Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike.

Neki horuk i horog mahalski spoj.

Neuk je narod koji tako misli.

Postoji muzika i sevdah. I pravo odabira.

Muzika može biti dobra i loša. Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika. A slika može vijekovima pjevati i svakom gledaocu drugačiji zvuk u oku dati.

Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.

To nije ni kič; mi ne znamo šta je to. U nama ne izaziva nikakve emocije.

Ne znamo zbog čega ,ali sa muzikom naših damara nema veze.

Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.I neukusa kojeg će gledati.

U kretanju svako može pogriješiti pravac i postati kreten.

Naš izbor su pjesme duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.Naš izbor su pjesme Grlica lepršavih i Djevojčica ljubavi.

Biramo sevdah.

Iako se nekome ne čini, svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.

Nema veze ako nije Bosanska. U Bosanskoj duši nema razmeđa.Bosanska duša se Svjetlosti i Ljubavi moli.
Sevdah je Bosanski naziv za ljepotu, nježnost i ljubav. I mnogo više od toga.  Sevdah je dar sa neba.

O sevdahu smo pisali. Jednom , možda već sutra ili neki drugi dan ćemo pisaniju ponoviti.  A možda neće biti potrebe.

Naše stranice vri od ljubavi, sevdaha, muzike, slika i blagosti.

Sevdah je rječitiji od romana i muzike. On je poveznica svih tuga i boli, ali i radosti i čežnje upućenih nebu.  Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.

Sevdah nema razmeđa; ni jezičnih ni teritorijalnih. Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.

Mi takve darove veoma rado prihvatamo i prenosimo.

Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.

Muzika i sevdah ne moraju značiti isto. Muzika ne mora uvijek biti sevdah.

A sevdah je uvijek i muzika i molitva.

I to je to. Naš izbor .

I Molitve i Sevdah i Muzika i slike…

Memento vivere

****

Poklonio sam ti jednu bajku. Znam da si je čitala. Ali meni je lakše kada je ponovo čitam , jer me manje boli, odlazak tvoj ili rastanak naš.

Grlice umiru pjevajući

Rekvijum za djevojčice koje su umirale pjevajući i svirajući.

Neke osobe ostave duboke tragove u nama i kad ih nismo  sreli. Nesusretanje ne znači obavezno i nepoznavanje ili manje tuge zbog rastanka.

Pomislili smo da je ovaj dio dana kao stvoren   za  za rekvijum i alelujah. 

Blagi je dan. jedna od grlica je tog dana rođena.  Sretni smo,ali i tužni.

Sretni je je toplina doma sjećanja ugodna. Tužni jer neke koji bi trebali biti sa nama nisu tu.

Ni vrijeme nam ne ide na ruku.Nema snijega, sve je nekako sve sivo i elegično i miriše na najtužniji sevdah. Ni ezani nisu što su nekad bili, ahtungovski zvučnici grme sa minareta. Plavi sefardski tonovi se sve rjeđe prelivaju Gradom čednosti. Praznici se slave iza zatvorenih vrata u praznim domovima. Mladost je odlepršala u potrazi za “boljim” snovima .

Bosnu nam režu , kroje , hoće da je dokrajče.

Kolone izbjeglica sa orijenta , iz Svete zemlje, se vuku ka Evropi. Napuštajući jedan svijet , zbog nemani. Preplašeni ljudi kroče u nepoznato, u neki njima strani svijet.

Tuga je to ogromna, nemamo riječi, još uvijek ne možemo spoznati  razmjere raseljavanja.

Taj neki dert , ta tuga što nebo nam u dušu unosi, nas vodi u svijet pjesme i tužni život Dženis Džoplin i Margite Magi Stefanović.

Slušamo je i slušamo , za ovih skoro pet decenija  jedne i trideset godina druge nikad nam se nije učinila drugačijom. Samo je  nježnija  i snenija postajala.

Svakom novom poslušanom pjesmom i muzikom uvodi nas u neka nestvarna sanjanja bola, suza, traganja, ljubavi i radosti. Uvijek je bila naš vodič u te predivne svjetove što ih samo čarobna muzika može pružiti.

Mi smo nju i njene nebeske darove od srca prihvatali. Napustila nas je prerano ta lijepa, nježna grlica mala.

Jednom, umorna legla je da spije i zaspala i zaboravila da se probudi. Zaspala i odlepršala u neki ljepši svijet.

Otišlja je  jer je pomislila da je darovala sve što je imala pokloniti.

Jedna druga grlica,Magi su je zvali,manje poznate ali ne i manje tragična joj se decenijama kasnije pridružila.U svojoj samoći i jadu vakta su nas naglo napustile.

Pominjanje naših grlica predivnog muzičkog talenta  nam pozove u sjećanje jednu knjigu iz Đenisinih,  već dalekih vremena.

Kniga se zvala : Ptice umiru pjevajući.

Mi ćemo od knjige posuditi okvir, rečenicu dvije da bi ispričali svoju priču o našim  grlicama i svim grlicama koje sličnu sudbinu dijele.

Prema jednoj aboridžanskoj  legendi u australijkim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled  grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti  je nešto najljepše što se može čuti  na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata  maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je  ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi  život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači  među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se  i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se  biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog  dragana;ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi; polagano i usporeno; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi  u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce trnjem glas se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače i još jače nabada  i nabada, trlja i trlja srce malo na veliki trn. Krvnik se ne  povlači i on je u ekstazi, već se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća iz probušenog srca izvire  pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

Ni jedna bol,patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja jesam Jedinog. 

Nažalost niko osim neba  nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj. Ljudi su oglušili od one boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice.Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi ,ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme;  ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini da  žrtva malene  i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.

Dženis Džoplin i Margita Stefanović Magi su bile naše malene ptičice. Naše grlica bijele , što i kad su znale da umiru pjesmu i muziku predivnu su slale i poklanjale.

Taj škripavi, promukli ječeći, unjkavi i jecajući glas  toliko kristalno čiste ljubavi i ljepote, lijepe i nježne i neuprljane još uvijek titra u našim grudima. Njen dar, njen glas  isplakan od srca, bolan i plačan je zaključan u muzičkoj sehari trajnog nebeskog testamenta.

I one neshvaćene klavijature još tragaju za svojim putanjama koje će ih odvesti do nekog srca kome je ta muzika potrebna.

Marina Cvetajeva je darovala svijetu prelijepu poeziju. Iskrenu, neposrednu, prodornu , nježnu , nolnu … nadasve vanvremensku.

Neponovljivu!

​Marina Cvetajeva – je najveća ruska i svejtska pjesnikinja dvadesetog vijeka. Njenu tragičnu sudbini oplakali su svi dobri ljudi koji je poznaju i vole..

Besprijekorno i čarobno talentovana  ,   piše poeziju već sa 6 godina, i   na ruskom,  i na francuskom i na njemačkom!

Prvom zbirkom pjesama, koju je  objavila  sa 18 godina, je naprečac privukla pozornost javnosti i poetskog miljea.

O njenom životu i poeziji uglavnom je sve rečeno. U predahu je pravila zabilješke, kratke misaone crtice, o onome šta je tišti, okupira o čemu razmišlja.

Odlučili smo se da vam predstavimo ​25 citata ove prelijepe i jedinstvene žene i umjetnice , koji otkrivaju svu dubinu i mudrost misli  osjećanja koji su se ispleli oko njene tragične sudbine:

1. “Voljeću te cijelo ljeto” – zvuči ubjedljivije od “cio život”, i što je najvažnije – mnogo duže!

2. Ako biste sada ušli i rekli: “Ja odlazim, zauvijek” – ili “Mislim da Vas više ne volim” – čini mi se da ne bih osjetila ništa novo: svaki put kada Vi odlazite, svaki sat, kada Vas nema – nema Vas zauvijek i Vi ne volite mene.

3. Zaljubljuješ se samo u strano, srodno – voliš.

4. Susreti su potrebni za ljubav, za ostalo postoje knjige.

5. Stvaralaštvo je opšte djelo, stvoreno usamljeno.

6. U svijetu postoji ograničen broj duša i neograničen broj tijela.

7. Voljeti znači vidjeti čovjeka takog, kakvog ga je Bog zamislio i ne oblikovali roditelji.

8. Ako volim čovjeka, želim da mu od mene bude bolje – barem od prišivenog dugmeta. Od prišivenog dugmeta – od sve moje duše.

9. Uspjeh – to je uspjeti.

10. Šta možeš znati o meni, ako nikad nijesi spavao sa mnom i nijesi pio?

11. Nema na zemlji drugog Vas.

12. Ne želim da imam tačku viđenja. Želim da imam viđenje.

13. Slušaj i zapamti: svako ko se smije nesreći drugoga, je budala ili nitkov; najčešće i jedno i drugo.

14. Jedino što ljudi ne opraštaju je to, što si se i bez njih na kraju krajeva, snašao.

15. Vajar zavisi od gline. Slikar od boja. Muzičar od struna. Kod umjetnika, muzičara može se zaustaviti ruka. Kod pjesnika samo srce.

16. “Strpljen – spašen”. Volim ovu frazu, samo izokrenutu.

17. Omiljene stvari su mi: muzika, priroda, poezija, usamljenost. Voljela sam pusta mjesta koja se nikome nijesu sviđala. Volim fiziku, i njene misteriozne zakone privlačenja i odbijanja, liče mi na ljubav i mržnju.
​18. Po jednom sam – prava žena, svima sudim po sebi, svakome stavljam u usta – svoje riječi, u grudi – svoja osjećanja. Zato su mi svi od prvog minuta: dobri, velikodušni, darežljivi, neispavani i bezumni.

19. Koliko bolje vidim čovjeka kada nijesam sa njim!

20. Niko ne želi – niko ne može da shvati jedno: da sam sasvim sama. Poznanika i prijatelja je cijela Moskva, ali ni jednoga ko je za mene – nema, ko bi bez mene! – umro.

21. Muškarci se nijesu navikli na bol, kao životinje. Kada ih boli, odmah im ovolike oči, da sve moguće uradiš, samo da bi prestali.

22. Maštamo zajedno, spavamo zajedno, ali plačemo uvijek sami.

23. Oh, moj Bože, kažu da nema duše! A šta me sada boli? – Nije zub, ni glava, ni ruka, i nijesu grudi – ne, grudi, u grudi, tamo gdje se diše – dišem duboko: ne boli, ali sve vrijeme boli, sve vrijeme cvili, nepodnošljivo!

24. Ljudski, možemo ponekad voljeti deset, sa ljubavlju – mnogo – dva. Nečovječno – uvijek jednog.

25. Želim takvu skromnu, ubistveno – jednostavnu stvar: da kad uđem, čovjek se obraduje.

Oprostite. zatečeni smo ljepotom  popodnevne kiše i neba posutog “zmijama”, i nismo raspoloženi za pisanje.

Posmatramo i divimo se neizmjernoj Božijoj milosti koje dijeli nama neukim, jer se  u dahu i  ozonu osjeća rađanje novog života.

A misli , ko misli  lete kroz prostor i vrijeme koji ne postoje i zaustavljaju se na našem  prapočetku , Evi  ženi fatalnoj i svemoćnoj   i njenim kćerima , zbog kojih smo tu gdje jesmo.

I mahalaši ,  ko mahalaši sve misli prevode i podvode ka tisuć jednoj noći , u kojoj  uvijek zaiskri ženina đardinska  ljepota.

Zabezeknuti ljepotom koju mnijemo, čisto iz ljubomore ,    ne želimo je podjeliti sa vama , ipak odlučismo da vam posredstvom

Blekijevog mahalskog riječnika / pojmovnika

predstavimo dio tih razmišljanja.

anamo

tamo, eno onamo, onamo, blizu, tik, pri, uz ,  fig. vidljivo, gledaj, gledljivo iz blizine

( a bome mislima i iz najveće , kosmičke  daljine)

ANAMO NEKA

Ona neka neidentifikovana – čarobna, ali i …, iz bliže ili dalje okoline.Sanjana i kuđena.Željena i sramoćena. Bez krivice ,vrlo često osuđivana na neke vrlo subjektivne , neuke i neumjesne percepcije.

Ona neka nije lice, nema čak ni glas. Ona je sve što izglasaju da jeste. Da ima, verbalizirala bi tugu što njihove riječi ubijaju njih same.Jes kada bi se šalili!Ona je ona neka koja se sanja,poželjna i nedostižna.No , ima  neukih koji sve vide pežorativnim pogledom.

Anamo neka je za razliku od Anamo one  je ,možda, neodređenija, imenovana sa sigurne distance.Uglavnom nije u trenutnoj pogibelji, ali posredno ,preko Anamo one, u mahali, i njoj pripadaju svi njeni atributi, kao i neuništiv spomenik za sva vremena.

ANAMO ONA  

 Ona koje je blizu, uvijek tu, na vidiku; anamo mahalski izraz isključivo u pozitivnom, nježnom, blagom, očaravajuća  i tepajućem ženska stvar, vagina:

ajkulica, akšamlijica, alem, alvica, kamen, alemuša, anđelkuša, anemona , antigalaktica, antilogičnica, ažbahica, balončić,

baklavica, baštica, beba, bebica, bezumnica, beštijica, bezubnica, biser, bisernica, biseruša,blondinica, breskivca, brežuljčić, bubalica ,

cicica,  centifolija,  crna rupica, crnodlaka, crvenka, crvenkapica,

čenguša, čočekuša,čudovištence,

didilica, dijamantić, dijamantuša, djetešce,dolmica,doratica, družbenica

džidžilica,džidžimidžilica,džedželica,džemilica,džematlijka,

đardin, điđalica, đula, đulistan,

fatica, fatmica, frkica,feštarka

haramuša, haremuša, hurmašica,

gajić,glumičica grmić, grbićka,

hevina, higijeničarka, hojdanica, hanumica ,

Ibica, igračica, igrančica,ispovjednica,

jagorčevina, jemica, jemenkuša, jorgovanka,

kadifica,kala, karafilčić, kitačkica, kitačka , kitarevička, kobilica,   kolobrazić, koprnica, krajolik, krofnica,

laganica, lavica, lorutica, lovoruša,lotos,

ljubavnica, ljubeznica, lugić, ljubičica,

maca, macica, mačkica, mačić, maglićica, meraklijica, merakuša, micica, minđa, minđica, minđahari, minđuhica, mirisnica, modra rijeka, muf, mufić,

namiguša, navlakuša,

okviruša, omotnica, opalnica, opatica, opaljenica ,

pajalica, papalica , papalina, pejsaž, pica, picica, piculence, pipica, pićić, pičkica, pitonica, plavi safir, plavuša, poklapuša, ponočnica, ponornica, priljepuša,  prostakušica, rajčica ,

radosnica, rađalica, rodnica, rođakinja, rupica, rubinuša, rupičica, ružica,

sanjalica,seka, sekica,  smijalica, smicalica, smucalica , smokvica, spremačica, srculence, strankinja,svjetlana ,

šenkratica, šumarčić, šumica,

takarenka, takulinka , tandaraljka,tapalica, tapatapalica,  tenećkica,

uranjalica, usisivačica , uvlakuša, uznašalica,  vabilica, Venerin brijeg, vodilica, vriskalica, vrištaljka, vrtić, vučica ,

zapovjednica,zjevalica,zlatica, zlatna ribica, zlopatnica, zornjakinja, zvjezdana, zvijezdica,

žutoperka…

(Prelijepe sličice nisu zaključene, ima još, izdavači požuruju publikovanje. Obećavaju u drugom izdanju će unijeti neophodne izmjene.)

Neke sočnije i slađe opise potražite u Debinom ekspozeu o takarli i tandarli imenima objavljenom u serijalu Oni jašu a Mojsije harmonike.

Serijal krase neke glagolske odrednice: radovanje, ludovanje, sanjanje, igranje, ganjanje, jurnjava, frkisanje, zlatarenje, hananje, lelekanje, bitisanje,  pjevanje, plesanje, boleranje,prikazujući Anamo ONU ( Anamo NEKU ) kao  najbliskiju saradnica i srodnica anamo onog .

(Zbog sveobuhvatnosti i saradnje  u istom rječniku/pojmovniku poželjno proučiti  riječ  takarenje .)

Zaustavite bol

Jednom se nešto zakuhalo sa prelijepom njenom glavicom.

Boljela je mnogo.

Svaki dan je bombardujem:

Kada ideš na snimanje?

Da li je to sveopšti CT  ili ima preporuka sa posebnim osvrtom na neki dio glave.

Ako želiš mogu taj dan ići sa tobom.

Imam iskustva sa CT .

Znaš kakve su mahalske glave, hem čoškaste,hem uvrnute,

a bome i poprilično nepristupačne i neistražena.

Eto ja sam barem deset puta bio na CT . Nikad nisu ništa našli u njoj.

Zapravo devet puta bilo duplo ništa, a deseti nađoše neke dvije tačkice što svjetlucaju ko zvijezdane iskrice .

Ja se obradovo , ko velim , ipak ima nešto u njoj,

Ali dok su se oni ibretili i kontali šta li to može biti,

jena se na moju žalost utulila , a oni mi rekoše da ne žalim.

Il će se vratiti , ili će se ova što se neda , povećati haman ko neki reflektor.

Ipak za svaki slučaj ja sačuvo onaj snimak sa oba svjetla,

da se falim kako su mi se lampice upalile u slavu  četeresečetvrtog kalendara, a bome i da jemam potvrdu  da ima nešto u mojoj mahalskoj blentari.

I znaš li šta je najinteresantnije Ljube moja?

Obje te tačkice se natandarile  oko hipofize i brane je.

Od čega , niko živ pa  ni hećimi to ne mogu odgonetnusti,

 I sve klimaju glavom i krste noge i ruke i mrmljaju:

-E, svašta u ovim bjelavskim blentačama, ne mre im čovjek fele naći.

Bistričke su bistre,vratničke uvijek  imaju neki izlaz , neka vrata, pa se nekako i prokuže .

A u ovim bjelavskim puno ničega , samo se nešto bjelasa , i to pođahkad .A jopet ća mu ga znano , možda i previše ljubavi, a mere bit da bidne i koja zera dobrote u toj praznini ulebdilo .

I sada ja ne znam jal je to dobro ili nije.

Moš'li mi ti šta rastumačiti.

U tvojim čitabima ima mnogo pameti, a možda je i moj pajdo Po koju lano o skeniranju mahalske  blentače  i hipofizi.

A što se tiče slika CT ne brini. To je znak odrastanja.

Joj , jesam bistar ko notorni akšamlije na sabahu.

Jedna moja vjerna , nježna i često nestašna prijateljica , me ovih dana rastuži svojim sjetnim očitanjem o usnuću svoje miljenice .

“Crna Molly

Ti, jedna i malena.

Crna sa bijelim flekicama.

Sanjala si neka najbistrija jezera bez opasnosti.

A onda si zaspala na jednom lijepom mjestu i nikada se više nisi probudila. (ne znam gdje će tvoja mala duša dalje) .

Čak i kad ribe u akvarijumu umiru više je nego srceparajuće. Ali još uvijek imam nade da je sada moja crna Molly na jednom boljem i najbistrijem mjestu.

Čudno, moja mačka je nju najviše voljela da gleda i danas , dok je Molly umirala , moja mačka je čitavo vrijeme mjaukala.

Da li životinje mogu da vide smrt? “

*

Saučestvujući u gobitku , vođen mahalskom maksimom : smrt nije konačnost , a život prelijepi treba slaviti ; odlučih se na pomen , da bar malo utješim prijateljicu .

**

Draga Bandida ,

Molim te nemoj se ljutiti na mene zbog “nedostatka” empatičnosti glede usnuća tvoje ribice . Ne mogu je zvati Molly jer mi se čini da je rodno porešno krštena . Apsolutno sam siguran da se riba zvala Mobby . Na to me navodi sijaset potencijalnih uzroka ribicinog upokojenja.

Mobby definitvno nije Molly , jer ne vuče mediteransko porijeklo , slane okolice otoka Lezbos. Kada si birala ribicu za hastalsko/sobno stanište nisi obratila pažnju na par sigurnosnih detalja.

Nisi kupila zlatnu ribicu , tako da ostaje žal da ti je ostala neispunjena ona neostvarena , sakrivena želja , zvana tiha patnja.

Nisi se zagledala u … , hm , poetski rečeno u mogućnost bremenitosti polno nedefinisanog subjekta.

Od kada je vijeka , sve je u parovima , pa tako i riblji hajvani. Kad ostanu sami safata ih tuga i da je Molly ona bi odavno izvrnula sva peraja u zrak .

Ovako Mobbya je zadržavala na životu tvoja ljepot milosna prisutnost i svakodnevna skrb.

Mobby je bio ljubomoran na macane . Koliko ja znam u tvojoj tihoj luci su dva ? I eto hejbet razloga za presvisnut :

-Samoća , bezbadežna zaljubljenost u umilnu Delfinku , daklen jadi mladog Mobbyja , ljubomora kao raspeće u proljeće , pride beznadežno , doživotno zatočeništvo … sa epilogom u majskom narativu.

Ma prava pravcata kavalerija rustikana.

I šta je preostalo Mobbyu . Jal presvisnut od tuge , jal se upucat ko siroče. Intuicijom si sklonila sve moguće rekvizite dostatne za riblji suicid.

Dakle , Mobby je rečemo biva tiho patio , odbijao piće i iće , čak i vodu , pa skroz naskroz presvisno Najbezbolni izlaz.

Svemu što stvori Gospod udahne dušu , kakvo – takvo pamćenje i nephodni minimum razuma.

E sad, gdje će Mobbyeva duša , zavisi o mislima kojim je sebe mučio. Ako je blejio u delfinku ne piše mu se dobro, a možda mu se oproste vrele misli . Nije on kriv što insanke ne zaziru od hajvana , zaboravljajući da i hajvani imaju oći , a vrlo često i duše plemenitiju od insanskih .

Ne razumijem se u hajvanske putešesvije poslije usnuća . Budisti kažu da se insan , u drugom životu može pretvoriti u hajvana, biljku ili kamen. Hajvan takođe . Nešto ne anlaišem te stupidarije , ali radi objektivnosti i neukih to navodim kao horor zombijevsku mogućnost.

U mahali kažu : ako se kamen nosi u džepu i jednog dana nestane , nedostajaće haman kao insan ili hajvan. Ili barem fikus.

Za tvog pepeljastog , dlakavog hajvana nisam siguran. Kažu da životinje predosjete zlo i nevolju . Mislim da se on radovao mogućem trenutku nečije nepažnje i u ribici vidio potencijalni obrok. Zakon prirode i opstanka .

Takvi su vam mačori , a bome i mačkice . Umiljati/e , ulizuju , maze i vrte se oko nogu , ne bil štogod ućarili .

Ne tuguj Prijateljice ,

Molly / Mobbi je izvršio svoju životnu svrhu . Radovao je ukućane i odzimao im vrijeme , kojeg je pođeđe nedostajalo.

Tebi , “malena crna sa bijelim flekicama , koja si sanjala neko najbistrije jezera bez opasnosti ” , želim bistre rijeke koje edenskim vrtovima plove.

Molim za oprost , ako griješim u bilo čemu i saučestvujem u gubitku.

Ponekad , nekako se sve posloži.

I ljubav i tuga i lijep proljenti dan i sjećanja.

I blagdan.

Meni je svaki dan praznik .

Raspoloženje odiše elegijom, onom umilnom ,toliko plemenitom da srce hoće da odleprša, noseći sjećanja u susret onima kojih nema, koji nam nedostaju.

Znalo bi   kamo, ali mu  ne daju. Još mu vrijeme  nije za  grlica  let.

Ne pomaže mu ni violine, ni klavir. Gitaru bi  , da sa sobom nosi. Jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati.

A poželjelo se,  i njih i plesa.

Sjedim u kutku sobe. Ko dijete na tuti.  Skupio sam se, siroče napušteno od svih. Pravdam se to je zato  da dam prostora srcu ,  meštru od nježnosti i plesa.

Uzimam gitaru, onu čarobnu rubinovu i prebirem prstima. Neko bi rekao ovaj je nekad virtuoz bio i svirkom zavodio.

Aha , kako ne.

Ja vam ne umijem da sviram. Ali , ljubav i snovi mogu sve. I odjednom prsti pucnuše, žice zatitraše i  se zvuci se počeše prelivati    u akorde  , srcu mome ,  najdražeg tanga, .

Tango to Evora.

I isklopim oči, i vidim!

Srce korak po korak , prilazi Grlici miloj , zar je važno kojoj, sve ih je ono voljelo. Prima je za ruku, ljubi je u obraz , zagrli i zastane.

Gleda u mene, ja se zastidim,zastao sam je mi suze vlaže oči i ne vidim gitaru. U svakoj suzi zapisano :

-Uželio sam vas se mile moje. Toliko mi nedostajete da me život boli.

Srce mi šapuće, pusti tugu sada , vrijeme je za snove i ples.

Gitara zacvili.

Šta je sa ovim gitarama. Čim čovjeku u očima rosa zaiskri  , one jecaju. I šta da se radi? Onda insan , hrio ne htio mora zašmrcati.

Srce se priljubi uz  obraz grlice plavetne i vali krenu. Ono je samo dekor ljepoti u svili , koja leprša u njegovom naručju.

Začudo srce poprima moj lik, inače nema taj običaj. Možda misli , da će   konju  kome su noge postale stablo ukorijenjeno  u prošlostu, udahnuti lakoću kojom ono pleše.

U uglu gitara više nije sama, ima tu jedna  milozvučna violina i hor sa neba  koji se  glasa. Hrfa u daljini  titra. Sve slavi ljubav.

Korak za korakom. Okret i okret . I zastoj i stisak , kada u vazduhu  dodir  gori i slama , i dvije i dvije ruke,lijeve i desne. Dvije   i dvije noge su ljubavi okret i  korak. A grlica je muzika koja ljubav želi.  .

Bolje da sam ostao da sjedim, ne želim da me sada srce izda.

-Neće.-šapće ona.

-Ovaj ples   moraš odsanjati  i sa  svakom svojom grlicom otplesati. Uželjele se dodira tvojih i čežnje što  ples nosi. I daj , nemoj mi lice rositi. Sve će ti se oprostiti.