Ulica se razrovila,ko nos sifilističara
Rijeka – sladostrašće , rasplinuto u slini
Odbacivši rublje do poslijednjeg lista
parkovi se sramno steru u junskoj vrućini.
Izađoh na trg,
krajolik osvjetljen gustinama
pade mi na tjeme,ko riđa perika.
I plaše se ljudi – nadomak mojih ustima
koprcaju noge nesvarenopg krika.
Ali osuditi me neće i neće dići graju,
ko proroku pred noge staviće do cvijet cvijeta.
Svi ti, razvaljenih noseva,znaju:
ja – njihov sam poeta.
Kao krčma plaši me vaš strašni sud!
Mene će jedinog kroz goruće zdanje
prostituke ponijeti ko svetinju svud
i bogu pokazati kao opravdanje.
I bog će nad knjigom mojom da pusti suze!
To nisu riječi,već krici- gomila zbita;
i nebom letjeće, pod mišku ih uzev,
znancima svojim, milošću, da ih čita.
pB