ni je'ne. Dobro je deba kuisao – pazi Luce ograjisaćeš. Ja ću vam prevesti: Kavs Dobri podobri , ili po mahalski zvekne, nemojte mene u pomoć zvati.

I ode ostavivši ove dvije blentače zabezeknute.

Dobrica samo prošapta:

-Ja budaletina majko mila.

Sudbina , ona ista , sa druge strane strane rijeke, iz prikrajka se smješka i potvrđuje nešto:

-Budaletina. Aha , kako da ne!

XIV dio

Trinaesti dan

Srijeda 25. avgust 1971.

Pustila sam ga da ode

*

Doručkovali smo. Ja u krevetu. on se na tabreu posluživao sa njegovog “batlerskog” stolića. Ugodna tišina je prijala utoljavanju gladi , poslije ” udarničke” noći. Završivši sa doručkom , tacnu sa praznim tanjirićima sam gurnula na donju policu pokretnog bifea. On takođe. Dok sam to pospremala , ćebe se odvojilo od mene. Ukazala se bjelina uzbibanog tijela koje se još talasalo od obljubljivanja.

Ustaje,, mazno prilazi , ovllaš pomiluje Lucice , poljubi oba koljena , nedodirom pređe preko skuta i navuče ćebe koje je spalo .Od tih lahorac dodira , meni toplo u grudima , vali ljubavi se prosuše tijelom . Ja ga sa čežnjom gledam , on lagano  priljubljuje svoje usne na moje . Znam šta bi juče mislio – nigdje nam se ne žuri .

A sada ?

Svukao se do gačica i legao: Prvi put nije bio potpuno nag. Časnost, poštovanje? Ponos i kapric? Odlučujem se za prvu varijantu. Ne mogu zamisliti da njegov um može situaciju vidjeti drugaćije. Sigurna sma u to, Isuvi'e me volio.

Bože mili , kako sam sretna s njim . Tada nisam znala  će me ta ljubav boljeti i čistiti slijedećih trianest godina. I dvati snagu. Svukao se i legao. Zatim se nešto zamislio , prebacio desnu ruku preko glave i počeo češkati lijevo uho.

Reče :

-Izvini Malena , sa'ću ja.

Ustao se i ne stideći se nimalo ,gologuzavosti samo u gačama, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, prihavtio je i pogurao bife preko sobe i nestao u hodniku. Neko kratko vrijeme tišina , a zatim se ćulo lupkanje vratašca, zveckanje stakla i posuđa u kuhinji. Vratio se gurajući krcati bife. Nije se odmah vratio u krevet. Kako bi to ona rekao – imao je preča posla.

Prišao mi je. Podigao me uz uzglavnu stranicu bračnog kreveta. kleknuo je na koljena , razdvojivši ih , da moje noge stanu između negovih . Dugo , jako dugo me gledao. Bez rijeći pokreta i dodira. Blago i zaljubljeno. U očima sam mu vidjela svjetlost i ljubav. I nježnost, mnogo plemenite nježnost. Nigdje ni sjenke tuge. Samo beskrajni odsjaj nevinog neba milovao me svojom toplinom

Primio me je za lijevu ruku , okrenuo dlan i poljubio ga. Dlan je prinio čelu , pa ga vratio usnama. Ponovo ga poljubio prinio čelu i vratio usnama. Na vlas isto je učinio sa desnom rukom. Zatim je obje ruke primio svojim rukama. Lijeva ruka u desnoj , desne u lijevoj I pogled, oči u oči . Nježno , usporeno i bez daha smo se čitavo vrijeme gledali u zjenice , ne skrećući ni za tren pogled.

Da li je to on upijao moj lik za čitav život ili sam ja upijala njegov? Nevažno. Vrijeme nije postojalo. Samo četiri , blago, a nekako očajnički stisnute ruke i oči koje postaju jedan dah univezuma , jedna svjetlost koja se spaja i ljubi. I ljubi. I ne prestaje da se ljubi. Polako , nježno skoro netjelesno, jer ni prostor više ne postoji. Naši dodiri su puni neke sjetne konačnosti , osjećajući da se dvije putanje razilaze.

Čujem :

-Volim te Malena , jedina ljubavi moja. I oprosti mi što ne mogu da te zadržim. Molim te , daj mi blagoslov i pusti me da idem dok još mogu.

Ni ja nisam tužna. Lagana sam i puna ljubavi. Prema Bogu Milostivom i ovom djetetu. I odjednom misao se vraća na našo prvo veče.

On me gleda , ljubi i miluje . Odjednom sam  uzbuđena, a da toga nisam ni svjesna . I onda mu je bilo lako da me ubere .

Tako je bilo i  ovo jutro . Meni nije padalo na pamet da bih mogla voditi ljubav . Zavjet mi priječio. A evo ja je vodim , i isti žar iz mene izbija kao onu našu prvu veče , prije šest dana. Valovi ljubavi iz mene biju , on ih prima i jača ih. Šta ću nego se predati i vrisnuti :

-Joj , Dobri Dobrice.

A i onu prvu noć je krenulo veoma nježno . Bio je malo blijed , izmoren događajima prethodna dva dana . Kada se probudio nikad više nije progovorio o danu i noći velikih kiša . Njemu su kiše uvijek mirisale na smrt . Uvijek bi ga smorile do smrti , a onda bi ga anđeli nosali.. I meni prepuštali . Da se sramim , svlačim i sebe i njega , i da bih ga u nevinosti i golotinji tijela vraćala životu , sebe radi. Ne nisam bila sebična. Uvijek sam nudila sebe za to maksumče.

Nije pominjao ni da sam kraj njega ležala puna srama , moleći milostivog da mi oprosti grijeh. Naga žena leži pored bolesnog djeteta koje možda mre . Morala sam to učiniti . Bilo mu je toliko hladno , mrznuo je , a i gubio mi se . Da , meni se gubio . Tog trena spoznah da ga volim . Iz dubine duše . To milo dijete nikad ništa nije tražilo od mene . Samo mi želje iz očiju krao i ko malo kuče oko mene skakutao . Nije me dodirivao niti pokazivao želju za mnom. Uvijek bio učtiv, fin i pristojan. Pun blagosti i smjernosti. Znala sam da je to ljubav . Ona prava , neiskvarena ljubav , koja nema usluova. Samo se daje.

On me ljubi i ljubi , nježno miluje i uranja se, malo dublje , i malo jače i još samo jedan dodir i tren . Mene preplavi drhtaj. Jedan pa drugi… Javi se zahvalnost i prigrušeni krik i ja ga stišćem i ne dam da mi opet bježi . I dok se grčevi polako smiruju , otvaram oči i vidim on je vesao , smješi mi se i kaže:

-Volim te ljubavi moja jedina.

Dok vodimo ljubav , čarobno je i bolno . Duše plešu poslijednji ples. Nema zemaljske muzike , samo tišina i blaga ponoćna mjesečeva svjetlost šume blagost zvježđa . Da, to je to. To je ljubav , to se ljubav vodi. Nebo spušta svoju muziku da se jedna prelijepa ljubav uznese do neba.

Kroz misao mi sjevnu – već viđeno i pitam ga :

-Da li je to oproštaj?

Poljupcem mi upija usne , hoće još samo jedan dašak ljubavi da ukrade i kaže:

-Ne mila to je samo početak novog puta.

Ja vrištim kao nikad, Tijela plešu prvi zajednički ples. polako , naizgled bojažljivo . Duše su uvijek čedne i plahe. Srca plamte i polako ih guraju preko ruba. Nema zemaljske muzike, samo tišina i blaga ponoćna mjesečeva svjetlost šumi blagost zvježđa.

-Da ,to je to. Mila moja – tužno joj  šapće bolno srce njegovo – nebo spušta svoju muziku da se jedna prelijepa duša uznese.

Ponovo ga pitam :

-Da li je to oproštaj ?

Poljupcem mi upija usne, hoće još samo jedan dašak ljubavi da ukrade i kaže:

-Ne mila to je samo početak novog puta.

Ja vrištim kao nikad, iz mene se otkidaju komadi leda. Tope se,  postaju kipuća voda koja mi pali utrobu. Nije ni bolno, ni neugodno, samo neizdrživo ekstatično. Polako mi se iz rodnice vrisak vraća na mjesta koje on upravo ophodi usnama i rukama, i miluje svojim tijelom. Grudi, dojke, vrat, usne… sve je uzburkao vrelinom koja mi zaustavlja dah.

A nedugo prije toga…skoro na isti način je počela noć ljubavi i sna.

On me zamolio da se strpim samo tren. Iz dnevne sobe je dogurao kolica. Na njemu je bila flaša kurvoazijea, dvije neotpakovane kutije cigareta, plave i bijele boje; Gitanes i Drina bez filtera , zlatni upaljač, grozd rozaklije, zdjelica ribizli. tulumba i baklava.

Prestala sam da se pitam odakle mu sve to. Odavno sam shvatila da ima  jako snove i neizmjerno mnogo ljubavi, tako da je mogao sve.

Nasmiješila, sigurno ima dvadeset dva zrna ribizli i dvadeset četiri zrna rozaklije. Njihov je, paran broj , a njoj se nešto ne broji. Gledam kako on radi to što radi. Za trinaest dana njihovog ljeta, trinaest godina njihovih ljeta i trinaest njihovih Božića ona se divila njegovom autizmu. Nikad nije zaboravljao ništa, ni slijed ni raspored. Ni jedan detalj. Ljubav ponajmanje.

On je tako ljubazan ,uviđavan i uslužan uvijek bio. Sada ni da mrdne. Kao da mi se sveti za sva izvlačenja i osornosti moje. Pušta me da se nelagodno osjećam i crvenim. To me ljuti i ja hoću što prije da haljinu skinem. Ali ona se ne da , moli me:

-Polako milo moje! Kako ti nije žao ovu ljepotu tek tako zguliti sa sebe. I molim, te nemoj mi svoje darove na mah iznijeti. Zamisli da sam poeta , a tvoje tijelo moja buduća pjesma, čiju ljepotu treba slovo po slovo, slog po slog, prvo u riječ, pa u stih da pretočim. I nemoj se stidjeti. Hoću da te riječima slikama , da bih dok ti sniš, mazna , otošena i naga,  , slikom iskazao tiječi i ono što osjećam. U ljubavi nema srama ni grijeha. Samo srce i duša. Srce za ljubav Duša za molitvu. Oboje za milost, darove i radovanje.

Takve prizore samo rijetki sretnici imaju da vide.

To veče , nedugo poslije poslijednjeg branja zabranjene voćke šalim se:

-Ti si onu veče posred đade išao , samo da ne bi sa mnom ljubav vodio.

-Nisam mila. Znao sam da ću sa tobom ljubav voditi, još ono jutro kad sam na ljuljašći drijemao.

-Vidio si me znači. Ko bi rekao. Blefer se pravio da spava.

-Kakav blefer mila. Mene miris uzvišenost svanuća, miris ljubičica i svjetlost ruža tog jutra probudio. Mislio da sanjam vilu , pa nastavio spavati, ali mi se san prekidao i srcem je upijao miris vile. Poslije su mi rekli da vila nije vila, već strašna Luca iz supa, koja je ko upis vila. Meni odmah bilo lakše. Dakle ipak sam sanjao anađela i vilu koju od Medijeve smrti svako malo srećem. I to uvijek kada mi je najteže. I tada sam prvi put osjetio da nam je suđeno nešto više od neodređenih i nejasnih susretanja , svakih nekoliko godina. Znao sam da si mi suđena i da ćemo voditi ljubav.

Čitav dan i noć smo vodili ljubav , držali se za ruke i gledali. I vrlo malo smo pričali. Nije se imalo o čemu pričati. Kad odbacuješ ljubav , budućnost se zatvori i šuti. Umoreni zaspali smo. Poslijednje što sam čula je bila moja misao:

-Nemoj ići maleni , molim te. Ne ostavljaj me samu. Volim te.

Ne znam da li je čuo , ali kad sam se probudila njega nije bilo. I ne samo to . nestao je , Niko nije znao gdje je. Ni njegovi. Ni mahalaši. Ni Frka Frkica. Jedino ona je bila tužna. Nedostajao joj je. Niko se nije brinuo šta je s njim. Znali su da će biti dobro. Uvijek je lutao. I uvijek se vraćao. Malo ugruvaniji. Nijansu tužniji i mnogo bogatiji ljubavlju. Svašta se pričalo. Jedina pouzdana činjenica je bila da ga nema . I da mi nedostaje toliko da su mnoge kišne noći bile od mojih suza tkane.

Vratio se dvije godine poslije.

13. avgusta 1973. u akšam. Sjećam se Ezan je pozivao na molitvu , crkveni tornjevi su otkucavali dvadeset časova. Kiša je već treći dan sipila , onim dosadnim listopadnim ritmom. Djelovala je sablasno i proročki. Kao da je nagovještavala slijed koji je suđen. Bilo je prohladno. Ja sam upravo sjela kraj prozora ogrnuta ćebetom.To je bilo jedino moje mjesto , svakog dana , svakog svitanja , svakog sutona , s vakog dana tokom ove dvije godine.

Nisam ništa mislila. Um je bio umoran i prazan. Iscrpila ga samoća i nedostajanje. Tada sam , instiktivno pogledala prema šadervanu , koji nestašnim žuborom dvije godine nije slavio rađanje i smiraj dana. Nadala sam se da će jednom proraditi. Pomislih – hude žene. Pričinjava mi se da radi. Pomilsih to je od kiše.

Dvije godine ih nisam čula, iako sam ih vrlo često trebale. nedostaje su mi. Bez njih vrijeme je bilo jako tmurno i užasno bolno je prolazilo. Odjednom javiše se.

Zlobnica:

-Joj zaćorane ludače. Đe će ba kiša uvis padati. A baš ti je oni blećak smutio razum.

Dobrica:

-NIje te bilo dvije godine i namah je mučiš. Pusti je na miru. Da sam u njenoj koži meni bi se priviđalo da ljubav sa neba pada.

-Ma ja to samo onako . Da joj zadeveram mozak glupostima.

-Uh, jesi plaho dobronamjerna. Što joj ne kažeš – doći će ti mila djevojjčice.

-Ih! Šipak će joj doći. Ko joj kriv što ga je šutnula.

-Pazi kako govoriš poganuljo jedna. Nije ga šutnula, nego ga fino zamolila da ode , jer je dala zavjet nebu.

-Ma , šutnula ga , dala mu nogu nego šta. Bez pardona.

-Ma vidiš bona da se dvije godine sa dušom dijeli i moli Boga da joj ga vrati.

-Aha vratiće se , malo poslije. Nije frajer. Pun dunjaluk mlađahnih ljepotica željnih ljubavi i krcatih zahvalnošću, a on da se vraća naivki koju je tako lako zvekno. Isćeifio se i jedva dočeko nogu.

-Šut bezobraznice. Nije mlatno , nego ubro ko mirisni cvijetak.

-E , sada mi je jasno što naš mirisni cvijetak vene evo dvije godinice ravne.

-Pazi bogati. I ti neku pametnu znaš nabosti. Zaista je danas dvije pune godine otkako ga je onomad privela.

-Ma, zato ti je ova stuha danas toliko tužna. Samo što nije česme odvrnula. Joj blentovuše ljudi mila. On će se vejati , a ona će pizditi.

-Ne laj lajavice. Nije veljača pa da se velja. Kolovoz je.

-I prije dvije godine su se kola vozala , ali njima to nije smetalo da se na sav mah vejaju i ubacuju gas do daske. I to preko nekoliko puta.

Luce ih nije pomno slušala. Pitala se gdje li je Dobri, njen Maleni. Šta radi? Da li je dobro?

Uto čuje Lajavicu:

-Da sam na njenom mjestu ja bi sad otišla do šadrvana da ga provjerim. Možda je zaista proradio. Onoj malenoj stuhi se nikad ne zna.

Prvi put okako su s njom Dobrica nije imala odgovora. Nije mprotuslovila zlobnici. Luca je osjeltla da je to znak koji je trebala. On je tu negdje. Zbacila je ćebe sa sebe i istčala u suton koji se naglo spustio. Nije se obazirala na druge koje nisu voljele kišu i nisu joj se htjele izlagati i bez veze kisnuti, samo zato što se njoj pričinjava. Više su voljele ostati kraj prozora i uživati u njenim mukama.

Kiša je lila potocima. Jedva su je raspoznavale. Haljina joj se pripila uz tijelo , otkrivajući raskošne obline.

– Joj , jes dobra , za apsolvirat za desetku, podrigno bi se sada Deba, na sav gla, samo da je vidi. Šteta što ona baksuzni Dobri nije tu da je vidi i ubere – misle Lucine jaranice iste misli.

Tada vide Lucu da se saginje , zahvalno diže ruke prema nebu, smije se . Ne, ona vrišti smijeh i skakuće ukrug kao indijanac koji plesom priziva kišu. Još joj samo tomagavk u ruci nedostaje pa da scena bude potpuna. A onda se smiri ne gubeći pobjednićki osmjeh sa lica. Ove dvije blesače se smiriše. Znaju da joj više nisu potrebne. Oni mili dječak se vratio njihovoj maloj djevojčici. Odoše.

Da li će joj više biti potrebne. Tko da zna.

–

XIII DIO

Dvanaesti dan

Utorak 24. svagust 1971,

Tuga u njegovim očima

_

Zadnjih dana u njegovim očima vidim nemir i sve izraženiju tugu. Mnijem nešto ga mući. Pitam ga, šta mu je- Gleda me, osmjeh mu se vraća na lice , veselo odgovara:

-Volim te Malena moja. Bog mi je svjedok. Najviše na svijetu. Ne znam kako to drugačije opisati.

Zagrlim ga i stisnem toliko jako da me grudi zabolješe. On uzvrati , usne nam se nađoše i poče labuđi pjev. Nisam to znala. On je vjerrovatno slutio nešto. Pomislim otuda tuga u njegovim očima. Čini mi se da smo prvi put vodili ljubav žestoko očajnički , a opet nekako nježno i usporeno. Nisam znala da se ljubavlju može usporiti vrijeme.

Poslije smo zaspali. Pa se probudili . I opet vodili ljubav. I opet. Ne znam , zaista ne znam koliko puta. Zora je svanula, a mi smo još uvijek vodili ljubav. U meni je sve vrištalo – volim ga , volim ga, volim ga. Neizmjerno ga volim. I kada se ezan drugi put javio zaspali smo.

Kratko sam spavala. Nešto me probudila . Nkea nejasna slutnja. Razmišljam .Sretna sam . Zavoljela sam ovo dijete. Dao mi sebe, svoju nevinu, djetinju  ljubav i učinio me ženom. ne treba mi ništa više , a opet ja sam Bpžije biće. Odgovorno prema Bogu Jedinom , sebi i tom djetetu. 

Imam trideset tri godine , on dvadeset. Ja sam završila škole , imam dobar posao , situirana sam ,odrekla se svjetovnog života i sve podredila Bogu Ljubavi i Milosti. Moj život više ne pripada ovom svijetu. I ne milsim mijenjati raspored stvari. Znam da mi je tako suđeno. A i plašila sam se . Za godinu dvije ću biti starica sa borama.

A on? On je još dijete. Na inbsistiranje oca pisao je medicinu. On he odogovorno i vrlo poslušno dijete. Voli i poštuje roditeta. Medicinu je napustio već u drugom semestru, početkom1970. god. sada je na građevini. Mama je uvije željela da ima sina inželjera. Da li je on imao izbora? U ovom trenutku dobro gura. Druga je godina. Ali dug je put pred njim.

Svanulo mi je. Znala sam šta mi je raditi.

Prvi put otkako je “priveden ” uzela sam Novi zavjet i krunicu u ruke , sjela kraj prozora i molila se.

-Oče naš koji jesi na nebesima , neka sveti se ime tvoje… Bože Milostivi hvala ti za sreću koju si darovao. Znam da se sada Dobri i ja moramo rastati ili će mu se nešto desiti. Obećala sam vratiću ga Ti ga samo ne daj da mi umre. Ti si rekao budi i on je ozdravio.skoro odmah. sada je vrijeme da ja ispunim svoje obećanje. Moram ga pustiti da ode. molim te daj mi znak.

Kao da me Nebo slušalo , počeo je svitati prelijepi dan. Krvav , nježan i mističan. Neka tiha tuga je iskrila iz tuge. Bilo je mnogo ljepote u tom savršenstvu i meni kliznu suza niz lice. Za njom druga. I stadoše odmah ispod očiju. Htjedoh rukom onom od srca da ih brišem, ali je jedna ruka nježna zaustavi

-Neka ja ću!

Prvo mi onu sa desne , od milosti strane pokupi usnama i upi u sebe. Zatim mi onu drugu do srca strane pokupi i upi.

-Gorke su mila. Šta te muči?

-Znaš da moraš otići . Da se moramo rastati.Tako je nebo odlučilo.

-Sigurna si ?

-Da. Kada si umirao dala sam Mu obećanje da ću te pustiti ako mi te ne uzme. Nije te uzeo. Ja te sada moram učiniti slobodnim.Ne smijem te više dirati.

-Dobro mila. Biće kako ti kažeš. Molim te dozvoli mi da prespavam još uvu noć. Sve je došlo iznenada . Još nisam spreman da te napusitm. Ne boj se, neću te dirati. Zavjet je zavjet.

Pogledala sam ga s aćuđenjem. Ovakvu reakciju nisam očekivala. Zapravo nisam razmišljala kako će reagovati. Znala sam da neće praviti scene. Vjerovala sam da se neće ljutiti . Ali da će čutke primiti rastanak to nisam očekivala i nije me obradovalo. Vidjelo se da nije ravnodušan , ali njegovo skoro hladno prihvatanje moje odluke mi je počelo otvarati put pitanjima.

-Nemoj se ništa pitati ljubavi moja. Ja ne smijem stati između Boga Milostivog i tebe tebe . Bilo bi to sebično. Idem se okupati. Molim te napravi nam nešto za doručak.

Prvi put otkako je ozdravio nije ustao i otišao napraviti doručak. Kao da je odjednom postao svjestan da ovo nije njegova kuća , da je on samo privremeni gost i da tako treba da se ponaša. To me rastužilo. Ipak ,kao neki inat pripremila sam nam onaj njegov “dječiji ” doručak.

Došao je svjež i blistav.U novoj odjeći. Ljubazan i mio. Ponovo sam zaključila:

-U njega se bilo lako zaljubiti i zavoljeti.

Činilo se da je sve u redu. Bili smo pri apetitu i šalili smo se. Jedini je tuga u njegovim očima postala nijansu prozračnija. Kao da lebdi. Ne znam da li je to dobar ili loš znak.

Jednom , godinama poslije , kada je Nadin umrla i kada mi je Frka Frkica pravila društvo dok je on lutao, upitah je odakle tuga u njegovim očima.

Znaš to mila Luce. Sigurna sam. Prvo je bio rundavi cuko Medi, njegova medena bebica kad je imao šest godina. Diođoše ljudi zli , šintori i o trotoar rascopaše njegovu glavu. Htio je da i njega nema. Otišao je rijeku , ušao u nju i sjeo na dno. Nije želio da se makne. Pričao mije da ga je napolje izvukla blistava svjetlost. Ustao je i pogledao u pravcu svjetlost i vidio plavog anđela na mostu kako mu maše. Onda mu se slike brišu i ne sjeća se ničega dok nije napunio devet godina. Uskoro je upoznao Dijanu. Tu priču znaš. Pričaju da si joj ti prva prišla i čaršafom pokrila njenu oskrnavljenu nevinost.

Imao je četrnaest godina kad je sebe poklonio jednoj Krasotici. Čudno – zvala se Marija magdalena On ne priča šta se desilo. Samo kaže – otišla je. Imao je sadamnaest godina kada je upoznao neko djevojćicu koju je zvao Proljeće. I ona je nestala. Toliko znam i ništa više.

Onda su gpdonu dana poslije jednom paketu, u par mjeseci došle i otišle dvije Marije Magdalene. Kosara i ja . Kosara je umrla to znaš . To ga je zamalo ubilo. Ja sam pokušala da ga izvučem i držala ga da ne potone , jer je on mene godinama hranio dobrotom i iskrenom neuslovljenom ljubavlju. I uspjevala u tome. A onda sam morala da ga ostavim i se udam da ga onaj moj neotac ne bi ubio. Počeo je tonuti , onda si ga ti privela. Pa si mu i ti godinu dana poslije nadodala svoje breme tuge.

U međuvremenu je lutao svijetom i sakupljao ljubav i tugu , jer kako on reće:

-Jubav nije ljubav ako ne boli i ne vrišti svaki damar. Sve mimo toga nije ljubav.

I eto , otkud tuga u njegovim očima I napokon ,eto odakle njemu skoro iskonsko znanje o ženama , a posljedično i ogromna ljubav i nježnost prema Bogu, ženama i djeci. 

Ova blondinka plače ko godina. Sve jauče.

-Mili moj, oprosti mi. Nisam znala. Nisam kriva, ljubavi. Nikad mi o svojoj boli ne pričaš. Samo me voliš i štediš. Kaži mi bona Frkice kako ću ga sada u oči pogledati?

-Isto ko i do sada. Zaljubljeno i sa ljubavlju. I samo ga voli. To njemu treba. Ljubav i ti. Ih , jesi se raspozdila ko junferica koju takar zaobilazi. Sve mi nešto šapuće da si prije njega bila…

-Psst., tihho. Nemojmo o tome. Baš ste vi mahaluše raskopuše. Sve vas živo interesuje.

-Ma nije to. Hoću da znam sve o vama. On je bio moj, a nije mi suđen. Samo ste mi ga krale. Ne žalim se ja. Nisi ti kriva. Pogrešni i pravi tenuci i nevakat. Daj naspider još jednu. Što se stisla, ko jun…Dobro neću više. Ali nisam ti ja došla radi priče o Dijani i tuzi u njegovim očima. Ti me pitala. A i nije više jako tužan od kada je sa tobom. Sada je samo tužan.Onako kao Maksumče za izgubljenim srcem.

-Čekaj , me reći ćeš mi zašto dođe. Samo da donesem neko slatko. On me učio alkohol nije dobar bez kuvetli podloge.

Ode plava beštija. Ovo ljubomora progovara iz mene. A nisam ni ljubomorna. Skoro. Ako ga iko zaslužuje to smo nas dvije. Halal joj bio.

Evo je, vrnula se. Nosi srebreni tabak. Baš takav sam ja željela čitav život. Na njemu rozaklija, ribizle, tulumba i hurmašice.

Pogledam je poprijeko:

-Jel, ti to mene malo u zdrav mozak dolmiš?

-Ne bona, nikako. Ali uvijek imam spremno za njega, sve ove kerefeke. Kaže on; nek ima može neko naići. Treba gostima ponude dati. A niko mi ne dolazi, osim tebe i Lele Jele Jelene. A i vas dvije urijetko. On nikad ne okušava. Kaže nekako mu srce ne da skrnaviti jedno  tužnu veče, jedan nedosanjani san. Nego bujrum. Kojim dobrom?

-Vidiš , Malena, nemoj se ljutiti na ovo Malena. On te tako zove i nikako drugačije. Jedno pismo njegovo mi nekako dopalo. Ma nije nekako. Onaj blesavi Mojsije, pokupio pismo  u autu. Ispalo ovom našem, dok je bio u komi. Mislio ne bi bilo dobro da ga ti vidiš. Glupko. A tebi upućeno. Možda meni, ne znam. Ali meni nikako ne pristaje. A možda nije ni nama, nego Dijani ili svim ženama sa kojim je bio. A možda onoj nesrećnici što se bacila na njega.

Evo čitaj ga. Ja ga držala godinama. Znam ga napamet i plakala svih tih godina. Željela sam da je pisano meni. A ne znam. Nikad nije bio u smrtnoj opasnosti, osim ono jednom , prvih dana boravka  kod tebe. Ono kada ga je ona nesretnica , moja imenakinja htjela povući sa sobom.

Uze plavuša pismo. Jes lijepa i čedna . Pravo dijete. A starija od mene petnaest godina. Tako nekom Nebo da sve, a nekom vrlo malo. Valjda po zaslugama. Ko da na nebu vladaju zakoni socijalizma.

Okreće pismo, pa ga obrće. Prinosi ga nosu i miriše. Znam osjetiće njegov miris i njegovo dječije srce. Baš su njih dvoje jedno za drugo. Dvije nevinosti se našle i gore od ljubavi i strasti. A nije im suđeno. Kod njih je svake godine vrijedila ona mahalska, koju je možda baš Dobri izmislio i koja je njega neumorno pratila kroz život.

-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.

Otvara kovetu. Osmijeh joj se razlijeva licem. Biće da je prepoznala okruglasta skoro dječija slova.

Ne stidi se. Čita naglas. Lijep joj glas. Pismen. Tako nježan i zavodljiv. Malo tužan. Budi damare. Oči joj iskre. Oči zaljubljene žene. Riječima poklanja dušu i ja se ježim. Osjećam da izvire ljepota. Glas i riječi se sjedinile.

Ljubavi moja

Tebi koja si krhka ruža.

Izvukao sam se. Čini se. Smrtnost me upozorila da ja nemam mnogo vremena.

Jednom davno sebi sam dao četiri godine da naučim neke stvari i da čist  izađem pred ljubav svoju. Izgubio sam te.

Sada više tih godina nemam. I zato ću pred tebe izaći malo uprljan , ali  poslijednji put, da bih se vremenom  oprao.

Reći ću nešto što nikako ne smijem, što će te naljutiti i zauvijek odvojiti od mene. 

Evo priznajem ti :  Volim te mila.

Volio sam te kao dijete, predivno ranjivo čedo, malo nesrećnu Krhku ružu. I djevojčicu slomljenog krila i ženu koja se budi.

Sanjah snove  u četrdeset osam sati koja su prijetila bivstvovanju mome.

U bunilu  spoznah da te volim , kao  čarobnu ženu , kao ljubavnicu. Umirao sam i vodio   ljubav sa tobom. I ti mi uzvraćala.

Mnogo osjećaja ima zapretenih u čovjeku, a da ih on i ne osjeti.

Tek ih grozničavi snovi otkriju.

Meni se se nikad ne dešavaju napadaji panike.

Mislio sam da mi nije data.

Ali sada smo na neko vrijeme izgubili kontakt. Onih nesretnih dvanaest sati.

Čovjeku koji voli , samoća i  bolest nikako nije dobar drug.
On bez ljubavi ne može disati.

A moja  ljubav  prema tebi nije ljubav.

Ona je nešto što nije sa ovog svijeta.

Mnogo sam volio. Još voljeniji bio.

Nisam nikad osjetio tu vtoglavicu koja se nadvila nad nama,

koja se pretvara u pijavicu tornada i usisava me.

Stanje neprestanene uzbuđenosti, htjenja da se dodiruje ,čežnja da  se uranja , da se privija pretvara se u pasiju. 

Pijavica, vrtlog me vuče, uvlači . Postajem svjestan da sam potpuno sam. Nema tebe da mi ruku daš , da se stisneš uz mene da me upiješ, da ti se dajem. Odjednom osjetih prazninu koja hoće da me povuče sa sobom u bezdan, koji nema veze sa nama , sa mojom  ljubavlju i mahnitanjem.

Da li sam na tren usnio, da li me san savladao , ne znam. Postadoh svjestan , neće biti dobro ako se ne vratim. Znam to je provalija iz koje nema povratka Bio sam svjestan , ako se ne trgnem nestadoh. Trgnem se, i probudim se , ne iz sna , već iz delirijuma u koji  nas je gurnula naša čarolija , moje  mahnitanje.

Sledih se mila .Sleđenog me znoj oblije. Uvijek sam bio blag prema sebi. Nisam imao potrebe za strogoćom. Par puta kad sam imao krivnju. Oprošteno mi je. Ali neki , ne glas   urlik mi pogodu slušnice:

Šta to radiš idiote ?

Šra radiš tom djetetu skote jedan?

Znaš li da je tek punoljetsvo uzela? Nema veze ako je malo starija od tebe.

Znaš li da u tim godinama riječi , pažnja, milovanja iskusnijih gode?

Znaš li konju jedan da se hormonI tada bude i ne mogu kotrolisati?

Nema opravdanja, punoljetna je,

Kad si izgubio čast , monstrume jedan.

Dijete zavodiš, kako te nije stid.

Zabolile su me te  riječi.

Nisu to bile misli mila. To je bila glasna jeka ,koja mi još uvijek odzvanja u ušima.

Javi se ona panika kad čovjek ne zna šta bi sa sobom. Da sjedi , leži, hoda, bježi iz kože izađe.

Nema se mira mila. Samo se rukom odmahuje. I ponavlja sram , sram , sram…

Nešto se slomilo u meni.

Zaplakao sam nad djetetom  kome sam danima, noćima  i još malo vremena mozak mutio, nažao učinio.

Činilo mi se mila kao da sam silovatelj. Hladnokrvni i beskrupolozni. Nije pomagalo pozivanje na ljubav.

Kakva te ljubav spopala starče jedan?

Znam starija si koju godinicu od mene, ali nevinost tvoja me boli.

Ali zaplakao sam i nad sobom. Pitajući se zašto sad da mi ljubav dođe , da me ubija. Zaplakao sa jer nisam htio da čarolija nestane. Htio sam te dozivati da mi dođeš,da te uzmem odmah , bez pitanja. Onako sirovo , osvetnički za oproštaj.

Pomislio sam kako bih se osjećao da to mome još nerođenom djetetu neko čini. Ta pomisao šta ti radim. bila je jezovita. Još veća šta mi želje nose. A tebe nema da mi se javiš, da mi kažeš da ti ništa nažao ne činim

Da se igra , čarolija dvije dječije duše može nastaviti.I sjedoh i u trenu napisah pismo koje u   napisah. Nisam ništa mislio, samo sam pisao. Riječi su ispadale kao sa pokretne trake. Mislio sam ako stanem neću moći završtiti.

Ali mila ništa nije pomagalo . Savjest , čast je pisala rastanak. Noć prije ljubav i  strast su vodili ljubav sa tobom. Još žešće još silovitije.Ti se nisi bunila mila. Ti se se davala . Upijala me.Nisi mi dala da se  odmaknem od tebe.

Stisla si me i i zagrlila jako, najžešće.Utonuli smo ,mila,  u borbu  bez suvišnih pokreta. Samo blago talasanje , zaronjeni duboko jedno u drugo. Okovima strasti stegnuti za sva vremena. Od iskona do ove večeri. I nazad do Ezela vremena. Vrijeme je stalo mila. Zapravo nije postojalo. Izgubilo se u nama.

Ja i ti. I jecaji što tiho iz grudi , iz srca izbijaju. A tijela raspomamljeno vrište kao da će se rasplinuti i nestati.

To je ljubav . To se ljubav vodi. I kada se tijela napinju , propinju da bi se dala i uzela, što jače , što dublje vrisak tvoj mi um ledi. Ti si u agoniji , tijelo ti se grči i još žešće se pribija uz mene. Propinje i malaksava uz jecaj. Mili , moj…

Ja nisam uman. Ja ludim jer nešto nije u redu. Osjećam to. Ne sada , tijela naša govore da se ljubav desila. U bunilu završnih zagrljaja i ekstatičnih sudara  dva uzavrela tijela, u mojoj duši se javlja bol. Ogromna i nezamisliva.

Odjednom  u glavi  mi se dekor se mijenja.

Dva labuda bijela  na jezeru ljubav vode. Tren ,djelić sekunde prije nego se prosu krik agonije koja vrhunac nosi, odjednom, niotkud ih poklopi stašni mrčni oblak. Nestadoše u njemu.

Iz tame se vrati Bijeli labud. Oblaci se raziđoše. Na obali ležaše Bijela  labuduca.Slomljeno srce nju je  izdalo

Labud tužno pogleda mrtvu družicu. Lagano zatrepta krilima, pomiluje je kljunom, pa krilom. Nježno milosno, kao da ljubav vode. Ništa ne pomaže. Ona  ga  ne čuje. Njeni  su snovi završeni

On mora dalje. Sam. Život je to.

Milo moje ,   snova nalik ovome  snu  je bilo previše i različiti su. Stalno mi se vrte u glavi.

Nekada mi se činilo da me voliš i uzvraćaš ljubav. Da smo slomili santu u tvome srcu. A opet, periodi bez groznice pozivali su me na čast.

Kasno je bilo mila. Ljubav se nenadano uvukla u moje djetinje ali bolno srce. Sada mi preostaje da se oprostim od tebe , jer se bojim ostati. Moj ostanak znači tvoju smrt.

Ne znam kada će to biti, ali moram bježati, jer ako nisam tu, mnijem , neće ti se ništa desiti, i sve će biti u redu. Obećavam ti da ću za neko vrijeme  pokušati da napišem  roman 

Krhka ruža, jedan san i jedna ljubav ( radni naziv).

Kada bude gotov , poslaću ti ga da znaš koliko sam te volio i da mi oprostiš bijeg moj.

Budi mi sretna ljubavi,

Moje Molitve će uvijek biti uz tebe.

Hvala ti za divne dane , uz cvijeće i svijeće, uz Bolero i Tokatu i fugu u d-molu

Molim te

Oprosti mi

Ako ti išta znači nisam htio da se to desi, ali vjeruj nije mi žao.

Jednog dana , za vremena , možda se sretnemo. Dužan sam ti. Spasila mi život. Dva puta. A olakšala si mi. Jednom mi reče:

-Nauči sebe da ostaviš sve ono… čijeg se gubitka plašiš .

Dobri

Ova haustorka opet razvalila plakati ko pivska cisterna.  Šta joj je sada? Opet je moram zagrliti , položiti na grudi, i ko malu bebu poljubiti u kosu i ninati je. Ja metar i žilet , a ona metar osamdeset i kusur . Nije fer.

Mene je samo Dobri ljuljao kao bebu. Jedno vrijeme.

Šta ću ja sada sa njom?

Dobri gdje si ti?

Trebaš nam.

Zvono na vratima…

Zvono na vratima…

Zvono na vratima…

Čudno.

Pred vratima nikoga nema.

Ulice opustjele. Liju one beskonačne,  hladne  septembraske kiše , koje kažu da je ljetu odzvonilo i da se insani pripreme za ledene dane. Objema nam se učinilo. Obadvije  , ko najveće frajerke pomislile , evo njega.Jes’ kako ne. Nije levat , po ovom kijametu, iz topla kreveta i uzavrelih uzbibnanih grudi i skuta mislit na nas.

Sada bi se najradije malo odmoritla  druženja sa Lucom i pošla doma, pomišlja Frka. Ali ko će po ovom kijametu  , nosa promoliti. A i on me zamolio da je pripazim dok njega nema. Kaže malo je bolešljiva i treba joj pomoć. Nenametljiva. Usamljena je i treba joj društvo.

Lukav je ovi naš Dobri i brižan.

Zna da sam ja usamljena , da usamljenija  ne mogu biti. Zna on da me od njega niko dotako nije. A opet i neka. Ostanu sjećanja. Bilo je toliko ljubavi i ljepote da se tegobe i boli mogu i moraju pregrmjeti. Nastavi se živjeti i sanjati prošli dani.

Ova Malena mazna ko neka velika beba. I teška brate. Ima je , što jes jes. Osam banki u kg. i koji pride.

Ne znam kako oni moj Dobri ovo savladava. Jes moj je, ne dam joj ga. Prvo sam ga ja imala , pa ga poslije nisam imala. I ona ga ima, pa ga nema. Hem viša od njega deset centi minimum i deset kila baška mu se viška natandari. On uvijek u nekom poslu. Traganju.

Pitam je što ga pušta da lunja, znam da je voli više nego sam sebe.

Kaže:

-Moram,,, morala sam , radi njegovog dobra. Ne puštam ga , nego ga otjeram , svake godine krajem avgusta. Kažem posao i zavjet ne trpe muškarca u mom životu.

-Kakvog dobra bona. Jebali te , da prostiš i posao i zavjet.Nađeš čoeka života, jes’ da je djetetu nalik, i ti ga tjeraš. Matere mi , nisi normalna.

-Ko mi kaže. Ti ga imala, pa se udala. Radi njega, da mu se zlo ne dogodi. O on, ništa ne govori, ali znam da misli da bi sve zajedno  predeverali. I znaj da te volio i uvijek će te voljeti. Nekad te iz ljubomore, valjda, pomenem i falim. Te ovaka si , te onaka si. Ništa ne lažem.

On ni jedne ne progovara. Šuti. Samo mu o lijevom oku zaiskri ona suza. Izdajnička. Od ljubavi. On tada okrene glavu na drugu stranu. Ja nikad ne mogu da vidim da li ta suza klizne , ili je on usnama upije. Tada se okrene, zagrli me, čujem da mu srce drhti i jeca. Poljubi me i kaže mi volim te Malena. I osjetim da me neizmjerno voli , ali da i tebe još uvijek voli , barem kao mene.

-Aha, kako ne.

Kažem ja , a cvjetam kao bulka na mjesečini, jer znam da Luca govori istinu. Nikad žena u životu nije slagala. Nevina i naivna kao janje. Kao  Isus kome se zavjetovala. I prelijepa kao duša od kristala na srebrenoj mjesečini. Kad nekog Stvoritelj podari milošću , onda ga zaista podari. Samo , nekako mi je žao. Znam ja, zna i ona sve je u parovima. Neće izaći na dobro.

 Kad je bila djevojčica jedva osamnaest godina, izgubila je dragog , Dodu , jedinu ljubav svoju. Trinaest godina je umirala i Bogu se molila da je uzme, da ode njemu. Srce je zaledila i stavila ga u gradsku hladnjaču. I još se zavjetovala, da je nijedan drugi muškarac neće dotaći.

A onda došo ovi moj, ovo moje maksumče, ovi moj Mali Princ i smunto je. Što bi mahalaši rekli, imao je naopak ulet. Sam samcat po ledenoj jesenjoj kiši, usred mraka , kada su i ulične pse beskućnike sklanjali po podrumima i šupama,  unio joj pet metara drva i tri tone ćumura. I normalno – slomio se. Svako bi se slomio i sigurno ne bi ni pola unio. Skoro da je umro. A ona, dobrica , nije smjela dozvoliti da još jedno dijete radi nje zagine.

 Zaboravila sve. I zavjet i svijet , i grijeh i čednost i gola legla pored njega , da ga ugrije, da ga spasi. I spasila ga. I zaljubila se u to dijete. Bilo je to tri godine prije nego su se zaveli. Ne znaju ko je koga zaveo. Ona kaže desilo se , on šuti . Ja mislim on je nju zaveo dobrotom i čednošću. A onda pomislim , a možda je i ona njega zavela svojom nevinošću i milošću. Ne znam , ko od njih dvoje ima naivniju i čistiju dušu.

Ona ko da mi čita misli, nastavlja.

-Mlađi je , mila moja, trinaest godina od mene. Nemamo mi,  nikad nismo imali  budućnosti. Naša Nadin je došla krajnje nevjerovatnim slučajem. Meni su rekli da ne mogu zanijeti. Kao djete , dole operisala cistu. A eto desilo se i dobismo dijete i umri nam ta sreća, ljepotica naša. I za nju , po rođenju rekoše neće dugo. Da Bogdo izdrži tri mjeseca. A ona četiri godine , boli i tuge, radosti i nježnost, mamina duša jedina. Nedostaje mi Frkice, boli me koliko mi nedostaje. Srećom neću ni ja dugo. Mislila sam odmah za njom. Ali znam da bi ga to dokrajčilo. Preda mnom se pravi hrabar, kao ne tuguje toliko za svojim čedom. Da meni bude lakše. A znam da je volio najviše na svjetu. Baš koliko i mene ili sina svoga. Hoću da se malo privikne da ću i ja skoro otići, pa odugovlačim.

Priča žena, skoro mirno. Vidim duša joj se lomi , a neće da zaplače. Ako krene neće tri dana prestati, a on može svaki čas doći. Obečao joj  večeras  do ponoći eto njega.

Skorom će ponoć mislim ja , pa je pitam:

– A ti ? Šta s tobom? Zar za tih vaših trinaet godina nisi ni jednom pomislila , a šta sa mnom mili moj.

-Jesam i nisam. Nije to bilo trinaest godina, mila moja. Bilo je to trinaest dana avgusta nekoliko uzastopnih godina. I poneki Božić. To mi je moralo biti dovoljno ljubavi  za čitavu godinu sanja o nama, o njemu i našoj ljubavi. Kada je bio sa mnom, nije mi padalo na pamet da planiram bilo šta. Kako ću bona, djetetu milom uništiti život?

-Milo dijete , a  jedino si njega u životu imala, a bome i svašta nešto s njim radila i predeverala. 

-Desilo se Frkice draga. Ne znam kako , ali se desilo. Grijeh je, to bio veliki.  Grize me savjest i ne da mi mira. Svaki veče se molim Bogu da mi oprosti. I znaš šta. Kada pomenem grijeh maleni anđeo moj se uvijek  nasmiješi ,  pa se uozbilji i  kaže mi:

-Ne boj se mila. Ja sam ti sve grijehe oprostio i preuzeo na sebe . I Bog Milosti i Ljubavi će.

-Ajd, ne budalesaj. Koji grijeh.

-Kako nije. On je imao dvadeset  godina ,  ja trideset tri.  Zavukla ga još devet. Kakve smo mi budućnosti imali. I taj zavajet moj. Još veći grijeh. Ja osim Boga nisam smjela nikog voljeti.

-Što si ti naopaka. Bogu Božija ljubav, njemu tvoja zemaljska ljubav. Prosto ko pasulj. A godine. Ko ih šiša. Njemu nikad nisu bitne godine. Niti bilo šta . Samo ljepote i bjelina duše. I iskrenost i ljubav. A u tebe bogami toga ima , kolko ho'š. Kad te vako gledam ima te bona na sve strane. A ti o grijehu.Kad se dvoje srcem i iskreno voli nema tu zere grijeha. Kako bona neće zgriješiti. I ja bih , namah, da mi kojim slučajem naraste.

Te riječi izrečene iskrenom i nevinom dječijom dušom ,mile Frke Frkice , Marije Magdalene izrečene pred kraj koji sam osjećala , su učinile da mirnije uđem u poslijednje dane. Dale su mi nadu da će mi Bog Milostivi oprostiti grijehe i da ću uspjeti otići kod Nadin našeg milog .

Na kraju rekoh:

-Imam jednu molbu, Čuvaj mi ga mila Frka kada odem. Pogubiće mi se. Znam to. Milsim da više ne može podnijeti rastanke. I nemoj mi sada biti tužna ,molim te. Odlazim sretna i ispunjena. Nisam znala da je Bog Milostivi imao ovaj savršeni plan za mene. Ne znam čime sam to zaslužila. I hvala tebi mila prijateljice što mi nikad nisi zamjerila i što si me uvijek voljela.

Zagrlile smo se i nismo plakale. Bile smo jake. Iskreno prijateljstvo nas je duboko povezalo. I dok se grlimo i ne plačemo čujemo ključ se okreće u bravi. Ponoć je za par minuta. Nije slagao. Dolazi na vrijeme.

-Evo ga kaže Frka. On nikad ne laže!

.

J

XII dio

Jedanaesti dan 

Ponedeljak 23. avgust 1971.

Kosara Marija Magdalena

*

Često sam se vraćala na ljuljačku koja se sama ljulja, na dvoje djece u koju se ja zaljubljujem. Mnogo puta sam poželjela uobličiti i svojim riječima ispričati ono što se dogodilo tog jutra kada je sve utihnulo. Nažalost pizdunka u meni je uvijek pobjeđivala i ja nisam nalazila riječi. Samo suze.  Osjećala sam krivicu što sam na neki način pokrenula lavinu sudbosnih dešavanja. Jednom stisnug zube , zakapija slavine i ukradoh Dobrom dio jednog njegovog romana. ne sjećam se kojeg.  

Valjda sam vam pričala  da je oduvijek lijep pričao, pisao i slikao Priče i pjesme su mu bile prelijepe pune nade , milosti i ljubavi. Nije ih on bojio tragikom, suzama i tugom. Tako se dešavalo. On je samo zapisivao i davao im nježnije tonove. plemenitije tonove. Slike su bile drugačije. Valjda riječi oplemeni ljubavlju  i pretoči ih u vema lijepe i nježne slikovne zapise. Kad bolje razmislim riječima i slikama je razbijao tugu i pokušavao radovati  sve nas. To je bio njegov način da se izbori sa onim dijelom stvarnosti koji nam nije bio po volji.

Njegove riječi obojih svojim svojim sjećanjima i zapisah. Na kraju mi se učini da je to ljubav nas koji smo je voljeli ,  pisala o  Kosari Mariji Magdaleni.

Ono jutro kada sam umarširala u njihov život sve sam rasčistila. Drotove otpustila. Onog jednog što je blenuo u kćer, a da pojma nije imao da se tako kasno po mahali smuca prvog sam otkantala.

-Vodi je kući, šta čekaš?

Ostale sam sa onom drugom djecom na Bjelave uputila. Da ih razvezu , da im se ništa ne desi.

Kada su se svi razišli, Dobri je u kuću unio Frku, na bračni krevet položio. Potom izašao. Ja je presvukla i ko malo janje pod plahte položila . Poljubila je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.

Ostadoh sama sa Dobrim. Izađosmo na verandu , da ne smetamo usnulo dijete. Zapravo , iako njihovo susretanje seže unazad više od trinaest godina , progovoriše prvi put više od one dvije  riječi: :

-Dobar dan!

Nije počelo dobro.

 -Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najčestitija , najtananija  i prelijepa djevojčica. NNajposebnija koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

Gledam u njega , ne znam šta reći. Sve je objasnio , izvinio se. To je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zaboljelo je.

Nešto sam malo osjetljivija od kada ih vidjeh na ljuljašci. Tako smo se Dodo i ja uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi. Često bih usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čujem kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah. A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, i posredno njegove bliže, ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosara nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti. Kada umiru dobra bića imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu, sa crvenom ogrlicom i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu. Bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio – legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste od onih  najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju, i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli – šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj  ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosari i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosra je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se milom djetetu.

A opet, tako je usud htio. A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala  bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam je Luce  vidijela, Kosraa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati , a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje prave.. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, mnogo bučniji , ali i iskreniji. .

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub  ne na takav način i ne prema ženama i djeci. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskrneo vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji.  

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro  i nabusito, ali vidim – on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije !

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je. Diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . On je tada stisne uz svoje grudi i ona se smiri.

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu. Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu milu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu. Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosra drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on.   Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču. Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod pazuha i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamo li u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk. Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar,  ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u navlas  istu odjeću u kojoj je otišao, samo skroz novu. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći  -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca. Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom smjeđeći se , i u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti , nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce . Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše. Naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe. Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila, jer uvijek sam bila tu, na dežuri. Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi  život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da djetinjarije izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale. O njihovoj Bosni zemlji Božije milosti.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je i  zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i slućenog djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Kosara , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – SAMO JEDNOM !

I onom drugom : NAVSEGDA!

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila .

Navesgda!

A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio tvoje vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

NAVSEGDA

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne sa okusiom tršnje  , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

”-Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi i hvala ti …

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Ezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.

Kosara Marija Magdalena je odlepršala  tiho, nečujno i lako poput anđela prozračnih krila.Takva je i ona bila. Prelijepo kristalno tkanje  , nebeske ljepote. Prekrasni tihi  anđeo velikog nježnog srca . Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh,  tako se i Kosara ukrale, i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je. A osta u srcima svih nas –  santa leda neprebolna .

X dio

Deveti dan 

Subota 21. avgust / kolovoz 1971.

I pad je let

*

Budim se . Ne , ne budim se . Sretnim se . Sunce je visoko . Pružam ruku , plahta pored mene je prazna i hladna . Ne opet . Ne mogu , to opet podnijeti.

Ovog jutra se , moje umorom pokošeno tijelo , ulijenilo i prepustilo toplini snova. Tuga kao da se rasplinula u hiljadama onih piksela  o kojima je Dobri pričao . Svaki moj damar je mirisao i cvrkutao ljubavlju . Svaka moja pora je vapila i molila :

-Nemojte mi ga sada oteti .

Tog jutra, za koji sam podsvjesno znala da je od onih koji rađaju sreću , moj se um ulijenio . Sanjam da latice bijele ruže padaju po meni i prekrivaju me svojim oblačastim mirisima . Prelijepi anđeo lebdi , krilima svojim me štiti i miluje . Latice se boje krvlju i stežu me tako da ne mogu da dišem . Nikako da do vazduha dođem , hoću da zovem Dobrog da mi pomogne , ali nemam snage.

Osjetim da je on na vratima i da me gleda . Uvijek je tako . Kada ružno sanjam i teško dišem on me posmatra sa vrata. Kao da brani d ami se zlo dogodi.

Anđeo u snu , anđeo na vratima . Pa nek se ugušim . Ništa mi više ne treba . Sretna sam .

 Ulazi , spušta mi jedan poljubac na usne , lagano da me ne probudi , drugi utiskuje na čelo , tamo gdje se ono spaja sa kosom . Ne vidim mu oči , ali osjetim jednu suzu na mom licu kako me peče i miluje . Poljubi mi ruke , i lijevu i desni i čelu ih prinosi . I srcu ih prinosi . Znam da ih je duši prinosio . Blagost me neka i osjećaj sigurmosti učinio lakom ko leptiricu razigranih krila . Blijed je kao avet , ali ispunjen nježnošću . Osjetila sam da me ona miluje , ali sam zaboravila gdje mu se duša nalazi . Vrlo blizu srca. U to sam sigurna , jer sam vidjela da srce moje luđakom nadom bije . Nevoljko je pošao , ne odvajajući pogled sa moga otkrivenog tijela u cvatu , zastao je na vratima , poljubac , dječiji , rukom mi šalje , okreće se ,tiho zatvara vrata i odlazi.

Danima poslije ga pitam , kako ga nije sram gledati golo žensko tijelo dok žena spava.
On se nasmije i sasvim ozbiljno kaže :

-Veče prije , kad ne znah za se , ti si grudima i skutima milovala i gnječila , još i sada mirišem na tebe . Nisi se ni ti sramila , jer znaš da u ljubavi nema stida , samo poštovanje. Onda mi mozgom sjevne. To se on opet iskrada . Odlazi . Opet mi bježi.

Vrne se i poljubi me , malo jače , da se rasanim .
-Ne bježim mila . Idem da se zahvalim onim mahnitovima .

Tek tada postadoh svjesna da me muzika probudila . Mahalaši uvijek feštom i muzikom varaju smrt i život slave.

-Dobri su oni, ali ne znaju mjeru. I upravo zbog toga ih volim i beskrajno im vjerujem . I onom tvom Esi . Mrak čovjek . Kao da je sa Bjelava . A gore , malo više njih , ima i Gornja i Donja Mrakuša . Sve same bašče , đardini , grlice i ljubav . Često mo ga viđali kako jorgovane miriše .

-Čije i kakve ?

-E , jesi radoznala . Pitaj ga , možda ti nešto lane . Bolje nemoj , nećeš od njega ni slova izvući . I nikad niko nije . A zastidjećeš ga . Nismo sigurni , ali Deba kaže da je po jednoj od te dvije Mrakuše i prezime skonto. Mraković . Valjda od Gornje . Ta bi mu bolje čehri pristajala .

Neka ih još malo , dok se vratim . Samo poslić da obavim . Eso će me odvest i vrnuti . To je, da opet nešto ne zabrljam . I da se ne brineš . I ode . Ni kamo , ni zašto . Uvijek neki poslići, a život mu bucakaju ko budala novine . I ne znam šta mi je ? Ja skroz pošandrcala . Počela da pričam i pišem ko mahnitovi sa Bjelava.
Taki vam je on . Samo se okrene i ode . A ti Mila Luce plači i strahuj.

Uvijek bi me zvao Mila , vrlo rijetko mila moja, Rekao mi je imena su previše štura i opšta da kažu kako me doživljava . Mila je milina koju mi stavraš u duši. Mila je bol od prevelike ljubavi koju gajim za tebe. Nikad me nije zavao Luca, Luco ili Lucija kao drugi.

Kad bi nas vođenje ljubavi raznježilo ili bio raznježen mojom dječijom nevinošću zvao me Luce moja . Tako me zvala nesritna mater moja . I Dodo moj. On je znao kako će me raznježiti i rasplakati . Osjećala sam se tako sićušna u njegovom zagrljaju i uvijek bih isplakala svoje boli . On bi rekao Luce moja , ja bih plakala.

On bi rekao , ne boj se mila Luce moja . Ja bih se isplakala. On bi rekao ne boj se Luce , ljubavi moja . Ja bih ridala . Zeru po zeru , suza po suzu i ja sam ozdravila. Ozdravivši shvatila sam da ga volim toliko da ne mogu bez njega . A morala sam. I to odmah , bez odlaganja . Zaklela sam se Bogu Milostivom. Znala sam , to bi nas kasnije moglo ubiti.

Kada je bio u groznici , u bunilu , u umiranju , kad su mu oči bile zavrnute ka mozgu , glas iz te tame me ne pita , nego samo konstatuje i zabada , gura zadnji cenat sablje kojom me danima kasapi i kolje .

-Ti si izgleda zaboravila da si od dobrih ljudi rođena . Nikad ne pričaš o njima . I nastavi da ječi i da se trza , ko struna ćemaneta kad u nju ciganin istresa svoju dušu .

Tek tako , to reče i zajeca :
-Nemoj to činiti , mila moja.

Moj mozak nijemi i vidim da se vijuge ravnaju i brišu , kao u umrlog priključenog na sisteme održavanja živots . Alarmi se glasaju , linija je ravna , svi se uzmuhaju , pomoći nema , samo neko uplakano čeljade vrišti . I ja čujem u ovoj sobi se javlja vrisak . To nije vrisak, to je zvuk zaboravljenih alarma koji upozoravaju na atomski napad .

Okrećem se po sobi . Nikog sem Dobrog i mene nema .Vrištanje ne prestaje samo se pojačava . Gledam Dobrog on tihom skoro bešumno ječi i trza se . Ne glasa se . Pa odakle ta nepodnošljiva rika hajvana , kojeg macolom u mozak zatucaju .

I tada shvatim;  to ja , šestogodišnja djevojčica stojim iznad tijela mrtvih roditelja , u njihovoj spavaćoj  sobi i vrištim . Znam da su mrtvi . Ne miču se i mrtvi su. I krvavi. Mnogo je krvi . Tata je zagrlio mamu . Pritišće joj jednu sisu , onu koju sam više voljela da dojim . Kroz prste mu još uvijek prodire krv .Njemu fali oko . Tu je krvavi otvor . I odjednom ja , šestogodišnja Luce prestanem vrištati . Sjetila se riječi onog svećenika koji me volio pipkati , da smrt nije ništa . Ljudi odu na nebo i tamo čekaju svoje . Sad samo plačem . Više zbog mame , ona je uvijek vesela bila. I uglavnom tužna . Otac , vremenom postajao čutljiv i mrgudan . Vidjela sam da je mamu vrlo često vezao .Ne sježam se zbog čega , ali znam da je bilo eophodno.

Jedan krvavi trag vodi do prozora , Zavjesa strgnuta i pokriva onog čiku koji je uvijek nasmijan bio . Sjećam se da bi me tada mama , sa bedinerkom slala da odim na rivu . Voljela sam te odlaske . Uvijek bih dobila vanilin sladoled . I to dvije kugle . I koktu .

Ja šestogodišnja djevojčica gacam u crvenoj boji . Skoro da nisam ni svjesna , da je to krv . Satima gacam i školicu igram . Krvlju je nacrtana . Nikog nema , svuda tišina je oko mene. Gladna sam . Probam krv . Malo slankasta . Bljak .

Sišla sam sa sprata i sjela na stepenice . Znam da će bedinerka naići . Došla je i povela me sa sobom .
Sutradan je došla mamina sestra Ane i rekla da ću ići sa njom u Sarajevo . Tamo ona sa nonom živi . Više nikad niko nije pomenuo moje roditelje . Nisam ni ja . Jedno vrijeme sam se molila za mamu , ali sam prestala . Više i se nisam sjećala. U Sarajevu se ljudi ne mole toliko mnogo , kao kod nas u Splitu . I nisu toliko opaljeni suncem . Vrlo su blijedi i providni . Valjda sam svoju svijetlu put zarazom primila od njih .

Nema veze što je Luce dijete samo par trenutaka vrištala . Ja vrištim i dalje , ali pogled na dijete koje umire me presječe . Pa ja stvarno nemam nikoga , osim njega . Nona je presvisnula od tuge kad sam imala dvanaest godina. Tetka je umrla malo poslije Dodine pogibije . Nikad se nije udavala . Bila sam joj kao dijete , i ja sam često zaboravljala da mi nije mati .

Ljutim se na Dobrog iako se sa životom dijeli .
Taki vam je on . I kad ga groznica drma i kad ne zna za sebe , dušu čeprka i ja moram vrištati.

Ali on , onaj jutrošnji , se vraća . Nije nigdje išao , samo me pustio da osjetim samoću i da mi sjećanja rade. Zagrlio me , pa sageo glavu , usnama mi skupljao suze i pio ih . I kao da nikad nije vidio suze zbunjuje se :

-Vidi , vidi , baš su slane . I slobodno vrišti i plači . Kao prava pizdunka .

Šta ću nego se nasmijati . Zagrlim ga , zažmirim i poljubim . Čvrsto , jako , ljubavnički , kao Dodu nekada . On se odmiče i ustaje . Šta mu je . Da nije…

-Nisam mila . Ja želim da ljubiš mene , a ne prošlost . Idemo da onim napolju otkaz uručimo .
Oni napolju ,ustadoše ko vojnici pred starješinom i nakloniše mi se . Mojsije i Lenji mi poljubiše ruke . I jednu i drugu .

Deba mi oprilazi i cereka se:

-Jel’ te na…

Nije zavšio . Dobio je dvije noge u potkoljenice . Jedna Mojsijeva , druga od Lenjeg. Eso malo sporije trza i za pendrek . Hoće da ureduje , šeficu  da brani.
-Šta vam je konji jedni ? Šta se ritate . Samo hoću meleku da pitam , da li je ovaj naš slunto sinoć nasekirao . Ništa više .

No, ja sam radosna , vas bih dunjaluk izljubila.

-Nije Deba , nije me sinoć natakario . Tebi bih prvom rekla, bez da me pitaš . Dušom se dijelio . I uplašio me toliko , da sam mislila , da će mi srce puknuti . Uplašila sam se toliko da bih ga umlatila da mi je umro . Sad ga je groznica popustila . A nadam se i da je još mrven ostalo, da ga opet grijem . Ostalo je u Božjim rukama.

– Onda će sve biti dobro . On ima neke veze gore . Nego ga , za svaki slučaj opet , ovih večeri, plaho pripazi . Hajmo se , mahlukati , maknuti odavde i sada za pravo zapiti . A ti nam malena javi ako te bude diro ili sekiro , ili ružio kako ne treba , da ga mi malo naerendamo.

I odoše. Sva trojica i vuku Esu sa sobom. Idu u votaži. Taj život im uzeo sedam dana. Kasnije sam čula da se Eso Mraković jedva uspio opravdati kod žene. Išli mu mahalaši , sa drugama kući , da ga opravdaju . Samo je nasmijali i dever joj napravili . Tri joj dana sa imanja nisu mrdali . I nije im vjerovala . Vidi Aiša da i njima i drugama viri iz očiju ono što je i njoj nekada virilo . Sada malo manje , dvije kćerke su tu . A Esi vatra iz očiju niti manjka niti se stišava . Ko konj vrani gazi . I neka . Neka je taki dok je živ . Da nije taki ne bi ga ona begenisala , niti ćeri sa njim izrodila . I ne bi dever trpila da nije taki . Nije ona ljubomorna , samo se boji neka će joj ga ukrasti . Vrijedan je on i veseljak . A kad udruži osmjeh , gitaru i oči ; santu leda bi na šilte namamio .

Gledali smo u predvečerje koje nam se poklanjalo . Kao i uvijek ljeti , sunce polako mimoilazi Igman , smješta mu se sa one strane od srca , iznad blažujske raskrsnice i šalje pupur ka dolini u kojoj sve odiše Ljubavlju i Milošću .

Grad bliješti kao mlada koja se stidi ljepote i rumenila svoga , a željna je branja . Slatkasti mirisi ružica i baklava , mješaju se brašnjavim mirisima somuna . Mogu se naslutiti zveckanja tisuća sofri i zahvalne molitve Bogu Jedinom , a svojim milosrđem neizmjerno dariva .

Mio je je ovaj naš Grad čednosti i prelijep u ovoj Blagoj noći . Svaka njegova noć je blaga i okupana Milošđću Božijom. Rekli su joj da niko ne zna tačno koje se noći javlja . Ja želim da ona bude  ove noći . I iduće i da se ponavlja sve dok je on tu ili mi se duša ne uznese .

-Noć i dan su prošli mila . Svašta se dešavalo . Hvala ti, Malena moja . Idemo se osvježiti i presvući . Večeras nema uzmicanja i bježanja .

Ja sam u panici i u žurbi . Pa onda smirena i odugovlačim . Istuširam se . Šminku ne stavljam nikad mi nije trebala . Stavljala sam je da ljudima pružim masku koju očekuju . Nemam ideju šta da obučem . Nisam više ona napadna , strašna Luce . Ja sam mala djevojčica , kojoj srce i duša vape da se žena probudi i rodi . Vrijeme je . Sinoć sam osjetila da pupam. Možda je vrijeme da procvjetam .

Da nije njegovih anterija , večeras ne bih imala šta obući . A opet nije li to to previše napadno i prozirno . Sjetim se da je jednom rekao .

-Žena bez anterije je kao cvijet bez mirisa . Žena u anteriji je kao pupoljak ruže . Skine je , pupoljak otvori lati , jedan po jedan i polako se rađa centofilija . Žena sa stotinu velova . Obučem onu bijelu ljepoticu koju mi je neku veče dao i zbog koje su mi suze iskrile . U njoj sam nježna , krhka i čedna . Nekoliko uvojaka sam uvila i jednu pletenicu na strani srca pustila .

Nemam potrebe za ogledalom . Znam kako izgledam , već sam se u njoj vidjela . Šta ću , taka sam .Bez lažne skromnosti , prelijepa . Vila . Uzimam lančić sa safirom . Dojke su mi malo življe , da ih dodir zlata i safira umire.

Sada sam spremna . Za šta ? Možda se sve ovo meni prisnilo . Nije . Čujem lagano kucanje . Srce mi počinjem tući kao ludo , ko nekoj balavici , ja moram pod hitni do zraka doći , zato mu kaže:

-Samo malo .

Sjednem i duboko dišem . Uh . Uh . Joj , mamo majčice . Šta sad ? Misao mi leti na onaj dan kada sam se ovako usplahireno i radosno osjećala . Vidim Dodu , kako se niz Džidžikovac na svom harleju klizi . Ja mu mašem i jedan poljubac šaljem . Škripa kočnica … Zatresem glavom .

-Ludačo , sada si našla da misliš o tome . E , svaka ti čast. Hoćeš li neko zlo da zazoveš ?

Misli mi se vraćaju na poljanu kraj izvora Modre rijeke . Dodo i ja ležimo . Sretni smo i zaljubljeni . On mi priča o tome kako su svi Bosanci pjesnici , jer ih ljubav i Božija milost tome od rođenja uče . I vidim malo dalje na Mostu duge Mali Princ stoji i tužno me gleda . Tada sam mislila da je to neki voajer koji je upečio oči u dvoje zaljubljenih među cvijećem , Sada znam da je to on bio .

Nisu to čista posla . Ali nije me briga . Moje smirivanje se oduljilo . Bojeći se da mu čekanje dosadi i da mi može pobjeći , sledim se i disanje se uravnoteži . Izlazim . Nije pobjegao. Neuobičajeno širok osmjeh mu blista . Prelijep je i kada se smješi . Vidim prikriveno divljenje . Ono je obostrano .

Prima me za ruku , ispreplićemo prste , malo šeretski , kao djeca koja se spremaju da zijane u cvijeću čine . Vodi me u baštu iza kuće . Sve je tako jednostavno , neprepoznatljivo , a blisko mi i svečano . Bašča nikad nije izgledala urednije i ljepše . Neko , a tko drugi no on , je upriličio šedervan , koji nikad nije bio tu . Bašta više nije bašta . Ona je đardin koji se prelijeva u tisuću boja . Ruže i još ruža . I cvijeće i još cijeća . I rosi ih , veseli žubor iskrica vode , koje se razlijevaju sa mramora . Bijeli mramor iluminozno svijetli ispod violetne neonske sijalice , koja noć i bjelinu pretvara u fluoroscentni bjeličasto , ljubičasto , plavetni san .
Malo dalje na ivici violetne svjetlosti naziru rubinovi peškuni od mahagonija . Nisu moji .

Zapravo kad bolje razmislim moja je bašta , cvijeće i ja . Baštu je uzurpirao , cvijeće posuo svojim bojama . Šta li će tek meni uraditi ? Nije bitno , sada kada mi se vratio .

Noć je onakva kako sam uvijek željela da bude . Nježna i blaga kao pahulje na plačnom kapku , koji se boji da ga tugu ne povrijedi . Zvijezdice su manje sjajne i sramežljive , pogleda okrenutog ka svjetlosti u đardinu . Osjećam , da bi mnoge od njih željele da su na mom mjestu . Mjesec polako oblake lovi . Za sobom vuče jedan smotan u obliku snova . Kada dođe vrijeme zakloniće se iza njega . Uvijek je bio nestašan , ali sramežljiv . Zviježđe se sada igra . Kao da žmirka . Približava se i udaljuje . U jednom momentu se toliko približi i izgleda da će se svakog trenutka strmoglaviti na nas . A onda shvatim da samo plešu slijedeći ritam moga srca . To je bolero. Možda i tango .

Više ne znam šta je šta . Smućena sam i ustreptala . Nisam zbunjena ni munjena , ali me malo strah.
Sofra je pristavljena . Sa mjerom i ukusom . Gladna sam . Muzika krenu . Ništa određeno . Lagani , nedefinisani , sefardski  zvuk  gitare , koja se višeslojno rasipa po đardinu , da bi se vratio i i srce doticao . Ono osjeti da je muzika ljubavna i prepusti joj se .

Nema veze što je ovo naša veče . Znači i njegovo . On ne sjedi . On čak nije ni konobar. On je ukočeni batler koji samo treba da mi prozbori :

-Da, miledi.

Samo ga osmjeh spašava da ne zakucam kašikom po sahanu i kažem:

-Batler , slijedeće jelo , pliz .

Ta mi pomisao zazove smijeh . Koliko je samo miledi miledilo batlera svojih . On mi se pridruži , dodade mi kristalnu čašu što podsjeća na ružu , sebi uze drugu , malo je podiže i reče:

-Sa srećom , miledi .

Obrok je bio po mom ćeifu , kafanski: teleći medaljoni sa sufleom od gljiva , koji je preliven preko umaka od rajčica , vanilije i češnjaka . Dodatak je bio pregršt u vodi kuvanog pasulja , blago posoljenog i jedva pobiberenog , pristavljenog u pasirani grašak sa češnjakom i korpicu od prženih krompirića . Salata obična : paradajz-krastavac . Nikad čula jelovničku  kombinacija , ali vrlo ukusna i pikantna.

Tada mi pade na pamet , da ga u stvari nisam nikad vidjela jede . Uvijek bi stavio nešto od jela na tanjirić ,i grao se viljuškom , jelo ubadao i obrtao , a ni šta u usta nije stavljao . On se skoro nasmije i kaže:

-Dobro si to primjetila mila moja. Meni je neugodno jesti u društvu ljudi. Suviše su upečeni i šablonizirani . Jedem sa njima kad moram , ali mi ne prija . Nisam primitivac , ako si primjetila. Ali jelo je ritual koji nosi zdravlje . Ja sve jedem rukama . I ljudima to ne prija . Neki se zgroze . Jedem rukama , jer su mi za jelo date ruke . Ne jedem ništa što traži kašiku , viljušku i nož . Da mi trebaju za jelo Nebo mi umjesto ruku dalo pribor za jelo .

-Kako jedeš supu i čorbasta jela ?

-Bolje ti je da ne znaš . Šalim se. Srčem je iz zdjele.
Gledam ga zapanjeno . Pred kraj dvadesetog vijeka neko ne upotrebljava ekscajg . Zagledam ga i pitam se da li je normalan i sa ovog svijeta . Ili me laže.

-Normalan sam mila moja , probaj i ti jednom . Možda ti se dopadne .

Više ne čudim što se nadovezuje na moje misli . Navikla sam , a i on mi malo pojasnio , da on to ne umije i ne smije raditi . On čita ljude . Nije me uvjerio . Čuj molim te ; čitati ljude.

-Šta misliš kad bi ljudi bili rođeni sa viljuškama , noževima i kašikama . Kako bi ljubav vodili .Zamisli tog cirkusa , tuge, jeze i straha . Cirkus jer dvoje se upinje da se miluju , a ne mogu i samo metalne zvukove rade . Tuga , jer da joj grudi , bradavice , milodarje koje mu se nudi , stegne , pomiluje ne može . Strah te , jer ne znaš sa kakvom zvijeri ležeš i šta ona može činiti.

-A zato ti od mene bježiš . Strah te i ne vjeruješ mi . Evo vidi mi ruke . Ženske su i meke . Čak i nemaju duge nokte .

-Nije zbog toga mila moja . Tebi bih dao da me miluješ da imaš giljotine ili garota umjesto ruku . Tvoja je duša tako čedna i neokaljana da se bojim za nju. Ti ne znaš kako večeras izgledaš . Zamisli neku meleku , koja je djevojčica i u kojoj se žena rađa. Želi to i nije je strah čina i velikog grijeha i možebitnog bijesa neba. Oprostiće Milostivi. Valjda. ljubav nije grijeh.

Strah me je da ne učinim neko zlo ovom djetetu . Znam da to dijete njoj nikad ne može učiniti zlo , osim ako je moranje ili sudbina da vode ljubav zlo . Zamisli plavetnu meleku čija dobrota toliko voli ,da je boli i sama pomisao da nešto krene po zlu. Zamisli prekrasnu meleku koja svoju ljepotu nikad nije darovala jer je tuga sa putanja ljubavi skrenula . Uvijek zastani i osluškuj svoju dušu mila . Nikad nećeš pogriješiti i sve će ti biti rečeno . I znaj , šta god da odlučiš , meleke nikad ne griješe .

I ne bježim ja . Samo pazim da se stvari dešavaju redoslijedom kako im je suđeno . Srklet radi grozne stvari i može ih obrnuti na zlo . Mnogo toga ti ne znaš mila moja . Ali te tvoja čednost štiti . I volim te mila moja . Za čitav život . Nemoj to nikad zaboraviti.

Obiično bi me poslije toga ovlaš poljubio . Djetinje . I sada me poljubio . Ali ne ovlaš i dječije . Pokupio mi je usne u jednom dahu , kada sam se najmanje nadala . Prislonio je svoje onako kako to obično čini . Nježno i blago u desni ugao . Ali sada nije stao i odmakao se . Sada je nastavio da lagano klizi ka lijevom uglu mojih usana , pritiskajući ih duž putanje svojih usana. Tada su nam se usne cijelim svojim ružičastim dijelom spojile prvi put . Tada je zastao . Usne su nam bile spojene i titrave . Tražile su još dodira .

Osjetim da je otvorio oči i moje se otvore i vidim da mu u lijevom oku iskri suza . Ona koja nikad ne pada . A u kojoj ja vidim slike . Ovog časa u toj suzi ja vidim proplanak sa violetnim ljubičicama i bijelim ružama . Orošene su i svjetlucaju . Sasvim lagani vjetar ih jedva primjetno talasa .

I još osjetim da su se to njegova čista duša i ljubav spojili u proplanak , koji on meni poklanja . Ja nisam kao on . I moje suze su nevaspitane i same padaju , dok srce upija te darove njegove djetinje duše. Ja osjetim da su i moje oči počele da šalju slike . Vidim kako se on ogleda njima , zadovoljno se smješi . Nikad prije , a ni kasnije nisam vidjela toliko sreće i dobrote u tim djetinjim očima koje su govorile:

-Večeras živimo za tebe mila naša djevojčice .

Na čas , samo na čas mislim da ludim . Jer , eto , umom se povezujem sa očima . Nije mi žao ako i poludim , jer se učim da tijelo može da govori . A ono što se meni govori je tako iskreno i možda malo naivno , ali gane do srži.

Sjedne pored mene .Opet me prime za ruke , prinosi ih usnama , čelu pa usnama , pa čelu , pa još jednom usnama . Prije me taj ritual smetao . Mislila sam neko mahalsko pre… uveličavanje datosti . Činio mi se kao pomalo primitivan i servilan način ispoljavanja privrženosti . Sada me taj čin ježio do miline , od koja nasrhne koža . I željela sam da to što češće čini . Bilo je u tim dodirima toliko toga mističnog i tajanstvenog , punog neke snage i uzvišenosti , koja odiše blagošću i koja čovjeka svog obuzme i ugodno opušta.

Naglo se odmakne , sagne  i kupi suđe .

Ja sva treperim kao list na grani , prije nego što ga vjetar razigra . Sve u meni je buna damara.

A on . Glupan . Prelijep je . Mio i drag . Uslužan i dobar . Ali glup . On je sada našao da skuplja suđe i da ih slaže . Zamislite , nabavio je barska kolica na kojima se gura posluženje . kao da mu je to zanat, pa želi da ga lakše obavlja. Glupi slugan !

Gledajući ga , bura u meni se ne stišava , postaje prijatnija i ugodnija . Nisam više nestrpljiva. Vatreni damari su se preoblikovali u čežnju i ljutnju . Odjednom ja mogu da ga čujem . Misli mu čitam :

-Bože mili , kako je samo lijepa i čedna . Ja za sebe nemam želja . Sve su uslišene . Podari njoj sreću , molim te , Oče naš…Ti oprosti mi .

I još čujem:

-Ako u nečijim očima nešto vidiš , to je odraz tvoje duše ili tvoje pomisli da to trebaš da vidiš.

Mislim da je to vezano za dan prije  njegove muke . Ali o tome ništa ne vidim , niti čujem , niti znam .
Shvatih da sam se našla ispred zida šutnje . Te večeri kada su ga izmrcvarenog donijeli , svi su imali nekog posla ili se pravili da ga imaju . Niko ni jedne jedine da progovori šta se tamo negdje desilo , ili šta se njemu desilo .
Ni moj Eso . Kažem moj , jer radi za mene . Pitam ga šta je bilo , on ne spušta pogled kao lažovi . On diže pogled nebu kao da se moli za oprost :

-Ne znam . Malo se popilo i ja zadrijemo .

Znam da laže , ali opraštam mu . Spasio ga je i donio .

Poslije , mnogo poslije , kada su lutanja i traganja nosila boli , Lela Jela Jelena mi ispričala šta je bilo . Vjerovatno ne bi ni ona . Slamala se , jer joj je Herco slomio srce . I dijete koje je izgubila.
Ta priča je bila njena osveta Bjelavskim mahalašama . Poslije kada se sabrala , reče :

-Draga moja , ovo što ti ispričah , samo je mahalski trač . A znaš ti mahalu . Od slona pravi muhu ili obratno . Ja baš ne vjerujem u tu priču . Nekako mi nije sa ovog svijeta .

Ja je zovnula , nisam imala mira . I bila sam strašno usamljena . Nedostaje mi toliko , da mi dunjaluk  izgleda kao tunel bez svjetla , ili oblačna noć bez mjesečine i zviježđa . Golo , tamno i prazno .

Bilo je predvečerje kada je došla . Iznijela joj kafu i hurmašicu . On malo peči lice i kaže :

– Nisi morala . Barem da je tulumba . I nešto ljutice . Težak vakat . A lijepa noć. Biserje se prosulo , miris zviježđa nas kupa , a u nama pelin je , a blentovija nema . Tvoj će se vratiti , i obasjati i ispuniti i tebe i tvoj đardin . On se uvijek vraća . A moj je za mene mrtav . Neka ga Gospod poživi ,  ne kunem ga ,  dobar je on .

A priča ti izgleda ovako :
-Onomad , kada si dala privesti Dobrog , nije se bunio . Znaš to . Samo se smješkao . Znao je da će to da se zbude . Ne pitaj me kako znam . Onaj Mojsije je kao nekakav Prorok . Oni Oma je kao neki veliki Čarobnjak . Deba je samo ludi uskotračni filozof . Lenjije fatalist , koji svijet pokreta vidi iz svog ležećeg ugla mirovanja . Baška Baša dijeli svijet onako kako najbolje zna . Ljubavlju , uglavnom fizičkom . Ali ljubav je uvijek ljubav . I pesnicama se probija kroz život . Moj Herco nije toliko slab koliko se čini . Samo je njegovo srce trošno . Tako rođeno . A u tom srcu samo vizije , ljubav i snovi .

A Dobri ti ima djetinje srce koje sve osjeti i spaja sve njih . Spaja i vidi onu ukupnost svega postojećeg . I voli Boga svoga Jedinog . Nikad nije rekao : ja Ga vjerujem , jer to se podrazumjeva . Samo kaže : ja Ga Volim . Za njega je ljubav sve. I vjerovanje i milost i bezuslovlje . Odakle mu znanje ? Ti izaberi i nećeš pogriješiti .

Nikad ti on nije maknu iz kuće . Osim u dvorište i najčešće u baštu. Umoran ti je on , bona. TTu , kod tebe se odamrao , radeći oko cvijeća i sanjajući ljepotu i dobrotu na ovom dunjaluku. Kada mu je nešto trebalo, nazvo bi me i ja bih mu obavila posao . Ne pitaj zašto je mene izabrao , jer to ne znam . Bilo koju od nas da je bilo šta zamolio , bilo bi mu učinjeno .

Možda je to zbog mojih anterija i moga ukusa , jer je znao da su one moj odabir i kroj . Svaka koja je zaplesala pred očima naših blentovija je moj rad . Joj, da samo znaš koliko su blentavi i dobri . I kako srce ženi mogu svezati u čvor , pa ga onda Damoklovim mačom presječi. Da ti mozak stane , a srce ne prestaje da krvari .

Svaku anteriju , koja je tebi poklonjena , ja sam uradila onako kako je on to zaželio . Svaku unešenu stvarčicu ja sam mu izabrala i donijela . Preko bašči , jer nije želio da tvoji kerovi išta vide i da se zabrinu .
No , oduljih , taki smo ti mi mahalaši . Razvezemo priču i nikad kraja . I onom drugom , najljepšem nikad ukraj ne možemo stati . Vjerovatno i ne želimo .

On je znao da će se ono zlo desiti . Da li mu je Mojsije nešto reko ili je on samo pozvao njega , Debu i Lijenjeg radi društva i pomoći ne znam . Omu nije zvao jer slabo vidi , i često mu se zlo prisniva . Hercu nije zvao jer bez mene nije znao disati , a ženskim tu nije bilo mjesta . Baška Baša ? Njega nikad niko nije mogu uhvatiti ni stići .

Nikad prije nisu bili u Brezi , ni jedan od njih. To ti mogu garantovati . Niti jedan . Kako su znali gdje će se parkirati , to ni ptice ne znaju . I zašto su fešatali ? To je bar lako reći . Oni od svega prave cirkus . Kažu tako su život i zlo podnošljiviji . I njima je sve lako . Imaju zavodljivo i bolečivo oko . Žene na to padaju ko mala janjad . Kad oni feštaju , to je poj slavuja ili let grlica u đardinu ili barem bašti . Tu mozgu nije mjesto . I obavezno mora biti trešnja . Da li je prije njihovog dolaska ispred te trokatnice bila bašta i trešnja ne znam , ali je tog dana trešnja drugi put rodila . Odjednom preko noći . I mještani se ibretili . Ali i uplašili . Drugo sazrijevanje uvijek priziva neko zlo .

Organizovali oni pravi teferić , samo se Dobri malo izmako . Žao mu , ali ne smije teferičiti. Mora biti spreman . Pitaš zašto ? Joj , jesi nestrpljiva i naspi'der jednu bona . Onaj njegov hlađeni Kurvoasier , znam da je uvijek spreman . Može nalećet . Tko mu ga zna ?

A i život je nekad prava kurva . Nisam došla samo da ti pričam . Hoću dušu da ti  isplačem . Kome ću ako neću tebi ? Treba ti učiteljica . Letjeti može svako i to je barem lako . Ali pasti i krhotine skupljati ? E , zato ti treba nauk mila moja . A ja sam tako pala , slomila  , da se nikad više neću sastaviti .

Gledam je . Nije okusila ni kafu ni slatko . Jesam luda . Dobri kaže : Slatko i kafa se pristave na kraju , da insan ima čime predahnuuti i ruke zabaviti , jer najčešće poslije dolazi ono glavno . Prije bih bila u čudu i mislila , vidi glupače , ne zna šta zbori . Ili je pijana ili je luda . Vidim nisam pijana , a znam da nisam luda . Barem do juče nisam bila .

Više nisam naivka kao prije i nisam u čudu . I u pravu je . Ne može se na prazan stomak pričati . Uz priču ide piće . Uz piće meza, uz mezu muzika , uz muziku ljubav , uz ljubav , … ma znaš već šta i krug nikako da se zatvori .

Odem , zadržim se malo i donesem nam piće , tri četiri tanjurića meze i zrnastog voća. Na njegova batlerska kolica natovarila i dogurala. Dobri me naučio :

– Piće bez meze je otrov . Sto bez voća sluti bolest . I flašu obavezno stavi pored stola . Može zatrebati, a insan nije ringišpil da se svaki čas diže . Flaša na stolu bez veze smeta . Ljudi vole mahati rukama , može se proliti i sluti na nekontrolisanu žeđ . Skontam priča će potrajti , da ne bih ponovo ustajala , vrnem se i donesem čitavi flašu .

Ona podiže čašu u visnu očiju , čeka da je ja podignem , nasmiješi se , povučemo po gutljaj . Nasmiješimo se i coknemo .

-Poznato , zar ne ? Došla bih ti ja prije . Dobri me zamolio . Kad god uzmogneš , kaže , ti joj odi . Trebaćeš joj . Krhka je ona . Ne daj da mi se slomi . Ja kontam šta on to zbori ? Bedevija od , haman dva metra da se slomi , zbog bale od metra i dva žileta . Hajd’ , nemoj facu motat u papirni fišek pun vode . Samo se šalim . Čovjek bi ga na srce privijo. A bogami kod tebe veliko , ima se na šta privijati.

Dobri se na ledini osamio , okrenuo leđa drugarima i bulji u jedan balkon na drugom ili trećem spratu i dva prozora sa strane . Nikakav mig , zvuk ili bilo šta da se javi . I njemu ne smeta , jer on postaje kip .
Mojsije drži harmoniku pored sebe , sa lijeve strane . Da je Zlata tu , on bi je teška srca prislonio na desnu butinu . Malo je zamišljen , nadrko onu crnu obrvu , reko bi čovjek ovi nikad ne može zaspati . Deba neke folove prosipa . Ženske koje su se primakle se valjaju od šege , muškarci su malo dalje , ne smiju prići , jer ih niko ne zova . Čini se Deba je samo dekor , koji treba popuniti prostor , jer Lenji ne mrda i ne diše samo ponekad mrdne palcem i izusti :

-A – a.

To daje znak da je živ . Ja razgulila priču ko hodža teraviju , a ženama se žuri večeru na sofru pristaviti . Ti ko na iglama . Takve smo ti mi mahaluše . Volimo haustorke mezetit i krv na slamčicu batrgati. Jes da si naša postala , ali uglavnom njegova i to te vadi . Inače ni riječi ne bi čula .

Organizovao Mojsije kadu , vodu , šlauf mjesto šedrvana , mezu iz aščinice i jedan teferički hastal . Baš ko da su rođeni u Brezi . Jedna mu djevojčica i dječak nabraše sve trešnje sa grane . Ispade čitav sepet . On sepet na leđa , ode do rječice , zagazi do nasred nje , onako u haljinkama i mokasinama i butum sve tršnje izli u rijeku . Ljudi se čude zašto to . On kratko :

-Otrovne su i da zlo ne zazivaju . A i ribe ih neće . Osjete bolest Otplivaće do mora . Tamo će so zlo izjesti .

I samo što su se oni razmjestili dođaše oni tvoji drotovi . Parkirali se sa strane. Deba ih ne gleda , nema dobro iskustvo sa organima . Instiktivno bubrege gladi . Mojsije zove jednog čovjeka , dade mu tri pive i reče :

-Dvi za one plave , jedna za tebe .

Dođe i mjesna policija , ali brzo odoše . Tvoji ih otpraviše . Kažu :

-Luca naredila bez intervencije , njeni su , ili belaj.

Ženske moljakaju da se malo zasvira . Jok kaže Mojsije , nemamo klarinet . Lenji malo živnu ali se vrne u besvjesni položaj. Deba ga pita šta je sa tarabukom . Mojsije se okreće damama i bespemoćno širi ruke.

– Eto nemamo ni tarabuk za ovog blentovana .

Donesoše i klarinet i ogromni ciganski doboš , nije bilo tarabuka . Deba zino , rasplako se ko dijete u poljskoj ćenifi ,  kada ima tvrdu stolicu i kaže Mojsiju .

-Hvala ti brate i gdje čuo i gdje čuo . Otkako sam se rodio , sanjam da bubam i hekam u cigansko ćemane. Joj što volim cigančice .

-Da znaš što ne znaš , bježo bi od cigančica ko gušter od poplave .

Ispotiuha i ukratko mu muhabeti Mojsije. Uto , nasta škripa kočnica , i tvoje drotove probudi . Izleće Oma ljut ko dva- tri šiptara kada se vrnu kući , a ne prodaju sve košpice i kikiriki na tekmi . Prilazi policijskom autu i dere se :

-Jebo vas pas , niste nas zvali da dođemo sa vama .

Za njimubrzano stiže moj Herco i vuče ga za ruku :

-Ćuti Oma bolan , zar ne vidiš da su to Lucini drotovi . Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Donjoj . Ne vidi vam ovi Oma dalje od nosa . Smotala ga ćoravost . Hoće on zlo viđeti na sve strane , pa ga po očima poklopilo . A možda mu se refleksija baterije kada je tražio crvuljak o mozak obila .

-Pa kako ste stigli dovde kad ništa ne vidi ?

– Dobro . Ja mu navigavo . Samo vozi desnom stranom i ne brini . Kad se umoriš ti opet skreni desno i opet vozi desnom stranom . Ni za živu glavu nemoj lijevo . Odosmo u helać . Valjda se držo uputa . Ja se malo uspavo , da me srce ne strefi . Lud je kad vozi , a ništa ne vidi . Samo otvori prozor i viče:

-Sklanjaj te se sputa ide zima ljuta.

Normalno da mu niko ne vjeruje . Đe ćeš polovinom avgusta u Bosni zazivati zimu . Ajd da je prtkraj avgusta to i nekako .

-Jes , kada bi ja znao gdje je desno . Odakle slijepac zna gdje desni žmigavac. Za lijevo je lako. Nemaš pojma gdje je i kako god voziš ideš u ulijevo. Ovako ja vozio na ćoravo , ko ruski rulet . Ništa ne vidim i kontam , jebo ga pas . Sada je mora zaspati . A ja niti vidim , niti znam gdje je desno, a ni kočnice mi ne rade . Sreća da sam to znao . Inače bih se nervirao što ne rade .

Prilazi Mojsije . Deba neće , ljut na drotove .

-Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Gornjoj . Jel’ ti se posrećilo . A , smješkaš se lijo. Vidim da si omastio brk sa nekom kokicom .

Herco protuvriječi . Mora radi istine . Srce je u pitanju . Ako rikne svaka istinita će mu se gore kantat :

-E nije bio u Gornjoj nego u Donjoj.

-Kako znaš ?

-Što će se penjati u Gornju nije lud . Bliža je Donja i normalnija . Očas su uniđe u nju . I što će se penjati u Gornju kada se može finu spuščati posred Donje.

-Kako će se spustiti kada je Gornja iznad Donje.

-Iz Budakovića , konju jedan , eto odakle će se spustiti.

-Joj , ta ti , valja . Ti ko neki prorok sve znaš . I gdje treba spustiti , i gdje ne treba .

-Ne baljezgaj . Nego Eso , nemoj onoj zaćorenoj ništa više javljati . Počeće paničariti . I nikad ni jene o bilo čemu, ovođe što se strefi. Tako ti je suđeno . Akšam će uskoro . Muzika i belaj počinju .

Tu Jela Lela Jelena zasta , duboko uzdahnu i dignu čašu , zaboravila da se i meni pije , i popi je naiskap .

-A onaj moj slunto samo se za srce drži i ode kod Lenjog i prileže . Reko bi čovjek meit do meita se složio. Nego bona ima li neke muzike ovdi . Samo pet minuta da ohanem . Nisam ovoliko pričala od kako me Herco prvi put zvekno . Najčešće sam jaukala . Znaš onu našu :

-Što ćeš pričati . Odakle ti vrijeme frajerko.

Šta ću , ja pristavih gramafon , dodadoh joj ploče . Ona odabra jednu . Neka pakost joj se javi u licu , poče da savija ploču kao da će je prepoloviti , ali onda se naglo raznježi , poljubi je , suza joj iz oka kanu i prošapće :

-Bleso blesavi , natakareni smo i ja i ti .

Stavi je i prosu se glas :

O Jelo Lelo Jelena…

A onda se Lela Jela Jelena zavali u jastuke na šiltetima , pogleda me i pita :

-A šta te ova priča interesuje . To nije tvoje i od ovog svijeta . Bitno je da je on tvoj . A ono što i zašto prije tebe , zaboravi . Čak i ono što će biti poslije . Uživaj dok jeste . Zaviri u nutrinu svoju . I pogledaj . Dobro pogledaj . I ono što vidiš razluči na prije i sada . Ono prije zaboravi . O onome poslije i ne pomišljaj . A sada je samo ovaj tren važan i ako ga propustiš , razmišljajući o onom prije ili onom poslije neće izaći na dobro . Otrovaćeš se i nećeš život živjeti . Uhvati tih nekoliko trenutaka, koji se sada zovu , koliko više možeš , da ti bude dostatno za uspomene i sanjanje , dok ga nema ili čekaš da se doma vrne .

Evo moje srce je ranjeno i skoro da se skrši . Ali ga lijepe uspomene , onih prošlih sada dana, drže na okupu , da se ne prospe na milje komadića . I zato je dio mene ponosan i sretan . Dio mene svaki dan umire , ali ne crnilom nego nježnom tugom , koja me budi i miluje . Hercino srce je raspršeno na hiljade djelića , a on to ne zna . Tek kasnije , dok ga zanos novine prođe , će shvatiti svoje sada , biće dockan i hvatat će se za glavu : šta učinih . Nije on ništa učinio . Nisam ni ja . Tako se desilo . I to je najgore od svega , ta bespomoć . A ja mu ne mogu oprostiti njegovu bespomoć . Mahalaš je trebao znati kako da mi pomogne . I sebi . A ne da se tješi sa drugom . Nešto krene po zlu , dvoje to znaju . Misle sve će biti u redu i prepuste se iluzijama prošlih dana , misleći da će sutra biti bolje . To sutra ne dođe . Ne njihovo . Jer njihovo sada im je bez riječi pobjeglo , i ono poslije su samo snovi i boli . Boli su dobre. Znače da je čovjek živ i da je bio voljen .

Ti si sada voljena . To je ono što valja živjeti . Pusti magiju prošlosti , bilo čiju . Mogu ti ja pričati i slagati ako želiš i misliš da će tebi biti lakše . Ti ne možeš i ne moraš , obavezno , znati da li je to istina . Jer nije tvoja . Ni ja ponekad ne vjerujem svojim mislima . Pitam se da li je nešto bilo ili mi se samo pričinilo .

A mahalaši uvijek tako . Baljezgaju . To ih spriječava da misle . Jer neće da misle . Drugi ih uče kako da misle . Od malih nogu . Praoci , oci , škola , učiteljice i ljubavnice, komšiluk , društvo , vlast , policija. Svi ih uče . ne daju im mira . I samo čuju : vako , vako , vako i ovako . To, to, to i to . I nikako drugačije. I još – Nemoj , nemoj , nemoj i nemoj. O daj , daj , daj i daj.

A oni prestali da misle , jer bi se onda pitali :

-A gdje smo tu mi ?

Znaju da su nigdje i da ih nikad ne bi pustili ako misle svojom glavom . I samo belaj . Ludara ili pržun . A među normalne im se ne ide . Puno su ozbiljni i “previše” učeni . A to nije dobro . Tako se ne živi.

Dok oni baljezgaju i Esi mozak mute , akšam pada . Svi zasjedoše ispod trešnje i muzika poče . Bez poja . Neki lagani sevdah , nešto od srca i samo njima znano . Toplo , nježno i tužno . Nisam bila prisutna , ali kažu – žene su plakale , muški su sakrivali suze , a oni se u pauzama smijali . Deba je primjetio :

-Ovo je dobro . Mi takarimo muziku , a dunjaluk rida . Valjalo bi nam češće među svijet . Bolje vako da suzu puste , nego da nad životom kukaju.

Dobri živnu . Upališe se svjetla na balkonu na drugom spratu i dva prozora oko njega . Okrene se , pogleda u Mojsija i klimne mu glavom . Ovaj mu otklima .

Muzika ne staje , ali postaje sasvim tiha . Tarabuk je nijansu jači , ali jednoličan . Tam , tam , glasnije tap tap i reskije tapa , tapa , tapa , tap . Pa klarinet samo povuče akord tuge , zastane , ali se akord i dalje razlijeva . Harmonika tek titra kao da prati nevidljivu pjevačicu , koja tek treba da pusti umilni glas čežnje i nesrećne ljubavi .

Ja ti to ne mogu opisati .Takve tonove ja često čujem , ali nikad nisu isti i jednako tužni . I uvijek se razlijevaju kada nekog nešto treba zaboli . Nikad prije . I nikad poslije . Ova veče je bila izuzetak . Ništa se ne dešava , a muzika kao neki  bauk kruži i priziva tugu i bol .

Svi se zagledali u svirače . Deba je u centru pažnje . Nikad ozbiljniji nije bio . Sav je ton , on je prim , njegov ogromni ciganski tarabuk daje patos koji zove neumitnost  i zaziva usud . Krneta gudi , Lenji je preporođen . Živ, živahniji nikad nije bio , osim…

Herco našao neki dugački čaršav , omoto ga oko grudi i stegao . Misli dobra preventiva da ga srce ne prekine . Boli ga ta muzika . Osjeća da vabi i  njegovu zlu kob. Oma stalno skida i briše naočale . Dioptrija deset minus i deset plus . Skoro . Još nije , ali biće . Brisanje ne pomaže . Naočale su ili vlažne ili suze liju . Tako mu je to nanijećeno otkako je Kosa usnila. Plaču naočale umjesto njega. A i njegovoj ženi sumnjive te dioptrije . Nije Oma razrook i manit da ne zna koje mu je koje oko i da nije moguće imati kod jednog insana minus i plus deset u isto vrijeme. Ali Oma je mahalaš, a oni pojma nemaju o medicini. Osim onih koji je završe. A među doturima ima najviše jalijaša i mahalaša.

Mojsije svakim akordom sijedi i blijedi . Lijeva obrva mu više nije nadrkana , već ponizno u dubokoj molitvi ka zemlji pogledava . Naglo dignu glavu i u Dobrog gleda . Dunjaluk za njegovim pogledom muči . Dobri prisloni glavu zemlji . Jednom pa drugi put . Ruke ka nebu pruža i ustaje . Čebe ispod sebe polako , poravnava . Jedan kraj , pa drugi , pa treći . Četvrtom prilazi i polako ga diže u visinu grudi . Zastaje još jednom u Mojsije gleda , opet mu klima . I diže pogled ka balkonu .

Vrata  se otvaraju izlazi djevojka  u bijelom , vrane kose je raplela , svjetlost je vilom nestvarne ljepote čini . Na desnom oku, onom od milosti  joj nacrtana plava suza vjernosti . Na lijevom oku onom od ljubavi , crna suza beznađa .

Duboki uzdah probi se ka nebu .To dunjaluk ljepoti čast odaje . Znali su je , ali nikad nisu mogli shvatiti zašto je tolika ljepote i umilnosti jednom biću darovano . Ljepota polako , jako usporeno , skoro pospano prilazi ogradi balkona i pogledava dolje .

Dolje , Dobri  stoji i gleda u nju. I on sav u bijelom , ruku na srce stavio , kroz ruku mu krv probija , odjeću rosi , i mirno je gleda i šuti . Ona preplašeno uzmakne kad ga njeno srce prepozna :

-Šta ćeš ti ovdje ?

-Meni je mjesto tamo gdje me srce vodi . Ti bar znaš .

-Miči se , nećeš me spriječiti .

-Znam , ali ni ti mene ne možeš spriječiti .

Skida ruku sa srca . Krv  ,kao voda sa izvora, curi mu niz ruku . On joj se smješka :

-Evo ti opet nudim ljubav svoju .

-Idi molim te , tvoje čarolije mi više nisu potrebne .

Dunjaluk je zaibrećen .Nije mu jasno šta se dešava i ne čuju kako Mojsije šapuće Debi i Lenjom :

-Sada .

Njih trojica spuštaju ćemane iz ruke , lete ka Dobrom i razastrtom ćebetu i hvataju ga za tri slobodna kraja. Svaki po jedan . Čebe se zateže . Na vrijeme .

Ljepota sa suzama na licu plavom ispod desnog , crnom ispod lijevog oka , sa rasplatenom kosom koja leprša i svejtluca  na vjetru, koji naglo zapuha iz sve snage . penje se  na zid balkona . Zastaje , gleda u nebo . Bljesak munje se razli u hiljadu zmija . Zagrmi , kiša pljusnu i ona samo zakorači i kliznu dole . Savršen let u prazno  sa nogama naprijed . Zapravo klizanje niz bujicu kiše , koja u tren smoči njenu samrtnu vjenčanicu , kroz koju se probi nagost i ružičastost savršeno skladanog tijela  .

Prisutni odaslaše u kišu jednoglasni i uskomešani krik:
-Joj !

Nesrećnica udari o ćebe , ko kamena lopta u tepih , zateže ga , pokosi trojicu , ono popusti . Čebe je odbaci na onog  četvrtog sa krvavim srcem u rukama , što joj ljubav u dockan čas nuđaše . Njih dvoje postadoše svjetlost i nestadoše .

Mojsije je ljut i zaviruje se ispod ćebeta , iako zna da nisu tu .

-Koji od vas dvojice konjina nije držao kako treba ?

Lenji molećivo gleda u Debu , ko veli , sviro sam krnetu , držo ćebe , ne mogu još i govor držati . Deba se cereka i sa smiješkom odgovara :

-Eh , kaki si . Vazda na nas dižeš frku. Nismo ti mi ništa krivi . Ona je . Ko je tjerao da leti . Pod jedan . Nisi vidio da je ona u poslijednjem trenu naskočila na Dobrog . Pod dva . Kao da je htjela da ga povede sa sobom . Pod tri . Jes ga vala naskočila . Ko jahačica u finišu takara . Pod četiri . On ništa , samo ja zagrlio i čvrsto je drži , ko najveći levat . Pod pet . Ja bih ludaču namah zvekno , sve da je sa petog skočila . Pod šest . Joj , jes dobra , pojo bih joj nešto ko sjeckani burek , bar tako razmišljam , ali ona heknu po njemu i nema ih . Hava . Pod sedam . Načisto puhnuše . Pupa hava . Pod osam . Jes , vala ovo žensko , prava koka zraka . Taka ljepopta da nam ubije havera. Neka mu. Hoće on mutiti na sve strane.

-Daj ba Deba  , uduni . Matere ti . Nije ti ovo nabrajalica o anamo onoj ili capinu .

Tišina bi bila mukla , da kiše ne lije , da munje nebo ne paraju , zmije grme i Mojsijeve oči ne sijevaju .

-Eso pali makinu . Idemo. Znam gdje su .

Okreće se Omi i Herci .

-Vi ste krivi za sve . Da ne dođoste , sve bi bilo u radu . Prorijedili ste havu svojim udisajima . I poremetili gustinu  sekunde svojim sljepilom i umorom . Vozi nas našem gradu , polako i pažljivo , što brže možeš . Kiša lije , on je na rukama nosi . Oboje su mokri  i dibidus helać . Ona manje , on više . Ali uskoro će se to promijeniti . Ako odocnimo najebali su . On misli da je spasio . Nije ga briga za sebe . Možda uspiju , ako stignemo na vrijeme . A vidim da nećemo.

Eso htjede da upita :
-Kako znaš ?
Lenji mu prstom šareti :
-A-a, i a.

Deba neodređeno prevodi :
-Ništa ne pitaj , luda , takarli bez takara noć. Sve ti je Eso moj zapisano u onim zvjezdama što se nikada ne vide . Ove što ih insan svako veče kuži su navlakuša . Oblanda . Da se insanski hajvani zablenu u tu ljepotu i da ne vide dalje od nosa . Nego uključi brisače do daske , možda nas poguraju . I ne znam što tegarimo ovu kilavu mrcunu sa sobom . Evo ga hrče , a ono dvoje riknjavaju . I to je naka poetika scientia . Mrtvac hrče , ljepota se gasi i gubi.  Da nismo u žurbi sad bi ti reko da samo zeru prikočiš , da Lenjeg isprcam kroz vrata , da se riješimo balasti i brže plovimo po ovom kijametu.

-Ne znam bona , kako su oni mogli toliko izdržati da ništa ne cugnu .

Zamorila me ta priča i grlo mi osušilo , pa sam morala malu pauzu napraviti .

-Tebi grlo suho , a šta misliš kako je meni budali , koja ti o budalama pričam .

-Ne reče mi što ti i Herco više niste skupa . Kakav je belaj napravio .

-E vala ne sazna šta je bilo . Ne ove ture . Ti bi da ja glasnice trošim , a valja mi na kraju večeri zapjevat jednu . Samo za nas dvije . Ili neću , nego pustiti jednu što mi se godinama mota po duši i rovari ko lud kamen ili sihire . Što ti ne bi ispričala kako te Dobri zvekno ? Hajd’ , dobro , ispravljam se ; što ti ne bi ispričala kako ste vas dvoje vodili ljubav prvi put . Prvi put je epopeja ili sranje . Nema treće . Vidim po tebi da je to bilo ovo prvo i malo pride toga . Osjećam to i dobro znam , kako to sa Dobrim ide.

Ja je gledam , malo sumnjičavo i zaprepašteno . Ona i Dobri ko bi reko . Zar mu Herco nije jedan od dražih mahalaša . Skoro da sam uvrijeđena .

-Ne budi , blesa . Ja i Dobri odakle ti to . Znam da mu se sviđam i da me poštuje . Ali ja sam mu samo ženski drug . Uvijek me je tako izdvajao . U početku sam bila počašćena . A onda kad sam skontala šta radi , bila sam ljuta . No , brzo me prošlo . On mi je stavljao do znanja da ono što ne mre biti , neće biti . A tako je i bolje . Nemam ja srca viška i za bacanje , pa da ih svaki mahalaš , pomalo ledi i svoj dio leda nosi , a meni sante ostavlja . I nikad ne mislim šta bi bilo kad bi bilo . Jer znam kako to sve izgleda . Harco me naučio . Svemu i preko toga . Jedino mu srce u takaru jako , a prema meni slabo . Bilo . I biće . Njegovo je proklestvo neprebol . Moje mirenje sa bolom .

Ja se zagledam u nebo . Mjesec plovi , zviježđe žmirka , povjetarac lahori , đule mirišu , Dušeci su udobni . Ja i Lela Jela Jelena udobno zavaljene , pijuckamo kurvoazije , žmarimo slatko i pušimo život . A njih nema, pa nema.

Ne proklinjemo jer nam nije dato . Dato nam je da imamo , pa nemamo . Ja imam neka nadanja , Lela Jela Jelena je izričita . Kaže :

-Nisam ga ja prekrižila , ni srce moje , ni duša . Ljubav naša je prejaka . Nikad on neće odseliti iz njih . Tu je njegov dom . Ali ponos je sve zakapijo lancima i katancima i u čeličnu seharu turio , a ključ u vulkansko grotlo bacio . Gorimo , ali ne dosežemo ključe , da se oslobodimo . Ponekad mislim da je mnogo puteva Gospodnjih , koji ka nama vode . A mi najčešće biramo upravo onaj pogrešni , koji nije naš . A od nas samo jedan put vodi . Ili dva , ako bolje razmislim . Jedan vodi u život , drugi u smrt . Trećeg nema . Zapravo ima , ali taj dođe poslije smrti i zavisi od činjenja na ova dva prva puta .

Samo ponekad pomislim da ovi tvoj mališa , ima mnogo više od dva puta kojim hodi . Nemoj misliti da je to dobro . Ni tebi , još manje njemu . Gledam ga  svih ovih godina koliko se znamo . Nije on uvijek  tužan , osim poneked kada se zagleda iza zviježđe . Rekao bi čovjek da ne gleda , već čeprka iza , kao da nešto traži . I čini se , tek kada to nađe da postane tužan .

I odluta . Jedini od mahalaša on nekud stalno luta . I vraća se . Sekund pogrbljeniji . Tren tiši. Dlaku umorniji i upravo za tu dlaku bjelji . Ne sijedi on . Samo ja vidim kako mu se dlake boje. Po povratku sa tih svojih puta , od Jedinog datih , samo nam kaže :
-Dobri ste vi , najbolji .

Blesane potapše po ramenu , nas grlice , tako nas zove , primi za ruke , stavlja ih na usne , pa na čelo i opet tako . Njih ne glada . Znam da to nije dobro i da on zna ono što oni ne znaju . Nas sa nježno gleda i kaže :
-Život je lijep , grlice mile . Saznaćete jednom . Sakupljajte lijepe uspomene . One su danas rijetkost .

Sa tih lutanja bi nam uvijek poklone donosio . Ništa skupocjeno , ali uvijek osebujno . I uvijek bi donio nakoliko kašeta kurvoazijea i ž'tanki . Navikli se mi na njegove rituale i mirnoću . Izgurao bi barska bife kolica . Na njima iće i piće . On ih uz našu pomoć  spravlja i priprema . Znao je kako i šta ko voli .
Prvo bi uzeo flašu kurvoazijea , zagledao je , obrnuo , okrenuo i nasuo svima prst srednji , položeni , do pola visine i nasuo u kristalne čaše . Prvo one lijeve do srce za naša srca . Zatim bi nasuo onu izdvojenu , desnu desnu čašu , nevjernu , lutaličku . Uzeo bi kutiju žtanke , blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi . Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan . Ciganka bi mu zaplesala . Otvorio bi kutiju , svakome ponudio , pripalio ih . Podijelio pića i sjeo . Podigao bi čašu i coknuo gutljaj . Đardin bi zapojio milinom od coktaja

-Molim vas grlice mile , pristavite sofru , blesani su vam gladni , a ja sam zeru umoran .

I kako da ga ne voliš malena . Svakom od nas je davao sve i više od toga . I svi smo mu značili sve . Zapravo kad bolje razmislim nije nikoga imao do nas i svih onih grlica , nama poznatih i nepoznatih.
Nikad ništa nije tražio za uzvrat . Ne za sebe . Za druge jeste . Kad god bi taj neko trebao pomoć , a on je stizao davati i moliti se .

Ti se sigurno pitaš zašto ti sve ovo pričam ?

Misliš da sve znaš . Nešto znaš , ali mnogo toga ne znaš . Kada pomisliš da si sve naučila , i počinješ da žališ , dolazi kraj . Zato ne srkleti , ni u čemu . Sve će biti onako kako treba da bude . Pa voljela ti to ili ne . I polako sa učenjem . Neznanje pa spoznaja je najljepša moguća stvar . Mnogo spoznaja i život postaje neiznenađujući i dosadan .

Pričam ti bona , da mu oprostiš , sve što misliš da mu možeš zamjerati . Olakšaj mu . Težak je  teret  njemu nanijećen . I samoća , mila , mnogo samoće u koju tek djelići tvoje svjetlosti u nju mogu prodrijeti .

Eto i ovu nesrećnicu je on spašavao . Bila mu je ljubav i sebična postala . Htjela je sve , a on tek dijete u odrastanju i pri nauku . I već duboko usamljen , na stazi koja vodi do mnogobrojnih puteva koji bježe jedan od drugoga , a svi su njegovi i svima mora proći .
Ona je njega napustila , jer je težila nečem višem , Dobri joj je bio nezreo . Suviše djetinjast i sanjarski zagledan u nebo. Slutim da je on je podigao ruke u visini ramena , okrenuo dlanove prema nebu , zatresao malo ramenima , jedna suza u desnom oku , da visi a crvena je i nikada ne pada .

-Oprosti mi . Pokušao sam , ali mnogo toga ja ne znam . Naučiću , Mila . Valjda , ako mi je suđeno .

Kada je dostigla to više , ono je odvelo iz njenog , našeg Grada čednosti i srce joj je napuklo . Ostalo se naslućuje . Ono što je dostigla nije bilo njenoj duši dostatno . Srce na jednoj strani , čezne za Saraj dvorima , Malim Princem i njegovom nježnošću , ljubavlju i djetinjom pričom i neukošću , a ponos je preči da mu se vrne . I tone ona . I tone . I tone svakog dana sve dublje i sve dalje . Niko nema da joj ruku pruži. Dobri je par puta posjetio , kada je kući bježala . Ona se pravila da je sve dobro i da joj nikada nije bolje .
Oboje znaju da lažu , ali im njen ponos ne dozvoljava da prave riječi kažu . Ona ne želi da se ponizi i moli za pomoć , on ne želi da je ponizi i ne nudi joj pomoć , samo kaže :
-Ako ti nekad bude trebala pomoć samo zovi , ljubavi moja jedina , ja ću ti doći . Ti nemaš drugi dom doli ljubavi u srcu mom .

Nikad ga nije nazvala . Doli jednom , veče prije nego što se ovaj belaj desio . Nije ništa progovorila . Bio je to huk mećave bez tona . On je znao da je to ona i zato je odletio u pomoć, i mene zamolio da mu mahalaše pozovem u pomoć . I zato nije spavao sa tobom , da te ne povrijedi.

Htjedoh da pitam…

Ona mi stavlja prst na suta i kaže :

-Ne žuri sa pitanjem . Insan je stvoren od žurbe . Kada ti sve ispričam biće ti jasno , da je on samo dijete, koje ima svoje pojmanje časti .

Uze viljušku , žustro razgrnu komad tulumbice , pa ga prepolovi, pa ga učetvrti ,  u osmini, stavi ga usta i kaže :
-Upravo onakav kakav treba da bude . Sočan, nabrekao i sladak.

Takva su vam mahalska djeca . Samo se igraju.
-Nije bona  samo da se igramo. Svašta nešto radimo . Samo lijepe stvari . I čuvamo tajne koje nas najviše bole . I nikome ih ne pričamo . Imamo mi neki blesavi kodeks šutnje . Daj pusti nam ovu kasetu , ja je ponjela , znam da ti nemaš vakih za plač , nešto što miriše na naše blentovije .
Pustim , slušam skamenjena i plačem…

Sačuvaj tajnu ljubavi moja…

Ovi iz mahale baš umiju da rasplaču .

-Oduljila ja ko Šeherezada , a i srce me počesto boli od kada sam svoju nerođenu djevojčicu i Hercu izgubila .

Ispričava se Lela Jela Jelena .

-Evo sada će ponoć , a oni tvoj baš u ponoć , veče prije nego će belaj biti , sanjo san da ona jadnica leti i pada . On ruke pruža i lomi ih , iz ramena mu ih čupa , ali ne može da je zaustavi . I ne boli ga . I on sa njom pada na travu , i  ona se na jedan jedini kamen kilometre ukrug  nabija ljepot  glavicom i umire na njegovim skršenim rukama . On se budi u znoju i suzama , ne može ruke pomaknuti . Slomljene su . To se samo njemu čini i on sam sebi prijeti:

-Nemoj je pustiti bleso jedna , da ti opet kroz ruke klizne .

Razmišlja šta da se radi . Nema se tu puno šta mudrovati . Ispod pendžera , ispod balkona gdje će letjeti neku zamku treba postaviti . Ali ne može sam . Treba mu pomoć.
U to mu telefon zvoni , javlja se Mojsije i reče mu :
-Znam šta si sanjo . I ja sam . Samo u mom snu je nas četverica u ćebe faćamo i sve će biti dobro , mada će nečijom greškom ukrivo odskočiti i ti ćeš najebati. Dibidus . Skoro pa skroz , bezbeli , možda i naskroz , ako te ta drotulja , što se oko nje natežeš , ne spasi . Ako to ne učini , onda ti mogu reći da si tek tada najebo ko žuti . Eto tako ti stvari stoje . Pa ti vidi šta ti je raditi . I da znaš , ni mi te ža . Hoš ti mnogim stolicama svoje jedno dupe poklanjati .

-Dobro , dobro . Zaslužio sam . Nego samo onu dvojicu , najblentavijih pozovi . Nikog drugog . Grlice pogotovu . Nije to za njihove oči . A i kako ćeš se , ba , pored njih koncentrisati .

Ti se to jutro uspavala ko mlada poslije takara , samo što ga ti nisi fasovala , već se u našeg merhuma zaljubljivala i sretnila. Taki ti je on . Ni jedne o ljubavi ne govori , a ti se do za vrata zaljubljuješ i pizdiš . I čekaš da te mlatne .
Kad si ono vidjela da taksi za ugao zalazi i kad si kavonoz vode preko praga , ko da je veliko ribanje , zalila, oni su već bili na po puta . Ti si mogla samo sjesti na beton , plakati i moliti da ti se Dobri vrati .
A on negdje po kiši , sav slomljen sa nerećnicom luta . Oni tvoj Eso juri da nesreću spriječi. Mojsije navigava , Deba konta kako da Lenjeg isprca iz auta , jer je zalego i spava ko da se ništa ne dešava .

Odmako je Dobri pet kilometara pješke . Sredinom ceste , najsigurnije je , da ih nešto ne satare i vodi malenu nazad , domu svome, Sarajevu Gradu čednosti . Tamo im je mjesto i lijek . Ne zna se da li je to svjesno ili nesvjesno mislio , ali je nogu za nogom vukao .Teturao se i klecao , a nju je čvrsto u rukama nosio , na srce je naslonio , da joj ono pjesme ljubavne pjeva. Tepo joj i govorio :

-Ništa se ne brini Mila , sad smo opet zajedno .

Nemoj me ništa gledati , kaže mi Lela Jela Jelena , Tada još nije bio tvoj i još ti nije dao da ga ubereš . Sada valjda i znaš zašto . Mahalska čast i poštenje .

-Gotovo je – kaže Mojsije – kasnimo pola minute , iza prve su okuke , sada na njih auto ide . Okerapit će ih , iz voleja ko Musa keseđija Miloša Obilića. Džaba on ide sredinom džade , da ih ništa ne satare .

Dobri vidi auto koji juri im u susret i zna da neće moći zakočiti i da ih neće mašiti . Okreće mu leđa , da zakloni ljubav , da auto njega spuca .

I Eso vidi , okuku su upravo prošli , na cesti dvije prozračne , pokisle sablasti stoje , njima okrenuti . Oboje su bijeli i mokri ko da su oni kiša . On stoji , čvrsto je zagrlio i ne pušta . Pogrbio se . Metal škripi , kočnice vrište . auto malo kasni kasni sa zastojem , ne uspijeva se obuzdati , posklizava i udara Dobrog postrance . Ovaj pokleknu , ali se ne da , jer u ruci blago od kristala ima . Neće mu se sada polomiti . Ne dok je on živ.

Auto zastade , na nogama i leđima , prilike u bijelim , sada već  ritama. On kleči ,  jedva se vidi . Onda sjedne . Na auto se naslanja , milu djevu u rukama drži , čvrsto , ne ispušta je i šapuće joj nešto . Jedino Mojsije zna , to je njihova davna , ljubavna pjesma , što su je skladali dok su prvi put ljubav vodili .
Svi izlaze iz kola . Eso hoće da odleti ka nesrećnicima , Mojsije mu ne da . Kaže mu :

-Ne diraj ih . Njima je tako , kako je . Ni dobro , ni loše . Ako ih prekineš , prekinućeš ih ko sugu  grančicu , zauvijek . Sada oni ljubav vode . Anđeosku .

Deba ga pogledom pita :
-Jel je stvarno takari ?

Mojsije odmahuuje rukom ko veli :
-Nikad ti pameti nećeš doći .

Deba ramenima sliježe ko da mu odgovara:
-Šta ima ako se malo natakare . I ja , kad bih trebo mrijeti , volio sa takara na pute gornje krenuti.

Uto se Lenji iz auta izvlači i pita :
-Ko koga takari .

Osjete da ih Dobri gleda , smješka se , usne mu se razmiču i kiša im donosi :
-Hvala vam .

Sklopi oči i usni . Spavaju dva insana , dvije ljepote blesave , krvave i mile . Nije im to trebalo , po ovoj kiši ; konta Eso . A opet razumije ih . Mladost ludost . Valjda će izić na dobro .

Spavaju dva anđela , svuda kiša oko njih , a na njih više ni kap ne dolijeće . Prelijepi su . Iako su usnuli , ima se osjećaj da bi svaki čas mogli poletjeti . Toliko u bjelini i vlažnosti liče jedno na drugo , da Eso mora da pita :

-Jesu li njih dvoje brat i sestra ?

Mojsije i ne progovara , ali svi ga razumiju
-Eh , što ti je život . Bili su jednom toliko bliski , ko što ni jedan brat i sestra nikad neće bit .

Dođe hitna , Esin kompanjon u njoj . Eso u Mojisija gleda , ovaj odmahuje glavom i prilazi mu:
-Samo još deset minuta . Nego jami se gitare , idemo im praviti društvo.

Uto stiže fićo . Herco vuče Omu za uho i prijavljuje Esi :
-Nije htio da vozi sredinom džade . Kaže boji se da ne naleti na Dobrog i onu padavicu . Zna da će ih neko spucati , ali ne zna jal’ on , ti ili neko treći . Kako su njih dvoje ?

-Vehto , on malo vehtiji , iako se smješe . To o ljubavi sanjaju , koju više nikad niko neće moći skrpiti . A možda ni njih .
Kaže Eso , iako ne zna odakle mu te riječi izviru . Ko da nisu njegove . Da nije mahalaš postao.

.x.