Listopadne oliti oktobarske reminiscencije

 

Listopad

 

Tisuću velova a jedna žena

Tisuću velova jedne žene

 Ona i velovi

Torzo i velovi

Afroditin brežuljak

Mnogo je prelijepih stađuna i uvijek novih dana prošlo , pa više nisu novi. Sada su već birvaktile.Ali nemojmo se zavaravati , dani su vječni. Samo se povuku.

Nisu sebični ko ljudi – ja pa ja. Dozvoljavaju da i drugi dani nađu svoje mjesto pod suncem.

Koliko juče nismo obratili pažnju na konstataciju prepisivača:

-U slavenskim jezicima listopad je dobio ime po tome što u tom mjesecu najviše opada lišće biljaka.

Jah . Vala su jako pametni!

Pa neće valjda lišće otpadati sa hajvana ili insana. Ili recimo ameba. Ono što jes’ jes’. Lišće ima debele veze sa insanima i hajvanima.

Vjerovatno i sa amebama.

I ovi , a i neki drugi listovi. Kalendarski recimo . Ili papirni.

Neko  ima gutu, neki nemaju. listova , dabome. A mere bit da bidne i…

Oni koji imaju gutu , tješe one koji ih nemaju, ali se na njih ne obaziru, upravo zato što ti nemaju gutu. Tada za one koji nemaju gute ne možeš reći gute se. Oni se od stida skupe i nabešaju sebi na leđa gute.

Valja imat bilo kakvu . Jašta radi gutu – milsite vi. Hajd   dobro , nek vam bude. Mi svoje gnanje imamo.  Recimo valja imat gutu love. Jes , vala valja. Ne mre insan  niđe prispjet brez penezi.

Po džamijskim i crkvenim kuloarima pričešćuju  neuke  utješnom havom:: 

-Imaćete i vi jednog dana ako budete robovali i prepisivali kako valja.

Prićešćeni u međuvremenu  pjevaju borbene.Nikako ne mogu skontat’ da jedino mogu biti zgućeni.

I žene vole dobre gute.  Bilo kakve. Samo nek je berićetno i dobro gućeno. Ostalo će se sve posložiti.

I mi volimo posložiti.

Šta ste se zabezeknuli?

Volimo red i mir. To znači sve pospremiti i staviti na svoje mjesto.Joj da samo znate šta se sve može mere na pravo  mjesto dobro turiti.Tada se naše partnerice nemaju šta buniti. Kad god se sređene ustanu vesele i raspjevano cvrkuću , jer svuda oko sebe vide mir i ljepotu.   Neked se euforično pobune i traže da se ponovo sve složi. Kao da bude siguro da je sve dobro urađeno.

I jopet. Samo turaj. A neke stalno traže da se nešto slaže.

Te su perfekcioniste.

Ponekd pomislimo joj naša leđa. Od toliko slaganja može nam se nešto ušćaknuti.

Recimo neki ud ili neka kost. napriliku pubična ili krstična. Iako nismo sigurni da ih imamo. Mislimo nije to za nas. Mi nismo nikad bili stidni. Niti nismo kršteni. Pametni nam roditelji bili. Svaki pričešćenik u svetu vodu umače svoje crno ispod noktiju , i skida grijehe sa uprljane savjesti. I tom vodom su hotjeli nas krstiti.

Babo reče :

-Bjaž ba. Nisam levat prljat djete. Kad odraste nek se samo kupa i sveti , po sedam puta ako treba , sa ljubama u Modroj rijeci. Hem sveta , hem čista , hem vječna voda.

Kad smo odrasli skontali smo –  nije to za nas.Valjda. Mnijemo , nismo pubertetlije da umačemo glavu u hladnu vodu. Mere se čojk prehladiti  i eto belaja. A opet , gluho bilo posvećeni moramo paziti šta radimo. A virusa na sve strane. Ne moreju nas nacijepiti kolko se virusa iskotilo. A i mi ne bi , ali moramo  zgriješiti koliko one traže da griješimo. Joj plahih grijehova ljudi naši. Džab , džabe nam nauk da smo iz raja išćerani zbog istih falinki. Ne mere čovjeka niko pameti nadolmiti kad mu ona začevrta mali mozak. Veliki se uvijek sakriva od velike pameti. A mali se uvijek buba . Normalno mi mislimo na mozak. A vi? Baš ste brezobrazni.Šta hudom insanu neće sve pasti na … Um dakako.

A opet privlačno nam posvećenje u Modroj rijeci. Znamo , one posvećena opetovanja traže  za naše dobro. Uče nas redu i prirodnom zakonu. I izdržljivosti. Sve treba stalno slagati i pospremati. Osnov higijene i urednosti. I kuveta.

A tek  kad je žena uređena , tj. sređena – onda je sve u najboljem redu. Isto ko da je po rođenju svetom vodicom poškropljena. Pravi anđeo bez grijeha ikakvog. Koliko se zna. Ono što se ne zna ne mere se ni trtljati.

Crvkuće žena ko hor slavuja u zlatnim krletkama na Solomonovom / Sulejmanovom dvoru od biljura.Moš joj vrata otvoriti , neće ti ona pobjeći. Ni jena. Nije blesava. Opija ih miris posvećivanja.

Joj ,kakva je boni, ta čudesna žena kad je sređena i posvećena.

Hem je ugodno našminkana, hem je elegantno odjevena , kad nije razodjevena, hem je čarolija kad je razodjevena.Normalno da bi se odjela mora se prvo razodjenuti ili ustati razodjevena. Zakon svete vodice. Ne mere se u vešu vršit posvećivanje. Na čaršafu ili u  plahti – tako mere. I tada , joj ljepote.

A kad se odjene , bome se diskretno smiješi sa onih štiklica tankih k'o nogara vinske čaše. Zato mi rokamo konjak. Radi tih štiklica kad se izuju. Joj , rahatluka ljudi mili. Ali tek poslije gonga : Finito!

To mu znači sredilo se sve što se treba srediti, posvetilo se sve što se ima posvetiti , kolko god je puta trebalo . Dakle  finitiralo se na obostrano zadovoljstvo..

Ipak u tom sređivanju , posvećivanju i finitiranju  dolazi do nesporazuma među ženama. Svaka navija za brojčano uzvišenije stanje po starim  kalendarima.

Paganke insistiraju da je octo sasvim dovoljno. I vole oktobar i da se octo ponavlja svakog dana u mjesecu.Da li ta cifra uključuje i noć. Nisu se izjasnile i hinjski se smješkaju. To nam šuveli . Ne smijemo ni jene zucnuti ili sve isponove  ide na kvadraturu kruga.

Ove druge (ima ih raznih fela, ali sve su prelijepe), opet kažu da je deset prirodnije i izdašnije. One su za decembar.

Bilo octo bar ili lista pad , bilo osmi ili deseti , bilo Julija ili Georgija listovi ,ženama je najbitnije sređivanje. I to svakodnevno. Sređene i nacifrane ko zvižde.

Zato muškarci zvižduću ko zvižđe, a žene pištuću ko pišće.

Što bi rek'o naš drug Bleki , sve je u nijansama. Sređivanja, dakako.

Ko je ikad vidio da je nesređena žena zadovoljna. Ne bi ona provirila nos iz halvata dok se dobro ne sredi.  Takva joj narav. Ljubimo joj posvećeni i nesređeni karakter.

I sve ono što ide uz to. A to vam je otprilike tisuću velova.

Prava pravcata raskoš đardina.

I onda će nam neko reći da žena nije đardin.

Pojma oni nemaju!

Ma, žena je vječni đardin , u kome nema opadanja lišća. Nešto kao Ever grin Blues. Blista i sjaji , prelijevajući se u tisuću valera .

Normalno ako se redovno sređuje i posvećuje  minimum septe. I to nježno , ali energično , onako muški. I sa ljubavlju.

Što bi poete rekle: -Joj , kakva je pusta, kako je čo'ek ne bi … , volio  ko’ da je iz raja izašla.

U prevodu:

-Pjesnici redovne blude i polude kad pomisle na ženu , pa zaborave da su upravo zbog … , jabuke –  insani izbačeni iz raja.

One … , smo stavili zato što nam u momentu nija pala adekvatna riječ na pamet.

Sada smo došli tobe, a to vam znači dohavizali se , pa se ispravljamo i definišemo rečinicu kako to časnost nalaže:

-Joj , kakva je pusta, kako je insan ne bi ko jabuku milovao i na grudi privijao. A bome i pažljivo , na tanane , mimo očiju inkvizicije i malograđanštine konzumirao.

Jopet ,i jopet , i… Jabuka je baš slasno rajsko voće.

Ha, valja ova pučanstvo.

Izvinjavamo se .Mi smo čestiti , iskreni i razgovorljivi insani.  Ne mere nama i u nama ništa ostati skriveno. Mi sve dijelove , koji nam odgovaraju prepisujemo iz svetih knjiga i vjerskih običaja. Ne bi mi ništa skrajnuli ili propustili.  Sve iskantamo.

Nema ljutnje  ako nam se neka nevaljasta omakne. Ma ne žena boni ne bili . One nam  se nikad ne omaknu, niti promaknu. Ponekad se okliznu i po baksuzluku  trehnu na leđa . A pođahkad hekne na sve četiri , ko svaka mačka. Al to je dio njihovog urođenog , prirodnog šarma.

Dabome da smo mislili na eventualne nesuvislosti koje se omaknu. Ko  sređuje , mislimo pisanije , mere i da pogreši.

*

Dopisano

I nemojte misliti da je za sve kriv oni Gutenberg od tiskanja i da je svaka gućevna priča krenula od njega.

Ni slučajno!

Sve je zakuhala ljepot Eve , pa vi , ako ste imalo pametni , ufruštuljite kako. Ne meremo vam mi sve crtati.

 

 

Moj otac , Stari most i ja

Mojim rodteljima

 

 

  

Stari most

 

Most i izmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)

 

Snježni most

 

 

Mostovi povjerenja

**

 

Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Blago rečeno , uz dužno poštovanje , pojma on nije imao o slikanju,

jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.

Al’, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kol'ko to dobri očevi znaju.

Dovoljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj , konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.

On ćejfio , a ja oči , u polumraku   gubio i bečio, osluškujući žubor  kristalne vode , tražeći dušu mosta.

On bi zasjeo  sa drugim agama i ” ‘adžijama ”  i polako akšamlučio.

 

Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada i  bukadar meze i mezica.

Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost , sadašnjost i budućnost.

Stari most se natkrilio i sjenu vječnosti šapuće.

 

Uh , neba mi, obavezno i prelijepe , tople ,  raskošne i rosne žene,

s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.

A Stari most  tada mudro zanijemi nijemi , svjedoči i pamti.

 

Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,

def zadamaro ,jecaji  harmonike bi se stopili sa bolom  Modre rijeke,

Sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,

a mjesec šaputao:

-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”

 

A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti , svaku uzdišući milovao i zazivao:

Eh , moja  prelijepa  Emina

natočider nam…

Koštano mori mome ubavo,

boli , mnogo me boli život moj…,

zapjevaj mi onu moju…

Po mahalski – boli dertli glava  od ljepote tih Anđela.

 

Ovo materi nikada nisam spominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.

Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna. Na nebu nema tajni.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

Aha !

Daj Bože!?

 

Jednom , kad počeh cvjetati i bubriti , radi jedne Koštane ili Emine,

potonjim decenijama  svejedno je , zanesen neizmjernom ljepotom i

haremskim glasom , pokušah , aman ,prekršiti  očev zeman i pridružiti se

akšamluku.

-Jok! – veli.

Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom  , tek kada  naslikaš dušu mosta ,

koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.

 

U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.

Do nekog vremena ,  nisam ni imao vremena.

Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama, dakako ženskim ,

i takozvanim smislom života , najčešće nalijetavši na besmisao,

udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.

 

Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.

Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;

kao da nam ih neko ukrade.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš – luk  ako ne umiješ rukom ,

povučeš krivuljarom, dvije kose linije trokutom razvučeš. Osjenčiš tabije,

dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec na tamnu plavet  iznad , ni veliki

ni mali , samo nek je okrugao ko karpuza.

I eto , ko biva natandario si most.

-Eh ,sine moj, a gdje je tu  duša? Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac

svakodnevno upija i poklanja. A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš

zanavijek ćafir biti.

 

Dođe rat , nestadoše Stari Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo. Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti

bio , umiješ ti to.

U mome vaktu , ostavštini mojih  otaca, morale su se bez pogovora slijediti

očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura. Nije se imalo ni boja, ni platna.

Mnogi ni života.

 

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

 

-“Biće nešto od tebe! Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi. Natandari jedan

čempres nasred Ćuprije, radi uroka. Molim te ! I to je to.”

 

Oćutim . Pored očeva, za čjim  mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija

moraš tragati, nekako saburu svikneš.

 

Pomislih – sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina 

slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među

skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.

 

Jedna štura Nada da će “nešto od mene biti ”  i  savjet – natakari  čempres

nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mnijem,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučilo se do kraja života.  Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se

najviše dopadale , bio nalik, pomirio sa mojom bojama uokvirenom

sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i ne  opija , kojeg ti prinose djevice

čiste kao biser . Joj mamo, mamice. Mo'š misliti ljepote i rahatluka,a niđe

mamurluka.

 

I napose onu:

-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine, lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja… poklopila je tišina sjećanja.

I još jednom:

“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”

 

Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu

milostivom se zahvaljujem…

I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me priječi.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?

Il’ možda :

-Djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.

 






















												

Sevdah i muzika


  

 

  

 

Rekoše nam da imamo neki iščašen odabir muzike.

Neki horuk i horog mahalski spoj.

Neuk je narod koji tako misli.

Postoji muzika i sevdah. I pravo odabira.

Muzika može biti dobra i loša. Ozbiljne i lake note.I muzika bez nota ili teksta.A ima teksta koji je muzika. A slika može vijekovima pjevati i svakom gledaocu drugačiji zvuk u oku dati.

Neko u muziku ubraja i ogoljenost zvani turbo folk.

To nije ni kič; mi ne znamo šta je to. U nama ne izaziva nikakve emocije.

Ne znamo zbog čega ,ali sa muzikom naših damara nema veze.

Svako ima pravo na slobodu i kretanje.I pravo na izbor muzike koju će slušati.I neukusa kojeg će gledati.

U kretanju svako može pogriješiti pravac i postati kreten.

Naš izbor su pjesme duše Grada čednosti i Zemlje Božje milosti.Naš izbor su pjesme Grlica lepršavih i Djevojčica ljubavi.

Biramo sevdah.

Iako se nekome ne čini, svaka dočarana pjesma je kristalno jasni sevdah.

Nema veze ako nije Bosanska. U Bosanskoj duši nema razmeđa.Bosanska duša se Svjetlosti i Ljubavi moli.
Sevdah je Bosanski naziv za ljepotu, nježnost i ljubav. I mnogo više od toga.  Sevdah je dar sa neba.

O sevdahu smo pisali. Jednom , možda već sutra ili neki drugi dan ćemo pisaniju ponoviti.  A možda neće biti potrebe.

Naše stranice vri od ljubavi, sevdaha, muzike, slika i blagosti.

Sevdah je rječitiji od romana i muzike. On je poveznica svih tuga i boli, ali i radosti i čežnje upućenih nebu.  Sevdah je jedna neprekidna molitva Jedinom Milostivom.

Sevdah nema razmeđa; ni jezičnih ni teritorijalnih. Bitna je ljepota i muzika utkana u glas i dušu onoga ko svoje darove drugima djeli.

Mi takve darove veoma rado prihvatamo i prenosimo.

Muziku koju biramo treba prigrliti i oslušnuti. Žao nam je ako vam se ne dopadne.

Muzika i sevdah ne moraju značiti isto. Muzika ne mora uvijek biti sevdah.

A sevdah je uvijek i muzika i molitva.

I to je to. Naš izbor .

I Molitve i Sevdah i Muzika i slike…

 


												

Memento vivere – Margita Magi Stefanović  i Janis Joplin

In memoriam Margita Magi Stefanović  i Janis Joplin

Memento vivere

Nisam te zaboravio, mila.

Još uvek , malo sam ljut na tebe,

tek toliko da stišam tugu.

Bila si malo neobazriva.

Mislila si da ljubav može sve.

E , nekad je mogla,

ali više ne.

Sada je previše tuge smrti bolesti

i sve se dešava jako brzo.

Nećemo reći mogla si.

Da si mogla ne bi ovo pisali.

Nećemo reći ni žao nam.

Znamo da si našla smiraj.

Takav ti usud.

A za čim žaliti.

Živjela si kako si voljela.

Dok si mogla.

Bila si hrabra i ponosna.

Pokušala si sve što si mogla.

Ali bila si sama.

Na kraju.

Sve tvoje ljubavi su otišle prije tebe.

Kasno su te našli jer tako si htjela.

Znala si

tvoje vrijeme da odeš došlo je

****

Poklonio sam ti jednu bajku. Znam da si je čitala. Ali meni je lakše kada je ponovo čitam , jer me manje boli, odlazak tvoj ili rastanak naš.

Grlice umiru pjevajući

janis 1                magi

Usamljena duša Sleđene iluzije  Bespomoćnost Rastanak

Rekvijum za djevojčice koje su umirale pjevajući i svirajući.

Neke osobe ostave duboke tragove u nama i kad ih nismo  sreli. Nesusretanje ne znači obavezno i nepoznavanje ili manje tuge zbog rastanka.

Pomislili smo da je ovaj dio dana kao stvoren   za  za rekvijum i alelujah. 

Blagi je dan. jedna od grlica je tog dana rođena.  Sretni smo,ali i tužni.

Sretni je je toplina doma sjećanja ugodna. Tužni jer neke koji bi trebali biti sa nama nisu tu.

Ni vrijeme nam ne ide na ruku.Nema snijega, sve je nekako sve sivo i elegično i miriše na najtužniji sevdah. Ni ezani nisu što su nekad bili, ahtungovski zvučnici grme sa minareta. Plavi sefardski tonovi se sve rjeđe prelivaju Gradom čednosti. Praznici se slave iza zatvorenih vrata u praznim domovima. Mladost je odlepršala u potrazi za “boljim” snovima .

Bosnu nam režu , kroje , hoće da je dokrajče.

Kolone izbjeglica sa orijenta , iz Svete zemlje, se vuku ka Evropi. Napuštajući jedan svijet , zbog nemani. Preplašeni ljudi kroče u nepoznato, u neki njima strani svijet.

Tuga je to ogromna, nemamo riječi, još uvijek ne možemo spoznati  razmjere raseljavanja.

Taj neki dert , ta tuga što nebo nam u dušu unosi, nas vodi u svijet pjesme i tužni život Dženis Džoplin i Margite Magi Stefanović.

Slušamo je i slušamo , za ovih skoro pet decenija  jedne i trideset godina druge nikad nam se nije učinila drugačijom. Samo je  nježnija  i snenija postajala.

Svakom novom poslušanom pjesmom i muzikom uvodi nas u neka nestvarna sanjanja bola, suza, traganja, ljubavi i radosti. Uvijek je bila naš vodič u te predivne svjetove što ih samo čarobna muzika može pružiti.

Mi smo nju i njene nebeske darove od srca prihvatali. Napustila nas je prerano ta lijepa, nježna grlica mala.

Jednom, umorna legla je da spije i zaspala i zaboravila da se probudi. Zaspala i odlepršala u neki ljepši svijet.

Otišlja je  jer je pomislila da je darovala sve što je imala pokloniti.

Jedna druga grlica,Magi su je zvali,manje poznate ali ne i manje tragična joj se decenijama kasnije pridružila.U svojoj samoći i jadu vakta su nas naglo napustile.

Pominjanje naših grlica predivnog muzičkog talenta  nam pozove u sjećanje jednu knjigu iz Đenisinih,  već dalekih vremena.

Kniga se zvala : Ptice umiru pjevajući.

Mi ćemo od knjige posuditi okvir, rečenicu dvije da bi ispričali svoju priču o našim  grlicama i svim grlicama koje sličnu sudbinu dijele.

Prema jednoj aboridžanskoj  legendi u australijkim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled  grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti  je nešto najljepše što se može čuti  na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata  maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je  ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi  život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači  među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se  i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se  biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog  dragana;ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi; polagano i usporeno; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi  u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce trnjem glas se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače i još jače nabada  i nabada, trlja i trlja srce malo na veliki trn. Krvnik se ne  povlači i on je u ekstazi, već se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća iz probušenog srca izvire  pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

Ni jedna bol,patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja jesam Jedinog. 

Nažalost niko osim neba  nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj. Ljudi su oglušili od one boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice.Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi ,ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme;  ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini da  žrtva malene  i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.

Dženis Džoplin i Margita Stefanović Magi su bile naše malene ptičice. Naše grlica bijele , što i kad su znale da umiru pjesmu i muziku predivnu su slale i poklanjale.

Taj škripavi, promukli ječeći, unjkavi i jecajući glas  toliko kristalno čiste ljubavi i ljepote, lijepe i nježne i neuprljane još uvijek titra u našim grudima. Njen dar, njen glas  isplakan od srca, bolan i plačan je zaključan u muzičkoj sehari trajnog nebeskog testamenta.

I one neshvaćene klavijature još tragaju za svojim putanjama koje će ih odvesti do nekog srca kome je ta muzika potrebna.

Pismenije o Jeseni

 

Ponekad nas , malo češće nego smijemo to sebi dozvoliti, ljudi zadeveraju nekim svojim izjavama.

Evo , na primer mnogi kažu da ne vole jesen.

Kako ga boni nećete voljeti ?

Ili bilo koje godišnje doba!

Prvo iz eserncijalnih razloga.Da nije izmjene stađuna ne bi bilo ni nas.

Ljude izgleda nije briga za egzistenciju. Oni ciljaju kako ugodno provesti trenutak dva.

To nas dovodi do ličnih razloga.

Četvrtina svakog života obitava u jeseni. To nama znači ne voljeti sebe za svo to ljepotom bogato vrijeme.

Malo je previše ne voljeti sebe toliko. Zar ne?

Da malo zraknemu tu ljepoticu ,

JESEN

Prelijepo, umilno , zlaćano , feštavo godišnje doba .

Nećemo ga prljati uobičajenim osvrtima na insane ili hajvane. ne zaslužuje to.

Rijeke kola , pretrpane nasušnim , životu prijeko potrebnih bogatstava slijeva se u domove potrebitih. Poslije će doći i do većine insama , čak i do domova koji ne vole jesen.

Svi volimo slatko i slano , i ono što manje volimo. Moramo da jedemo.

Poneko se voli pokvasiti. Ne kišom boni ne bili. Nego probanjem raznih pecarskih proizvoda. Pecare u svakoj bašti , hoće da zalutaju u đardin. Ne damo. Tek kad produkt sazrije i debelo se isproba. Šta mislite promakne neka brlja i zaluta u đardin. Gluho bilo.

Godišnja doba se pobrinu da se ostvare Milodarja Boga Milostivog, a jesen je konačnica njihovog djelovanja.

Jesen je ugodna i blaga. Titrava i uzbibana. Prelijepa. Pada lišće zlatno, sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolaž koji nas opija i zavodi.

Mi kakvi smo, te razigrane boje pripisujemo magiji , Te , nestvarne čarobnice Žene i poželimo da se nikad ne mjenjaju. Ni žene , ni te jesenje boje . Da uvijek nose radost našim srcima .

Zamjeraju jeseni da nosi kišu i tmurne, nešto hladnije dane.

Šta će tek reći kada dođe bjelina snene zime.

Ima da se slede k'o baklavuica na minus četeres. Ili smokvica. Eto belaja. Mora se Mujo zvati na brojanje. Ono do dva'set pet. Ako pogriješi , a hoće, mahalaš je to, sve ponovo isponopve.

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život. Jedna radost. Ljubav.

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba. Moraju se stvoriti ti, plodonosni, budućim životom obilni oblaci. I oni su radi ljudi, kao i sve na ovom dunjaluku i univerzumu.

Ako dobro brojite, kiša i tmurni oblaci su samo povremeni . Mnogo je više jesenjih dana obasjanih suncem i ljubavlju nego vlagom.

Hladnije. Šta to znači?

Da li je to radi oblačenja koje krpice više?

Ne , mile naše. Nije.

Domovi su puni jesenjeg obilja, ljudi su sitiji i usporeniji. Ali nije vrijeme za pripremanje uslova za zimski san. Za spavanje. To nije za insane. Njima je nanijećeno ono najljepše. Vrijeme je za ljubav.

Milostiv je odredio da uvijek u svakokm vaktu bude vrijeme za ljubav. I svako godiišnje doba ima svoj način da nas zavede i uputi na ljubav. Bome i na vođenje ljubavi.

Kako’ voljet’ ako neš’ ono voljet. Valjda ne trebamo obašnjavati šta. Pitajte amebe i grlice, ako ste u dilemi. A može i paramecijume.

Jesen nas na ljubav navodi raskošem boja i plodova, kišom i hladnijim vremenom.

Tada poželite da imate nekoga, da se stisnete uz nju , zagrlite , milujete , mazite. I još svašta nešto.

To svašta nešto ostavljamo u privatnosti domova. Toplih od jeseni i ljubavi. Možda blagorodne jesenje noći ( a bome i dani) doneseu nove plodove, koji će u naše domove unijeti ciku i vrisku, i radovati nas krož život.

Mi se nisamo ni dotakli jeseni i njenih milodarja , a moramo prekinuti, da bi mogli uživati u jeseni kako dolikuje našim ljubama.

Molimo vas , Vi nastavite razmišljati o jesenjoj ljepoti i darovima tamo gdje mi stadosmo.

Marini Cvetajevoj,našoj Malenoj

 

Pismo Marina Cvjetajeva Riječi Bol

 

Zeleni đardin Muzika Bolero Behari mirišu

 

Svijet boja Krhkost Ribizla Jagode u polju

Марина Ивановна Цветаjева; Москва, 8. октобар 1892 — Јелабуга, 31. август 1941.

 

Približavaju se dani koje slavi čitav svijet.

Takve bi dane treba li da volimo.

Hiljade pahulja bijelih leprša uvijeno u snove ljudi koji domu hitaju.U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.

Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj.Jedno brzo ćao i smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedosraje.Doletjet će ona.Poslije.Još se peče.

Sve miriše na Milost i Ljubav.

Ljudi se trude biti radosni.

Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe u   fetus se skuplja  i pokriva stid šestorice vojnika u  šljemovima ili šubarama.Sada ,sasvim ,svejedno je.

Troje djece  se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.Žedni nisu,puna im usta leda.

U daljini se čuju zvuci vatrometa i zvona koji pozivaju na misu.Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih četvoro nade nema.

Zato mi dane novogodišnjih radosti , nosimo sa tugom.

Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.Nije bitno ako  neke   nismo upoznali.

Osjećali smo ih u srcu.Ćitili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.

Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.

U svijetu putanja uvijek se neki sni  okrznu i iskra padnu na nečije srce.

Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava,koja nam je davno prije nas poručila:

„Razbacani u prašini trgovina

Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,

Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,

Doći njihov red.“

 

I došao je, mila naša proročice.

Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i pokušavali da ih učine živim.

Mila,

Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i miris ljubavi.

Naša si družica bila.

Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.

Imala si svoje mjesto.Između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj od snova.Prekrii smo ga zajedno ,modrinom neba,išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica.Mjesec smo obojili čežnojm.

Sa nama u društvu,ti vječiti tragalac ljubavi, bi malo predahnula.

Na tren, svoju bol bi  sa nama podjelila.Bilo bi ti  lakše.Mrven.Ali i to je nešto.

Čak bi se i nasmijala onom Debi kad  bi ti rekao:

Zbog tebe bih  salto mortale bembašćanske brane hekno.

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri,a Zlata zapjevala.

Boljelo bi te,rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš Grad čednosti nas.No, muzika je i lijek.

Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti bi se časak dvoumila.Njegove djetinje tućžne oči bi te ubijedile.Pružila bi ruke i  lagani valcer bi počeo.Ali dobri je dijete,hoće dodir i sada  se valcer prelijeva u tango. Ti ga gledaš poprijeko,zakrečući glavu.On te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi dobra ,ovo su mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila ,i predala se pokretima i zagrljajima ,sjećajući se ljubavi svojih.

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom,jer tango bez pogleda i nije tango. Vidjela bi istu bol koju ti nosiš.

Pomislila bi,evo još jedno biće što tuđe terete prti.

Prvila bi se jače uz njega,neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti taj bekrija , sa kojim lagano kliziš šapuće:

Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

 

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:

 

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

 

On bi se postidio,iako je znao da samo si nestašna.A stid djetinji, uvijek poljubce mami.I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

Tebi srce malo omekša.I još jedan poljubac daješ.Misliš nisu ova djeca baš bezazlena.

Vidio bi da si se umorila.Odveo te do  malog ležaja.Sjeo do tvojih nogu,obgrlio ih i gledao te,ne trepćeći ,bojeći se da mu ne pobjegneš.Tvoje ruke bi  prinosio usnama i grijeo mekim dašcima.Ti bi polako tonula u san , željna odmora.

Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju.Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja.Sada imaju prizvuk Valcera sa Sene ,i Rjabinjuške i Kaline.Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku i povela je do Zlate,sada su one razigrane ruskinje u  haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje,one su divlje  tatarke,ljute kozakinje,nježne jermenke.

Toliko ljepote,malena naša ti nisi vidjela nigdje.A mi je tebi svu poklanjamo.Govorila su ružina tjela.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:

Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja…

Tu bi mu glas zamro.Umorio bi se.

Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre ,grudi nove dame,da mu ne vide suze.Muško je on. Nova se čudi,odakle joj tolika sreća, da zaviri u ovaj đardin,u kojem toliko muzike i ljubavi ima.

No , ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Ti bi gorko zaplakala,sjećala se najmilijih.

Svi bi za tobom plakali.

Samo  ne i dobri.  Mali Princ.Ne , on ne bi.

On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.

Znala si ,da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša,

Mi smo dodali,ni od tuge se ne umire.neko samo presvisne,a mi se zaledimo kao ti.

Mnogo je neukih ljudi na svijetu.Oni te nazivaju „jednim talentom od najraskošnijih ,a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka.

Nisi ti talenat ,ti si jedna od najraskošnijih riječi poezije.Ne ruske i ne 20.vijeka,već poezije od Postanja.

Da ,bilo je tragike u tvom životu.I stvarne boli i gladi.Revolucija,ne Majčica Rusija,te odbacila. Ne može se istina podnijeti.

Djecu si u dom dala da prežive.Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire.Zbog starije Arijadne revolucija  će tebe ubiti. U svakom slučaju si bila nepodobna.Majka njemica-poljakinja,otac  i majka aristokrati,muž bjelogardejac,zet ,Arijadnin muž zapadni špijun.

Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina Murljiga (Geirgi).Ona bi te ubila.Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini,.Kažu bio je ludo hrabar,kao da je želio da pogine.Ostao je sam na ovom takarli svijetu.

Grlice naša,

Nismo progutali bajku da si se ubila i ne želimo,sve da je i istinita.Decenije gladi si prebrodila da bi te malo ruske zime slomilo.

Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom.

Ti, majstor poetike da odaber krvnički kraj:vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske ruke ne bi dosjetile.

A i grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.

A mi smo djeci ,nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

 

– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,

San na stepskom konju samo što nije.

– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.

Moj labud beli, znaš, tamo ti je…

 

Među neukim, ima i ljudi sa srcem i osjećaju za vrsnost.Izvukli te iz hladne grobnice,oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju ,preko vaskolikog dunjaluka. I dolepršaju u naše mahale i đardine.

Držali smo se tvoje poruke:

„dom svaki tuđ, a hram pust”

i svoj Grad čednosti nikad nismo napustili.Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili na cjedilu.I ne pitaj ,mila.

A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala.Prag i Pariz,pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi.Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla.

Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:

 

Ja sam stranica tvoga pera.

Bela stranica. Ja sve primam.

Ja sam čuvar tvoga dobra.

Ja uvek stostruko vraćam.

 

Ja sam selo i crna zemlja.

Ti si moje sunce i moja kiša.

Ti si Bog i Gospodin, a ja

Crna zemlja i bela hartija.

 

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo.I one su kucale na naša vrata,i kod nas je bilo tragike,ne i gladi.

Naučila si nas  da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta.Otvorila si nam oči.Nismo hudili za svojim životima ,koje smo krojili po mjeri nas samih,jer si nam pjevala o slobodi , ljubavi  i istini. Zahvalni smo ti na tome.

Rastužuje nas kad o tebi kažu:

„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludnog sina koji u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“

 

Ne vide svu onu ljubav i zabrinutost za male obične  ljude,koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u skobodi.

Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,ne bi li  njene riječi , negdje u  pustinjama ljudsjkom uma  ,bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.

Ne vide da je to bol svih majki od postanja,koja od nečovječnosti djecu gube..

Ne čuju krik  ljudskosti zaljubljene u život po mjeri neba.

Ne shvataju krik žena koja:

 

Istinu znam! Bivše istine na stranu!

Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!

Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!

O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?

Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.

Skoro će mećava zvezda u nebu stati.

Pod zemljom ćemo evo usniti i mi

Što na njoj nedadosmo jedno drugom spati

srce.

 

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju.Grlice su popadale na meku rosnu travu  đardina,sluteći rekvijum.

Mojsiju su se ruke  počele kočiti.On pogledava ka gošći,ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije,za Moriće još manje,jer ovdje ubijena majka hoće da sni.

Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrli.Laganu ko san,  bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja.Njenih i naših,

Prekrio je velovima ljubavi,cjelov joj spustio na čelo,tamo gdje se sa bujnom neposlušnom crnom kosom spaja i šapnuo joj:

Malena naša

Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima.

Potrebni su  ovom svijetu.

Ali u  ljudi nekako  da se vremena za njih nema.

A i neki zli ljudi ne daju da se stihovi tvoji nađu i cvjetaju.

 

Djevojčice naša,

Još čutimo tvoje istinite  riječi  i ljubav kojoj  si nas naučila.

Sada se malo odmori i mirno spij.

Ništa se ne boj.

Mi ćemo paziti na tvoje darove.

Volimo te.

Navsegda.

 










												

Marina Cvetajeva i njena bol

 

Marina Cvetajeva je darovala svijetu prelijepu poeziju. Iskrenu, neposrednu, prodornu , nježnu , nolnu … nadasve vanvremensku.

Neponovljivu!

​Marina Cvetajeva – je najveća ruska i svejtska pjesnikinja dvadesetog vijeka. Njenu tragičnu sudbini oplakali su svi dobri ljudi koji je poznaju i vole..

Besprijekorno i čarobno talentovana  ,   piše poeziju već sa 6 godina, i   na ruskom,  i na francuskom i na njemačkom!

Prvom zbirkom pjesama, koju je  objavila  sa 18 godina, je naprečac privukla pozornost javnosti i poetskog miljea.

O njenom životu i poeziji uglavnom je sve rečeno. U predahu je pravila zabilješke, kratke misaone crtice, o onome šta je tišti, okupira o čemu razmišlja.

Odlučili smo se da vam predstavimo ​25 citata ove prelijepe i jedinstvene žene i umjetnice , koji otkrivaju svu dubinu i mudrost misli  osjećanja koji su se ispleli oko njene tragične sudbine:

1. “Voljeću te cijelo ljeto” – zvuči ubjedljivije od “cio život”, i što je najvažnije – mnogo duže!

2. Ako biste sada ušli i rekli: “Ja odlazim, zauvijek” – ili “Mislim da Vas više ne volim” – čini mi se da ne bih osjetila ništa novo: svaki put kada Vi odlazite, svaki sat, kada Vas nema – nema Vas zauvijek i Vi ne volite mene.

3. Zaljubljuješ se samo u strano, srodno – voliš.

4. Susreti su potrebni za ljubav, za ostalo postoje knjige.

5. Stvaralaštvo je opšte djelo, stvoreno usamljeno.

6. U svijetu postoji ograničen broj duša i neograničen broj tijela.

7. Voljeti znači vidjeti čovjeka takog, kakvog ga je Bog zamislio i ne oblikovali roditelji.

8. Ako volim čovjeka, želim da mu od mene bude bolje – barem od prišivenog dugmeta. Od prišivenog dugmeta – od sve moje duše.

9. Uspjeh – to je uspjeti.

10. Šta možeš znati o meni, ako nikad nijesi spavao sa mnom i nijesi pio?

11. Nema na zemlji drugog Vas.

12. Ne želim da imam tačku viđenja. Želim da imam viđenje.

13. Slušaj i zapamti: svako ko se smije nesreći drugoga, je budala ili nitkov; najčešće i jedno i drugo.

14. Jedino što ljudi ne opraštaju je to, što si se i bez njih na kraju krajeva, snašao.

15. Vajar zavisi od gline. Slikar od boja. Muzičar od struna. Kod umjetnika, muzičara može se zaustaviti ruka. Kod pjesnika samo srce.

16. “Strpljen – spašen”. Volim ovu frazu, samo izokrenutu.

17. Omiljene stvari su mi: muzika, priroda, poezija, usamljenost. Voljela sam pusta mjesta koja se nikome nijesu sviđala. Volim fiziku, i njene misteriozne zakone privlačenja i odbijanja, liče mi na ljubav i mržnju.
​18. Po jednom sam – prava žena, svima sudim po sebi, svakome stavljam u usta – svoje riječi, u grudi – svoja osjećanja. Zato su mi svi od prvog minuta: dobri, velikodušni, darežljivi, neispavani i bezumni.

19. Koliko bolje vidim čovjeka kada nijesam sa njim!

20. Niko ne želi – niko ne može da shvati jedno: da sam sasvim sama. Poznanika i prijatelja je cijela Moskva, ali ni jednoga ko je za mene – nema, ko bi bez mene! – umro.

21. Muškarci se nijesu navikli na bol, kao životinje. Kada ih boli, odmah im ovolike oči, da sve moguće uradiš, samo da bi prestali.

22. Maštamo zajedno, spavamo zajedno, ali plačemo uvijek sami.

23. Oh, moj Bože, kažu da nema duše! A šta me sada boli? – Nije zub, ni glava, ni ruka, i nijesu grudi – ne, grudi, u grudi, tamo gdje se diše – dišem duboko: ne boli, ali sve vrijeme boli, sve vrijeme cvili, nepodnošljivo!

24. Ljudski, možemo ponekad voljeti deset, sa ljubavlju – mnogo – dva. Nečovječno – uvijek jednog.

25. Želim takvu skromnu, ubistveno – jednostavnu stvar: da kad uđem, čovjek se obraduje.

Anamo ONA i Anamo Neka

Oprostite. zatečeni smo ljepotom  popodnevne kiše i neba posutog “zmijama”, i nismo raspoloženi za pisanje.

Posmatramo i divimo se neizmjernoj Božijoj milosti koje dijeli nama neukim, jer se  u dahu i  ozonu osjeća rađanje novog života.

A misli , ko misli  lete kroz prostor i vrijeme koji ne postoje i zaustavljaju se na našem  prapočetku , Evi  ženi fatalnoj i svemoćnoj   i njenim kćerima , zbog kojih smo tu gdje jesmo.

I mahalaši ,  ko mahalaši sve misli prevode i podvode ka tisuć jednoj noći , u kojoj  uvijek zaiskri ženina đardinska  ljepota.

Zabezeknuti ljepotom koju mnijemo, čisto iz ljubomore ,    ne želimo je podjeliti sa vama , ipak odlučismo da vam posredstvom

Blekijevog mahalskog riječnika / pojmovnika

predstavimo dio tih razmišljanja.

anamo

tamo, eno onamo, onamo, blizu, tik, pri, uz ,  fig. vidljivo, gledaj, gledljivo iz blizine

( a bome mislima i iz najveće , kosmičke  daljine)

page_1  

ANAMO NEKA

Ona neka neidentifikovana – čarobna, ali i …, iz bliže ili dalje okoline.Sanjana i kuđena.Željena i sramoćena. Bez krivice ,vrlo često osuđivana na neke vrlo subjektivne , neuke i neumjesne percepcije.

Ona neka nije lice, nema čak ni glas. Ona je sve što izglasaju da jeste. Da ima, verbalizirala bi tugu što njihove riječi ubijaju njih same.Jes kada bi se šalili!Ona je ona neka koja se sanja,poželjna i nedostižna.No , ima  neukih koji sve vide pežorativnim pogledom.

Anamo neka je za razliku od Anamo one  je ,možda, neodređenija, imenovana sa sigurne distance.Uglavnom nije u trenutnoj pogibelji, ali posredno ,preko Anamo one, u mahali, i njoj pripadaju svi njeni atributi, kao i neuništiv spomenik za sva vremena.

ANAMO ONA  

 Ona koje je blizu, uvijek tu, na vidiku; anamo mahalski izraz isključivo u pozitivnom, nježnom, blagom, očaravajuća  i tepajućem ženska stvar, vagina:

ajkulica, akšamlijica, alem, alvica, kamen, alemuša, anđelkuša, anemona , antigalaktica, antilogičnica, ažbahica, balončić,

baklavica, baštica, beba, bebica, bezumnica, beštijica, bezubnica, biser, bisernica, biseruša,blondinica, breskivca, brežuljčić, bubalica ,

cicica,  centifolija,  crna rupica, crnodlaka, crvenka, crvenkapica,

čenguša, čočekuša,čudovištence,

didilica, dijamantić, dijamantuša, djetešce,dolmica,doratica, družbenica

džidžilica,džidžimidžilica,džedželica,džemilica,džematlijka,

đardin, điđalica, đula, đulistan,

fatica, fatmica, frkica,feštarka

haramuša, haremuša, hurmašica,

gajić,glumičica grmić, grbićka,

hevina, higijeničarka, hojdanica, hanumica ,

Ibica, igračica, igrančica,ispovjednica,

jagorčevina, jemica, jemenkuša, jorgovanka,

kadifica,kala, karafilčić, kitačkica, kitačka , kitarevička, kobilica,   kolobrazić, koprnica, krajolik, krofnica,

laganica, lavica, lorutica, lovoruša,lotos,

ljubavnica, ljubeznica, lugić, ljubičica,

maca, macica, mačkica, mačić, maglićica, meraklijica, merakuša, micica, minđa, minđica, minđahari, minđuhica, mirisnica, modra rijeka, muf, mufić,

namiguša, navlakuša,

okviruša, omotnica, opalnica, opatica, opaljenica ,

pajalica, papalica , papalina, pejsaž, pica, picica, piculence, pipica, pićić, pičkica, pitonica, plavi safir, plavuša, poklapuša, ponočnica, ponornica, priljepuša,  prostakušica, rajčica ,

radosnica, rađalica, rodnica, rođakinja, rupica, rubinuša, rupičica, ružica,

sanjalica,seka, sekica,  smijalica, smicalica, smucalica , smokvica, spremačica, srculence, strankinja,svjetlana ,

šenkratica, šumarčić, šumica,

takarenka, takulinka , tandaraljka,tapalica, tapatapalica,  tenećkica,

uranjalica, usisivačica , uvlakuša, uznašalica,  vabilica, Venerin brijeg, vodilica, vriskalica, vrištaljka, vrtić, vučica ,

zapovjednica,zjevalica,zlatica, zlatna ribica, zlopatnica, zornjakinja, zvjezdana, zvijezdica,

žutoperka…

(Prelijepe sličice nisu zaključene, ima još, izdavači požuruju publikovanje. Obećavaju u drugom izdanju će unijeti neophodne izmjene.)

Neke sočnije i slađe opise potražite u Debinom ekspozeu o takarli i tandarli imenima objavljenom u serijalu Oni jašu a Mojsije harmonike.

Serijal krase neke glagolske odrednice: radovanje, ludovanje, sanjanje, igranje, ganjanje, jurnjava, frkisanje, zlatarenje, hananje, lelekanje, bitisanje,  pjevanje, plesanje, boleranje,prikazujući Anamo ONU ( Anamo NEKU ) kao  najbliskiju saradnica i srodnica anamo onog .

(Zbog sveobuhvatnosti i saradnje  u istom rječniku/pojmovniku poželjno proučiti  riječ  takarenje .)

Uvijek nas boli plač nerođene djece/ Iz Arhiva

Zaustavite bol

Jedna divna žena Sveta Majka Tereza se pobunila  protiv pobačaja, paganskog  i Boghulnog običaja :

“U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno djete – i dijete mora umrijeti.”

Bila je poznata po tome ,da joj se vanjske stvari, van njene uzvišene misije nisu previše doticali. Ali kad bi nešto prevršilo mjeru, javila bi se. Čvrsto,odlučno i optužujuće. Bez okolišavanja.

Mi ne želimo biti siromašni i  pridružujemo  joj se u  revoltu i  pobuni.

Ljudi redovno ili neredovno idu u crkve,đamije,sinagoge ili neke druge Božije hramove.Mole se Bogu i skrušeno poguinju glave.Mnogi od njih su podmukle  ubice za kojeg vjerska zajednica ne zna.Možda i zna ali šuti.

Ne ubijajte svoju djecu radi siromaštva.

Mi hranimo njih i vas:

zaista je njihovo ubijanje veliki grijeh.

(  Kur'an , El-Isra 31. )

-20.13 “Ne Ubi. “( Stari zavjet Knjiga Druga – Izlazak – Deset zapovjesti)

18.16.Ali ih Isus dozva i reče:Pustite djecu neka dolaze meni,  i ne branite im, je rje takvih kraljesvstvo Božije.17.U istinu vam kažem Ko ne primi kraljevstvo Božije kao malo dijete , neće ući u njega.

(Jevanđelje po Luki)

Oni kjoji ubijaju  malu ,nerođenu dječicu su ubice najokorelije vrste. Oni ne dozvoljavaju da Božiji stvor ugleda svjetlost dana.

Kanonizovane religijske institucije su se vrlo tanko i blijedo branilo protiv institualizacije abortusa. Države su odobrile genocid na vlastitom populacijom.Brojka pobačajem ubijene djece će uskoro stići cifru od stotinjak miliona godišnje.Može se porediti sa ubijenim i nestalim u II svjetskom ratu.

Ljudi , vjernici da li se zapitate gdje će vam duša?

Ljudi ne shvataju da  maleno biće u utrobi već diše,da prima Božiju milost i  nauk.

Zločinci, neuki i nehajni ubijaju djetešce koje se iskrenom ljubavlju počelo vezivati za Boga  Jedinog i Majku roditeljicu, možda i ubicu.

 

Svete riječi  Isusove ( uzete iz Biblije,potvrđene Kuranom):

-Ubiti jedno biće je isto kao što je ubiti čitav svijet;

se ponajviše odnosi na ubitstva nerođene djece.

 

Ljudi nasavjesni  i nesvjesni zante li šta je ljubav?

Bože Mili, to oni  upravo sada ubijaju jedan cvjetak što nikad neće proputati.

Majko moja,to oni  ovog trena po  nepravdi ljudskoj strugaju djetešce što nikad neće  gugutati i smijati se.

Sestrice moja, to oni sada nestaju malu bebicu, koja  malom ručicom nikad neće pomilovati majčino ozareno lice.

Ljudi moji,neljiudi,prešli ste na klanje nerođene djece iz nekih bezbožnih strahova.

Ljudi Božiji,molimo vas zaustavite masakriranje nerođenih anđelćića.

Ničim se ne mogu opravdati ovi zločini.

Ubiti nerođeno dušicu je  jedno od najmonstruoznijih djela koje je bolesni,zločinački um mogao smisliti.

Za ove zločine Nebo im neće ni suditi. Molitve se neće primiti i pokajanje je uzaludno.

Paklena vatra je ubicama  odlučeno boravište.

 

Ljudi budite  milostivi, kao vaš Bog Milosrdni.

Uzmite Stari zavjet,Novi zavjet,Kuran illi neku drugu Svetu knjigu i čitajte.

Sjetite se Abrahama/Ibrahima,Isusa/Ise ,Muhameda i svih drugih poslanika,

koji vam naukuju po tim knjigama.

 

Sjetite se šta vam se za djecu govori!

Sjetite se da imate djecu i koja su ljubav i radovanje!

Sjetite se i zaustavite bol i krik nerođenog djeteta!

Molimo vas,u ime Ljubavi Božije, dozvolite da djetešce malo udahne vazduh i zaplače.

Molimo vas da Božija nevinost usne prinese majčinom mlijeku i da sa smiješkom usnije.

Molimo vas ,učinite nešto,bol  dječija , više na ovom svijetu  ne može naći mjesto da boluje.

Molimo vas , radi vašeg dobra, nemojte biti saučesnici zla!

 

Bleki – Boje

 

U konačnici , promjena krajolika,

svijetlo – tama  ,

je samo novo lice već viđenog.

 

Nemojmo se zavaravati ,

boje persistiraju  iza svjetlosti  

iza tame 

duboko   u oku  sanjara

 

milošću postaju

Tišina i sni

zauvek