Kad blaženi jašu Mojsije harmonike baca / završna besjeda





Posvećeno mojoj Gitanes , dobroti milosnoj
*

Svi mi imamo nešto cigansko u sebi. Pogotovo Cigani , muzikanti i ljudi koji nisu zaboravili svrhu života. A po pramajci Evi i praocu Adamu svi cigani su i moja braće . Pojedine Ciganke koje sam milošću Božijom upoznao ustručavam se nazvati sestrama. Jazuk . A bome miriše na grijeh.

Nebo nam kao svrhu života dalo da se igramo i zabavljamo . Uz neka moralne i etičke norme koja moramo poštovati , radi ličnog dostojnstva i časnosti . A onda sveštena lica i vlastela se počeli igrati strogoće . Počeše braniti pučanstvu ono što sebi u naopakom smislu dozvoliše.

U mojoj mahali postoji ulica Tahtali sokak u kojoj su nekad živjeli Cigani . Naši prijatelji su bili čuveni Ibro Piljak , vječni putnik kroz vrijeme , i njegova čerga , sa posebnim ličnim emocionalnim pretenzijama ka nekoliko Gitaneski iz njegove vesele kalvarije . Ko je koga i kako učio životu , igri , muzici , zabavi i još koječemu lijepome , trajnom i izvišenom, sad više nije bitno , a i “zaboravilo” se . Krečana , šta li?

Jedna bajka , posvećena odiseji marindrvorske Ljiljane sa Dobrim i mandal apsani u Švarakinom , je prebrodila susret sa javnošću . Mnogi zapisi objavljeni na stranici Bosna zemlja Božije milosti su ispunjeni blagorodnim , dostojanstvenim i biranim riječima o Ibri Pijljki i pripradnicima njegove etničke ( Gitanes ) skupine. Uz dužno poštovanje i izvinjenje , pismenija su se nekako više krasile stranice ljepotom , mirisima i čarolijom pripadnice ženske uzvišenosti.

*

Jednom osamdesetih godina , valjda prošlog vijeka … zađuturumilo se , a i nikad nismo marili za vrijeme , Ibro mi se požalio:

-Ni Cigani više nisu cigani jer ih nestaše. Postali su Romi .

Kratko i jasno , bez suvišnih riječi i dubokiumnosti . I iselio se sa Bjelava . Otišao na vrh Gorice , sklepo neku pleh bajtu , provrtio se par mjeseci . Vraća se do nas mahalaša , muči i odmahije glavom :

-Jok -kaže – ni na Gorici više nema Cigana . Sve sami Romi.

Mi se naježismo od njegove tuge.

I jopet se iselio. Galopom doperja sa restom čerge do Švrakina sela , uz Goricu najveće jatagan ma'lu u Sarajevu.

Tamo se još malo , sasvim slabašno osjećao miris ljubavi i graja razigranih cigana čergara . Nikad mu život više nije bio isti. Onda ga totalno natakariše . Krkanske rage donesoše uredbu da se konji više nemereju jahati po gradu. Zatim , te i te životinje , pogotovu velja marva se ne more napasati i držati u gradu . Normalno , za neproduktivne i niškorisne hajvane cuke i mace , ptice , gmazove , razne žohare i akvarijume gospoda hadumi , pederi , bespolni mulci i oni koji se nisu ubračili izboriše pravo sustanarstva.

I na kraju balade , zarad olimpijade , zakrhaše mu ga do balčaka. Poče raseljavanje Cigana čergara . Dadoše mu zasluženi stan na Dobrinji . I pazite ove logike : u ulici Trg sarajevske olimpijade; a zna se čergari se uvijek dunjalukom raseljavali bježeći od zime i zimskih sportova. Useliše se on i njegova raskošna Šerherezada u dvosoban stan . Dvije po majci bjelopute trendi ćere pobjegoe živjeti u gradu Starog mosta stideći se oca Ciganina,

Šerherezada mu bješe druga žena nasljednica čuvene Hanke , koju je jednoć , nedugo poslije , il’ neznano prije Ljiljanine i moja nesuđene svadbe , par puta po grudima bujnim čakijom bušno . Srećom , ne duboko , srce mu i ponos nije imalo snage da prikolje dublje . To je bilo prvo i koliko se zna jedino pomračenje njegovog uma , u njegovim nebrojenim životnim vjekovima. Ko se zatelebo u tu anđeosku ljepotu i svjetlosnu dušu taj bi jedva osto živ i da pamet nije abortiro . A oni drugi , nezetelebani , su bili već pomenuta bespolna pogan : mulci ,sveštena lica , hadumi i pederi .

Preživi ljepota i dobrota i oprosti mu . Država ne. Sedam kuka stroge bajbokane za pokušaj umorstva u KPZ Foča . Luce ga , molećivošću njenog mezimca prebacila u Centralni . Mogo izlazit kad hoće i kad neće. Nakon godinu dana mu dosadilo to izlaženje i neizlaženje i nije se više u zindan vrno. Začudo država ga zaboravila i nije ga više nikad tražila. U međuvremenu ,dok je on u kazamatu dovio i dušom se djelio , Hanka se preudala i pobjegla u Rusiju , a on zbokso Šerherazadu. Tako vam je to . Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , jer sve je u parovima . Zapisano u kitabima prije birvaktile vremena , a ća mu ga znan , možda i od iskona.

Vrtio se Ibro Piljak par godina po Sarajevu, od mahale do mahale , ukrug i u vrtlog , pa jopet iz vrtloga u krug ,ko pas koji ima muhu u repu , a ne može joj dohakat , sve više razum gubeći , tražeć čerge kojih više nema. Samo sa Dobrim , urijetko , poneku oćuti i nastavi da sanja da se oko njega čerge vrte i bez tragova u snježnim nanosima odlaze i blude nekud u daljine , slijedeči nevidljive prtine njegovih sanja. Umni čovjek nikako da shvati da bez Cigana i konja čerge nikad nije bilo i ne mre biti.

Rat ovaj serbljanskih i rvackih zlih hordi smrti nekako dočekao.Raseljene sarajevske čergaše i Rome okupio . Sve bez izuzetka . Grad čednosti zajedno sa mahalašima odbraniše.

Jednom poslije rata dva ratnika se sretoše na Čaršiji , haman kraj Sebilja . Obdan , od podnevnog ezana i glasanja crkvenih zvona , laganice , ko dva brata , haman ko Dobri i Baška baŠa sve poznate mehane obišli . U pauzi između dvije ture hodočašća praviše. Od sebilja ka Begovoj , od begove ka Sabornoj , od saborne do Katedrale , od katedrale do Hrama judejskog , od hrama judejskog do Stare pravoslavne . Od stare pravoslavne do sebilja .

Mjerkaju nebo , ptice , drveće , dućane i asvalt , maršrutu i arhitekturu ; sve isto , al nešto ne štima . I ništa nije isto.

Ezani megafonma paraju uši i ježe . Hodže se ulijenile , teško im se na ninaret popet i kako Nebo propovjeda – umilnim glasom kroz šake sklopljene u obliku srca pozivat narod na molitvu.

Zvona crkvena disharmonično otkucavaju ure i sate . I sveštenstvo se dobrano ulijenilo . Neukim ministrantima i priučenim liturgistima prepustilo teglenje i cimanje teškog zvaonarskog užeta . To mlataranje užetom ponekad potrefi udar klatna u zvono , ponekad ne.

Pažljivom slušaocu se čini da sa njegovim satom nešto nije u redu , ili kasni ili brza , par sahata ili uri. A jopet znaju da vakti više nisu isti , da je u ovom užurbanom i tupavom vaktu zlohudih ljudi sve moguće pa ne haju . Svjetina pognute glave , savijenog vrata i leđa ko da im vodeničkim kamen oko vrata visi , nekako izgubljeno jurca , ko da su nevidljivim uzgenijama vezani i ko da ih tronacionalistička vlastela kandžijama u torove ugoni . Svaka u svoj , ne zna se koji je morbidniji i nečovječniji ; tagičniji i bolesniji ..

Nepoznatih ljudi u kafana se klonuli jer vonjaju smradom i tupošću najdonjeg provijancilizma . U svakoj poznatoj se sa insanima pozdravili i piće drmnuli.

A opet jazuk neštimanje . Nema Fazile da halal mezetluke sprema , a lohotno piće bez mezetluka život isušuje.

No, ko mere mahalašu i čergašu , okrvavljenim i ranjavanim ratnicima za nebo i slobodu , dohakat il perce odbit .

Pučanstvo se ibreti . Milicija , sad zamaskirana policija zabezeknuta , ne zna šta joj je činiti .

Golubovi i vrapčići se raduju , gugutaju i dživ-dživuću . Slijeću i vrane i švrake i pokoja grlica plaha, osjećaju iskon i dobrota na česmama sebilja ruke miju i časne obraze umivaju .

Na stepenicama sebilja zasjedoše dva ratnika u uniformama sa kravatama i lakovanim čizmama. Pred njima dva aščinička hastala pun mezetluka; bureka , ćevapćića , suhotine i sireva raznih fela , turšija i domaćih kiselica , nešto slatka i voća , te par kutija francuske Gitanes cigarete bez gaća i Drine sa gaćama ( onu Blekijevu bez gaća aljini lopovi ukinuše) . Ispot hastala ušlepali dvi flaše , po jednu štoka i kurvoazijea , par gajbi sarajevskih klipača i bocun crnog punomasnog domaćeg vina.

Slute vizijama vidjelica biće nenadanih gostiju koje valja naukom dobrog domačinstva počastiti i poslastiti .

Akšamluk se veliki sprema , kore sintetički bošnjaci i velikački pobjeguljci , te lukavi istočnjaci i sanđaklije , što su doperjali u Bosnu ha je njena armija oslobodila . Hrišćani svoje negodovanje lijevom i desnom rukom zbrzavanje od čela preko ramena do pupka iskazuju. Prepoznaju se peto i troprstaši : odaje ih sučeljeni religijski formalizam u pristupu molitvi.

Policija koja se nekad milicija zvala kradom nestade . Vide niko ne ugrožava javni red i sigurnost . Niko ne izaziva sablazan na javnom mjestu, ko neki političari koji iz bahatosti i neodgoja , dva put godišnje ispred Begove džamije dijele stojanke , iz sehare opljačkanog narodskog blaga.A mir , kao i rat je relativna i subjektivna premisa.

Dvije , sad već sve više omalovažavane i ponižavane , ka kontejnerima gladnih gurane , uniforme u lakovanim čizmicama skoro i ne zbore. Dobri imena izgovara , Ibro Piljak ni jene ne progovara i samo glavom niječe.

-Šeća?

Ibro odmahuje.

-Rica?

Odmahivanje.

-Vesna ?

Odmahivanje….

– E'stela?

Odmahivanje…

-Esmeralda ?

Odmahivanje…

-Karmen ?

Odmahivanje…

-Šuhreta?

-Ma , daj dobri uduni i ne pitaj me više , boli me svako dijete i žena koje monstrumi pobiše , Živ damare derem , živ mrijem , sanka u očima nemam , a ne mogu ni na tašte umrijeti..

-Oprosti mi , još samo jedna , molim te !

Prije nego se izgovori Ljiljanino ime Ibro zakopa pogled duboko u zemlji , najdublje što je mogao , sklopi oči , diže pogled ka plavetnom skoro akšamskom nebu i rezignirano slegnu ramenima.

Dobrom suze u očima . Vrišti bol svakog djeteta i svake žene . Ubijenih ili nestalih , što nožem kamom , što mesarskom satarom , što macolom , metkom ili granatom .

Ibro ga zagrli , očinski pomilova po kosi:

-Da i Ljiljana nestadoše Dobri čovječe . Nikad te nije prežalila!

-Ni ja nju! – bolno muči Dobri čovjek.

Ibro Piljak strogo pogledava u Dobrog ko da mu se kroz oči u hipofizu zavlači i istinu čupa. Dobri ko da je led i kam , mirno u odsutnosti nervoze , bez treptaja odgledava kroz Piljkove zjenice i spoznaje bezgarnična i veličanstvena prostranstva , sad već izvjesno je Melkisedekovog uma .

– Vjerujem ti . A i nikad nas nisi lagao.

Dobri se skupi ko malo dijete na velikoj wc šolji , koje se boji da ako neko pusti vodu da će ga ona povući. Muk. Nema se više šta reći. A akšem se spušta i besanu noć i tamu u srcu doziva.

Situaciju neprebolnu, kao i obično nagrdiše i spasiše mahalaši.

Eto Mojsija , prvi od konzilija , u Šokovu taksiju , tačno pred sebilj sa bijelom ramunjik na ramenima sišo i izišo i klimoglav pozdravom se natandario.

Eto t i Ome i Herce. Oma dva gusarska poveza unakrst preko očiju natakario da mu sunce sljepilo ne nabaci . Herco stentove po rukama premeće . Nemaju ih više gdje u srce ugraditi , pa mahalski doturi našli caku da prebačeni preko ruku mogu poslužiti. Niko nije pojma imo kako i zašto , ali Herco posto življi i još tužniji . Preko stentova svjetiljčice božićne nabacio , pa ko novogodišnja jelka čaršijom svjetluca.

Mojsije zabrinuto gleda u fiću što ispred susjedne aščinice zakantaše .

-Ko je vozio ?

-Nisam ja stentova mi .- odbranaški se trza Herco .

-Ma ja sam . – prizna Oma nehajno . – Stabilizirala mi se i ujednačila diooptrija , minus i plus deset i po . I tek sad dibidus ko slijepac ništa ne vidim , al me moj stari fićlo ko singerica služi , a i Herco dobro navigava. Jedini problem je kad zakunja. Onda vozim po sjećanju. Moram jer mi kočnice ne rade.

Odjednom od Miljacke zatarabuka veliki ciganski doboš .

-Deba i Lijeni garant. – kliberi se Mojsije.

-Kako znaš.- sumnjičavo će Herco.

-E vala , samo su nam još jedino ovi jetimi falili , eto kako znam.
Lenji u invalidskim kolicima krnetom gudi vino piju nano , ago Sarajlije , a Deba mu kontra basira velikim ciganskim dobošem i gura ga . Sve pogledava imal kakav rupa da ga isprca , jer zna da lenjem ništa nije , osim što je zaboravio hodat.

Svi sjedoše i poredaše se ko rukometni klub za slikanje pred tekmu i nijeme. Ni jene. Osjećaju nešto veliko se sprema . Sati se lome oni šute ; nekad u zemlju , nekad u nebu bleje .

Uto jedan vitka grlica , iz niotkud prhnu i na Blekijevo rame umorno zaleže. Vidi se , napriliku je neki dug put iznmorio. Dobri je beztežinski nježno pomilova po svjetlucavom perju . Udlan sipnu vode i malo meda i pod kljun je nutka . Dušom miriše ,očima boje ljubavi mu se zahvaljuje , na Frkicu , ljepotu milu mu nalik . Ispod krila izvlači pisamce , nehajno preleti pogledom preko njega i protura ga Mojsiju.

Mojsije čita i vješa zejtin usne od hau do hau i sebio svojstveno prevodi:

-Konj jedan konjski . Jebo ga pas da ga jebo!. Poručuje ne mre doći . Neka ga raspuštenica , jal udovica , ne mere se prokužiti , načisto svojom raskošju omanđijala i zabukagijala , tamo neđe na dalekom zapadu . Ne mre se maknuti od nje ko da su pupkovinom vezani . A i bolje mu je sa njom nego sa ovim vehtijašima .

Mora Deba bez truna ljubomore zamuhurat :

-Uvijek je take baksuz sreće bio . Baksuz dovika ostaje baksuz .Vazda ga žene proganjale i sa njim se sijamskim blizanaca igrale. . Jal raspušćenice , jal udovice , jal djevojke , jal udate žene , a pođahkad i junferice . Najgore u svemu tome je što se on ko pravi mahlukat nikada nije bunio .

-Jes mi vala taj merhum neke pehli sreće . Ko sijamac hudi se uvijek na istom mjestu , žvaljavim , prsnim i bedrenim mesom se spajao .– dodaje živi mrtvac Lenji – i eto zaglavinjo na trulom zapadu. E neka mu , hoće se on blizanaca sa blizankom i bliznakinjama igrati.

-Šut’ pogančeri jedni , ne lajte , ni jene . Nemojte nam dunjaluk poganiti . I Istok i Zapad su Božiji . I Njegovom Mudrošću i Milošću imaju dva Istoka i dva Zapada . Za dobre i za loše Božije stvorove po jedan. – Ljutito protestuje i dovi Mojsije.

Da bi nervozu ( ko fol ) prikrili mezu nabadaju i cugu tamane. I ispotiha svako malo otamburaju . Prvo tamburiom i dobošem usitne onu Čerge , za brata svoga koji svoje tuge skriva i srcem zahvaljuje svojoj iskrenoj i vjekovnoj braći.

Zatim zatamburaju onu tamburalo momče uz tamburu…pa cugnu i zameze , pa sitnije primovski zatamburaju kad ja pođoh na Bembašu … pa zameze i cugnu , pa zacvile one …voljelo se dvoje mladih i Ne klepeći nanulama, pa ga dobro šuknu i zameze …

…dođoše do one Višegrade grade … i napose one aj , dvije su se vode zavadile , aj Čehotina i duboka Drina . Ibro Piljak ih svekolike opomen pogledom strefi usred malog mozga . Muzika se namah ukinu , muzikanti se namgrodiše i već otežalih mjehurova , izvjesno je , odoše žuborit tražeć sjenovitije čoškove , kako koji i kako gdje . Bez imalo stida i ženiranja vodu pustiše. Jesu'l za te čoškove i kaldrme ginuli i krvcu prolijevali il nisu?

Nisu oni bešćutni i nepristojni bili . Jok , nikako! Već su kivni na svjetske vladare života i smrti , posebice zapadne što nakaradno vladaju svijetom i dozvoliše u srcu univerzuma najkrvaviju klanicu od svjetskih ratova . I još su bješnji što je vaskolika svjetska svjetina nijemo posmatrala monstruoznu klanicu kao neku sapunicu , prethodnicu Matriksa koji će uskoro smutiti i u čvor pamet vezati blentavim insanima . To su oni na te vladare i nerazumnu svjetinu ,u nemoći svojoj , vodu puštali.

Vrnuše se i ponovo cugnuše i zameziše . Mojsiju ranjeni damari ne dadoše mira i on ispotiha skoro nečujno poče da gudi Nizamski rastanak . Krneta se stidljivo priključi. Doboš harfskom profinjenošću nenametljivo daje takt . Tambura jeca , violina cvili , nebo šalje rosu …

Ibri Piljku suze vodopadima iz očiju vriju i niz lice plaze, ko bistri potoci sa ciganskih izvora , što u kristalnu Modru rijeku se pretakaju . Koliko mi znamo otvorile mu se slavine čemera i tuge prvi put u životu . Ali šta mi znamo , njegovi su vakti mnogo duži od ukupnosti naših života. Kad je do kraja otsluša zavapi :

-Nemojte tu molim vas i ko panju ljubim , braćo moja .

Muzika sa zadnjim akordom u tren napravi rez . I onda sve utihnu. I oni , i noć , i Mjesec i zviježđe i miris neba , i cvrčci , i šapat trave. Samo šadrvan šaputavo vabi Emine , dok zvuk katedralskih tornjeva najavljuje ezan.

Mislima se kotrljaju mrtvi mahalaši i čergaši što uz njihova ramena i na njihovim ramenima zaginuše za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti. Hajd , nekako , njih mogu i prežaliti i suzu ne pustiti . Muško je to . Ratnici ! Heroji ! Uzeli puške u ruku i išli slobodu , zemlju, grad , žene i djecu na Božijem putu i molitvom na ustima braniti. Znali su , neki moraju zaleći i doma međ voljene na tabut tahti se vrnuti il ne vrnuti .

O Bože Milostivi kako , kamo i kuda ćemo sa skoro nautičku milju puta 1233 na milenijskom parametru ubijene maksumčadi preboljeti , u duši sahraniti .

Gospode naš slavljeni i ljubljeni kako , kamo i kuda ćemo skoro deset tisuća nestalih grlica , kanarinki , labudica prežaliti i bol srca zatomiti.

Ezan se javi . Tih , sjetan , umilan , pun Neba . Blentovijama se čini i nekako svečano tužan , kao da neki veličanstveni , oproštajni , nebeski adađo sluti .

Zora samo što nije zarudila . A nevidljiva nit noći i dana nikako da se raspukne i dan otkanta noć . . Vrijeme se smrzlo sjećajući se stotina hiljada nevino ubijenih Bosanaca i neće da otkucava .

Inatno , Deba zaškrguće lohotnim zubima , zatreperi prstima i tarabuk lagano najavi – O ciganko moja. Lenji se rasani i nikad življi , krnetom tugaljivo povuče H i E mol, naizmjenično , Mojsije se nadoštiklava jedva čujno pulzirajućim A molom , Ibrina tambura skoro neprimjetno žice C dur prebire , a Debin tarabuk je samo treptaj prebiranja po svilenoj ženskoj koži . Nije bitno , jal po grudima , jal po bedrima , jal po vratu … jal ( Hej , poeto uozbilji se , malo si skrajno s teme . )

Polako ustaju i još laganije se kreću ka Miljacki . Ispred njih se nekako sasvim očekivano pojavljuju , lepršaju i plešu veličanstvene i blagorodne sjene njima poznatih bića kojih više nema.

Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedam kontura koje spontano lelujaju prema mezarju Sedam braće.

Obasjani svjetlošću odlazećih blaženih čednosti nevinog srca krnuše prema Bistriku.

Stari sebilj , Čaršija i mostovi Grada čednosti se sjećaju :

Табор уходит в небо / Čerge ( Cigani ) idu na nebo / Cigani lete nebu

*

Na putu do turbeta stigoše do Latinske čaršije . Nasred mosta zastadoše i sluteći mnoge privremene rastanke pustiše muzici da uzme maha . Ne one mahalaške , već lepršave i sjetne ciganske pjesme . A to mu je jedno te isto . Ljubav se jednako svira , pjeva , igra i damarima unosi u srca svakog čestitog zemljanina i na svim jezicima svijeta.

Na mostu zaigraše sjene njihovih najmilijih koje su nemani nestali. Oko mosta , u latinluku do Ćumurije i Drvenije i nazad Obalom do Vječnice i Benbaše i ponovo do latinske ćuprije počeše se skupljati i seni svih onih nevino ubijenih čeda našega šeher Sarajeva grada Čednosti.

Zaplesaše i zaigraše sve sjene ubijenih bosanskih nevinosti slaveći Boga Mudrog , Vječnog i Živog.


I odjednom vođene Velikom ljubavlju zaiskriše sjena mrtvih , kao svjetlost kandilja sa tisuće džamija u blagoslovljenoj noći . Zatreperiše i polako uzdižući se krenuše uvis , ka nebu . Tada bi u visinama , poput iskričavih munja brzinom zvijezda padalica , jedna po jedna nestajalla na obzorju , u pravcu doma svoga , doma milosnoga , podno arša Gospodara svoga…

Ljudi cijelog svijeta će zauvijek biti braća i sestre , reče Milostivi Bog stvarajući Adema i Havu .

Hvala i Slava Gospodaru svijetova.

Amin za vjeke vjekova …

Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedam kontura koje spontano lelujaju prema mezarjiu Sedam braće. i nestaju u izmaglici rađanja novog dana.

Nikad ih više nije vidio zajedno .

legenda kaže svojom blesavom srećom su pronašli jedan majušni procijep u zakrivljeno postoru i nepotojećem vremenu i prešli na drugu stranu , zastali obasjani maglicama zabezeknuto diveći se ljepotama Božijeg stvaranja.

-Joj Bože Jedini koliko su čudesni puti tvoga stvaranja.

Tada su se po ratnički , dali u striejlce u zameo im se svaki trag. .

Ibro Piljak je Snježnoj maglici nabasao na prtine mnogih čergi i krenuo za onom na kojoj je pisalo Giranes.

Mojsije je krenuo za onom u kojoj je bjelasala Davidova zvijezda. Prvi put , od kada su blaženi projahali nije hekno harmoniku . Čuo da u dženetskim hladovima ima vina koje ne opija i da ga mere bit tamo Zlata čeka.

Oma je zažmirio prepustio se sjećanju , i nada se da neće zalutati dalje od Kentaura. Vjeruje da bi tamo u mirisnim labirintima progledao i sve tajne zemaljskog života sa prelijepim hurijama protabirio.

Herco je zajahao Pegazas u nadi da će tako brže stići do Jele lele Jelene i oprost izmoliti i nada se dobiti . Da se na zagubi jedna stent , po stent na tragovima svojim ostavljao.

Deba i Oma zajedno , ali dijametralno suprotnim putevima greju ka zviježđu Labudica nadajući se da će bojom milošću sresti svoje ljubljene.

Baška baša propustio ovu turu . Baksuz . Opet ga neka ljepota shafatala spengala i ne da mu ići dalje od dušeka. A on , jadnik šta će ? Uvijek poslušan bio i ko bekan bez rinječi zalegne.

A Dobri ? Eh njega natakariše i uvališe mu Galeriju i dužnost da se sjeća , boji i zaspisuje sve ono što zna i ne zna i bez obzira koliko boljelo ili radovalo . I jošten da i dalje voli i ljubav i dobrotu neštedemice dijeli.

Sam je kriv . Od mirijadi i mirijadi zviježđa , on se još nije odlučio kojoj ljepoti da se prikloni. Ma on se priklonio , ali samo čeka da ona , njegov alter ego shvati da će je čekati u zviježđu koju ona odabere.






												

Moj otac , Stari most i ja

Mojim rodteljima

  

Stari most

Most i izmaglica

Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)

Snježni most

Mostovi povjerenja

**

Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Blago rečeno , uz dužno poštovanje , pojma on nije imao o slikanju,

jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.

Al’, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kol'ko to očevi znaju.

Dovoljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj,konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.

On ćejfio , a ja oči , u polumraku   gubio i bečio, tražeći dušu mosta.

On bi zasjeo  sa drugim agama i ” ‘adžijama ”  i polako akšamlučio.

Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada

i  bukadar meze i mezica.

Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost , sadašnjost i budućnost.

Uh , neba mi, obavezno i prelijepe , tople raskošne i rosne žene,

s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.

A Stari most mudro nijemi , svjedoči i pamti.

Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,

def zadamaro ,jecaji  harmonike bi se prosuli Modrom rijekom,

sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,

a mjesec šaputao:

-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”

A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti ,

svaku uzdišući milovao i zazivao :

Eh , moja  prelijepa  Emina

natočider nam…

Koštano mori mome ubavo,

boli , mnogo me boli život moj…,

zapjevaj mi onu moju…

Po mahalski – boli dertli glava  od ljepote tih Anđela.

Ovo materi nikada nisam spominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.

Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna. Na nebu nema tajni.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće. Aha , Daj Bože!?

Jednom , kad počeh cvjetati , radi jedne Koštane ili Emine,

  potonjim decenijama  svejedno je ,

zanesen neizmjernom ljepotom i haremskim glasom ,

pokušah , aman ,prekršiti  očev zeman i pridružiti se akšamluku.

-Jok! veli.

Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom  ,tek kada  naslikaš dušu mosta ,

koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.

U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.

Do nekog vremena ,  nisam ni imao vremena.

Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama,

dakako ženskim ,

takozvanim smislom života , najčešće nalijetavši na besmisao,

udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.

Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.

Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;

kao da nam ih neko ukrade.

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš , luk povučeš krivuljarom,

dvije kose linije trokutom razvučeš, osjenčiš tabije, dodaš modrila ispod ,

objesiš pun mjesec na tamnu plavet  iznad , ni veliki ni mali ,

samo nek je okrugao.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sine moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

Dođe rat , nestadoše Stari Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

U mome vaktu , ostavštini mojih  otaca, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna.

Mnogi ni života.

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

-“Biće nešto od tebe! Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka,molim te i to je to.”

Oćutim . Pored očeva, za čjim  mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija

moraš tragati, nekako saburu svikneš.

Pomislih , sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina 

slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među

skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.

Jedna štura Nada da će “nešto od mene biti ”  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

Ipak , sve nešto mnijem,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučilo se do kraja života.  Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se

najviše dopadale , bio nalik,pomirio sa mojom bojama uokvirenom sudbinom.

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i kojeg ti prinose djevice čiste

kao biser .Joj mamo, mamice,mo'š misliti ljepote i rahatluka,a niđe

mamurluka.

I napose onu:

-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…

poklopila je tišina sjećanja.

I još jednom:

“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”

Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu milostivom se zahvaljujem…

I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

Nešto me priječi.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?

I ; djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.






























												

Tango za moje ljubavi

 

Ponekad , nekako se sve posloži.

I ljubav i tuga i lijep proljenti dan i sjećanja.

I blagdan.

Meni je svaki dan praznik .

Raspoloženje odiše elegijom, onom umilnom ,toliko plemenitom da srce hoće da odleprša, noseći sjećanja u susret onima kojih nema, koji nam nedostaju.

Znalo bi   kamo, ali mu  ne daju. Još mu vrijeme  nije za  grlica  let.

Ne pomaže mu ni violine, ni klavir. Gitaru bi  , da sa sobom nosi. Jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati.

A poželjelo se,  i njih i plesa.

Sjedim u kutku sobe. Ko dijete na tuti.  Skupio sam se, siroče napušteno od svih. Pravdam se to je zato  da dam prostora srcu ,  meštru od nježnosti i plesa.

Uzimam gitaru, onu čarobnu rubinovu i prebirem prstima. Neko bi rekao ovaj je nekad virtuoz bio i svirkom zavodio.

Aha , kako ne.

Ja vam ne umijem da sviram. Ali , ljubav i snovi mogu sve. I odjednom prsti pucnuše, žice zatitraše i  se zvuci se počeše prelivati    u akorde  , srcu mome ,  najdražeg tanga, .

Tango to Evora.

I isklopim oči, i vidim!

Srce korak po korak , prilazi Grlici miloj , zar je važno kojoj, sve ih je ono voljelo. Prima je za ruku, ljubi je u obraz , zagrli i zastane.

Gleda u mene, ja se zastidim,zastao sam je mi suze vlaže oči i ne vidim gitaru. U svakoj suzi zapisano :

-Uželio sam vas se mile moje. Toliko mi nedostajete da me život boli.

Srce mi šapuće, pusti tugu sada , vrijeme je za snove i ples.

Gitara zacvili.

Šta je sa ovim gitarama. Čim čovjeku u očima rosa zaiskri  , one jecaju. I šta da se radi? Onda insan , hrio ne htio mora zašmrcati.

Srce se priljubi uz  obraz grlice plavetne i vali krenu. Ono je samo dekor ljepoti u svili , koja leprša u njegovom naručju.

Začudo srce poprima moj lik, inače nema taj običaj. Možda misli , da će   konju  kome su noge postale stablo ukorijenjeno  u prošlostu, udahnuti lakoću kojom ono pleše.

U uglu gitara više nije sama, ima tu jedna  milozvučna violina i hor sa neba  koji se  glasa. Hrfa u daljini  titra. Sve slavi ljubav.

Korak za korakom. Okret i okret . I zastoj i stisak , kada u vazduhu  dodir  gori i slama , i dvije i dvije ruke,lijeve i desne. Dvije   i dvije noge su ljubavi okret i  korak. A grlica je muzika koja ljubav želi.  .

Bolje da sam ostao da sjedim, ne želim da me sada srce izda.

-Neće.-šapće ona.

-Ovaj ples   moraš odsanjati  i sa  svakom svojom grlicom otplesati. Uželjele se dodira tvojih i čežnje što  ples nosi. I daj , nemoj mi lice rositi. Sve će ti se oprostiti.

Grlice umiru pjevajući

 

Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijskim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata , maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog dragana ; ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi ; polagano i usporeno ; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno , jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce glas joj se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače, i još jače nabada i nabada, trlja , i trlja srce malo , na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, on se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća , iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

Ni jedna bol, patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja Jesam Jedinog.

Nažalost, niko osim neba nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj.

Ljudi su oglušili od silne boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice. Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi , ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme; ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini , da žrtva malene i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.
**
In Memoriam svim Grlicama koje su usnile pjevajući i sanjajući o ljubavi.

Sve smo mogli mi ili Odlazak Malena Velike Grlice / In Memoriam /

In Memoriam   Jadranka Stojaković   24. Jula 1950. – 3. Maja 2016.

 Blagoslov Modre rijeke

Ljubav i fantazija  Noć Anđela Muzika samo za nas Grlica bijela

Na današnji dan 2016. nam se ukrala   Malena Velika Grlica.

Tek tako.  Samo je odlepršala.

Srećom po nas , ostavila nam je najvrijednije što je imala , čisto blaženo  srce i prelijepu muziku.

Ali i sada , mormao malo da je naružimo. Neće zamjeriti. Shvatiće njena nježna duša, da je to zbog  boli rastanka.

Koji te je  belaj , Malena ,natjerao da odiš u zemlju , u kojoj svaki dan trese, a ljudi toliko žure , da se zaustave , tek kada umru.

Imala si  Sarajevo i  sve.

I sestre i prijatelje i visoku razinu čaršijskog poštovanja i hvale. I muziku. Puno najljepše muzike.

I ono naše: Pohiti polako, ali obazrivo Malena moja .

I ono: Sredinom da te nešto ne zgazi , moja Velika.

I ono : Vi ljubljuju vas Grlice mila.

I da znaš. U pravu si tada bila …

Sve smo mogli mi.

Ali…

Mi ne žalujemo. Skoro nikad. Pogotovu ako je život ispunjen onim što je neko najviše volio.

Dobro, Ti si to  sve  zaslužila Velika Malena djevojčice.

Svakako ste već prepoznali da se obraćamo  jednoj od tri najumilnije  grlica Sarajevske zabavno muzičke estrade ,u protoku dvije decenije od 1964.-1984.

Jadranka Stojaković.

Mala Velika Djevojčica , koja je postala Grlica.

Malo toga ima što  o tebi ne znamo. Ono o profesionalnom životu i odnosu prema estradi i prijateljima. A imala su ih mnogo. I dobrih i oni koji su se pretvarali.

Detalje privatnog života si vješto krila od javnosti. Čak si i u autobiografiji zaobišla neke detalje koji su samo tvoji.

No, u Sarajevu onog doba to nisi morala činiti. Čaršije je jako strogi sudac, ali i  čuvar intime djece koju voli. Ti si svakako bila njena miljenica. I Boga Milostivog.

Nebo i čaršija voli skromnost, časnost i poštenje. Naša Malena Velika Grlice,  imala si toga u izobilju.

A nadarena  si sa još toliko znanja i umjeća , kojima se ne mogu pohvaliti većina ljudi , a pogotovu „zvijezda“ bivših i budućih.

Pjevala si , svirala instrumenata za po svaki prst tvojih  vitkih prstiju, komponovala, slikala i nadasve bila drug i prijatelj.

A kako si se znala zaljubljivati, voljeti i davati. No, u te tajne nećemo zadirati. One su ti donijele bol.

Takvo vam je ovo podneblje. Zahvalno prema dobrim ljudima i nagrađuje.

Na Sarajevskoj estradi i šire nije bilo nikoga koga nisi zadužila. Od legendarnih Indeksa, Čole, Vajte, Keme i drugih. Neizbježni bek vokal i sudrugarica u iznošenju novih lijepih tonova koji su krasili Sarajevsko nebo.

Svojim specifičnim, anđeoskim i milozvičnim glasom i prihvatanjem muzike , stvorila si  novi vid šansone koji mi , možda i prvi nazivamo šansonom sevdaha.  Bila si neprikosnovena u okretanju muzičkih tonova ka dubinu Bosanskog  derta i bića. Bića zaljubljenog  u ljubav, Bosnu zemlju Božije milosti i  Sarajevo Grad Čednosti.

Ako ste ikada pokušali da zamislite kako bi trebala da ozgleda Bosanka , mi vam lice okrećemo ka slici Jadranke Stojaković i njenom  licu meleke.

Tvoja  iskrenost i časnost oslikana je u riječima koje si izgovorila kao odgovarajući na pitanje:

-Kako je bilo živeti u Sarajevu i družiti se sa Indexima , Čolom, Kemom i drugim veličinama?

– Lijepo i obično. U Sarajevu niko nije zvijezda. Ako malo digneš nos, obilležen si i precrtan za sva vremena. Nikada na našim koncertima u rodnom gradu nije bilo ovacija i gromkih aplauza. Ljudi su dolazili da se zabave, ako si znao da pevaš. Ako nisi, eto sarajevske raje pa te uzmu u zajebanciju. Bolje da se odmah iseliš. Mjera svih vrednosti bili su “Indeksi” i ostali su kao trajna kategorija. Posle njih su došli Bebek, Čola i sva raja pop generacije koja je sanjala muzičku karijeru. Čudno je to, kao da smo se svi pojavili istovremeno, nakon prve kiše. A ta kiša bili su “Indeksi”.

No,  ni jedna kiša ne  opstaje bez rose. Ako su Indeksi plodonosna kiša koja je donijela velove nepodnošljive i izbrušene lakoće sviranja   , onda si Ti , Jadranka Stojaković ona rosa koja oplemenjuje i čini muziku  gracioznom, produhovljenom  i prijemčivom za ljude koji imaju visoke muzičke standarde i nadasve  dušu.

Tvoja plahovitost i krhkost ,  Velike Malena Grlice , učinili su sarajevsko nebo bogatijim za neke pjesme i tonove koje nikada neće biti prevaziđeni i zaboravljeni.

Ne želimo sada lamentirati šta bi bilo kad bi bilo.

Samo znamo da si nam uskratila   dvije decenije druženja i stvaranja muzike   koja prevazilazi uobičajene muzičke kanone.

I kako si nam , da samo znaš , nedostajala Malena. Boljelo je, zaista je boljelo.

No , poštovali smo  tvoje izbore.

Sretan put Malena.

Pozdravi nam one od Indexa, Kemu , i sve one lijepe , nesrećne grlice koje su nam pjevale o ljubavi.

Znamo da ćemo opet sresti   tvoje vesele i nestašne pjegice da nas dobrotom miluju, na mjestu koje si svojom nježnom dušom  i ljudskošću uveliko zaslužila.

Za kraj ostavljamo pjesmu čije je nastajanje  bilo i vrijeme neuzvraćene ljubavi. Tvoje i naše.

Mirno sanjaj.

Oda Sarajevu

Iz Arhiva


BY ADMIN 5. APRILA 2022.GRAD ČEDNOSTI, LJEPOTA

Nemamo običaj da prepisujemo druge. Ali ponekad se sve podrepi.

Dan , trenutak , sjećanja , pijetet , potreba za drugačijim , nesvrstanijim razmišljanjima , pogled iz ugla objektivnog ” stranca “.

Iz pera Siniše Vukovića , za potrebe Slobodne dalmacije , 1.travnja 2022.objavljen je tekst pod naslovom:

Kako je Mala Floramye u režiji Ivana Lea Leme oduševila publiku u Narodnom pozorištu u Sarajevu, i zašto je publici titlovani prijevod bio suvišan

Obiman tekst je posvećen Sarajevu, predstavi Mala Floramy u izvedbi ansambla sarajevskog Narodnog pozorišta.

Tekst u cijelosti prenosimo , zbog dužnog poštovanja prema Autoru i Slobodnoj Dalmaciji , hrvatskom / splitskom glasilu koji je tekst objavilo.





“Kad bi se duhovi mogli poredati po veličini, meni se čini, Sarajevo bi bilo najveći na svijetu duh. Ustvari, ne na svijetu, već, uopće ustvari; jerbo, i najmanji je duh veći od svih svjetovâ…

Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio. A nije da nisam bio. Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio… Ne mislim na klimu. Ono miriše nečim posebnim što ne podsjeća na ništa, a miriše na sve. Na sveto. Sarajevo miriše na sve sveto. Svojim džamijama, crkvama i hramovima, svojim čaršijama i ljudima u njima, svojim aščinicama i zanatskim radionicama među njima, Sarajevo miriše na – Sve Svete.

Sarajevo se i čuje. Ne nosom, već uhom. Čuje se u tonu. I zvonu. I, muzikom iz filma Valter brani Sarajevo. I to ne onom himničkom temom Bojana Adamiča kojom film započinje, i čime markira ter podcrtava herojske trenutke u njemu, nego onom grobljanskom, rekvijemskom verzijom te iste melodije.

I zvono je u njoj. Toj melodiji. I hod Rade Markovića. Najdostojanstveniji i najljepši hod u filmovima ikad, pored kojeg čak i gigant Pavle Vujisić izgleda kao naturščik, božemioprosti. Hod čovjeka koji uzdignute glave s bolom u ponosu ide po leš svoje kćeri… Samo jedne u nizu palih sarajevskih kćeri, pomiješanih s truplima izrešetanih sarajevskih sinova rasutih po trgu poput karata na stolu.

Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio. A da se vrelo te toplote ne opaža i ne vidi. Nalik na radijaciju ona dopire odasvud, toplota, i, kao gravitacija, neumitno privlači sa i bez pružanja otpora. Sarajevo je najtopliji grad i kad je temperatura u njemu ispod ništice dva stupnja, kao sada…

Tu sam ćutilnost ponio sa sobom još u rujnu 2006. godine, kad sam u Narodnom pozorištu gledao prvu nacionalnu bosansku operu netom skladanu, Hasanaginica, kompozitora Asima Horozića i pod ravnanjem Miroslava Homena, maestra koji nas je lani napustio.

I, čuvao sam tu ćutilnost u sebi, vazda iznovice je se prisjećajući kad bih u međuvremenu pohodio neki meni dotad nepoznati europski grad. I da, tu toplost i taj oku i nosu nevidljivi miris nemaju ni Prag ni Bratislava, ni Varšava ni Krakov, ni Pariz ni Madrid, ni Graz ni Zürich, ama ni Ljubljana ni München, da ne letim dalje; jerbo, Sarajevo ima onu neku unutarnju kopču, emocionalni nekakav čičak univerzalno prilagođen svakom dobrohotnom čeljadetu, za koji se svatko može vezati načinom kakvim je spućen uza svoj rodni grad ili ishodišno selo. Za svoj zavičaj.

I zato je svatko dobrodošao u Sarajevo. I zato nije čudno da je baš Sarajevo bilo bocom u kojoj je bio pohranjen, pa onda iz nje i pušten – duh olimpizma: sveljudski duh, kozmopolitski duh u kojem su i po kojem su svi ljudi jedno, i, gdje ima mjesta za svakoga.

I zato, kad bi se duhovi poredali po veličini – sad mi se više ne čini, već sam siguran u to! – Sarajevo bi bilo najveći na svijetu duh. Sarajevo, najveći je na svijetu duh…

Ergo, ovaj su me put na put u Sarajevo nagnala, uz neporecivu nostalgiju, dva Splićanina. Ne dva Bračanina, već Splićanina… Prvi je Ivo Tijardović, čija se opereta Mala Floramye imala istu večer uprizoriti na pozornici Narodnog pozorišta, dok je drugi Ivan Leo Lemo, redatelj ovoga najnovijega njezinoga scenskog života.

Prije jušto dva desetljeća Lemo je u Splitu bio postavio ovu operetu (2001. godine doduše, ali je i ova sarajevska premijera šetala po kalendarima hodeći stazama s epidemiološkim ogradama izdjeljanim od virusa SARS-CoV 2, bla, bla…), tako da je ovo bila druga njegova verzija viđenja i čitanja svojega dičnog sugrađanina Tijardovića, koji je, nota bene, umro one godine kad se Lemo rodio (1976.).

Kostimografkinja Amna Kunovac Zekić doskočila je, baš poput i kunca i zeca, jedinstvu ovoga scenskog spektakla. Živim bojama i čistim linijama posve je autentično dočarala s jedne strane karnevalesknost maškaranja i krabuljnog plesa, a jednostavnost građanstva staroga Splita s druge. Vrlo važan doprinos tom vizualnom efektu i ukupnosti igrivosti dala je i koreografkinja Belma Čečo Bakrač.

Sav arsenal izražajnih mogućnosti plesačkog ansambla došao je do kulminacije pri tancantnim dijelovima koje je Tijardović naknadno bio injektirao u partituru u poratno doba WWII., kad je iz više ondašnjih jugoslavenskih sredina bio apsorbirao folklorne elemente izlučene iz pojedinog originalnog indigenata.

Ukomponiravši ih i notama i glazbenim oblikom u jedinstvenu cjelinu, stvorio je baletni prizor nalik na nekadašnje francuske veličanstvenosti iz forme grand opéra, čime je svojoj opereti podao obilježja više i veće serioznosti.

Žalibože, u hrvatskim se inscenacijama taj efektni ballabile redovito amputira – naravno, iz prizemnih tobože ideoloških uzroka! – premda kurentna domaća nam (lako)glazbena aktualnost (uz sve neskriveniju turbofolk audio bižuteriju) počiva na, opet tobože, domoljubnim budnicama i estradnim uspješnicama što se napajaju, istinabog iz neznanja, na omraženim istočnjačkim ritmovima popraćenim harmonijskim sustavima koji nisu “naši”… (Sjetimo se samo hita M. P. Thompsona Bojna Čavoglave, ili, onoga od njegovoga kuma Miroslava Škore, Zadnja želja: oba su skladana u sedam-osminskom ritmičkom impulsu, toliko nepoželjnom u čistokrvnom hrvatskom glazbenom izričaju. Pa neka netko kaže da nije korisno ne znati čitati note i biti glazbeno nepismen…)

Unaprijed podrazumijevajući sinkretizam glazbenog jezika i scenografskog izraza u pleteru s kostimografskim ruhom i redateljsko- koreografskim movimentima u ukupnosti gledanja i slušanja same predstave, ponajviše skepse imao sam pri znatiželji onog odraza s otvorene pozornice koji se tiče izgovora čakavskih dijaloga i batuda.

Ma, ansambl Narodnog pozorišta iz Sarajeva uložio je sve raspoloživo topništvo talenata i afinitetâ, u bosansku kontinentalnu kotlinu dozvao je toliko žuđena mediteranska solarna prožimanja ter raškaldavajuću toplotu i riječi i tona, tako da se premijera održana na čak minus dva stupnja Celzijeva u naravi razgorjela ognjem što je grijao i izvođače i publiku.

Unutar pjevačkih dionica izričaj čakavskog jezika već je unaprijed skladateljskom rukom Ive Tijardovića notno bio zadan i određen; no, onaj govorni, recitatorsko-glumački, nije imao već na pladnju ponuđena ortoepska rješenja. Redatelj Ivan Leo Lemo, kao rođeni Splićanin, zacijelo je umnogome pridonio da se s bine čuje što točnija splitska dikcija vernakularne čakavštine.

Uzme li se u obzir da je taj govor sarajevskim umjetnicima, najkraće rečeno, “strani jezik”, s velikom se radošću može i mora konstatirati kako je taj vrlo škakljivi stratum predstave sasvim korektno proveden. Da, razumije se, bilo bi nužno za daljnju brušnju provesti skrupulozniju lektorsku intervenciju, pa angažirati izvornog čakavskoga govornika poradi nadgradnje deklamatorske preciznosti; no, i mi smo se u Splitu višekratno znali nagledati i mogli naslušati svakojakih oponašateljâ dalmatinskih dijalekata, koji su bili podosta što udaljeni što u raskoraku sa stvarnom jezičnom situacijom koju se kanilo u konkretnoj predstavi oponašati ili demonstrirati.

Uostalom, ako smo mi u Splitu mogli s punom uvjerenošću na originalnim jezicima nebrojeno puta davati i Bizeta i Gounoda, i Smetanu i Čajkovskog (a o plejadi iz opće percepcije imanentnih nam Talijanâ da i ne govorimo), onda nonpitijski trebamo dati šansu Sarajlijama da bez ikakvih predrasuda primimo s odobravanjem njihovo srčano htijenje doskočenja k ovakvom izazovu.

I, zgodno je primijetiti kako je sarajevska izvedba operete Mala Floramye bila popraćena titlovima. A meni je u stanci među činovima još zgodnije bilo doživjeti kako većina gledatelja nije ni išla za tim da se na vrhu pozornice emitiraju prevedeni stihovi.

Jerbo, koga sam god uzgredice bio priupitao nešto što se ticalo razumljivosti jezika, svi su mi odreda odgovarali s nekom vrstom pristojnog čuđenja što ih takvo nešto uopće i propitkujem. Ostao sam zapanjen i svjedočanstvom kako publika svako malo umire od smijeha neposredno na izgovorene replike – a to je bio jasan signal kako umah kontaju ono netom izgovoreno – što nam ima reći kako je posvemašnja razumljivost bila ostvarena mimo ikakvih tehničkih ili inih posrednika. Dovoljno razloga za opću zbunjozu.

A, ukupnost tih zbunjoznih elemenata bila je i nehotičnim tumačem taman u ovo vrijeme aktualnih jezičnih tretmana u nas u Hrvatskoj; onih, što su naglo uskočili u očište opće pomnje posredstvom jedne efemerne i pomalo proidiotske televizijske emisije za gledatelje s posebnim potrebama glede razumijevanja, gdje je lansirana kulturološki sasvim umobolna ideja kako bi u Hrvatskoj trebalo prevoditi i titlovati serije iz regije: konkretno, popularni sitkom Lud, zbunjen, normalan…

Da nije žalosno, bilo bi poprilično smiješno. Sjećamo se, naravno, koliku su popularnost imale čakavske serije Naše malo misto i Velo misto, kao i kajkavski Gruntovčani među gledateljima uzduž i poprijeko bivše države… Potvrdu te teze o emotivnoj razumljivosti, kao i zanemarenoj neverbalnoj komunikaciji što u sebi sadrži visok postotak semantičke nosivosti, dobili smo i u apercepciji čakavske Male Floramye među štokavskom publikom u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Glazbena sastavnica ove premijere imala je promjenjivih uspjeha. Orkestar nije dio ansambla samoga Narodnog pozorišta, već tu funkciju obnaša Sarajevska filharmonija. To i jest bio razlog što je taj segment izvedbe bio najbolji.

I inače smo navikli u opernim kućama slušati slabije orkestarske izvedbe, jer razina njihova muziciranja nije u onoj kondiciji kakvu ima klasični simfonijsko-filharmonijski orkestar. U konkretnom sarajevskom slučaju to je bilo očito poglavito pri slušanju sekcije limenih puhača, koji u opernom orkestru znaju biti najslabijim karikama izvedbe. U svim je poskočnim Tijardovićevim ritmovima Sarajevska filharmonija pod vodstvom mladog dirigenta Darija Vučića bila na visini zadatka, uz primjedbu povremene neprilagođenosti zvuka akustičkim uvjetima same kazališne školjke. To je bio i razlog povremene slabije čujnosti pjevačkog zbora, ali i pojedinih solista.

Danijel Žontar je dobro uigrao zbor, premda je čujna potreba za većim brojem članova.

Naslovnu ulogu proživljeno je i korektno istumačila Aida Čorbadžić (Mala Floramye). Veliki trud uložila je i u neglazbeni dio interpretacije, čime je zapasala zaokruženost kompletne interpretacije. Kako produkcija bude sve to više zrela, čemu je za nadati se, njezin će izražaj sve to više dobivati na nosivosti. Isto se odnosi i na tenora Ileša Bečeija (Mirko), koji još svega tjedan dana prije premijere nije mogao čak niti govoriti (zbog posljedica koronavirusa), tako da je njegov pjevački doprinos ove večeri bio još i dobar.

Čula mu se u glasu profinjena lirska crta, a, ugradivši u ovaj stav vjeru u onaj njegov nastoj da lik što ga tumači bude sve to cizeliraniji, vjerujem kako će buduća publika imati u čemu uživati.

Središnje persone, pak, bile su Jasmin Bašić (Šjor Bepo Pegula), i, pogotovo, Melisa Hajrulahović (Miss Eveline Beauty-Flower). Potonja je pronašla onu prevažnu izvedbenu žicu, odalečivši pritom ovaj poremećeni lik pametno i vješto od svake karikature i persiflaže. A to nije lako.

Njezina je “Misili-Bisili” bila autentična umjetnička tvorevina, kod koje se ne primjećuju nikakvi artificijelni implantati bitni za oris zadanoga karaktera. Šjor Bepo u izvedbi Jasmina Bašića bio je odista “oriđinal” iz susjedstva, čovjek sa svim svojim osobinama koje nude diferenciranost između urbanoga građanina i ruralnoga seljaka.

Zanatski je vrlo vješto svoje (tenorske) predispozicije ugradio u zidine (baritonskih) zamišljaja koje je kreirao sam Tijardović. I glumački i plesački, ali i izgovorno, uspio je velikim dijelom udovoljiti onom arhetipskom sloju stvorenom još u ishodišnoj radionici autora.

I oni ini akteri izvedbe, svatko na svoj način, korisnom su gestom umetnuli u cjelinu izvedbe svoje vlastito doprinošenje, pri čemu su se izdvajali angažirani Dejan Kajević (Šjor File) i Majo Marilović (Šjor Dane). Njihov je naglasak bio metnut na glumački aspekt izvedbe, više negoli na pjevački, a tako se može valorizirati i uspješnost njihovih izvedaba.

Manje posla imali su Nedim Bašić (Zvone) i Siniša Markanović (Marinko), ali je nihov prilog živosti predstave bio vrlo korektan.

Neka bude rečeno kako ovo nije bilo prvo postavljanje operete Mala Floramye u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Već nakon desetak godina od splitske praizvedbe (1926.), premijerno je 1937. godine bila postavljena na ovoj pozornici. Kasnije je još bila obnavljana 1967. i 1981. godine s pregršti repriznih izvedaba.

Perjanica naslovne uloge u potonjoj produkciji, jasno, bila je i ostala Splićanka iz Omiša, primadona Gertruda Munitić, koja ju je i u nas nebrojeno puta pjevala. A kuriozitet je i kako je naš bard i nestor Boris Dvornik, kao Šjor Pepo Pegula, prije četiri desetljeća gostovao u Sarajevu pobravši golem uspjeh i ostavši do dandanas mnogima u sjećanju.

Operna, ili operetna, predstava ne poznaje poraza… Nije to košarkaška ili nogometna utakmica, u kojoj se i protivnika nešto pita oko konačnog rezultata: operna ili operetna predstava utakmica je umjetnika u kojoj se uvijek pobjeđuje… Naročito, ako je partičipant te artističke emocije – publika. I da, tako je bilo i ove večeri u Sarajevu… A još da je moguće podati i publici u Splitu jednaku šansu, u prilici gostovanja, pa da se autentičnost sarajevske izvedbe provjeri u realnom splitskom ambijentu?

Uostalom, pozorište uz Miljacku i kazalište pod Marjanom u svojim su povijestima imali višestruke kontakte i suradnje. Ili za početak, kao izviđači, da u Split dođu pojedini izvođači, recimo šjor Bepo Pegula i Missili Bisili: i da, svakako, i režija Ivana Lea Leme…”

Sevdah i muzika


  

 

  

 

Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike.

Neki horuk i horog mahalski spoj.

Neuk je narod koji tako misli.

Postoji muzika i sevdah. I pravo odabira.

Muzika može biti dobra i loša. Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika. A slika može vijekovima pjevati i svakom gledaocu drugačiji zvuk u oku dati.

Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.

To nije ni kič; mi ne znamo šta je to. U nama ne izaziva nikakve emocije.

Ne znamo zbog čega ,ali sa muzikom naših damara nema veze.

Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.I neukusa kojeg će gledati.

U kretanju svako može pogriješiti pravac i postati kreten.

Naš izbor su pjesme duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.Naš izbor su pjesme Grlica lepršavih i Djevojčica ljubavi.

Biramo sevdah.

Iako se nekome ne čini, svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.

Nema veze ako nije Bosanska. U Bosanskoj duši nema razmeđa.Bosanska duša se Svjetlosti i Ljubavi moli.
Sevdah je Bosanski naziv za ljepotu, nježnost i ljubav. I mnogo više od toga.  Sevdah je dar sa neba.

O sevdahu smo pisali. Jednom , možda već sutra ili neki drugi dan ćemo pisaniju ponoviti.  A možda neće biti potrebe.

Naše stranice vri od ljubavi, sevdaha, muzike, slika i blagosti.

Sevdah je rječitiji od romana i muzike. On je poveznica svih tuga i boli, ali i radosti i čežnje upućenih nebu.  Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.

Sevdah nema razmeđa; ni jezičnih ni teritorijalnih. Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.

Mi takve darove veoma rado prihvatamo i prenosimo.

Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.

Muzika i sevdah ne moraju značiti isto. Muzika ne mora uvijek biti sevdah.

A sevdah je uvijek i muzika i molitva.

I to je to. Naš izbor .

I Molitve i Sevdah i Muzika i slike…

 

 


												

Neadresirano pismo roditeljima

 

 Sveta Tereza je jedne prilike  rekla:

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.

On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.

On želi da  vi  nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I  to je velika ljubav.

A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.

Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna  svoga Stvoritelja.

Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.

Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?

Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?

Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?

Možda su nas neki rastanci boljeli?

Možda  nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?

Možda!

Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.

Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemam vremena?

Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.

Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.

Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?

Kad roditelj umre,   ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.

Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje  roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.

Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.

Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.

I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao  djeca.A djeca sve znaju ili osjete.

Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.

Nije njima žao mrijeti.

Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali,  svaki dan, svaki tren pokazivali.

Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali  roditelji.

Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U  životu  mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.

Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.

Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav    jedine  bezuslovne ljubav. U životu se dese  i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom,  ne prođu sasvim dobro.

Kad smo srećni ,zašto  misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.

Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.

Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.

Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.

Zašto  insan plače nad danima kada je sretan bio?

Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su   poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.

Otgnuti fragment – Recept za otklanjanje umora

 

Ispovjest jedne Dame

 

Moj povratak sa posla

 

Počelo je nekako umorno.

 

Dođem  sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto.Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je od nekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

Uzima mi tašnu, na stolić je ,  zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji,  kožni  tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene  malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .

Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me  mami i da uđem i zaronim.  On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše  izranjati poslije sedmog dana.

Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on  se trzno, na trenutak zamislio pa  kaže:

– Nagost  žene u  ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me  srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

***

Tako vam to ide mile moje.

Još samo treba naći tak'og blentoviju. Skoro da su izumrli.