Mi se trudimo da budemo što jasniji i da imamo što manje grešaka.
Znamo, ne može se sve predvidjeti.Potkrade se neka greška ili komentar ,koji se može dvojako tumačiti i može povrijediti ili rastužiti ljude koje ne želimo povrijediti
Iz dubine srca se izvinjavamo svim onim vjernicima koji iskreno i pošteno ispovjedaju čistu vjeru našeg zajedničkih praočeva Abrahama(Ibrahima ) ,kao što su to činili i Mojsije (Musa a.), Isus (Isa ) i Muhamed a.s.
Nijednog momenta nam nije palo na pamet da povrijedimo njihova osjećanja i vjerovanje.
Svi zapisi koji dođu iz naših pera a koji se odnose na religiju je prvenstveno obračun sa religijskom oligarhijom svih religija. Jer te pučanske krvopije, zaradi ličnih interesa,a u svrhu sticanja vlasti i moći, su skrenuli sa pravog i jedinog Božjeg puta i duboko ogrezli u sve ono što je samo po sebi suprotnost korjenima istinskog vjerovanja u Boga Jedinog.
To su oni koji sebe deklarišu kao „mojsijevci, isusovci,muhamedanci,budisti..“ koji svojim djelom i naukom odbacuju ili zanemaruju pravu i iskrenu Abrahamovu (Ibrahimovu) vjeru.I vjerozakone Božijih pomazanika koji su ga naslijedili
Ako uporedimo riječi i djela Abrahama, Mojsija,Isusa,Muhameda i riječi i djela njihovih tzv.sljadbenika, uočićemo nepromostivu razliku,totalno mimoilaženje.
Zašto?U ime čega?
U ime tužnog i bijednog ponavljanja historije; ne one istorije za koju stari latini kažu da je učiteljica života, nego historija krvi i bola.
Historia est magistra vitae.Kakva oridinarna glupost?!
Kako,kad i koga je to istorija naučila? Da je učiteljica života ,zar bi se se svako malo historija ponavljala?Ne samo tužna i bijedna već užasnija,krvoločnija,katastrofalnija i tragičnija.
E’ da ,historija bi mogla biti učiteljica života ,ali samo pod uslovom da smogne hrabrosti ,znanja i umijeća da se oslobodi balasti svih onih Mojsijevih,Isusovih,Muhamedovih sveštenika koji svjesno u ime ovozemaljske moći ,slave i bogatstva iskrivljiju i zanemaruju osnove pravog Božjeg učenja.
Mi okušavamo progovoriti u ime svih onih koji to nisu,ne mogu i neće moći učiniti jer im nije dozvoljeno ili su jednostavno pobijeni.
Zapravo, sva naše pisanja je molba da se zamisle svi oni kojima je Jedan Jedini Vječni Milosrdni Bog u srcu.Od njih oprost molimo.
Na plaži dva su djeteta , djeovjčica i dječak , dvije grliuce male. Dječak i tujinka se miluju i ljube.tada nije bila njegov život. kansije će je on tako i proljećem zvati : jer je otipla , tek tako. Prije odlaska , za sva vremena svoju je ljubav njemu darovala.
Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze.Nikog nema , sami su , tišina ih spaja. Plavetni krajolik ih smiruje i bodri.
Mjesec se nasred neba zaustavio. Sramežljivo jedan prozračni oblačić pred okulare stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece , diljem dunjaluka , svašta , nešto nestašno rade. Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga, a i ako imaju dalek je . Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.
Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.
Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.
Blesan je zatečen , ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.
-Đe me nađe? – konta on.
Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti , sjeti se SuljeSolomona, neki mu rod ko biva dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:
– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.
-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.
-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah!
-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.
– Hoću malena moja , ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.
Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali tragove slađahnih aktera.
Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Bio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah .
Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.
Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.
” – A šta je sevdah pitala me djevočica mila , što se nenadano međ’ oblake skrila?!
Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili , kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.
Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.
Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakare.
Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah , koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.
Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.
Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.
To je dio sevdaha: poetika i snovi.
Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.
Šta je sevdah ? Teško je za objasniti.
Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…
Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.
O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.
Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.
Samo u Bosni zemlji Božije milosti se plodi sevdah . Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.
Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti Bosne zemlje milooti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.
Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila , tanka ko njaka dlaka , dohaka zlom insanu.
Umiralo se onako, polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoje srce izdala.
Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu sofri i sofri mezetluka i pića, kao predjelo sevdahu i ljubavi.
Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba. I jošte meraci, crven fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.
Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.
Sevdah su sve one mirijade dragih – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Ljiljane , Vesne i naša proljeća, Anabel Lee i Ane Snjegine, Johanne , Hanke, Šošone, grlica, klinki i vrapčića svih naših ljeta , iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, Dijane , iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princem, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane naših bajkovitih jeseni, djevojčica naših ćednih zimskih krajolika Meme la Bella , Taise , Senke, Vlaste, Bisere , jedne Meri . Sevdah tuguje i za nedodirom klinke Pjaf, Margite , Velike Besi, Bili H. , Janis, princeze Dajana …
Nabrajanje nam uvijek ne ide od ruke, ponekad nešto zaboravimo, ispustimo; ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.
Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati ; neke i ne smijemo , nek mirom sniju..
Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.
Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.
Najčešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :
Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.
Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine Bosanskg bića, ali i podneblja.
Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.
Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.
Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno, mirisno i modro zeleno.
Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke , Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj saraj Dvora teče.
Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo –Grad Čednosti.
Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnicu svoju.
Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.
Pa ti draga, milo moje traži i nađi definiciju sevdaha.
I zapamti : sevdah i ljubav su ponekad gori i bolniji od mržnje.
Lome i biju , smaraju i slamaju, šamaraju i guše, na plač i krik tjeraju, ranjavaju i bole i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.
I upamti :
-Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još huđe biti zaljubljen u njih, kaže sevdah , koji kao savršeni duh obilazi i miluje kapidžuke i pendžere zaljubljenih ne bi li ih u takarli belaj uvalio .
Aleksa Šantić (27. maj 1868. Mostar – 2. februar 1924. Mostar, Bosna i Hercegovina) je bio uz Mak Dizdara najveći i najproduktivniji bosanskohercegovački pjesnik. Povezao je svojim djelom idejne i pjesničke težnje književne tradicije i nove epohe modernizma, kojoj je pripadao. Prvu pjesmu objavio je 1886, a prvu zbirku pjesama 1891. godine.
To su relevantni podaci sa kojima će se svi složiti.Ostale biografske crtice o životu pjesnika Alekse Šantića će se razlikovati od biografa do biografa,od kritičara do kritičara,simpatizera ili nesimpatizera.
Svi će pričati o Šantiću,svi će se trpati u mit o Šantiću , bez obzira da li su njihove riječi istinite,iskrene i ljudske,ili su samo proizvod nekih ličnih animoziteta i kompleksa,ili naloga dnevne politike. Neki će pokušati da doktoriraju na Šantiću,ali ga neće moći istjerati iz Bosne,kao što je to vehta Razija Lagumđija učinila Meši Selimoviću.
Nas ne interesuju tračevi i rekla kazala.Ne interesuje nas ni „pamet novijeg doba“.Ponajmanje našu pažnju zavređuje političko blaćenje ili glorifikacija lika Alekse Šantića.
Nas interesuje Aleksa Šantić pjesnik i ostavština koju je dao.Bogata je to kula.U toj kuli ima po nešto za svakog iskrenog zaljubljenika u poetiku i ljepotu, u Mostar i Bosnu.Svako razmišljanje mimo toga je toboparalitička glupost.
Da,označiće Aleksu maloumnikom,autistom i mjesečarem, koji ne može da zapamti rečenicu ili ne može da završi osnovne škole.
Gospodo vi koji ste školovani i takve mu pogrde darujete ,napišite bar jednu jedinu pjesmu ,koja bi kao Šantićeva poezija nostila miris đula,šadrvana i ljubavi kojom vaskolika Bosna odiše.
Gospodo vi koji u svakoj riječi dlaku tražite ,pogledajte da se u vašem oku nije sajkrila šuma od koje ne vidite ljepotu probeharale alice,šum Neretve, miris Bosanskog neba i nevinosti.
Gospodo,vi koji nacionalizam u svakoj riječi tražite,zavirite u svoja srca i pogledajte koliko otrova u njimu kola.
Reći će da su ga srpski savremenici pogradno zvali Aljo, a to je zbog njegovog kosmopolitizma i htjenjima zajedništva.Neki neuki zubati ljudi će mu pripisivati ncionalizam,koji oni u srcu poput ljute guje gaje.
Nama ne smeta ako neko kaže da je srbin,hrvat ili bošnjak.To je njihovo pravo. Dopustite vi nama da nudemo Bosanci.
Gospodo zavirite u leksikone poezije i provjerite koji je balknaski pjesnik bio plodniji i rječitiji od Alekse Šantića.
Samo jedan ga je prevazišao dubinom riječi,a to je Mak Dizdar. Ali Mak je tragalac za za korjenima i iskonom.
Šantić to nije. Šantić je pripadao epohi kada Bosna nije bila Bosanska. Tragovi Turaka su bili još snažni.Austrougare nije interesovala Bosna i njen narod , već samo demonstracija sile – velesile.
Šantić je bio Bosanac pravoslavac ,koga su svim silama nastojali da uvuku u ralje srpskog nacuionalizma.Za to su bili zaduženi Garašaninovi velikosrbi Jovan Dućić i Svetozar Ćorović. Oni su svojim nacionalističkim kandžama za grkljan ščepali nervička Šantića ,ali on se nije dao.
On je želio biti samo Bosanski pravoslavac i ništa više. Od dvojca je i krenula sva priča o Šantićevim „ umnim“ ispadima . Zloba i ljubomora, na poetu koji je pisao tako lako i onako kako to oni nisu umjeli.Oni su bili ograničeni,zaslijepljeni i koristoljubljivi.Dučić je mrzio ljepote žena i ljudi i mirise Mostara, koje Šantić iz svoje duše prelijevao u svoju poeziju. Ćorovićeva djela Stojan Mutikaša i Zulumćar su autobiografska.Šantić je je pjevao o ljubavi,svijetu u kojem se svjetlost neba ogleda u ljepoti žene i krajolika mostarskog.
Šantić se uvijek zaljubljivao u žene. U muslimanku, u katolkinju, u pravoslavku i u sve žene i djevojčice svijeta. Svaka žena je djevojčica i svaka djevojčica je žena.Oni koji ne poznaju ljubav i žene ,ne mogu to ni spoznati, ni prepoznati.Njihove prljave misli ih vode pedofiliji.
Koliko je samo ljubavi u njegovim pjesmama.Koliko dunjalučkih ljepota ostavljeno kao testament naraštajima koji slijede.
Mi nikad ne letimo za razmišljanjima: šta je pjesni htio da kaže , već za onim šta je kazao. A kod Alekse Šantića ima mnogo toga rečenog.Mnogo je tu ljubavi i ljepote. Da, tu u njegovim pjesmama obitavaju žene od krvi i mesa,koje vole samo one koje njihove srce hoće. On se ne stidi priznati odbacivanja.
Dobro, bila su to patrijahalna vremena, u kome đule i jorgovani bijeli nisu smjeli svoju ljubav tek tako poklanjati.Ako vidite prelijepu dvanaestogodišnju djevojčicu, vi znate da će ona , koliko sutra, postati prekrasna žena.Ona neće smjeti da vas voli.Ako ste poeta vi će te napisati pjesmu o toj nedostižnoj ljepoti, jer ona to zaslužuje.
A u Mostaru je svaka pristojnija porodica imala šadrvan i nemojmo mu zamjeriti ,ako je ponekda zastao da se napije hladne vode i nauživa mirisa đula i behara, baci pogled na neko uzdrhtalo djevojče, iako to nije smio.
Šantiće je odrastao,njegov Mostar se mjenjao ,ljudi su odlazili i nestajali.Neke nove rugobe su se spuštale na kaldrmu , noseći na prtinama svojih opanaka prange i gusle.
Bilo je sve teže biti Bosanac.Bosanske pravoslavce,muslimane i katolike su silom, mitom, strahom i mržnjom htjeli da pretvore u nešto, čega u Bosni nikad nije bilo.Sudarivši se sa zlom mnogi su bježali na istok, dosta njih na Zapad.
Šantića jer to boljelo i on je ostajao usamljenik.Vremena njegovih ljubavi su prošla.Žar polako gasne. Ostaje prostor samo za sjećanje i elegije. Sve je manje svjetlosti ,a sve više socijalne zebnje u njegovoj poeziji.
On ne kaže ostajte ovdje srbine,bošnjače ili hrvatu.On to pjeva dobrom čovjeku Bosancu, koji napušta svoju milu zemlju ,majku Bosnu. Aleksa Šantić nikada nije bježao od svoje Bosne i svoga Mostara.
Svjetlucava modrina Neretve je zarobila njegovu dušu i um. Otuda u njegovim stihovima lebdi poneki narodni zvuk.Otrgnuo je od zaborava neke riječi narodnog pjesnika, ubacio ih u svoje stihove i vjenčao ih sa vječnošću.
Anka Tomlinović mu je srce poklonila.Nisu mu dali da je voli.
On je svoju dušu darovao Zorki Šolini.Kaćiperka ju je prezrela.
Mlađahna Emina Sofić je prekasno rođena pa je njena ljepota bila dostatna samo za divljenje i poeziju.
Tri žene,tri paralele koje se sjeku u beskonačnosti. Tri je neparan broj i znamo da ne može biti sretan,jer harmonija leži u parovima.Nesretni Šantić nikako da nađe svoj par.
Ipak to su tri ljubavi na kojima pjesnik može graditi svoje svijetove poetike i ljubavne lirike.
Dođem sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.
On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.
Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.
Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je odnekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je , zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.
Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.
Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji, kožni tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.
Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.
Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.
Bluza je pala sa strane.
Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .
Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.
Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat i na kraju članke.
I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i da se polako povlači.
Napetosti skoro da i nema.
Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.
Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami i da uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.
I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše izranjati poslije sedmog dana.
Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on se trzno, na trenutak zamislio pa kaže:
– Nagost žene u ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.
Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti golog ženskog tijela.
Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.
Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:
– Dobro došla kući, mila moja.
Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla, ja mu uzvraćam.
– Bolje te našla, mili moj.
***
Tako vam to ide mile moje.
Još samo treba naći takvog blentoviju. Skoro da su izumrli.
Jedna divna žena Sveta Majka Tereza se pobunila protiv pobačaja, paganskog i Boghulnog običaja :
“U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno djete – i dijete mora umrijeti.”
Bila je poznata po tome ,da joj se vanjske stvari, van njene uzvišene misije nisu previše doticali. Ali kad bi nešto prevršilo mjeru, javila bi se. Čvrsto,odlučno i optužujuće. Bez okolišavanja.
Mi ne želimo biti siromašni i pridružujemo joj se u revoltu i pobuni.
Ljudi redovno ili neredovno idu u crkve,đamije,sinagoge ili neke druge Božije hramove.Mole se Bogu i skrušeno poguinju glave.Mnogi od njih su podmukle ubice za kojeg vjerska zajednica ne zna.Možda i zna ali šuti.
Ne ubijajte svoju djecu radi siromaštva.
Mi hranimo njih i vas:
zaista je njihovo ubijanje veliki grijeh.
( Kur'an , El-Isra 31. )
-20.13 “Ne Ubi. “( Stari zavjet Knjiga Druga – Izlazak – Deset zapovjesti)
18.16.Ali ih Isus dozva i reče:Pustite djecu neka dolaze meni, i ne branite im, je rje takvih kraljesvstvo Božije.17.U istinu vam kažem Ko ne primi kraljevstvo Božije kao malo dijete , neće ući u njega.
(Jevanđelje po Luki)
Oni kjoji ubijaju malu ,nerođenu dječicu su ubice najokorelije vrste. Oni ne dozvoljavaju da Božiji stvor ugleda svjetlost dana.
Kanonizovane religijske institucije su se vrlo tanko i blijedo branilo protiv institualizacije abortusa. Države su odobrile genocid na vlastitom populacijom.Brojka pobačajem ubijene djece će uskoro stići cifru od stotinjak miliona godišnje.Može se porediti sa ubijenim i nestalim u II svjetskom ratu.
Ljudi , vjernici da li se zapitate gdje će vam duša?
Ljudi ne shvataju da maleno biće u utrobi već diše,da prima Božiju milost i nauk.
Zločinci, neuki i nehajni ubijaju djetešce koje se iskrenom ljubavlju počelo vezivati za Boga Jedinog i Majku roditeljicu, možda i ubicu.
Svete riječi Isusove ( uzete iz Biblije,potvrđene Kuranom):
-Ubiti jedno biće je isto kao što je ubiti čitav svijet;
se ponajviše odnosi na ubitstva nerođene djece.
Ljudi nasavjesni i nesvjesni zante li šta je ljubav?
Bože Mili, to oni upravo sada ubijaju jedan cvjetak što nikad neće proputati.
Majko moja,to oni ovog trena po nepravdi ljudskoj strugaju djetešce što nikad neće gugutati i smijati se.
Sestrice moja, to oni sada nestaju malu bebicu, koja malom ručicom nikad neće pomilovati majčino ozareno lice.
Ljudi moji,neljiudi,prešli ste na klanje nerođene djece iz nekih bezbožnih strahova.
Ljudi Božiji,molimo vas zaustavite masakriranje nerođenih anđelćića.
Ničim se ne mogu opravdati ovi zločini.
Ubiti nerođeno dušicu je jedno od najmonstruoznijih djela koje je bolesni,zločinački um mogao smisliti.
Za ove zločine Nebo im neće ni suditi. Molitve se neće primiti i pokajanje je uzaludno.
Paklena vatra je ubicama odlučeno boravište.
Ljudi budite milostivi, kao vaš Bog Milosrdni.
Uzmite Stari zavjet,Novi zavjet,Kuran illi neku drugu Svetu knjigu i čitajte.
Sjetite se Abrahama/Ibrahima,Isusa/Ise ,Muhameda i svih drugih poslanika,
koji vam naukuju po tim knjigama.
Sjetite se šta vam se za djecu govori!
Sjetite se da imate djecu i koja su ljubav i radovanje!
Sjetite se i zaustavite bol i krik nerođenog djeteta!
Molimo vas,u ime Ljubavi Božije, dozvolite da djetešce malo udahne vazduh i zaplače.
Molimo vas da Božija nevinost usne prinese majčinom mlijeku i da sa smiješkom usnije.
Molimo vas ,učinite nešto,bol dječija , više na ovom svijetu ne može naći mjesto da boluje.
Molimo vas , radi vašeg dobra, nemojte biti saučesnici zla!
Vrijeme je iluzija stvorena u neukosti ljudskog uma. Na obzorju nema ni prostora jer ga ni osnovi kvantne i teorije relativiteta ne mogu definisati. Čak i vrlo upitno širenje univerzuma anulira datost vremena i prostora.
No , uprkos te nelogičnpsti , kada dođe rođendan navru uspomene poput vesele bujice nestašnog potočića ili milujućeg lahorca koji osvježava čudesnu bonacu ljubavi.
No, krenimo redom.
Ljudi su kao vremenske odrednice nabacili sate i još manje jedinice, pa dane, godine,desetljeća, vijekove, milenijume, eone… I prostor su , za divno ćudo(!?) obuhvatili mjernim jedinicama.
Osim biblijskih , malo ljudi doživi sto godina, odnosno jedan vijek. I sada bi malenkost, koja nekako uspije da namakne cifru blizu jednog stoljeća, trebala da razmišlja o milijardama godina i šta će biti ili šta bi bilo …i šta je bilo.
Ta praška sićušnija od mikrosekunde , se ne okrene, a već je poput tahiona nema. Ni u nepostojećem vremenu , još manje u iščezlom prostoru.
Neko bi reko jes ovi narator pametan ko konj kad zarovi glavu u zobnicu ili ko Muje kad konja kuje po mjesecu.
Napokon se dokopasmo Mjeseca!
A mjesec – sjajan i bajkovit. I vrlo romantiučan. Takav je i život. Mjesečeva bajka. Ako ga živiš. Tada se sakupi dovoljno uspomena da ih uvežeš u niz slika koje miluju srce i um, vlažeći oči i nježeći bila.
Sada , sveznajući narator u poslijednju godinu trećeg kvartala svoga bivstvovanja ograničenom jednim vijekom, uz Božiju milost još uvijek persistira.
Sedamdeset pet godina!
Neko bi rekao lijepe godine. Mnogo je tu otkinutih listova kalendara.A znamo kakvi su listovi kalendara – jedinstveni , obasjani svjetlošću, nacifrani , zavodljivi, opijajući … bajkoviti.
Međutim ,iz uma čovjeka koji život mjeri unazad ,sve se svelo na tu jednu jedinu – nepoznatu i neupozantu česticu : tahion.
No , ne mo'š ti život spengat, ni u prostoru, ni u vremenu. Jednostavno proleti brže od te najbrže nepostojeće ćestice.
Probajte , ukoliko mislite da ste toliko pametni, izračunati koja je to brzina kada život – konkretno 75 godina stane u vrijeme kraće od par misli ili slika.
Gledam sliku Mjesečeva bajka i zahvaljujem se Bogu Jedinom što mi je podario Ljubav i Milost da naberem znanje i umjeće da svoj život pretočim u par slika i nekoliko poetskih zapisa.
Hajd’ nećemo biti cjepidlake! Ima malo više od par slika i još više poetskih zapisa. No, ko mi kriv kad sam ljubavalju, dan za danom , skupljao uspomene, i pretakao ih u slike i riječi. Poklanjane i “kradene”. Ali i prelijepe. Jedinstvene.
Zbog iskrenosti , ljubavi i dobrote u bezgraničnom neuslovljenom darivanju svaka slijedeća je ljepša od prethodne.
Bože Mili koliko predivnih ženskih bića je svojom ljubavlju, ljepotom i dobrotom krasilo i odredilo moj život. Nikad neću moći naći dovoljno riječi da se zahvalim Tebi , a ni krasoticama.
No Ti znaš da u mome nježnom srcu živi vječna zahvalnost i neizbrisivo sjećanje .
Da! Da!
Život je Mjesečeva bajka.
Tajanstven. Blistav. Nadrealan. Kao tisuće iskrica koje svjetlucaju u Mjesečevoj čaroliji. Kao uzburkana Modra rijeka nošena plimnim valovima Božije milosti i ljubavi. Kao san koji bljesne i izgubi se , i opstaje u mglicama.
A u tom snu obitava tisuće novih snova. U svakom danu barem jedan san , mnogo dodira, još više zagrljaja i hejbet nježnosti.
Moj Bože Milostivi hvala na svakom dašku mog života i svoj neizmjernoj ljubavi, milosti, dobroti i ljepotama koje si mi darovao.
Sveznalica je , s Božijom pomoću , rođena dana kada me prvim udahnućem dunjačućke have trebala radovati nerođena kćerka .
Zauvijek ću joj biti neizmjerno zahvalan što mi je sjećanja , za tri mjeseca naše suncem obasjane tirkizne bajke , vraćala plemenitijim , jasnijim i cjelovitijim nego su ikad bila. Što mi je vratila slobodu i život , možnost da volim i obasjala me svojom dobrotom .
Nenadano je hrupnula u moj život , ispunila mene i Galeriju zadivljujućom svjetlošču i blagoslovljenom milinom . Kasnije spoznah da nam je Nebo poslalo . Htjedoh joj to reći , ali bješe kasno. Kako došla tako ošla! Puf ! Poput lahorca koji lebdi.
Tiho i lagano poput anđela smjernog osmjeha razgledala je slike . Popela se u galeriju Galerije . Kao nekom silom privučena zagledala se u sliku Boje i krugovi. Potom , tako jednostavno , tako prirodno i sigurno , kao da se od ezela vakta znamo , rekla :
– Ova slika je moja.
Dan prije nego će odlepršati ( normalno blentovija tu bježaniju nije predosjetila ) , kao slučajno zastade pred svojom slikom , zaboravivši da je u sudbinskoj ukupnosti galerije , svaka četvrta slika njena i sjetnim glasom , skrivajući pogled svečano objavi:
– Čuvajte mi Boju i krugove . Za vik vikova , moji su . Vrnuću se jednog umilnog i sunčanog avgustovskog dana .
I vratila se , da mi rane vida. Zaista je bio sunčan i prijatan trinaesti avgustovski dan.
Rekoh joj:
-Oh , ja tebe znam . Ti si jedna od sveznalica , što ne haju za vrijeme i nemire ljudskih srca i dolaze i odlaze kad misle da ih trebaju i ne trebaju . D'bro Dobro , nećemo se čuti . Recimo najtijekraće kazano :
-Ti si divna bijela djeva anđeoskog lika , što brodi kroz vrijeme i potrebitim ljubav dariva.
Ruka moja bi mogla ispisati tisuće čarobnih riječi o maestresi dove , muzike , plesa , lijepe riječi , umjetnosti i života . Ženi od ljepote , ljubavi , vjernosti, dobrote i boli. Roman bih ktome mogao sročiti o djetetu koje leprša poput anđela , što ljepotom , milošću i ljudskošću plijeni . Osjećam je sestrom , nježnu , požrtvovanu i plemenitu , anđela lakih krila labudice bijele , što nenadano dopliva u srca onih koji znaju šta je umjetnost , ljubav , milost , gracioznost i ljepota. I sve to , batalila i halalila , uglavnom , radi uzvišene i iskrene ljubavi prema Bogu , jer ona je iskonom pramajke mi Eve / Have i moja brižna i časna mati.
Kad god je sretnem ili ne sretnem , više srcem , blentavim i ludim , čujem ili slutim tihi glas koji me miluje :
-Ja došla , mili moj
U dobroti njenoj čini joj se da mnogo prijateljica i prijatelja ima . Ipak dijeli samo ono što je znano , jer čitav život kao da je svjetlost obasjavala i branila od zla njen umilni lik i njene lepršavu umjetničku nutrinu. Ali mnoge svoje misli o bolu , tajname zapretene , radosti i tuge vješto skriva .
I još dosta toga sam spoznao našim nesusretanjem , ili njenim bjegovima (da vam pravo rečem ) jer u mene se utkala . Ali , u nekim besanim noćima , u kojima je ona moja najbolja druga , kada me mjesec vodi nevinim putanjama u kojim nisam grlio i milovao , vrlo često mi na um padnuvaju tako prozaična pitanja tipa :
Zašto ?
A ja odgovore nijemim , jer ih ne znam.
Znaš to , jednoć , kad mi je vrlo sklisko , skoro pogibeljno , životu bilo , a ja nemoćan i zaleđen , eto ti nje . Ničim , ali sebi svojsrvenim sveznanjem i zvanjem izazvana , samo se , tek tako , pristavila:
” Ja došla :”
I osmjehom nježnim pomalo zabrinutim , pitanje uputila nebu :
-Kako ću ja to …moja ruka nikad muška gola leđa nije dotakla . daj mi snage i oprosti mi grijeh Bože milosti i Ljubavi
Dovom i ručicama svojim bijelim i nježnim dotaknu me i povi rane žive i krvave , svilenim koncima išarane . I lagano još , da ovi blentavi gluhač ne čuje , nervozno huknu i bismillu prozbori . Vjerovali ili ne , rak rane skoro u trenu zacijeliše . I drugi put je na slične rane usud nepozvanu navede . No , sada je već meštrica moga zdravlja i zavoja bila i nije mogla , nit je pogled krila.
Ako sam straha i imao , ova sestrica mila je svojom ljubavlju sve , namah , iscjelila i odagnala.
(Ne pitah je , da dijete ne preplašim : -A šta ćemo jube moja , sa ovom neprebolnom ranom u grudima , grumenom krvavim i ludim , što prijeti da se u kam pretvori? )
I kako je insan k'o plemeniti konjski hajvan ne bi zavolio ?
A jesam ! Iskreno i istinski , bezvremenski i beznadežno , petnaest mjeseci prije. ( No , to je za neko drugo pismenije . )
Moja najveća vrlina je što nisam znatiželjan , skoro nimalo i rijetko kad pitam. Uvijek sam vjerovao – ako mi je suđeno da znam , reći će mi se. A opet ponekad bih nešto nesuvislo pitao ( voliš li me i slične “tričarije ” ) , ali ne ide . Ne znam ja to . I tada bih htio da vrisnem , da pesnice stežem , ali ni to ne znam. Nikada nisam naučio .
A evo pet i po godina i sedamdeset i dva dana na mom srcu …i ona bi da mi molitvom rane liječi :
-Kako želite da dovim za vas?
Mahalaš samo što ne zausti ( ili zakuka ; da bidnem impresivniji , il se kaže ekspresivniji . A ća mu ga znan , kad mi je ko malom bekanu mozak smuntala , ko fišek košpica , natakaren naopako damare istumbala. ) :
-Dođi bona ne bila , ljepoto voljena , pa mi poljubcima rane liječi , umrijet ću ti nazdravo i na tašte , a da nisam tvoje rumen usne ljubio .
U sebi bolnom dušom nijemo umim – neću da je gubim i puštam poetu da joj zbori :
-Jedno nježno i milozvučno ja došla bi sve zaliječilo. Uz ono obavezno d'bro , d'bro baš si nerazuman mili moj.
I jopet , ta djevojčica , to sušto radovanje i dobrota , srcem mi se smijala i životu me učila :
-Ih, jašta bi , stisnite zube inšallah, tu sam ja, … ne brinite .
Vidjeh , ona je zube stisnula , jezik skoro pregrizla ( ” nije mi se učinilo ” ) , ali nije izustila ono mili moj, samo je dodala :
-Manite se patetike i zahvalite Bogu što ste dobro i što vam je dao kuveta da izvodite bijesne gliste.
A siguran sam da je i tada , kao i s prvine , kao i sada znala koliko i kako je volim i …
Više se zla ne bojim i ne brinem . Ona je uvijek tu . Inšallah
Eh , malena , malena !
Svaki zapis , kao i bajka mora naravoučenije dunjaluku iskantat.
I tako dođosmo do tvog imena kojim te jednom davno zamuhurah.
Sveznalica
Neobično , mistično , nestašno umno i pomalo intrigantno , krugovima i bojom prepleteno ime , koje miriše na tajanstvenost i uzvišenost , nauk i poetiku , nebesku širinu i putanje .
U brizi nedostajanja ponekad mi se čini da, ja u stvari , osim onih neizvjesnih i varljivih sjećanja što slutim , osjećanja koja ti bezuslovno darivam , o Tebi skoro ništa ne znam , milo moje .
Tko si Ti i, zašto si Ti , dijete milo , što ti ime nebom diše ?
Ili jednostavnije , po ( nezaobilaznom , univerzalnom i bezvremenom ) Maku :
” A kto je ta sta je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je ta
Sveznanka
Koju
Inom
Slove
Rekti “
*
A opet i opet istinu znam i zborim :
Milo moje ,
nikad nisam ni bolan ni tužan od kada te upoznah.
Čak sam dubokog ubjeđenja da nikad slobodniji i sretniji nisam bio.
Kao što vidiš i osjećaš moje djetinje srce je radosno i samo ljubav , radovanje i dobrotu sanja i pleše.
Ma džab – džabe ti je , voli ja tebe.
I ne pitaj koliko?
Zamisli , onako djetinje :
Okreneš se prema Suncu , široko , najšire raširi ruke i ispruži ih ka Nebu milostivom i iskonskom , nebu plavetnom Bosanskom , prošapćeš umilnim djetinjim glasom_
-Evo vl'ko te volim mili moj , navsegda.
Sretno Sveznalice , anđelu mili , čuvarice duše moje i nek ti Milostivi podari blagorodne đardine .
*
Aj , skoro zaboravih !
Iako nikako me smijem , tebi ću otkriti jednu veliku tajnu :
Smrt ne postoji jube moja . A ja , smotani i dobri , ćekaću i vječnost ako treba , da mi dođeš , ruku pružiš …
Znaš ono iskonsko : ruka u ruci , lijeva u desnoj ….
… a nad Sarajevom Gradom čednosti , u Bosni Zemlji Božije milosti , kraj vječne Modre rijeke , kao i uvijek nevino rose hiljade pahulja bijelih…
In memoriam godišnjice. Za neuke ljude su tužne , a ne bi trebale biti.
Velikom čovjeku Kemalu Montenu je jedanaesta godišnjica što nije među svojima, među nama , na ovom prelijepom Bosanskom dunjaluku.
Koliko je bitno što se niko nije sjetio da posjeti njegovo poslijednje počivalište.
Ni najbliži.
Nije naše da razmišljamo o tome.
Kemal Monteno ljudina bi se ljutio na ta prizmena razmišljanja.
Da je još uvijek među nama , na jučerašnji dan , skupio društvo Meleka i poeta , Jenis, Magi, Davora , Bodu , Đoku, Arsena , Vtini… i odveo ih u Miris dunja.
Ne bi mogao na Vrelo Bosne, umro je u nezgiodan čas , ali poetski u svom stilu. Hiljadu pahulja bijelih… jedne noći u decembru…
Pogriješio je malo, bio je 21, januar 2015. kada je rekao:
Umoran sam ti grade, Sarajevo ljubavi Moja i Bosno , Zemljo moja i ženo ljubavi jedina , moram malo počinuti.
Sklopio je oči , tiho , nježno i usnio. Kažu vidjeli su prelijepu svjetlost koja je poletjela ka nebu.
Takva je bila i muzika kojom nas je decenijama radovao.
Kao i njegova duša , znate onu Dušo moja ili onu o Lidiji.
Nevinost i dobrota prije svega.
Tiha , nježna , snena , prelijepa i svetlosna , vesela ili tužna , a ljubavna, uznosila je srca svih nas ka nebu.
Bilo bi tu svega , valja ova , ića i pića , i prije svega …
A šta ste vi mislili?
Ljubavi , žena i muzike.
Sve što je Kemal Monteno radio bilo je iz ljubavi.
Njegove se ljubavi znaju.
Sarajevo Grad čednosti, Modra rijeka naše mladosti, Bosna zemlja Božije milosti i Žena , to preidvno nebesko biće Žena, i ljudi svi ljudi bez iznimke.
Kada kažemo ljudi govorimo o ljudima, ne o onima koji to nisu.
Gledamo i ježimo se. Uzeo bi gitau u ruku pogledao u Pjevača, on bi mu klimnuo i čuli bi se zvuci…
Zvuci koji nas i danas nježe. Bole.
Takav vam je bio Kemica . Pjesnik i vjesnik ljubavi.
