Category Archives: Umjetnost

 Vječnost je možebitno
 samo rijeka 
 konj zaboravljen
 gukanje
 zagubljene golubice.
  
 Čovjeku što bježi
 od ljudi, doći će vjetar
 da mu kazuje o drugim stvarima
 otvarajući mu uši
 i oči za njih. 
  
 Danas sam i ja nalik njemu
 samotan, u ovome žljebu
 počinjem da piljim u vodu,
 gledajući u usamljena konja
 što sluša guku 
 te golubice izgubljene. 
  
 A onda mi je vjetar prišao sasma blizu
 poput onoga što treba da počine,
 govoreći mi:
 Vječnost je možebitno
 samo rijeka 
 konj zaboravljen
 gukanje
 zagubljene golubice. 

Umjentost nije u mojoj ruci , boji, platnu i kistu.

Moja ruka samo dio smrtnog tijela. Vodi je Božija ljubav.

Boje sam posudio od savršenstva harmonije nebeskog stvaranja.

Platno je samo podloga za prenošenje onoga što je zapisano u mome srcu i genima.

Kist je posredmik između Božije milosti i umjeća koje mi je darovao.

Ali sve to , kada Božijom dobrotom , osvjetli oko slučajnog posmatrača postaje umjentost.I to u onoj mjeri u kojoj je posmatrač osjetio umjetnikovo približavanje Božijem stvaranju i harmoniji.

I tako , vremenom , slikajući i pišući shvatih – umjetnost je jedan od najljepših i najtananijih darova koje je Bog Ljubavi i Milosti poklonio ljudima.

A ljudi kao ljudi ! Svaki Božiji milodar mogu okrenuti u njegovu suprotnost.

Tri oblaka stoje sama
Na središtu
Plavetnila, žarkom srpnju
Prkoseći.

I tri bijela otočića,
Otočića čista, svježa,
Ublažuju na nebištu
Tako strogu osamljenost.

Ti oblaci, puni, ravni,
Ti mrazevi,
Kažu plavet malo više
Dobrohotnom.

Dahnite me, osvježite,
O membrane. Arhipelag
Vaš nek bdi u mome ljetu
Iznad moje sjene i krova.

– O, koliko plavetnila! –
Čak previše?

Evo, tu sam da mu služim
Za utjehu.

Blago stablu, jer mu je život pritajen i siv,
još bolje je ne osjećati ništa poput tvrda stijenja,
jer nema veće boli što je bol biti živ
nit ima većeg tereta od svjesna življenja.

Biti i ne znati ništa, ići bez sigurna cilja,
bez straha za ono što bi i budućeg udesa zlog,
bez bojazni da te jutro neće zateći živa,
bez uzdisanja zbog života, zbog sjene i zbog

onog što ne znamo i u što tek sumnjamo,
i zbog svježeg grožđa, kojim nas kuša put,
zbog groba što nas čeka sa svojim posmrtnim granama
i ne znati odakle smo
ni kud nam je određen put.

Vrijeme u dubini: u vrtovima je.
Gle kako se stani. Eto već i tone.
Duša mu je tvoja. Kakva li prozirnost
Mnogih večeri, zauvijek združenih!
Da, tvoje djetinjstvo: bajka izvora.

Zašto u mê tako ozbiljno zuriš, kočijašu?

Četiri su sive mule u tê,

i pred njima konjic jedan,

i kočiju sa točkovima zelenim,

i cestu cijelu,

svu za sebe imaš,

kočijašu.

Šta ćeš više od toga?

Brate, što nosiš u sebi svjetlo koje sija,
reci mi, gdje je moje?
Slijep, hodam tapkajući.
Moram se kroz vjetar i kroz oluju vući,
zaslijepio me san, izludila harmonija.

To je zlo moje. Sanjati. Poezija nije
nego željezna košulja koja mi dušu steže;
tisuću njenih bodlja ranjava me i reže,
melankolija moja od njih teške kapi lije.

I tako, lud i slijep, hodam po pomrčini
gorkoga svijeta. Čas mislim: putu nigdje kraja,
a onda mi se opet sasvim kratak čini.

I u tom teturanju uzdaha i agonije
jedva nosim teret čemera i vaja.
Čuješ li, melankolija moja teške kapi lije!

Zbogom,
zaboravi,
ljutnju ostavi.
A pisma spali,
kao most.
Neka se kali
tvoj put,
da bude ravan
i običan.
da se kroz maglu
za tebe sjaje
kule zvjezdane.
i nade proste
zgreju ti ruke
kraj vatre tvoje.
Nek biju mećave,
snegovi i kiše
nek besni oganj što slama,
da ti je veća sreća buduća
nego moja
Nek budu ti jakog
i divnog boja
grudi što grme i slute.

Sretan sam zbog onih
što se na tvoje pute
možda,
upute.

Prevod Bleki

Sarajevo 03.12.2011.

Svjetlost

Oči uvijek traže

svjetlost

U tamnoj sobi

traže svjetlost svijeće

U noći na modrom nebu

gledaju u mjesec

Ako slučajno neki oblak

svojom sjenom mjesec zakloni

tada male tačke u oku svoj sjaj

hoće da povežu

sa sjajem neke zvijezde

Gdje god da se nađu

srce i misao čeznu

da im kroz putanje

struji svjetlost

Saraajevo o2.12.2011.