Sve što čovjeku od sreće prianja
uz ljudski život, božanskim imenom zva
vjernosti sklad, što ne zna kolebanja,
i prijateljstvo, što bez sumnje cva,
luč, što mudraca put vrlih misli proganja,
a pjesniku slikama lijepim sja,
baš sve sam to u svoje najljepše čase
otkrio u njoj i našao za se.
Dijana hvala ti.
Dozvala si nam sjećanja i suze.
Živi, voli, igraj se i juri.
Jednostavno budi dijete. Tebi je samo šest godina.
Od srca ti želimo svu sreću koju Nebo može podariti.
****
Babuška
Korača naša babuška
Korača naša babuška,
štapom tukući.
Govorim ja babuški:
“Pozovi Iekara!
Od njegovih Iekova,
zdrava biti ćeš!
Ako bude gorko,
šta možemo tako je.
Pretrpiš malčice,
a kad ode Iekar
Ja i ti na ulicu,
igraćemo lopticu!
Trčat ćemo babuška!
Skakati visoko!
Vidi, sada skočit ću?
To je tako lako!
Govori mi babuška:
Zašto će mi doktor?
Ja nisam bolesna,
ja samo stara sam!
Stara sam i seda,
Negde sam izgubila,
mladost godina.
Tamo daleko,
iza tamnih gora,
Visokih vrhova,
vodenih dubina.
Kako se tu vratiti,
nije znano ljudima
Govorim ja babuški:
“Seti se tih mesta,
tamo ću otići!
Plivaću! lći ću!
Godine
tvoje mladosti
naći ću!”
Ja cjelova se tvojih bojim
Ti mojih se ne boj
Pod teškim duhom jedva stojim
i što da mučim tvoj
Tvoj glas me plaši , kretnje , lice
Ti mojih se ne boj
Nevinim srcem djevojčice
Ja slavim drhtaj tvoj
A šta ćemo, kažu oni,
Kada ćun taj brzo tone
I kada nas pandur goni?
– Vi veslajte, kažu one.
Ali kako, kažu oni,
Da se suze sad ne rone,
Kako mržnji da odzvoni?
– Vi spavajte, kažu one.
Kako da nam, kažu oni,
Bez napitka budu sklone
Lepe žene? – Glas im zvoni:
– Vi volite, kažu one.
Uveli cvijetak bezmirisni
pušten u knjizi gledam ja.
I gle, već mnoštvom čudnih misli
duša se moja puni sva.
Kog prolleća je cvao cvatom
i čijom rukom skršen bi?
Da l’ poznatom il’ nepoznatom?
Zašto ga ovde ostavi?
Možda za spomen na poznanstvo
il’ na rastanak možda dug?
Na kakvu šetnju kroz prostranstvo,
kroz tiho polje, tamni lug?
Živi li on il’ ona živi,
gde li je njihov kutak sad?
A možda su i uvenuli
ko ovaj ovde cvjetić mlad?
nećeš me od tijela odvratiti
te drgosti koju htjede nagrditi negrljenjem
od koje si ruje u svoje skute sklanjao
ne pominji tmice plodne nesanice
pred kojima putenost ima uzmicati
misliš da ću tebi povjerovati
tvom nehaju za sve što mili
podno lomna isposničkog trona
pljuckaj dalje svoje srdžbe sam
ljuljuškaj se majčin sine
u tom krilu što si spravi
od suza za sisom i toplim poprsjem
-skloništem od opasnog daška
nije me briga napreži se
možda ćeš si poljubac odista
u snu utisnuti
samuj sam!
ako nećeš nimfe da namami na te
i na tvoja drška zarivanja u se
mini mimo mene
rasplini se kao moran san
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
na visokom odru, u agoniji svijeća,
gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
sumnjajući da su tamne oči jasne
odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
sve što očajanjem htjedoh da oživim
u slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
samo kosa tvoja još je bila živa,
pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
Oči uvijek traže svjetlost
U tamnoj sobi
traže svjetlost svijeće
U noći na modrom nebu
gledaju u mjesec
Ako slučajno neki oblak
svojom sjenom mjesec zakloni
Tad male tačke u oku svoj sjaj
hoće da povežu
sa sjajem neke zvijezde
Gdje god da se nađu
srce i misao čeznu
da im kroz putanje
struji svjetlost
I
Na mirnom crnom valu gde zvezde sanjaju
Bela Ofelija poput velikog krina
Leluja velovima koji uranjaju…
Odjek hajke stiže iz šuma, iz daljina.
Već vekovima Tužna Ofelija tako
Plovi, sablast bela, rekom što crna teče.
Već vekovima krotka ludost njena lako
Romori svoju romansu u lahor, u veče.
Vetar velove vije, grudi joj celiva,
voda ljuljuška velove, spletene, bele;
Na ramenu joj drhte, plaču rese iva,
Nad čelom koje sanja trske se nadnele.
Uzdišu oko nje lokvanji koji venu;
Katkada u jovi zaspaloj budi gnezda
Iz kojih mali drhtaj prhne u trenu:
– Tajanstvena pesma sa zlatnih pada zvezda.
II
Bleda Ofelijo! Lepa poput snegova!
Da, Ti umre, dete, odnele su te vode.
– Vetrovi što se ruše s norveških bregova
Šaptali su ti reči opore slobode;
To dah jedan što ti guste svijao kose
Čudne nosaše zvuke tvom dahu što sanja;
Slušao ti je srce pev prirode, što se
Javi uzdahom noći i tužaljkom granja.
To ti glas ludih mora, grcaj nedogledan
Slomi detinju grud, a preblaga je bila;
To u aprilsko jutro lep bledi vitez jedan,
Jadni ludak, nemo sede do tvog krila.
Raj! Ljubav! Sloboda! Ludo, kakva snivanja!
Na toj si vatri bila ko sneg što se topi;
Reč ti vizija stesni u svoja zbivanja
– Sa stravom se beskraj u plavom oku stopi.
III
A pesnik kaže da preko zvezdane pruge
Dolaziš noću, tražiš cveće što si brala,
I da vide na vodi velove tvoje duge;
Ofelija plovi, veliki krin vrh vala.
Imade vas mnogo – ta ko bi vas mogô
izbrojati,
svijeh znati?!
Imade vas mnogo bogatih gospara,
sa srebrom i zlatom, milionim’ para.
Dvori vam se velji u visinu dižu,
ali nikad, znajte, do neba ne stižu, –
U nebu je vječnost, u njima je nije,
vrijeme će da ih sve s prašinom skrije.
Imade vas mnogo sivih sokolova!
Riječi su vam jače od burnih valova,
al’ sokoli nikad ne puze, ne gmile
ni onda kad na njih jurnu groma sile,
A vi znate, znate, oj “sokoli s riječi”,
puziti kô crvi, sred prašine leći,
ostaviti braću nek ih dušman tare,
samo da stečete “obećane dare”…
Imade vas mnogo sa blagijem likom,
e bi rekli: o zlu ne mislite nikom,
e bi rekli: da ste s neba anđô pravi,
što istinu ljubi, koji boga slavi,
al’ u duši vašoj ništa drugo nije
do crnog demona, – tu se zlobno krije.
Imade vas mnogo… Kakvijeh vas nema?!
Ali vas je malo
kojima je stalo
do naroda svoga
tužna, paćenoga.
Malo vas je, malo sa poštenja da se,
sa vrlina vaših imena vam glase;
Malo vas je, malo na braniku prava,
malo vas je glava, –
Malo vas je, malo sa srcem u grudi,
malo vas je – ljudi!