Slikarstvo je u jednom momentu zapelo.Bila je to era nasumičnog odabira tema i stilova.Uglavnom već viđeno,reproducirano i bezlično.
A ,tada tiho,nenametljivo i neshvaćeno,javi se grupa ilizionista koji likovnu umjetnost dižu na nove,neslučene i nedostižne visine:
Camille Pissarro , Alfred Sisley , Pierre-Auguste Renoir , Claude Monet , Frédéric Bazille ,
Armand Guillaumin , Berthe Morisot , Edouard Manet , Edgar Degas , Mary Cassatt ,
Paul Cézanne , James McNeil Whistler .
Uz dužno poštovanje svim opredstavnicima impresionizma, naše srce je zeru priklonjenije Meri Kasat,Renoaru,Moneu i Maneu.
Danas je dan da damo neke osnovne naznake o impresionizmu i Moneu, najdoslednijem impresionističkom slikaru. Zapravo,impresionizam je dobio ime po njegovoj slici „Impresija, rađanje sunca“.
Nećemo se šaliti kada kažemo, da ni ne znamo po kojoj od njegovih Impresija je impresionizam dobio ime.. Mone je fascioniran Svjetlošću u čije je središte postavio čedo Božijeg stvaranja : Sunce.
Neuki pominju da su divizionistička tehnika i pejsaž njegova prava inspiracija.
Kako li samo griješe!
Letimičan pogled na bilo koju Moneovu sliku ih demantuje. Pejsaž je samo okvir u kome on smješta svoja razmišljanja i poimanja Svjetlosti. Pejsaž, iako je nešto jednostavno i prirodno , sasvim sporedno i apstraktno. Zluradi bi rekli nužno zlo bez koga bi slika bila tek malo okrnjena.
I ta tehnika. Kakva je to riječ tehnika?
Kako njome opisati ono što umjetniku ulazi u oko, koje zastaje fasciniranom tom Svjetlošću i unosi njene treperave oblike u srce,koje nema tu širinu da ih sve upije.
Tehnika to je suviše je fizičko i ljudsko.
Srce se plaši da će se raspući pred umilnošću i jakošću te treperave , milostive Svjetlosti i predaju je duši ,kojoj je ona srodnija.
Duša se ražnježi i zaiskri ,jer Svtjetlost joj je poznata. Ona i njen Stvoritelj su par u vječnoj igri Savršenstva, koja se zove Milost i Ljubav ,
Ponukana sjećanjem i trenutnim patosom ,duša prenosi doživljeno i viđeno na drhtavu ruku,koja nije sigurna da će biti na visini zadatka.I ta ruka, kruta ruka koju ne vodi ni tehnika, ni srce već raznježena duša, titra u potrazi za bojama koje su jedva dostatne i jedva da su dostojne da prenesu nježne valere lepršavih iskrica Svjetlosti.
Neka neuki uzmu svoju tehniku,kist i boje i polako zađu u pejsaž i pokušaju iznijeti svoje „ impresije“. Nije nego.
Onog momenta kad zaboravljena Svjetlost, zapretena u dubinama blagosti duše, ispliva iz nje ,vrati se oku i osnaži ruke, vi dobijete imprsionističku viziju već viđenog i proživljenog. Reklo bi se „ono malo duše“ se bezrezervno vraća korjenima da bi ih mi neuki i nesvjesni svoje duše cijenili i ocjenivali.
Zbog toga, svaka slika uzbibana impresionizmom je i fragment i ukupnost Svjetlosti.
Jer njen Tvorac je takav .
Zastupljen u svekom djeliću svoga stvaranja i sveobuhvatan.
„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.
Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.
On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.
On želi da vi nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I to je velika ljubav.
A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.
Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna svoga Stvoritelja.
Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.
Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?
Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?
Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?
Možda su nas neki rastanci boljeli?
Možda nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?
Možda!
Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.
Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemam vremena?
Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.
Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.
Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?
Kad roditelj umre, ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.
Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.
Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.
Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.
I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao djeca.A djeca sve znaju ili osjete.
Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.
Nije njima žao mrijeti.
Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali, svaki dan, svaki tren pokazivali.
Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali roditelji.
Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U životu mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.
Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.
Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav jedine bezuslovne ljubav. U životu se dese i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom, ne prođu sasvim dobro.
Kad smo srećni ,zašto misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.
Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.
Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.
Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.
Zašto insan plače nad danima kada je sretan bio?
Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.
Mnogo je prelijepih stađuna i uvijek novih dana prošlo , pa više nisu novi. Sada su već birvaktile.Ali nemojmo se zavaravati , dani su vječni. Samo se povuku.
Nisu sebični ko ljudi – ja pa ja. Dozvoljavaju da i drugi dani nađu svoje mjesto pod suncem.
Koliko juče nismo obratili pažnju na konstataciju prepisivača:
-U slavenskim jezicima listopad je dobio ime po tome što u tom mjesecu najviše opada lišće biljaka.
Jah . Vala su jako pametni!
Pa neće valjda lišće otpadati sa hajvana ili insana. Ili recimo ameba. Ono što jes’ jes’. Lišće ima debele veze sa insanima i hajvanima.
Vjerovatno i sa amebama.
I ovi , a i neki drugi listovi. Kalendarski recimo . Ili papirni.
Neko ima gutu, neki nemaju. listova , dabome. A mere bit da bidne i…
Oni koji imaju gutu , tješe one koji ih nemaju, ali se na njih ne obaziru, upravo zato što ti nemaju gutu. Tada za one koji nemaju gute ne možeš reći gute se. Oni se od stida skupe i nabešaju sebi na leđa gute.
Valja imat bilo kakvu . Jašta radi gutu – milsite vi. Hajd dobro , nek vam bude. Mi svoje gnanje imamo. Recimo valja imat gutu love. Jes , vala valja. Ne mre insan niđe prispjet brez penezi.
Po džamijskim i crkvenim kuloarima pričešćuju neuke utješnom havom::
-Imaćete i vi jednog dana ako budete robovali i prepisivali kako valja.
Prićešćeni u međuvremenu pjevaju borbene.Nikako ne mogu skontat’ da jedino mogu biti zgućeni.
I žene vole dobre gute. Bilo kakve. Samo nek je berićetno i dobro gućeno. Ostalo će se sve posložiti.
I mi volimo posložiti.
Šta ste se zabezeknuli?
Volimo red i mir. To znači sve pospremiti i staviti na svoje mjesto.Joj da samo znate šta se sve može mere na pravo mjesto dobro turiti.Tada se naše partnerice nemaju šta buniti. Kad god se sređene ustanu vesele i raspjevano cvrkuću , jer svuda oko sebe vide mir i ljepotu. Neked se euforično pobune i traže da se ponovo sve složi. Kao da bude siguro da je sve dobro urađeno.
I jopet. Samo turaj. A neke stalno traže da se nešto slaže.
Te su perfekcioniste.
Ponekd pomislimo joj naša leđa. Od toliko slaganja može nam se nešto ušćaknuti.
Recimo neki ud ili neka kost. napriliku pubična ili krstična. Iako nismo sigurni da ih imamo. Mislimo nije to za nas. Mi nismo nikad bili stidni. Niti nismo kršteni. Pametni nam roditelji bili. Svaki pričešćenik u svetu vodu umače svoje crno ispod noktiju , i skida grijehe sa uprljane savjesti. I tom vodom su hotjeli nas krstiti.
Babo reče :
-Bjaž ba. Nisam levat prljat djete. Kad odraste nek se samo kupa i sveti , po sedam puta ako treba , sa ljubama u Modroj rijeci. Hem sveta , hem čista , hem vječna voda.
Kad smo odrasli skontali smo – nije to za nas.Valjda. Mnijemo , nismo pubertetlije da umačemo glavu u hladnu vodu. Mere se čojk prehladiti i eto belaja. A opet , gluho bilo posvećeni moramo paziti šta radimo. A virusa na sve strane. Ne moreju nas nacijepiti kolko se virusa iskotilo. A i mi ne bi , ali moramo zgriješiti koliko one traže da griješimo. Joj plahih grijehova ljudi naši. Džab , džabe nam nauk da smo iz raja išćerani zbog istih falinki. Ne mere čovjeka niko pameti nadolmiti kad mu ona začevrta mali mozak. Veliki se uvijek sakriva od velike pameti. A mali se uvijek buba . Normalno mi mislimo na mozak. A vi? Baš ste brezobrazni.Šta hudom insanu neće sve pasti na … Um dakako.
A opet privlačno nam posvećenje u Modroj rijeci. Znamo , one posvećena opetovanja traže za naše dobro. Uče nas redu i prirodnom zakonu. I izdržljivosti. Sve treba stalno slagati i pospremati. Osnov higijene i urednosti. I kuveta.
A tek kad je žena uređena , tj. sređena – onda je sve u najboljem redu. Isto ko da je po rođenju svetom vodicom poškropljena. Pravi anđeo bez grijeha ikakvog. Koliko se zna. Ono što se ne zna ne mere se ni trtljati.
Crvkuće žena ko hor slavuja u zlatnim krletkama na Solomonovom / Sulejmanovom dvoru od biljura.Moš joj vrata otvoriti , neće ti ona pobjeći. Ni jena. Nije blesava. Opija ih miris posvećivanja.
Joj ,kakva je boni, ta čudesna žena kad je sređena i posvećena.
Hem je ugodno našminkana, hem je elegantno odjevena , kad nije razodjevena, hem je čarolija kad je razodjevena.Normalno da bi se odjela mora se prvo razodjenuti ili ustati razodjevena. Zakon svete vodice. Ne mere se u vešu vršit posvećivanje. Na čaršafu ili u plahti – tako mere. I tada , joj ljepote.
A kad se odjene , bome se diskretno smiješi sa onih štiklica tankih k'o nogara vinske čaše. Zato mi rokamo konjak. Radi tih štiklica kad se izuju. Joj , rahatluka ljudi mili. Ali tek poslije gonga : Finito!
To mu znači sredilo se sve što se treba srediti, posvetilo se sve što se ima posvetiti , kolko god je puta trebalo . Dakle finitiralo se na obostrano zadovoljstvo..
Ipak u tom sređivanju , posvećivanju i finitiranju dolazi do nesporazuma među ženama. Svaka navija za brojčano uzvišenije stanje po starim kalendarima.
Paganke insistiraju da je octo sasvim dovoljno. I vole oktobar i da se octo ponavlja svakog dana u mjesecu.Da li ta cifra uključuje i noć. Nisu se izjasnile i hinjski se smješkaju. To nam šuveli . Ne smijemo ni jene zucnuti ili sve isponove ide na kvadraturu kruga.
Ove druge (ima ih raznih fela, ali sve su prelijepe), opet kažu da je deset prirodnije i izdašnije. One su za decembar.
Bilo octo bar ili lista pad , bilo osmi ili deseti , bilo Julija ili Georgija listovi ,ženama je najbitnije sređivanje. I to svakodnevno. Sređene i nacifrane ko zvižde.
Zato muškarci zvižduću ko zvižđe, a žene pištuću ko pišće.
Što bi rek'o naš drug Bleki , sve je u nijansama. Sređivanja, dakako.
Ko je ikad vidio da je nesređena žena zadovoljna. Ne bi ona provirila nos iz halvata dok se dobro ne sredi. Takva joj narav. Ljubimo joj posvećeni i nesređeni karakter.
I sve ono što ide uz to. A to vam je otprilike tisuću velova.
Prava pravcata raskoš đardina.
I onda će nam neko reći da žena nije đardin.
Pojma oni nemaju!
Ma, žena je vječni đardin , u kome nema opadanja lišća. Nešto kao Ever grin Blues. Blista i sjaji , prelijevajući se u tisuću valera .
Normalno ako se redovno sređuje i posvećuje minimum septe. I to nježno , ali energično , onako muški. I sa ljubavlju.
Što bi poete rekle: -Joj , kakva je pusta, kako je čo'ek ne bi … , volio ko’ da je iz raja izašla.
U prevodu:
-Pjesnici redovne blude i polude kad pomisle na ženu , pa zaborave da su upravo zbog … , jabuke – insani izbačeni iz raja.
One … , smo stavili zato što nam u momentu nija pala adekvatna riječ na pamet.
Sada smo došli tobe, a to vam znači dohavizali se , pa se ispravljamo i definišemo rečinicu kako to časnost nalaže:
-Joj , kakva je pusta, kako je insan ne bi ko jabuku milovao i na grudi privijao. A bome i pažljivo , na tanane , mimo očiju inkvizicije i malograđanštine konzumirao.
Jopet ,i jopet , i… Jabuka je baš slasno rajsko voće.
Ha, valja ova pučanstvo.
Izvinjavamo se .Mi smo čestiti , iskreni i razgovorljivi insani. Ne mere nama i u nama ništa ostati skriveno. Mi sve dijelove , koji nam odgovaraju prepisujemo iz svetih knjiga i vjerskih običaja. Ne bi mi ništa skrajnuli ili propustili. Sve iskantamo.
Nema ljutnje ako nam se neka nevaljasta omakne. Ma ne žena boni ne bili . One nam se nikad ne omaknu, niti promaknu. Ponekad se okliznu i po baksuzluku trehnu na leđa . A pođahkad hekne na sve četiri , ko svaka mačka. Al to je dio njihovog urođenog , prirodnog šarma.
Dabome da smo mislili na eventualne nesuvislosti koje se omaknu. Ko sređuje , mislimo pisanije , mere i da pogreši.
*
Dopisano
I nemojte misliti da je za sve kriv oni Gutenberg od tiskanja i da je svaka gućevna priča krenula od njega.
Ni slučajno!
Sve je zakuhala ljepot Eve , pa vi , ako ste imalo pametni , ufruštuljite kako. Ne meremo vam mi sve crtati.
E. takva anđeoska bića ne umiru. Samo usniju i presele se tamo gdje su oduvijek pripadala; među anđele.
A mi nismo ni tužni,jer ona to ne bi voljela.Voljela je život i umjetnost.
Imala je bogat i ispunjen život, ali i mnogo borbe,odricanja i ponekad samoće.
Dubravka Grgić, rođena je u Splitskoj županiji na otoku Braču 1938. godine kao osmo dijete u obitelji Čeprnić.
Bilo je to bremenito djetinjstvo , djevojčice ruste kose. Biti osmo dijete,značilo je biti uskraćena za mnogo toga.Jedna od tih stvari bile su nove haljinke , za kojima je najviše čeznula. Ni lutke nije imala.Uzela bi majčinu ruku i ninala je.Ponekad se dobro jelo,priznavala je.Ribari imaju raznovrstan ulov, koje živinče kod kuće i barem jednu kravu.
Bila je najnadarenija od sve djece.Muška djeca imaju usud – ribarski. Roditelji su pokušali da svaku od tri djevojčice školuju barem za učiteljice.
Mila nam Dubravka je srećom došla u Sarajevo davne 1953 godine, da nas raduje i miluje svojom dobrotom i učenošću.
O slikama da ne zborimo.
Bilo je suđeno da se Sarajevo ,Gaga i mi susretnemo i radujemo sreći poznavanja.Grad joj je ušao u srce.
Ona nama u dušu, mislimo da smo i mi njoj bili veoma dragi.Bio je to krug ljubavi.
U Sarajevu je završila Školu primjenjenih umjetnosti,zatim Filozofski fakultet smjer psihologija- pedagogija,jer tada nismo ,nažalost imali likovnu akademiju.
Ne znamo šta je više voljela,djecu ili slikarstvo.
Ostavila je duboke tragove i u djeci , i u slikarstvu.
Mnoga ” njena” djeca su učila od nje likovni odgoj,naučivši sve o dobroti i ljepoti života. I potvrdili njenu izuzetnu privrženost i uspješnost u radu sa mladima. Njeni učenici su osvajači mnogobrojnih međunarodna priznanja na izložbama dječijih radova.
Naš je učila tri godine,davnih šezdesetih godina.i naučila nas kako voljeti boje .Kako se nježno i sa ljubavlju odnositi prema vizijama i bojama.Njen glavni moto je bio:
-Sve je ljubav. Ako voliš i poštuješ boje one će ti dobrom vratiti i vjerno materijalizovati vizije.
Njena ljepota , atraktivnost i elegancija su bili koliko legendarni,toliko mistični, da se i danas sa blagošću, sjetom ali i ljubavlju sjećamo njenog ponosnog lika, kako brodi našom mahalom , ka našoj školi .
Bila je puna tajni, ali i ljubavi, ta prelijepa Bijela dama.
Svi smo bez izuzetka bili zaljubljeni u svoju profesoricu.Vrijedio je snova , svaki čas proveden sa njom,svaki potez kistom,svaki njen osmjeh i dodir.
A onda je otišla,bez pozdrava.
Nismo se ljutili. Naša ljubav je bila jača od teških vremena, koja su otjerala mnoge iz našeg Sarajeva Grada čednosti,ali ne iz naših srca.
Gaga je bila jedna od posebnih žena koje žive u djetinjem srcu ,dok to srce ne otkuca poslijednju sliku prelijepe dame.
Malo je poznato da je prelijepa slikarica je imala svoju, privatnu, velelepnu i kolosalnu statuu, zvanu Afrodita ( Gracija) .Decenijama je privlačila pažnju slučajnih i namjernih prolaznika ispred ateljea i stana gdje je živjela sa mužem.na početku sarajevske ulice Višnjik.Njen muž ,akademski umjetnik,skluptor i slikar prof.Zdenko Grgić nije se libio da ovjekovječi njenu ljepotu i bez imalo ljubomore i ustručavanja je izloži sudu javnosti.
Slava ti i ogoromno hvala na ljubavi koju si nam poklonila , mila i voljena profesorice Dubravka Grgić.
Možda ga vidi tvoja duša uboga, koja mi jednom reče :
Idi.
****
Mila moja
Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.
Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.
Glas Tvoj miluje moje ljubavi i sjećanja, i u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.
Piši mi – Balada o Ljiljani
Pjesma ova , već neko vrijeme
od kada je prohodala i meni doletjela me tišti.
Nekada davno,
sunce bilo je purpurno,
nebo safirno,
trava smaragdna,
srce milostivo,
a duša nevina.
U toj ljepoti se gubim
i vidim
Tebe,
malena moja.
Osmijeh si prekrasni ,
krajoliku poklonila, a plače ti se.
Pišeš mi pismo, a boli Te.
Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.
Samo pitaš da li volim Te
i koja me tada ljubljaše.
Ponosna si žena ,
djevojčica ,
srna ,
a moje ćeš laži i nevjeru
preboljeti samo da ostanem.
To me zabolilo mila.
Ponos
Ti nisam mogao oprostiti.
Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju,
A si mi poklanjala.
Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.
Ali ne znam gdje si Ti,
kako da Te pronađem.
a
Pišem Ti ,
jer nemam ,
skoro da i nemam kom.
Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.
Sve moje ljubavi su otišle tmo gdje bol ne stanuje..
Pišem Ti ,
jer sada razumijem
Tvoju ljubav i Tvoju tugu.
Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?
Malo je žena voljelo kao kao što si Ti
imalo osmjeh i pjesmu
što se Ljubav zovu.
Umorna od čekanja mene neuviđavnoga
Ti mi pobježe.
Ne znadoh gdje!
Kad saznah , kasno bi za sve.
Al’ viđam Te.
Još si mi ista, mila moja.
Prelijepa i krhka.
Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica ,
što željna radosti osta gladna ,
jer nevinost ne želi kljucati.
Takva si Ti.
Izvini, nije pošteno , ali rečiću :
Ista ja.
Srce daješ, a ne pitaš ništa.
Sebe darivaš, a boli Te.
Sanjaš jednu ruku ljubavi ,
usne zaljubljene.
da Ti djetinje lice rose i miluju
Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.
Sram me mila moja .
Pustih Te da odlepršaš
ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.
Stidim se mila moja.
Dozvolin san , da Te oni bezumnik ,
oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu,
međ’ tujine odvede,
a ne progovorin,
ni jenu
ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.
Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje,
kao što su tamo tujinci htjeli.
Pišem i ne tražim da mi kažeš
kako je srce Tvoje umorno.
Ne želim čuti da je skršeno.
Da i neugodno mi je,
što više ne znam od kojih pjesama
tebi bude lakše i koja tebe tišti.
Ali molim te vrati se, biće nam lakše.
Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti,
makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,
a ja u snježnim danima kajanja.
Možda će nas još više boljeti,
ta blizina
ali bićemo na pola koraka ,
na dohvat one djetinje ruke što miluje i voli.
Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.
I oprosti mi.
P.S
Mila moja,
Volim te
toliko
da vrnuo bih Ti sve pjesme i ljubav tvoju.
Ali pomislim, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih.
Raspoloženje odiše elegijom, onom umilnom ,toliko plemenitom da srce hoće da odleprša, noseći sjećanja u susret onima kojih nema, koji nam nedostaju.
Znalo bi kamo, ali mu ne daju. Još mu vrijeme nije za grlica let.
Ne pomaže mu ni violine, ni klavir. Gitaru bi , da sa sobom nosi. Jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati.
A poželjelo se, i njih i plesa.
Sjedim u kutku sobe. Ko dijete na tuti. Skupio sam se, siroče napušteno od svih. Pravdam se to je zato da dam prostora srcu , meštru od nježnosti i plesa.
Uzimam gitaru, onu čarobnu rubinovu i prebirem prstima. Neko bi rekao ovaj je nekad virtuoz bio i svirkom zavodio.
Aha , kako ne.
Ja vam ne umijem da sviram. Ali , ljubav i snovi mogu sve. I odjednom prsti pucnuše, žice zatitraše i se zvuci se počeše prelivati u akorde , srcu mome , najdražeg tanga, .
Tango to Evora.
I isklopim oči, i vidim!
Srce korak po korak , prilazi Grlici miloj , zar je važno kojoj, sve ih je ono voljelo. Prima je za ruku, ljubi je u obraz , zagrli i zastane.
Gleda u mene, ja se zastidim,zastao sam je mi suze vlaže oči i ne vidim gitaru. U svakoj suzi zapisano :
-Uželio sam vas se mile moje. Toliko mi nedostajete da me život boli.
Srce mi šapuće, pusti tugu sada , vrijeme je za snove i ples.
Gitara zacvili.
Šta je sa ovim gitarama. Čim čovjeku u očima rosa zaiskri , one jecaju. I šta da se radi? Onda insan , hrio ne htio mora zašmrcati.
Srce se priljubi uz obraz grlice plavetne i vali krenu. Ono je samo dekor ljepoti u svili , koja leprša u njegovom naručju.
Začudo srce poprima moj lik, inače nema taj običaj. Možda misli , da će konju kome su noge postale stablo ukorijenjeno u prošlostu, udahnuti lakoću kojom ono pleše.
U uglu gitara više nije sama, ima tu jedna milozvučna violina i milozvulni hor prelijepih cigančica sa neba koji se glasa. Harfa u daljini titra. Sve slavi ljubav.
Like uz lice. Korak za korakom. I okret . I zastoj i stisak , kada u vazduhu dodir gori i slama , i dvije i dvije ruke,lijeve i desne. Dvije i dvije nohe. Noge su ljubavi to . I okret . A grlica je muzika koja ljubav želi. .
Bolje da sam ostao da sjedim, ne želim da me sada srce izda.
-Neće.-šapće ona.
-Ovaj ples moraš odsanjati i sa svakom svojom grlicom otplesati. Uželjele se dodira tvojih i čežnje što ples nosi. I daj , nemoj mi lice rositi. Sve će ti se oprostiti.
In memoriam Margita Magi Stefanović i Janis Joplin
Memento vivere
Nisam vas zaboravio, mile djevojčice
Još uvek , malo sam ljut na vas,
tek toliko da stišam tugu.
Bile ste malo neobazrive.
Mislile ste da ljubav može sve.
E , nekad je mogla,
ali više ne.
Sada je previše tuge smrti bolesti
i sve se dešava jako brzo.
Nećemo reći mogle ste..
Da site mogle ovo se ne bi pisalo.
Nećemo reći ni žao nam.
Znamo da ste našle šla smiraj.
Takav vam usuad.
A za čim žaliti.
Živjele ste kako ste voljela.
Dok vam bijaše vakta.
Hrabre i ponosite iskušavale ste mogućnosti…
Ali bila samoća vas na kraju puta sustigla.
Sve tvoje ljubavi su ili otišle ili se otklonoile.
Kasno vas nalaze jer tako ste htjele,
Znale ste znanje –
vaše vrijeme da odete vas je sustiglo.
****
Poklonio sam vam jednu bajku. Znam da ste je čitale. Ali meni je lakše kada je ponovo čitam , jer me manje boli, odlazak vaš j ili rastanak naš.
Grlice umiru pjevajući
Rekvijum za djevojčice koje su umirale pjevajući i svirajući.
Neke osobe ostave duboke tragove u nama i kad ih nismo sreli. Nesusretanje ne znači obavezno i nepoznavanje ili manje tuge zbog rastanka.
Pomislili smo da je ovaj dio dana kao stvoren za za rekvijum i alelujah.
Blagi je dan. jedna od grlica je tog dana rođena. Sretni smo,ali i tužni.
Sretni je je toplina doma sjećanja ugodna. Tužni jer neke koji bi trebali biti sa nama nisu tu.
Ni vrijeme nam ne ide na ruku.Nema snijega, sve je nekako sivo i elegično i miriše na najtužniji sevdah. Ni ezani nisu što su nekad bili, ahtungovski zvučnici grme sa minareta. Plavi sefardski tonovi se sve rjeđe prelivaju Gradom čednosti. Praznici se slave iza zatvorenih vrata u praznim domovima. Mladost je odlepršala u potrazi za “boljim” snovima .
Bosnu nam režu , kroje , hoće da je dokrajče.
Kolone izbjeglica sa orijenta , iz Svete zemlje, se vuku ka Evropi. Napuštajući jedan svijet , zbog nemani. Preplašeni ljudi kroče u nepoznato, u neki njima strani svijet.
Tuga je to ogromna, nemamo riječi, još uvijek ne možemo spoznati razmjere raseljavanja.
Taj neki dert , ta tuga što nebo nam u dušu unosi, nas vodi u svijet pjesme i tužni život Dženis Džoplin i Margite Magi Stefanović.
Slušamo je i slušamo , za ovih malo više pet decenija jedne i dvije decenije druge nikad nam se nisu učinile drugačijim. Samo su nježnije i snenije postajale.
Svakim novim slušanjem vaših pjesama i muzike uvodi nas u neka nestvarna sanjanja bola, suza, traganja, ljubavi i radosti. Uvijek ste bila naš vodič u te predivne svjetove što ih samo čarobna muzika može pružiti.
Mi smo njih i njihove nebeske darove srcem prihvatali. Šta se može? Napustile nas grlice mile.
Jednom, umorne legle su da spiju i zaspale. I zaboravile da se probude. Prerano su te lijepe, nježnae grlice male zaspale i odlepršale u neki ljepši svijet.
Otišlje su s mišlju jer da su darovale sve što su imala pokloniti.
Jedna grlica,Magi su je zvali,manje poznate ali ne i manje tragična joj se decenijama kasnije pridružila.U svojoj samoći i jadu vakta su nas naglo napustile.
Pominjanje naših grlica predivnog muzičkog talenta nam pozove u sjećanje jednu knjigu iz Đenisinih, već dalekih vremena.
Kniga se zvala : Ptice umiru pjevajući.
Mi ćemo od knjige posuditi okvir, rečenicu dvije da bi ispričali svoju priču o našim grlicama i svim grlicama koje sličnu sudbinu dijele.
Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijkim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.
Ona ima perje duginih boja i izgled grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.
Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku.
Nagovještaj krajnjih sahata maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.
Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi život.
Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.
Kada dođe do samrtnog dragana;ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.
U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi; polagano i usporeno; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.
Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.
Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.
Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.
Njemu je bolno jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.
Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.
Dok probija srce trnjem glas se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače i još jače nabada i nabada, trlja i trlja srce malo na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, već se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.
Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.
Takve su majke.
Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.
Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.
Pojem nam poručuje ;
Ni jedna bol,patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja jesam Jedinog.
Nažalost niko osim neba nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj. Ljudi su oglušili od one boli i krvi koje rade.
Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice.Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi ,ljudskosti su htjele iskamčiti.
Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme; ogrubio i u zlo se uputio.
Ljepote pjesme čini da žrtva malene i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.
Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.
Dženis Džoplin i Margita Stefanović Magi su bile naše malene ptičice. Naše grlica bijele , što i kad su znale da umiru pjesmu i muziku predivnu su slale i poklanjale.
Taj škripavi, promukli ječeći, unjkavi i jecajući glas toliko kristalno čiste ljubavi i ljepote, lijepe i nježne i neuprljane još uvijek titra u našim grudima. Njen dar, njen glas isplakan od srca, bolan i plačan je zaključan u muzičkoj sehari trajnog nebeskog testamenta.
I one neshvaćene klavijature još tragaju za svojim putanjama koje će ih odvesti do nekog srca kome je ta muzika potrebna.
Jednom se nešto zakuhalo sa prelijepom njenom glavicom.
Boljela je mnogo.
Svaki dan je bombardujem:
Kada ideš na snimanje?
Da li je to sveopšti CT ili ima preporuka sa posebnim osvrtom na neki dio glave.
Ako želiš mogu taj dan ići sa tobom.
Imam iskustva sa CT .
Pa joj pojasnim:
Znaš kakve su mahalske glave, hem čoškaste,hem uvrnute, a bome i poprilično nepristupačne i neistražena.
Eto, ja sam barem deset puta bio na CT . Nikad nisu ništa našli u njoj.
Zapravo devet puta bilo duplo ništa, oće se reći preaznina BO . Deseti nađoše neke dvije tačkice što svjetlucaju ko zvijezdane iskrice . Nije ni čudo. Tri puta me rokali u glavu. Minimum. Glupi zločinci. Ne moš ti dohakat bosanskoj pametnici
Ali dok su se doturi ibretili i kontali šta li ga to mere biti, je'na se tačkica na moju žalost utulila . Oni mi rekoše da ne žalim. Il’ će se vratiti , ili će se ova što se neda , povećati haman ko neki reflektor.
Ipak za svaki slučaj ja sačuvo onaj snimak sa oba svjetla. Mnijem da se falim kako su mi se lampice upalile u slavu četeresčetvrtog kalendara, a bome i da jemam potvrdu da ipak ima nešto u mojoj mahalskoj blentari.
I znaš li šta je najinteresantnije Ljube moja?
Obje te tačkice se natandarile oko hipofize i brane je.
Od čega , niko živ pa ni hećimi to ne mogu odgonetnusti,
I sve klimaju glavom i krste se nogama i rukama i mrmljaju:
-E, svašta u ovim bjelavskim blentarama, ne mre im čovjek falinke naći.
Ni u drugim mahalama unutar glavuša ničim se ne zaostaje. Bistričke su bistre. Vratničke uvijek imaju neki izlaz , neka vrata, pa se nekako prokuže .
A u ovim bjelavskim puno ničega , ponešto nečega. Samo se nešto zabjelasa i to pođahkad . A jopet ća mu ga znano , možda i previše ljubavi, a mere bit da bidne i koja zera dobrote u toj praznini ulebdjela .
I sada ja ne merem protabirit jal je to dobro , jal nije.
Moš'li mi ljube moja ti štagod protabiriti i iskantat?
U tvojim čitabima ima mnogo pameti, a možda je i moj pajdo Po koju lano o skeniranju mahalske blentače i hipofizi.
A što se tiče slika CT ne brini. To je znak odrastanja.
Joj , jesam bistar ko notorni akšamlija na sabahu , poslije spajanja sutona i svitanja.
Ona budna sanjaMuzika stara Mjesečeva ružaVali se pjene – uzbirkano moreSvijet azurnih snova Ah , ta plavetBlistava Modra rijekaNoć punog mjeseca
Bila je tako lijepa…
Prelijepa. Kao mjesečeva ruža.
I danas je.
Bože mili kako je imala duge ruke i nježne prste. Uh , i kako je virtuozno prebirala strune ; gitare i damare moje mladosti.
Bila je nestvarna . Kao svijet snova i uzburkano more . I danas je.
Bože mili koliko sam je volio. I ona mene. Nježno kao dodir neba i mora , kao plavet u snu.
Oh, kao svaka princeza svirala je i klavir. Izvrsno. Ali klavir joj nisu dali iznositi iz dvora.
Pogotovo ne da ga nosi ,tamo negdje , njima neznano gdje , u ulicu i snove nekog mahalaša
Čuj molim te klavir i mahala?
A ona je znala i sa mahalašem spoznala:
-U mahali sve muzika je. I snovi i ljubav valcerom i tangfom dišu. I Bog je ljubav i milost. I nada. Vjerovanje u dobrotu ljudsku i čednost djeteta i žene.
-Šta će ti više, frajerko – rekoše joj!
Sa zlom Dostojevskog sam se prvi put susreo u šestoj godini, pa onda u osmoj , opet u desetoj, nakon toga…hejbet puta. Bili su to kratki susreti , od par minuta, ali koji se urežu u pamćenje , u krv i tegare se poput krvavr boli .
U mojoj šesnaestoj godini, ona je imala koji dan više , rekla mi je čitaj Dostojevskog i možda naučiš nešto. Neka joj je sa oprostom – sretna tujinska zemlja.
A bila je – tako lijepa. Vječna i pametna. Kao i sve moje jedine ljubavi .
Bio sam poslušno dijete. Nauk dobrih roditelja ili dar od neba. Svejedno je. I čtao sam. I čitao. I učio. I ponovo čitao . Godinama. I još uvijek čitam. I učim.
Za uzvrat ja sam je učio djetinjoj ljubavi i dobroti . Stađunima. U njenom svijetu postojala je samo red i hijerarhija. Ništa snovi , ništa nježnost , ništa ljubav , ništa duša.
Od rođenja nisam bio od velike priče. Zbog ljudi. Iskrene riječi ih povrijede , zabole i najčešće burno i neprimjerno reaguju. Dobrotu olako shvataju i klone je se.
Njoj sam otvorio djetinje srce. Ona je bila zadivljena njegovom čistoćom.
Kada sam shvatio da nemam više šta naučiti o stepskoj duši i njenom usudu , nakon par godina rekoh joj:
-Malena , ja ovog čovjeka ja znam.
-To je dobro. Čitaj sada Stendala.
Za njega mi nije trebalo mnogo vremena. On je ipak usko ograničio svoja interesovanja . Ljubav , ljubomora i osveta u kojoj nevinost nerstaje. I bio čitljiviji.
Rekoh joj da i njega znam. Ona je uzvraćala:
-Sada lakše razumijem kako djetinje srce diše i miriše. Sada znam kako svoje srce i tijelo podobriti. A tebi će poslije Dostojevskog i Stendala sve biti lakše.Idi sad i druži se sa Poom.
I družio sam se. Prvenstveno s njom. Više nije bila djevopjčica . Učila me kako žene vole. Dopalo mi se. Bila je vesela i nestašna učiteljica. Razvodnjila je krutost i šablone odraslih i pretvarala ih u igru djece koja se vole , igraju i jure.
Poa sam osjetio i zavolio njegova onostrana putovanja i savršenu poetiku iz njih rođenu. Shavtio sam da ljubav nema granica , ni podjela. Ako se iskreno voli – onostrano nije granica ovostranom , a ovostrano je samo jedan divan san , koji treba sniti širom otvorenih očiju i srca.ispunjenog bogobojaznošću , milošću , dobrotom i nježnošću.
Tada mi reče da sam zreo za nesretnu poetesu Cvjetajevu i mahalaša Jesnjina. Nisam razumio zašto u njenim očima iskre suze.
Plovio sam po oblacima i vraćao se mirisu Volgi i stepa. Milovao strepnje i nade. Žalio za danima koje mladost bespovratno gubi. Tugovao sa trenom koji bol i nepovrat rastanka nosi.
I meni su oči počele da iskre i vlaže.
Na kraju , kada je znala da odlazi , reče mi tužnim glasom , očima punim očaja i suza , nježno mi milujući lice , tamo gdje će godinama poslije život uklesati smješne i tužne bore:
-Idi sad Preveru i Maku. Znam , neće te zbuniti,I njih ćeš znati. Jedan je tako jednostavan i pitak . I drugi je , ali na svoj način.
I poslije dugog razmišljanja dodala:
-I oprosti mi mili moj. Niko, na ovom dunjaluku nema pravo govoriti drugom šta da radi . Morala sam te uputiti na njih. Oni će ti pomoći da nađeš druge ljepote i nježnosti slične meni. Sjećanja pjesnika su zarobljena i nepovratno izgubljena u prošlosti. Ti ćeš ,uz Božiju pomoć oplemeniti svoja sjećanja uvijek ići u korak sa tobom i nikad nećeš zalutati . Slijedoćeš svoje blistave modre rijeke i graditi pute i stare mostove preko njih. Sretaćeš svoje jedine ljubavi i mnogostrukog sebe. Ljubavi će se vremenom replicirati, a ti ćeš se sve više unificirati i opstati. Takav ti usud , Dobri moj.
To veče nismo mnogo pričali , još manje spavali . Opraštali smo se! A ja , budući jetim i merhum nisam to znao.
Noć je bila blaga , umilna , obasjana punim mjesecem i nježnošću. Njena gitara boje zrele višnje je plesala i jecala poslijednja tanga za nas. I ostala da počiva u mome domu, svih potonjih godina. Mislio sam – dozvaće je da se vrati.
Nije je dozvala !
Nikad se vratila nije.
Sada je ta gitara svjedok… duga priča i druga bajka.
A bila je tako lijepa. I prozračna kao nestvarni san.
Pet decenija tišine . Pedeset godina nesusretanja. Nebrojeno snova i nesanica. I utjeha. Živ čovjek se navikne na sve . Dijete malo teže .
Godinama sam tragao za njom. Slijedio stope njene. Cigani čergari mi družba bili . Vodili me iza Željezne zavjese, do Podmoskovlja , Nevskog prospekta i vječne Volge , da u njenim sjetnim talasima , sa prelijepom Asjom šumim i bolim njene i naše izgubljene tragove.
Zavoljeh milostivu i blagoslovljenu djevušku i ona mene. Učila me vječnosti:
-Ja ljublju ju vas – navsegda.
I pustila me da odem , jer znala je:
-Ljubav nikada ne umire. Živi i diše u nama i biva sa nama , gdje god mi hodili .
Iako sam je osjećao u tajanstvenom šumu stepe , bježala mi je. Kao da su je tihi i tužni zvuci ćemaneta La kampanele i velikog ciganskog tam tam doboša upozoravali da je stižem. A ona je nijetom usuda znala da nam vrijeme nije. I nikad neće biti.
U muzici duše koja ljubav i bol prizivaju Janis Joplin i Djevojčice cvijeća pute mi vodile Peni lejnom, Hajd parkom, Oksford stritom i Sohoom . Disharmonični krici Big Bena , mutni talasi Temze , buka i užurbanost , blijedilo i nesuvislost , strane mom merhametu i damaru , su zamaglila moja čula i nisam je osjećao. Svatio sam da se London ugasio na praznini koja je nastala nestankom njenih stopa.
Normalno i sasvim izvjesno nisam je našao na Majorci. Kasno spoznah skoro zaboravljeno. Previše je tu sunca , ljudi i graje. Mi smo više voljeli usporeni miris kože, grčevite jecaje i tišine naših neumornih tijela , hladovite sjene ljubavi i blagost beskonačnih noći.
Najbliži sam joj bio u čudesnoj Alhambri, dok sam se , ruku pod ruku sa Alba Majom od Granade, učio tumačenje oblaka, poklanjajući joj krhke , djevičanske ljubičice. Pri dnu jednog zida primjetih svježi otisak cipelica sa visokom princeskom štiklom. Andalužanka se naslonila na zid i prislonila svoje cipelicu na trag druge ciganke. Vidjelo se , istovjetne su.
Djelilo nas pogled iza aleje arabesknih , čipkanih stubova. Zakasnih tačno jednu dekika. Nisam potrčao za njom. Znanje predaka. Ako potrčiš, naročito u Alhambri , obavezno se izgubiš ili vrat slomiš..
Tada sam prvi put pomislio da je to znak da je nikad neću stići. A i grehota je ostaviti Albinu mladost u cvatu , da usred crvenila samuje i razmišlja o bijegu još jednog nerazumnika. Nisam potrčao , već sam noćima sebe bezuslovno poklanjao. Oh, kako je samo uzvraćala.
Naučila me da Maorke znaju kada moraju pustiti čovjeka koga vole i koji njih voli. Prvi put sam došao u iskušenje za žigošem rame cvijetom – znakom vjernosti. Nije dala. Znala je da ču je voljeti Para Sempre.
Na rastanku poklonila mi je zlatni lančić sa privjeskom – djetelina sa četiri lista i kastanjete od žada. .Da me , sreća , muzika i njena ljubav prate, gdje god bio .
Putiovanje se odužilo. Ali , nastavio sam. Vidio sam da je moja čergarska družba umorna, da posustaje i zaostaje.Mirisi Andaluzije i blizina mora pozivali su na odmor. ja nisam imao vremena za odmor.Znao sam da je bila tu i da mi za trun i tren iza prve okuke bega.
Ne i družice moje, čudesna bića Grada svjetlosti. Dvije Žane i jedna Nadin. One su mi pjevale i igrale, nevidljive rane vidale. Pjesmom bol srca mog pariškim noćima po trgovima Sen Mišel, Sen Denis i Pigala raznosile. Najprisutniji sam joj bio, najnježnije osjećao mirise njene kose i sjaj svilenkaste kože , u violetnim noćima Monmartra i nevinosti bazilike Sakre Ker, tišini Versaja i mistici Bulonjske šume .
U Parizu , najteže me pritiskala samoća pred svitanje. Otežao i usporen lutanjima , ostavljam pratilje, koje moraju na počinak poći. Umorne su. Ja , neumorni lutalica traganju sviko , naslonim se na ogradu mosta Aleksanrda III i slušam Senu kako žumori bolne priče zaljubljenih.
Ponekad zasjednem na klupu između Pont Marie i Pont Luis Filip i čitam tragove zaljubljenih. Pont Neuf me je zamarao svojom nesretnom “ružnoćom” i starošću. Znao sam da je tamo neću naći , jer su tu tragovi rastanka još uvijek svježi i nečitljivi.
Srebreni Mjesec se nadvio nad Senom. Imam osjećaj da ga mogu dotaći ,ali ne pokušavam. Bojim se da dodirom mogu izgubiti milost prelijepih sjećanja, koja ne blijede sa osvitom , ploveći njenim mreškastim talasima , koje žure da zaveju tragove nesrećnih ljubavi.
A mile vještice nema , pa nema. Tada mi se umor već primiče. Ja sliježem ramenima:
-Šta se može? Još jedna prelijepa noć punog Mjeseca prolazi. Nje nema . A Život je prelijepa bajka.
Tada korak po korak do Nationa ili nazad na Monmartr gdje me tople postelje raskošnih čednosti čekaju.
Bistroi uvijek rade , uskoro se novo jutro rađa.
U 30 Rue Vieille du Temple , u bistrou Mala potkova naručujem doručak za ponijeti. Ne moram naglasiti – za dvije i po osobe. Čekajući pijem kafu , žmarim Gitanes , mrvim gužer vrapčićima koji slave novi dan i slušam „Non, je ne regrette rien” ( Ne , ni za čim ne žalim ja). Dok odlazim – Edit , taj krhki Vrapčić željan ljubavi, mi maše, pokazuje na nebo , poljubac dječijom rukom šalje i poručuje :
-Au revoir mon ami . La vie en rose.
Bio je to znak za kojim sam tragao. Ona se vratiti neće. Nisam odahnuo , neznanja ću prtiti ćitav život.Čak nisam bio ni tužan. Više smiren , moje traganje se završilo. Ja sam svoje učinio.
U lutanjima mojim , često mi je i Nizozemska padala na pamet.ali ništa me nije vuklo u tu nedođiju. Mnogo je vlage i soli u sumornom vazduhu , a ni cigana čergara tamo nema. Sa drugim velikim ratom sve su ih nestali. A gdje njih nema , tamo ni moje pamcenje, ni damari ne dopiru.
S kraja avgusta na početak septembra ‘dvasetrećeg ljeta ovog najnovijeg milenija, po tam tam depeši , ostavštini Ibre Piljka namjerom je sretoh u Roterdamu. Napokon je došlo vrijeme da nam se stope sjedine , da se izgrlimo, izljubimo i … i da sebi oprostimo. Za vremena prošla i sadašnja . Buduća? Tko da zna? Ali osjećam da Suđaje sumnjičavo vrte glavom.
Sedam dana je njena druga, novija gitara, boje trule višnje, bila naša druga. Nenadano , poslije decenije čamotinje, oživjela je u rukama meštrice,. Radosna i razigrana – svirala je bolero, mjesečevu sonatu, cry baby cry , mojoj jedinoj, jesen sedamdeset i neke lične , poput sinoć mi je ruža procvjetala … i najnormalnije – jedan mangup i jedna cura čedna… i napose:
-… pričaj mi o ljubavi , kad smo sretni bili , pričaj mi koliko smo se voljeli…
Da, da! Ponovo u nekoliko , što bi mahalaši rekli : u hejbet – navrata bi se sjetila , da joj je Sinoć ruža opet procvjetala. Tada uvijek slijede sine Dimitrije i Mito bekrija , poveznica našeg usuda. Otvorila je dušu i neutješno isplakala naših crno dijamantnih pedeset sedam godina nesusretanja …
-… zašto čovjek iznenada ode , ostavi voljenu ženu , u suzama od kristala…
…i normalno , sedmu veče , u pauzama oprosta i opraštanja, plesali smo poslednji Drugi valcer za nas.
Znali smo da se vjerovatno više nećemo sresti. A nismo bili tužni, jer:
-Bila jednom ljubav jedna , ali kratko vrijeme , djetinja i vječna; svjedočanstvo bola….
Oni zluradi bi rekli ; eto ti na – ne vrijedi ono tvoje mahalsko:
-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.
Kao i obično griješe , jer su neuki i prepisivači , pa ne razumiju Život.
Kad se dvoje u srcu nađu , oni žive u njemu čitav život, i malo više , koji vakat pride.
A ovo dvoje je život naučio :
Princeza (holandska mis ljepote i časno dijete ) i Canis Mahalis Vulgaris ( dobra lutalica i časno dijete ) se daškom anđela dodirnu , podjele i prime ljubav i milost svoju , darove što čitav život treba prtiti,ali ne ostaju zajedno. Bilo bi mnogo suza ,dvoje tužnih i povrijeđenih. I mnogo neprebolnih rastanaka. A i dušmani su protiv njih.
Ona ne može izaći iz svojih dvora. Ne daju joj. On je mahalaš , avlijaner i nije navikao da mu , tamo neki, neuki slugani odjeću kroje.
A u tišini bola, zvuk gitare , plamen kamina , u noći sa okusom tijela i vina , okupani mirisima besanih noći – u ljubavi , u milosti , u srcu , u sjećanju ne prestaju da plešu tango. Ili možda neki novi , drugi valcer. Skladan samo za njih.
Tko da zna? Sve se prelijepi život zove.
***
Epilog ove priče je bio vrlo frižak i zelen, a slike se nisu bile još osušile za seharu uspomena. Čim sazrije i dobije patinu starog dobrog vina , biće ukrašen zlatnim slovima, dijamantnog sjaja.
**
Dopisano 01.04. 2025.
Dvadeset mjeseci od našeg susreta um ljepote iz priče je polako utihnuo i povukao se van ovog svijeta i vremena.
Umorila se mila i zastala da malo predahne.
Usnila sanak da se varaća svome Sarajevu , Gradu čednosti i onom njenom blentavom djetetu.
Nije imale snage da se probudi i pošla je , zastala u nekom drugom svijet.
Eh , mila ludo ludice .
…sve bilo je kao feniks ptice let i mnoštvo beskrajnih i nježnih akorda ljubavi oko nje.
Dok njene misli lutaju vrletnim stazama nepoznatim ljudskom umu , na grudi , bocu lijevo od sredine uzbibanih djevojačkih grudi , naslanja jednu fotografiju. Ako iko ima snage da um vrati iz nedođije , to je ona.
Nadam se … jednog dana vratićeš se djevojčice , da me vodiš svijetu tvom …
Ponekad nas , malo češće nego smijemo to sebi dozvoliti, ljudi zadeveraju nekim svojim izjavama.
Evo , na primer mnogi kažu da ne vole jesen.
Kako ga boni nećete voljeti ?
Ili bilo koje godišnje doba!
Prvo iz esencijalnih razloga. Da nije izmjene stađuna ne bi bilo ni nas.
Ljude izgleda nije briga za egzistenciju. Oni ciljaju kako ugodno provesti trenutak dva.
To nas dovodi do ličnih razloga.
Četvrtina svakog života obitava u jeseni. To nama znači ne voljeti sebe za svo to ljepotom bogato vrijeme.
Malo je previše ne voljeti sebe toliko. Zar ne?
Da malo zraknemu tu ljepoticu ,
JESEN
Prelijepo, umilno , zlaćano , feštavo godišnje doba .
Nećemo ga prljati uobičajenim osvrtima na insane ili hajvane. ne zaslužuje to.
Rijeke kola , pretrpane nasušnim , životu prijeko potrebnih bogatstava slijeva se u domove potrebitih. Poslije će doći i do većine insama , čak i do domova koji ne vole jesen.
Svi volimo slatko i slano , i ono što manje volimo. Moramo da jedemo.
Poneko se voli pokvasiti. Ne kišom boni ne bili. Nego probanjem raznih pecarskih proizvoda. Pecare u svakoj bašti , hoće da zalutaju u đardin. Ne damo. Tek kad produkt sazrije i debelo se isproba. Šta mislite promakne neka brlja i zaluta u đardin. Gluho bilo.
Godišnja doba se pobrinu da se ostvare Milodarja Boga Milostivog, a jesen je konačnica njihovog djelovanja.
Jesen je ugodna i blaga. Titrava i uzbibana. Prelijepa. Pada lišće zlatno, sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolaž koji nas opija i zavodi.
Mi kakvi smo, te razigrane boje pripisujemo magiji , Te , nestvarne čarobnice Žene i poželimo da se nikad ne mjenjaju. Ni žene , ni te jesenje boje . Da uvijek nose radost našim srcima .
Zamjeraju jeseni da nosi kišu i tmurne, nešto hladnije dane.
Šta će tek reći kada dođe bjelina snene zime.
Ima da se slede k'o baklavuica na minus četeres. Ili smokvica. Eto belaja. Mora se Mujo zvati na brojanje. Ono do dva'set pet. Ako pogriješi , a hoće garant, mahalaš je to, sve ponovo isponopve.
Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život. Jedna radost. Ljubav.
A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba. Moraju se stvoriti ti, plodonosni, budućim životom obilni oblaci. I oni su radi ljudi, kao i sve na ovom dunjaluku i univerzumu stvoreni.
Ako dobro brojite, kiša i tmurni oblaci su samo povremeni . Mnogo je više jesenjih dana obasjanih suncem i ljubavlju nego vlagom.
Hladnije. Šta to znači?
Da li je to radi oblačenja koje krpice više?
Ne , mile naše. Nije.
Domovi su puni jesenjeg obilja, ljudi su sitiji i usporeniji. Ali nije vrijeme za pripremanje uslova za zimski san. Za spavanje. To nije za insane. Njima je nanijećeno ono najljepše. Vrijeme je za ljubav.
Milostiv je odredio da uvijek u svakokm vaktu bude vrijeme za ljubav. I svako godiišnje doba ima svoj način da nas zavede i uputi na ljubav. Bome i na vođenje ljubavi.
Kako'š voljet’ ako neš’ ono voljet. Valjda ne trebamo obašnjavati šta. Pitajte amebe i grlice, ako ste u dilemi. A može i paramecijume.
Jesen nas na ljubav navodi raskošem boja i plodova, kišom i hladnijim vremenom.
Tada poželite da imate nekoga, da se stisnete uz nju , zagrlite , milujete , mazite. I još svašta nešto.
To svašta nešto ostavljamo u privatnosti domova. Toplih od jeseni i ljubavi. Možda blagorodne jesenje noći ( a bome i dani) doneseu nove plodove, koji će u naše domove unijeti ciku i vrisku, i radovati nas krož život.
Mi se nisamo ni dotakli jeseni i njenih milodarja , a moramo prekinuti, da bi mogli uživati u jeseni kako dolikuje našim ljubama.
Molimo vas , Vi nastavite razmišljati o jesenjoj ljepoti i darovima tamo gdje mi stadosmo.
