Category Archives: Umjetnost

Preko Zemlje mnogo

staza i puteva ima,

ali zajednički

cilj je svima.

Možeš se voziti, jahati

u dvoje il’ u troje,

ali sam moraš preći

poslednje korake svoje.

Stoga su dar i umeće

najbolji koji znam:

Da sve što iskrsne teško

učiniš sam.

Mini Karadžić

 u spomenicu

Pevam danju, pevam noću,

Pevam sele, što god hoću;

I što hoću, to i mogu,

Samo jedno još ne mogu:

Da zapevam glasovito,

Glasovito, silovito,

Da te dignem sa zemljice,

Da te metnem međ’ zvezdice.

Kad si zvezda, sele moja,

Da si među zvezdicama,

Među svojim, sele moja,

Milim sestricama.

Između redova drveta avenije Goblena

Jedna mramorna statua za ruku me vodi

Nedelja je u bioskopima mjesta nema

Ptzičice sa drveta gledaju živa bića

Statua me ljubi ali nas niko ne vidi

Osim slijepog dječaka koji na nas ukazuje prstom

Zašto ćutim, šta je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, Bože šta je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vredi.
O žrtva smrti, slatkoćo u bedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,
Suprotni me vetri, kroz šumu i besnoću,
Teraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i gresi razlog su mi seti,
Tako da ne znam sam stvarno šta hoću,
Te se znojim zimi a cvokoćem leti.

Hajde, sažaljevajmo one koji su bolji od nas.
Hajde, prijatelju, i zapamti
bogati imaju batlere ali ne i prijatelje,
a mi imamo prijatelje i nemamo batlera.
Hajde, sažaljevajmo venčane i nevenčane.
Zora ulazi na malim stopalima
kao pozlaćena Pavlova,
I blizu sam svoje žudnje.
Ništa u životu nije bolje
Od ovog časa čiste prohladnosti,
časa zajedničkog buđenja.

U kući tajac naglo nasta,
Ocvao je zadnji mak,
Umrtvi me dugi dremež
Pa susrećem rani mrak.

Tihi vetar, crno veče,
Zasuni su zatvoreni.
Gde je radost, brigo, gde si,
Ti ženiče, zaljubljeni?

Ne nađe se tajni prsten,
U čekanju minu dani,
Zarobljena moja pesma
U grudima se sahrani.

Violina je gola. Ima mršave ručice. Neprestano
hoće njima da se zakloni. Plače od stida i hladnoće.
Zato. A ne kao što tvrde muzički recenzenti da bi
bilo lepše. To nije istina.
Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
daleko od savršenog siromaštva

Volio bih da smo draga, bjele ptice iznad mora!

Nas zamara čak i bljesak ugašenog meteora;

U srcima našim zvijezda na obzorju sinje noći

budi draga bol i tugu, koji nikad neće proći.

Zamorni su ti snivači, ljiljani i ruže krasne,

ah, ne sanjaj, draga moja, meteor što brzo zgasne,

niti bljesak plave zijvezde u večernjij prvoj rosi:

Voleo bih da smo ptice koje morska pena nosi!

Snim ostrvlje, Danajansko, naš zavičaj valoviti

gde nas tuga i prolaznozst nikad neće pohoditi;

Ljiljan, ruža, i gnjev i bol nestali bi za čas tili

kada bi smo bjele ptice iznad morske pjene bili.

6.maja  1992.-Umrla je Marlen Ditrih, američka filmska glumica nemačkog porekla, legendarna “fatalna žena” (“Plavi anđeo”, “Šangaj-ekspres”, “Svedok optužbe”).

Maria Magdalena Dietrich je rođena  u Berlinu 27. decembra   prve godine XX vijeka u Schönebergu, četvrti Berlina.

Šoneberg je u njeno vrijeme bio ugledna četvrt.Sada Marlene , vrlo ekscentrična i probirljiva, ne bi kročila u njega.Skoro trećina stanovnika  su imigranti.Među njima ima i dosta  balkanskih pobjegulja.

Kao mala je znala da će biti slavna.

Sa jedanaest godina je promjenila ime Marija i nadimak  Lajna u Marlena.Mi bi rekli rano si počela mala.A šta to ,prepuštamo vašoj mašti na volju.

Išla je u muzičku školu.Željela  je postati koncertna pijanistica.Skrojena joj je drugačija ,glamuraoznija haljina,koja joj je savšeno pristajalaPovrijedila je ruku,san je odlutao a ona se našla kako obija pragove glumišta i vodvilja. I uspjela je..U Berlinu 1920-ih, glumila je u kazalištu i u nijemim filmovima.Tada je Berlin bio grad poslijeratnog beznađa i poremećenih pojmanja morala,koji je čeakao Godoa.Iznemogao od čekanja, dočekao je zvijer,raširenih ruku.

Šta je mlada ,ne i neiskusna djevojka morala pretrpjeti da opstane u podmukom svijetu šou biznisa možemo zamisliti.Otuda neka njena izvitoperena pojmanja života.

U Lejninoj 29. godini dolazi njeniha pet minuta koje će trajati okruglo 49 godina.

Plavi anđeo   njemački je crno-bijeli film iz 1930. godine, redatelja Josefa von Sternberga. Film je snimljen prema romanu Professor Unrat njemačkog pisca Heinricha Manna.

Potka je vrlo tanka, govori o ljubavi i beznađu. Profesor Immanuel Rath se zaljubljje u Lolu-Lolu, pjevačicu u noćnom klubu. Njih dvoje započinju vezu, međutim kada to izlazi u javnost profesor dobija otkaz. Par se vjenčaje ali u nedostatku posla profesor spada tako nisko da nastupa u noćnom klubu kao klaun.

Film i nije bitan ,bitno je da u njemu glumi savršena, egzotična ljepotica.

Ostalo je klasika.

Međunarodna slavu i ugovor s američkom filmskom kompanijom Paramount Pictures. Hollywoodski filmovi kao Shanghai Express i Želja iskoristili su njen glamur i  mistični  izgled i učvrstili status zvijezde, kao jedne od najplaćenijih glumica toga vremena.

Domovinu nije previše voljela.

Kako bi?Niko je nije volio.Tamo su vladali zle sile i mrak.Adolf Hitler i nacisti.

Njena pjesma Lili Marlen je postala pojam pobune protiv Hitlera.

Ša radi holivudska komercijala.

Sasvim obična pjesma jednog zaljubljenog vojnika stvorila je mit o Maleni kao protivniku svoje domovine..Par posjeta pozadini , bolnicama savezničkih  ratišta,slike u medijima,popularnost se preliva preko krovova.

Ispredaju se priče o ljubavnicima,hkladnoj biseksualnoj kuji i nepouzdanoj majci.Podilazi se bolesnim maštama gutača žute štampe,koja postaje kreator života kompleksaša i autsajdera.

Ona jeste hladna,ali u uzdržanosti iznošenja intime u svijet javnosti.
Pripisuju jopj da je ateista i izreku: “Ako Bog postoji, mora preispitati svoj plan.”

Čisto sumnjamo da je njena.Bila je rđena protestantica i mi smo je viđali da često,prekrivena maramom ili crnim  udovičkim velovima leprša ka sakr Keru,najljepšoj hrišćanskoj crkvi na dunjaluku..

Nakon rata povremeno još glumila na filmu, od 1950-ih do 1970-ih većinom je bila na turnejama kao uspješna šou izvođačica.O njenom glasu su rekli da je „treća dimenzija“ i “ako nebi imala ništa više osim svog glasa, mogla bi vam njime slomiti srce“.A imala je i svega i ohoho toga pride.I slomila je srce onoga koji je pričao o njenom glasu.Upucao se.Tako kažu.

Svi su se trpali uz njenu bajku.Kada joj je postalo dosadno odlučila se povuči i napravila poslijednju pokretnu sliku.Kameo u filmu Just a Gigolo (1979.), s Davidom Bowiem u glavnoj ulozi.

Zluradi bi rekli : Kako petetično biseksualka sa biseksualcem.

Mi im šaljemo snimku i poruku: Poetična simbolika.

Svaki muškarac njenog života je bio samo žigolo.

Meriju Lejnu Maghdalenu Marlenu Dietrich,poznatu i kao Lili Marlen je kao i uvijek bolio  stidni čošak.

Povukla se u Grad svjetlosti i zakopala u samoću.Proživjela je j13 godina u samoći,tišini,koje pićence i mnoštvo dosanjanih snova.

Tugovala je samo za snovima one djevojčice koja je povrijedila zglob.

Ko sada plače negdje na zemlji
bez razloga plače negdje na zemlji  ,
nada mnom plače.

Ko se sad smije negdje u noći,
bez razloga se smije negdje u noći,
meni se smije.

Ko sada ide negdje zemljom,
bez razloga ide negdje zemljom,
krećući k meni.

Ko umire sada negdje u svijetu,
bez razloga umire negdje u svijetu,
gledajući mene.

pB