Category Archives: Umjetnost

U početku ti stvori nebo i zemlju A zemlja bješe bez obličja i pusta
I bješe tama nad bezdanom
I ti reče Da bude svjetlost I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noć
I bi veče I bi jutro Dan prvi

Potom stvori nebo I namjesti prestolje svoje na njemu
I bi veče I bi jutro Dan drugi

I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a zborište voda nazva more
I reče da je dobro Pa zemlja pusti travu i bilje što ponese sjeme
I drvo poče da rađa plodovima
I vidje ti da je dobro I stvori sunce i mjesec i zvijezde
Da vidjela bude danju i noću

I bi jutro četvrti dan I ti stvori ribe u moru i ptice na nebu

A peti dan stvori na zemlji sitne i krupne životinje i zvijeri
I ti vidje da je to dobro I reče
Da načinimo čovjeka po obličju svojem kao što smo i mi
Čovjeka koji će biti gospodar od riba morskih od ptica
nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh životinja
što miču se po zemlji

I stvori ti čovjeka po obličju svojem Stvori muško i žensko
Stvori ih i blagoslovi i reče
Rađajte se i množite se
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono sve što si stvorio
Pogleda zadovoljno Lijevom se rukom pogladi po bradi
a desnom po trbuhu I reče
Gle
Ovo je dobro veoma
I bi Dan šesti

A ja pogledah okolo po zemlji
I vidjeh gdje voda zemlju proždire
Gdje sunce vodu pije vidjeh
Gdje zemlja vatru bljuje
Vidjeh zvijer na zvijer da ide
I čovjek čovjeku krv da proliva
Ja vidjeh zločin na sve strane
Ja vidjeh zločin koji ti stvori
Jer okusih plod od drveta znanja
Ja vidjeh jer oči mi se otvoriše
Pa zavriskah
Nije to dobro Nije to dobro Nije
Ova tvoja zemlja
Dobra je samo za tvoje kamenje

To bijaše dan sedmi Dan odmora

Ludo veselje mojih mlađanih ljeta

Kao mamurluk, sad mi samo smeta.

Al’ kao vino-tuga davnog plača

U mojoj duši postaje sve jača.

Moj put je tmuran.Danima sve gore

Nose mi burne budućnosti more.

Mrijeti mi se neće.Još se nadam.

Ja živjet’ hoću, da mnijem i stradam.

Međ nedaćama, jadima i zlima,

Ja znam da za me i naslade ima.

Ponekad opet zanijeću se skladom,

Nad svojom snima zaplakati kradom

I tko zna, možda će mi posljednnji dani

Ljubavlju posljednjom biti obasjani.

pB

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.

U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.

Na Dan živih
mrtvi dolaze na njihove grobove
pale neonske svetiljke
okopavaju  antene hrizantema
na krovovima višekatnih grobnica
s centralnim grejanjem.

Poslije
slaze dizalima
na svoj svakodnevni posao:
u smrt.

pB

O, dijete!
Ja neću da te novim poljupcima smirim
u zaborav.
Puštam da ti blijedim licem suze teku.

Sutra
smirit će se tvoje srce
koje sada očajno tuče.

Sutra
kad stupiš među svoje mlade druge
s dvije tamne sijenke ispod očiju
začudit će se tvoje mlade druge.

Al’ ni jedna neće moći da otkrije
skrivenu u dno tvojih očiju
blijedu zvijezdu.

Ne plači dijete noć se plavi zimska.
Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg. 

Oslobadjam te tuge za sobom, zeno, kad budem odlazio.
Oslobadjam te tuge za sobom, zeno, kad ti budem dolazio
samo u trosnom obliku uspomena.

Budi vesela zena
kao u doba nasih dobrih starih vecerinki.
Ponekad samo procitaj moje knjige. I — krikni.

Jutros pođoh ruže brati

Čuh slavuja kako vapi.

Ko i ja za ružom čezne –

Livadom mu pjesma tuži.

Mučeć prođoh vrtom, poljem

Svejednako ja misleći:

Ružu divnu, a opaku

Tvrdoglavo ovaj ljubi,

Slavujev me jad savlada

Te ne mogah bol podnijeti:

Mnogu ružu možeš ubrat

No trnje će ljuto bosti.

Nebo ne da spas Hafizu –

Poročno, bez samilosti!

Vremešnost, u kojoj sagorjevam

sa ćutanjem posmatraš kletim,

ti si okamina- a ja pjevam.

Ti si obelisk – a ja letim.

I najljepši je maj procvali –

bezbačajan pred vječnošću svakom.

Ali ja sam ptica – i ne žali

što podliježem zakonu lahkom.

pB