Pismo – Mili naši

 

Mili naši,

evo stiže Vam pismo iz ovoga,donjega takarli sveta,

nikoga ne bi pomiljali ,osim onih iz naših ljeta.

Ljeta hiljadu devestotina šezdeset osme i još okolne neke ,

kada sve bilo je tako puno ljubavi ,milosti,snova i muzike.

Pregršti boja rasulo se u mirisna cvijeća

sada nam osta samo pokoja tanka svijeća

jer u đepu ne nađosmo  od kopejke više

novac  posta težak teret i stalno snježe kiše.

Mili naši,vi znate

hteli ste da  date

život je još lijep

čovjek je slijep.

Ostalo nije bilo do vas

vjerujte  ni ič od nas

šta se tu iole može

bijedu neuki množe.

Kundera je zapisao „Nepodnošljiva lakoća živeljenja“.

Đenis je plakala Ljetne stađune.

Bitlsi su poruku slali : Ljubav je sve što želimo

Dorsi su izveli „ Nepodnošljivu lakoću sviranja“ da bi im djevojčice palile vatru.

Indexi su pokonili „Nepodnošljivu plemenitost muzike“ , negdje na kraju u zatišju.

Mi smo živjeli „  Laganu bremenitost ljubavi“.

Zajednička crta ; svi smo  djeca cvijeće i ljubavi.

Ne po godinama i fizičkoj pripadnosti, već po srcu.

Peas brother,peas.

Selam sister,selam.

Hvala vam na muzici i ljudskosti.

Blagdan je. Nama je svajki dan blgadan.

Znate nas, a nema vas .

Nestali su vas.

Hvala vam i čestiti vam snovi.

Slutimo da tamo negdje  slavite Stvoritelja i ljubav.

Make love , no war.

Alelujah!

I Amin!

Mili naši,

Vidimo vas u prelijapim poljima cvijeća,obasjani ljubavlju i milošću.

Tamo vlada vječna blagost i mir.

Vi,Kundera,Dorsi,Indexi i mi.

Normalno i još neki.

Istovjetni sni.

Svi smo imali zajedničku viziju.

Svjetlost i Ljubav.

Svi smo voljeli  cvijeće.

Svi smo voljeli najljepši cvjetak.

Ženu

Lotos Milosti .

Neke se nestali zajedno sa vama.

Neke su odustale od snova.

Tako neuki kažu,ali nisu u pravu.

Ne može se pobjeći od milosti i ljubavi, sve da hoćeš.

Neki su pjevali do groba.

Nisu se oni umorili.

Ne može se čovjjek umoriti od muzike, koja milost i ljubav priziva.

Nego se to grob ,  ponekad,neprimjetno prišulja.

I šta će slabašni čovjek!?

Nema izbora.

Prileći mora.

Svi zajedno snivali o ljubavi i lotosu, i poslije groba.

Znali smo,  to nam niko  ne može oteti.

Imali smo samo Jednog , ali jako Moćnog zaštitnika.

Njegovo ime je   Svjetlost.

Sve ljepote su njegovo djelo.

Mi smo te ljepote upijali i slavili.

Muziku,cvijeće i najljepši cvijetak ponekad krali i sakrivali ( i još svašta nešta…) .

Milostiv je On,možda i previše.

Oprostiće.

Mudri zna,samo smo dijelili darove koje nam je u srca usadio.

Dobri smo mi.

Bar tako mislimo.

U svakom slučaju,nismo rđavi.

No, nikad se ne zna.

Mili naši.

Mi  još   hodimo   prelijepim stazama i putanjama koje ste vi proprtili.

Muzika naša ,koju smo dijelili nije ljepša.

Ostala je kao i uvek  prije, modro zelena i prelijepa.

Samo  jedan njen  dio je nijansu plemenitija i prefinjeniji.

Za to ste krivi vi i Indexi.

Učitelji i savršeni učenici.

O ljubavima prošlim,sadašnjim i budućim još uvijek pjevamo i snijemo.

Malo smo umorniji,klecaviji i svjetliji.

Čini nam se i prozračniji,jer bolje vidimo  nutrinu, srce i dušu.

Nekako nam je lakše odvojiti misli i sjećanja i podjeliti sa drugima.

Sve nas je manje.

Sve smo ranjiviji.

Ne znamo da li ćemo uspijeti prenijeti sve snove i ljubavi koje u sebi nosimo.

Grehota je da dunjaluk ne primi naš testament u cjelosti.

Vi ovo sve i onako znate.

Bdjeli  ste nad nama.

Čuvajte nam naše  mirisne grlice.

Krhke su one ,ali lepršave.

Mogle bi odlepršati.

Mnoge smo umorili i rastužili.

Nismo htjeli ,ali desi se.

Neka se mole za nas i Nadu da se sretnemo.

Mili naši,

Halelujah!

I Amin.


												

Ta predivna morska bića

 

Morem plove i rone prekrasna bića .

Ljudi im oduzimaju pravo na život.

Ubijanje kitova za komercijalne svrhe je od 1985. u cijelom svijetu zabranjeno do 2005. godine, ali ih se i danas izlovljava s različitim obrazloženjima.

Pitajte Japance i Amerikance .Oni su teroristi i insanskog i hajvanskog svijeta ,maheri koje ne interesuju važeći zakoni. Silnici. A zna se gdje je silnicima mjesto.

 

Predivne životinje na snimcima kao  da se izlažu kameri u svoj svojoj ljepoti i plačnim glasovima poručuju ljudima:

Zaustavite naše istrebljenje. Prelijepi,bezazleni i  nevini  smo Božji stvorovi .

Uništavajući nas , zazivate sopstvenu propast.

Oslušnite njihove glasove i cvrkut najmanjeg ptića.

 

Kako vam nije žao , ljudi milostivi?

 

Kako vas Bioga milostivom nije sram?

 

Od srca Sretan Božić

 

Danas je 25.Decembar  /  Prosinac 2025. godine.

Božić je – Katolički.

Blagdanski praznici vedri i snježni!

Nadamo se dobroj i mirnoj godini.

Rimokatolicima  i svim onim koji slave Božić prema julijanskom kalendaru želimo

Sretan i blagoslovljen Božić.

*

Svečani je dan. Treba željeti mnogo , jako mnogo dobra.

Ne samo materijalnog.

Obilje zdravlja, lične sreće i svakoga dobra Nebo dariva svakog dana po svojoj pravdi.

Treba se mnogo moliti se za dobar svaki dan.

Moliti se da mir zavlada u svakom kutku dunjaluka.

Da ljudi ne čine zlo jedni drugima.

Da komšija bude sretan i da mu se krava teli dvojkama i da mu dom beharom   i badnjakom miriše.

Činiti i poklanjati ljudima dobro koje sebi želite i imate.

Da ljubav Božija bezuslovno zaigra u svim srcima , u svakom domu i prema svima.

I da praštamo, bezrezervno praštamo i da se zlo vikad niše ne dogodi.

Amin Gospode Ljubavi i Milosti..

 

												

Sretan vam Dan Jugoslavenske narodne armije

 

U jednoj prelijepoj ljubavlju obasjanoj zemlji , u svakom njenom svjetlosnom kutku ,na današnji dan  22. Decembra  se slavio dan Jugoslovenske Narodne Armije.

Bos. Jugoslavenska narodna armija

srp. i cg. Jугословенска народна армиja/Jugoslovenska narodna armija,

slo.: Jugoslovanska ljudska armada,

mak.; Југословенска народна армија.

 

Nastala je na tradicijama Titovih partizana I prve proleterske brigade osnovane 22. Decembra /Prosinca 1941.

Bila je dio jedinstvenih oružanih snaga SFRJ do njezina raspada.

Službeno je ukinuta 20. svibnja 1992. godine.

Neslužbeno je ukinula slovensko-hrvatska-srpska fašistička neman ljeta 1991. ubistvom rođene

domovine.

No , njen duh će još dugo moriti morbidne ubojce vlastite majke  ponosite Jugoslavije.

Sretan ti jedan od praznika  mila Domovino.

 

 

 


												

Pismo srećnoj prijateljici

 

Otuđili smo se Mila

Vrijeme neumitno produbljuje rasjed među prijateljima koji , nažalost , krenuše svojim putima.

Na znam ti je ono po mahalski , drito u sridu.

Mene su učile nježno i krhko , da ne povrijedim ženu.

Plaho  je to biće , u povrijeđenosti može biti i nerazumno.

I uvijek budi iskren ma kolko boli nosilo.

Bol se može preboljeti , neiskrenost ne.

Pa , uz taj nauk šta mi preostaje?

Ne susrećem te , od dana kada je Usud rekao da moj prijatelj mora poći zanavik spiti.

Možda si dio krivice za njegovu smrt ili neke radnje prije smrti prebacila na mene?

Mene tvoja , možebitna ljutnja i možebitna  krivnja pogađa , ali ja sam živ i mogu se braniti.

Šta sa mojim prijateljem i njegovom nevinošću.

Ko će njega braniti i u tvojim očima opravdati , ako neću ja.

Mila , prijateljice dugo se družih sa njim.

Nažalost duže razmišljah o „krivnji“  njegovoj.

Ne nađoh je.

Nije bezgrešan bio. Ali krivnju prema tebi ne nađoh.

Ovo će ti čudno zvaučati i mislićeš da sam neiskren .

Nije tako.

Molim te nemoj žuriti sa zaključcima.

Ja volim polako pričati , kao i mezetiti kao i …

Olimpijskih godina  on je radio  u pokrajini.

Ja organizovao sebi neki posao u pokrajini.

Zaboravljaš mila , koliko te volio.

Svaki rođeni  mahalaš je bio harizmatičan ,

Poneki od njih su Mali prinčevi bili.

I anđeli.

I tako nas dvojica upadosmo pokrajini.

Pokrajinke ka  nama. Ne daju disati.

Mi bjež u Sarajevo.

Ima on svoju ljepoticu , svoju malu princezu.

Neće on prljati ljubav svoju.

Nikad ti nije pričao koliko je puta na letu za Sarajevo mogao zaginuti. Jeste,  na letu za Sarajevo.

Jer on nije vozio  za Sarajevo, on je letio. Tebi Prijeteljice mila.

Nije mogao disati bez tebe.

Jednom nam Rovinj službeno  zapao.

Opet mahalaši i Nadaline.

I opet bjež ,let u prelijepi Grad čednosti.

Tako mi Sarajevo zvali. Zbog naših grlica.

I tako dvadeset  četiri  godine  sna.

Sjeti se Mila prijateljice . Vrati se dan za danom.

Šta vidiš Mila?

Dva djeteta  , dva anđela i mnošto snova i ljubav velika.

Držali ste se za ruku , poljubac ovdje , poljubac ondje i ono dalje , sve ljepše i ljepše.

Neću detalje , vaši su , a ja nisam voajer.

I dva djetata , dva prelijepa goluba dobiše svoja dva golupćića.

Sjeti se svih tih godina Mila. Prođoše kao tren , kao jedna bajka sanjana  u dahu.

Onda dođe prokleti rat.

Šta će mahalaš nego Grad svoj , Bosnu svoju , svoje grlice braniti.

Mila ,

U mojoj porodici ima jedna priča  o usudu koja se prenosi kroz generacije.

Osnovna bit je Pred smrt.

Smrt i njeno prisustvo se osjeća .

Hajvani se uznemire jer u njima instikt radi.

Insani su pobjegli od svoje prirode i u njima se zadah smrti maglovito javla.

Nisu svjesni da im je um pomućen. I lude  i iz čista mira polude. I ne znaju šta rade.

Jednostavno izgube kompas. Sve u njima , čitavo biće ih boli.

Boli ih a oni ne znaju zašto.

Ne znaju da to smrt u njima rovari i pomućuje razum.

Neće ni smrt  da život šapatom  ode. Pruža životu da još malo živi  , na brzinu se iživi,

okusi nešto novo.

Tako je to i sa njim bilo.

Nikad te nije prestao voljeti mila. I nikad te srcem i dušom nije prevario , Malena.

Samo se malo tužno i umorno osjećao , Pred smrt , predosjećaj ,

a  ti nisi pored njegla mogla uvijek biti.

Eto to je prava istina.

Pisao ti  je pjesme. Ne , znam da ih je ikad pokazivao.

Bio je mahalaš ,  a oni ne žele da im se zna da su poete.

Dunjaluk je sviko da su prvo mange , zavodnici  i heroji .

pa tek nježna bića koja samo o ljubavi sniju.

Može se čitava bajka o vama dvoje napisati Mila.

Čemu ?

Volio te ,  voljela si ga ,voljeli ste se za dva života.

Nemoj se ljutiti na njega zato što ti je pobjegao.

Morao je. usud.

Oprosti mu.

Radi ljubavi i djece vaše.

I radi sebe Mila.

Lakše se živi.

Dopisano

Imaju i dvije njegove zabilješke iz pokrajinskih dana.

Ali samo za tebe su.

Žao mi a ih ne mogu objaviti prelijepe su.






												

Mone i Impresionizam

Klod Mone (fr. Claude Monet)

Rođen 14,novembar 1840.- umro 5. Decembar 1926.

Slikarstvo je u jednom momentu zapelo.Bila je to era nasumičnog odabira tema i stilova.Uglavnom već viđeno,reproducirano i bezlično.

A ,tada tiho,nenametljivo i neshvaćeno,javi se grupa ilizionista koji likovnu umjetnost dižu na nove,neslučene i nedostižne visine:

Camille Pissarro  , Alfred Sisley  , Pierre-Auguste Renoir  , Claude Monet , Frédéric Bazille ,

Armand Guillaumin ,  Berthe Morisot , Edouard Manet , Edgar Degas ,  Mary Cassatt ,

Paul Cézanne ,  James McNeil Whistler .

Uz dužno poštovanje svim opredstavnicima impresionizma, naše srce je zeru priklonjenije Meri Kasat,Renoaru,Moneu i Maneu.

Danas je dan da damo neke osnovne naznake o  impresionizmu i Moneu, najdoslednijem impresionističkom slikaru. Zapravo,impresionizam je dobio ime po njegovoj slici „Impresija, rađanje sunca“.

Nećemo se šaliti kada kažemo, da  ni ne znamo po kojoj od njegovih Impresija je impresionizam dobio ime.. Mone je fascioniran Svjetlošću u čije je središte postavio čedo Božijeg stvaranja : Sunce.

Neuki pominju da su divizionistička tehnika i pejsaž njegova prava inspiracija.

Kako li samo griješe!

Letimičan pogled na bilo koju Moneovu sliku ih demantuje.  Pejsaž je samo okvir u kome on smješta svoja razmišljanja i poimanja Svjetlosti. Pejsaž, iako  je nešto jednostavno i prirodno , sasvim sporedno i apstraktno. Zluradi bi rekli nužno zlo bez koga bi slika bila tek malo okrnjena.

I ta tehnika. Kakva je to riječ tehnika?

Kako njome opisati ono što umjetniku ulazi u oko, koje zastaje fasciniranom tom Svjetlošću  i unosi njene treperave oblike u srce,koje nema tu širinu da ih sve  upije.

Tehnika to je suviše je fizičko i ljudsko.

Srce se plaši da će se raspući pred umilnošću i jakošću te treperave , milostive Svjetlosti i predaju je duši ,kojoj je ona srodnija.

Duša se  ražnježi i zaiskri ,jer Svtjetlost joj je poznata. Ona i njen  Stvoritelj su par u vječnoj igri Savršenstva, koja se zove Milost i Ljubav ,

Ponukana sjećanjem i trenutnim patosom ,duša prenosi doživljeno i viđeno na drhtavu ruku,koja nije sigurna da će biti na visini zadatka.I ta ruka, kruta ruka koju ne vodi ni tehnika, ni srce već raznježena duša, titra u potrazi za bojama koje su jedva dostatne i jedva da su dostojne da prenesu nježne valere lepršavih iskrica Svjetlosti.

Neka neuki uzmu svoju tehniku,kist i boje i polako zađu u pejsaž i pokušaju iznijeti svoje „ impresije“. Nije nego.

Onog momenta kad zaboravljena Svjetlost, zapretena u dubinama blagosti duše, ispliva iz nje ,vrati se oku i osnaži ruke, vi dobijete imprsionističku viziju već viđenog i proživljenog. Reklo bi se „ono malo duše“ se bezrezervno vraća korjenima da bi ih mi neuki i nesvjesni svoje duše cijenili i ocjenivali.

Zbog toga, svaka slika uzbibana impresionizmom je i fragment i ukupnost Svjetlosti.

Jer  njen Tvorac je takav .

Zastupljen u svekom djeliću svoga stvaranja i sveobuhvatan.

Neadresirano pismo roditeljima

 

 Sveta Tereza je jedne prilike  rekla:

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.

On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.

On želi da  vi  nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I  to je velika ljubav.

A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.

Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna  svoga Stvoritelja.

Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.

Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?

Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?

Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?

Možda su nas neki rastanci boljeli?

Možda  nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?

Možda!

Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.

Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemam vremena?

Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.

Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.

Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?

Kad roditelj umre,   ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.

Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje  roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.

Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.

Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.

I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao  djeca.A djeca sve znaju ili osjete.

Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.

Nije njima žao mrijeti.

Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali,  svaki dan, svaki tren pokazivali.

Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali  roditelji.

Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U  životu  mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.

Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.

Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav    jedine  bezuslovne ljubav. U životu se dese  i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom,  ne prođu sasvim dobro.

Kad smo srećni ,zašto  misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.

Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.

Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.

Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.

Zašto  insan plače nad danima kada je sretan bio?

Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su   poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.

Listopadne oliti oktobarske reminiscencije

 

Listopad

Tisuću velova a jedna žena

Tisuću velova jedne žene

 Ona i velovi

Torzo i velovi

Afroditin brežuljak

Mnogo je prelijepih stađuna i uvijek novih dana prošlo , pa više nisu novi. Sada su već birvaktile.Ali nemojmo se zavaravati , dani su vječni. Samo se povuku.

Nisu sebični ko ljudi – ja pa ja. Dozvoljavaju da i drugi dani nađu svoje mjesto pod suncem.

Koliko juče nismo obratili pažnju na konstataciju prepisivača:

-U slavenskim jezicima listopad je dobio ime po tome što u tom mjesecu najviše opada lišće biljaka.

Jah . Vala su jako pametni!

Pa neće valjda lišće otpadati sa hajvana ili insana. Ili recimo ameba. Ono što jes’ jes’. Lišće ima debele veze sa insanima i hajvanima.

Vjerovatno i sa amebama.

I ovi , a i neki drugi listovi. Kalendarski recimo . Ili papirni.

Neko  ima gutu, neki nemaju. listova , dabome. A mere bit da bidne i…

Oni koji imaju gutu , tješe one koji ih nemaju, ali se na njih ne obaziru, upravo zato što ti nemaju gutu. Tada za one koji nemaju gute ne možeš reći gute se. Oni se od stida skupe i nabešaju sebi na leđa gute.

Valja imat bilo kakvu . Jašta radi gutu – milsite vi. Hajd   dobro , nek vam bude. Mi svoje gnanje imamo.  Recimo valja imat gutu love. Jes , vala valja. Ne mre insan  niđe prispjet brez penezi.

Po džamijskim i crkvenim kuloarima pričešćuju  neuke  utješnom havom:: 

-Imaćete i vi jednog dana ako budete robovali i prepisivali kako valja.

Prićešćeni u međuvremenu  pjevaju borbene.Nikako ne mogu skontat’ da jedino mogu biti zgućeni.

I žene vole dobre gute.  Bilo kakve. Samo nek je berićetno i dobro gućeno. Ostalo će se sve posložiti.

I mi volimo posložiti.

Šta ste se zabezeknuli?

Volimo red i mir. To znači sve pospremiti i staviti na svoje mjesto.Joj da samo znate šta se sve može mere na pravo  mjesto dobro turiti.Tada se naše partnerice nemaju šta buniti. Kad god se sređene ustanu vesele i raspjevano cvrkuću , jer svuda oko sebe vide mir i ljepotu.   Neked se euforično pobune i traže da se ponovo sve složi. Kao da bude siguro da je sve dobro urađeno.

I jopet. Samo turaj. A neke stalno traže da se nešto slaže.

Te su perfekcioniste.

Ponekd pomislimo joj naša leđa. Od toliko slaganja može nam se nešto ušćaknuti.

Recimo neki ud ili neka kost. napriliku pubična ili krstična. Iako nismo sigurni da ih imamo. Mislimo nije to za nas. Mi nismo nikad bili stidni. Niti nismo kršteni. Pametni nam roditelji bili. Svaki pričešćenik u svetu vodu umače svoje crno ispod noktiju , i skida grijehe sa uprljane savjesti. I tom vodom su hotjeli nas krstiti.

Babo reče :

-Bjaž ba. Nisam levat prljat djete. Kad odraste nek se samo kupa i sveti , po sedam puta ako treba , sa ljubama u Modroj rijeci. Hem sveta , hem čista , hem vječna voda.

Kad smo odrasli skontali smo –  nije to za nas.Valjda. Mnijemo , nismo pubertetlije da umačemo glavu u hladnu vodu. Mere se čojk prehladiti  i eto belaja. A opet , gluho bilo posvećeni moramo paziti šta radimo. A virusa na sve strane. Ne moreju nas nacijepiti kolko se virusa iskotilo. A i mi ne bi , ali moramo  zgriješiti koliko one traže da griješimo. Joj plahih grijehova ljudi naši. Džab , džabe nam nauk da smo iz raja išćerani zbog istih falinki. Ne mere čovjeka niko pameti nadolmiti kad mu ona začevrta mali mozak. Veliki se uvijek sakriva od velike pameti. A mali se uvijek buba . Normalno mi mislimo na mozak. A vi? Baš ste brezobrazni.Šta hudom insanu neće sve pasti na … Um dakako.

A opet privlačno nam posvećenje u Modroj rijeci. Znamo , one posvećena opetovanja traže  za naše dobro. Uče nas redu i prirodnom zakonu. I izdržljivosti. Sve treba stalno slagati i pospremati. Osnov higijene i urednosti. I kuveta.

A tek  kad je žena uređena , tj. sređena – onda je sve u najboljem redu. Isto ko da je po rođenju svetom vodicom poškropljena. Pravi anđeo bez grijeha ikakvog. Koliko se zna. Ono što se ne zna ne mere se ni trtljati.

Crvkuće žena ko hor slavuja u zlatnim krletkama na Solomonovom / Sulejmanovom dvoru od biljura.Moš joj vrata otvoriti , neće ti ona pobjeći. Ni jena. Nije blesava. Opija ih miris posvećivanja.

Joj ,kakva je boni, ta čudesna žena kad je sređena i posvećena.

Hem je ugodno našminkana, hem je elegantno odjevena , kad nije razodjevena, hem je čarolija kad je razodjevena.Normalno da bi se odjela mora se prvo razodjenuti ili ustati razodjevena. Zakon svete vodice. Ne mere se u vešu vršit posvećivanje. Na čaršafu ili u  plahti – tako mere. I tada , joj ljepote.

A kad se odjene , bome se diskretno smiješi sa onih štiklica tankih k'o nogara vinske čaše. Zato mi rokamo konjak. Radi tih štiklica kad se izuju. Joj , rahatluka ljudi mili. Ali tek poslije gonga : Finito!

To mu znači sredilo se sve što se treba srediti, posvetilo se sve što se ima posvetiti , kolko god je puta trebalo . Dakle  finitiralo se na obostrano zadovoljstvo..

Ipak u tom sređivanju , posvećivanju i finitiranju  dolazi do nesporazuma među ženama. Svaka navija za brojčano uzvišenije stanje po starim  kalendarima.

Paganke insistiraju da je octo sasvim dovoljno. I vole oktobar i da se octo ponavlja svakog dana u mjesecu.Da li ta cifra uključuje i noć. Nisu se izjasnile i hinjski se smješkaju. To nam šuveli . Ne smijemo ni jene zucnuti ili sve isponove  ide na kvadraturu kruga.

Ove druge (ima ih raznih fela, ali sve su prelijepe), opet kažu da je deset prirodnije i izdašnije. One su za decembar.

Bilo octo bar ili lista pad , bilo osmi ili deseti , bilo Julija ili Georgija listovi ,ženama je najbitnije sređivanje. I to svakodnevno. Sređene i nacifrane ko zvižde.

Zato muškarci zvižduću ko zvižđe, a žene pištuću ko pišće.

Što bi rek'o naš drug Bleki , sve je u nijansama. Sređivanja, dakako.

Ko je ikad vidio da je nesređena žena zadovoljna. Ne bi ona provirila nos iz halvata dok se dobro ne sredi.  Takva joj narav. Ljubimo joj posvećeni i nesređeni karakter.

I sve ono što ide uz to. A to vam je otprilike tisuću velova.

Prava pravcata raskoš đardina.

I onda će nam neko reći da žena nije đardin.

Pojma oni nemaju!

Ma, žena je vječni đardin , u kome nema opadanja lišća. Nešto kao Ever grin Blues. Blista i sjaji , prelijevajući se u tisuću valera .

Normalno ako se redovno sređuje i posvećuje  minimum septe. I to nježno , ali energično , onako muški. I sa ljubavlju.

Što bi poete rekle: -Joj , kakva je pusta, kako je čo'ek ne bi … , volio  ko’ da je iz raja izašla.

U prevodu:

-Pjesnici redovne blude i polude kad pomisle na ženu , pa zaborave da su upravo zbog … , jabuke –  insani izbačeni iz raja.

One … , smo stavili zato što nam u momentu nija pala adekvatna riječ na pamet.

Sada smo došli tobe, a to vam znači dohavizali se , pa se ispravljamo i definišemo rečinicu kako to časnost nalaže:

-Joj , kakva je pusta, kako je insan ne bi ko jabuku milovao i na grudi privijao. A bome i pažljivo , na tanane , mimo očiju inkvizicije i malograđanštine konzumirao.

Jopet ,i jopet , i… Jabuka je baš slasno rajsko voće.

Ha, valja ova pučanstvo.

Izvinjavamo se .Mi smo čestiti , iskreni i razgovorljivi insani.  Ne mere nama i u nama ništa ostati skriveno. Mi sve dijelove , koji nam odgovaraju prepisujemo iz svetih knjiga i vjerskih običaja. Ne bi mi ništa skrajnuli ili propustili.  Sve iskantamo.

Nema ljutnje  ako nam se neka nevaljasta omakne. Ma ne žena boni ne bili . One nam  se nikad ne omaknu, niti promaknu. Ponekad se okliznu i po baksuzluku  trehnu na leđa . A pođahkad hekne na sve četiri , ko svaka mačka. Al to je dio njihovog urođenog , prirodnog šarma.

Dabome da smo mislili na eventualne nesuvislosti koje se omaknu. Ko  sređuje , mislimo pisanije , mere i da pogreši.

*

Dopisano

I nemojte misliti da je za sve kriv oni Gutenberg od tiskanja i da je svaka gućevna priča krenula od njega.

Ni slučajno!

Sve je zakuhala ljepot Eve , pa vi , ako ste imalo pametni , ufruštuljite kako. Ne meremo vam mi sve crtati.

 

In memoriam – Dubravka Grgić

 

 
 
Iz Arhiva
 

Sebilj
 
 

12 studenoga 2015 preminula je Dubravka Grgić

Vijest sasvim izvjesna ,ali neprihvatljivs.

E. takva anđeoska bića ne umiru. Samo usniju i presele se tamo gdje su oduvijek pripadala; među anđele.

A mi nismo ni tužni,jer  ona to ne bi voljela.Voljela je život i umjetnost.

Imala je bogat i ispunjen život, ali i mnogo borbe,odricanja i ponekad samoće.

Dubravka Grgić, rođena je u Splitskoj županiji na otoku Braču 1938. godine kao osmo dijete u obitelji Čeprnić.

Bilo je to bremenito djetinjstvo , djevojčice ruste kose. Biti osmo dijete,značilo je biti uskraćena za mnogo toga.Jedna od tih stvari bile su  nove haljinke , za kojima je najviše čeznula. Ni lutke nije imala.Uzela bi majčinu ruku i ninala je.Ponekad se dobro jelo,priznavala je.Ribari imaju raznovrstan ulov, koje živinče kod kuće i barem jednu kravu.

Bila je najnadarenija od sve djece.Muška djeca imaju usud – ribarski. Roditelji su pokušali da svaku od tri djevojčice  školuju barem za učiteljice.

Mila nam Dubravka je srećom  došla u Sarajevo davne 1953 godine, da nas raduje i miluje svojom dobrotom i učenošću.

O slikama da ne zborimo.

Bilo je suđeno da se Sarajevo ,Gaga i mi susretnemo i radujemo sreći poznavanja.Grad joj je ušao u srce.

Ona nama u dušu, mislimo da smo i mi   njoj bili veoma dragi.Bio je to krug ljubavi.

U Sarajevu  je završila Školu primjenjenih umjetnosti,zatim Filozofski fakultet smjer psihologija- pedagogija,jer tada nismo ,nažalost imali likovnu akademiju.

Ne znamo šta je više voljela,djecu ili slikarstvo.

Ostavila je duboke tragove i  u djeci , i  u slikarstvu.

Mnoga ” njena” djeca su učila od nje likovni odgoj,naučivši sve o dobroti i ljepoti života. I potvrdili njenu izuzetnu  privrženost i uspješnost u radu sa mladima. Njeni učenici su osvajači mnogobrojnih   međunarodna priznanja   na izložbama dječijih radova.

Naš je učila tri godine,davnih šezdesetih godina.i naučila nas kako voljeti boje .Kako se nježno i sa ljubavlju odnositi prema vizijama i bojama.Njen glavni moto je bio:

-Sve je ljubav. Ako voliš i poštuješ boje one će ti dobrom vratiti i vjerno materijalizovati  vizije.

Njena  ljepota , atraktivnost i elegancija su bili koliko legendarni,toliko mistični, da se i danas sa blagošću, sjetom  ali i ljubavlju sjećamo njenog ponosnog lika, kako brodi našom mahalom , ka našoj školi .

Bila je puna tajni, ali i ljubavi, ta prelijepa Bijela dama.

Svi smo bez izuzetka bili zaljubljeni u svoju profesoricu.Vrijedio je  snova , svaki čas proveden sa njom,svaki  potez kistom,svaki njen osmjeh i dodir.

A onda je otišla,bez pozdrava.

Nismo se ljutili. Naša ljubav je bila jača od teških vremena, koja su otjerala mnoge iz našeg Sarajeva Grada čednosti,ali ne iz naših srca.

Gaga je bila jedna od posebnih žena koje žive u djetinjem srcu ,dok to srce ne otkuca poslijednju sliku prelijepe dame.

Malo je poznato da je prelijepa slikarica   je imala svoju, privatnu, velelepnu i kolosalnu   statuu, zvanu Afrodita ( Gracija) .Decenijama je privlačila pažnju slučajnih i namjernih prolaznika ispred ateljea i stana gdje je živjela sa mužem.na početku sarajevske  ulice Višnjik.Njen muž ,akademski umjetnik,skluptor i slikar prof.Zdenko Grgić nije se libio da ovjekovječi njenu ljepotu i bez imalo ljubomore i ustručavanja je izloži sudu javnosti.

Slava ti i ogoromno hvala na ljubavi koju si nam poklonila  , mila i voljena  profesorice Dubravka Grgić.

 
 
Jedrenjak