Category Archives: Umjetnost

Možda je bolje
što nismo stigli
jedno drugom da kažemo
te poslednje reči.

Poslednje reči
mogle bi nas zavesti.

Previše živo
da se drže teme.

Neoprezno
mogle bi da dodirnu
buduće vreme.

Prerano da sahrane
nešto u nama.

Mogle bi da nemaju
ništa da kažu.

Mogle bi da govore
preko svake mere.

Da nam kažu
previše sve.

Možda je bolje
što nismo stigli
jedno drugom da kažemo
te poslednje reči.
U poslednjim rečima
zatvoren je tetreb.

Razmišljam, tren sav je u kišnoj ugodi:

A umah i stvarno, nadahnuća silom,

Čedo što – svjesno je razvraćeno bilo –

Krvoproliću se u blizini rodi.

Tu noć, kad sve žedne sazvao sveti je

Bartolomej na pir, bio je toliko

Slab plač onog što još, među vatre dvije,

Ne bje hugenotom, a ni katolikom.

Još ptiče, što jedva besmislice poje,

Još jare, što nema o hodanju znanja,

Preživje i prvi dah prisvojilo je,

Uzet od smaknutih, njihovog disanja.

Kako god, dadiljo, dijete njegova,

Čak cvjetnim mlijekom meda ako njega

Hranjaše, uredna i mala njegova

Krv čuvaće gutljaj kisika tuđega.

Ono je lakomo, još bi piti htjelo,

Ne zna organizam, još neprosvijećen,

Kako nezasito i slatko i vrelo

Kuša dah grkljana koji je presječen.

Naviklo da diše, ono krivo nije

Za te religije, daleka smaknuća,

I prima dim gusti koji pun krvi je

Kao svakodnevni dobitak za pluća.

Sjen ga ne znam čijeg ramena ušika,

U sjenci djetinjstva i zločina spije

Ugodno, no krvnik i žrtve krvnika

Jednako skrnave san djetinji slijep.

Kakvom, kad otvori oči – za vidjeti,

Sudbom isklijaće otrov u njem? Biće

Radošću ubijen? Ili umrijeti?

U koristoljubnom ropstvu pocrniće?

Na suvišak smrti svikli, zacijelo,

Grdite se, ljudi dobri, i borite,

Vi što njegujete djecu tako smjelo

Da se, pouzdano, djece ne bojite.

A ako dijete u snu s plačem krene,

Ne zabrinite se, kriva je sitnica:

Desni znaju biti malo zapaljene

Od vukodlakovih mlječnih sjekutića.

A ako, tičući kožu, što se osu

Mrazom jeze, nešto proviri iz grana –

Ne bojte se! Lišca sve djetinja to su,

U hladu zločina sva njegovana.

No u nesvjestici, rajskoj, može biti,

Taj plač u čast drugog izbora se čuje,

I vlastitu lomnost, a koju ne štiti

Ništa, svako malo grlo oplakuje

Grozom prekomjernom – u stih ne bi sjela –

Glazbom koju nećeš objasnit iz nota.

A uopšte uzev, kakva bagatela!

Trideset hiljada, svega, hugenota.

z a p j e v a j     s v o j u   p j e s m u   n e b e s k u

zapjevaj svoju pjesmu nebesku,

Sinjarko očiju  kao ljubiučice na crnoj armaturi.

Grlo ti se dovikuje sa hukom oceana

i sa saharskim pješčanim vjetrovima,

oči su ti izvor sviju rijeka Crne Afrike

kroz koje plovi moja usijana glava

kao poslijednja zakašnjela galija s crnim robovima

koja umjesto očiju ima dva ogromna bezdana,dva

beskrajna

tunela,kojima mrakom i tamom određuje svoj put,

dok sve okolo zasljepljuje svjetlošću

i sunce,sunce,sunce!

Sunce se popelo na tjeme glave,

glava je užarena,usijana,prezasićena od vrućine,

samo iz dvaju hladnih očnih bezdana,iz dva tunela

šiba mrak i tama se raspostire kao crno tijesto,

pa galija uzačud za pristan traži svoje nesuđeno

mjesto.

U početku ti stvori nebo i zemlju A zemlja bješe bez obličja i pusta
I bješe tama nad bezdanom
I ti reče Da bude svjetlost I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noć
I bi veče I bi jutro Dan prvi

Potom stvori nebo I namjesti prestolje svoje na njemu
I bi veče I bi jutro Dan drugi

I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a zborište voda nazva more
I reče da je dobro Pa zemlja pusti travu i bilje što ponese sjeme
I drvo poče da rađa plodovima
I vidje ti da je dobro I stvori sunce i mjesec i zvijezde
Da vidjela bude danju i noću

I bi jutro četvrti dan I ti stvori ribe u moru i ptice na nebu

A peti dan stvori na zemlji sitne i krupne životinje i zvijeri
I ti vidje da je to dobro I reče
Da načinimo čovjeka po obličju svojem kao što smo i mi
Čovjeka koji će biti gospodar od riba morskih od ptica
nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh životinja
što miču se po zemlji

I stvori ti čovjeka po obličju svojem Stvori muško i žensko
Stvori ih i blagoslovi i reče
Rađajte se i množite se
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono sve što si stvorio
Pogleda zadovoljno Lijevom se rukom pogladi po bradi
a desnom po trbuhu I reče
Gle
Ovo je dobro veoma
I bi Dan šesti

A ja pogledah okolo po zemlji
I vidjeh gdje voda zemlju proždire
Gdje sunce vodu pije vidjeh
Gdje zemlja vatru bljuje
Vidjeh zvijer na zvijer da ide
I čovjek čovjeku krv da proliva
Ja vidjeh zločin na sve strane
Ja vidjeh zločin koji ti stvori
Jer okusih plod od drveta znanja
Ja vidjeh jer oči mi se otvoriše
Pa zavriskah
Nije to dobro Nije to dobro Nije
Ova tvoja zemlja
Dobra je samo za tvoje kamenje

To bijaše dan sedmi Dan odmora

Ludo veselje mojih mlađanih ljeta

Kao mamurluk, sad mi samo smeta.

Al’ kao vino-tuga davnog plača

U mojoj duši postaje sve jača.

Moj put je tmuran.Danima sve gore

Nose mi burne budućnosti more.

Mrijeti mi se neće.Još se nadam.

Ja živjet’ hoću, da mnijem i stradam.

Međ nedaćama, jadima i zlima,

Ja znam da za me i naslade ima.

Ponekad opet zanijeću se skladom,

Nad svojom snima zaplakati kradom

I tko zna, možda će mi posljednnji dani

Ljubavlju posljednjom biti obasjani.

pB

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.

U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.

O, dijete!
Ja neću da te novim poljupcima smirim
u zaborav.
Puštam da ti blijedim licem suze teku.

Sutra
smirit će se tvoje srce
koje sada očajno tuče.

Sutra
kad stupiš među svoje mlade druge
s dvije tamne sijenke ispod očiju
začudit će se tvoje mlade druge.

Al’ ni jedna neće moći da otkrije
skrivenu u dno tvojih očiju
blijedu zvijezdu.

Ne plači dijete noć se plavi zimska.
Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg. 

Na Dan živih
mrtvi dolaze na njihove grobove
pale neonske svetiljke
okopavaju  antene hrizantema
na krovovima višekatnih grobnica
s centralnim grejanjem.

Poslije
slaze dizalima
na svoj svakodnevni posao:
u smrt.

pB

Oslobadjam te tuge za sobom, zeno, kad budem odlazio.
Oslobadjam te tuge za sobom, zeno, kad ti budem dolazio
samo u trosnom obliku uspomena.

Budi vesela zena
kao u doba nasih dobrih starih vecerinki.
Ponekad samo procitaj moje knjige. I — krikni.