I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tamni oblak kad sa neba mine.
I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.
Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih ce nova zagrmiti jeka…
.
Dođoh sa obala Ganga
gde sanjarih u sjaju juga.
Srce mi je rascvali zvončić,
lak treptaj: snaga i tuga.
Đeram, nadžak, vodenica,
pustinja, puste ruke vise,
divlji poljupci, snohvatice.
Šta tražim na obalama Tise?
1.
Srećni? – Ćutite! Teško da ste! Ali
Bolje je – neka!
Vi premnoge ste, kanda, cjelivali –
Otud žal neka.
Sve junakinje šekspirskih tragedi-
ja u Vas mećem.
Vas niko, mlada i tragična ledi,
Spasiti neće.
Opet ljubavni recitativ taki
Za Vas je zamor!
S beskrvne ruke gvozden obruč kaki
Rečit je samo.
Volim vas – greh je nad vama ko tavan
Oblak – zbog toga
Što ste, spram Vaše sve žeže, ranjava –
Bolji od svakoga.
Stoga što mi, naši životi su razni
S tamnim stazama,
Zbog nadahnutih svih vaših sablazni,
Za udes taman.
Što moj Demone, Vama, čela jaka,
Prosti, rekla sam,
Stog što – nad lesom rastrgla se makar!
Nema Vam spasa.
Zbog tog drhtanja – zbog nečeg – iz snova –
Zar mi se ne sniste?
Tu je i dražest ironična ova
Da Vi – on niste.
Ne dozvoli da te patnje ovog svijeta slome,
K’srcu uzmi – sitne ni krupne galame:
Nek si živ i zdrav – u ovom svijetu prolaznome
Ni dukat ponijet’ nećeš – i da ga imaš, u kovčegu svome!
Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.
Volim kucanje tužnih satova,
Njihov samrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.
Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.
Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca, pesnika i bolesnika
Utočišta.
Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.
Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
Dolina mala to bješe prije
U kojoj ljudi bilo nije;
Pođoše u rat jednog trena
Slijedeći zvijezde blagih zjena
Što s plavih kula noću skreću
Stražarski pogled svoj ka cvijeću,
Dok cijelog dana među njima
Sunce u lijenim leži snima.
Posjetilac će priznati sada
Da tužnom doli nemir vlada.
Sve osim zraka što, sve teži,
Nad magičnom samoćom leži.
Stabla bez vjetra, da im gib prida,
Drhte ko more koje se kida
Oko maglovitih Hebrida!
Ah, nema nigdje vjetru znaka,
Da hrpu šuštavih oblaka
Nebom od zore gna do mraka,
Nad ljubicama koje mazne
Liče na ljudske oči razne –
Nad ljiljanima koji kriju
Bezimen grob gdje suze liju!
Njišu se: – cure kapi vječne
Iz mirisne im čaške mliječne.
Plaču: – niz stabljike im puze,
Poput dragulja trajne suze.
Znajući moj ukus, draga bješe gola:
Imala je samo nakit, čije svojstvo
činjaše da blista, presrećna i ohola
ko robinja pala u Mavarsko ropstvo.
Kad se sjaj metala i kamenja spari
pospe se posprdan, živi zveket, u kom
ja uživam ludo, jer volim sve stvari
u kojima svjetlost mješa se sa zvukom.
Predana voljenju, sa divana, gore
smješkala se meni, prateći provalu
ljubavi, što nalik na duboko more,
dizala se, blago, uz strmu obalu.
Ko ukroćen tigar gledala me, lijene
pokrete praveći, mjenjajući poze
a čednost i pohota, ujedinjene
činile su ljupkim sve metamorfoze.
Butine i ruke, bedra, kao bijeli
labudovi kada klizeći isplove,
pred mojim su mirnim očima lebdjeli,
a trbuh i dojke, grozd loze vinove,
Anđeoski mazne, išle su na mene
da mi smute dušu, ponište joj spokoj,
i da je otrgnu od kristalne stene
gde je samovala u tišini krotkoj.
Danas je Utorak 11. April / Travanj 2023.godine.
Ovako su se naštelili dani 100 daun, 265 treba zaleći.
Evo ga ptvi trocifreni okrugao broj. mada to ništa ne znači. Miže biti i čoškast i razoran kao i svaki drugi dan.
Baš su ovi dani čudni.
Čitav život nas uporno prate.
Dobri ili loši dani , e , to je već vaš problem.Svako svoje terete nosi.
A neke stvari se nikad ne mjenjaju. Evo i ove godine su se dešavale iste stvari,kao u nekim birvaktile vremenima. Niko da pomogne pučanstvu u prošlim vrmenima, pa da im bar malo olakšaju i ukinu one teške i takarli događaje. Kažu bilo pa prošlo. Valjda.
A valjalo bi precima pomoći. Da ni njih, ne bismo se mi danas žvaljili.
Ne znate šta znači žvaljiti. Ko vam kriv. Kad ne znate, nek ne znate. Vi ste na zijanu. Jer poslije žvaljenja , poneki se fataju. Za glavu, a šta ste vi mislili.
Dobro de , da nije bilo onog što ste vi mislili, ne bi se oni hvatali za glavu.
Sad se pravite opametni. Skontali ste šta je žvaljenje i čemu ono vodi .
A gdje ste bili prije?
Recimo kada je…I ne bi bilo nas, uz Božiju pomoć na ovom dunjaluku.
A dunjaluk je prilijep mjesto za življenje.
Ug , zamalo lanusmo, a ne smijemo. Jazuk, udarićemo na obraz velikom dijelu dunjaluka.
A i nanijetili smo danas biti malo nježniji i sneniji.
Jedno dijete , dobrota i čednost mila, nas u srce dirnulo. Poslalo nam pjesmu, kaže poslušajte.
Kako nećemo mila djevojčice. Odavno je mjerkamo , ali ne možemo je pristaviti bez tvoje pomoći.
A pjesma kaže; onako u prenesenom smislu:
Pogledajte malo kroz prozor. Nemojte da vam sada suze poteknu od miline . Trebaće vem kasnije.
Lijep dan , plav i sunčan , miriše na milost i ljubav.
Zamislite slobodan dan, onaj jedan od vikenda koji ste propustili jer ste bili zabrinuti i umorni.
Livada cvijetna, ljubičice , janje, ruže što da ne. Čak i divlje. Bagremi i lipe cvijetaju.
Jorgovani mirišu. Djeca su vesela, bezbrižno se vrte po cvijetnom tepihu.
Vi u hladu trešnje koja je tek probeharala .
U vašem naručju opojno miriše najmirisaviji i najljepši dunjalučki svijet. Vaša ljubav.
Vi ste opijeni i raznježeni.
Shavatate sve slavi Gospoda svoga.
Hvala i slava Bogu Gospodaru svijetova.
Zavirite sada u nutrinu svoju.
I šta čekate? Sada možete one suze pustiti.
Što bi poete rekle.
Alelujah
U prevodu:
Ma, šta je danas sa prevodiocem?
Ma , gdje se dao?
Ah oprostite, eno ga, sakrio se ispod stola i plače.
Ne da da ga vide. Muškarčine ne plaču.
A tebi dijete milo ,velika hvala za današnji lijepokaz.
Ina negdje , Zemlja jedna
Plemenita , topla , čedna .
Ima jedna zemlja snena.
Lijepa , nježna kao žena!
Ima jedna rajska bašta ,
U kojoj se voli prašta,
U toj bašti ruža rosna ,
Ima jedna zemlja Bosna!
Ležim kraj mezara
starog Billa Piersola
koji se obogatio trgujući s Indijancima
i koji je, poslije bankrota,
bio bogatiji nego prije.
Izmučen mučnim radom i bijedom,
gledajući kako se stari Bill i ostali bogate,
opljačkao sam jedne noći jednog putnika
pokraj Proctorove šume
i ubio ga nehotice.
Osudiše me i objesše.
Bio je to moj bankrot.
Sada nas dvojica, koji smo bankrotirali
svaki na svoj način,
spavamo bezbrižno jedan kraj drugoga.
pB