Ja volim svoga bića polutminu
što daje mojim čulima dubinu;
u njoj se, kao iz pisama starih,
moj život jednom već proživljen žari,
u preboljenu odmaknut daljinu.
Iz nje se toči u mene saznanje
da imam dosta prostora pred sobom
za drugoga života večno tkanje.
I katkad sam k’o drvo, čije granje
šumi negdašnjem dečaku nad grobom
i čiji koren prostirku mu plete –
drvo što onaj ispunjava san
koji je dečak u daleki dan
izgubio u pesmi punoj sete.
Ne gledaj tako,ne ljuti i ne mršti se
Ja sam tvoja voljena, ja sam tvoja
Ni pastirka, ni kraljica,
Čak ni monahinja-bogomoljka
U ovoj sivoj sam haljini od dronja
U cipelama izlizanih potpetica?
Ali, kao i prije, dajem vreo zagrljaj
I strah nosim u velikim zjenicama
Pismo moje ne jepajj, mili
Ne plaši zbog laži istinske
I dobro ga, na samo dno, skrij
Na dno svoje torbe sirotinjske.
pB
Svi ogorčeni,
jadni,
usamljeni ljudi
s osjećajem da su prevareni,
s osjećajem da su ih prevarili silnici,
optužuju život,
optužuju okolnosti,
optužuju druge,
dok su zaista oni
savršeno neprobavljivi,
pokorno neizvorni,
kukavički i tihi;
utonuli u samosažaljenju,
ne učinivši ništa dobro,
oni još osjećaju da su prevareni,
pužući Zemljom sa svojim pritužbama,
svojim mržnjama –
mrtvih očiju usred nigdine,
ti milioni ljudskih grešaka,
idući iz dana u dan i iz noći u noć
kroz svoje jalovo površno djelovanje,
koje povrjeđuje samu Zemlju,
povrjeđuje sve to traćenje,
užas cijele te uzaludnosti.
Poštovani!
Napolju sunce sipi
lišće ispod nogu šušti
Svijetao Dan
po nebu zamirisa
ni traga jučerašnjoj kiši
unosi snagu u pluća
misao prevlači sjajem
sve što diše
spaja se sa zemaljskim rajem
Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Ledena gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svet čitav grlim.
Amor me kazni da sred uža stojim,
Nit omču dreši, nit okove steže,
Nit da me smakne, nit da odveže,
Neće me živa, ne smatra me svojim.
Bez vida vidim, nijem glasa ne gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.
Nit mi se mre nit mi se živi,
Smejem se plačući, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo , krivi .
Ne zastani! Nemoj leći,
O ti koji stalno sreći
Gledas leđa;
U sumrak, kad predah mami,
Zemlja je u polutami
Mračna, smeđa.
Sa varljivog okeana
Pena, para uzvitlana
Kulja gusto.
A kad gledaš tim vidikom,
Nigde kuće! nikog, nikog!
Pusto! Pusto!
Noću – priča svuda ista:
Kradljičevo oko blista
Kraj tvog puta,
A družina šumskih dama
Ponekad je, jao nama!
Nešto ljuta.
One kreću sad u roju;
Nemoj samo sresti koju
Tu u tmini,
Dok zloduha zračnih jato
Započinje ples u zlatnoj
Mesečini.
Kako je svijet velik!
Jedan pod Isarom,
drugi na Oceanu.
Dva svijeta,sva borilišta
dva različita životan svetilišta.
A karav prolazi…
Kako je svijet malen!
Štip i Žoal,
Jedan pod Isarom ,
drugi na Oceanu.
A iste ljubavi,
ista talasanja,
iste potske muke i maštanja.
Dva grada mala i skoro bezimena.
A oba istom ljubavlju zbratimljena.
Kroz vječnost
dotjerivane misli
da bi se u trenu
otpetljao čvor
sa vrhu jezika
pB
Da prauzrok svih počela shvatiš
čas je: dođe sotona u noćima ti,
iskren i prost ko kroz grilje zrak,
već ga nema kao osvita korak.
Ti se smiješ, slanih usana, jao
djevojčurak što je s lune pao,
i imena grijesima ne vidiš,
kad pjetao javi se, san sniš.
Ali ima sveska mi listova,
paževi strasti, tuge velova,
napuštenih puta građevinci,
netraženih darova davljenici.
A u grlu otkud su takve suše?
Zar takav je on, lovac na duše,
da besmrtnost zamjeni milom
mučeničku krv sa mastilom.
pb
3.
Meni vrijeme brige nikad ne zadava,
ko imade ručak, što da večerava?
Ko pečenje dobiva iz kuhinje ljubavi,
može i bez večere da mirno prospava.
4.
Ljubav je uvod knjizi više znanosti,
ljubav je prva strofa pjesme mladosti;
ti, koji nemaš pojma o čuvstvu ljubavi,
znaj da je ljubav izvor – ljudske radosti.