Category Archives: K'o fol roman

Epizoda Anterije i nevinost II dio

Muzika teče, mozak ubija. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše,samo se prelijevaju u pahulje ledenih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Ono skoro. Jedna izdajnička u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put  u životu jer  ” Ona ” ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj. Mislim da  u onoj mojoj  suzi Frka  može vidjeti   naše dane.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile.  Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava  me. Sretna je što me usrećila izgledom ,  koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija. Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiže i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte . kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.

Sluti se, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje ćilibara , ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore. Ona je mlada, što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Njen budući muž, nije njen  dragi , vać očevog prijatelja iz neke druge  varoši sin. I ona ovo ne pleše za njega.  Pleše za mene,  svog jedinog , nikad prežaljenog.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku . Gdje god krene,gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi  htjela je da živi.

Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati, ili ona mene prije svojih posrtanja.

Možda?

A možda i ne?

Neće duša Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno nesretnije bilo, ako je to moguće.

Njoj suze na licu, meni suza na licu, valjda se pahulje tope. Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet. Sreća njena ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj  mi se  dobroto moja,  milosti puna.

Ona se raznježi, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

– Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavati, i tuđe brige voditi. Sve tračaruše u džamije odreda idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju . I kakav glas nas grlice  vaše bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze, samo  što sa nama nisu bile. Još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenova svjetlosti razbacuju..

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja,  me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiki stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset   ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljupce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta, mogli smo  barem dobri glumci biti.

Ja se šalim;  nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo, očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim,uzvraćam joj za sve naše neljubljene dane i noći. I njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje.

Ona se odvaja, suze joj u očima. Nije dobro , mislim ja!  Ove suze nisu dobre. Nikad ona nije plakala. Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći od sveg sad…

Uvijek ti Indexi, gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ,  evo ti njih. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti. Neka ih, muzika ljubavi je to, takve više nema. niti će biti.

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima.

Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš,mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu, dugo, grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Kroz onu suzu vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekog novoga, a već bajatog milenija. Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima : ne , ona ulazi u kućicu malu, trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim, dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug, skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka. To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

Anterije  i nevinost

Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo . Šta ću, ne izlazi mi se, pripeklo, ali Frka mnogo toga zaslužila. Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Drugi put je prevarili. To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je. Mladost ludost.

Sjeli mi u Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz,svijet gkeda. A u nama damari biju. Još uvijek. Nije lako. Četrdeset tri godine se baš tih dana navršavalo. Nečega. Puno nečega. No najbolje ići laganice. Po redu.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte  na sa usred kafane. Ona se smješka.

-Još uvijek na strani konja, mili konju jedan.

Šutim,ništa ne pitam.

Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se i kaže hoće kurvoazije. Može velim.

Konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove, koja je tu nekad davno radila. Ona što mi je   htjela srce derati ko Musa jarca, al na živo:

-Mila donesi nam štok  i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Žao mi što ruzaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek  zaboravio što se nekad lokalo i šta se jednom nije konzimiralo..

Ima još jednog i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili ,pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično. Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika baksuze birati.Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život jal otac.

I sebe ubrojih među njih. Možda nisam trebao. Kao nisam kriv. Kako nisi kriv kad ti ponos ponos i neznanje pomaglo da pustiš dijete da se koprca u čemeru života.  Možda si upravo ti , najkrivlji od svih. Ti zvani Dobri. gdje ti je onda dobrota bila.

-Nemoj , mili misliti o onim vaktima. Ša je bilo , biilo je. Niko nije kriv. Ti ponajmanje.

Uvijek me je čitala kao bukvar, mislim ja. A falilo nam je …

-Ništa nam nije falilo. Imalo smo koliko smo mogli . Koliko nam je suđeno. I to je više nego drugi imaju.A bilo je lijepih vremena. nekad i prelijepih.

Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada,pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno. Mislim puce.Ništa ne čujem,gluv ko dva topa.Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi. Jal’ nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih , dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha,kao ambeba na rok koncertu.

E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako će bolan.Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz ušiju .Sve Frku razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto, tako rekuć knjiški  govorila.Nije mumljala poput međeda, kao ovi današnji svijet.

Ima jedna molba, kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti. Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Nema laptop, koji će joj vrag. Provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da koju epizodu o jahačima, harmonikama i njoj preko reda nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala. Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali. Ne pita za nikoga. Ja ne pričam o tim nikoga. Od kako joj poginuo sin muško je dotaklo nije. Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, kaže ne pričaj, nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim.  Jednostavno zato što nikad više  nikome osim meni , nije imala opjevati ono na uho ,jal tiše jal glasnije:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno. I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. Ono poslije je bilo u redu , ali tijelo je zaplatilo, jer je znalo da su to bili prohujali vozovi bez povratne karte.

Krajnji voz smo  propustili dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je ubica ili četnik.Povelo i tri druga.Jedan dječak doamac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca,ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece majko mila,četvoro malenih anđelčiča sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan ubila.Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gori od njenog muža postao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još  5.000 djece što ubijeno,što nestalo:tek da se zna.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj,na našim Bjelavama, živi. Njoj drago, vidim milina joj srcem bije.

Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići,jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.

Jako vruće,ništa dova ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se sa mađara sklonim.Znam zašto me zove.Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo.Ponekad jedno drugom ruk stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to  ja.Mislim vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu ,ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Htjela mu Zlata novi ramunjik kupiti ,kaže uštedila.

Zna  to Mojsije , kako neće čifut znati uštedjeti. Samo on, jedini od čifuta nikad ništa da uštedi. Kako će ba uštediti.Majka i otac su mu čifuti, on nije. On je mahalaš. Kad si ti ba vidio da je i jedan komunistički mahalaš cvonjka uštedio. Neda ni komunist ni socijalizam, svaki penezi iz usta mahali otima.

Ne mere nova harmonika ni za živu glavu. Grehota lovu bacat. Čim se Deba pojavi na vrata, ja bi se na jedan od ova dva jablana popeo i sa vrha harmoniku hekno.

-Nemoj tako Mojsije,mili moj ,grehota harmonike bacati.

-A nije ti grehota što ja mogu pasti sa jablana, na to ne pomiišljaš.

-Normalno da bi mi bilo žao. Ali gdje ćeš ba harmoniku bacat, a ja se uvalila toliku lovu.

-Šta će ti sto harmonika kad mene nemaš. Nije muzika i sevdah  u harmoniki, u meni je bona. I kad te oni jame nema mi pomoći.

-Ma ja nako. ža mi para što sam ih mislila potrošiti.

Deba se presamitio dvije ga brige more. Ditka i  centifolija sa jedne bande, Frka sa druge strane. Vidi se da je na mukama ,ko da ga umnjak, koji mu nikad nisu izrasli bole. Frka ga strelja očima,a Dobri onako ko usput:

-Čujem neki problemi sa slovenačkim centifolijama. Nešto ti Frka spočitava.

Deba razgoračio oči, vidi hoće da ga uvale . Naoštrena Frka odmah napada,sva je u pokretu ko da đugum traži.

-Kakve slovenačke centifolije te spopale, o našim se sarajevskim ,bjelavskim centifilijama radi.Ni jedna sto lista nema.

Ustade i i ubra jednu bijelu ružu. Za njom Deba ubra šarenu.Zlata ne mogaše odoljeti pa i ona ubra rubinovu, zna neće joj to dobro kod Mojsija biti primljeno.Već fulila sa penjanjem i njegovim padom sa jablana na jablan . Kod Mojsija tri žuta i kazna.Njene misli ko da  podstreknuše  Jelu Lelu Jelenu da ubere plavu.Ostale ženske se digoše da i one beru đule.

Odjednom pištolj zapuca: Daga ,daga i daga. Ko da je neko kamene ploče na kaldrmu bacio.To Mojsije red uspostavlja.

-Stoj ,ni makac, što dalje od ruža.

Samo što to reče mrtva vrana na ruže pade. Pala, jal  sa  trista , jal tri tisuće fita, niko in nije brojo. Kako ćeš brojati kad nisi znao da će pasti.

Lenji progovori

-Nikako nije dobro.Mrtva vrana na ružama na smrt miriše.

Oma ga kori:

-Šta se fačaš u moj pos'o . Ne na smrt, već na mnogo smrti,na pokolj miriše.

Kako god uzmeš pogodila obojica, jal na kratke, jal na duge staze.

Neovisno o incidentu Dobri nije svoju misiju završio. Ali on je Dobri i mora se imiđ održati ,pa brata u pomoć pogledom vabi.

Baška baša se glasa:

-Naj ti je bolje da svi po jednu centifoliju uberemo i brojimo.

Svi ubraše po ružu ,samo Frka  našla sto lista ali ne prijavi. Deba izbrojo sto jedan list,konto jedan maknut,ali ga Mojsije strelja pogledom ne može opepeljit.Ostali devedeset osam ili devedeset devet maksimum.

Mojsije i Dobri nisu brali , a ni Ljilja. Ona već imala znanje. A i Dobri je skonto. Nije to Ljilja nego ljubomorna Vesna se preobukla u Ljilju. Nalik joj , ko rahmetli dajđinca ,one Šuhre iz Drine.

Kaže Deba:

-Danas sam se džaba istrošio nekih šezdeset in sto dinarjev, pa sam šenkrat plaho u minusu.Nakupovo se ovih ruža što se oko njih ja i Frka kačimo.

-Biće kačenja još više ako mi ne objasniš zakaj i od kaj  ti tovariš po slovenski.

-Ma znaš ti bona Dobrog,čim progovori meni mozak smota. Eto od kada pomenu slovenske centrifolije meni se u mozgu vrti pepel in kri.

-Kakv ti pepo i krv mozak popio, fićfiriću jedan.

-Ma ima tamo jedna Ditka prelijepa i krhka haman ti, i ja  sinoć naganjivo čeljade koje se takvo zvalo,i sve tvoje ime pominjao. Ne mogu ja bez tebe ni kad sanjam, ni kad Ditku tabam.

-E sam mi je lakše.Ih, ti si mi muštra za neke Ditke ,da se insan zavali od šege.

-Jes vala dobro kažeš,ne daš čovjeku ni da slaže, i ja sam se zavaljivo.

Lenji:

-Ih , ti i ruže.Kome si  to matereti  pojklanjo ruže .Nisi valjda Ditki.

Dobri je mirotvorac:

-Ma ohanite sa tom Ditkom dobri ljudi ,još će Frka pomisliti da je nešto stvarno bilo.

-Nisam bolan nikom,nisam frajer bacat pare.Nego hoću Frki da dokažen da san u pravu ,a skoro nikad nisan.Kupovo i provjeravo ,list po list,cvijet po cvijet,za šest in  pedest kinti , šest in pedeset ruža i ni je'na nema sto lati. Jedna ba ima osam in devedeset  ,jedna jedni in  sto ,mnogo njih  manje od devet in devedeset  ,ostale in mnogo manje.

Jedna imala sedam in pedeset lista.Ta najtanja  ko neki levat ispala.Nju sam više puta obrnu nekako mi najlakša bila,prava Ditka in mi na Frku ličil.Više ne kupih ni jedne,pa nek bude kako treba biti, nek je Frka u pravu.Ali neće proći,ove noći , nikako.

-Šta bi sa ružama?

-Kako šta bi,ništa ,eto šta bi .Kako će šta biti, kad sam ih list po list očerupo, ko Herco čurku za Božić ili Jelu Lelu Jelenu,  kad mislimo da o poeziji piše i sa konzilija odsustvuje..

-Joj majko moja levata.On pare bacio , a nije pokupio listove i majci odnio da opravi jal slatko,jal hošaf  neki ili parfem ako je vičnija.A i bašte u Nećka  pune ruža i kadifica.Sve džabaluk.Od Mojsija posudiš bateriju,jer se to noću bez svjedoka radi  i trgaš  u brojiš dok ne nađeš stotku ili hiljadarku.

-Što jel’  to ima i neka ruža sa milju listova.

-Nema,ja to onako radi poetike.

-E , jebala te poetika.

-A šta znaš možda neko izgubio lovu.Čuo ja neko izgubio nekoliko milja dinara dok je takario  onu novu starku. Nije ovu najnoviju,nego onu prije nje.Ne mre ih čovjek pobrojati.

-Nataslačila te poetika blesavog kad Baška bašu pred novom ofajlom prodaješ.A i jesam hablečina,pored tolikih džab džabe kadifica i đula ja  gengu zalud baco.Nećemo više tako,smisliću nešto.Samo mi nije jasno kakve sad veze imaju centifolije i kadunice.

I smislio je Deba. Ali prije toga se moro Mojsije pokazati.

-Imaju, kako nemaju i nemaju.Eno Nećkova ti bašta primjer,dobro zapazio Lenji.

-Ne anlaišem te ništa i zašto i tebe ta Nećkova bašta spopal.

-Nikakve blento,samo kažem kod Nećka ima kadunica.Ništa više, samo to kažem

-Nemoj me  zajebavati k'o harmoniku ili Zlatu,reci mi molim te.

Lenji se cereka,sve je loj. Dobri će po običaju miroljubivo,kompromisno:

-Mojsije slaži mu nešto,povjerovat će.Ovako neće prestati kumiti cijelu noć.

-Čuj laži mu;nisam  ja vesla siso.Mojsije hajd'reci mi molim te.

-Dobro,evo ovako:kod Nećka ima kadifica,kod mene đula ima,a kod Živanovića bulbul pjeva.

-Kakve sad bulbul veze sa centifolijama ima.

-Nikakve. Ja te samo obavještavam da kod Nećka  kadifica ima,kod mene ruža,a kod Živanovića slavuj pjeva.

-Ja mislim da ti mene taslačiš.Za kadifice i centifolije mogu ti  vjerovati,ali za bulbula nikako.

-Kako hoćeš,ja bih provjerio. O'šo  bih kod Živana da ti pokaže slavuja.Ne da će zapjevati ,nego će živahno zacvrkutati

Živan do nas živio,šeret bio,ženskast smijeh imo, iako peder bio nije,sve cvrkuto.Dan dva poslije komšiluk pričo, kako se Živan po sata grohotom smijo ,crvkučući.

Ono što je bitnije uslijedilo je slijedeću  veče.Neko Nečku,Živanoviću i i Mojsiju sve đule i kadifice počupao.I to lat po lat.U svakoj bašti lati na hrpu skupio i dobro uvaljao.Mora da se radilo cijelu noć i to najmanje dva insana. I neka cika , ko pjev bulbula se čula.

Ljutnje nije bilo. Ono ko fol.

Neki na kažu anterije su starinske anterije i njih su izraživali terzije.Mere biti. Da su starinske nisu.Kad se te dvije ljepotice  žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svežije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti.I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu i cvijeću i tako to.Hoćemo,ali kasnije.Polako,po redu.

Ma jok boni. Ne ide to tako. Priča je o anterihjama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici kad joj se noš nije anterija izvezla ni natandarila. Pa onda kad se obuče mora se malo pronosati,pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati,vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli.Hoćete sve nešto preko reda,bezbeli. Mora sve redom.

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i lijena ženska čeljada.Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote.Ponekad bi im se posrećilo pa bi nešto nalik našim anterijama naprevili.Urijetko.

Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene.Đez ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš?Ima zlaćani sjaj da uguši pravu ljepotu.

Malo skrenuli,ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.

Mi gledali i pregledali,čak i baterije poneko upotrebljavo, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli.Ako ne znamo protumačiti i skontati,znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati.Tako je najlakše i tu zabune nema.

Pravu i najljepšu anteriju može žensko čeljade samo sebi i prema svome tijelu izvesti.Ko će bolje od nje znati kako tijelo ima,koliko krivina i oblina i na kom mjestu ima?Niko,pa ni dragan. Ima on čitav život da to upoznaje, pa ne upozna , niti domozga,  kako ta ljepota biba i uzbibava.

Kućna anterija se vezla, za dragana, muža, đuvegiju, zagonđiju, muškarca koji traži ljubav žene, djevojke, djevojčice i uzvraća, debelo uzvraća. One su se još manje  štedile i u vezu i u ljubavi. Takav vakat bio i takva im narav bila.

I danas ženama tijelo iste želje sniva,da je dragi ljubi i miluje. Ima toga, ali urijetko.Neki srketli vakat; žena može samo stat pa plakat. Svi negdje jure i žure, ali zaboravili da se igraju.

A nekada?!

Ljubav je sve što se imalo, bez obzira na bogatstvo i usud. Uz ljubav je išla i sreća i nesreća. Danas je sve to zaboravljeno.

Konzilij je bio sretan što je bivstvovao i uživao na izdisaju tih sretnih i prelijepih dana. Konzilij u našim pričama nije toliko bitan. Oni su samo blentovije natandarene u priču, da bi se istakla ljepota grlica, anterija, nevinosti i ljubavi.

Da li su oni znali nešto o ljubavi?

Tanko.

Učili i učili, al ko pačićići mali urijetko šta naučili i najčešće kvarili. Ovdje ne govorimo o takarenju.To imaš ili nemaš.Sa tim se rodiš ili ne rodiš. Mere se nešto i naučit, ali od žena. Zato se konzilij družio samo sa ženama.

Da li su znali vezove? Poneki je i nešto ko nabado. Ovdje ne govorimo o takarenju. Riječ je onoj nježnosti što povezuje ženu i muškarca,  na putu kada za njih ništa na ovom svijetu ne postoji , osim njih dvoje i ono što oni tvore , a što se ljubavlju i sevdahom zove.

Šivenje i vezenje anterija se znalo otegnuti oho, ho.  Kada bi se koja anterija zavšila, rad bi prestao i ženski svijet bi se divio umjetničkom djelu.

Svaka anterija je bila unikat i priča za sebe, jer je iz ljubavi,  za ljubav rađena. To nije bila još jedna,  duga vezena ženska haljina. To je bio krajolik skladan po tijelu žene domaćice joj i mjeri ljubavi, što u susret te žene jedri i brodi.

Sve zaradi onog nekog blente, mahalaša il’ čaršijca.

A šta je on znao?

Skoro ništa!

Nasmijati ljubu dok joj se usta u zejtin ne pretvore.

Muziku pristaviti da je suza gane i natjerati je da joj svaki damar  plane. A ona uzdrhtala samo hoće da lebdi i pleše da velove ljubavi traži i da se preda.

Praviti se da mu nije stalo, a mjesec i sunce mu srce može stati koliko je. Ali kada se preda , žena znade rašta je anteriju vezla.

Po najsitnijim detaljima  tijela koji će biti prekriven, brižljivo su birani detalji, boje,linije, zavijuci, krugovi i opet boje. Puno boja i detalja. Svaki detalj je odgovarao mjestu i dijelu tijela koji će se sinhronizovati sa haljinom. A bome i rukom đuvegije.Nije ona uzimala mjeru ruke, ona je u njenom krhkom biću , u žardinu,  u  dojkama njenim ucrtana.

Sve je bilo krojeno, otisnuto i zategnuto do u tančine, da istakne dio  tijela koji se vidi ili koji će zaiskriti i nenadano biti izložen i viđen. Pa opet bježati, iskriti, iskakati u igri lova i strasti. Bježi čedo,  ženo,  bježi  i sakrivaj se da bi sebe poklanjala.

Zajedničko svim anterijama bez obzira na namjene i boju  je bilo da su imale duboke izreze. U rukavima do iznad ramena ; do žile kucavice, u grudnom dijelu skoro do pubičnih slasti. Predio oko nogu  do svilenkastog đardina,  što je konzilijev omiljeni izraz za izvor ljubavi i života, se prilazilo da posebnom pažnjom.

Jel to onaj raj za koji se mre; jeste. Prekrsni vrt mirisa , boja i slasti od kojeg se čovjeku sve zamanta i on ,aman,  hajven biva. Čovjek ne bi nikad puta izlaska iz njega mogo naći, sve i kad bi poželio da ga nađe.

E taj vrt treba poslijednji da zatitra u nagovještajima , dok mozak blenti nekom ne smuti. Zato se vezu na tom dijelu najviše pažnje posvećuje.

Ti izrezi nisu uređeni i krojeni tek tako. Imali su svoju svrhu.

Svečane anterije su  imale prigušenije, zagasitije ali ne i manje lijepe i efektne boje. One su otkrivale bogatstvo haljina, bluza, košulja, suknji i podusknji, velova , vezova, boja  i šara i svih mogućih ženskih nošnji  i nepoznanica koje su se u anterijama mogle kriti.

Bezgranični nizovi kombinacija boja i sakrivenih čuda što se kriju,što bježe,ali što hoće i da izlete i da se daju. Čari zadivljujuće i ugodno za oko posmatrača, ponos za vlasnicu spektakla. Kada se divota,taština i želja jave , šta će ti bolan onda anterija.

Neka nje.Sve bi bilo mlako i nekako reda radi. Skine se ona , skine se on pa udari. Nije to to. To samo seks i ništa više. A to brzo dosadi i eto belaja; il'ona il’ on,u ovom srkletli vremenu najćešće oboje; uzduđenja nova koja doma ne mogu naći , negdje drugo traže.

Kućne i djevojačke anterije nosile su se samo u trenucima najveće intime, uglavnom noću i za posebne prilike. One su bile od laganije svile, koja se uvijala oko krajolika kao snijeg oko brdašaca i dolina.

Opisali smo vam anterije, uglavnom, izreze na rukavima, grudima i među nogama. Sada zamislite bijelo mramorno žensko tijelo kada se uvlači ili izvlači iz anterije.

Ne , to nema smisla i priča o anterijama gubi veo i draž.

Oma nije došao,htio je ali nikako nije mogao naći zdravstvenu.Dok je izvadio novu konzilij izašao,samo Deba osto još mesec dana.Kad su ga drotovi pendrekali,grizo se za jezik da ne vrišti , pa ga vaskolikog podero.

Dvije stvari tada nisu razjašnjene.Zašto je Dobri zalego na maksilofacijali

i kako je Deba završio sa njima?Mnogo kasnije se to u nečijim dnevnicima pronašlo.

Dnevnici su tuđa intima i njima uovoj priči nema mjesta.

Dosadilo Mojsiju oni stalno u zatvor ,i vazdan  neke belaje tegare, koji im prolaze  kao neke van take fore.

Jednog dana ide ti on Titovom sa Zlatom prema akademiji,ona kasni na posao,on na predvanje.Njemu u glavi Hercine,Lenjivca i Dobrine fore i zatvori.

Komšije kažu za sve bila kriva sevdalinka Joj,Crven Fesić mamo.Znaju to oni dobro;vas cijelu noć nisu mogli spavat od Zlate.Ona svako malo zaleleće:Joj,mamo mamice. A Mojsije samo malo glasnije ukće,ko puh;uh ,uh. Mislili da je zub ili stomak boli,pa je on lijekom nudi.Zato kasnili na posao.

Na uglu Kulovićeve, u žurbi prešli ulicu van pješačkog.Drot ih zaustavio,traži ličnu i pare za nesaobraćajni prelaz preko ulice.Prekršaj je to.Mojsije ni jedan ni dva i fljas drota u čelenku.Zajeban štos imao.Glava boli.

Drot se složi ko Lenji, kad se gangrenira.Namah ,na mjesto obeznanenja.Nema ti u Mojsija zajebancije, kao što je nije bilo ni kod onog biblijskog.Ako je neko njegove visine,niži ili zeru viši, ni jedan ni dva nego fljas u čelenku.Ako je viši ili krušniji nogom u bijele bubrege,pa fljas u čelenku.Rezultati isti,KO u drugoj sekundi.Nema brojanja do osam,samo se hitna pod hitno mora  zvati.

Spengaše Mojsiju dok si reko ašlama.Narod kaže dok siu reko kritva ili keks,ali mi nećemo.Prvo keks asocira na seks.A drugo Mojsije mrzio britvu više od pjesme jesen dođe,januke i kruške zriju.Mirisala mu na krkane i papke.

Odleža on petnaest dana u bajboku.Pokvari  planirani petnaestodnevni odlazak na more sa Zlatom.Ona jadnica svaki dan u centralni mu dolazila i ponude nosila.Te godine nisu na more otišli. Završila se sezona dok je Mojsije svježu havu ponovo počeo disati.

Poslije se Mojsije u poverenju izjadao Dobrom.Grizla ga savjest.Deba po običaju spavo,Lenji dobijao vještačko disanje,Herco se ganjo sa Lelom Jelom Jelenom po šiltetima i jastucima.Jal se šilteto,jal se jastučio,ne mre se prokužiti.

Neko bi reko to mu je isto.

Deba bi mu reko nije,konju jedan.Hajde probaj takariti na šiletetu,pa onda na jastuku i št ćeš skontati?Skontat češ da se na šiltetu šilteta,a na jastuku jastoči.A to nikako nije isto.Jer ako se prvo šiltetaš,pa udariš jastučiti,sve vičeš jesam blesan ko me navali na ovaj belaj.A ako se prvo jastučiš pa promjeniš na šiltetanje,lakne ti duši i sve vičeš ;joj rahatluka  mamo,mamice. A onoj tvojoj takarneki sasvim svejedno.Njoj je samo do joj,mamo mamice.

Oma tugovao za kosarom Kosom Bibanović,preminula prelijepa djevojčica.Jadnica ,mila grlica naša.Galopirajuće je u petnaes dana pokosila.

Mojsije nije   imo love da plati kaznu na licu mjesta niti love za ljetovanje.Sve spisko u drvenu džamiju onu ,dva mjeseca kada je bila disko.

Tako ti on duma o tome i priča Dobrom.

Godinama kasnije Deba ga izdo.Sjedi se ,muzika leprša.Mosije navalio na Dimitrije sine Mitre i Vranjaku.Bilo se u fazonu vranjanskom.Onom fazonu , kada se Dobri opiči i hoće da vrati barem jednu iskricu srebrenog srca ,vezenog rozaklijom,ribizlama i ljubičicama.

Tada bi on čopio neku pjevaljku u kafani,najčešće kod Mehe ili Zize,nekad,u domu milicije,kineskom restoranu,osminama.Nikad sa čaršije.Nije morala pjevaljka dobro da izgleda,morala je  samo dobro da pjeva Mito bekrijo.To je bila izuzetna rijetkost koja se dešavala na priliku jednom godišnje.Da je zlatna bila , Dobri je ne bi ni treščicom dodirno.Bar bnije pred rajom.Uvijek im garantovo da ih neće niko prstom taći, ako one neće.One su manje više htjele ,jer bi  se veče  Frke krasotice ,pretvorilo u veče uspomena, ljubavi, tuge i boli. Pjevaljke to itekako razumiju i osjećaju.Tada se savim jednostavno i sasvim prirodno budi želja  da te neko nježno miluje i ljubi.

Debu stari pritisno da ide u armiju.Tri godine ga izvlačili drugari.Mojsije ni jednom da zasvira onu voćnu.Kaže gdje si ti vidio da se kruške i jabuke miješaju.Ljut Deba na Mojsiju.Gdje ćeš ba ići u armiju, a drug ti,može se reći,najbolji neće želju ispuniti.Ljut toliko da je samo čeku dobru priliku da mu zaviče.

Prilika nikako da se ukaže. Ili se zapjeva ili se prepije,a  najčešće neka ili više njih  zajauka,pa se nema vremena za belaj. Tako vrijeme prolazilo,on taman skonta fol kako da ga provali a Mojsije hekne ramunjik o ledinu i nema harmonike ,baš kad je Deba htio da zucne.Prosvijetli mu se;Mojsije prorok pa sve vidi.Uradiće on to nenadano kad se Mojsije zadevera.Jedne večeri probudi se on bunovan ,u nekoj bašti,muzika treperi i on dreknu.

Jebalo te Mojsije pašče. Ti nisi imo kinte pa tres drota i u bajbok.Svu lovu za Zlatu .spisko kod drvene đamije u disko.Nisi htio da se stidiš pred njom,  što nemaš love.

Svi zanijemili.samo jedno od njih pojma o tom imo.Mojsije nadrko obrvu na Dobrog ovaj samo sliježe ramenima.Mojsije shvati da ga Deba čuo kad je priznavao.To mu namjera bila.Svima znano bilo da se Deba znao uhinjiti i nalik vaojeru pokazati.Samo nije znao da će konjina voliko čekat.Kad ti žensko čuje da se neko za nju žrtvovao ,zahvalna je  i spremna na žrtvu  ko slatka krofnica.A ovoliko se žrtvovat ko Mojsije, to je barem za zdjelu medenih krofnica.

Zlata pita;jel tako,on ni jedne ,zacrvenio se ko bulka,sageo glavu ,samo što je ne pokrije rukama, ko jungferli curetak kad se pomene crveni fesić.Diže se Zlata za ruku ga jami i pravac odaje.Ne prođe predugo , taman onoliko koliko njoj treba,a Zlata cvrkuće:Joj ,mamo mamice.

Poslije maksilofacijalne više ni jednu nije tebalo zvati.Ni pjevačice,ni sestre,ni polusestre,ni dalje  i bliže sestre,čak ni najudaljenije,ni bilo koju žensku.Tada se Lenji malo razvrijednio i sa Debom naplačivao ulaz.Nije to bilo ništa strašno.Morali su ,inače bi bankrotirali i od sevdaha ništa.Toliki promet bio.To se nije smjelo dopustiti.Flaša žestokog po izboru za ženu koja ulazi.I ništa više.

To se malo po malo pročulo da su počele dolaziti i iz drugih gradova i država. Pančevo, Beograd kraj Pančeva,Priština,Knić kod Kragujeva,Rijeka , Leskovac, Priština,Mitrovica on Šćipetr.Bilo je tu Poljakinja,Čehinja,Njemica, Francuskinja, Italijanki, Norvežanke,zalutaše i dvije Japanke,Francuskinje se opetovale i navadile.

A šta je bilo na facijali?

To  je već duga i druga priča.

-Opet ti. Koji  si sad pa ti i šta trebaš?

-Niko i ništa mi ne treba, nego poslo me Semiz sa ovom hablečinom da nešto ne zabrlja.

-Pa gdje mu je uputnica.

-Nema je.

-Što je nema ?

-Otkud ja znam,zato me Semiz poslo s njim,Kaže vodi ovu budalu na makilofacijalu.

-Što mu nije dao uputnicu?

-Nije ga mogo ništa razumjeti,pa je nije ni dao.

-Vodi ga nazad Semizu da mu da uputnicu.

-Bogami je neću,znaš kakav je Semiz kad poludi i eto ti odmah otkaza.

-Gdej radiš?

-Nigdje.

-Pa šta ti može?

-Sve,ima ti taj pamćenje ko  slon,kad god se zaposlim eto ti njegova habera i ja otkaz.Poslije bi haber stizao i prije nego što bih pomislio da se zaposlim. I zato se ja i ne zapošljava. Nisma lud tolike otkaze nabešati. Nije ljucki.

Konta dotur vidi budaletina , ali zna da se valja se kačiti se Semizom, pravo natakaren  čovo, Ipak  nema mira .nego mora da pita:

-Semiz je na abdominalnoj,kakve to veze ima sa srcom?

-Nikakve , ali ga poslo ga onaj Solaković sa kardiologije kod Semiza ,jer ne smije da ga operiše,više puta izmasakriro pacijente.Neki umru,niko ne preživi. Nema treće u Sole.A i očelavio pa prešo u okarinoglavčeviće- U njih niad pameti nije bilo.

Ovaj se razumije u medicinu konta doktor ,ali ga ipak pita:

-Ovaj tvoj ,neka budala kažeš.

-Nije moj,ne poznajem ga, ali je lud ko struja.

-Kako znaš?

-Ništa ga ne razumijem,ja samo poslušo Semiza.

-A šta si ti radio kod Semiza?

-Ništa,donio Musti Ominu knjižicu.

-Ko je sad Musto i šta će mu Omina knjižicu?

-Musto je bio jedan pjano i Semiz ga nije htio operisati, jer je u njegovoj knjižici njoj pisalo ,da je on lično, Musti operisao slijepo crijevo.A nije,operiso je meni,na Mustinu knjižicu. Zanmo to i Semiz i Musto i ja. Ali se svi pravimo mutavi. Takav vakat.Musti trebala knjižica na kojoj piše da nije operiso crvuljak.Ja knjižicu zdipio Omi.Njemu ne treba ima đozluke  i odnio je Musti  ali ni njemu nije više trebala.Rikno čovjek.

Doktor zove sestru,ona ulazi,on joj pokazujući na Hercu kaže, vodite ovu budalu na peti sprat,papilome lingve i ne dajte mu da priča,sve pretrpite,samo mu ni za živu glavu ne dajte da priča.Pomutiće vam mozičak.

Vidi dotur da se ovde baš ništa neće završiti kako treba,ali mora da pita:

-Dobro,sve je to u radu,ali  tebi nešto fali debeli?

-Ništa ,ja sam zdrav ka slon.

-Onda razlaz da te moje oči ne vide.

Vidi  Deba  da se i Herco  uvalio.Uvaliće se i on , u tren skonta rješenje i smije se doktoru u lice.Doktor ga prati na vrata,izgubio strpljenje samo što ga ne gura.Izlaze oni u hodnik.Vidi doktor nekog pacijenta guraju na krevetu,a ovaj nešto očajnički gestikulira.

Deba se još više rzavaljuje od šege,ne može da se kontroliše  i valja se po podu čekaonice.

To je Lenji zalego u kauč,četiri hamala ga nose ,a on obadvjema rukama pokazuje na otvorena usta i krklja.

Doktor ga ništa ne razumije,samo odmahnu ruku i kaže peti sprat,pepiloma lingva.Sestra nije na svom mjestu.

Doktor konta,glupača , sigurno joj sada   onaj nešto priča i nek ga ona sluša i ne razumije.

Deba ode sa planom u glavi i brzinom u nogama,a doktor sam sebi naglas  kaže.

Luda li dana i još luđih insana,ljudi moji.

Gleda na sat,dvadeset do dva,a on doručkovo nije.A svijet pun hajvana, koji se baš danas došli uvaljivati  na maksilofacijalu sa papilome lingve.On je  u svojoj praksi imo jednu papilomu u pet godina,a evo danas pet u dva sata.Nije pet nego četiri,prešo sam se.Smuntali me manijaci ni sam sebe više ne može razumjeti. Garant ćer se peti preko štele uvaliti.

Kad evo ti Semiza ,gura kolica i kaže mu:

Evo ,jedna sasvim obična papiloma lingva i dobro mi ga pripazi.CK i Branko M. mi dali izričit nalog da ga skrbim.

-Ali ti si na abdomalnoj,šta imaš sa papilomom.

-Ništa,ali znaš kakve su over hablečine iz CK,pogotovi njihovi glupaci iz SKOJ-a.Oni ti pojma ni o čemu nemaju,a zemlju vode.Naravno u propast.Sve sami goli papak i vukojebinaš.

Neće ovoj lijepoj zemlji na dobro izaći.Nego ni jedne nikom i ima da ovog   paziš ko malo vode na dlanu.I da znaš da je i Luca već zvala i pita da li je Baška Baša ordiniran.

-Ko je sad Baška Baša?

-Uzmi uputnicu sve će ti se prosvijetliti.

Skoro bijesno se otrese Semiz i na vrata mrmljajuči:

-Ja ,hajvana, majko moja.Nakotilo ih se ko maćića poslije vijanja po veljači.Ne more ih svijet više tegarit.Ne sluti na dobro.

Smjestiše petu papilomu,odjednom tišina i mir.

Uh,- odahnu dotur -očas će kraj smjene , ne bi valjalo da šesta zakuca na vrata.

Ne prođe  ni minut minuta,  a četiri drota nose  Debu i pravo kod onog dotura koji je odahnuo.

Deba  se u rukama drotova  presamitio i drži za usta,iz njih krv na sve strane, ko da ima menstruaciju,treći dan.

Doktor sliježe ramenima,nikoga u prijemnoj čekaonici nema.Primi glavnog drota,onog sa tri pruge  za ruke,u lift ,pa na peti sprat.

Papiloma lingve.

Konzilij na okupu.Ko bi reko.Začudo svi leže u istoj sobi. Po hodnicima bolesnici vijaju sestre , traže smještaj. Kažu neka rulja ih izbacila.

Sestre u sobu i počnu se sa varat smijati .

-Blentovije , ma gdje ste vi dosad. Samo smo na vas čekale da fešta može počet. Ovaj vaš najavio rapsodiju u plavom u verziji Bjelave bles. On već solo partituru izvodi.Sa'ćemo mi , moramo one papke u podrum turiti , da se ne žale hećimu zna nas. Ne može nam on ništa. Nikad nije mogo, ali ima veze u administraciji. Tamo uvijek zlo od gore matere.

Odoše cvrkučići.

Debi s eosmjeh razvalio od uha do uha.

Mojsije ga pita   šta mu je bilo,on nešto frljfa. Začudo, Mojsije ga ništa ne razumije. I sliježe ramenima. I odi vratima:

-Idem tražiti Sestre.

Herco pita Debu šta mu je bilo,ovaj nešto frljfa. Začudo ,Herco ga ne razumije , ali ne sliježe ramenima boji se srce će ga heknuti, ali odi vradima:
Idem tražiti  i Mojsija.

Lenji šareti Debi šta mu je bilo,ovaj nešto frljfa . Začudo Lenji klima glavom,ali ga ništa ne razumije. I odi vratima : Diže tri prsta u vis i kaže:

A, aa…

Deba skonto, to Lenji kaže ide tražiti Hercu.

Dobri ništa ne pita.Deba mu zahvalan do kragne.Bole ga usta i sve u njima gori. Isto k'o da je  po kile pečene mlade janjetine, tek skinute sa ražnja pretvorio u jedan zalogaj.Htejde da se oblizne, ali ga toliko zaboli da se počeo previjati , ko da ima PMS. Nema to veze sa anamo onom ženskom boljkom. To je kod Debe uvijek značilo Pred Maestralno Serundanje.

Morali ga prvo odvesti Semizu,jer se ustanovilo da je fenomen i da je imao dva crvuljka. Tako piše u bolničkim papirima. Svi osim Semiza se ibrete . Svi se počeše čuditi Semizu.

-On samo poviče to je kod ovih bjelavskih mahalaša sasvim normalno. Oni su tako obdareni organima i pomagalima , da se ne bio čudio da je večina njih rođena sa dva ili sa viškom anamo onih.

Sestre na abdominalnoj zinule ko žene ko žene koje nikad nisu vidjele anamo onog. I pitaju šta će sa debom.

– Namah ga vrnite na maksilofacijalu.

Vrnuše ga  na maksilo facijalu tek  tri četiri dana. Skrivale ga svojim tijelima da ga Semiz ne prokuži.   Pravdale se trebalo je takog bolesnika malo pomaziti da se prije oporavi. Deba se nije mogo buniti. Zna , frfljo bi, a nije red pred damama frfljati. A činio mu se taj tretman sasvim zadovoljavajući..

Deba pameti poslije bolnice došo ,ali se  nije   promjenio.Podrugivo se sada za pet šest slonova  i sedam osam lavova odjednom,ali nikad više ni jedne pred drotovima nije progovorio.

Znao je da ga čekaju.pa instikte izoštrio.Kupio tamne naočale bez dioptrije i na njih  retrovizore ugradio. Sve misli da sa njima pametnije djeluje.Vidjeli ga šminkeri,pomislili neka nova moda i odjednom vas cijeli grad puna šminkera sa tamnim naočalama sa retrovizirom.Jedina je razlika bila što su šminkerske naočare  imale veliku dioptriju,pa su se šminkeri sudarali sa svačim,posebice sa banderama.

Deba ih natakario.Reko im  da je na zapadu moda ako zatamnoš naočare sa dioptrijom, šest i više, i na njih natandariš retrovizore.Retrovizori daju široki i svestrani fokus misli,a dioptrija prodiranje u bit problema bez pogleda na spoljni svijet.

Tog ljeta se Mojsije nešto ljutno na drotove;zbog Zlate odmurijao petnaest dana.

Nije ni zbog Zlate nego, zbog konzilija.Tako se on opravdavo.Oni svako malo u zatvor.Njemu se čini u inat njemu.Vazda zaglavinjaju kada njega nema.

Uvijek Dobri,Lenji ,Herco i Deba.Omu nisu dirali zbog đozluka,a imo pronicljiv pogled,a Baška Baša imo pune ruke posla ili šta li već ,pa im tada nije pravio društvo.Raspušćenica pun grad.Trebalo je sve to osvojiti i podmiriti.Blentovija skontala da mu je to osnovni životni cilj.E,vala,jes mu neki nijet!

Mojsije se čudio sebi.Ja,vidjelac pravi, a blentovije ne mogu prokužiti. Kad je prvi put posumnjao u sebe,kao da su mu moći oslabile.

Ovako je to počelo.

Prvi put zaglavio Deba isti dan sa njima,ali deset dekika  prije njih i ostao u apsu petanaest dana poslije njih.Ono izašli za par sati.To je ono kad su jahali konje.

Nije ni konje nikad jahao sa njima,ni za njima ,ni ispred ,ni pored njih,jebo ih pas.

To mu najmilija i najsočnija psovka bila.Druge nije imo.Osim jednom kada je opsovao.Jebo vam pas…

Nije sa njima ni lavove vodio na pišanje.To je ono kad su njih  četvorica drugi put otišli u zatvor.Deba opet osto petnaest dana ,a njih trojicu jopet pustiše nakon dva tri sata.

Valja sva  to  ispričati,malo poslije, Mojsije u radu čeka,a naoštrio se.

Nije se ni ligurama niz bob stazu spuštao sa njima.To je ono kad su oni treći put otišli u zatvor. Deba ostao zna se koliko vremena,a oni izašli poslije uobičajenog vremena.

Ovo se još nije dogodilo,ali on zna da će se dogoditi,jedan kroz jedan.On već vidi njih četvoricu kako se spuštaju ligurama sa nekim ženskinjama,điđi-miđi prije,pa điđi-miđi u i niz bob stazu.

I ovo ćemo ispričati kada bude vakat.I zna isto tako jedan na jedan;trojica će izaći ,a onaj konj jedan što nikad neće pameti doći , će opet petnaest dana u centralni otići.

Puco Mojsiju prsluk i za konje,i lavove i ligure i za zatvor.Nije ga briga ni koliko za rahmetli komarca što na slona kidiše.Bolan ,te ti apsane slijedile poslije sedmodnevnih điđi-miđi parti.

Konzilij poprimio moto od Sarajevskih Cigana:

-Nema fešte doli  džidži-midži takar od sedam dana.

Anterije još nisu bile bile prošlost,ali su se oni sve više udaljavali od nevinosti.Ona tek ponekad  bljesne ,kada neka nova ljubav u srce sleti   i prstom upire one bjeline i snove,što polako prolaze.tada oni plaču i ljubav vode.Ove neke nove ženke se čude,ali im ne smeta,jer dobijaju šta žele i što više nikad neće  od drugih dobiti.

Nebeski jahači to rade ,kao da nikad više anterije neće vidjeti.I ne rade to njima.To oni ljubav vode sa Proljećem, Zlatom,Frkom,Jelom Jelom Jelenom,Malom guzom,Kosom,Hanom, Ankicom ili nekim drugim mirisnim đardinom svoje duše..

Te djevojčice su se rađale da bi njihove ljube,žene bile, nalikovale su samoj ljubavi,snovima i cvijeću. Koliko mnogo cvijeća ima,koliko tisuće vrsta ih ima.Niko nikad spoznati neće.Koliko boja, mirisa i valera svega toga,još manje je moguće dokučiti.To bi bilo isto kao zvijezdice  i njine sestrice brojati.Svaka od tih djevojčica je  jedna prekrasna maglica.Imale su samo jednu jedinu manu.Zov majčinstva.Neka.Tako treba.To je najdivnija i načudesnija mana ljubavi.

Bog Milosni je žene obdario ljepotom i sjajem da bi im ljubav muževa darovao.I njihovu njima.

Nikad niko nije čuo za zov očinstva.Njega, muškarcima majčinstvo neuslovljeno poklanja.

Išlo Debu tih petnaest dana centrale ko budalu novine.I tri mjeseca bolnice ,čudo jedno.

Drugi put u bolnicu išo kad je Dobri ležo na maksilofacijali zbog papiloma lingve.Debi neko objasnio da je to neki piklić narasto na jeziku.

Za njim prvo Mojsije,ima šuhu da ima papilom lingve.Doturi ništa ne vide,ali čuli da je Mojsije prorok ,pa ga prime.

Čuli Deba i Herco da je Dobrom  i Mojsiju krenulo ko budalu novine  i otišli da ih  zavedu među pacijente.

Našla se ona ista hablečina koja je Mojsija primila.Herci već tada bol duše iz nosa virila.Prozove ga doktor,ustane Herco  i u ordinaciju.Deba za njim,doktor ga zaustavlja i kaže jedan po jedan.Deba se zavali u smjeh,sliježe ramenima i izlazi.Gleda ga doktor i sam sebi kaže:

-Joj budale,ljudi moji.

To mu  je jedina pametna tog dana bila.

Pita hećim Hercu šta mu je.On odgovara da ima slabo srce i pokazuje nalaze.Ono crno na bijelo dva puta ga hercika strefila.Naglašava da ga svako malo herc strefi,naročito kad Lela Jela Jelena safirli anteriju obuče.

Pita ga doktor  kakve veze imaju anterija i srce.Nikakve, kaže Herco ali njega srce uvijek hekne, kad vidi  Lelu Jelu Jelenu u safir anteriji.

-Što ona ne promjeni safirli i ne obuče drugu.

-Promjeni ona,ali njega srce onda ne strefi.

-To je dobro .-kaže doktor.

-Nije Leli Jeli Jeleni dobro.

-Kako joj nije dobro?

-Zato što onda nju strefi srce.

-Zbog čega nju strefi srce.

-Zato što mene nije strefilo srce.

Doktor ovo ne može razumjeti pa ga jednostavnije pita:

-Ajde ti meni sve polako ispričaj da je to mogu razumjeti.

Herci drago što on obrazovanijeg od ,većme sebe može  nešto naučiti,pa objašnjava,polako i po redu.

-Lela Jela Jelena ti je moja djevojka.Kad joj se primerači, obuče biserli haljinu i mene srce strefi.I sve je u redu.Jes,ja kasnije moram kod hećima,ali šta se može,naviko ja.Ona bi da me poštedi i  ne obuče biserli haljinu i mene srce ne strefi,nego nju srce strefi.Kontaš dotur.

Doktor ne konta,ali kaže kontam.Herco zna da ga hablečina ne razumije i nastavlja.

-Nju herc strefio zato što mene nije strefio,eto to je tako jednostavno.A to mu znači da takara ni i onda nju strefi srce.Ne može joj srce bez takara disat.Zato ti ona uvijek obuče biserli anteriju i mene srce uvijek strefi.

Doktor zino ko peš,ulazi Deba bez kucanja i još se baildiše od  od smijeha i kaže:

-A dotur,ne mere ga čovjek ništa skontat.

Jednom je neko od konzilija natakario Lucu ,sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio ,ali moro Srela ga Luca slučajno u gradu,nije ga poznavala.Baš je nešto gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslijeposlije vulkana..Gospodična uvijek nacifrana bila.Ide ponosno uzdignute glave ,a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.

Kad se Luci neko svidi ,ona ti svaki dan dvojicu u apsanu šalje, dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.Dobra u svakom pogledu bila,a voljela anamo ono i te kako voljela?Krvnički.Tako je narod olajavo.

Nećemo detalje :ali tu je i perje i kože letjela.Ni sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi bolje izveo.Zato ona u apsane slala sve,ali ni jednog od kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Znala šta se u gradu radi.Osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekinu je u po posla.Dala da se stvar ispita.

Imala moć u supu,haman   ko Wolf.Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu Tereziju ,nije mu gino pržun.Izbirljiva bila,haman  k'o kraljica.Ako izgledom i stasom nije za garde,  nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana zavisno od nezasluga.

Međutim , isto tako, kažu da se niko nije mogo pohvaliti da je povalio.Nije to zbog nekog straha ili đentlemenluka,već jednostavni nisu kružile priče.Tu je nešto bilo sumnjivo.Sa jedne strane se taslači ko kuja u tjeranju,sa druge   je niko tako.

Vidio Deba Lucu.Znao je otprije,vidio joj noge kako su  od zore do podneva izlazila iz onog malešnog auta.Duša mu zatitrala od pomisli na tu ljepotu.Nije se podrigno, nego uzdahno,nježno, čeznutljivo, hajvanski zablenuto.

Čuj,moliću vas lijepo;Deba zaboravio na podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno  se deba sa Bjelava :

-Nije ti neka kazna Luco.

Pet u cugu rikno i predevero;da ga ona čuje.Nije ga dopalo ono što se nado.Dopalo ga ono čega se nije nado.

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i  pričulo.Ima levata i ljubavnika.Levati misle da mogu, pa nagraišu.Ljubavnici znaju da mogu  čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj ljudi moji ne zna se koja je krcatija i koja se više biba.

Samo opet niko ne zna kako anterije izgledaju.Čak ni zaprisegnute tračaruše,sufijke i sihiraste hodže.

U  momentu onog svrbeža ,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu : Upomoć.

Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.

Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek. Gdje gori.Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam.Nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.

No,to je zapisano u jednoj drugoj bajci,pa ćemo pustiti da ona o tome priča.

Mi ćemo samo kraj penijeti,jer smo čuli da ima ljudi da prvo čitaju kraj neke priče,pa onda počnu od početka.Pametni ljudi.Kako ćeš neupućen čitati šta će se desiti?

Čuše Lucu kako zajauka : Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske visoko rangirane drotovske sekretarice  nije prolomio takav krik bola i očaja.

Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.

Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha , do uha.

Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je  kraći,strukiraniji i utegnutiji.

Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale protiv pomračenja sunca moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.

Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.

Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti  dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu kada srce ili medne usne na ljiljan nabija.To poručuje ona knjiga o pticama,ne mi.

U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala.Eto šta ti je nauka skontala.Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila ,da se nabija.

A jopet ,neke se nabijaju, ali ne umiru.I opet se nabijaju ,i nikako ne umiru.Ne moš’ se snači,nisi pametan.Ne pristaje ti ništa drugo nego nabijaj,sigurno ne'š mašiti.Ako mašiš , e ond asi nagrajiso jer se upisa u levate.

Ne može ćovjek ništa uhavizati.Joj ludih ptica ili još huđe nauke.Samo bi se nabijali.Aman ko Luca i ubačeni elemenat.Ali oni pametni ; oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci ,mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce ,prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i  onda spokojno riknuti.

Reče  jednom Mojsije  prijateljski nastrojenom ,ali stvarno obrazovanom i  pametnom policajcu,onom Esi Mulhasanoviću skoro pa naša raja:

Jebo te bjeloglavi sup.Mislio se izvući na lešinare.

Čovjek sa zvijezdom na ramenu puko od šege, pa otišao.

Deba zino i  zamislio se.Nikako ne može da ufrštulji i čemu je fol.Moro jeprobat  to   lično ispitati.Zna on ,bez muke nema nauke.Prišo nekom drugom drotu i podrigno se:

-Jebote crnoglavi SUP.

Uvijek mislio orginalnost prije svega.Drot puko od šege.Kad se presto  smijati , za pendrek,dvije tri vaspitne,onako drotovski,krvnički po bubrezina, pa u Debu u  bajbokanu.

Osta Deba petnaest dana u Centralnom.Nikome se nije javlja.Pomalo pišucko krv.Nije stigo da se ikom javi ,čitavo vrijeme konto gdje je pogriješio.Skonto.

Izašo iz centralnog i onom drotu pravo u stanicu i sa vrata se dere:

– Jebo te bjeloglavi sup.

Drot se razvali od šege.Deba taman da bude zadovoljan   sobom,a drot vaspitnu u ruku i hek , onako krvnički,drotovski po beubrezima,sada tri četiri puta.

Deba novu rundu,petnaest dana.Promokrio Deba krv ,ko da se olovkom ponovo počeo u nos spucavati. Prođe mjesec niko ne zna gdje je.On se nikom ne javlja,konta gdje sada pogriješio. Nije mogao dokučiti.

Izađe on iz centrale,menstruacija ne prestaje.Jest manje je obilna i manje ga bubrezi bole,ali ne popušta ni bol, ni krv. Debu nikad ništa nije moglo zaustaviti.Kad on nešto nanieti tako mora biti.Opet pravac kod onog drota i pomirljivo će:

-Reci mi jaro,matere ti žive, gdje sam pogriješio.Ajd’ prvi put razumijem.Ja htio orginalan i različit od Mojsija biti.Drugi put sam od riječi do riječi sve isto ko Mojsije kazo;a ti  mene hek,još jače nego prvi put,pa opet u centralni.

-Kao prvo ,  nisam ti ja jaro. Ja sam drug ili organ,kako ti volja.Kao drugo,nisi oni akcenat stavljo gdje treba, to garant,kao treće nisam te vaspitavao zbog toga,nego zbog tvoga podrigivanja.Čitav grad nas noću zove i budi zbog tvog hrkanja i podrigivanja u snu.Ne može se čestiti policajac, čestito   naspavat. Pala odozgo direktiva,ženskog je roda,prvi put kad nešto policajcu zucneš,makar to samo „a“  bilo,hek vaspitna dva tri puta,pa u bajbok.A ako šta opet porogovoriš postupak ponoviti,koji degenek pride dodati.

Pa se razvali od šege ,pa hek pet šest puta po bubrezima.Deba se bio mnogo razgovorio.Ovaj put je dobro prošo.Nisu ga odveli u centralni nego u bolnicu,osto tri mjeseca.Izvadili mu slijepo crijevo na zdravo.Morali drotovi zabašurit krvave bubrege.

Deba tada bio punoljetan, a nije radio i morao od Muste pjane sa Višnjika posuditi knjižicu. Ovaj dobar i uvijek pijan čovjek bio.Knjižica mu nikad nije trebala.Jebo knjižicu, kad imaš šljivu.Doktori su „ibretili“ kako četrdesetogodišnjak“ izleda ko dvadesetogodišnjak,a Debi drago što tako dobro izgleda.

Jeste da je glavnog doktora Semiza poznavo.Svi ga mi znali. Živio u Derebentu aman do Himzarine.

Himzarina je spoj sa Čapajevom,Jelene Vitas i Sumbul Avde pravila.U tim  ulicama konzilij živio i iz njih na jahanje kretao.

Četiri se ulice na jednom mjestu spajale.Pravi mali trg.Samo još jedna mahala u gradu ima taki spoj.

Puco prsluk Semizu za Debu.Mogo bi ovaj dvaput riknut što bi mu on otfikario crvuljak na tuđi papir.Milicija mu naredila; fikari nepotrebni crvuljak.Bojala se da se bubrezi ne otkriju.

Nedugo zatim Mustu napalo slijepo crijevo.Semiz ga nije htio otvarati zato što je upapirima pisalo : Crvuljak otfikaren,to znači da Musto nema slijepo crijevo.Znao  Semiz i Mustu i Debu,ali htio malo takariti Mustu i uplašiti Debu.

Musto nije mogao dočekati kraj šale i od uplale bubrega rikno.Njegov crvuljak Debi operisali,krvavi Debini bubrezi njemu dohakali.Nikom ništa.Jadni Musto nije imao protekcije kod drotova ko Deba.Njemu je  poetičnije bilo umrijeti od tuđih  bubrega ,nego od ciroze vlastite jetre. Što ti je medicina.I kada se zbuni nekom dohaka.

Čuo Oma za nečuven ulet ,poželio da iskuša  Dobrog u nekoj prilici gdje će on imati kontrolu nad situacijom,nikako da mu se posreći

Jednom on i Oma bili u posjeti jednoj u bolnici.Kosi iznenada pozlilo.Ništa opasno , kažu hećimi. Kad ono tako kažu nika ne izađe na dobro. Ako kažu nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Alu kad žau nita opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihevto i samo natandaren bude. Riknjavae neminovus poetica garantus.

Vidi one žuju,jes’ dobra, poješću joj nešto ko sogan dolmu,samo  se uvali. Dobri prišao i pita:

Gospođice,da li vi to mene čekate.Da imam ružu sada bih vam je poklonio za današnji dan, a sebe i buket za uvijek, kaže  Prever.

Borka, tako joj ime bilo ,se slatko nasmijala i poklonila mu sebe taj isti dan. Poslije tog dana se  nikad  više nisu vidjeli. Bila u posjeti mužu, pa se sutradan vratila kući, na istok. Dobri je bio istinski đentlmen. Nikad je nije potražio jer je u nevekat skonto da je udata.

Da je Deba za to znao rekao bi:

-Joj ,blentovije ljudi moji.Šta ima ako je tuđa žena.Ja bih vala natakario i da tri muža ima.

Kako tri muža ,okle ti to. Kad mogu ovi hadumi iz „islamske zajednice“  šteliti hanefijski šerijat, zašto ja ne bi dao ženama pravo da imaju tri čo'eka. To mu je prirodnije.

To su bila vremena neoprezne mladosti? Ponekad se jednostavno imalo sreće.

Drugi put bili na sahrani jednom komšiji. Neki profesor Simo Počuća, naš komšija ,umro mlad ni četeres. Nije loš bio, ali se volio”šaliti”.

Nešto ko :vidi mi novih cipela ili čarapa pa se uhvati za međunožje i podigne pantalone.Ili vidi što se nebo naguzilo, što je jabuka rodila, pa opet za međunožje u dizanje pantala. Jal’,peder, jal'blentovija , jal’ nedostatak smisla za humor, nismo uhavizali, prerano skino ruke sa međunožja.

Roditelji nas potjerali na sahranu.Mi ne bi. Tada nismo imali respekta prema smrti. Sada imamo. Ne radi nas, već radi tolike mladosti i nevinosti što je pobijena i nestala.

Ali Dobrom se posrećilo. Zato on uvijek govorio:

U svakom zlu nekom hrli sreća.

-Pas ga jebo, najćešće je to bio on.- uvjek bi Mojsije govorio.

Sahrana  gotova. Lenji progovara, još se nije sasvim ulenjio, još se pomalo batrgo. Vala sad bi trebo Simo da ustane i uhvati se za međunožje i kaže, onako šeretski:

„Uh,ljudi moji jes’ me nebo naguzilo.“

Oma povukao Dobrog za ruku i šapće mu: Vidi onu,joj,jes…

Mojsije ga šuta nogom u međunožje i kaže mu šuti ćafire, ni jedne, groblje je, sveto mjesto.

Dobri zastao, oči mu trepere ko farovi na izlasku iz tunela i lebdeći ode.

Oma je opet imao svoj ulet:

-Jesi dobra ko bedevija, da nisam gadljiv pojo bi ti govno k'o sogandolmu.

Uvijek se čudio kako mu ni jednom u životu nije ulet nije uspio.

Njemu to bila glavna šala. Čim vidi žensku, a on svoju uletnu rečenicu. Ne zna se šta ga više oduševljavalo, ulet ili noga.

Ponoć punog mjeseca.

Preskočićemo. To je druga priča, nije joj ovdje mjesto.

Deba ti pokupio fazon pa ga i on počeo primjenjivati:

-Ja nisam gadljiv ko Oma , ali pojo bi ti govno ko ćevapćić.

Nema veze dali cura zna Omu ili je gadljiva. On htio i kopirati Omu i biti orginalan. I jedan jedini put mu upalila ta fora. Toliko je bio oduševljen ,da je žensku kod koje je upalila namah oženio.

Ženska je bila gadljiva i od tog ”udrvaranja” joj se povraćalo, ali je toliko bila zatelebana u Debu , pa je sve pregrmila da bude u njegovom društvu. Osim toga sve joj se drugarice poudale,a nju pride svrbilo je ko gubavca  šuga da lijeka nije nalazila ,a i vrijeme za udaju i njoj bilo.

Nikad im se nije posrećilo da imaju djece. Za priču nije bitan razlog, a bila su dva. Ako ikad stignemo, možda vam ispričamo, ako ne nikome ništa , skontajte sami.

„Za moj gušt onu aj , jesen dođe jabuke i kruške zriju mene babo ćera u armiju.“

Dosadilo Mojsiju da ga Deba moli da mu odsvira onu armisjku o jeseni i voćkama, dugo nije kupovao harmoniku i stakao duševni mir.

Znao Mojsije kao i Oma, najebaće Deba u armiji, ko neka stvar nad roštiljem, kada se radi provjere  straha, nad njim stavlja. Žao mu Debe , iako,ko to zna, možda je i zaslužio.

A njemu se o armiji nije svirala iz osobnih razloga. jendiom je imao neku lijevu harmoniku koja je bila šuplja na lijeb+voj strani , odmah do basova, Ta mu najduže potrajala i obarabatila mu uho.  Kako je volio natezati i heknjavati basove sa velikih visina , ovi mu se os vetili. Kad bi sviro promaju bi mu na lijevo uho navraćali. Promaja se udomaćila i skroz mu potisnula i produvala bubnjiće. Posto gluhač i totalitaris nesposoban za narodnu armiju.

Krio to od raje , ko zmija noge. samo Zlati srce otvorio.Po običaju Zlata nije mogla labrnju kapijati. I tako Zlata samo leli Jeli Jeleni u povjerenju iskanta Mojsijev hal. Ova Herci, Herco Debi deba dalje … Kada je došlo do Lenjeg ovaj obrazli  nije volio širit priče od uha do uha. Uzeo megafon , popeo se na Begovu džamiju i kuisao:

-Mojsije neće Debi da zasvira – jabuke i kruške zriju , mene draga ćera u armiju iz ljubomore – njega armija neće u svoihe redove . Okraćo za pola sluha. Ovo što ste čuli – na jedno ušlo na drugo izašlo i nikom ni jene.

Začudo čaršija nikad ni jedne nije progovorila o tome. I niko nije skužio da Mojsije nije otišo u armiju.

Jednom se Deba napio i zaplakao. Nije njemu  zaplakat ko u nos olovku zagurati. Kad nespreman u školu dođe, a mastavnik ga pozove na tablu, on se sgne ispalo mu nešto pa hek olovkom posred nosa.Krv kao iz česme. Natavnik direktoru, direktor kuči,on u nečiju bašti međ zelene voćke zaroni. I tako pola godine svaki dan.

Poslije se nije moro bubati olovkom. Bilo je dovoljno da ga nastavnik prozove,on se nategne , prne i krv mu na hojdanu kapa ko mjesečnica. Krenulo ga , ni šta više od sedmog razreda nije učio Stalnmo ga slali kući. Manje više neocjenjen bio , pa mu na kraju godine svi nastavnici iz sađaljenja  dvojke poklanjali. Do te eureke   se jadnik mučio. Živaca zere nije imao,sve ga nešto vabilo napolju. ond aprodiso. Uzročno posljedično zaplatile bašče na Bjelavama sve do jedne , osim Mojsijeve. U njegovoj sve voćke podivljale ha su saznale da Mojsije nikad za armiju sazrijet neće.

Ako bi kiša pojaka padala,on bi se nalaktio guz u vazduh pa prdio,i prdio i brojao.Jednom je kaže došao do broja 321 ,ali ga sestra u nogom u guzicu heknula,ali  smrad  nije prekinula.Soba se dobrano nafajtala.Šut ga toliko zabolilo i neku kost,valjda trtičnu poremetila,da više nikad nije smio ni vjetrić pustiti.Ako pusti, danima je morao ledene   obloge stavljati.

Onda je našao novu zabavu, naučio se podrugivati.Kad bi se na Bjelavama podrignuo čulo se u drugoj gimnaziji, ponekad do  malog parka i glavnih supova.

Mnogo ženskih ga nogiralo zbog podrigivanja.Nije on to namjeno činio.Njemu to neka ovisnost bila.On krvnički podrigne usred plesne sale,kina,diska,na ulici ;nije bitno.Simpatičan,nestašan i zabavan bio.Nije da ga ženske nisu išle.Išle ga one,ali ga zbog podrugivanja ostavljale.Njemu to smiješno bilo.I podrugivanje i noga.To potvrđivalo njegovu teoriju:

Dvoje se našlo,pa se poslije nije našlo.

Nije bitno da li ga djevojka za ruke drži ili ga grli i ljubi,on ili lavlje podrugivanje,ili gorilinu ,svinjsku,bikovsko,,bizonovo,jeklenje podrugivanje on samo glasove ispušta.Ženska nogu Debi.Mnogo ženski dođe.Još više ženskih ode.Nje,u to normalno.Žensko dođe ,pa ode.Ali podrugivanje osta.Nikad ga podrugivanje nije iznevjerilo.Do jednom.Zapravo on iznevjerio podrugivanje.

Recimo odvede neka nova da ga upozna sa roditeljima.Sve teče u redu,Deba provaljuje,pravo,ekonomiju kad je rapoloženiji i medicinu studira.Nikada neki inženjerski

faks ni za živu glavu,odmah bi ga prokužili.On nije znao koliko pertli na cipelama ima.

Kaže  on sebi:

Kundure imaju od nula do  šeset šest rupa.Vidi se đavoljska rabota,Po Ivančici još jedan broj i jazuk.I kako ćeš ti znati koliko vezica u njih treba turiti.

Zbog takijeh problema uvijek nosio kundure bez pertlanja.Znao i po neku pametnu svakome viknut.Roditelje se počnu zaljubljivati u budućeg zeta,sve ga hvale, a hvale i kćerku. Tvrde pazar.

Odjednom Deba ničnim izazvan počne podrugivat, prvo ko jež,pa ko zec,puh,lane,janje i tako dok ne dođe do bika,bizona,lava,tigra i slona.

Otac djevojčin brže u sobu po pištoj ili pušku.Prepo se životinja što iz debe sukljaju.Ako nikakvog drugog oružja nema, trk pa u šupu po vile,pa na do malopređašnjeg zeta. .Ovaj  se ibreti šta čovjeku bi,do sekundu prije sasvim normalan bio.I normalno noga.

Neke su ga stvarno zaboljele.Ali pomoći nije bilo.Niko ne zna zašto se nikad, ama baš nikad u prisustvu kolegija nije podrignuo.U vojsci se izliječio od podrugivanja. Poslije nje,n ikad više mu nije palo na pamet da se podrigne. Niko njega uštrojio ili uškropio, on sam sebe natjerao na to. jednim potezom. I cigani pjevali o tome. Ptice nisu. Nisu vidjele šta se desilo. Bila sezona parenja. Letjelo perje na sve strane.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje. Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen:

Dođi i plači malena moja

Ništa se ne brini

Ja sam tu kraj tebe

Dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu stavi

jastuk od snova.

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

u morno čedo slomljeno.

Ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih jad odagnati.

Skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

Spij morno dijete je spij

milo moje je usnilo.

Možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

Ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

Uz umorne duge

o suzo iskre tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba.

U baštama usnulih  od đula sijaju

Zaspala djeca i o ljubavi snivaju

Za ruke male se drže cjelove biju

Bolom i tugom što pomalo vriju.

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije.

I spavaju i  spavaju i miruju

Dok  ljubav daruju i miluju

I spavaju i miruju i spavaju

I snivaju ljubičice snivaju

I miluju snove miluju

I snivaju ljubav snivaju

Umorna miruju i miruju.

Djeca ljubavi zamiru.

I nježno  i lagano umiru.

Harfe.

Pianissimo.

Srce moje spije.

Poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju

I miruju i miruju

I spavaju i spavaju

I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru

Bože mili ta djeca umiru

Orgulje.

Pianissimo Immpossibile

Duša  moja malena mrije

Ne dam je nek sa mojom snije.

Ljubav moja spije

Bešumno diše

Dok sniš  snove

U san jedne  ljetne  noći

Ja ću ti doći

Sunčice moja malena.

Tu lagano utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala. Osim još jednom .

Dobri , kad  htjede da je spusti ,samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila. Svi je pogledom do neba pratili, pa  pogled vratiše , p u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.

Dobri prst na usta stavlja. Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka bila , na ruke je diže , ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i svija se uz njega. Osjeća da sigurna je. Niko je više ne može povrijediti. Aha.

On odlazi do ljuljačke koja se sama njiše i zaustavlja kad joj njih dvoje prilaze. On pokretom blagim, ona zagrljajem mazinim. Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga i još  čvršće , najčvršće. Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju i sve nešto isprekidano diše i uzdiše kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi i misli je još uvijek miris  bebe.

Ljuljačka  se polako njiše i njiše. Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju. On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju. On joj još uvijek nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju. On prestaje da šapuće. I umiru i umiru. Bože mili da li to djeca umiru?

Tišina i tajac.

Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.

Utihnuli i očekuju da Deba pita :

-Hoće li ta milja.

On ih nimalo ne  iznenađuje kad razočarano kaže:

-Da nije zaspala, on bi je garant zvekno.

Mojsije polako zaklopi neotvorenu harmoniku,  stegnu je već stegnutim kaišićima;  prvo gornjim zakopčanim,  pa onda donjim zakopčanim. Još uvijek mu neodsvirani arkadi  mokre krvave ruke.

Harmonika poludjela, spengana a plače. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do kraja. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa sepetom na leđima.

Sjena još tamnijom posta, do ivice jedneka dođe. Tu se tama sa svjetlom hiljadu džamija,  što ih odslikava maglica, spaja. Sjena mala na vrhu brijega trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika safir plava niz strmu kaldrmu u dubinu. Više osjetiše nego čuše, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset basova svojih.

Iz dubine dugo se odjek umirućih basova čuo.

Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto pored štoka. Još uvijek mu čelo krv rosi. Heknu čelenkom još jednom , onako mahalski, iz sve snage po sred štoka. Štok uzmeknu.

Mojsije sjeda,  cigar pali, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Možda loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo drka onu obrve desnu,  crvenu, iznad oka desnog krvavog. Zatim iz đepa nešto krvlju sljepljeno vadi i mirno u Najdebljeg gleda i blago, pokroviteljski mu reče:

-Evo ti milja, uuhhH zaslužio si je, majku li ti tvoju blesavu ne natakarim.