Category Archives: Umjetnost

Snježno polje, bijele mjesečine sjaj,

mrtvački je pokrov prekrio moj kraj.

Po šumama breze sada plaču, znam.

Ko li je tu umro? Da nisam ja sam?

Celoga je dana sneg polako pado
kao s voćki cvet.
O, kako večeras, o, kako bih rado
odletela nekud daleko u svet,
nekuda daleko kroz cvetove snežne
kao leptir lak,
i nekome htela reći reči nežne,
tople, lepe, nove, kakve ne zna svak.

I sutona celog sneg je tiho pado
umoran i gust.
Večeras bih nekog ugledala rado;
ali njega nema. Put je davno pust.
Samo s bledog neba beloj zemlji sleće
snežni pram po pram.
O, kako je bolno pred noć kada cveće
pahuljica veje, a ti sediš sam.

Draga gospođo Šubert, kao što znate, oko nas kruže

istorije koje se nisu dogodile. Jednom mi je prišla

žena i rekla: “Ja sam Epoha, iako

u meni ne postoje nikakav ni prostor ni vreme. Oko mene se

ne vrte nikakvi epohalni događaji,

a šifonski kalendar koji ponekad nabacujem

na sebe je prazan stan.

Smetaju mi zakošena svetlost

u vazi i vaša čovečnost, nesnosna slovna

greška kosmosa. “

Pitate, kada se to nije

dogodilo? Ne umem da vam kažem

Spavaj sine , rasti spavajući

vel'ko dobro , majku gledajuzći.

San te vara , sreća te ne vara,

san u bešu,nesanak niz beđu.

Nesanak ti voda odnijela,

za veliko brdo zanijela.

Uspomeno,šta hoćeš od mene? – Goni

jesen nebom tamnim drozda da se skloni,

a sunce zanad azrak svoj monotoni

u to žuto lišće gdje vjetar romoni.

Samoća nam spoji san i sreća ista,

kose nami mali vjetar poput lista

nosi.Tad odjednom pogled joj zablista:

“Je l’ to tvoj najljepši dan?” od zlata čista

trepti glas njen zvonak,blag sa prizvukom nade.

Jedan laki osmjeh odgovor joj dade,

i poljubih njenu bijelu ruku smjerno,

-Ah,kako miriše cvijeće majskih dana!

I kako šapuće i nježno i vjerno

prvo da što dođe s ljubljenih usana!

101

Hoće li zbilja doći „Zora“?

Zar takvo nešto ko Dan ima?

Bih li ga vidjela s planina

Da visinom sam – ista s njima?

Ima li perje kao Ptica?

Ima li noge ko Lopoči?

Jer li rođen u krajevima

Koje mi nisu vidjele oči?

O Učenjače! O Mornaru!

O Mudrače sa neba, kaži!

Gdje da maleni Hodočasnik

Mjesto s imenom „Zora“ traži?

Majka govori Hristu
– Jesi li moj sin ili moj
Bog? Raspet si na krstu.
Kako ću sad domu svom?

Kako ću preko praga,
Ne shvativši šta to bi:
Jesi li moj sin il’ Bog?
To jest, mrtav si ili živ?

Odgovor on joj sprema:
– Mrtav il’ živ da sam,
razlike, ženo, nema.
Bio sin ili Bog, tvoj sam.

Šta se desi sa snom koji se ne ostvari?

Da li se osuši,
Kao zrno grožđa na suncu?
Ili se zagnoji kao rana –
I onda gnoj iscuri?
Da li smrdi kao trulo meso?
Ili se stvrdne
Kao slatkiš sa šećernim sirupom?

Možda se samo savije i nisko spusti,
kao pod teškim tovarom.

Ili eksplodira?

Kiša…

Kiša…

Krupna kiša…

Sva su mokra leđa krova.

Treba uzeti na nišan gorak šapat jasenova.

Kad na usnu i u šaku kane tuga u razdanja,

mudrost je u sivom mraku naći zlatne prste granja.

Kiša…

Kiša bičevima krovove pretukla riđe.

Samo jedna sreća ima.

Noćas treba da naiđe.

U ljubavi ne postoji ništa između dva srca,

govor je rođen bez riječi,

istinski opis dolazi iz stvarnog okusa.

Onaj koji iskuša, zna

-onaj koji objašnjava, laže!

Kako možeš opisati istinsku formu Njegovu,

u čijem prisustvu ti si bespomoćan,

i u čijem biću ti još postojiš,

i ko živi kao znak tvoga putovanja.