On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.
Netom, stišava se i glas tanani mili i samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima? Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli , bježi od mjesta gdje je pred ponoć nastao:
…
Ponoć’ već je prošla
vremeee jee da se spijeee…
Eeeej’,cvijeće’ tvoje bijelo
Već je’ čeka'jući u'vel'o..”
U predahu, dok bi ona smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije . Da ne prepadne prelijepo dite malo.
A i pogano je.
Ona bi pjesmu ponovo počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno večeras nema suza. A kasnije , nemojmo biti zlehudi…
Zato je samo grčevito stišće , u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj u krik , krik u bol nerazum i slomiti dijete.
Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:
“Sa drugari svoji
po meane odiš
s vino i sa pesma
noći ti provodiš
ej,mladosti pusta prođe
mili Dobri
ti po mene ne dođe. “
Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna? Izvjesno je da ga pušta u meane, i da više ništa ne moli.
-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.
Mudruje Dobri tonući u san.
-Život je bol i tuga, i prelijep , a suza je sve manje.
Žaluje Frka ne tonući u san.
Budna je.
Jezivo je budna i pribrana . Vrlo pribrana ; kao čeljade koje svoju sudbu vrlo dobro zna i prihvata . Mireći se i bez pobune.
One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se, idu da spiju. Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu , pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.
Dobri , kučkin sine, srećan si ti bekrija jedan. Tri su ti djeteta i život i ljubav poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet ona sama , ljubav je?
Čudi se odakle mu ona pogana psovka!
Frka polu budna usni, neki zbrkan san. Srce jeknu joj ili jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.
Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.
Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Da ga utisne u sjećanje.
Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Nažalost ona mora svojim putem poći …
Jutro je svanulo.
Dobri sanja da se na zdjelu natandario onaj nezaobilazni gvaran sa Dijaninog groba i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu. Ne može da otvori oči , sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi zaista jedan gavran smokvicu kljuca.
Što ti je san! U uživot se petlja i zadire.
Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i odleti , ponese sa sobom iskljuvanu iskljuvanu smokvicu.
Shvati, nije samo gavran , to njega i neki plač budi.
Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa, po čaršafu do sebe. Prazan je i hladan. Siguran je. Nema je. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice.
Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Ako ni zbog čega , ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže, pa iz očiju kao da crne guje niz lice slaze i truju djevojačke obraze.
Malo je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega i još bunovan traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , šakama sakrila lice i jeca.
Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati.
Ne sluti na dobro.Toliko suza sabahilden in the morning nikako ne sluti na dobro.
Šta mu to kriju?
Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on. Zna , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan slabašni herc u konziliju.
Nalakti se, pa zbunjeno češka po kosi. Ono naopako , desnom rukom iza lijevog uveta.Nije da je zbunjen. Očekuje on odavno ovo neko novo zlo. samo prebrzo je došlo , iza onog Kosarinog. Ne zna kakvo je to zlo , ali zna da je suštinsko. Ono koje nenadano , da li baš (?) , dođe i život naopačke istumba.
Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se raspored poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitanes i cognak skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mu iz duše.
Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran , i ne zagleda zvjerinji lik i pogled klizi dalje.
Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvena ribizle i dvadeset pet rozaklija izvezeni u srce. Bijele ljubičice, malo uvele , u sred Frkinog srca, na njima dvadeset četiri ribizle koje su malo pustile crvenkasti sok i jedna svjetlucava kameja od žada . Na kameji uplakano dječije lice.
On miriše ljubičice, predivan je to miris, još sasvim svjež , opijajući Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku i diže ih usnama, tek slabašno dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica prestaje plakati i velike crne oči se smiješe.
Kako je taj osmijeh djetinje dobrote , blagosti pun!
Uvije kameju u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.
Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle , jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce.
Pere ih , pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.
Dvadeset peto zrno stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom, desne rese desnom rukom. Izravna ih .
Tačno na njegovom srcu , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i spoji sa onim na šalu i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Ukorena srca se potišteno smiruju i jecaju.
Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena podigla glavu i više ne jeca.
Zinule i bulje zaprepašteno.
Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle. Kao da je luđak kojeg kroz tamnički ili luđački prozorčić gledaju; a on to zna i pravi se da je miran i razborit , ne bi li im prevario radoznale umove.
Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.