Ljepota rubinovog predvečerja . okupanog mirisama ljeta , uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako, u tišini klize, ali ne pitajući um, raduju srce. I snovi samo trepere , kao nestašni leptir i na tren zastanu tamo gdje najviše boli.
Tada i Moja tišina sni.
Danas nam je milosni šarenko zastao u prelijepom ljetnom danu 1994. godinu, kada su našu Grlicu milu , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.
Htjedosmo o tom nebu i tuzi da pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, pa se ukočila i ne može da drži plajvaz.
A i suze nam liju. U mahali se to kaže ko godina. Ako znate šta to znači?
Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce kriv za Modru rijeku što iz očiju vrije .
Zaklonili ga oblaci. Ili da ne znamo zašto.
A opet, kada se sjetimo Nje, kako visoko uzdignute prelijepe glave,
Oprostite. zatečeni smo ljepotom popodnevne kiše i neba posutog “zmijama”, i nismo raspoloženi za pisanje.
Posmatramo i divimo se neizmjernoj Božijoj milosti koje dijeli nama neukim, jer se u dahu i ozonu osjeća rađanje novog života.
A misli , ko misli lete kroz prostor i vrijeme koji ne postoje i zaustavljaju se na našem prapočetku , Evi ženi fatalnoj i svemoćnoj i njenim kćerima , zbog kojih smo tu gdje jesmo.
I mahalaši , ko mahalaši sve misli prevode i podvode ka tisuć jednoj noći , u kojoj uvijek zaiskri ženina đardinska ljepota.
Zabezeknuti ljepotom koju mnijemo, čisto iz ljubomore , ne želimo je podjeliti sa vama , ipak odlučismo da vam posredstvom
Blekijevog mahalskog riječnika / pojmovnika
predstavimo dio tih razmišljanja.
anamo
tamo, eno onamo, onamo, blizu, tik, pri, uz , fig. vidljivo, gledaj, gledljivo iz blizine
( a bome mislima i iz najveće , kosmičke daljine)
ANAMO NEKA
Ona neka neidentifikovana – čarobna, ali i …, iz bliže ili dalje okoline.Sanjana i kuđena.Željena i sramoćena. Bez krivice ,vrlo često osuđivana na neke vrlo subjektivne , neuke i neumjesne percepcije.
Ona neka nije lice, nema čak ni glas. Ona je sve što izglasaju da jeste. Da ima lice i glas, verbalizirala bi tugu što njihove riječi ubijaju njih same.Jes kada bi se šalili!Ona je ona neka koja se sanja,poželjna i nedostižna.No , ima neukih koji sve vide pežorativnim pogledom.
Anamo neka je za razliku od Anamo one je ,možda, neodređenija, imenovana sa sigurne distance.Uglavnom nije u trenutnoj pogibelji, ali posredno ,preko Anamo one, u mahali, i njoj pripadaju svi njeni atributi, kao i neuništiv spomenik za sva vremena.
ANAMO ONA
Ona koje je blizu, uvijek tu, na vidiku; anamo mahalski izraz isključivo u pozitivnom, nježnom, blagom, očaravajuća i tepajućem ženska stvar, vagina:
Ona spava Ja konjLjetna ljubavProljeće u oblacima Svjetlost
U životu postoje prelijepe priče koje su zapisane , ali godinama zapretene u dnu nutrine , negdje ispod hipofize , persistiraju - skrivene od uma javnosti.
A onda dođe vrijeme da nježnost i ljepotu , kao stečak , kao svjedoka zapišemo u vremenu, koje polako hodi ka smiraju.
Marija Magdalena Krasotica spava.
Smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blista onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više im nije mjesto u ovozemaljskoj prolaznoj čekaonici.
Ona spava.
Nisu se vidjeli godinama. On Konj, kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg, kao da se nikad rastajali nisu. Položi joj mirisne ljubičice na uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Moli se, iako skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm…
A onda se sjeti da ga ona neće razumjeti i izusti molitvu na njihovom jeziku:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Kada je završio,čuje se riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već djeva milošću drevne ljetne ljubavi bremenita , koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni. On je strpljivo klečao , za ruku je držao i nastavio se tiho moliti. Molio, klečao i čekao.
Ona se budi.
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala . Malo sam umorna. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali zemljom , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i ljube. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo
I on joj je pričao. Gledao je radosnim ,nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .
I pričao …
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao za ruke . Ponekad bi je poljubio , u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Ljubavlju oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne divne prošlosti , jednog sna , jedne bajke koja još živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnosti.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav vječna . Godinama. Imali su svoj Ocean tišine i sna.
Kučica svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja, ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro. Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno svjetlosno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
“Svjetlost i tama su par.”
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci. Zapada velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše ih. Godinama je vladao nerazum i mrak. Nakon godina smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa , prozračna nevjesta, sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti . Volim te . I da , svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : – Amin , ostalo znate – i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje plavetnog oceana. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On leže kraj nje . Normalno, sa lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji je.
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke.
Ona spava.
On zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena , Hana Krasotica sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od djevuške te. Voljela je proljetno nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i oni nju. I njega sretnika . Očaran ljepotom njenom , sa njom je snivao najljepše snove i evo nudi joj svijet na dlanu.
Tugo moja , ona ne odgovara.
Ona spava.
Međutim , jedna prelijepa grlica ,kao malo ptiće nježno i polako izmili iz grudi njene vjenčanice. Veselo se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje, poljubac spušta i kroz otvoren prozor ka nebu prhnu.
U njihovom sjećanju biće zapisano da su se uzeli sedamanestog maja godine te.
Ona sada spava.
A on Konj je u jednom danu postao muž i udovac, sanjajući snove svog usnulog proljeća u oblacima.
Malena grlica nas je često napuštala. Onako kako to grlice rade. Samo prhnu, tiho, neprimjetno ,iznenada. Pa nam se vraćala nasmijana.
Nježno, blago, malkice umornijih krila. Mi bi je prigrlili udahnuli koji dašak nježnosti i iskrica što se ljubav zovu.
I tako tri puta.
A neparan broj, nije nikakav broj.
Priziva nesreću.
Poslijednji put kad nas je napustila, rekla je : neće se vratiti.
Kaže, bole je odlasci njeni ili rastanci naši. Da,upravo tako, i neka teška slutnja poput more je proganjala. Ne može da diše. Skoro da se u kam kameni pretvorila.
Sa svakim rastankom bol je nosila sve teža i jačala strahove djetinjstva. Bježeći od zla , snove je nama poklonila i još mnogo pregršti stihova i ljubavi sa svojih nejakih djevojačkih grudi.
Ono što nam nije mogla reći,u noćima dugim , bojeći se da bi nas moglo zaboljeti , kazivala nam je stihovima koje nam je poklanjala, ali i krala. Mi smo je neoprostivo voljeli. Nisu nam bili potrebni stihovi da je razumijemo. Dovoljna jedna gitara i par pjesama u đardinu ljubavi . To uvijek spaja dvije i dvije ruke, lijeve i desne.
A ona je pjesnikinja , riječima boji nebo ,mjesec, zvijezde i maglice. Ništa nam više nije tebalo. Osim vazduha, do kojeg grudi u zanosu , ponekad , teško stižu.
Stihovima je obogatila naš svijet i noći, duge i tople, kao sjaj srca njenog. Nadamo se da smo joj mi i Dvori podarili koju godinu predaha i ljepote, u njenom kružnom lutanju , koji se završavavao među slikama i bojama naših srca. Bojama ljubavi i snova . Drugačije ne umijemo.
Baš kada smo dogovarali novo viđenje, zlo je sve poremetilo. A zlo je bilo ono od čega je Tanjuška bježala , da bi se nama vraćala.
Nije mogla podnijeti zlo, a ono se uvuklo u njenu domovinu. Nije bila žena od parčića snova i dijeljenja. Njena domovina je bila ona velika ,divna majka Jugoslavija što ubiše je zlotvori , nečasni izdajnički kurvini sinovi, i raskomadaše ko pobiješnjele zvijeri.
Otišla je među Aboriđane, da tamo nevinost svoju traži. Možda je tražila i pticu, nalik sebi, koja nabijajući se na trn umire pjevajući .
Ostavivši nas , damar za pjesme je zagubila. Nije joj bilo do pjevanja. Mora da je je bolio odlazak ili rastanak naš. Sada,sasvim sve jedno je. Još uvijek smo se nadali susretu.
Tako vam je to sa snovima i ljubavlju. Nikad ne umiru.
Juraj Martinović će zapaziti da u poeziji poetese Tatjane Lukić preovladava izuzetno intelektualan pogled prema svijetu i životu , o posebno ka unutra.
Marko Vešović primjećuje da nas poezija Tatjane Lukić plijeni kao najfinija smjesa nevinosti i iskustva.
Oni su bili recezenti i vidjeli su samo njene stihove. Marko Vešović skoro da je otkrio iz čega izvire poezija Tatjane Lukić.
Zaboravili su da dvadeset petogodišnju djevojčicu srce muči i slama, a ona mu još sve odgovore ne zna reći.
Naša se poetese čas upušta u raspravu sa filozofima i malo starijim od sebe, a čas kao djevojčica nabraja čega se na ovom svijetu plaši i strahove zagrljajima lomi.
Da, sasvim je izvjesno, recezenti su zaboravili koliko je široka i krhka djevojačka duša.
Mi nismo. Prigrlili smo je . Zauvijek.
Deset godina u tujini ni stiha da nam baci , o zvjezdicama ili maglicama , nježnim sestricama. Shvatila je , bježeći od zvijeri ,tamo u tom stranom svijetu , ima puno krvoločnih dinga , otrovnica i svinja.
Mnijemo , riječ joj zapela u grlu; tamo gdje duša stanuje. Teško je disala, bolovala i plakala, dok su joj zemlju čerečili.
A onda je opet krenula rijeka stihova. Ali tuga je pritisla, učinila lakšom od balona i samo je prhnula i odletjela ka nebu. Mislimo da je shvatila da je svoju poetsku magiju ostavila u zemlji otaca i Sarajevu ; i da tamo , u tujini nema kome pjevati. Tamo živi neki hladan i užurban svijet.
Da li je mila naša, tamo negdje daleko usred Oceana , našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama ,o Sarajevu Gradu čednosti prije smrti najljepšu pjesmu ispjevala? I našla smiraj za kojim je čitav život tragala.
Vjerujemo da jeste, Aboriđani su mili , vječni i velikodušni ljudi. Oni su je zasigurno uputili ka vrelu istine.
Jedan raskošni đardin poezije, Tatjana Lukić , slavujka naša, se ugasila mjeseca kada je i rođena . Avgusta našeg, ljubavlju i mirisima ljepotom djevojačkom obasjanog.
Mi nikad ne tugujemo za našim djevojčicama.
Valjda?
Pomislimo na ljubav , dodire i snove naše , i šta ćemo, do li život prelijepi slaviti.
Dok čekamo da ona , njena neispjevana pjesma doleprša do nas, mi osluškujemo nebo , zahvaljujemo se malenoj i puštamo da nam srce miluju lepršava nježnost njenih riječi:
Bosnu oduvijek nazivaju kolijevkom ili pupkom civilizacije. Ona to uistinu jeste. Bosna je zemlja na kojoj se prelamaju sva dešavanja svijeta , od davnina.To nije zbog toga što se nalazi na razmeđi istoka i zapada; razmeđi novih i starih civilizacija, orijenta i okcidenta.
Razmeđa u Boga nema. U Boga su dva istoka i dva zapada.Gdje god staneš tu je istok, gdje god se okreneš to je zapad.Razmeđa je stvorio čovjek.
Bosna nikad nije trebala razmeđa.To su joj nametali ljubomorni zli ljudi;zato što je u Boga samo jedna Bosna, divna mila,zemlja Božije milosti.
Bosna je blagorodno i prozirno neba punog zvijezda,maglica i putanja koje zadivljuje. Bosancu ne trebao huble da vidi ljepotu neba i zviježđa.
Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.
Bosna je ona kiša što pada a sve miriše, sve oživi i ljubav i bol, i krik i suza, tajne velikodušnosti i patnji. I blagost i dobrota i plemenitost.
Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova.
Bosna je ona Modra rijeka i ona druga i sve njene blizanke. Čiste su, nevine i bistre. Svi one modrii srebreni velovi što lepršaju njenom usnulom ljepotom . To su izvori ljubavi i sreće. Nebo im daruje onu modro-zelenu umilnost, iskričavost sanja koju čovjek ne zaboravlja.
Bosna je jedna jedina snena šuma srebrenog sjaja; koja se prelijeva po blagim brdima s kraja na kraj Bosne. Njom tiho žumori sevdah čežnju.
Bosna su i blagorodne ravnice rumeno-zlaćanog sjaja što zbore bajke o plodnosti i dobroti.
Bosna su tratine i polja kojim šire se mirisi djevičanskih ljubičica, ljepota ljudskosti i smrti, ktomu uvijek su obasjena zalazećim sunčevim sjajom.
I more Bosansko je kao i Bosna maleno a veliko, toplo, slano i ljekovito.
Bosna je svojim ljudima utkala sebe i svoje darove. Zato je Bosna isto što i Bosanac. Zato je Bosna ono što Božjim čovjekom slovi.
To je samo djelić onoga što je Uzvišeni u svojoj neizmjernoj Dobroti i Milosti; Bosni darovao.
U srcu opijajuće predane ljubavi Zemlje Božje Milosti smjestio je : Grad čednosti – Palatu milosti – Dvor ljubavi -Bosna Saraj.
Djelići tih darove , ponekad brižno pretopljenih u snove, sanje i ljubav, iskre u tekstovima, crticama, pjesmama, humoru, bajkama, basnama i historiji i svemu onom što slijedi na ovoj stranici.
Nadamo se da smo bar nekog zainteresovali, možda razveseliti, ili čak rastužili. To nam je krajnji cilj.
Nažalost,izrekli smo i neke druge riječi koje možda neće biti toliko lijepe i svidljive, nježne i blage ;već škrte, opore, ironične, reske ali iskrene i bez mržnje. Riječi istine kao opomena svijetu koji razumije, a kao podsmijeh, prezir , ogorčenost i prijetnja zlu i onima koji ga tvore.
Sve riječi na ovim stranicama su zapisane u prijašnjim, a nastale su kao svjedočanstva potomaka onih koji Bosnu doživljavaju onakvu kako ona jeste: Zemlju Božje Milosti i svoju domovinu.
Napisano nije predstavljeno po vremenskom, hronološkom, tematskom, uzročno-posljedničnom niti „lirskom“ redosljedu. Nije zagarantovan ni kvalitetu jednake razine. Kvantitet je skoro neiscrpan, garantuje šarolikost – za svakog ponešto.
Nekad je govor biti izravan, nekad neizravan, nekad pomiješan. Nekad je govor u jednini, nekad u množini, nekad pomiješano.Nekad je tekst biti razvučen i usporen, nekad kratak i ubrzan, nekad zakukuljen-zamumuljen, zavisno od raspoloženja riječi i teksta.
Upamtite i bez zamjerki:
„Autori nisu bitni. Oni su odlučili da ispišu svoje misli, bilo to neočekivanom čitaocu pravo ili ne.“
Na nove pravopise, riječnike i jezičke smicalice ne posvećujemo previše pažnje jer ga kroje neznalice i maloumnici , koji ne dozvoljavaju prirodni tok jezika. Neznalice koje nemaju Bosanskog bila. Maloumnici kojima je Bosna strana. Mi pišemo govorom Bosanca koji nije razmeđen. Naš govor je govor stećaka i Bogu milih ljudi. Naše riječi su Bosanske.
Naši ogledi su eklektički i dosta laički, ali zato izuzetno istorijski, filozofski, naučni i istiniti. greške su moguće, ispravke slijede.
U Bosni i šire naš govor se može sasvim jasno čitati i razumjeti.
Vjerodostojnost zapisanog nije sporna, samo će je neko prihvatiti, a neko odbaciti.
Za sada u ubuduće ,neki će nas mrzjeti, neki neće. Nekima će pucati prsluci. Neko će nam vjerovati,neko neće. Bićemo hvaljeni i kuđeni. Sve to i nije važno.
Svi tekstovi su povezani i međusobno se isprepliću.To će biti vidljivije ako uspijemo da predstavimo prvih pet-šest tisuća i nešto pride stranica.Te stranice su du dijelovi Knjiga o Bosni Zemlji Božije milosti, Sarajevu Gradu Čednosti i Modroj rijeki. Sedmoknjižje koje će se rascvejtavati,dio po dio. Ako Bog Milostivi bode zadovoljan nama i našim riječima.
Nizovi slika pričaju priču vezanu za tekst.Kada su slike vezane za muziku,ponekad imaju biografska ili simbolična značenja. Uzročno zročno posljedična veza.
Mi jednostavno moramo izreći ono što mislimo.Odmah i sad. Ne smijemo dozvoliti da ikad više, neko drugi govore u naše ime. Ti drugi govore bezočne laži i siju zlo.
Bosna to više ne može podnijeti.
Reći će se:“Puna im usta Bosne.“
Mi njima. “Okrenite se oko sebe,pa pogledajte, pa opet pogledajte oko sebe i gledajte.
Šta će te vidjeti?
Samo ljepotu i sjaj, blagost i blagorodnost.Nestaće riječi, ublijediće oči,a nećete se moći nagledati ljepote Bosne. Da se skupe sve vaše riječi, neće moći opisati blagodati Zemlje Božje Milosti.
To je naučno – historijska realnost u kojoj je kao što znate (ili ne) sve relativno, dualno, ponekad višeznačno.
Realnost u kojoj je jedina singularnost Bog Milosti i Ljubavi.
( Tekst je obuhvatio i godišnjicu postojanja stranice. Oprostićete. Stranica se identifikovala sa našim viđenjem Bosne , od iskona do danas.)
Grad čednosti Čežnja Bosna zemlja Božije milosti sanjaLivade pored modre rijeke
Danas dajem pomen jednom od njenih najvećih sinova.
nažalost njega se rijetko ko sjeti.
Ni mi se nismo proslavili.
Sjetimo se dva puta godišnje.
O danima rođenja i smrti.
Kratki i šturi zapis hroničara, odaje sliku nemarnosti cjelokunog javnog mnijenja:
23. Jula / Srpnja 1906.-u Sarajevu je rođen hemičar Vladimir Prelog, čije je središnje zanimanje bila stereohemija molekula te problem prostorne građe molekula. Dobitnik je Nobelove nagrade za hemiju za radove na području organskih prirodnih spojeva i stereohemije, počasni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njegovi radovi su pridonijeli razumijevanju naravi enzimatskih reakcija.
****
Sarajevo je jedan od najređih i najveličanstvenijih gradova u svijetu.
Iznjedrilo je dva Nobelovca.
Ivu Andrića i Vladimira Preloga.
Nekada su se istinske veličine poštovale .
A danas?
Bolje da ne pričamo i kvarimo sjećanje na umnog i dobrog čovjeka.
Vladimir Prelog rođen je u Sarajevu 1906. godine. U rodnom Sarajevu pohađao je pučku školu, a nakon razvoda roditelja 1915. godine s ocem dolazi u Hrvatsku. Otac mu je bio bosanskohercegovački povjesničar sa hrvatskom putovnicom – Milan Prelog.
Pučku školu završio je u Zagrebu, gdje je počeo pohađati i gimnaziju, a u trećem razredu s ocem preselio se u Osijek. Tamo nastavlja svoje srednjoškolsko obrazovanje i, zahvaljujući profesoru Ivanu Kuriji, počinje se zanimati za kemiju. Pod njegovim je mentorstvom već u petnaestoj godini objavio svoj prvi znanstveni rad iz kemije, koji je objavljen u “Chemicer Zeitungu”.
Nakon što je 1924. maturirao u Zagrebu, odlazi na studij kemije u Prag. Tamo je diplomirao 1928., a doktorirao 1929. godine pod vodstvom Emila Votočeka. Istodobno je surađivao s kemičarem Rudolfom Lukešom. Nakon doktorata neko je vrijeme radio u laboratoriju kemijske veletrgovine G. J. Dřize, a 1934. godine vratio se u Zagreb.
Tu je predavao organsku kemiju na Tehničkom fakultetu. 1941. godine na poziv Lavoslava Ružičke odlazi u Švicarsku zbog tadašnje političke situacije.
Član je mnogih akademija znanosti i počasni doktor mnogih sveučilišta te počasni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1986. godine .
Umro je u Zürichu, 7. siječnja 1998. godine. U Zürichu je kremiran a 21. rujna 2001. godine njegova urna prenesena je i nakon komemoracije u palači HAZU svečano položena u grobnicu HAZU na Mirogoju .
Područje njegovih istraživanja bili su, uglavnom, heterociklički spojevi, alkaloidi, antibiotici. Središnje zanimanje bila mu je stereokemija molekula, zaokuplja ga problem prostorne građe molekula. Uvodi naziv kemijska topologija za područje stereokemije koja se bavi geometrijskim svojstvima molekula. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, kinina, strihnina i drugih alkaloida, a sintetizirao je mnoge organske spojeve. Njegovi radovi su pridonijeli razumijevanju naravi enzimatskih reakcija.
Mnogo je bajkovitih pojmova za jedan naslov , ali kad hoćemo nešto posebno da kažemo mi smo takvi. Želimo naslovom da skrenemo pažnju na ono što zapisujemo-
Osamnaest godina. Jedno punoljetstvo. Horologija i njeni pomoćnici bi o'čas cinkarile cifre:
18 godina,/216 mjeseci/6574 dana/ 157788 dana/9467280 minuta/568036800 sekundi…dostojno poštovanja, reko ni neko.
Vjerovatno?
Cifre su cifre . Hladne i proračunate. Tačno i vrlo koncizno određuju – sve što mogu odrediti. A opet uvijek kao da nešto nedostaje. Neka praznina koja nam pokušava reći nešto . Nešto što se može samo srcem i dušom shvatiti.
I onda skontamo da je u broju osamnaest i njegovim horološkim odrednicama , utkan čitav jedan život. Prelijepi život, u kojem svaka ta jedinica nosi svjetlo i tamu i mnogo bivstvovanja..
A ako toj jedinki damo lice , postajemo svjesni da je “Ona nestvarno obzorje”, koje je stvorila za tih osamnaest godina. Raskošno , a nježno. Plemenito , a obasjano vatrometom boja, koji čine da je svaki njen dan brodica koja kruži lukama mira, ljubavi i dobrote. Zapravo ta brodica postaje veličanstvena “Fešta” puna radosti i ljepote. Ponekad se , malo rjeđe nadviju oblaci , stremeći buri , ali ih dobrota odagna.
Neminovno sve što je stvorena ima svoj početak i kraj. A između sve je samo tren.
I “Rastanak”?
Ne, rastanci nikad nisu konačni. To je samo jedno rukovanje, jedno novo putovanje.
Rukuju se rukuju oni koji ostaju i druguju. Nema važno što se ponekad i zora dočeka.
Nikad ne reci Zbogom. Samo jedno krhko doviđenja.
Jedna uvijek ispružena ” Ruka ljubavi ” lebdi u oblacima od rođene da ” Ona budna sanja “?
*
U svojoj sehari uspomena i muzičkih sjećanja pronađosmo muzički zapis, koji dopunjen slikama determiniše ovu pisaniju.
