Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala.
Dobri , kad htjede da je spusti samo odleprša. Svjetlucavi trag za sobom ostavila.
Svi je zadivljeno, čutke pogledom do neba pratili, pogled vratiše , pa u Frku pogledaše, zamalo ne vrisnuše.
Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.
Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.
Dobri prst na usta stavlja. Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka bila , na ruke je diže . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i svija se uz njega. Osjeća da sigurna je. Niko je više ne može povrijediti. Aha.
On odi do ljuljačke koja se sama njiše i zaustavlja kad joj njih dvoje prilaze. On pokretom blagim, ona zagrljajem mazinim. Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga i još jednom, čvršće , najčvršće. Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju i sve nešto isprekidano diše i uzdiše, kao da jecaje i vrisak stišava.
On joj kosu miriše i ljubi, i misli , još uvijek miriše na bebu.
Ljuljačka se polako njiše i njiše. Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju. On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju. On joj još uvijek nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju. On prestaje da šapuće. I umiru i umiru.
Bože mili da li to djeca umiru?
Tišina i tajac.
Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.
Utihnuli i očekuju da Deba pita :
-Hoće li ta milja?
On ih nimalo ne iznenađuje kad razočarano kaže:
-Da nije zaspala, on bi je garant zvekno.
Mojsije polako zaklopi neotvorenu harmoniku, stegnu je već stegnutim kaišićima; prvo gornjim zakopčanim, pa onda donjim zakopčanim. Još uvijek mu neodsvirani arkadi mokre krvave ruke, a stid oči krvari .
Harmonika poludjela, spengana , a plače. Osjeća da nikad iz nje zvuka mojsije zatitrati neće. On ustade , prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do kraja. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa sepetom na leđima.
Sjena još tamnijom posta, do ivice jedneka dođe. Tu se tama sa svjetlom hiljadu džamija, što ih odslikava maglica, spaja. Sjena mala na vrhu brijega , trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika safir plava niz strmu kaldrmu u dubinu. Više osjetiše nego čuše, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset basova svojih.
Iz dubine dugo se odjek umirućih basova čuo.
Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto pored štoka. Još uvijek mu čelo krv rosi. Heknu čelenkom još jednom , onako mahalski, iz sve snage po sred štoka, radi uroka . Štok uzmeknu.
Mojsije sjeda, cigar pali, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Možda loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo drka onu obrve desnu, crvenu, iznad oka desnog krvavog. Zatim iz đepa nešto krvlju sljepljeno vadi i mirno u Najdebljeg gleda i blago, pokroviteljski mu reče:
-Evo ti milja, uuhhH zaslužio si je, majku li ti tvoju blesavu ne natakarim.