Bosnu oduvijek nazivaju kolijevkom ili pupkom civilizacije. Ona to uistinu jeste.

Bosna je zemlja na kojoj se prelamaju sva dešavanja svijeta , od davnina.To nije zbog toga što se nalazi na razmeđi istoka i zapada; razmeđi novih i starih civilizacija, orijenta i okcidenta.

Razmeđa u Boga nema. U Boga su dva istoka i dva zapada.Gdje god staneš tu je istok, gdje god se okreneš to je zapad.Razmeđa je stvorio čovjek.

Bosna nikad nije trebala razmeđa.To su joj nametali ljubomorni zli ljudi; zato što je u Boga samo jedna Bosna.

Bosna divna mila,zemlja Božije milosti.

Bosna je blagorodno i prozirno neba punog zvijezda,maglica i putanja koje zadivljuje. Bosancu ne trebao huble da vidi ljepotu neba i zviježđa.

Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.

Bosna je ona kiša što pada , a sve miriše. Sve oživi i ljubav i bol, i krik i suza, tajne velikodušnosti i patnji. I blagost i dobrota i plemenitost.

Bosna je snijeg koji ne pada , već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova.

Bosna je ona Modra rijeka i ona druga i sve njene blizanke.

Čiste su, nevine i bistre. Svi one modrii srebreni velovi što lepršaju Bosninom  usnulom ljepotom . To su izvori ljubavi i sreće. Nebo im daruje onu modro-zelenu umilnost, iskričavost sanja koju čovjek ne zaboravlja.

Bosna je jedna jedina snena šuma srebrenog sjaja; koja se prelijeva po blagim brdima s kraja na kraj Zemlje Božije milosti.

Njom tiho žumori sevdah čežnju.

Bosna su i  blagorodne ravnice rumeno-zlaćanog sjaja što zbore bajke o plodnosti i dobroti.

Bosna su tratine i polja kojim  se šire  mirisi djevičanskih ljubičica, ljepota ljudskosti i smrti, ktomu uvijek su obasjena zalazećim sunčevim sjajom.

I more Bosansko je kao i Bosna maleno a veliko, toplo, slano i ljekovito.

Bosna je  svojim ljudima utkala sebe i svoje darove.

Zato je Bosna isto što i Bosanac.

Zato je Bosna ono što Božjim čovjekom slovi.

To je samo djelić onoga što je Uzvišeni u svojoj neizmjernoj Dobroti i Milosti; Bosni darovao.

U srcu opijajuće predane ljubavi Zemlje Božje Milosti smjestio je : Grad čednosti – Palatu milosti – Dvor ljubavi -Bosna Saraj.

Djelići tih darove , ponekad brižno pretopljenih u snove, sanje i ljubav, zaiskriće u tekstovima, crticama, pjesmama, humoru, bajkama, basnama i historiji i svemu onom što slijedi na ovoj stranici.

Neke od tih djelova ćemo pokušati spojiti u neke ozbiljnije književne izraze. Za to nam treba vaša podrška. Nadamo se da će bar nešto zainteresovati, možda razveseliti, ili čak rastužiti eventualnog posjetioca. To nam je krajnji cilj.

Nažalost, biće izrečene i neke druge riječi koje možda neće biti toliko lijepe i svidljive,  nježne i blage ; već škrte,  opore,  ironične,  reske ali iskrene i bez mržnje.  Riječi istine kao opomena svijetu koji razumije, a kao podsmijeh, prezir , ogorčenost i prijetnja zlu i onima koji ga tvore.

Sve riječi na ovim stranicama su zapisane u prijašnjim, a nastale su kao svjedočanstva potomaka onih koji Bosnu doživljavaju onakvu kako ona jeste: Zemlju Božje Milosti i svoju domovinu.

Napisano neće biti predstavljeno po vremenskom, hronološkom, tematskom, uzročno-posljedničnom niti „lirskom“ redosljedu. Ne garantujemo ni kvalitetu jednake razine. Kvantitet je skoro neiscrpan, garantuje šarolikost – za svakog ponešto.

Nekad će govor biti izravan, nekad neizravan, nekad pomiješan. Nekad će govor biti u jednini, nekad u množini, nekad pomiješano.Nekad će tekst biti razvučen i usporen, nekad kratak i ubrzan, nekad zakukuljen-zamumuljen, zavisno od raspoloženja riječi i teksta.

Upamtite i bez zamjerki:

„Autori nisu bitni. Oni su odlučili da ispišu svoje misli, bilo to neočekivanom čitaocu pravo
ili ne.“

Na nove pravopise, riječnike i jezičke smicalice nećemo posvetiti previše pažnje jer ga kroje neznalice i maloumnici koji ne dozvoljavaju prirodni tok jezika. Neznalice koje nemaju Bosanskog bila. Maloumnici kojima je Bosna strana. Mi pišemo govorom Bosanca koji nije razmeđen. Naš govor je govor stećaka i Bogu milih ljudi. Naše riječi su Bosanske.

Naši ogledi biće eklektički i dosta laički, ali zato izuzetno istorijski, filozofski, naučni i istiniti. greške su moguće, ispravke slijede.

U Bosni i šire naš govor će se moći sasvim jasno čitati i razumjeti.

Vjerodostojnost zapisanog neće biti sporna, samo će je neko prihvatiti, a neko odbaciti.

Neki će nas mrzjeti, neki neće. Nekima će pucati prsluci. Neko će nam vjerovati,neko neće. Bićemo hvaljeni i kuđeni. Sve to i nije važno.

Svi tekstovi su povezani i međusobno se isprepliću.To će biti vidljivije  ako uspijemo da predstavimo prvih tisuću i nešto stranica.Te stranice su Knjiga prva p sedmoknjižj koje će se rascvejtavati,dio po dio. Ako Bog Milostivi bode zadovoljan nama i našim riječima.

Nizovi slika pričaju priču vezanu za tekst.Kada su slike vezane za muziku,ponekad imaju biografska ili simbolična značenja,uzročno posljedična veza.

Mi jednostavno moramo izreći ono što mislimo.Odmah i sad. Ne smijemo dozvoliti da ikad više drugi govore u naše ime.Ti drugi govore bezočne laži i siju zlo.

Bosna to više ne može podnijeti.

Reći će se:“Puna im usta Bosne.“

Mi njima. “Okrenite se oko sebe,pa pogledajte, pa opet pogledajte oko sebe i gledajte.

Šta će te vidjeti?

Samo ljepotu i sjaj, blagost i blagorodnost.Nestaće riječi, ublijediće oči,a nećete se moći nagledati ljepote Bosne. Da se skupe sve vaše riječi, neće moći opisati blagodati Zemlje Božje Milosti.

To je naučno – historijska realnost u kojoj je kao što znate (ili ne) sve relativno, dualno, ponekad višeznačno.

Realnost u kojoj je jedina singularnost Bog Milosti i Ljubavi.

Aleksa Šantić (27. maj 1868. Mostar – 2. februar 1924. Mostar, Bosna i Hercegovina) je bio uz Mak Dizdara najveći i najproduktivniji  bosanskohercegovački pjesnik. Povezao je svojim djelom idejne i pjesničke težnje književne tradicije i nove epohe modernizma, kojoj je pripadao. Prvu pjesmu objavio je 1886, a prvu zbirku pjesama 1891. godine.

To su relevantni podaci  sa kojima će se svi složiti.Ostale biografske crtice o životu pjesnika Alekse Šantića će se razlikovati od biografa do biografa,od kritičara do kritičara,simpatizera ili nesimpatizera.

Svi će pričati o Šantiću,svi će se trpati u mit o Šantiću , bez obzira da li su njihove riječi istinite,iskrene i ljudske,ili su samo proizvod nekih ličnih animoziteta i kompleksa,ili naloga dnevne politike. Neki će pokušati da doktoriraju na Šantiću,ali ga neće moći istjerati iz Bosne,kao što je to vehta Razija Lagumđija učinila Meši Selimoviću.

Nas ne interesuju tračevi i rekla kazala.Ne interesuje nas ni „pamet novijeg doba“.Ponajmanje našu pažnju zavređuje političko blaćenje ili glorifikacija lika Alekse Šantića.

Nas interesuje Aleksa Šantić pjesnik i ostavština koju je dao.Bogata je to kula.U toj kuli ima po nešto za svakog iskrenog zaljubljenika u poetiku i ljepotu,  u Mostar i Bosnu.Svako razmišljanje mimo toga je  toboparalitička glupost.

Da,označiće Aleksu maloumnikom,autistom i mjesečarem, koji ne može da zapamti rečenicu ili ne može da završi osnovne škole.

Gospodo vi koji ste školovani i takve mu pogrde darujete ,napišite bar jednu jedinu pjesmu ,koja bi  kao Šantićeva poezija nostila miris đula,šadrvana i ljubavi kojom vaskolika Bosna odiše.

Gospodo vi koji u svakoj riječi dlaku tražite ,pogledajte da se  u vašem oku nije sajkrila  šuma od koje ne vidite ljepotu probeharale alice,šum Neretve, miris Bosanskog neba i nevinosti.

Gospodo,vi koji nacionalizam u svakoj riječi tražite,zavirite u svoja srca i pogledajte koliko otrova u njimu kola.

Reći će da su ga srpski savremenici pogradno zvali Aljo, a to je  zbog njegovog kosmopolitizma i htjenjima zajedništva.Neki neuki zubati ljudi će mu pripisivati ncionalizam,koji oni u srcu poput ljute guje gaje.

Nama ne smeta ako neko kaže da je srbin,hrvat ili bošnjak.To je njihovo pravo. Dopustite vi nama da nudemo Bosanci.

Gospodo zavirite u leksikone poezije i provjerite koji je balknaski pjesnik bio plodniji i rječitiji od Alekse Šantića.

Samo jedan ga je prevazišao dubinom riječi,a to je Mak Dizdar. Ali Mak je tragalac za za korjenima i iskonom.

Šantić to nije. Šantić je pripadao epohi kada Bosna nije bila Bosanska. Tragovi Turaka su bili još snažni.Austrougare nije interesovala Bosna i njen narod , već samo demonstracija sile – velesile.

Šantić je bio Bosanac pravoslavac ,koga su svim silama nastojali da uvuku u ralje srpskog nacuionalizma.Za to su bili zaduženi Garašaninovi velikosrbi Jovan Dućić i Svetozar Ćorović. Oni su svojim nacionalističkim kandžama za grkljan ščepali nervička Šantića ,ali on se nije dao.

On je želio biti samo Bosanski pravoslavac i ništa više. Od dvojca je i krenula sva priča o Šantićevim „ umnim“ ispadima . Zloba i ljubomora, na poetu koji je pisao tako lako i onako kako to oni nisu umjeli.Oni su bili ograničeni,zaslijepljeni i koristoljubljivi.Dučić je mrzio ljepote žena i ljudi  i mirise  Mostara, koje Šantić iz svoje duše prelijevao u svoju poeziju. Ćorovićeva djela Stojan Mutikaša i Zulumćar su autobiografska.Šantić je   je pjevao o ljubavi,svijetu u kojem se svjetlost neba ogleda u ljepoti žene i krajolika mostarskog.

Šantić se uvijek  zaljubljivao u žene. U muslimanku, u katolkinju,  u pravoslavku i u sve žene i djevojčice svijeta. Svaka žena je djevojčica i svaka djevojčica je žena.Oni koji ne poznaju ljubav i žene ,ne mogu to ni spoznati, ni prepoznati.Njihove prljave misli ih vode pedofiliji.

Koliko je samo ljubavi u njegovim pjesmama.Koliko dunjalučkih ljepota ostavljeno kao testament naraštajima koji slijede.

Mi nikad ne letimo za razmišljanjima: šta je pjesni htio da kaže , već za onim šta je kazao. A kod Alekse Šantića ima mnogo toga rečenog.Mnogo je tu ljubavi i ljepote. Da, tu  u njegovim pjesmama obitavaju žene od krvi i mesa,koje vole samo one koje njihove srce hoće. On se ne stidi priznati odbacivanja.

Dobro, bila su to patrijahalna vremena, u kome đule i jorgovani bijeli nisu smjeli svoju ljubav tek tako poklanjati.Ako vidite prelijepu dvanaestogodišnju djevojčicu, vi znate da će ona , koliko sutra, postati prekrasna žena.Ona neće smjeti da vas voli.Ako ste poeta vi će te napisati pjesmu o toj nedostižnoj ljepoti, jer ona to zaslužuje.

A u Mostaru je svaka pristojnija porodica imala  šadrvan i nemojmo mu zamjeriti ,ako je ponekda zastao da se napije hladne vode i nauživa mirisa đula i behara, baci pogled na neko uzdrhtalo djevojče, iako to nije smio.

Šantiće je odrastao,njegov  Mostar se mjenjao ,ljudi su odlazili i nestajali.Neke nove rugobe su se spuštale na kaldrmu , noseći na prtinama svojih opanaka  prange i gusle.

Bilo je sve teže biti Bosanac.Bosanske pravoslavce,muslimane i katolike su silom, mitom, strahom i mržnjom htjeli da pretvore u nešto, čega  u Bosni nikad nije bilo.Sudarivši se sa zlom mnogi su bježali na istok, dosta njih na Zapad.

Šantića jer to boljelo i on je ostajao usamljenik.Vremena njegovih ljubavi su prošla.Žar     polako gasne. Ostaje prostor samo za sjećanje i elegije. Sve je manje svjetlosti ,a sve više socijalne zebnje  u njegovoj poeziji.

On ne kaže ostajte ovdje srbine,bošnjače ili hrvatu.On to pjeva dobrom čovjeku Bosancu, koji napušta svoju milu zemlju ,majku Bosnu. Aleksa Šantić nikada nije bježao od svoje Bosne i svoga Mostara.

Svjetlucava modrina Neretve je zarobila njegovu dušu i um. Otuda u njegovim stihovima lebdi poneki narodni zvuk.Otrgnuo je od zaborava neke riječi narodnog pjesnika, ubacio ih u svoje stihove i vjenčao ih sa vječnošću.

Anka Tomlinović mu je srce poklonila.Nisu mu dali da je voli.

On je svoju dušu darovao Zorki Šolini.Kaćiperka ju je prezrela.

Mlađahna Emina Sofić  je prekasno rođena pa je njena ljepota bila dostatna samo za divljenje i poeziju.

Tri žene,tri paralele koje se sjeku u beskonačnosti. Tri je neparan broj i znamo da ne može biti sretan,jer harmonija leži u parovima.Nesretni Šantić nikako da nađe svoj par.

Ipak to su tri ljubavi na kojima pjesnik može graditi svoje svijetove poetike i ljubavne lirike.