Ono skoro nedostupni se branilo žičanim ogradama i ćutnjom. Nije se smjelo znati za te otoke i njihove lokacije. Tako je bivša nam zemlja bilo geografski siromašnija za nekoliko desetaka četvornih kilometara i desetina tisuća čaršijaca.
Moramo naglasiti da je ova priča istovjetna priči svake čaršije i mahale u Bosni zemlji Božije milosti.
Alati na otocima su bili,za očekivati; neodgovarajuči – pred potopni jer je čitava zemlja bila u crvenom povoju. Zbog loših alata a u cilju bržeg oporavka mnogi su se proforsirali.Njima se nije moglo pomoći.
Neki drugi nisu bili revnosni. Nerevnost se uvijek plaćala revnosnim nestajanjem i macolarenjem. Mnogi od jednih i drugih se nisu vratili kući i još uvijek se vode kao nestali. Nitko nije mogao da im uđe u trag.
Uglavnom. starija haustorčad se nije mogla pohvaliti nekim elementarnim dometima ljudskosti osim što su njihovi nasljednici reve'no uključeni u sistematsku pljačku, otimačinu i osiromašivanje magalaša i čaršijaca. Samo su nastavili tamo gdje su Vatikan, austrougari i kraljevina stali.
Ipak, njihova djeca su bila pametnija. Prijetvorno su okretali lice Mahali i Ćaršiji ne skrivajući znake naklonjenosti zapadu; izvoru svjetskog zla .
U vremenima koja slijede dobar dio Haustora ,a pogotovu Predvorja okrenu glavu na krajnje desnu stranu, onu fašističku, ustašku i četničku; genocidnu.
Dakle sa zapadne granice Mahale i Čaršije infiltrirao se Haustor, sluga ,pederli guza Vatikana.
Predvorje je kao i svako predvorje bio prostor ispred i oko Dvora, a to je Sarajevo.
Zemljište su komunisti oteli i opljačkali od Mahale i Ćaršije. Predvorje je okružilo dvor poput škirpa ,polako je pritiskao i ostale dijelova palate.
Predvorje se najkasnije javilo.
Zbog kašnjenja na prozivku je zasluženo nagrađen. Na nogama i glavi je imao papke. Nastao je kao mješavina rođačkih, nacionalnih i vjerskih spona. Papci su doseljeni iz ruralnih dijelova naše nam domovine.To ruralno bi značilo vukoderine. Ali krkani su se doseljevali i izi krajeva istočnih nam i sjevero – zapadnih genocidnih susjeda. Kao svaka zvjerinja novotarija , papkarski nastrojeni hajvani se nisu puno obazirali na starosjedioce.
To je sasvim izvjesno bila odlika njihove etike, kulture i vaspitanja. Jednostavno bili su to papci i krkani koji sa sobom nose svoje prćije kiča, idiotluka, prostote i zla.
Mnogi su se preko rođačkih veza i direktivi uspjeli ubaciti u haustore. Nije nam poznato ali vjerujemo da se ni jedan papk nije udomio u Mahalu ili Ćaršiju. Mi smo ih ignorirali, tolerisali misleći vrijeme će učiniti svoje i da će ih Grad polako izbrusiti.
Pogriješili smo, papk se ne da izbrusiti.Ali odakle bi mi to mogli znati kod nas papaka ima samo kod hajvana.Ove pridošle hajvane smo trebali namah potkovati i dizgin mu u žvalje koljačke uvaliti.
Najveće zlo dođe iz Predvorja da se zbude kao u knjizi staroslavnoj, Ivančicine apokalipse 11.1. i 2.:
” Ustani i izmjeri hram Božji i oltar
i izbroji one što se klanjaju u njemu,
ali predvorje hrama ne izmjeri,
jer je ono dano paganima
i oni će sveti grad
četrdeset dva mjeseca gaziti.”
Ono što se neizostavno mora pomenuti je da su u Palati postojala dva džepića, dva otočića, sreće nalik na minjaturne galaksije sa svim odlikama onih najvećih.
Jadan otoćić se nalazi na vrhovima gorične šumice na sjeverozapadu desno od Mahale. To je Gorica Ciganska mahala.
Drugi se smjestio u onom selu što ga crno bijele ptice svojetaju, na jugozapadnoj strani Grada.
Nekoć se to zvalo Švrakino selo.Ali su ga Sarajevski anđeli kultivirali do te mjere,da su crveni nevoljko promjenili naziv sela u Naselje Pavla Goranina.
Pavle Goranin Ilija je bio Sarajlija, partizan narodni heroj koji je poginuo 1944.god kod Vareša.
Smrt je zaustavila Pavla Goranina nadomak Sarajeva kojeg je sanjao četiri ratne godine. „Biće praznik na našim ulicama”, često je govorio svojim suborcima iz Sarajeva. Nije bio svjestan koliko je u pravu.
Sa našim Ciganima na ulicama Grada čednosti je uvijek praznik ljubavi i muzike.
Inreresantno je to da su otoci sreće bili smješteni na obodima mahalske potkovice .Služili su kao mala tampon zona između Mahala i Predvorja u djelu koji su posjedovali.
Zemljište Haustora i Predvorja su nekada bili u sto minus dva postotnom vlasničtvu vlasništvu čaršije i mahale.Direktive latina – Austrougara potom kraljeva SHS i na kraju crvenih „oslobodilaca“ oteše – oslobodiše Čaršiju i Mahalu svega što imahu.
Pošteno,ni po babu ni po stričevima. Premda nas buni to što smo ovdje pomenuli poštenje,a radi se o najkriminalnijoj pljački.Ah,da!To nam oni ispirači mozak misleći zaboravićemo.
Gospodluk se nikad ne zaboravlja,jer se sa njim čovjek rađa.Isto kao što se hajvani i insanske životnje i fukare rađaju sa papcima i rogovima.
Komunisti i oni prije njih su uvidjeli da je Čaršiju nemoguće ubiti. Ne može se duša ubiti. Bestjelesna je i niko od njih ne zna šta je ona i koliko Bosanska i Sarajevska duša ljepote nosi.Samo su znali da postoji.
Poslije su komunisti pokušali da ubiju mahalu, znajući da je srce Grada Čednosti.
Otimali su mahalu i raseljavali mahalaše. Nisu znali da je taj pokušaj osuđen na propast. Mahala se nije dala.
To je Mahali usud bio. Zajedno sa Čaršijom i Otocima sreće se tri i po godina borila sa genocidnim zvijerinjem koljačke Sanu sorte i natakarila ih.
Žao nam zbog neke grublje riječi , ne priliče ,jer ovo je priča o nevinosti svih Bosanskih Gradova čednosti. Neki su preživjeli, neki tek znakove života daju.
Izvinjavamo se zbog neprimjernih riječi i nadamo se da će doći dan kada će svi gradovi Bosne procvjetati i slobodni disati.
No,znamo u svim Bosanskim gradovima ima barem jedna mahala koja ima svoje grlice,svoj konzilij i ljubav koju treba pokloniti svijetu.
Vjerujemo da u njima neke grlice i dalje igraju i plešu,zaljubljuju se u konjine i delfine mahalske i srca im poklanjaju;jer ove blese samo na opičene stvari misle i normalno o mirisavom đardinu i u snovima sanjanjaju.
Od kada Medija nema ,po vazdan ćurim na drvenom mostu. Sve se nešto nadam pojaviće se onaj prelijepi , plavi Anđeo. Nije se pojavljivala. Nije mi bilo svejedno , ali nisam ništa osjećao. Tek malo prevaren.Kao ono kada ti stariji brat ukrade lizalo i tvrdi da nije on, a ti to ne možeš dokazati.Dijete si ,nemaš dovoljno riječi, ni lukavosti ,a i svjedno ti. Lizalo ko lizalo, a već pojedeno.A i nije nešto.
A pogled onih plavetnih očiju je značio sve.A njih nema, pa nema.Išao sam na most jer sam znao da će se pojaviti.Ali dijete nema pojma o vremenu. Pojaviće se u neko nerazumno vrijeme o kojem mu niko ništa nije pričao.A on je mali i sleđen i ne zna kako dozvati to nedokazano i nerazumno žuljevito :
-Pojaviće se!
Tada nisam znao da se želje ispune samo ako se moliš Milostivom. Vrlo malo sam znao o njemu. Bila su to teška vremena.Majka je govorila da'će Bog , svako ima svoju nafaku, djeca i žene pogotovo..
Otac je sumnjičavo vrtio glavom. Nije baš bio , recimo, u korektnim odnosom sa Stvoriteljem , iako nikad nije prestajao vjerovati u njega.Ostao je siroče sa dvije godine. Otac mu umro relativno mlad; iznenada . U narodu kažu – na bigajri hak.Osam godina prije moga rođenja ustaše mu, kod Domanovića zaklaše mnogo starijeg brata , drugog oca. Znači posrijedi je bila neopravdana podsvjesna (?) ljutnja.
I po sreći,jal baksuzluku meni zapade njegovo ime.Taka vremena bila. Imena mrtvih prišivali jako rođenoj djeci . tek izmiljelim bebama bez ikakvog grijeha.Nikad nisam zažalio. Kažu bio je hairli insan ,koji je lakoćom znao uduplati penezi , iz ničega stvoriti nafaku. I volio dijeliti potrebitim.Ne znam jel’ pokušao sa ribama i dokle bi to došlo. Uglavnom , ustaše kamom otkloniše sve dileme, a nikoga , pa ni mrava neupoznati adžo nije zgazio.
Dakle,Bog je bio nešto nepoznato , neodređeno , bez lika i prisustva , a opet sa nama, u nama i brine o nama. Prihvatio sam to kao nešto normalno.Ta spoznaja je oslobodila neke magle, ali me nije odledila.
Potrefilo se da te godine, prije vakta krenuh u školu. Jedna briga manje u kući. – kaže mama.Ne mora misliti jel se taj dan snašo ili negdje ograjisao. Ne sjećam se ja tih snalaženja , ni mnogo toga tih godina. Tek Medija , anđela i mosta.I mame kad je sretnem i kada se pojavi u vidokrugu Ponekad se neke iskrice probiju iz tame. Ni danas ne znam da li su to moja ili tuđa sjećanja.Zato o njima ne mislim, i ne slažem ih u seharu uspomena..
Pojma nemam koji i kakav je bio dan. Znam nije ljeto jer sam išao prema školi.Bližio se kraj druge školske godine. Tako rekoše.I još rekoše , kasnio sam jednu minutu na sastanak sa smrću, iako sam joj u susret krenuo na vrijeme.
Sada mi je lako rekonstruisati događaj , ali ne i emocije.
Stanovali smo niže starog Hotel Bristola.Stara željeznička stanica je bila u funkciji.Rusmir drug iz razreda iz kuće skoro pokraj Bristola i normalno , preko puta stanice.Ja bih krenuo par minuta ranije , a on bi me čekao na uglu.
Taj dan , rekoh , rekoše mi da sam iz neutvrđenih razloga kasnio minutu ,dvije.Niko ne zna zašto.Opet, neki kažu da je dobri Rusmir taj dan bio nervozan i da mu se iz nekih razloga žurilo pretrčati ulicu i na vrijeme stići u školu.
Sada ide magloviti slijed koje moj um nikad nije uspio da samelje u pitke slike.
Idem prema uglu . Iz Crkve svetog Preobraženja se javlja zvuk. Otkucava neki čas. Ni dan danas nemam pojma koji je vakat bio.Mislim da je do omanje zgrade Bristola na samom uglu bio neki bircuz, pa Rusmirova kuća Na uglu smo se sastajali. Neobilježeni pješaćki prelaz , preko dvije trake do Stare stanice i onda lijevo do današnjeg socijalnog , potom do Crkve presvetlog trojstva i onda do osnovne četvorogodišnje skole Vladimir Nazor.
To je bila rutina.Ali ne i taj dan.
-Šta se poremetilo taj dan?- prosudite sami.
Idem prema uglu. Ispred mene jako usporeni stariji bračni par. U susret žene sa cekerima.Mnogo žena . Sada , sve nešto misli mislim , možda je bio pijačni dan.Ja ne mogu da se probijem.Vidim Rusmir gleda u mom pravcu , ali me ne vidi.Masa me zaklanja.A možda je previše nestrpljiv i žuri mu se. Tada se previde mnogi detalji.
Da upravo tako. Ja sam bio samo detalj u vrevi tog dana.
U tom momentu strahovita , nezemaljska buka. Zvonjava tramvaja , pištanje lokomotiva, crkvenih zvona , graktanje uznemirenih vrana i švraka, slili se u jedan strahoviti huk koji ludi moj um. Stavljam ruke na uši da zaustavim bol koji mi razara um.Zato skoro i ne čujem zvuk sirene kamiona.
Odjednom savršena tišina. Mir i jasnoća. Sve je stalo. Ljudi se ne miču , zaleđni su , samo ja trčim , čini mi se prolazim kroz njihove sjene. Jurim kao da mi život zavisi od toga.Ali to je onaj usporeni trk iz sna , kada znate da nećete stići- bar ne na vrijeme.Dolazim do ugla.
Vidim, Rusmir je skoro prešao ulicu. Okreće se , kuku li mu majci i gleda ka prozoru , na drugom spratu , sa kojeg ga ona gleda. Maše joj rukom i poljubac šalje. Ne stignem dići pogled da vidim da li mu je uzvraćen. Iz pravca Malte silnom brzinom , bez kočenja , veliki kamion hladnjače, krcat svježim mesom ,kao da prolazi kroz Rusmira.
U nekom drugom filmu, bio je to kamion DI Jahorina prenatovaren balvanima. A možda su kamioni bili jedan za drugim u preplitanju dva univerzuma, dvije kapije paralelnih svijetova , koji nemonivno nesreću prizivaju…
Hladnjača se zanese , prevrnu na bok pa na krov, pa ponovo na bok i klizi dalje. Trupla poklanih hajvana svih fela ispadaju iz nje bojeći sivi asvalt krvlju tek zaklanih ljepota.Djetetu su sve životinje prelijepe.
Kamion sa balvanima se zanosi lijevo , pa desno.Bočne prečke popuštaju, lanci vrište i pucaju i oslobođeni teret preplavi ulicu ,kao niz riječnih talasa kad probiju nasip.
Jedan očajnički vrisak što um ledi vrati mi sluh . Gledam teta Merjemu kako leti. Nije mu jasno zašto pikira. Nije kobac , ni vrana. Ona je samo žena , majka ,anđeo koja ima vječni osmjeh na licu, crne tople oči , svilenu maramu na glavi , uvijek miriše na ružu, istinski vjeruje u Boga milostivog i neizmjerno voli sina. Rusmirova mama sleti na krvavu masu što tren prije bješe njen sin. I tu se smiri.
Vidim , nekim čudom iz te krvave mase ustaje Rusmir .Majka ga uze u krilo , miluje ga i ljubi . Više ne vrišti . Tek koja suza . U naramak , ko bebicu sina prima , preleti hajvane il balvane , sad ništa više nije bitno i uleće u njihov haustor. kroz zatvorena vrata.Par časaka kasnije , njih dvoje su na prozoru sa kojeg puca pogled na ceste, kamione , životinjska il biljna trupla. Radosni su i smješkaju se.
Raduju se što su zajedno , a onda shvatim i šta im je smiješno. Baš su ovi ljudi čudni.Niko ne obraća pažnju na Rusmirovo pobucano tijelo. Insani , pojedinačno i grupno grabe trupla , jal hajvanske , jal drvenaste i raznose ih na sve strane. U momentu sve posta čisto i prazno , a na cesti osta samo krvava mrlja nesretnog djeteta i kamion , jal hladnjača , jal šumarski. Tek tada , kao da je neko dao znak da je prolaz raskrčen, se začu zvuk milicijskih sirena i huk hitne pomoći.
Shvatih da se oni pridružuju majčinom kriku koji se ponovo javi i pridružuje se zvonjavi bogomolja, tramvaja i vozova koji nikako da utihnu.Tada tihi poj ezana džamije u Hrasnom oplemeni vrištanja.Znači podne je.Rusmir je usnio u podne.
Meni nisu dali da idem na dženazu.Kažu – nije to za djecu , potresno je i ima puno svijeta.Pitao sam – koliko će biti onih koji se nisu obazirali na Rusmirovu krvavu mrlju već na kurbane i trupce. Drekoše mi : -Šut ćafire, to gladni od države otimaju ono što im je pokradeno.
Nisam shvatio zašto je par kilograma trupla , jal mesa i jal cjepanica preče od mrtvog djeteta.I naučio sam da je truplo zapravo ljuštura što ostane od Živih bića – ubijenog psa / hajvana,djeteta/insana ili drveta /biljke.A ljudi , ne obazirući se na krv , otimaju od država ono što im ona ukrade.
Nema veze , otići ću na mezar kad ne bude nikoga.
Sedam dana i sedam noći meni se u ušima stapaju majčin krik i buka crkvenih zvona .Tramvaji i vozovi su nastavili da rade, a ezan više nije dopirao do mene.Daleko je Hrasno. Isto toliko dana i noći u bunili sanjam svjetlost i prelijepe boje Božijeg stvaranja.I nikad neću prestati da ih sanjam.Usud.
Kad se iscrpih od snova rekoh ocu da je Rusmirova majka letjela sa prozora i povela Rusmira sa sobom nazad do prozora njihovog stana i da još uvijek vrišti.
-Rusmirova mama nije mogla letjeti. Živa je. Nije dobro , i mnogo plače , ali živa je. Šta ću ja s tobom?Što nisi kao ova moja druga djeca?Što je bilo bilo je!Ne možeš ti , niti bilo ko ništa promjeniti.Idi bolan pa se igraj. Napravi neku ludoriju da ti se smijemo. Dijete si.
Vidim suze mu oči.Htjede da me zagrli.Nije me uspio dohvatiti. Izašao sam van domašaja.Postao sam pametan . Odmicao sam se od roditelja da me ne primaju u krilo, ne miluju po kosi i ne ljube. Iako sam dijete , vrlo sam čist. A ljudi bez obzira koliko su čisti svojim dodirom i mislima prljaju djecu.I ne vjeruju dječijim očima i znanju. I ne volim strance. Ne vjerujem im. Omčom , kamionom, kamom , granatom ili rukama nestanu nejake i voljene.
Kažu – u znanju je spas. Odrasli misle da sve znaju.Ma jok , pojma oni nemaju.Samo se zbijaju u gomile i prepisuju jedni od drugih i niko ne sluša djecu.Bez veze!
Što si srcem bliži letu i nebu, , to ćeš jasnije doseći Božiju ljubav i milost – svjetlost i boje. Zato djeca vole nebo ,cvrkut ptica , žene ,hajvane , šarene livade kroz koje Modre teku rijeke, miris cvijeća…
-Ha , a znaš po vaskoliki dan i noć voljeti, pride sniš i tupiš.To mu dođe isto. Letjeti i sniti. Ti se samo pristavi. Mi se pobrinemo za sve.
Sreća moja, nisu upotrebili izraz šiljiti. Ne sviđa mi se. Nikako mi se ne sviđa.
Nedavno me jedna Mala Velika princeza plaho iznenadila , jer me pita sasvim ozbiljno:
-Tko si ti?
Zbog toga je volim, ne zato što je ozbiljna , već zato što me kao ozbiljno pita nešto , a to njoj smiješno i neozbiljno, a ja znam da me sto posto treha.
Dobro, sasvim je iskreno volim , jer se samo tako ona može voljeti.
– Jes'si se sada pokazo svaka čast ,a poetika, sciencia i licencija, vokacija i naglasak, romantika i semantika.
Ne zna šaptač da muku mučim:
-Znam ja sve šta bi’ reko. Ponekad nešto i zapišem.
Al čim pomislim na nju, ne čim pomislim već i prije toga,( a uvijek mislim na nju) , mene konja, presječe dah ne mogu da dišem. Labrnja mi se objesi i sama pravi grimasu na kojoj se može čitati:
-I am zabezeknut , mila moja . Pusti me da sa tobom sanjam i ne daj da zaspem da mi san ne pobjegne.
Kontam nisam levat ili habllečina , da joj odgovorim tko sam ja, pa mi pobjegne.
A ne mogu ni da joj odgovorim, onako direktno, po mahalski.
Kod nas nema ništa okolo. Naučili,direkt u sridu.
Joj ljudi moji, kako je lipa ta srida. A baška bliža i dalja okolina.
Lukavi smo mi mahalaši i skontali fol.
Mi skupili tu raskoš, tu ljepotu , tu milost , nevinost i dobrotu, a pusta drhti i biba se, na jedno mjesto . U celofan sa cvijećem duginih boja sve zamotali i ljubičastom vrpcom , svijetlije boje, violetne sve zamotali.
Rekoše nam da je to boja ljubavi koja se vješto od nas skriva.
Nije se uspjela sakriti.
Tako sve to sa vrpcom u paketu đardinom prozvali.
I taj nam đardin ne ide iz glave. Posebice, zbog te violetne vrpce svjetlije boje, koja nam po duši rovari.
Srce je već odavno u bandaku , bez daha ostalo , samo se koprca i ponovio bandači.Na dušek i jastuke, dakako.
Otud oni trikovi: Jastučiti i dušečiti. Ima joj puno tih plahih naziva kada se bandači. Ne mremo vam mi sve iskantat. Skontajte vi koji.
Vratimo se tematskom pitanju.
Ovo nas podsjeća na jednu razložnu i časnu diskreciju .
Vidi on da smo se mi đardina dofatili, a kada tamo krenemo, zaboravimo šta smo hotili rijeti. I ne izlazimo heftama.
Naučili me nisu da lažem , pa ja sve onako, okolo kere pa na mala vrata:
-Te ‘vaki sam ti ,te , ‘vakav, al’ svakav nisam, i da znaš, ako čuješ da sam taki i taki, lažu te bona garant. A jesam taki i taki.
Ni ja sam sebe ne razumjeh ,šta joj nisam ispriča i šta sam zaobišo. Valjda takve sorte rođen ,nema treće. Ili nema diraktno ili zaobilaziš kad te pitaju, mislim stranci. Ne razumiješ. Ne zato što stranjski govore. Nego što sam gluv. Kroz jedno uđe kroz drugo izađe. Biukvalno. Jungfer u ušima.
Kad te male princeze pitaju, ja ko bekan , ko malo janje za maženje, u sebi kontam da sam delfin, ona zna da si konj konjski, ali pušta te da maslaš.
Ne znam kako je zadovolji odgovor. Znam ponovo će me pitati, nije ona džaba kraljevskog roda. Na licu joj piše. Skoro ništa mi ne vjeruje. Ono skoro me tješi, znači ima joj šansi, da skontam ko sam.
A znam ko sam, ali ne mogu joj reći ,uplašiće se dite malo.
Ali jok , šejtan , šeret jedan ima. On joj sve otkucava. Ko fol šali se, da joj se umili. A glupko da ne mere veći biti. Klepetalo. Pa joj reče:
On ti , mila moja , jedina ljubavi , nije od ovog svijeta, ni poetski ni figurativno.
Ovo poetski , znači niko ga ne benda ni ena procento. ( Moram se malo praviti poliglota, šenkrat plaho, moram sam sebe hvalom nafajtat.)
On figurativno ,za insane kao da ne postoji. A njemu milo a je tako, jer rahat mere da sanja i da snove grli.
Il’ se kaže more. Ne mogu i ne znan van ja ti priorodopis oli pravopis, po mjeri onih što turaju ono h i od hajvani i đe triba i najčešće pođeđe gdi ne triba.
Ono figurativno još znači da mu je figura, odnosno jedna noga od figure na onom dunjaluku.
Kako onom dunjaluku? Ko da vi ne znate koji je.
Aba zo, vi mislite jal pržun, jal hladovina.
E nije ni skonto na koji će. Jazuk. On je od dobrih i ima bjanko pozivnicu da bira. Znamo mi za reč blanko, ali mi naučili na ono riva nera, riba bjanka . A bome se često družili sa nekim Bjankama , čak i onom , onog, anamo onog Đegera . Nismo bježali ni od Roze, Bjondine, Negrine…
Joj , mamo mamice. Dobre su one curice, ali nisu ko ove naše.
Bosanske. Mere i Balkanke.
Nema merhameta i dobrotvorstva , samo su dobro karitativne. Ono po Caritasu .
A šta ste vi mislili.
Joj , jesu vam misli otišle otišle anamo onoj finti. Alčaci ste vi. Nećemo vas ružiti.
Ali Bosanke moramo. I Balkanke.
A Mehmeda , a bome i mene je stara majka karala. Zbog zora, jabuka i Zlatija. Joj jesu sve jedre , zlatne i crvene. Haman ko baklavica kad je u ruku primiš.
Šta vi ne volite baklavice. Joj hablečina mila majko stara.
Ne ide mi se u pržun da me tamo čitavu vječnsot roštiljaju, onako ljudski. Jal vruće , jal vrelije.
Vođe, u srcima i ona treća mogućnost: još vrelije.
A ne ide mi se tamo gdje je uvijek hladovina, red i mir. Tamo bih tek nagrabusio. Ima tamo , hejbet mojih jedinih pravih ljubavi i znam , jedva me čekaju.
Čim bi me vidjele , u istoriji/historiji/povijesti đardina ispod koje vječno teku rijeke, bi se prvi put desio veliki incident.
Poletjele bi prema meni sa osmijehom na licu. Meni srce ko amper , pardon empajer state ili barem drvena džamija u Himzarinoj , vrh Sumbul Avdine , Bjelave bluz sistem.
Jes ,kako ne .
Radovanje, aha malo sjutra.
Morao bih začepiti uši:
-Ha , ja ti jedina prava ljubav , ljubavi?
-A gdje si ti do sad , konjino jedna draga?
-Je si li naučio tamburati ili samo nastavi prebirati po ženskoj ljepoti hajvanu mili?
-Vidjela sam ja šta radiš dolje nesrećniče jedan , mili moj?
– Šta si mi donio. Jesam rekla da mi spremiš onu zlatnu narukvicu, milo noje?
Ostale bi zagraktale:
– Šta narukvicu ,vreću bona ,vreću zlata si trebala zaiskati, iako nije riđobradi. Hvala Nebu dragom na Princu Malom.
– Dobar si ti, dobro nam došao, ljubavi
Ne bih vam znao rjeti , da li bi koja šljaga pala.
Da sam zalužio jesam . Što jes’ , jes’.
A i nešto mi se u zadnji vakat omililo biti tu. Makar joj ( omaklo se tebalo još) malo.
Kažem:
Nigdje neću pobjeć. Šta ste navrle.
Ali mene niko ne benda, ne rekoh li.
Ja jado , još uvijek dumam.
-E kako ćeš bolan miloj , princezi , djevojčici tako rekuć, to ispričati.
Ima da te nema ili ima da nje nema.
Grlice su plahe, namah se uplaše i samo prhnu tamo gdje plavet blista. I tišina i sni vladaju.
Ali skonto plan. To se kod nas zove tura jazija. Neki to krste pismo i glava.
Ali bit je ista. Baciš metalnog bugara u vis. Ako padne tura ( pismo) ideš u pržun . Ako padne jazija (glava) ideš Grlicama na vjeronauk . Ako imaš sreće i novčić ostane u zraku ili ga gavran mazne , ostaješ na ovom dunjaluku.
Šta vi mislite koje su mi najmanje šanse? Pravo da vam rečem , ja , neuka bjelavska blesa nikako to ne mogu skontati. Puno je to opcija za nas. Uh tri.
Mi volimo ono ; ovo ili ono, tećeg nema , osim sride i đardina. Ali tamo ti ni mozak, ni računica ne tribaju. Tamo slavuji i pjesma vladaju.
Ha, čuli ste za Bokača. Niste. Onda ni nemojte. Mane više. Mislim priče.
A ovom ili onom , možemo pričati , samo ako novčić ostane u zraku.
U stvari , ja najčešće sebe pitam :
– Zašto sam.
Decenije i decenije sam protračio dumajući o tome.
Zove neki dan Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili derdana prisnila. Ne zna ti više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom neka , kad je on od Mojsija milju nekom nabrajalicom zaradio.
Eh, taki mu akšamluci fale.
Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni ,najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena.
Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer štep mašine, mi naum ne pada.
Ti što si po meni vezo, vezo si. Jas da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.
Daj , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.
Za tri minuta eto i Herco :
– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.
Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoćiali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.
Lenji samo jecaj kroz slušalicu :
– Brizle.
Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.
Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se razneženo smješe; bijahu to vremena.
Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.
Najljubaznije molimo papake, krakane i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu. Spala i knjiga na pašaluk. Sve nihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.
Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.
Kad Deba progovori onad znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat djelomično citirati:
Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako. O tome ću barem još jednu disertaciju napisati.
Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest, ponekad. Taj je geolozima dobar, a oni se samo kamenjem bave. Nije im ovdje mjesto iako vas život nešto buše. To što rde rade daleko od ženskog insana.
Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti.
Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta začas se polomi. Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.
Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti ,jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.
A metalni ne valja i treba ga baciti; ako zapadne kiša može insanuna munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.
Najbolji je onaj capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. To se traži joj , mamo mamice.
Jel capin planinski čekić, jeste. I sam,ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosi. Jel hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.
Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogiro, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset čertri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.
Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.
Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši
-Može li Lenji zabiberiti,
-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.
Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.
-Jesi siguran sto posto za toj besjedu o capinu.
-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.
-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može.
Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.
Neki će drugi neće ćeprekat il nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale sa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lalo njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.
Neće im otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.
Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta šta on podrazumjevaje kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.
Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:
Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?
Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.
Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.
Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.
Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:
joj mamo,mamice,
a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.
Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.
Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:
Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikanto papričice umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi našto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…
(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)
-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.
Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko vrhnovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.
Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.
Grlica jedna što se tren prije na trn srce svoje nabola, da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:
Djeca , slikari i poete vole slagati mozaike. Za to su , ponekad , najprikladniji komadići stakla ili riječi . I nikad se ne ljute , ako im neka prelijepa leptirica pokloni i staklo i čaroliju. Tada , boje njihovih života i isprepleteni krugovi djetinjih radosti , bivaju uvijek na sigurnom,
Slike su kao i ruže . Mirisne i pune ljubavi. Samo slika ne može uvenuti.A ni ruža, zavisno od srca u koji se uvukla . Davno prije jedno dijete mi reče: – Ruža je ljubav, a slika nijemi svjedok vremena što izmiče, jer :
” …- Ne – reče ruža – jednog dana ću uvenuti i onda će prestati da mi se dive.
– Baš čudno – reče Mali Princ – da si ti moja ruža, ja bih te volio i tada.”
Ruža života i dobri čovjek
I žive u nadi: i slika i ruža, i dijete i slikar. Znaju ,Bog je Milostiv i pobrine se za sve. Jedino poeta uvijek sanja.
“Bitno je da su slike unaspraćene i van domašaja šapa slonice u staklarskoj radnji tj. na sigurnom.” – reče mi Anđeo jednom, iako istinu zna , bojažljivo sa strepnjom pita:
-“Noli turbare circulos meos” * i nadam se da jos uvijek uredno vise!?
U galeriji Galerije , u vrhu zida snova i uspomena, Et circulos , et colorum , zaštićene od neukih ,uspravne kao okamenjeni cvijetovi, ponosne i čedne kao kolekcionarka kojoj pripadaju, pomno iščekuju nježni dodir ruku suđenih.
Godine prolaze. Galerija stasava , jača i postaje svjetlosnija i umilnija , kao da joj je njeno i tvoje ime odredilo život.
Korak anđela sve rjeđe leprša uz stepenice da bi na vrhu zastala i gledala svoje krugove. A sve češće eho njenog umilnog glasa ide od okvira do okvira :
“Noli turbare circulos meos .” kao da provjerava da li krugovi i neke druge njene slike uredno vise.
Još uvijek nerazboru i umilnim snovima sklon , slikar se ponekad od srca nasmije i scene prošle priziva da kao umilni snovi plešu među slikama , sa bjelinom njene djetinje duše uz koju naviru sjećanja .
Umilni snovi
Djetinja duša
Ne znam Mila da li sam ti pričao , jer naša tri mjeseca proletješe u bunilu, ali tog ljeta kada otvorismo Galeriju bilo je šest decenija od moje prve velike boli.
Imao sam psa , bio je meden , rundav i crn .Nisam ga zvao rundavi , tako sam mu tepao . Nisam ga zvao crni , tako sam ga mazio . Zvao sam ga Medi tako sam ga volio. Pas i dječak , Medi i Crni , igra i radost . Jedno ljeto , mnogo smijeha i radovanja. Tri mjeseca sna i čudesne djetinje ljubavi . Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci .Mislili su zajedno će rasti , živjeti čitav život jednim snom.
Dođoše ljudi neuki , dođoše ljudi zli , dođoše ljudi sa plićakom uma ,dođoše ljudi sa žicom i zlom u duši ; žicu oko psa staviše , žicu oko vrata Medenog saviše , žicu oko života moje bebice zategnuše .
Zacvili štence , zacvili dječak , zacvili nebo , sve postade noć. Nije se dao Medi, nije ga dao Crni , otrgnuše se , ugrizoše dvojicu od neljudi . Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri , zvijeri djete na zemlju bacaju , treći monstrum hvata rundavo tjelešce za zadnje noge .
Diže dječakovog medenog dugara visoko u vis , najviše i Crni očajnički , nemoćno osjeti zlo se sprema , sa zemlje vrisnu :
Ni oči nisam zatvorio , ni Bogu Jedinom se pomolio , ni pomoć bebici pružio. Glavom Medijevom protrese ubica trotoar , prosu se nevini mozak , crvenkasto bijela masa po sivom asvaltu.
U groznici drhtulji duša djetinja zarobljena u zlokobnom zvejrinjem smjehu.
I prođe vrijeme . O'čas . Samo šezdeset kuka , A ja iz noći u noć sanjam ljepot okice Medijeve , dva nevina kristala kako očajnički gledaju , cvileć nevinost svoju:
-Pomozi Maleni!
Možda me zato zovu Bleki
U mahali su neki čudni humani običaji. Kada neko umre , kažemo :
– Mi nemamo vremena za tugu, mi ljubav slavimo.
Otuda sjeta , a ne tuga. Aha , kako ne. Ima izuzetaka. Zato se moji snovi i moje slike uvijek vraćaju u djetinjstvo , u prošlost .
To vrijeme , ta tri mjeseca kada sam ja Maksumče imao jednog medenog psa, običnog malenog psa , bosanskog torlaka , četiri mjeseca starog, vidjeh u snovima tvojih iskričavih šućmurastih očiju . Pomislih tako izgleda ljubav u djetinjim očima.
Ako se sjećaš dan za danom , tren za trenom sam zurio u tebe , bez daha , bez treptaja , u zlaćane iskrice tvojih svjetlosnih očiju . Pravdao sam se , granatama kojim su htjeli uništiti bogumilsku tvrdu glavu , ali su tek malo uspjeli dohakati sluhu i ovlaš nagrditi nogu baksuznicu..
Kažem ; bio je to veoma mali i meden pas , četiri mjeseca star, tri mjeseca igre- Mnogo vremena za ljubav. Mnogo više za tugu. Čitav jedan život tuge, zbog malene nestašne , slatke rundave grudvice , blentovijice nalik tebi i nevinosti tvojoj. I tvojoj svjetlosti koja meni dođe na kraju mističnog tunela zvanog život.
Svjetlost u tunelu
Mila oprostićeš mi jednu digresiju ; sudba i život nikad ne rade čudne i grozne stvari. Mi , ljudi ih radimo. Život/Usud su prelijepi i velikoduušni. Žele nam i nude ono najljepše , što mi sebi nikad ne znamo darivati . Ali…imamo (ne )sreću da smo bića koja griješe, mnogo, veoma mnogo griješe.
Malena oprostićeš mi i drugi put. Tuga nikad ne prolazi. Persistira kao biljeg da se voljelo i živjelo.
Najveće radovanje u mom tunelu je da si ti danas sa mnom. Nisi pored mene, Ali zar je to bitno? Tri mjesece radovanja , druženje, rada , rame uz rame , osmijeh na osmijeh , djetinja ljutnja , poneka skršen ram i mnogo povjrenja i bezuslovlja , je mnogo više nego će ti bilo ko , iskreno , od srca , iz dna duše ikad pokloniti. Dostatno za jedan život vrijedan življenja.
Ta tri mjeseca sa tobom mi je znak da vrijedio je svaki moj dan poklonjen ljubavi. Znači, naučio sam se da volim onako kako je Nebu najmilostivije. Poslije tih dana poželio sam da ti mogu reći nevjesto moja , ali ne mogu jer grijeh je.
Pa recimo …
Dan je prelijep,
Ti u njemu, sveprisutna i sveobuhvatna. Ne treba sanjaru ništa više. A opet negdje u zakutcima srca , srca čudesnog , srca krvavog , živi život prelijepi dok , kiša i mraz neumitno otkucavaju krajnji sraz tunela koji se bliži kraju , a život postaje svjetlost.
I vremešni Galerist koji je , igrom prelijepog života , i poeta i slikar, bez tvog osmjeha i čarolija : ja došla , ne umije više živjeti i ponekad je tako sam i poneki tren se osjeća bespomoćno , kao stari ofucani ker, jer ponekad ni snovi ne pomažu. Ali , slike koje noću sjaje i riječi koje se zavodljivo djetinjom dušom nižu , vraćaju me u dane ljubavi , dane fizičkog postanja Galerije i ona jačom postaje.
Kao što vidiš svaki tren mog života je vodio Galeriji Bosna zemlja Božije milosti i tebi , Milosti Božijoj. Sve što se bilo kada desilo ostavilo je duboki trag i svjedočanstvo u meni. No , još nije došlo vrijeme za rezime. Treba završiti sa pričom koja je obilježila i ispreplela mnoge likove i živote.
Jedno od svjetlosnih bića koja me učvrstila u ubjeđenju da su moje slike živi odraz moje duše i moga pogleda na svijet, često obitava u mojim slikama. Zato joj , sa povjerenjem prepuštam pripovjedanje o nekim vremenima koje nikad ne tamne.
One godine kad se Dobri ženio saznah da je Nesrećnica umrla. Tada sam se malo više družila sa Frkom Frkicom , koja uopšte nije bila frkičava. Bilo je to jedna predivna , prijatna i umiljata djevojčica , najbolja koju sam ikada upoznala , a koje je plaćala i otplaćivala užasne čini drugih ljudi , učinjenih njoj.
Uvijek smo je oslovljavali sa : Ljepoto moja mila, bojeći se da joj i mi nismo, nehotično , neko zlo učinila i dušu ogriješila ,moleći Boga za oprost.
Dobrota , radovanje i niti ljubavi
Nije mi ništa , uvijek bi govorila kada je nešto debelo boljelo. Ja bih znala kada je nešto boli.Bila je prozračna i krhka ko kristal , kada se dušom dijelila , lice joj je postajalo jantar ili žad.
Jedne večeri je došla crna i voštana kao ebonit. Da je se čovjek uplaši i pobjegne na suprotnu stranu od nje. Nikad je nisam vidjela izgubljeniju od one noći kada se od Dobrog iskradala , da bi se udala.
Uletjela mi je u naručje kao duh i onako sitna i krhka utoplila se u moje tijelo. Ridala je i vrištala. Ja sam je čvrsto zagrlila.Ništa nisam govorila, samo sam je ljubila i milovala po kosi kao maleno dijete . Dugo nije mogla prestati. Često sam kroz jecaj slutila riječi :
– Zašto nju Mili Bože ? Ništa ona nije nikom skrivila.
Potrajalo je dok se smirila. Kada se malo sabrala , povukla se iz mog zagrljaja , kao da je stidi te slabosti i šapatom pita sebe i nikoga , onako , kao uzgred .
–Zašto dobri inasani , zbog ponosa i ljubavi , uvijek natakare sami sebe?
-Ko je to sada natakario sam sebe Ljepoto mila?
-Sirotica je napokon uspjela ubiti svoju prelijepu dušu. Jutros u zoru je presvisnula.
I ja se rasplakah. Znala sam je iz priče više nego dobro.. To je ona crnokosa upis vila koju je Dobri spašavao sa mahalašima i zamalo se skroz naskroz natakario .
-Pričaj mi ljepoto mila šta je bilo? Sve polako i po redu , ko šta kako , zašto. Jednom mi Jela Lela Jelena rekla da ti sve znaš.
Frka Frkica ponovo zarida.
-Kako ću ponovo pred njega izaći i u oči ga pogledati.
Družila sam se sa tom Siroticom. Posredno sam se ili bolje rečeno zahvaljujući Dobrom upoznala sa njom . No , bolje da ti ispričam kako je to poznanstvo krenulo.
Poslije udaje sam se vrlo rijetko družila sa mahalašima , ili kako su ih zvali mahalskim konzilijumom . Jedino bi otišla kada bi me Dobri pozvao , a to je bilo poslije ovog susreta koji ti kanim pričati. Nikako ga nisam mogla zaboraviti i nikada ga nisam prestala voljeti. Nemam šta kriti. Tako je kako je. Kriva sam. Izabrala sam , izdala sam ga , tada mi se izdaja činilo manje zlo.
One godine kada si ga treći put , i činilo se zauvijek , odgurnula od sebe , neću da kažem hladno šutnula radi , tobe jarabi , njegovog dobra, bio je poprilično smušen i zabrinut. Na za sebe i ne radi sebe. On je svoje istine prihvatao smireno i razložno .
Tada se nikome nije imao nikome obratiti osim meni. Ti si se okrenula od nas i posvetila molitvama za spas svoje duše , ne pitajući šta je sa njegovom , sa našim dušama, jer svi smo te neizmjerno voljeli i bili zaljubljeni u tebe. Jela Jela Jelena se takođe izgubila iz naših mahala , razvela se od Herce. Zlata se našla pa se onda nije našla sa Mojsijem i svoju bol je sakrivala od nas. Jedino je moja bračna luka bilo koliko toliko podnošljiva.
Nazove me Dobri :
-“Ljepoto mila , možeš li navratiti do mene , molim te. Imam neki problem ne mogu ga sam riješiti.”
Znam da je ozbiljno. To je prvi put od one noći pred udaju , da me nazvao ili poželio vidjeti. Njegova majka me uvede u njegovu , meni dobro znanu sobu. On u polusjedećem položaju, radi debelog gipsa do iznad koljena na lijevoj nozi. Njemu veseo , blistav osmjeh na licu.
Htjede se ustati , ali bolni grč na licu sugerira da je preveliki optimista, da je prerano za ustajanje .
-Oprosti mi ljepoto mila , ne mogu ustati , dođi da te zagrlim. Dobro mi došla.
Zagrli me , Čvrsto i nježmo. Skoro očinski.
Pitam ga :
-Jesi li još uvijek ljut na mene?
-Nisam ljepoto moja nikada bio. Samo si me previše boljela, i srce bi se prekinulo da te vidjelo, jer si postala tuđa žena.
Suze mi u očima.:
-Znači oprošteno mi je ?
-Nemam ja tebi ništa oprostiti ljepoto moja. Oprosti ti meni što te nisam spriječio da se udaš i spasio .
-Nisi znao, nemaš sebi šta prebacivati.
-Imam , itekako imam. Morao sam nekako naslutiti.
-Smijem li te poljubiti?
Ja onako iznebuha , ne razmišljajući . On se smješka.
-Moja Frka Frkica.Otvirena i jasna. Znaš da tebi ne mogu ništa odbiti.
Zacrvenim se. Što ti je nerazum i snovi? Godinama sanjam o ovom susretu, o poljubcu, zagrljaju s njim . Ja udata žena , majka dvoje djece , on momak; dobro , moja ljubav neprebolna i jedina , naočit , bebast , i prelijep i nježan , srce mi uzdrhtalo , pitam se smijem li ja to; na šta će izaći , na dobro ili zlo…
U tom času ulazi njegova majka , nosi dvije ružice , tulumbu , slatko od ribizli , neki šerbetli sok i kafu . Meni srce ko tenećka. Odakle ona zna za slatko đardina skršenih srdaca? Dobri nesvrstano koluta očima i sliježe ramenima, k'o veli u mahali se ništa ne može sakriti. Ustadih da joj pomognem. Pomiluje me po kosi , zagrli i poljubi u vrh čela, tamo gdje se spaja sa kosom i kaže:
-Znaš , najdraža mi od svih grlica , u mojoj kući se alkohol ne toči kada mu otac nije tu i prije akšama. Šteta što te udaše , bili bi ste tako dobar par. Najbolji koliko se razumijem u mahalu. . Čuvaj se ljepoto mila i pripazi mi ovu dobrotu . Uvijek ima sreće i uvijek se izvuče. Ono reklo bi se tako. Na oca je. Šuti i muči. Ni mukajet. Ne daj mu da puno skita , odlutaće ili zalutati . Uvijek mi ga slomljenog donose. Bojim se jednom će mi ga u komadima donijeti.
Još jednom me zagrli , poljubi u obraz , pljesne po guzi i ode . Ostavi neki nježni i ugodni miris plavog neba , prisnosti i dobrote iza sebe. Uvijek je takva bila. Otvorena , brižna , ne baš diskretna , vrlo blaga i srdačno razgovorljiva sa onima koji joj se sviđaju.
Sjednem pored njega. Uzmem ga za ruke , poljubim ih stavim ih na čelo i ponovim . Tako je on to nekada činio kada je neku dilemu ili problem rješavao. Sada malo rjeđe. Poštivanje , ponos i sjetna sjećanja , valjda.
-Oprosti mi mili. Tren nerazuma, možemo li zaboraviti onaj poljubac. Stid me je , ne znam šta mi bi. Boli li te?
– Malo , već sam se navikao , uvijek u istu nogu i isto mjesto. Eh , milo moje. Tako nas sudba miluje i kuša. Tu smo , uvijek ćemo biti jedno pored drugog , jedno za drugo , emocije duboko zapretene , mora se živjeti , a doticanja nema . Uhh…Zvao sam te mila treba mi tvoja pomoć. Ukratko: Čula si , valjda , za mahalsko putešesvije i karambol u Brezi od prije par godina.
Ona pod velovima
Svi su je prozvali Nesrećnica . Neko Sirotica . Ja ne, jer je imala prelijepo simbolično ime i nadnaravnu svjetlosnu dušu. Da se neke stvari nisu desila već bi bila Svetica. A na nebo će otići uzvišena , kao nebeski anđeo. . Taisa je čarolija i uvijek je živjela po svom i u svom svijetu . Uopšte nije bila nesrećnica ni sirotica . I nikad neće biti. Samo dijete koje se očajnički davalo i voljelo..
Crnih dugih kosa, zelenih iskričavih očiju, bijela kao vila , oprosti mi , najsavršenije lice i tijelo koje sam vidio. Otac joj bio čuveni hirurg, rođen na Bjelavama , bekrijao i volio žene, umro od srca u 49 godini na njen osamanesti rođendan.
Nije se slagala sa majkom i njenim potonjim izborom ,pa je odlučila živjeti kod bake , očeve majke u jednoj maloj kučici na Bjelavama. Od oca je dobila peneziju sasvom dovoljnu za studiranje.
Majka uspješna arhitektica se godinu dana kasnije udala za direktora firme u kojoj je radila, vremešnog neženju , alkoholičara i kockara.Uspio je za dvije godine prokockati i njegov i njen stan i ubiti ih u saobraćajnoj nesreći na Taisin dvadeset prvi rođendan.
Nedugo za majkom umrla joj je baka. Mene je “naslijedila” od bake. Oko kučice je bio vrlo prostran i prelijep vrt sa desetak voćki , koji je baka uz moju fizičku pomoć savršeno održavala. Taisa me tek površno poznavala , jer sam bio skoro dijete kada sam počeo raditi za njenu baku, a ona u cvatu i beharanju
Znaš i sama da se mahalaši vrlo rano počnu brinuti o sebi, od devete , desete godine. Takva su bila vremena. Još uvijek patiznaska i siromašna. Moralo se. Ja sam bio zahvalan što sam godinama imao ne baš težak , a za mahalske uslove solidno plaćeni povremeni posao . I bome veliki praktični nauk. O zemlji , cvijeću , prirodi voćkama…o Milostivom i o ljubavi .
Kada joj je iznenada , iz čista mira , imala je samo 84 godine, baka umrla bilo je rano proljeće. Nije bilo njeno vrijeme umiranja. Željela je da to bude kraj maja , početak lipnja , kada joj bašća oživi rajskim bojama i mirisima višanja i ašlama , đula , jorgovanom , jasminom , karanfilima, kadificama , mačuhicama , petunijama , ,..
Ja sam okopavao i pripremao zemlju za sadnju cvijeća i povrća. Krečio i obrezivao voćke, uređivao plitke kanale za dotok vode u baštu . Teta Vera je pomno nadgledala svaki udarac lopate, svaki zamah krampe, svaki potez četkom i makazama , svaku kap vode koja je ulazila u zemlju.
Ne znam , možda sam tada zavolio boje i cvijeće, đardine . Možda mi se sve to uvuklo u krv , srce i dušu jer se moje djetinje srce sjećalo moje babe , majčine majke , koja je imala istu takvu baštu oko kuće , na uglu Masarikove i Pionirske, čiji su mirisi opijali sve do Pozorišne Ni iz te bašte nisam izlazio dok se odrasli ne bi sjetili da postojim i potjerali me da idem doma.
Tada mi se činilo da bih čitav život mogao provesti u prirodi ,u bašti , u cvijeću , među voćkama , upijajući čaroliju boja, mirisa i šumova , koji su opijali i rosili oči suzama. Bašte , đardini su mi bili u genima , i žao mi je što nisam imao vremena da napravim svoju. Ali nikad nije kasno. Imam jednu ideju , možda pozajmim jednu baštu i natjeram njenu vlasnicu da je oživimo bojama i mirisima sretnih dana. A ostalo , možda se posloži. Ljepota i ljubav idu zajedno.
U babinoj bašti sam bio gost i posmatrač ljepote i raskoši koja se nudi. Bio sam vrlo pristojno dijete koje nikada, ama baš nikada nije ubralo ni jednu voćku ili potrgao bilo koji cvjetić. Radeći sa teta Verom , upoznao sam ljepotu , milost i sveobuhvatnost Božijeg stvaranja i milosti. Na malom prostoru par stotina kvadratnih metara , toliko šarolike ljepote, dobrote , boja , mirisa , okusa , blagosti i ljubavi . Sve harmonično i jedinstveno , a raznoliko u svom postanju osebujno od iste vode i kiša , iste zemlje , istog Sunva i Mjeseca . Toliko slični , a toliko različiti da iako dijete osjetiš savršenstvo , uzvišenost i bezgraničnu mudrost i dobrotu Božijeg stvaranja.
U teta Verinoj bašti nikad nije ubran ni jedan cvijetak za ukras . Čitava kuća je mirisala tom baštenskom čarolijom . Kad bi cvijeće počinjalo venuti bralo se za slatko , lijekove ili meleme. sa voćem je druga priča. Bilo ga je od sredine proljeća do kasne jeseni. Zerdelije , trešnje, višnje, breskve , dudovi , jabuke , kruške , vinova loza , tikve , dunje … su bili predodređeni za cjelogodišnju riznicu viramina i minerala.
Neću te dakje tušiti ovim snoviđenjima , več samo hoću reći kako mi ljudi nismo svjesni šta nam se nudi , a mi bježimo od toga.
Pomogao sam joj oko sahrane. Više moji , jer ja sam ipak bio samo dijete, golobradi momčić od četrnaest godina. Taisa me uljudno zamolila za pomoć u bašti , jer ona o tome pojma nije imala.Nije mi bila od velike pomoći iako se žestoko trudila. Naučio sam je sve i bila je voljna učiti i pomoći , ali ipak njene nježne ruke nisu bile dobar saveznik rada u vrtu u redovno su popuštale u srazu sa zemljom..
Svileni treptaji
I ne znam kako , valjda zbog usamljenosti , ona zaista više nije imala nikog svog, ili bilo kog vjernog , odanog, iskrenog pratioca osim mene . Zavoljesmo se i vremenim , činilo se , postadosmo savršen par. Valjda oprečnosti; ja tih i miran , strpljiv skoro autista , ona sva u pokretu , u raskoraku , rastrzana na sve strane , u stalnom traganju za nečim što joj nije na dohvatu ruke, a za čim ona žarko čezne.Nije to krenulo odjednom. Dvije pune godine smo učili jedno od drugog . A nakon dvije i po godine vazduh u našem gradu joj je postao težak i počeo je gušiti.. Reče mi da nije dovoljno dobra za mene i da ću se s njom pogubiti.
Po nerazumu i kijametu u Brezi , dok se liječila nije dala da joj priđem , potom se dvije tri godine izgubila . Čuo sam da je u Švedskoj , pa u Norveškoj ; tražio sam je , čak i u Finskoj , ali je nisam našao. Njenu kučicu i baštu sam svih tih godina čuvao , održavao i pazio.
Prije desetak dana sam saznao da se vratila. Još uvijek imam osjećaj da joj trebam. Ona nema nikoga i ničega osim te kućice i mene. Odem da joj se javim , morao sam , iako sam znao da neće izaći na dobro. Nije otvarala. Sutradan odoh drugi put , nije otvarala. Odoh i treći put, tada me upucala u nogu vazdušnom puškom . Dobro sam prošao. Bila je vrsni strijelac , kao juniorka je bila prvak Jugoslavije malokalibarskom puškom na pedeset metara.
Nasmijah se, nasmija se i on . Zista je Taisa uvijek znala odabrati vrlo konkretan i vrlo živopisan način kako da ga udalji od sebe.
Dobrog je upucala u lijevu nogu ispod koljena sa vanjske strane, tačno na mjestu gdje je imao dva loma cjevanice. Fudbalski i skijaški. Oba loma je imao zbog Sirotice. Prvi fudbalski , kad je namjerno radio vratolomije vezivanja mozga u učkur najgrubljem igraču lige. Znao je da će ga ovaj pokupiti i slomiti. I slomio mu nogu. Otvoreni lom. Tako je sa sedamnaest završio fudbalsku karijeru.
Drugi lom je iz Rajske doline , sa skijanja , pola godine kasnije . Fantastična staza, najbolja i najljepša u Jugoslaviji. Na dnu staze daleko od strmina , sa lijeve strane m u zoni pasivnog zaustavljanja se nalazila skupina od tri jele. Nigdje u vidokrugu nije bilo drugog drveća. Dobri , uz Miru Č. najbolji bjelavski skijaš, ee neslućenom spustkovskom brzinom zakucao u te jele. Opet otvoreni lom lijeve noge ispod koljena,. Mora li se napomenuti da je noga slučajno kvrcnula na istom mjestu kao prvi put.
Nikome nije bilo shvatljivo šta se desilo. Ni prvi , ni drugi put. Svi su se čudom čudili. To se dešava maloumnicima i totalnim neznalicama. A Dobri je bio veliki talenat i nikako nije bio malouman. I nikad nikome nije pričao o tome kako se to desilo, kao da se nije desilo.
-Ne znam kako ćeš i šta ćeš, približi joj se , molim te . Stekni povjerenje . Znam da je u škripcu i neimaštini . Moramo joj pomoći. Nema nikog osim nas. Za pare ne brini.
Na tren me žacnu ljubomora, ali se izgubi. Sjetih se; takav je on. Brižan i dobar. Nikad ne zaboravlja učinjenu mu milost i uvijek višestruko uzvraća dobrotom , čak i decenijama poslije.
Nikad me prije nije ništa tražio ni molio, osim za tebe i to godinama poslije. Začudih se i obradovah. Ipak , još uvijek mi vjeruje.Par dana dumam kako ću i šta ću? Nemam nikakvog izbora , ideja ni mogućnosti.
Ma , idem ja direktno na vrata pa šta bude. Bog Milostivi će mi dati riječi , hrabrost i nauk.. Stari , zarđali zvekir na još starijim , ispucalim skoro izblijedjelim zelenim vratima , kao da niko godinama nije doticao.
Akšam samo što nije . Drhtavo primim alku u ruku i udarim jednom. Sablasni odjek zazveči praznom ulicom. Zveket kao da dozva ezan koji se sa drvene džamije milozvučno prosu po Bjelavama.
Na jednom prozoru zatitra blistaava bijela lelujava stora , sa crvenim i plavim cvjetićima šarenom đuvezlijom rukom vezena, Iako im još nije došla sezona , nazirali su se obrisi pregršt žutih dunja. Birvaktile , prije stavljanja na ormare , dunje su se u prozoru izlagale sunce da dobiju zlaćanu boju.
Čujem lagan , odlučan i ritmičan klepet nanula po avlijskoj kaldrmi . Otvaraju se vrata , izviruje prelijepo pravilno , bez pogrešne crte lice , umotana u dugački bijeli šal , nalik šamiji i oprezno , kroz mene gleda lijevo i desno.
-Nije tu? Ma znala sam ja da će blesan izvesti neku mudroliju . Jerdino tebe ne mogu vratiti sa vrata ili ti bilo šta zamjeriti. Ajd, upadaj šta si se ukipila.
Širom otvori kapidžik , skloni se u stranu , a ispred mene bljesnu kaldrma , kao niz savšenih bijelih porculanskih bisera. Zakoračih i najljepšu avliju koju sam ikada vidjela. Škripa vrata koja se zatvaraju dopre do mene.
Ušla sam , a da nisam ništa učinila ni progovorila.
One večeri kada su ga kao izmrcvarenog meita donijeli , svi su imali nekog posla ili se pravili da ga imaju . Niko ni jedne jedine da progovori šta se tamo negdje desilo , ili bar šta se njemu desilo . Shvatih da sam se našla ispred ponora šutnje .
I moj Eso muči . Kažem moj ,jer radi za mene . Pitam ga šta je bilo , on ne spušta pogled kao lažovi . On diže pogled nebu kao da se moli za oprost :
-Ne znam . Ma , oni mahalaši navalili sa klipačama , malo se popilo i ja zadrijemo .
Znam da laže , ali opraštam mu . Spasio ga je i donio .
Poslije , mnogo godina poslije , kada su lutanja i traganja nosila boli , Lela Jela Jelena mi ispričala šta je bilo . Vjerovatno ne bi ni ona . Slamala se , jer joj je Herco slomao srce . I dijete koje je izgubila. Ta priča je bila njena osveta Bjelavskim mahalašama . Poslije kada se sabrala , reče :
-Draga moja , ovo što ti ispričah , samo je mahalski trač . A znaš ti mahalu . Od slona pravi muhu ili obratno . Ja baš ne vjerujem u tu priču . Nekako mi nije sa ovog svijeta .
Usamljena duša
Ja je zovnula , nisam imala mira . I bila sam strašno usamljena . Nedostaje mi Dobri , nedostaje mi toliko , da mi život izgleda kao zemlja bez svjetla , ili noć bez mjesečine i zviježđa . Golo , tamno i prazno .
Bilo je predvečerje kada je došla . Iznijela joj kafu i hurmašicu . On malo nakiselo peči lice i hladno kaže : – Nisi morala . Barem da je tulumba . I nešto ljutice . Težak vakat . A lijepa noć. Biserje se prosulo , miris zviježđa nas kupa , a u nama pelin je , a blentovija nema . Tvoj će se vratiti , i obasjati i ispuniti i tebe i tvoj đardin . On se uvijek vraća . A moj je za mene mrtav . Neka ga Gospod poživi , dobar je on .
A priča ti izgleda ovako :
-Onomad , kada si dala privesti Dobrog , nije se bunio . Znaš to . Samo se smješkao . Slutio je da će to da se zbude . Ne pitaj me kako znam .
Onaj Mojsije je kao nekakav Prorok .
Oni Oma je kao neki zloguki slijepi vidjelac.
Deba je neki ludi uskotračni filozof .
Lenjije fatalist , koji svijet pokreta vidi iz svog udobnog ležećeg ugla mirovanja .
Baška Baša se dijeli svijetu onako kako najbolje zna . Ljubavlju , uglavnom fizičkom . Ali ljubav je uvijek ljubav .
Moj Herco nije toliko slab koliko se čini . Samo je njegovo srce trošno . Tako rođeno . A u tom srcu samo vizije , ljubav i snovi .
A Dobri ti ima djetinje srce koje sve osjeti i spaja , i povezuje sve njih . Nekom autističkomi računicom vidi i zbraja onu ukupnost svega postojećeg . I voli Boga svoga Jedinog .Ne sjećam se da je ikad rekao : vjerujem Ga . Samo kaže : Neizmjerno Ga Volim . Za njega je ljubav sve. I vjerovanje i milost i bezuslovlje . Odakle mu znanje ? Ti izaberi i nećeš pogriješiti .
Nikad ti on nije maknu iz tvoje kućice . Osim u dvorište i najčešće u baštu. Cvijeće ga smiruje. Umoran ti je on , bona. Tamo se odamrao , radeći oko cvijeća i sanjajući ljepotu i dobrotu na ovom dunjaluku. Želio je da svijet bude jedna cvijetna simfonija.
Cvijeztna simfonija
Kada mu je nešto trebalo , nazvao bi me i ja bih mu obavila posao i donijela . Ne pitaj zašto je mene izabrao , jer to ne znam . Bilo koju od nas da je bilo šta zamolio , bilo bi mu učinjeno . Možda je to zbog mojih anterija i moga ukusa , jer znao da su one moj odabir . Svaka koja je zaplesala pred očima naših blentovija je moj rad .
Joj da samo znaš koliko su blentavi i dobri . I kako srce ženi mogu svezati u čvor , pa ga onda Damoklovim mačom presječi. Da ti mozak stane , a srce ne prestaje da krvari . Svaku anteriju , koja je tebi poklonjena , ja sam uradila onako kako je on to zaželio . Svaku unešenu stvarčicu ja sam mu izabrala i donijela . Preko bašči , jer nije želio da tvoji kerovi išta vide i da se zabrinu .
No , oduljih , taki smo ti mi mahalaši . Razvezemo priču i nikad kraja . I u onom drugom , najljepšem nikad ukraj ne možemo stati . Vjerovatno i ne želimo .
On je znao da će se ono zlo desiti . Da li mu je Mojsije nešto reko ili je on pozvao njega , Debu i Lijenjeg radi društva i pomoći ne znam .
Omu nije zvao jer slabo vidi , i često mu se zlo prisniva . Hercu nije zvao jer bez mene nije znao disati , a ženskim tu nije mjesto . Baška baŠa ? Njega nikad niko nije mogu uhvatiti ni stići .
Nikad prije nisu bili u Brezi , to ti mogu garantovati . Niti jedan . Kako su znali gdje će se parkirati , to ni ptice ne znaju . I zašto su fešatali ? To je bar lako odgonetnuti . Oni od svega prave cirkus . Kažu tada su život i zlo podnošljiviji , a ponekad ih ta nelogičnost zna zavarati..
Trešnja u cvjetnjaku
I njima je sve lako . Imaju zavodljivo i bolećivo oko . Žene na to padaju ko mala janjad . Kad oni feštaju , to je poj slavuja i let grlica u đardinu ili barem bašti . Tu mozgu nije mjesto . I obavezno mora biti trešnja . Da li je prije njihovog dolaska ispred te trokatnice bila bašta i trešnja ne znam , ali je tog dana na prelijepoj bašti , đulama mirisnim okupanoj trešnja drugi put rodila . Odjednom preko noć . I mještani se ibretili . Ali i uplašili . Drugo sazrijevanje uvijek priziva neko zlo .
Organizovali oni pravi teferić , samo se Dobri malo izmako . Žao mu , ali ne smije teferičiti. Mora biti spreman .
Pitaš zašto ?
Joj , jesi nestrpljiva i naspi'der jednu bona . Onaj njegov hlađeni Kurvoasier , znam da je uvijek spreman . Može nalećet . Tko mu ga zna ?
A i život je nekad prava kurva . Nisam došla samo da ti pričam . Hoću dušu da ti isplačem . Kome ću ako neću tebi ? Treba ti učiteljica . Letjeti može svako i to je barem lako . Ali pasti i krhotine skupljati ? E , zato ti treba nauk mila moja . A ja sam tako pala , slomila , da se nikad više neću sastaviti .
Gledam je . Nije okusila ni kafu ni slatko . Jesam luda . Dobri kaže : Slatko i kafa se pristave na kraju , da insan ima čime predahnuti i ruke zabaviti , jer najčešće poslije kafe i slatkog dolazi ono glavno , najslađe. Ili sluti sikteru .
Prije bih bila u čudu i mislila , vidi glupače , ne zna šta zbori . Ili je pijana ili je luda . Vidim nije pijana , a znam da nije luda . Barem do juče nije bila .Više nisam kao prije i nisam u čudu . I u pravu je . Ne može se na prazan stomak pričati . Uz priču ide piće . Uz piće meza i krug nikako da se zatvori . Donesem nam piće , tri četiri tanjurića meze i zrnastog voća .
Dobri me naučio :
– Piće bez meze je otrov . Sto bez voća sluti bolest . I flašu obavezno stavi pored stola . Može zatrebati, a insan nije ringišpil da se svaki čas diže . Flaša na stolu bez veze smeta . Ljudi vole mahati rukama , može se proliti i sluti na nekontrolisanu žeđ . Skontam priča će potrajti , da ne bih ponovo ustajala , vrnem se i donesem čitavi flašu .
Ona podiže čašu u visnu očiju , čeka da je ja podignem , nasmiješi se , povučemo po gutljaj, nasmiješimo se i coknemo .
-Poznato , zar ne ? Došla bih ti ja prije . Dobri me zamolio . Kad god uzmogneš , kaže , ti joj odi . Trebaćeš joj . Krhka je ona . Ne daj da mi se slomi . Ja kontam šta on to zbori ? Bedevija od , haman dva metra da se slomi , zbog bale od metra i dva žileta . Hajd’ , nemoj facu motat u papirni fišek pun vode . Samo se šalim . Čovjek bi ga na srce privijo. A bogami kod tebe veliko , ima se na šta priviti.
Dobri se osamio , okrenuu leđa drugarima i bulji u jedan balkon na drugom ili trećem spratu i dva prozora sa strane . Nikakav mig , zvuk ili bilo šta da se javi . I njemu ne smeta , jer on postaje kip u čekaonici života..
Mojsije drži harmoniku pored sebe , sa lijeve strane . Da je Zlata tu , on bi je teška srca prislonio na desnu butinu . Malo je zamišljen , nadrko onu desnu filozofsku obrvu. Deba kao i uvijek neke mahalaštine prosipa . Ženske koje su se primakle valjaju se od šege , muškarci su malo dalje , ne smiju priči , jer ih niko ne zova . Čini se Deba je samo dekor , koji treba popuniti prostor , jer Lenji ne mrda i ne diše samo ponekad mrdne palcem i izusti :
-A – a.
To daje znak da je živ . Ja razgulila priču ko hodža teraviju , a ženama se žuri večeru na sofru pristaviti . Ti ko na iglama . Takve smo ti mi mahaluše . Volimo haustorke mezetit i krv na slamčicu batrgati. Jes da si naša postala , ali uglavnom njegova i to te vadi . Inače ni riječi ne bi čula .
Organizovao Mojsije kadu , vodu , šlauf mjesto šadrvana , mezu iz aščinice i jedan teferički hastal . Baš ko da su rođeni u Brezi . Jedna mu djevojčica i dječak nabraše sve trešnje sa grane . Ispadoše dva puna sepeta . On sepet na leđa , ode do rječice , zagazi do nasred nje , onako u haljinkama i mokasinama i butum sve tršnje izli u rijeku . Potom i drugi. Ljudi se čude zašto to . On kratko : -Otrovne su i da zlo ne zazivaju u insanima . A ribe ih neće . Pametnije su od ljudi. Osjete bolest . Otplivaće do mora . Tamo će so zlo izjesti .
I samo što su se oni razmjestili dođaše oni tvoji drotovi . Parkirali se sa strane. Deba ih ne gleda , nema dobro iskustvo sa organima . Instiktivno bubrege gladi . Mojsije zove jednog čovjeka , dade mu tri pive i reče :
-Dvi za one plave , jedna za tebe .
Dođe i mjesna policija , ali brzo odoše . Tvoji ih otpraviše . Kažu :
-Luca naredila bez intervencije , njeni su , ili belaj.
Ženske moljakaju da se malo zasvira . Jok kaže Mojsije , nemamo klarinet . Lenji malo živnu ali se brzo vrne u besvjesni položa . Deba ga pita šta je sa tarabukom .Mojsije se okreće damama i bespemoćno širi ruke.
– Eto , nemamo ni tarabuk za ovog blentovana .
Donesoše i klarinet i ogromni ciganski doboš , nije bilo tarabuka . Deba zino , rasplako se ko dijete na tuti kada ima tvrdu stolicu i kaže Mojsiju . -Hvala ti brate i gdje čuo i gdje čuo . Otkako sam se rodio , sanjam da bubam i hekam u cigansko ćemane i slatke cigančice . Joj što uh volim Bože mili .
-Da znaš što ne znaš , bježo bi od njih ko gušter od poplave .
Uto , nasta škripa kočnica , i tvoje drotove probudi . Izleće Oma iz fiće ljut ko dva- tri šiptara kada se vrnu kući , a ne prodaju sve košpice i kikiriki na tekmi . Prilazi policijskom autu i dere se :
-Jebo vas pas , niste nas zvali da dođemo sa vama .
Za njim stiže Herco i vuče ga za ruku :
-Oma bolan polako , ohani nalo , zar ne vidiš da su to Lucini drotovi . Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Donjoj . Ne vidi vam Oma dalje od nosa . Smotala ga ćoravost . Hoće on zlo viđeti na sve strane , pa ga zlo po očima poklopilo . A možda mu se refleksija baterije kada je tražio crvuljak o mozak obila .
-Pa kako ste stigli dovde kad ništa ne vidi ?
– Jako dobro . Ja mu navigavo . Samo vozi desno i ne brini . Kad se umoriš ti opet skreni desno i vozi desno . Ni za živu glavu nemoj lijevo . Odosmo u helać .
– U Arijanu ?
Ma ne u tu ljepotu blento ; ono osevapili bi se , ali gdje ćeš sa slijepcem u taj zijan. Valjda se držo uputa . Ja se malo uspavo odmora radi , da me srce ne strefi . Lud je kad vozi , a ništa ne vidi . Samo otvori prozor i viče:
-Sklanjaj te se spute ide zima ljuta.
Normalno da mu niko ne vjeruje . Đe ćeš polovinom avgusta zazivati zimu . Ajd da je prtkraj avgusta to i nekako .
-Jes , kada bi ja znao gdje je desno . Odakle ćoro zna gdje je desno. Za lijevo je lako. Nemaš pojma gdje je i kako god voziš ideš u lijevo. Ovako ja vozio na ćoravo , ko ruski rulet . Ništa ne vidim i kontam , jebo ga pas , sad je mora zaspati . A ja niti vidim , niti znam gdje je desno, a ni kočnice mi ne rade . Sreća da sam to znao , inače bih se nervirao što ne rade .
Prilazi Mojsije . Deba neće , ljut na drotove .
-Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Gornjoj . Jel’ ti se posrećilo ? A , smješkaš se lijo. Vidim da si omastio brk .
Herco protuvriječi . Mora radi istine . Srce je u pitanju . Ako rikne svaka istinita će mu se gore kantat :
-E nije bio u Gornjoj nego u Donjoj.
-Kako znaš ?
-Što će se penjati u Gornju nije lud . Bliža je donja i normalnija . Očas su uniđe u nju .I što će se penjati u Gornju kada se može finu spuščati posred Donje.
-Kako će se spustiti kada je Gornja ispod Donje?
-Iz Budakovića , konju jedan , eto odakle će se spustiti.
-Joj , ta ti , valja . Ti ko neki prorok sve znaš . I gdje treba spustiti , gdje ne treba .
-Ne baljezgaj . Nego Eso , nemoj onoj zaćorenoj ništa više javljati . Počeće paničariti . I nikad ni jene , tako ti je suđeno . Akšam će uskoro . Muzika i belaj počinju .
Tu Jela Lela Jelena zasta , duboko uzdahnu i dignu čašu , zaboravila da se i meni pije , i popi je naiskap .
-A onaj moj slunto samo se za srce drži i ode kod Lenjog i prileže . Reko bi čovjek meit do meita se slažio . Nego bona ima li neke muzike ovdje. Samo pet minuta da ohanem . Nisam ovoliko pričala , još od kako me Herco prvi put zvekno . Najčešće sam jaukala ; Joj , mamo mamice. Znaš onu našu :
-Što ćeš pričati . Odakle ti vrijeme frajerko.
Šta ću , ja pristavih gramafon , dodadoh joj ploče . Ona odabra jednu . Neka pakost joj se javi u licu , poče da savija ploču kao da će je prepoloviti , ali onda se naglo raznježi , poljubi je , suza joj iz oka kanu i prošapće :
-Bleso blesavi , natakareni smo i ja i ti .
Stavi je i prosu se glas :
O Jelo Lelo Jelena…
Jela Lela Jelena muči zatvorenih očiju. Stišće ih , neda suzama da probiju trepavice. Lice joj blijedi , grči se , zubi škripe , bolni jauk iz grla jeca: Joj mamo mamice, šta ću ja bez njega. Boli me , skakala bih i vrištala , ali ne kunem , srecan mi bio.
A onda se Lela Jela Jelena u trenu sabere i zavali u jastuke na šiltetima , pogleda me i pita :
-A šta te ova priča interesuje ? To nije tvoje i od ovog svijeta . Bitno je da je on tvoj . A ono što i zašto prije tebe , zaboravi . Čak i ono što će biti . Uživaj dok jeste . Zaviri u nutrinu svoju . I pogledaj . Dobro pogledaj . I ono što vidiš razluči na prije i sada . Ono prije zaboravi . O onome poslije i ne pomišljaj . A sada je samo ovaj tren važan i ako ga propustiš , razmišljajući o onom prije ili onom poslije neće izaći na dobro . Otrovaćeš se i nećeš život živjeti . Uhvati tih nekoliko trenutaka, koji se sada zovu , koliko više možeš , da ti bude dostatno za uspomene i sanjanje , dok ga nema ili čekaš da se vrati .
Evo moje srce je ranjeno i skoro da se skrši . Ali ga lijepe uspomene , onih prošlih dana, drže ga na okupu , da se ne prospe na milje komadića . I zato je dio mene ponosan i sretan . Dio mene svaki dan umire , ali ne crnilom nego nježnom tugom , koja me budi i miluje . Hercino srce je raspršeno na hiljade djelića , a on to ne zna . Tek kasnije , dok ga zanos novine prođe , će shvatiti svoje sada , biće dockan i hvatat će se za glavu : šta učinih .
Nije on ništa učinio . Nisam ni ja . Tako se desilo . I to je najgore od svega , ta bespomoć . A ja mu ne mogu oprostiti njegovu bespomoć . Mahalaš je trebao znati kako da mi pomogne . I sebi . A ne da se tješi sa drugom .
Nešto krene po zlu , dvoje to znaju . Misle sve će biti u redu i prepuste se iluzijama prošlih dana , misleći da će sutra biti bolje . To sutra ne dođe . Ne njihovo . Jer njihovo sada im je bez riječi pobjeglo , i ono poslije su samo snovi i boli . Boli su dobre. Svjedoče da je čovjek još uvijek živ i da je volio i bio voljen .
Ti si sada voljena . To je ono što valja živjeti . Pusti magiju prošlosti , bilo čiju . Mogu ti ja pričati i slagati ako želiš i misliš da će tebi biti lakše . Ti ne možeš i ne moraš , obavezno , znati da li je to istina . Jer nije tvoja . Ni ja ponekad ne vjerujem svojim mislima . Pitam se da li je nešto bilo ili mi se samo pričinilo .
A mahalaši uvijek tako . Baljezgaju . To ih spriječava da misle . Jer neće da misle . Drugi ih uče kako da misle . Od malih nogu . Praoci , oci , škola , učiteljice i ljubavnice, komšiluk , društvo , vlast , policija. Svi ih uče . ne daju im mira . I samo čuju : vako , vako , vako i ovako . To,to,to i to . I nikako drugačije. I još – Nemoj , nemoj , nemoj i nemoj. O daj , daj , daj i daj. I oni prestali da misle , jer bi se pitali :
-A gdje smo tu mi ?
Znaju da su nigdje i da ih nikad ne bi pustili da misle svojom glavom . I onda samo belaj . Ludara ili pržun . A među normalne im se ne ide . Puno su ozbiljni i previše učeni . A to nije dobro . Tako se ne živi.
Dok oni baljezgaju i Esi mozak mute , akšam pada . Svi zasjedoše ispod trešnje i muzika poče . Bez poja . Neki lagani sevdah , nešto od srca i samo njima znano . Toplo , nježno i tužno . Nisam bila prisutna , ali kažu žene su plakale , muški su sakrivali suze , a mahalaši se u pauzama smijali . Deba je primjetio :
-Ovo je dobro . Mi takarimo muziku , a dunjaluk rida . Valjalo bi nam češće među svijet . Bolje vako da suzu puste , nego da nad životom kukaju.
Dobri živnu . Upališe se svjetla na balkonu na drugom spratu i dva prozora oko njega . Okrene se , pogleda u Mojsija i klimne mu glavom . Ovaj mu otklima .
Muzika ne staje , ali postaje tiša i sasvim usporena . Tarabuk je nijansu jači , ali jednoličan . Tam , tam , glasnije tap tap i reskije tapa , tapa , tapa , tap . Pa klarinet samo povuče akord , zericu tuge izbaci , zastane , ali se akord i dalje razlijeva . Harmonika lagano titra kao da prati nevidljivu pjevačicu , koja tek treba da pusti umilni glas čežnje i nesrećne ljubavi .
Ja ti to ne mogu opisati .Takve tonove ja često čujem , ali nikad nisu isti i jednako tužni . I uvijek se razlijevaju kada nekog nešto treba zaboliti ili ofuriti . Nikad prije . I nikad poslije .
Ova veče je bila izuzetak . Ništa se ne dešava , a muzika kao bauk neki priziva tugu i bol . Svi se zagledali u svirače . Deba je u centru pažnje . Nikad ozbiljniji nije bio . Sav je ton , on je prim , njegov tarabuk , veliki ciganski doboš daje patos koji zove neumitnost .
Krneta gudi , Lenji kao preporođen . Živ, živahniji nikad nije bio , osim…kad mu je , nekad godinama poslije , jednogodišnja kćerkica umrla . Herco našao neki dugački čaršav , omoto ga oko grudi i stegao . Misli dobra preventiva da ga srce ne prekine . Boli ga ta muzika . Osjeća da priziva njegovu zlu kob.
Oma stalno skida i briše naočale . Dioptrija deset minus i deset plus . Skoro . Još nije , ali biće . Brisanje ne pomaže . Naočale su ili vlažne ili suze liju . A i njegovoj ženi sumnjive te dioptrije . Nije Oma razrook i mahnit da ne zna koje mu je koje oko i da nije moguće imati kod jednog insana minus i plus deset u isto vrijeme. Ali Oma je mahalaš, a oni pojma nemaju o medicini, ako ona nema veze sa ženskom filozodijom i fiziologijom . Osim onih koji je završe. A među doturima ima najviše mahalaša. Tako se čini.
Mojsije svakim akordom sijedi i blijedi . Lijeva obrva mu više nije nadrkana , već ponizno u dubokoj molitvi ka zemlji pogledava . Naglo dignu glavu i u Dobrog gleda . Dunjaluk za njegovim pogledom muči .
Dobri klekne , prisloni čelo zemlji . Jednom pa drugi put . Ruke ka nebu pruža i ustaje . Ćebe ispod sebe polako , poravnava . Jedan kraj , pa drugi , pa treći . Četvrtom prilazi i polako ga diže u visinu grudi . Zastaje još jednom u Mojsije gleda , opet mu klima . I diže pogled ka balkonu .
Vrata se se otvaraju izlazi djevojka sva u bijelom , vrane , svjetlucave duge kose je raplela , svjetlost je vilom nestvarne ljepote čini . Na desnom oku joj nacrtana plava suza vjernosti . Na lijevom oku crna suza beznađa .
Duboki uzdah probi se ka nebu .To dunjaluk ljepoti čast odaje . Znali su je , ali nikad nisu mogli shvatiti zašto je tolika ljepote jednom biću darovano .
Ljepota polako , jako usporeno , skoro pospano prilazi ogradi balkona i pogledava dolje . A dolje , Dobri u bijelom , ruku na srce stavio , kroz ruku mu krv probija , odjeću rosi , mirno je gleda i šuti .
Ona preplašeno uzmakne kad ga njeno srce prepozna :
-Šta ćeš ti ovdje ?
-Meni je mjesto tamo gdje me srce vodi . Ti bar znaš .
-Miči se , nećeš me spriječiti .
-Znam , ali ni ti mene ne možeš spriječiti da pokušam. .
Skida ruku sa srca . Krv ,kao voda sa izvora, curi mu niz ruku . On joj se smješka :
-Evo ti opet nudim violetnu ljubav svoju .
Violetna ljubav
-Idi molim te , tvoje čarolije mi više nisu potrebne .
Dunjaluk je zaibrećen .Nije mu jasno šta se dešava i ne čuju kako Mojsije šapuće Debi i Lenjom :
-Sada .
Njih trojica spuštaju ćemane iz ruke , lete ka Dobrom i razastrtom ćebetu i hvataju ga za tri slobodna kraja . Svaki po jedan . Čebe se zateže . Na vakat .
Ljepota sa suzama na licu plavom ispod desnog , crnom ispod lijevog oka , sa rasplatenom kosom koja leprša , na vjetru koji naglo zapuha iz sve snage , penje se na zid balkona . Zastaje , gleda u nebo . Bljesak munje se razli u hiljadu zmijica . Zagrmi , kiša potopom pljusnu i ona samo zakorači i kliznu dole . Savršen let sa nogama naprijed .
I pad je let
Zapravo klizanje niz bujicu kiše , koja u tren smoči njenu samrtnu vjenčanicu , kroz koju se probi nagost i ružičastost savršeno skladanog tijela . Prisutni odaslaše u kišu jednoglasno i uskomešano:
-Joj !
Nesrećnica udari o ćebe , ko željezni klofač u tepih , zateže ga , pokosi trojicu , ono popusti . Čebe je odbaci na onog , četvrtog sa krvavim srcem u rukama , što joj ljubav u dockan čas nuđaše .
Njih dvoje postadoše svjetlost i nestadoše .
Mojsije je ljut i zaviruje se ispod ćebeta , iako zna da nisu tu .
-Koji od vas dvojice konjina nije držao kako treba ?
Lenji molećivo gleda u Debu , ko veli , ne mogu još i govor držati . Deba se cereka i sa smiješkom odgovara :
-Ih , kaki si . Vazda na nas dižeš neku frku. Nismo ti mi ništa krivi . Ona je . Ko je tjerao da leti . Pod jedan . Nisi vidio da je ona u poslijednjem trenu naskočila na Dobrog . Pod dva . Kao da je htjela da ga povede sa sobom . Pod tri . Jes ga vala naskočila . Ko jahačica u finišu takara . Pod četiri . On ništa , samo ja zagrlio i čvrsto je drži , ko najveći levat . Pod pet . Ja bih ludaču namah zvekno , sve da je sa petog ili jedanaestog skočila . Pod šest . Joj , jes dobra , pojo bih joj nešto ko sjeckani burek , bar tako razmišljam , ali ona heknu po njemu i nema ih . Hava . Pod sedam . Načisto puhnuše . Pupa hava . Pod osam . Jes , vala ovo žensko , prava koka zraka . Taka ljepota da nam ubije havera. Nema tu nikakve poetike licencie. Neka mu. Hoće on mutiti na sve strane.
-Daj ba ,Deba uduni , matere ti . Nije ti ovo nabrajalica o anamo onoj ili capinu .
Tišina bi bila mukla , da kiše ne lije , munje nebo ne paraju , zmije grme i Mojsijeve oči ne sijevaju . Sve se u kišu zavilo, oni ne miču. Očekuju nešto, dunjaluk sa njima. Neko bi rekao , vidi hablečina ne umiju se sa kijameta skloniti.
Nedugo potom , Mojsije se prenu.
-Eso pali makinu . Idemo. Znam gdje su .
Okreće se Omi i Herci .
-Vi ste krivi za sve . Da ne dođoste , sve bi bilo u radu . Prorijedili ste havu svojim udisajima . I poremetili sekunde svojim sljepilom i umorom . Eso vozi nas našem gradu , polako i pažljivo ,a najbrže što možeš . Kiša lije , on je na rukama nosi . Oboje su helać i dibidus mokri . Ona manje , on više . Ali uskoro će se to promijeniti . Ako odocnimo najebali su . On misli da je spasio . Nije ga briga za sebe . Možda uspiju , ako stignemo na vrijeme . A vidim da nećemo.
Eso htjede da upita :
-Kako znaš ?
Lenji mu prstom šareti :
-A-a, i a.
Deba neodređeno prevodi :
-Ništa ne pitaj , luda , takarli bez takara noć. Sve ti je Eso moj zapisano u onim zvjezdama što se nikada ne vide . Ove što ih insan svako veče kuži su navlakuša . Oblanda . Da se insanski hajvani zablenu u tu ljepotu i da ne vide dalje od nosa . Nego uključi brisače do daske , možda nas poguraju . I ne znam što tegarimo ovu mrcunu sa sobom . Evo ga hrče , a ono dvoje riknjavaju . I to je njaka poetika scientia . Mrtvac hrče , ljepota se gasi . Da nismo u žurbi sad bih ti reko da samo zeru prikočiš , da Lenjeg isprcam kroz vrata , da se riješimo balasti i brže plovimo po ovom kijametu.
-Zamorila me ta priča i grlo mi osušilo , morala bih malu pauzu napraviti .–Tebi grlo suho , a šta misliš kako je meni budali, koja ti o budalama pričam.
-Ne reče mi što ti i Herco više niste skupa ? Kakav je belaj napravio ?
-E vala ne sazna šta je bilo . Ne ove ture . Ti bi da ja glasnice trošim , a valja mi na kraju večeri zapjevat jednu . Samo za nas dvije . Ili neću , nego pustiti jednu što mi se godinama mota po duši i rovari ko lud kamen ili sihre . Što ti ne bi ispričala kako te Dobri zvekno ? Hajd’ , dobro , ispravljam se ; što ti ne bi ispričala kako te ubro ili kako ste vas dvoje vodili ljubav prvi put . Prvi put je epopeja ili vehto lipsanje . Nema treće . Vidim po tebi da je to bilo ovo prvo i malo pride toga . Osjećam to i dobro znam , kako to sa Dobrim ide.
Ja je gledam , malo sumnjičavo i zaprepašteno . Ona i Dobri ko bi reko . Zar mu Herco nije jedan od dražih mahalaša . Skoro da sam uvrijeđena .
-Ne budi , blesa . Ja i Dobri odakle ti to ? Šta aneće hudoj ženi pasti na um? Znam da mu se sviđam i da me poštuje . Ali ja sam mu samo ženski drug . Uvijek me je pomalo izdvajao . U početku sam bila počašćena . A onda kad sam skontala šta radi , bila sam ljuta . No , brzo me prošlo . On mi je stavljao do znanja da ono što ne mre biti , neće biti . A tako je i bolje . Nemam ja srca viška i za bacanje , pa da ih svaki mahalaš , pomalo ledi i svoj dio leda nosi , a meni sante ostavlja . I nikad ne mislim šta bi bilo kad bi bilo . Jer znam kako to sve izgleda . Harco me naučio . Svemu i preko toga . Jedino mu srce u takaru jako , a prema meni slabo . Bilo . I biće . Njegovo je proklestvo neprebol . Moje mirenje sa bolom .
Zagledam se u nebo . Mjesec plovi , zviježđe žmirka , povjetarac lahori , đule mirišu , dušeci su mekani i udobni . Lela Jela Jelena i ja merakljiski zavaljene , pijuckamo kurvoazije , žmarimo slatko i pušimo život . A njih nema , pa nema.
Ne proklinjemo jer nam nije dato . Dato nam je da imamo , pa nemamo . Ja imam neka nadanja , Lela Jela Jelena je izričita . Kaže :
-Nisam ga ja prekrižila , ni srce moje , ni duša . Ljubav naša je prejaka . Nikad on neće odseliti iz njih . Tu je njegov dom . Ali ponos je sve zakapijo lancima i katancima i u čeličnu seharu turio , a ključ u vulkansko grotlo bacio . Gorimo , ali ne dosežemo ključe , da se oslobodimo .
Ponekad mislim da je mnogo puteva Gospodnjih , koji ka nama vode . A mi najčešće biramo upravo onaj pogrešni , koji nije naš . A od nas samo jedan put vodi . Ili dva , ako bolje raztmislim . Jedan vodi u život , drugi u smrt . Trećeg nema . Zapravo ima , ali taj dođe poslije smrti i zavisi od činjenja ova dva prva puta .Samo ponekad pomislim da ovi tvoj mališa , ima mnogo više od dva puta kojim hodi . Nemoj misliti da je to dobro . Ni tebi , još manje njemu .
Gledam ga ovih pet godina koliko se znamo . Nije on tužan , osim poneked kada se zagleda iza zviježđe . Rekao bi čovjek da ne gleda , već čeprka iza , kao da nešto traži . I čini se , kada to nađe da postane tužan .
I odluta . Jedini od mahalaša on nekud stalno luta . I vraća se . Sekund pogrbljeniji . Tren tiši. Dlaku umorniji i upravo za tu dlaku bjelji . Ne sijedi on . Samo ja vidim kako mu se dlake boje. Po povratku sa tih svojih puta , od Jedinog datih , samo nam kaže :
-Dobri ste vi , najbolji .
Blesane potapše po ramenu , nas grlice , tako nas zove , primi za ruke , stavlja ih na usne , pa na čelo i opet tako . Njih ne gleda . Znam da to nije dobro i da on zna ono što oni ne znaju . Nas sa nježno gleda i kaže :
-Život je lijep , grlice mile . Saznaćete jednom . Sakupljajte lijepe uspomene . One su danas rijetkost .
Sa tih lutanja bi nam uvijek poklone donosio . Ništa skupocjeno , ali uvijek osebujno . I uvijek bi donio i nakoliko kašeta kurvoazijea i ž'tanki .
Navikli se mi na njegove rituale i mirnoću . Izgurao bi barska bife kolica . Na njima iće i piće . Znamo on ih spravlja ili priprema . Znao je kako i šta ko voli .
Prvo bi uzeo flašu kurvoazijea , zagledao je , obrnuo , okrenuo i nasuo svima prst srednji , položeni , do pola visine i nasuo u kristalne čaše . Prvo one lijeve do srce za naša srca . Zatim bi nasuo onu izdvojenu , desnu desnu čašu , nevjernu , lutaličku . Uzeo bi kutiju žtanke , blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi . Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan . Ciganka bi mu zaplesala . Otvorio bi kutiju , svakome ponudio , pripalio ih . Podijelio pića i sjeo . Podigao bi čašu i ciknuo gutljaj . Đardin bi zapojio milinom od coktaja
-Molim vas grlice mile , pristavite sofru , blesani su vam gladni , a ja sam zeru umoran .
I kako da ga ne voliš malena . Svakom od nas je davao sve i više od toga . I svi smo mu značili sve . Zapravo kad bolje razmislim nije nikoga imao osim nas i svih onih grlica , nama poznatih i nepoznatih.
Nikad ništa nije tražio za uzvrat . Ne za sebe . Za druge jeste . Kad god bi taj neko trebao pomoć , on je stizao davati i moliti se .
Ti se sigurno pitaš zašto ti sve ovo pričam ?
Misliš da sve znaš . Nešto znaš , ali mnogo toga ne znaš . Kada pomisliš da si sve naučila , i počinješ da žališ , dolazi kraj . Zato ne srkleti , ni u čemu . Sve će biti onako kako treba da bude . Pa voljela ti to ili ne . I polako sa učenjem . Neznanje pa spoznaja je najljepša moguća stvar . Mnogo spoznaja i život postaje neiznenađujući i dosadan .
Pričam ti bona , da mu oprostiš , sve što misliš da mu možeš zamjerati . Olakšaj mu . Težak teret je njemu nanijećen . I samoća , mila , mnogo samoće u koju tek djelići tvoje svjetlosti u nju mogu prodrijeti .
Samoća
Eto i ovu nesrećnicu je on spašavao .
Imao je šesnaest godina kada je upoznao. Ona dvadeset jednu. Bila mu je velika ljubav i sebična postala . Htjela je sve , a on tek dijete u odrastanju i pri nauku . I već duboko usamljen , na stazi koja vodi do mnogobrojnih puteva koji bježe jedan od drugoga , a svi su njegovi i svima mora proći .
Nakon godinu i po, dvije ona je njega napustila , jer je težila nečem višem , Nije imala strpjjenja , Dobri joj je bio nezreo , previše je vjerovao u bajke i ljubav. Suviše djetinjast i sanjarski zagledan u nebo.
Slutim da bi on podigao ruke u visini ramena , okrenuo dlanove prema nebu , zatresao malo ramenima ,pustio jedna suza u desnom oku , da visi a crvena je i nikada ne pada .
-Oprosti mi . Pokušavam , trudim se ali mnogo toga ja ne znam . Naučiću , Mila . Valjda , ako mi je suđeno .
Kada je dostigla to više , ono je odvelo iz njenog , našeg Grada čednosti i srce joj je napuklo . Ostalo se naslućuje . Ono što je dostigla bilo je ozbiljno i dosta vodnjikavo i nije bilo njenoj duši dostatno . Srce na jednoj strani , čezne za dvorima , Malim Princem i njegovom nježnošću , ljubavlju i djetinjim čarolijama , a ponos je preči da mu se vrne . I tone ona . I tone on . I tone svakog dana sve dublje i sve dalje . Niko nema da joj ruku pruži . Dobri je par puta posjetio , kada je kući bježala i u njihovim mahalama mir tražila .
Pravila se da je sve dobro i da joj nikada nije bolje . Oboje znaju da lažu , ali im njen ponos ne dozvoljava da prave riječi kažu . Ona ne želi da se ponizi i moli pomoć , on ne želi da je ponizi i ne nudi joj pomoć , samo kaže :
-Ako ti nekad bude trebala neka pomoć i ljubav samo zovi , ljubavi moja jedina , ja ću ti doći . Ti nemaš drugi domosim ljubavi u srcu mom .
Nikad ga nije nazvala . Doli jednom , veče prije nego što se ovaj belaj desio . Nije ništa progovorila . Bio je to huk mećave bez tona . On je znao da je to ona i zato je odletio u pomoć, i mene zamolio da mu mahalaše pozovem u pomoć . I zato nije spavao sa tobom , da te ne povrijedi.
Htjedoh da pitam…
Ona mi stavlja prst na suta i kaže :
-Ne žuri sa pitanjem . Insan je stvoren od žurbe . Kada ti sve ispričam biće ti jasno , da je on samo dijete, koje ima svoje poimanje časti .
Uze viljušku , žustro udari i razgrnu tulumbu , pa je prepolovi, pa je učetvrti i uosmini, stavi zalogaj u usta i kaže :
-Upravo onakav kakav treba da bude . Sočan, nabrekao i sladak. Kolač mislim , da ti mozak ne bi krenuo stranputicom.
Takva su vam mahalska djeca . Samo se igraju.
-Nije samo da se igramo , bona. Svašta nešto radimo . Samo lijepe stvari . I čuvamo tajne koje nas najviše bole . I nikome ih ne pričamo . Imamo mi neki blesavi kodeks šutnje .
Daj pusti nam ovu kasetu , ja je ponjela , znam da ti nemaš vakih za plač , nešto što miriše na naše blentovije .
Pustim , slušam skamenjena i plačem…
Sačuvaj tajnu ljubavi moja…
Ovi iz mahale baš umiju da rasplaču .
-Oduljila ja ko Šeherezada , a i srce me počesto boli od kada sam djevojčicu i Hercu izgubila . Ispričava se Lela Jela Jelena .
-Evo sada će ponoć , a oni tvoj baš u ponoć , veče prije nego će belaj biti , sanjo san da ona jadnica leti i pada . Da , on ruke pruža da je uhvati , i lomi ih , iz ramena mu ih čupa , ali ne može da je zaustavi . I ne boli ga . I on sa njom pada na travu , i ona na jedan jedini kamen kilometre ukrug se nabija glavicom lijepom i u krvi umire na njegovim skršenim rukama .
On se budi u znoju i suzama , ne može ruke pomaknuti . Slomljene su . To se samo njemu čini i on sam sebi prijeti:
-Nemoj je pustiti bleso jedna , da ti opet kroz ruke klizne .
Razmišlja šta da se radi . Nema se tu puno šta mudrovati . Ispod pendžera , ispod balkona gdje će letjeti neku zamku treba postaviti . Ali ne može sam . Treba mu pomoć.
U to telefon zvoni , javlja se Mojsije i reče mu :
-Znam šta si sanjo . I ja sam . Samo u mom snu je nas četverica u ćebe faćamo i sve će biti dobro , mada će nečijom greškom ukrivo odskočiti i ti ćeš najebati. Dibidus . Skoro pa skroz , bezbeli , možda i naskroz , ako te ta drotulja ,oko koje se natežeš , ne spasi . Ako to ne učini , onda ti mogu reći da si tek tada najebo ko žuti . Eto tako ti stvari stoje . Pa ti vidi šta ti je raditi . I da znaš , ni mi te ža . Hoš ti mnogim stolicama svoju jednu kičmu poklanjati .
-Dobro , dobro . Zaslužio sam . Nego samo onu dvojicu , najblentavijih pozovi . Nikog drugog . Grlice pogotovu . Nije to za njihove oči . A i kako ćeš se , ba , pored njih koncentrisati .
Ti se to jutro uspavala ko mlada poslije takara , samo što ga ti nisi fasovala , već se u našeg merhuma zaljubljivala i sretnila. Taki ti je on . Ni jedne o ljubavi ne govori , a ti se do za vrata zaljubljuješ i pizdiš . I čekaš da te mlatne .
Kad si ono vidjela da taksi za ugao zalazi i kad si kavonoz vode preko praga , ko da je veliko ribanje , zalila , oni su već bili na po puta . Ti si mogla samo sjesti na beton , plakati i moliti da ti se Dobri vrati .
A on negdje po kiši , sav slomljen sa nesrećnicom luta . Onaj tvoj Eso juri da nesreću spriječi. Mojsije navigava , Deba konta kako da Lenjeg isprca iz auta , jer je zalego i spava ko da se ništa ne dešava .
Posrčući odmakao je Dobri par kilometara . Sredinom ceste , najsigurnije je , da ih nešto ne satare i vodi malenu nazad , domu svome, u Grad čednosti . Tamo im je mjesto i lijek . Ne zna se da li je to svjesno ili nesvjesno mislio , ali je uporno bez zastoja , nogu za nogom vukao .Teturao se i klecao , a nju je čvrsto u rukama nosio , na srce je naslonio , da joj ono pjesme ljubavne pjeva. Tepao joj i govorio :
-Ništa se ne brini Mila , sad smo zajedno . Sve če butu dobro.
Nemoj me ništa gledati , kaže mi Lela Jela Jelena , Tada još nije bio tvoj i još ti nije dao da ga ubereš . Sada valjda i znaš zašto . Mahalska čast i poštenje .
-Gotovo je – kaže Mojsije – kasnimo pola minute , iza prve su okuke , sada na njih auto ide . Okerapit će ih , iz voleja ko Musa keseđija Miloša Obilića. Džaba on ide sredinom džade ; okuka je , kiši i klizavo je.
Dobri vidi auto i zna da neće moći zakočiti i da ih neće mašiti . Okreće mu leđa , da zakloni ljubav , da auto njega spuca .
Đardinska kiša
I Eso vidi , okuku su upravo prošli , na cesti dvije pokisle sablasti stoje , njima okrenuti . Oboje su bijeli i mokri ko da su oni kiša . On stoji , svjestan da vremena za bilo šta nema , čvrsto je zagrlio i ne pušta . Pogrbio se . Auto škripi i koči . Malo kasno , ne uspijeva , posklizava i udara Dobrog postrance .Klasični bodiček . Ovaj pokleknu , ali se ne da , jer u ruci blago od kristala ima . Neće mu se sada polomiti . Ne dok je on živ. Auto zastade , na nogama i leđima , prilike u bijelim , sada već u ritama.
Dobri kleči , vidi se , jedva . Onda sjede . Na auto se naslanja , ljepotu u rukama drži , čvrsto i šapuće joj nešto . Jedino Mojsije zna , to je njihova davna , ljubavna pjesma , što su je skladali dok su prvi put ljubav vodili .
Polako izlaze iz kola . Eso hoće da odleti ka nesrećnicima , Mojsije ga priječi . Kaže mu :
-Ne diraj ih . Njima je tako , kako je . Ni dobro , ni loše . Ako ih dotakneš , prekinućeš ih ko grančicu , zauvijek . Sada oni ljubav vode . Anđeosku .
Deba ga pogledom pita :
-Jel je stvarno takari ?
Mojsije odmahuuje rukom ko veli :
-Nikad ti pameti nećeš doći .
Deba ramenima sliježe ko da mu odgovara:
-Šta ima ako se malo natakare . I ja , kad bih trebo mrijeti , volio bi sa takara na pute gornje krenuti.
Uto se Lenji iz auta izvlači i pita :
-Ko koga takari .
Osjete da ih Dobri gleda , smješka se , usne mu se razmiču i kiša im donosi :
-Hvala vam .
Sklopi oči i usni .
Spavaju dva insana , dvije ljepote u bijelom blesave , krvave i mile . Nije im to trebalo , po ovoj kiši ; konta Eso .
A opet razumije ih . Mladost ludost . Valjda će izić na dobro .
Spavaju dva anđela , svuda kiša oko njih , a na njih više ni kap ne dolijeće . Prelijepi su . Iako su usnuli , ima se osjećaj da bi svaki čas mogli poletjeti . Toliko u bjelini i vlažnosti liče jedno na drugo , da Eso mora da pita : -Jesu li njih dvoje brat i sestra ?
Mojsije i ne progovara , ali svi ga razumiju
-Eh , što ti je život . Bili su jednom toliko bliski , ko što ni jedan brat i sestra nikad neće bit .
Dođe hitna , Esin kompanjon u njoj . Eso u Mojisija gleda , ovaj odmahuje glavom i prilazi mu:
-Samo još deset minuta . Nego jami se gitare , idemo im praviti društvo.
Uto stiže fićo . Herco vuče Omu za uho i prijavljuje Esi :
-Nije htio da vozi sredinom džade . Kaže boji se da ne naleti na Dobrog i onu padavicu . Zna da će ih neko spucati , ali ne zna jal’ on , ti ili neko treći . Kako su njih dvoje ?
-Vehto , on malo vehtiji , iako se smješe .To o ljubavi sanjaju , koju više nikad niko neće moći skrpiti . A možda ni njih .
Izgovara to Eso , iako ne zna odakle mu te riječi izviru . Zna nisu njegove . Da nije mahalaš postao?
Eto to je to. Ostalo znaš bolje od mene.
Ne znam šta je sa njom bilo. Ništa i svašta. Tvoj drugi drot , Oma i moj nesrećnik je drito u Sarajevo u Koševsku bolnicu , na Plastičnu hirurgiju odveli. Da li radi prekih potreba ili zato što je ona nekad tu bila glavna sestra , to ti ne bih mogla reći. U svakom slučaju mislili su da će oni na plastici naći najbolje rješenje za Nesrećnicu.
Ostalo pitaj Dobroga. Ja znam neke mahalske priče koje su iuvijek i vake i nake, dibidus oprečne. Ili još bolje pitaj Frku Frkicu. Ona sve zna. Bojim se da će ti Dobri nešto smuntati i neodređeno kazati, bojeći se da te ne povrijedi.
Da je bila pametna , a bila je prepametna; da je bila strpljiva , e to vala nije njena odlika, Ti i ja se ne bi nikad srele, ne bi balavile i ne bi pričali o ovome jer se ne bi zbilo. Htjela je sve i to odmah, a to rijetko kome bude dozvoljeno. Valja to zaslužiti. Eh , taki su ti ljudi, bezrazložni.
Frka Frkica i rastanak sa Dobrim / Rozaklije i grožđe
On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.
Netom, zatim , stišava se i glas mili samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima? Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli:
Ponoć’ već je prošla
vremeee jee da se spijeee…
Eeeej’,cvijeće’ tvoje bijelo
Već je’ čeka'jući u'vel'o..
U predahu, dok bi ona smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije . Da ne prepadne prelijepo dite malo.
A i pogano je.
Ona bi pjesmu ponovo počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno nema suza.
Zato je samo grčevito stišće , u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriče se u jecaj u krik i slomiti dijete.
Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:
Sa drugari svoji
po meane odiš
s vino i sa pesma
noći ti provodiš
ej,mladosti pusta prođe
mili Dobri
ti po mene ne dođe.
Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna? Izvjesno je da ga pušta u meane, i da više ništa ne moli. -Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv. Mudruje Dobri tonući u san. -Život je bol i tuga, a suza je sve manje. Žaluje Frka ne tonući u san. Budna je. Jezivo je budna
One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se, idu da spiju. Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu , pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio. Dobri , kučkin sine, srećan si ti bekrija jedan. Dva su ti djeteta i život i ljubav poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet ona sama , ljubav je? Čudi se odakle mu ona pogana psovka! Frka polu budna usni, neki zbrkan san. Srce jeknu jeknu joj ili jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života. Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega. Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Da ga utisne u sjećanje. Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Jutro je svanulo. Dobri sanja da se na zdjelu natandario gvaran i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu. Ne može da otvori oči sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi zaista jedan gavran smokvicu kljuca. Što ti je san! I uživot se petlja i zadire. Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.
Shvati, nije gavran , to njega plač budi. Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa, siguran je. Nema je. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice. Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Ako ni zbog čega ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže. Malo je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega i još bunovan traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , šakama sakrila lice i jeca. Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati. Ne sluti na dobro. Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on. Zna , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan herco u konziliju. Nalakti se, pa zbunjeno češka po kosi. Ono naopak desnom rukom iza lijevo uveta. Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se raspored poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitane i cognak skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mi iz duše. Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran i pogled klizi dalje. Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvena ribizle i dvadeset pet rozaklija izvezeni u srce. Bijele ljubićice, malo uvele , u sred Frkinog srca, na njima tri ribizle malo pustile crvenkasti sok i jedna svjetlucava kameja od žada . Na kameji uplakano dječije lice. On miriše ljubičice, predivan je to miris, još sasvim svjež. Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku i diže ih usnama, tek slabašno dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica prestaje plakati i velike crne oči se smiješe. Kako je taj osmijeh dobrote , blagosti pun! Uvijie kameje u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno. Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle ,jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce. Pere ih , pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta. Dvadeset peto zrno stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom, desne ruke desnom rukom. Izravna ih . Tačno na njegovom srcu , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i spoji sa onim na šalu i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Srca se smiruju se i jecaju.
Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena podigla glavu i više ne jeca. Zinule i bulje zaprepašteno. Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle. Kao da je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se da je miran i razborit. Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.
Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice krik. I vide ona trči i vrišti , i bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti i uleće. One trče sa sprata. Čuju Frka grčevito plače , ne plače riče i rida , ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:
Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.
Gubi svijest i klone na mramorni pod jevrejske kuće.
Kraj II dijela
Treći dio
Bjelina na ružičastim gravurama kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.
Dobri , skamenjena gromada, omamljen polako ka kući ide, približava se vratima hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda; oh usude , usude .
Tri kapi krvi , prvo sićušna, zatim veća i na kraju veoma krupna krupna. To je ona ženska krv koja ima boju koja nije zdrava.
Šuti veliki tajac, šuti tišina. Ništa ne govori, novu ogromnu bol ćuti. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , sjeda do na kraj sami do peškuna. Stisnut je, nešto ledenije izgleda, nešto nalik okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.
Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta položenog, rubin tekučine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu otvara cigare. Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj jemenka pleše. Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.
Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i i čistu dušu da može snove i pjesme dozvati u bilo koji stađun.
Čiste klavijature zvuk vodi nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli nam pohrle dva nježna safira, što su sjetne oči zarobile i sa iskrama modrih ljubičica plešu. Blagost i dobrota se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Split mora i može roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.
Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi i boli isto , ipak ona četiri stađuna više, što ih Meri Cetinić ima prave tu razliku.Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama na sličan način u zagrljaj jure.
Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.
Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud za sve se pobrine.
Sa rukom za ruku sa četiri stađuna
moji se dani kroz vrime vuku
s teplin i ladnin život se miša
žari me sunce , pere me kiša
Sa rukom za ruku sa četiri stađuna
a daje gazim vrime mi biži
stađuni moji još od početka
korak po korak , kraju su bliži
Stađuni ,stađuni moji
di je sad ono proliće cvitno
stađuni, stađuni moji
i lipo li,to vedro i sritno
dok jesen stere lišće na stazi
ruke me stišću o zime mrazi
stađuni, stađuni moji
Sa rukom za ruku
ko će izdura do kraja gazit
jedni će nestat ko da ji nima
na me će pazit još samo zima.
Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenom stađunu , koji je eto vrlo blizak ovom vaktu.
Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Uzima nove,stavlja ih među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.
Jedna ručica mala, jedno milovanje veliko, pogladi ga po licu.Iz ustiju mu vadi svoju cigaru pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi, ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.
Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju , a se čašama ne kucaju.
U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju piće.
Mramorna se Afrodita zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kameni u kamen se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.
Ona ga gleda i šali se:
-Baš je ovaj život ponekad prava kurva,mili moj.
On je ne gleda i ne šali se:
-Dobro došla u moj svijet, mila moja.
Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj zasljepljine.
Šute i kraju privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih.
On opet sipa kurvoasier , kažiprst položeni, rubin tekučine . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.
Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.
U očima im led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.
Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.
Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , sinhronizovano.
Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:
-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.
On je gleda i zaljubljeno kaže.
– Ti si uvijek tako prelijepa , krasotice moja.
Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ; jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Po licu rukama milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu.
Sa prozora ih s glede četiri sjene male, uplakane .
Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti , kad je život proplakala.
On se nasmija i reče joj:
-Srebrom si označila garnicu.
Ona uzvrati:
-Bolje srebrom nego đuvezijom.
Prsnuše u smijeh.
Ona se meškolji i polako se uvlaći na njegove grudi. On je blago grli, miluje i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.
On je stišće , nježno šapuće:
-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život opet počinje nov.
Mi ne tugujemo,mi slavimo ljubav i kada nas smrt nečija mori.
Mi Frku zvali kad Debu, Omu i Lenjog nismo zvali.Jedino bi tako došla.
Srdačno bi se poljubila sa drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke uzele u kuću uvele.
Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinja. Imala ih je plavih , bijelih i ljubičastih .I hejbet kombinacija .Plavih- bijelih i bijelih -plavih,pride ljubičastih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Bila krhka i malena, a noge mrakuša. Pa kombinacija sa suknjicama i vrućim pantalonice.Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven manje.
Mogla je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice stvarao.
Bijelu bi joj anterju obukle. Prema duši miloj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena safir anterije. Sada njih tri imaju tri čovjeka, tri princa po njihovim anterijama skrojena.
Ljepota mala, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog društva. Pokunjeno bi spuštala glavu, kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica pred prvi poljubac.
Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste! Zasigurno jeste. Ponekad bi joj pogled bljesnuo , kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa se smirila.
Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj prišao, uvijek ukadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i onaj dio čela, pri samoj kosi , dašak pojljubcem orosio. Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Na lice prislonio.Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali ,niti čuli.
Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:
-Dobroto moja ,dobro mi došla , mila moja, evo mene ništa se ne brini ,sve će biti u redu ; malena moja čini mi se da te malkice volim i zaljubljujem u tebe.
Ili samo jedno :
-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.
Ne da Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio, niti će ikad.
Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu rane moje, nesrećnicu. Vrti se ukrug, improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.
Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi,zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi,čekaju.
Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvor svezali. Tada bi se nasmijali, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.
Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila .Bilo ga je toliko mnogo da ga nikad, za života, nije stigla izbaciti.Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.
Za večerašnje suze je krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok te ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjetiš se tako sitno i bespomočno, u grudima te nešto probada i stišće i pomoći nema. Ne želiš je ;suze same liju. Nebo, jedno jedino,neponovljivo , samotakve molitve prima. Stvoritelj se za to pobrinuo.
Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin.Okupan svježinom sarajevske noći , šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica.One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se pored njih ispklakala Kraljica vrišteće boli.
Vraća se Mito bekrija kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra.
Ona je mudraca naučila; podučila kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca.Nema tu jakih i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.
Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom, koji pjesmu uznosi do boli, jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.
Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, neda. Ne odustaje; jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i tragične. Zbog toga im treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos..
Mojsijev Mito je uvijek bio sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od te neizliječive bolesti , bolne ljubavi.Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.
Ovaj đardin je umirujući.Tako je pun neba i ljubavi.
Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.
Usud, ljubomorni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda.
Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboliće ih, kad saznaju, da sve su znali.
Univezumu je to, sve tako blisko i tako daleko i uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.
Troje više nije par, to je nerazum
Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo, i poklanja se djetinjoj ljubavi.
Klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić,natopljen mirisom ljubavi. On stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka traži pomoć, maestro ga podržava. Akord – dva ,nijansu snažnija se glasaju pa ih vraća nazad,hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.
Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.
Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno, a tako bolno počinje i objavljuje:
Ponoć već je prošla
Vrijeme je da se spije
Glas je tih jedva čujan, to je šapat, molitva nebu;zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje ,ali se ne da.
Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći,njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.
Srce joj je budno
Davnu želju krije
Ona je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu: krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena,koja samo što ne vrišti.
Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalazi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu oči polako nadvladava, on je tjera, ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.
Ej, kraj penđera stojim
Čekam da ti vrata otvorim.
Sada je ona goruća čežnja koja mira nema. Ona i šeće, i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo, jer ona otvarajući vrata želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre , kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj noći?
Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer zna da za njega je on kriv.I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On; on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna, čije djelove može i mora podijeliti.Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spalilo.
Dobri pribra misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko treba da kleči i oproštaj da moli to je on. Zagrli je i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:
Zašto, dušo ne dođeš
Da me kući povedeš
Da ti svoje srce predam
Da ti staru majku gledam
Dobri, Dobri bekrijo.
Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka i njen glas. To je obostrana bol skršene ljubavi , zapletena u blagosti noći , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol; kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.
Ovo ona pjeva u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas, koji svoju kristalnost koristi da nježno moli , da po nju dragi dođe , da mu srce preda i da se njegovo srce napokon slomi i otvori za njene snove .
Glas odzvanja i hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ovaj put refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna ,da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.
Dobri osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila ,kao da želi da upije i tetovira taj vrisak u snove. On vidi tu bol kojom lavica odlučuje ubiti svoje čedo.
Ona zna, on zna , da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo ili nije?
Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.
****
To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem, jer znam da me osjeća , vidi i čuje:
Hvala ti velika čestita i mila ženo, mala Velika Frko ,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala. Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te, svi od reda.Svako od nas na svoj način, iako to nekad nismo znali pokazati . Jedan mnogo više od ostalih. Ti si uvijek sve znala. Oprosti Maksumčetu lutanja njegova.
****
Četvrta epizoda
Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio.Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.
Nazovem. Javi se. Ili pospana ili umorna , taji joj glas. Može kaže, sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.
Suta u podne sve natenane, po mahalskom tabijatu.
Žilet, voda, sapun, miris, teget plišano odijelo, leptir mašna i prsluk od kadife, glanc cipele, kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.
Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću. I stigoh.
Nije bilo veselo.
Nimalo.
Četvrta epizoda III dio
Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada. Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku zamjenio. Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.
A tamo, odar boli i tuge.
Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji, plavičastim safirima optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, žeđ za životom sa sobom, na nebo nosi.
Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim. Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i smiješi se.
Piano!
I u smrti – ljubav i muzika sve je.
To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.
Kraljica vrišteće boli , čini se sni.
O Frko,Frkice otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.
Čuti dijete, ne progovara. Umorna od čekanja mene neuviđavnog, umorna bila, pa spije
Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.
Kapi kiše po penđerima liju i pjesmu nose:
-Ti si nam bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj.
Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad ,orosim onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.
Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.
Kćer kaže :
-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.
Sve zna . Sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da se zbude, i kad se zbilo a kasno bilo vodu na stari mlin vratiti. Glupava mladost ili dušmani neki, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.
Zastidi me ova mlada žena, načisto.
Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše na sto iznijela.Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.
Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga doli nas troje.
Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.
Majka joj znala da ću po običaju odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju sa njom se oproštam na njen način.
Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio; skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja bijelih.
Ode Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela.Ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu ma'mo mame pokupila.
Primičem sto odru blještavom i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i čitam joj:
Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.
Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji nešto sprema,a tuga ga mori.
Joj,Frko Frkice,gdje si sad?
Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla.Misli se kovitlaju u dane kada su anterije bile sve .
Anterija je haljina nad haljinama,kao meleka među djevojkama.Anterije su mogle biti svečane, kućne i djevojačke. Ova svečane treba raskošnoću i bogatstvom da zadive posmatrača.
Kućne i djevojačke su bile namjenjene oku pojedinačnih posmatrača.Nikad u isto vrijeme te haljine nisu mogle nagledavati dva para muških očiju.Nikako ,jer bi to bio otvoreni grijeh i ulaznica za pržun.
Kućna anterija,eh. ta je u samom raju skrojena.Žene su najviše voljele anterije boje rubina ili plavog safira,zavisno od blagosti i bjelokosnosti lica i tijela.Djevojke su voljele antertije brilijantne bjeline i svjetlucavosti.
Anterije su bile bogato i raskošno izvezene đuvezlijom,srebrenom i zlatnom svilom.Druge boje su se uglavnom izbjegavale,ali ukoliko je nekom detalju radi kontrasta bila potrebna svila neke druge boje,ona se vezla.
Zamislite sada boju rubina,safira ili brilijanta,zatim ružičastu,srebrenu,zlatnu,modru i zelenu svilu i vješte ruke vezilja,bile one žene ili djevojke.Koji je to spoj ljepote,mladosti,ljubavi i strasti i vještine.
Anterije su se uvijek vezle u društvu ; da bi se mogla razmijeniti iskustva i novi vezovi i novi uzorci svila za vezenje.U društvu se ljepše veze,veseli i raduje.
Nekad se vezlo šutke,nekad se šalilo i tračalo.Nekad bi se sve zabibalo i prolomio bi se ženski glas:čist,kristalno jasan,veseo,vrckav,čeznutljiv i nježan,nekad blag i umilan,nekad opor i ogorčnen,nježan i tužan,ponekad čulan i strastan,najčešće veso i razuzdan.Ali uvijek,baš uvijek,pri svakom vezenju se morala više puta ,od srca,otpjevati ona:
„Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga joj,mamo mamice…“
Rjeđe ona
„Moj dilbere,kud se šećeš, haj, štio i mene ne povedeš…“
Kako i ne bi?!
Često pominjemo anterije i nevinost.Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno znaju.
