Danas je Utorak 25. Novembar/Studeni, 329. dan slavljeničke – jugonostalgične 2025. Do kraja godine preostalo je još 36 dana. Sasvim sitno.
Danas je važan dan. Prije 78. godina se u Mrkonjić gradu održalo prvo Zasjedanje Zemaljskog antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine.
Svi će vam danas pričati da te, 1943. godine udareni temelji Bosansko hercegovačke državnosti.
Mi smo malo skeptični prema toj tvrdnji. Malo joj staklene noge.
Htjedosmo reći čuj molim te, jes im jaka fora. Ali nećemo. Danas ćemo biti fini i uviđavni, kao i uvijek.
Pitamo se šta možemo reći o toj Bosanskoj državnosti.
Nećemo istraživati butmirsku državu , nismo arheolozi. Nećemo ni pomišljati na rijeku Bosnu koja stotinama hiljada godina plovi vremenom. Zadovoljićemo se tvrdnjom da je Bosna kolijevka civilizacije.
E , sada kada smo je smjestili na izvore život , možemo krenuti sa papirusnim dokazima.
Prvo nam pade na pamet Kulin ban i njegova povelja. Pa shvatismo da smo preskočili osnivanje Bosne i banove prije Kulina.
Zatim se upitasmo šta sa Srednjevjekovnom Bosnom.
Mogli bi natezati Otomansku i Austrougarsku Bosnu, ali nećemo. To bi nas navuklo da koju progovorimo o Bosni jačoj, pismenijoj, tradicionalno utemeljitijoj i državnijoj od genocidne tvorevine Kraljevine SHS.
To bi otvorilo još neka pitanja , koja bi gorila i zborila o Bosanskoj državnosti. No, nećemo.
Pametnim je dovoljna istorijska činjenica da gospodska Bosna u ovim ili malo širim granicama postoji od 8 vijeka i tu su temelji njene državnosti.
Zavnobih je samo udario temelje socijalističke BiH, i ništa više.
Isto kao što su fašističke falange pokušale udariti žig zla na nevinost Bosne , jer kao život kreće od njih.
Ne , nikako , ostaće upamćeni da od njih kreće zlo, krv, ubijenje , pljačka i porobljavanje vlastitih naroda.
Tako vam stvari stoje, pučanstvo ili rajo draga , htjeli vi to prihvatiti ili ne.
Što bi poete konstatovale Nebeski zapis:
-Bosna je zemlja Božije milosti.
U prevodu :
-Bog je Silan i Mudar,
a Bosna je, divna mila i ktomu prkosna od sna, kao i njen sin Bogumil , Bosanac.
Bila jednom jedna Jugoslavija. Nesrećna kćerka , brižna majka i divna pra, praunuka.
Rodili je partizani i Mašal Tito.
Ona nama brižna majka 46 godina bila. Nama i Bosni. A opet ona pra, praunuka Bosni bila.
A pra, pra baka , rekti, da prostiš ista ona; prkosna i snena ;ktomu šarena k'o najsajnije maglice.
I Jugoslavija i Bosna kost u grlu zvijeri i bludnici uvijek bili.Jugoslaviju troje njene djece,tri zvijeri raskomadaše. Bosnu su silovali i klali ali njenu čednost i ljepotu ne spoznaše i ništa joj ne mogaše.
No danas nam ne idu ružne riječi od ruku,pa ne možemo nastaviti u tom pravcu.Osrnavili bi domovine.
Mi nismo skloni davati prostora umotvorinama drugih da govore u naše ime; ma koliki oni umjetnici bili.
Danas smo mo napravili izutetak ,i uglavnom ćutali;zbog sjećanja na ubijenu nam domovinu Jugoslaviju;i darova koju je ona poklonila Bosni.
Vidjeli ste ipak nismo tugovali.Mi smo slavili i sjećali se kroz pjesme drugih koje su poklonjene našoj divnoj domovini .Pjesme koje su bile dio naših života i mladosti.
I pogađaju u sridu: To su naše domovine. Mi ih volimo i u srcu svome nosimo. Njihove ljepota, čestitost i dobrota je san koji snijemo. Taj san nas snaži da istrajemo u ljubavi i takarli životu koji nam drugi pogane
Mogli bi smo sjećanja nizati dalje,danima .Ali takva sjećanja su i lijepa i bolna.
Lijepa,jer su sjećanja naša i mi ih sa ljubavlju prenosimo na Bosnu, domovinu naše stvarnosti.
Bolna jer se moramo vraćati u stvarnost koja je mnogo ružnija nego ona koju smo u ubijenoj domovini imali.
Nismo nostalgičari,kako bi neki neupućeni i zluradi pomislili.Samo se držimo činjenica i stvarnosti naše date prošlosti.
Bosna je uvijek naš izbor bila,još od Kulina bana i njegovih predaka, i prije 1878.godine,i međuvremenu do 1995. i do kraja naših života.
Još istinitije;ona je odabrala nas,dala nam život i bremmenita naslijeđa duga desetine milenijuma. Ona je naša Modra rijeka vječna.
Nebo nam pokonilo čaroliju i puno ljubavi.U centar darova smjetilo je Bosnu zemlju svoje milosti i u njoj veloviti Grad čednosti.
Bosnu oduvijek nazivaju kolijevkom ili pupkom civilizacije. Ona to uistinu jeste. Bosna je zemlja na kojoj se prelamaju sva dešavanja svijeta , od davnina.To nije zbog toga što se nalazi na razmeđi istoka i zapada; razmeđi novih i starih civilizacija, orijenta i okcidenta.
Razmeđa u Boga nema. U Boga su dva istoka i dva zapada.Gdje god staneš tu je istok, gdje god se okreneš to je zapad.Razmeđa je stvorio čovjek.
Bosna nikad nije trebala razmeđa.To su joj nametali ljubomorni zli ljudi;zato što je u Boga samo jedna Bosna, divna mila,zemlja Božije milosti.
Bosna je jedan prelijepa , snena rajska livada pored vječne Modre rijeke.
Bosna je blagorodno i prozirno neba punog zvijezda,maglica i putanja koje zadivljuje. Bosancu ne trebao huble da vidi ljepotu neba i zviježđa.
Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.
Bosna je ona kiša što pada a sve miriše, sve oživi i ljubav i bol, i krik i suza, tajne velikodušnosti i patnji. I blagost i dobrota i plemenitost.
Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova.
Bosna je Modra rijeka i ona druga i sve njene blizanke. Čiste su, nevine i bistre. Svi one modrii srebreni velovi što lepršaju njenom usnulom ljepotom . To su izvori ljubavi i sreće. Nebo im daruje onu modro-zelenu umilnost, iskričavost sanja koju čovjek ne zaboravlja.
Bosna je jedna jedina snena šuma srebrenog sjaja; koja se prelijeva po blagim brdima s kraja na kraj , od Drine do Une , Save do ušća Neretve . Njom tiho žumori sevdah čežnju i glasa dertli damar.
Bosna su i blagorodne ravnice rumeno-zlaćanog sjaja što zbore bajke o plodnosti i dobroti.
Bosna su tratine i polja kojim šire se mirisi djevičanskih ljubičica, ljepota ljudskosti i smrti, ktomu uvijek su obasjena zalazećim sunčevim sjajom.
I more Bosansko je kao i Bosna maleno a veliko, toplo, slano i ljekovito.
Bosna je svojim ljudima utkala sebe i svoje darove. Zato je Bosna isto što i Bosanac. Zato je Bosna ono što Božjim čovjekom slovi.
To je samo djelić onoga što je Uzvišeni u svojoj neizmjernoj Dobroti i Milosti; Bosni darovao.
U srcu opijajuće predane ljubavi Zemlje Božje Milosti smjestio je : Grad čednosti – Palatu milosti – Dvor ljubavi -Bosna Saraj.
Djelići tih darove , ponekad brižno pretopljenih u snove, sanje i ljubav, iskre u tekstovima, crticama, pjesmama, humoru, bajkama, basnama i historiji i svemu onom što slijedi na ovoj stranici.
Nadamo se da smo bar nekog zainteresovali, možda razveseliti, ili čak rastužili. To nam je krajnji cilj.
Nažalost,izrekli smo i neke druge riječi koje možda neće biti toliko lijepe i svidljive, nježne i blage ;već škrte, opore, ironične, reske ali iskrene i bez mržnje. Riječi istine kao opomena svijetu koji razumije, a kao podsmijeh, prezir , ogorčenost i prijetnja zlu i onima koji ga tvore.
Sve riječi na ovim stranicama su zapisane u prijašnjim, a nastale su kao svjedočanstva potomaka onih koji Bosnu doživljavaju onakvu kako ona jeste: Zemlju Božje Milosti i svoju domovinu.
Napisano nije predstavljeno po vremenskom, hronološkom, tematskom, uzročno-posljedničnom niti „lirskom“ redosljedu. Nije zagarantovan ni kvalitetu jednake razine. Kvantitet je skoro neiscrpan, garantuje šarolikost – za svakog ponešto.
Nekad je govor biti izravan, nekad neizravan, nekad pomiješan. Nekad je govor u jednini, nekad u množini, nekad pomiješano.Nekad je tekst biti razvučen i usporen, nekad kratak i ubrzan, nekad zakukuljen-zamumuljen, zavisno od raspoloženja riječi i teksta.
Upamtite i bez zamjerki:
„Autori nisu bitni. Oni su odlučili da ispišu svoje misli, bilo to neočekivanom čitaocu pravo ili ne.“
Na nove pravopise, riječnike i jezičke smicalice ne posvećujemo previše pažnje jer ga kroje neznalice i maloumnici , koji ne dozvoljavaju prirodni tok jezika. Neznalice koje nemaju Bosanskog bila. Maloumnici kojima je Bosna strana. Mi pišemo govorom Bosanca koji nije razmeđen. Naš govor je govor stećaka i Bogu milih ljudi. Naše riječi su Bosanske.
Naši ogledi su eklektički i dosta laički, ali zato izuzetno istorijski, filozofski, naučni i istiniti. greške su moguće, ispravke slijede.
U Bosni i šire naš govor se može sasvim jasno čitati i razumjeti.
Vjerodostojnost zapisanog nije sporna, samo će je neko prihvatiti, a neko odbaciti.
Za sada u ubuduće ,neki će nas mrzjeti, neki neće. Nekima će pucati prsluci. Neko će nam vjerovati,neko neće. Bićemo hvaljeni i kuđeni. Sve to i nije važno.
Svi tekstovi su povezani i međusobno se isprepliću.To će biti vidljivije ako uspijemo da predstavimo prvih pet-šest tisuća i nešto pride stranica.Te stranice su du dijelovi Knjiga o Bosni Zemlji Božije milosti, Sarajevu Gradu Čednosti i Modroj rijeki. Sedmoknjižje koje će se rascvejtavati,dio po dio. Ako Bog Milostivi bode zadovoljan nama i našim riječima.
Nizovi slika pričaju priču vezanu za tekst.Kada su slike vezane za muziku,ponekad imaju biografska ili simbolična značenja. Uzročno zročno posljedična veza.
Mi jednostavno moramo izreći ono što mislimo.Odmah i sad. Ne smijemo dozvoliti da ikad više, neko drugi govore u naše ime. Ti drugi govore bezočne laži i siju zlo.
Bosna to više ne može podnijeti.
Reći će se:“Puna im usta Bosne.“
Mi njima. “Okrenite se oko sebe,pa pogledajte, pa opet pogledajte oko sebe i gledajte.
Šta će te vidjeti?
Samo ljepotu i sjaj, blagost i blagorodnost.Nestaće riječi, ublijediće oči,a nećete se moći nagledati ljepote Bosne. Da se skupe sve vaše riječi, neće moći opisati blagodati Zemlje Božje Milosti.
To je naučno – historijska realnost u kojoj je kao što znate (ili ne) sve relativno, dualno, ponekad višeznačno.
Realnost u kojoj je jedina singularnost Bog Milosti i Ljubavi.
Sretan ti jedan od rođendana Mila Domovino
( Tekst je obuhvatio i godišnjicu postojanja stranice. Oprostićete. Stranica se identifikovala sa našim viđenjem Bosne , od iskona do danas.)
Ovo nebo nad namaBosna zemlja Božije milosti sanjaSarajevo Grad čednostiModra rijeka
Ovo nebo nad nama, puno je poklonjene milosti . dobote i ljubavi Bosni Zemlji Božije milosti , Sarajevu Gradu čednosti i Modroj rijeki snene mladosti.
Plavetnilom zadivljujuće milosti okupana je zemlja naša. To je boja čudoređa i sna. Bog milostivi je tom ljepotom daravao svoju Bosnu zemlju Božije milosti. U Bosni sniju dobri ljudi ,Bogu mili i Sarajevo Grad čednosti.
Bosna je ova, i snena i čista i posna, i rosna i divna i mila. Svu djecu dobrog srca ona voli, i svoju i tuđu. Mnogo nježnosti i ljepote u toj Zemlji i Gradu imade. Tu muzika,Modra rijeka snena i ljubav sve je. Htjeli bi ih dijeliti i pružati ruke svima.
Bosna je zemlja boli i tuge; i mnogo, previše nestajanja. Žao nam, njene darove mnogi ne žele da prime. Život i smrt, ljubav i ne ljubav, radost i tuga, nježnost i nerazumnost su neumitnosti što preplitanjem vode na putanje zvijezda i maglica, od kojih Univerzum nove svijetove gradi.
U Bosni zemlji Božije milosti su uklesane priče, zapisi i pismeni o tim ljepotama i ljubavima koje u Bosni i Sarajevu vriju. Ima i onih drugih priča koje su tužne i ne baš lijepe ,ali u mislima stoje. Iskrene su i istinite u svojoj čestitosti i vapaju.
Upozoravaju me da Makova Modra rijeka i rijeke koje sam ja u njoj prepoznao ,nisu iste rijeke. Kažu, Makova, prava hita ka Jadranskom moru ,moje ,krive , brode na sve strane, najčešće ka Bosni.
Tada se zamislim i snebivam , poželim nešto reči, ali odmahnem rukom , slegnem ramenima: Ljudi su vrlo često nerazumni , ili barem strani.
Geografija,toponimi,aromosfera ,vrijeme i prostor uopšte nisu bitni za Modru rijeku. Ona je sve to. Pride ljudi.Bosanski.
Modra rijeka je : izvor iza sedam iza osam , da Bosna zemlje Božje Milosti plovi, zajedno sa njom,
ona je tisuće godina duboka cvjetna svježina , Sarajeva Grada čednosti – plavo modro pojilište časnog Bogumilog naroda .
Modra rijeka je ono što častan čovjek sam odabere. Ona je put kojim život hodi. Ona je nestvarno proljeće.
Ona je sunce i ljubav. Ona je moja ljubav, miris smilja i moj dom.
Od kada sam upoznao Makovu Modru rijeku , ja sam je čvrsto prigrlio , u duši odredio njen bitak , ne želeći ubiti njenu mističnost i samoniklost.
Odredio sam da ona bude i rijeka po kojoj se jedna zemlja zove.
I pogriješio?
Ne priznajem da me je zavarao stih : Tisuć ljeta duboka je… Iako, tačno toliko vremena zemlja Bosna po prvom zapisu postoji, to je prejednostavna šifra da bi se otkrila tajna Modre rijeke.
Svi tumače i rastaču Modru rijeku i pokušavaju da joj daju odrednice i smjerove.
Moja baba,majčina majka,prečasna i prelijepa duša, Milostiva u svojoj uzvišenosti ,da joj Milostivi podari rajske đardine, mi je neposredno pred smrt otkrila jednu svoju tajnu:
„Za Kuran , Svete knjige i istinu ti nije potreban vodič i tumač. Svaki čovjek svoju tajnu i svoje breme ima i želi da se toga riješi, da to nekom drugom proda ili o grbaču okači. To može svakog skrenuti sa pravog puta. Moj ti je savjet , Kuran i Svete knjige u osami, u tišini čitaj, proučavaj ako ga ne umiješ učiti. Čitaj ih polako i tiho,ni glasno, ni nijemo, već od srca nježno i razgovjetno.
Bog je milostiv i prašta. Ako si dobar i iskren upotpunit će ti dušu i sve ćeš razumjeti. Istina će se sama pojaviti.Drugačije to ne ide.“
Poslušao sam je. Dugo sam lutao. Još duže mi je trebalo mi je da shvatim. A onda odjednom krvavi rat je počeo i sve je polako leglo na svoje mjesto. Nestalo je bjelila iz očiju, čepova iz ušiju, bujice presahlih riječi potekle.
Da li je ta ista tajna zauvijek vezala Mak Dizdara, njegovu poeziju, stećke i Modru rijeku,za Bosnu?
Meni se čini da je i Mak Dizdar ”teško” razumio sam sebe. Toliko je zaronio u Modru rijeku, toliko se zakopao u stećke tragajući za dušama voljenih bića, izgubljenih u paklu jasenovačkih kama, pa se osamio u svojim lutanjima.
Doduše , malo ga je i država za koju se borio, a radi čije slobode izgubio najmilije, odgurnula u stranu ,
jer :
Tragajući za majkom i sestrom , tražeći odgovore zašto i zašto , počeo je tragati za onom drevnom izgubljenom Bosnom , koju su svi napustili i ubijali ,sa jedinom željom , njenog nestajanja.
Mak je spoznao da se Bosna nikad nije dala, većme je većom postajala, krijući svoju čednost ,i ljepotu, milost i snenost, od skrnavitelja,silovatelja i ubica.
Ostavštine je svoje prenosila preko Kamenih spavača i svoje djece Bosanaca .
Mak je pošao od Bosni bliskih Krstjana , odlutao do stare Grčke i Orijenta, da bi se vratio Bosni, stečcima i Modroj rijeci.
U njima je našao Mir. Nadamo se.
Možda i neke odgovore. Tko da zna?
“Stećak je za mene ono što nije za druge,
ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli
ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ,
jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh,
jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život,
jest prošlost, ali jeste i budućnost.”
Podizao je velove i zvjezdanu prašinu sa Kamenih spavača. Dok je hodio ,umivao se mirisnom rosom bosanskih livada. I začuđen, vidio je da se ona prelijeva u tisuće modrozelenih boja žuboreći istinu širom bosanskog dunjaluka.
I očaran njenim ljepotama, vidio je da ona umiva dunjaluk svoj,. da skuplja suze pučanina i pretvara se u Modre rijeke , što miju bol Bosne,majke njihove.
Mak je čeprkao i djelić po djelić prenosio okamenjenu prošlost, u svoje teške i ponekad gorke riječi, kao pouku i poruku za budućnost. Teške i gorke, jer je njegova mladost takva, jer je prošlost Bosne takva,j jer je svaki dan , negdje , širom svijeta takav.
Mak skoro nikad nije dopustio da ga bol vodi. Tako ga odgojila majka, Bosna i porodica.
U Bosninoj ljepoti nema bola,samo prkosa i sna , stećaka i Modrih rijeka. Ktomu planina i gradova nalik njima , što vješto kriju bol.
Takav je Mak Dizdar bio .
Malo “težak” i nepopustljiv ,često vrlo strog do nerazumljivosti, ali iskren i neponovljiv, i jer se bojao svoga grijeha u porodičnoj tragediji.
I nije želio , nikako nije htio biti tumač ljudima. On je želio biti samo svjedok, i postao je jedan od Kamenih spavača.
Da li je htio poručiti da ljudima ne trebaju tumači? Da se oslone na Svete knjige . stećke i Modre rijeke, jer oni su duša Bosne.
Tko da zna?
Svjesnost ;
samoproglašeni tumači Bosne i Bosanskog bića su plaćenici, a plaćenici ništa dobro , ni mudro ne nose ,
ga tjera da ponekad muči kad treba vrisnuti, a opet nekako mirno, tiho ,staloženo i veoma glasno vrišti.
Oni drugi su plaćeni da kažu ono što pišu, a to nije Bosnina istina. Zato su laž i istina uvijek na suprotnim stranama.
Ima i časnih izuzetaka, koji iz ljubavi prema riječi i istini od Bosne ništa ne traže.
Ne traže ni da ih razumijete. Očekuju da ćete sami naći svoj put i prepoznati riječ istine.
Prošle su decenije, eoni , a u meni još uvijek leži mistika u neponovljivosti Kamenog spavača i Modre rijeke. Ili Modrih rijeka. I Bosne zemlje Božije milosti.
“Tko je ona,gdje je ona,zašto je ona,nikto ne zna, al je znano u Bosni je tma i tmuša neprobolna…”
Kao što je Jason modre rijeke prebrodio , tako će ih i Kameni svjedoci opet ponovo spojiti,
jer valja nama preko rijeke.
A nad Bosnom kao uvijek behara miris Božije milosti.
Dopisano:
Mehmedalija Mak Dizdar 17. oktobar 1917. Stolac – 14. juli 1971. Sarajevo Rođen je u staroj muslimanskoj porodici kao sin Muharema i Nezire (rođene Babović). Izgubio oca u šestoj godini. Imao je sestru Refiku i starijeg brata Hamida . Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracionom logoru Jasenovac, kao rezultat svojevrsne osvete ustaša Dizdaru zbog njegove neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja . (I izvor)
Njgov brat Hamid je zbog ilegalnog rada uhićen je od ustaškog prijekog suda ali je pobjegao iz Sarajeva. Nakon toga njegova majka Nazira (rođ. Babović) i sestra Šefika su odvedene u Jasenovac i tamo ubijene od ustaša. (II izvor).
Dvije interpretacije povoda tagičnog završetka dvije žene.
Zar zlu treba povod? Ni Hamid ni Mak se nikad nisu oporavili od porodične tragedije. Hamid je tavorio i zgasio svoju neospornu knjižvenu vrijednost. U inat ustašama , Hamid se proglasio srbinom,
i gle , morbidne li “slučajnosti” , Hrvati Maka svojataju kao hrvatskog pjesnika , Bošnjaci kao bošnjačkog, Srbi kao srpskog , valjde po bratu ,
a Mak unatoč,uprkos i u inat svima njima , umro kao Bosanac ,potomak bogumila,davno prije novokomponovanog Bošnjaštva.
Bosnu oduvijek nazivaju kolijevkom ili pupkom civilizacije. Ona to uistinu jeste. Bosna je zemlja na kojoj se prelamaju sva dešavanja svijeta , od davnina.To nije zbog toga što se nalazi na razmeđi istoka i zapada; razmeđi novih i starih civilizacija, orijenta i okcidenta.
Razmeđa u Boga nema. U Boga su dva istoka i dva zapada.Gdje god staneš tu je istok, gdje god se okreneš to je zapad.Razmeđa je stvorio čovjek.
Bosna nikad nije trebala razmeđa.To su joj nametali ljubomorni zli ljudi;zato što je u Boga samo jedna Bosna, divna mila,zemlja Božije milosti.
Bosna je blagorodno i prozirno neba punog zvijezda,maglica i putanja koje zadivljuje. Bosancu ne trebao huble da vidi ljepotu neba i zviježđa.
Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.
Bosna je ona kiša što pada a sve miriše, sve oživi i ljubav i bol, i krik i suza, tajne velikodušnosti i patnji. I blagost i dobrota i plemenitost.
Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova.
Bosna je ona Modra rijeka i ona druga i sve njene blizanke. Čiste su, nevine i bistre. Svi one modrii srebreni velovi što lepršaju njenom usnulom ljepotom . To su izvori ljubavi i sreće. Nebo im daruje onu modro-zelenu umilnost, iskričavost sanja koju čovjek ne zaboravlja.
Bosna je jedna jedina snena šuma srebrenog sjaja; koja se prelijeva po blagim brdima s kraja na kraj Bosne. Njom tiho žumori sevdah čežnju.
Bosna su i blagorodne ravnice rumeno-zlaćanog sjaja što zbore bajke o plodnosti i dobroti.
Bosna su tratine i polja kojim šire se mirisi djevičanskih ljubičica, ljepota ljudskosti i smrti, ktomu uvijek su obasjena zalazećim sunčevim sjajom.
I more Bosansko je kao i Bosna maleno a veliko, toplo, slano i ljekovito.
Bosna je svojim ljudima utkala sebe i svoje darove. Zato je Bosna isto što i Bosanac. Zato je Bosna ono što Božjim čovjekom slovi.
To je samo djelić onoga što je Uzvišeni u svojoj neizmjernoj Dobroti i Milosti; Bosni darovao.
U srcu opijajuće predane ljubavi Zemlje Božje Milosti smjestio je : Grad čednosti – Palatu milosti – Dvor ljubavi -Bosna Saraj.
Djelići tih darove , ponekad brižno pretopljenih u snove, sanje i ljubav, iskre u tekstovima, crticama, pjesmama, humoru, bajkama, basnama i historiji i svemu onom što slijedi na ovoj stranici.
Nadamo se da smo bar nekog zainteresovali, možda razveseliti, ili čak rastužili. To nam je krajnji cilj.
Nažalost,izrekli smo i neke druge riječi koje možda neće biti toliko lijepe i svidljive, nježne i blage ;već škrte, opore, ironične, reske ali iskrene i bez mržnje. Riječi istine kao opomena svijetu koji razumije, a kao podsmijeh, prezir , ogorčenost i prijetnja zlu i onima koji ga tvore.
Sve riječi na ovim stranicama su zapisane u prijašnjim, a nastale su kao svjedočanstva potomaka onih koji Bosnu doživljavaju onakvu kako ona jeste: Zemlju Božje Milosti i svoju domovinu.
Napisano nije predstavljeno po vremenskom, hronološkom, tematskom, uzročno-posljedničnom niti „lirskom“ redosljedu. Nije zagarantovan ni kvalitetu jednake razine. Kvantitet je skoro neiscrpan, garantuje šarolikost – za svakog ponešto.
Nekad je govor biti izravan, nekad neizravan, nekad pomiješan. Nekad je govor u jednini, nekad u množini, nekad pomiješano.Nekad je tekst biti razvučen i usporen, nekad kratak i ubrzan, nekad zakukuljen-zamumuljen, zavisno od raspoloženja riječi i teksta.
Upamtite i bez zamjerki:
„Autori nisu bitni. Oni su odlučili da ispišu svoje misli, bilo to neočekivanom čitaocu pravo ili ne.“
Na nove pravopise, riječnike i jezičke smicalice ne posvećujemo previše pažnje jer ga kroje neznalice i maloumnici , koji ne dozvoljavaju prirodni tok jezika. Neznalice koje nemaju Bosanskog bila. Maloumnici kojima je Bosna strana. Mi pišemo govorom Bosanca koji nije razmeđen. Naš govor je govor stećaka i Bogu milih ljudi. Naše riječi su Bosanske.
Naši ogledi su eklektički i dosta laički, ali zato izuzetno istorijski, filozofski, naučni i istiniti. greške su moguće, ispravke slijede.
U Bosni i šire naš govor se može sasvim jasno čitati i razumjeti.
Vjerodostojnost zapisanog nije sporna, samo će je neko prihvatiti, a neko odbaciti.
Za sada u ubuduće ,neki će nas mrzjeti, neki neće. Nekima će pucati prsluci. Neko će nam vjerovati,neko neće. Bićemo hvaljeni i kuđeni. Sve to i nije važno.
Svi tekstovi su povezani i međusobno se isprepliću.To će biti vidljivije ako uspijemo da predstavimo prvih pet-šest tisuća i nešto pride stranica.Te stranice su du dijelovi Knjiga o Bosni Zemlji Božije milosti, Sarajevu Gradu Čednosti i Modroj rijeki. Sedmoknjižje koje će se rascvejtavati,dio po dio. Ako Bog Milostivi bode zadovoljan nama i našim riječima.
Nizovi slika pričaju priču vezanu za tekst.Kada su slike vezane za muziku,ponekad imaju biografska ili simbolična značenja. Uzročno zročno posljedična veza.
Mi jednostavno moramo izreći ono što mislimo.Odmah i sad. Ne smijemo dozvoliti da ikad više, neko drugi govore u naše ime. Ti drugi govore bezočne laži i siju zlo.
Bosna to više ne može podnijeti.
Reći će se:“Puna im usta Bosne.“
Mi njima. “Okrenite se oko sebe,pa pogledajte, pa opet pogledajte oko sebe i gledajte.
Šta će te vidjeti?
Samo ljepotu i sjaj, blagost i blagorodnost.Nestaće riječi, ublijediće oči,a nećete se moći nagledati ljepote Bosne. Da se skupe sve vaše riječi, neće moći opisati blagodati Zemlje Božje Milosti.
To je naučno – historijska realnost u kojoj je kao što znate (ili ne) sve relativno, dualno, ponekad višeznačno.
Realnost u kojoj je jedina singularnost Bog Milosti i Ljubavi.
( Tekst je obuhvatio i godišnjicu postojanja stranice. Oprostićete. Stranica se identifikovala sa našim viđenjem Bosne , od iskona do danas.)
Grad čednosti Čežnja Bosna zemlja Božije milosti sanjaLivade pored modre rijeke
Bibliotekarstvo i arhivistika , odnosne biblioteke i arhivi , uz muzeje i galerije , su posredstvom njihovih drevnih čuvara , kroz vijekove što prolaze , postali nijemi svjedoci koji poput monumentalnih stećaka i monolitnih građevina jasno i glasno, svejdoče o životu, kulturi , umjetnosti i drugim značajkama sveukupnosti života na određenom prostoru.
Sarajevo , Grad Čednosti , je jedina prava svjetska metropola humanizma, multikonfesionalnosti, multietičnosti, multirasnosti … , zasnovanih na izvornim uzansama Božanskih principa odnosa u jednoj velikoj zajednici.
Multi predispozicije Sarajeva , kroz razvoj grada protokom vremena se najbolje ogledaju u dostupnoj i sačuvanoj bibliotekartskoj, arhivskoj , muzejskoj i galerijskoj građi.
Kao svaki grad i Sarajevo je živi organizam koji radi, raste i diše svim onim specifičnim karakteristikama živih bića. I ima svoje zapretene tajne i ljepote , skrivene daleko od očiju javnosti.
U tim zanemarenim institucijama postoje ljudi koji čuvaju blaga sa kojim šira javnost ima manje mogućnosti dodire i prepoznavanja bila vlastite sredine. Ti posebni ljudi žive osjećajući puls grada i vremena kome pripadju; u svom radu prepoznaju i povezuju sveukupnost odnosa prošlosti i sadašnjosti .
Zahvaljujući njima , uprkos nerazumjevanju i zanemarivanju, povremeno na dnevnu svjetlost isplivaju bogatstva i svjedočanstva o nepoznatim ili malo poznatim historiografskim detaljima iz perioda raznih datosti.
Jedan od njih je Velid Jerlagić , uposlenik Istorijskog arhiva Sarajevo , veliki entuzijsta i zaljubljenik u svoj grad, vremena bivša i buduća i posao koji obavlja.
Zahvaljujući BHRT , ciklusu Nova avantiura, izlaganjem Velida Jerlagića je predsatavljen je jezgroviti i sveobuhvatni kartografski prikaz kodirane / mapirane slika geografske stvarnosti Sarajevo od austrougarskih do današnjih vremena, sa implikacijama na duboku prošlost od postannja našeg lijepog Grada.
Izražavajući duboku zahvalnost na nadahnutoj prezentaciji date teme , možemo dodati:
Carstva , osvajači i ugnjetači , mapiranti i kartografi kartama su propali i nestali. Vrijeme ih je pregazilo i nestalo.
Sarajevo , Grad Čednosti i Bosne zemlje Božije milosti , zahvaljujući Božijoj ljubavi i dalje persistiraju u svojoj iskonskoj ljepoti i umilnosti ,unatoč pokušajimazlih hordi da ih zbrišu sa karte zemaljske.
Elizabeta Kotromanić , bosanska princeza, rođena je u 1339. kao kći bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i poljske princeze Elizabete od Piast, iz dinastije koja je vladala Poljskom. Ubijena je 16.01. 1387.
Elizabeta od Bosne (u engleskoj literaturi Elisabeth of Bosnia, u poljskoj Elizabeta Bosniazka) je bila:
-kraljica vladar Mađarske,Poljske i Hrvatske najveceg i najuticajnijeg kraljevstva Evrope XIV stoljeća.
Prema nekim historičarima Elizabeta je bila jedino preživjelo dijete svojih roditelja.
Drugi vjeruju da je celjska grofica Katarina bila Elizabetina sestra.Mnogi ,nezavisni izvori potvrđuju ovaj drugi navod.
Njen prvi rodjak je bio i Tvrtko I, budući kralj Bosne.
Kao mlada bosanska princeza boravila je takodje na ugarskom dvoru. Zaprosio ju je ugarski kralj Ludovik I.
Prije ju je zaprosio srpski car Dušan ,koji je trazio za miraz podrucje oko Hercegovine, ali je bosanski ban odbio tu ponudu.
Čuj molim Dušan Slinić vehti ,očeubica da ženi njjegovu krasoticu za sina.Ne ide to tako.To bi bilo poniženje.
Mi zabrzali malo.Da usporimo i da se stabilnije vratimo ljepotici, počećemo štorijom ( par citata ) iz historijskih zapisa Mavra Orbini ,gdje se spominje bosanska princeza Elizabeta, potonja ugarsko-poljska kraljica:
” Stjepan Dušan Slinić stupi u Bosnu, tobože da banu bosanskom Stjepanu II Kotromaniću, Humsku zemlju otme, i povede 30.000 konjanika i 30.000 pješaka – silu strahovitu – te poče Bosnu nemilo harati i plijeniti, neprastajuć nit dvoru banovu, koji se bijaše odbio u planine da Dušana dočeka.
Vlada Dubrovačka i Mletačka htjedoše posredovati, ali bez koristi! Dušan je zahtjevao da mu ban dade Humsku zemlju, – i priplemenitu Elizabetu od 13 godina, ili bar nju samu ; a ban ništa nije dao – tako mu je silu prezirao!
– Dušan se vrati u Srbiju preko Dubrovnika, u Bosni ništa ne opravivši.
– Mati ugarskog kralja Ludovika, čuvsi za izvanrednu mudrost i ljepotu kćeri banove, zamoli bana da joj ju u dvor dade. a da ce ju ona kao vlastitu kćer držati; to ban odbije; što ona videći dođe u Usoru, i poruči po bana, te ga najiskrenije za istu milost zamoli, obećajući i kuneći mu se da će ju ona najsjajnije udati, kao sto to dolikuje tako izvanrednom stvoru “promettendo, e guirando di maritaria nobilissimamente, come giá conveniva un par suo.”
Poslije dužeg oklijevanja, ban joj želju ispuni, i ona krasnu Elizabetu odvede.
– Tri godine poslije, umre žena Ludovika, i on vjenča lijepu Elizabetu.
-Tad poruči da mu ban punac dodje na veselje, i taj se zaputi, ali na putu umre (sto je bilo za Bosnu velika sreca, jer da bude umro u Ugarskoj, ostala bih Bosna u tisucu zamršajah!)
Naslijedi ga ban Tvrtko, te i ovoga Ludovik pozove, da se sa stričevkom razveseli. Tvrtko s odličnom pratnjom dodje…”
Trinaestogodišnje dijete odlazi u stranu ,nepoznatu zemlju,dvor i društvo.Možete misliti te tuge i hladnoće.Ali očevi,pogotovu vladari su se tada morali slušati.
Tako se Elizabeta Kotromanić udala za ugarsko-poljskog kralja. Ona nije rodom zaostajala za ugarsko- poljskim kraljem. Oboje su poticali poticali od velikih familija Piast, Mecklenburga i Pomeranije.Bosanska plemenita krv je bila na cijeni na Evropskim dvorovima.
Nakon sklapanja braka, međutim, otkriveno je da su kralj i kraljica rođaci u četvrtom koljenu preko jednog poljskog vojvode, zbog čega je papino odobrenje braka bilo neophodno za njegovu valjanost. Papa je izdao nalog za odobrenje braka i time priznao njegovu valjanost, unatoč tome što se to protivilo crkvenom zakonu.
U braku s Ludovikom, bilo je sedamnaest godina neplodnosti.A onda je 1370.-tih rodila je tri kćerke, zaredom :Katarina, Marija i Jadviga. Najstarija, Katarina (rođena 1370. godine), umrla s osam godina. Dvije mlađe kćerke koje su nadživjele roditelje bile su Marija (rođena 1371. godine) i Jadviga (rođena 1373. godine).
Kad je Elizabetin suprug kralj Ludovik I umro, ona postaje kraljica vladar velikog kraljevstva, uključujući područje Hrvatska i Dalmacije koje su bile dio Ugarske monarhije.
Moderni historičari je opisaju kao tešku ženu, dok su je njeni savremenici smatrali učinkovitom, ali i nemilosrdnim političarom koja je koristila političke spletke kako bi zaštitila interese svojih kćerki-nasljednica kraljevstava, Marije i Jadvige.
Ljubomornici zaboravljaju njenu anđeosku ljepotu,profinjenost,sanezibilnost ,izobraženost ,lingvinističku raznolikost i poznavanje historijskog-kauzalnog slijeda vrijednosta.
Skoro svi zaboravljaju neke životne stvari koje su je moigle odrediti kao ličnost.
Elizabeta od Bosne, smrcu njenog supruga ugarskog kralja, postaje de-facto Vladar Kraljevstvom Ugarske-Poljske pod kojima je bila i Hrvatska.Vladarica najvećeg carstva u Evropi.
Kao dijete odvedena iz doma u strani i surovi svijet.Otac joj umire a da je nikad nije vidio poslije odlaku.Za majku nemamo podataka.
Čitav njen svijet su bile njene kćerke.Ona je bila glavna lavica na tuđoj teritoriji,koja je morara da štiti kćeri,a zaštitnika nema.Oko nje sve sami krvoločni lalovi koji čekaju samo trenutak nepažnje.
Elisabeta Kotromanic je bila u isto vrijeme samohrana majka i žena-vladar koja je efikasno i suvereno vladala jednim od najvećih evropskih kraljevstva tog vremena.
Iako je Elizabeta ubijena nakon što je zarobljena od strane pobunjenika, ona je uspjela odbraniti prava njezinih kćerki na Krunu.
Nakon Elisabetine smrti nijedna žena nije vladala ugarskim kraljevstvom do Marije Terezija od Austrije (1740-1780), sto je je 400 godina kasnije.
Elisabeta od Bosne je bila kraljica Ugarske pune 34 godine! Normalno je da se mnogima nije sviđalo stijeg vladarke porijeklom iz jedne plemenite ,male zemlje ,kao što je Bosna.
Život Elizabete Bosanske je tako buran i pun obrata da se jednostavno ne može sagledati iz jednog letimičnog pregleda.
Da, trovala je i ubijala. Iako nema dokaza ,vjerovatno jeste.Da ima vatikan bi je spalio.Ako ni zbog čega,ono radi preuzimanja i realizacije njihovih ideja.Takva je bila moda.Svi su učili od Vatikana.
Charles Durazzo ,kralj napulja upada u Mađarsku 1385 i oduzima krunu, te su Elizabeta i Maria bile prisiljene da prisustvuju njegovoj krunidbi.
Vladavina je bila kratkjotrajna.
Elizabeta je pokazivala lažne prijateljske osjećaje za Karla Durazzo, dok se njegova svita nije vratila u Napulj. On ostao je bespomoćan. Elizabeta je djelovala trenutno.
Pozvala ga u posjet u jeduj od svojih palača, gdje Karlo Durazzo biva izboden u njezinoj nazočnosti. Napad se dogodio 39 dana nakon njegove krunidbe. Tako je Elizabeta uspjela vratiti krunu svojoj kcerki Mariji.
No to je ne čini ništa lošijom od drugih.Zakon Vatikanske đungle nalaže ubij da ne budeš ubijen.Jedino se tako moglo vladati u hrišćanskom svijetu.
Kraljica Ugarske,Poljske i Hrvatske Elizabeti Kotromanić/ Elisabeth of Bosnia/ Elizabeta Bosniazka je bila jedna od najznačajnijih žena u svjetskoj povijesti. O njoj bi trebalo pisati tomove knjiga.Neki drugi put ćemo se javiti barem sa esejom o našoj Divi,čiju ličnost historičari, istoričari,povjesničari potcjenju.Uglavnom tendenciozno.
Hroničari je svode na jednu nemuštu rečenicu .
A smrt?
Elizabeta je s kćerkom odlučila krenuti u Hrvatsku,obići dio svog i kćerkinog kraljevstva.Tamo ih je otela grupa ljubomornih plemića, koji su se željeli osvetiti za smrt kralja Karla. Dvije kraljice su bile odvedene na obalu Jadrana, u Novigrad blizu Zadra. Elizabeta je 16. januara 1387. godine, na zahtjev Karlove udovice Margarete, zadavljena pred očima svoje kćerke. (Prvi izvor).
Bila je tajno sahranjena u Crkvi svetog Krševana. Na treću godišnjicu smrti, njeno tijelo je prevezeno u Székesfehérvár.
A kćerka Marija?
Majka lavica Elizabeta ,prije smrti uspjeva prokrijumčariti plan za oslobadjanje Mlečanima. ali biva zadavljena po nalogu hrvatskog plemića Ivana od Paližna.(Drugi izvor).
Trupe Marijinog supruga Sigismunda izbavljaju Mariju iz zarobljeništva, ubrzo nakon što joj je majka Elizabeta ubijena.
Oslobadjanje se desilo iz pomoc bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanica (Elizabetinog stricevica s kim je odrasla). Za svoje ućešče u događaju Tvrtko je dobio pocasno zvanje gradjanina Venecije.
A kćerka Jadviga (Hedviga) je postala voljena i blažena Poljska kraljica.
I Marija i Jedviga su dostojne kćerke svoje uzvišene majke.
