Category Archives: Umjetnost

U đardinu zaljubljenih

ubraću za tebe

ružu crvenu  od snova

pokloniću ti je danas

za ovaj  jedan jedini

rastanka dan

a ljubav zauvek unesi

u svoju čednost

i molim te

oprosti što mi krv

iz očiju lije

a ne znam zašto

Ako je život rijeka što teče,
ljubav je zlato nataloženo.
Ona ga u svom koritu njiše
A zlato raste. I što ga dalje
u sebi nosi sve zlatnija je.

Ja već prevalih tri nizine
Daleko za mnom izvor šumi,
a ušće ne znam gdje se krije.
A kad gledam na svoje dno
u šljunku sija zlato čisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskošnije.

Bijela sam vam bila ja,

A kad žetva započela,

Na suncu sam pocrnjela.

Ja sam bijela bila, znam,

Prije, kada nisam žela,

Ali sunce nije dalo

Da i dalje bude bijela

Ova vatra moga tijela.

U svanuću mog života

Kao ljiljan bijah bijela,

Ali me sunce ogrijalo

I tako sam pocrnjela.

Tražim pomilovanje za zbrkane misli onih koji su izgubili
i svoje srce stisli.
Za one koji klecaju pod teretom svog bremena
I koji ne znaju da svemu treba vremena
Za one koji hoće  kraticom
Da postignu mnogo.

Tražim pomilovanje za one koji bježe od života
I koji su obnevidjeli mišlju
Da postoji divota
Jedino izvan našeg planeta

Za one koji bježe poput djeteta
Kad se pred njih stvori problem
Kojem u oči treba pogledati.

Tražim pomilovanje za one koji sami sebe ne razumiju
Ne zato što ne umiju
Već zato što su pobjegli od sebe
I što njihovo srce težak teret grebe
Što  ga sami sebi natovariđe.

pB

Trenutak smo zajedno bili,

No vječnost je ništetna pred njim!

U poljubac čuvstva smo slili

I spalili poljupcem jednim.

Zbogom! Jer ljubimo kratko

Čemu da tuga te steže!

Razdijelit se ne bje nam lako,

No sastat se bilo bi teže!

Malena. Minijaturna, a ipak zahtjevaš
potresima svojih kanjona i litica s golemim
spazmama kao da si sam centar svijeta
i magnet koji privlači i puni sva mora.

Tako mala. Kutak. Čak ni kutak.
Razbacane točke, prosute i zasipajuće linije
palih zidina, zidova kojima maštajući iscrtavaš
palaču jednom podignutu iz ove hrpe prašine.

Kako možeš sanjariti o staroj arhitekturi
danas kada se svaka struktura prokapa
kako bi dala mjesta novim oblicima?

Svaki te potres može zauvijek izbrisati i
nijedno oko neće ni trepnuti. Briga samo tvoja. Ali nada
– diže se poput sunca.
Prikupljaj se. Prašina se pretače u kamen.

Od detinjstva ja ne bejah kao
drugi – ja gledati nisam znao
kao drugi – duša nije htela
strasti iz skupnog primati vrela.

Iz istog vrutka nisam jad
pio – u istom tonu mlad
budio nisam srca plam –
I sve što voleh – voleh sam.

Tad se – u detinjstvu – u zori,
burnog života moga stvori
u bezdanu dobra ili zla,
tajna što još me mami sva;
u bujici što se peni,
u crvenoj gorskoj steni,
u suncu što kupa svojom
jesenjom me zlatnom bojom.

U munji što nebo prene,
i proleti pokraj mene;
u oluji, groma rici,
u oblaku što po slici
za me (nasred neba plavog)
liči na demona pravog.

Predvečernja šetnja, bez rumenila ostaje nebesko lice,
Zimski dan gutaju sjene.
Treće zvono. Požuri, putnice,
Ne zaboravi na mene!

Čeka te morski val smaragdni,
Pljesak vesla plava,
Živjeti naš život prizeman, radni
Ti nisi prihvaćala.

Hajde, idi, ako naša borba mračna
U naš ne zove svijet,
Ako ti je privlačnija vlaga prozračna,
Galebova srebrnastih let!

Suncu toplom, svijetlom, žarkom –
Predaj moj zagovor.
Ulog tvoj neka je pitanje svemu silnom, jarkom –
Dobit ćeš odgovor!

Predvečernja šetnja, bez rumenila ostaje nebesko lice,
Zimski dan gutaju sjene.
Treće zvono. Požuri, putnice,
Ne zaboravi na mene!

Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi .

Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću – Sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruše
jer na istom putu imamo dva cilja .

Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.

Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.

Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak – a vječnost je siva !!!