“Ponekad se zaprepastimo kad shvatimo koliko volimo one koje nismo upoznali, one koji su samo osjećaj da postoje. I da nedostaju. No, jedan pogled u djetinje oči boje sna , nestašni , zarobljavajući smješak na usnama boje alice , par riječi i znate da tog nekog poznajete čitav život. Nema važno ako se nikad više ne sretnete.”
*
Nikad nisam htio biti ni Suljo , ni Mujo , ni anđeo , ni džin jer mi nije dato.
Rečeno je budi od dobrih, otac , slikar i poeta.
I kad se kaže budi – ono biva.
Umornom od umnosti i licemjera dadoše mi Galeriju, da slavimo ima Boga Jedinog.
I tako vremenom su u suton padali dani, svitanjem se dizali . Svaki Božiji daj je prelijep, jer život je takav.
Jednog prelijepog listopadnog dana , kada sve ruja , zlatno lišće lebdi, leluja i pada , zlaćano sunce se dobrano otklonilo od podnevnog ezana i blještećim zracima obasjava izloge galerije , primoravajući pogled da sklopi trepavice. Odjednom olakšanje u očima, Svjetlost je zaklonjena. Vitka sjena na vratima stoji.
Mislim anđeo je. Ne nalazim drugi izbor. Dobrotu, milost, čednost i ljepotu slutim. Kažem slutim – jer ne vidim ništa osim sjene, koju sunčeve zrake meni, od praga ka nutrini poklanjaju. Razaznajem djevojka je , mlada i smjerna. Pokrivena odjećom vjere – nikabom od glave do pete , koji umjesto burke upotpunjavaju naočale, koje bezuspješno pokušavaju sakriti djetinji sjaj u očima .
Mnogo kalendara mi je u poleđini. Okruglo 75. Par dekika gore dolje. Nikad nisam upoznao nikoga kome su sve lične značajke , osim očiju pokrivene religioznom odjećom. Nisam se zbunio. To je bilo toliko prirodno, da sam skoro zažalio što se susret nije desio mnogo , mnogo ranije. Normalno to je bilo sasvim nemoguće. Ovo dijete jedva da je punoljetsvo zaiskrilo ispod bogobojazne odjeće. Ime joj nije Saniia , ali nazvao sam je tako radi dva istovjetna slova ” ii ” slavne imenakinje , velike vjernice i veoma umne žene, opjevane u vječnosti svetih knjiga.
Uveo sam ih. Bilo su to četiri predivne i smjerne djevojčice. Dvije sam poznavao. Jedna je slavila veliki životni uspjeh. Igrom slučaja Galerija im je zaželjala dobrodošlicu i pridružila se slavlju.
Moja galerija je svijetla, prozračna i čista , skoro pa umiljato djetence. Nalik djevojčicama koje su obradovale srebrene velove mojih godine. Širom je otvorila je srce i ljepotu svojih tkanja , bezuslovno se nudeći gošćama. Uvela ih je u mistiku boljeg dijela zdanja – galeriju Galerije.
U godinama koje nadolaze , sve više imam problema sa mnoštvom glasova koji se odjednom glasaju. U glavi i van nje. Tada se mozak se isključuje i koncentrira na bitnost. Jedna od dama koju otprije poznajem, se ponovo upoznavala sa slikama koje su se nudile i željele da budu dopadljive i prepoznate. Druga djevojčica, koja nekada davno svojom smjernošću i vrijednoćom uveliko pomogla da Galerija poprimi uzvišenu i plemenitu svjetlucavost , je sa trećom gošćom imala reminiscentni omaž povratka u prošlost.
Saniia , djevojčica sa mikabom se nije uplašila srebrenih talasanja na mome tjemenu. Razlike u godinama još manje. Mudrošću djeteta koje sve zna, htjela se približiti onome što slike ljubavlju složenim bojama zbore i osjetiti ono što zanos i umjeće slikanja nose..
Imala je tisuće vrlo jasnih , vrlo inteligentnih pitanja i razmišljanja . Na svaki je dobila odgovor i opširno obrazloženje. Iskustvo i poznavanja umjetnosti dugog šest i po decenija . Ona sve prihvata , asimilira i nikad se ne ponovlja. Svakom novom riječju, odgovorom i obrazloženjem ona uči i raste. Upijajući tonalitete, tematske diskurse i kompozicijski sustav slika iz obrazloženja stvaraoca , pitanja su postajala sve šira i raskošnija.
Jednostavnost i lakoća izraza u formulisanju znatiželje, pomažu slikaru da rječitije , jezgrovitije i plemenitije objasni suštinu slikarskog umjeća, odnose boja i misli , ponavljajuću interventnost kista , ushićenje završnim potezima i radost pogleda na stvoreno djelo.
U njenim očima se prepoznaje razumjevanje i prihvatanje svake riječi , opisa svake pojedine slike i ukupnosti izloženih radova. Mislim da nikad nisam naišao na komplimentarnijeg sagovornika o mojim slikama i radu , i umjetnosti općenito.
Nakon određenog vremena pitanja su se pretvorila u konkretniji odnos boja i boja , boja i platna, kao višeslojnosti i raznovrsnosti pojma – tehnika slikanja. Sve više je opažala da u se mojim slikama preliejvaju nijanse uljanih i akrilnih boja , koje počesto , tamnijim kontrastom zarobe pigmentne boje . Dok im akvarel ili tempera daju note nježnosti i iskrice svjetlosti. To nijansiranje pomaže da slike dobiju patinu realizma, nadrealizma, impresionizma , ili ekspresivnog aktivnog apstraktnog slikarskog umjeća.
Onda je malo zašutjela, ustala i prošetala galerijom. Spustila se u prizemlje pa se vratila. Vjerovao sam u nju. Znao sam da će donijeti neki sud koji drugi teško mogu dokučiti. Bila je nijansu veselija , malo uzbuđenija i življa u rječitosti.
No, tu se upleo onaj moj problem sa slušnošću ( ratni aferimi ) .
Veselije nijanse riječi i brži igovor čine prepreku komunikaciji. I dosad sam jedva uspijevao sto procentno razumjeti njene riječi, jer je mikab jako ublažavao jasnost njenog u smejrnosti jako tihog , iako milozvučnog glasa. Sada je to bilo skoro nemoguće. Kao dijete sam slegnuo ramenima, okrenuo dlanove prema stropu, i sjetno rekao:
-Oprosti , žao mi je. Moj sluh ne prepoznaje riječi.
Dijete , dobro dijete je krenulo da skine mikab i omogući nastavak komunikacije. Mala , nježna ruka njene prijateljice je strogo i čvrsto zaustavila u pokretu:
-Mikab se u stranom muškom društvu nikad ne skida bez izuzetno neglašene i opravdane potrebe.
Osjetio sam da je djevojčicia bila zatečena , da joj je bilo neprijatno , ali je prihvatila sugestiju. Tako je moralo biti. Ali dijete kao svako dijete , je obdareno sveznanjem, dok ga odrasli ne ubiju ili uguše.
U ovom slučaju , kad se razgovor kretao nefomalnim tokovima umjetničke provinijencije , bez upliva ličnih konotacija i osjećanja, smjernost može biti prepreka sporazumjevanju. Djevojka je žrtvovala tihost i progovorila kristalno čistim djevojačkim glasom.
-Vidim da je u vašem radu plava boja najdominantnija. i ja volim plavu boju. To je moja neomiljenija boja. Nju najbolje osjećam i ona me smiruje.
Njena prijateljica , a moja davna saradnica me smješeći se pogledala i vrteći glavom , slegnula ramenima:
-Dijete , e pa to ti je!
Znam, mislila je djeca vole da se igraju.
Kada smo, Saniia i ja počeli govoriti o plavoj boji i njenom mjestu među ostalim bojama i prirodi , ostale su ušutjele i pomno slušale razgovor. Možda su ponešto naučile. A možda im se jednostavno pomalo vraćalo djetinje sveznanje.
Plava boja je sve. I nebo , i more, i zviježđe. I ljubav , i milost i vjernost i smjernost. I razum. Da nema plave boje život ne bi bio prelijepi život, već isprazna tlapnja , poprskana bojama boli, tuge i zla.
Nedugo poslije toga Galerija je utihnula i zamislila se. Znala je nešto što sam ja tek u nadolazećim danima shvatio.
Dijete je otišlo i neće se vratiti.
Nikad ?
Ne znam! Nisam vidjelica , ni prorok.
Vremena je sve manje. Strahovito ubrzava . Preostale stepenice su sve malobrojnije , tanje i skliskije. Ponor između prolaznosti i trajnosti sve bliži.
Jedno znam , to mi Galerija i plava boja mi šapuću:
-Njeno je srce filigranski izbrušeni dragulj i ne treba joj veličanstveno prijestolje ukrašeno obiljem zlata, srebra, bisera, safira, dijamanata i drugog dragog kamenja. Njena kristalno čista duša pripada Bogu Jedinom i On će je čuvati od zla.
I uvijek će živjeti okružena milošću i sveukupnošću plavih boja. A možda ponekad zaiskri sjećanje na jedno dobrotom i milošću obojeno poslijepodne u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.