Ko nije gubio, nije spreman
Da krunu otkrije!
A ko nikad nije žeđao –
Pehare i hlad Pinije!
Ko se umornu milju nikad
Ne uspe – zar takva noga
Da istraži purpurni prostor
Žala Pizarovoga?
Koliko Legija pobjeđuje –
Je li vladaru znano?
Koliko je na Dan Prevrata
Boja izvojevano?
Koliko kuršuma nosiš? Da li
Kraljski ožiljak imaš?
Anđele! Piši „Unaprijeđen“
Na čelu Vojnicima!
Moj jastuk me gleda svako veče
Prazan kao nadgrobni kamen znadoh da ce toliko da peče
Kada ostanem sam
Kada nema tvoje kose da poljubac joj dam!
Sam ležim, potpuno tih je dom
I kandilo ugasilo
Ispružam ruke ka telu tvom
Da zagrlim te strasno
Pa naginjem ka tebi vrela usta,
Al ljubim samog sebe i soba je pusta
Kada se naglo prenem –
Svud samo muk je noći ledene,
Zbezda na nebu podrhtava –
O gde je tvoja kosa crvena
Gde su ti slatka usta?
U svakom veselju sad bol znam,
U svakom vinu jad moram piti;
Ne slutih koliko će gorko biti
Kada ostanem sam,
Sam i bez tebe kad moram biti!
Ne slušah zapovesti, nisam na pričesti bila.
Sigurno, dok nada mnom opelo ne odrade –
grešiću – ko što grešim, ko što sam grešila –
strasno, sa svih pet čula koja mi Višnji dade.
Družbo u krivci! Vi čiji nagovori su vreli!
Svi prestupnici! Vi najnežniji od učitelja!
Junoše, deve, stabla, sazvežđa, oblaci beli –
na Strašnom sudu skupa odvratićemo: Zemlja!
Sretoh putnika i rekoh
– Povedi me sa sobom
On me pita:
– Zar misliš
da ja mogu da te odvedem
tamo gdje ti želiš da stigneš?
Ja samo slijedim zov iznutra
hodam putem da shvatim svijet
i život u njemu
Šta spaja nit
od prošlosti do današnjih dana
Šta to ima u čovjeku?
I ima li kakav izvor i rijeka
gdje može da se utoli žeđ svijeta
i da se smire čežnje ljudi
mučeni različitim nedostatkom?
Odgovora ja još ne nađoh
pa mi duša još luta
jer mi je tako živjeti lakše
Rekoh:
– Pa meni treba neka ruka
da mi upute da
da klizim životom
neću da me sve na putu zaustavlja
jer hoću parče slobodnog neba
uslijed ovog umornog tla
Crno bijelo
Color
Kraj tanana šedrvana
Gde žubori voda živa
Šetala se svakog dana,
Sultanova ćerka mila.
Svako veče jedno momče
dolazilo tu da šeta,
Kako vreme prolazilo;
Sve je bleđe, bleđe bilo.
Pitala ga jednog dana
Sultanova ćerka mila:
„Kazuj robe, odakle si,
iz plemena kojega si?“
„Ja se zovem El Muhamed
iz plemena starih Azra
Što za ljubav život gube
I umiru kada ljube.“
Ovdje uopšte nije putanje : Šta je starije kokoš ili jaje.
Ovdje je samo pitanje od koga je Hajnrich Hajne posudio stihove.
Kraj tanana šedrvana ili arapska pjesma čije su riječi poslužile i Hajneu i bosanskom narodnom pjevaču kao uzor.
Dodji, prolece,
smeh ljubavnice zemljin,
neka zakuca sreće šuma,
nestrpljivo da se izrazi!
Dodji u naletima nemira usred lišća
i cvijeća koje hita da propupa
Kao sjajna pobuna, baci se u noć,
u tamu vode, iznad zemlje,
oglasi slobodu zarobljnih klica!
Kao smeh munje, krik oluje,
odjekni u bučnom gradu,
oslobodi riječ ugušenu,
napor koji je pao u letargiju,
osnaži našu borbu malaksalu,
budi pobednik smrti!
Sjećam se toga dana.
Pljusak je bjesnio, pa je utihnuo
i ponovo počeo, ćudljiv, s duvanjem vetra.
Uzeh svoje ćemane za sviranje.
Ovlaš sam dodirivao žice;
nehotična muzika je pratila
ritam naleta vjetra i kiše.
Ona je bila krišom ostavila svoj posao,
zastala kod mojih vrata,
pobjegla, dvoumeci se.
Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid;
najzad je tiho ušla u sobu i sjela.
Pognute glave hitro okrece iglu u tišini.
Uskoro zaostaje, i ide da pogleda kroz prozor
drvored taman od kiše.
Jedan čas kišnog popodneva,
punog senki, pesme i tišine.
Ništa više.
Te noći ispjevao sam
jednu pesmu,
ali ti nisi bila tu.
Pronašao sam reci
koje sam uzalud tražio vazdan.
Jest, iz njedara noćne tišine
one su se slile u svirku,
dok su se zvezde palile
jedna za drugom
Ali ti nisi bila tu.
Hteo sam jutros
da ti pevam pesmu svoju:
ali iako nisam zaboravio melodiju,
buntovne reci mi izmicu
sada kad si kraj mene.
Zadrhtaću bez sumnje
ako se ikad budemo sreli
u drugome zivotu,
u svetlosti udaljenog sveta.
Zaustavljajući se,
prepoznaću tvoje oći,
tamne kao jutarnje zvezde,
i znacu da su pripadale
zaboravljenom sumraku
pređašnjeg života.
Reči ću:
čar tvoga lica nije samo u njemu,
u nju se utkala zarka svetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila.
Uvećala si me
svojom ljubavlju,
mene koji sam samo
jedan covjek između drugih,
koji plovi običnim tokom,
pokretan voljom
promjenljive milosti sveta.
Dala si mi mesto
tamo gde pesnici svih vremena
donose svoje darove,
gde ljubavnici u ime vječnog
pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeća.
Ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu –
ne opažajuci kako je moje telo postalo
dragoceno od tvog milovanja,
ne znajuci da u sebi nosim tvoj poljubac
kao sto sunce nosi u svojoj lopti
vatru božanskog dodira,
kojom sija vječito.
Gazeći travu na stazi,začuh:
‘Poznaješ li me?’
Osvrnuh se, pogledah je i rekoh:
‘Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’
Ona odgovori:
‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’.
Njene oci su blistale kao rosno jutro.
Pocutah trenutak, a zatim zapitah:
‘Jesi li iscrpla sav teret suza?’
Osmehnu se i ne odgovori.
Razumeh da je njen plac
imao vremena da nauči govor osmeha.
‘Nekada’,
prošapta ona,
‘govorio si da ćes uvek voleti svoju tugu’.
Zbunjen, rekoh:
‘Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav’.
I uzimajući njenu ruku u svoju,
dodadoh:
‘ I ti si se promenila.
Nekadašnja bol postala je vedrina’.
Srećan sam što me ne gledaš
više sažaljivo.
Zlokobna car noći
i odjek mojih roječi
koje kazuju zbogom,
prestrašene od očajnog naglaska,
dovele su me do ivice plača.
Ali dan će se roditi,
moje srce će biti opet tvrdo,
i neće biti više vremena za suze.
Ko kaže da je zaborav nemoguć?
Samilosna smrt buja
u samom srcu života,
obuzdavajući njegovu ludu
želju za trajanjem.
Burno more na kraju otpočine
u svojoj pokretnoj kolevci;
šumski požar zaspi
u postelji od pepela.
Ti i ja se rastajemo,
i raskid će pokriti
živa trava i cvijeće nasmijano
na suncu.
Nazad na vrh Ići dole
I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta.
Želje! Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe – najbolja ljeta!
Ljubit – al koga? Privremeno – ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se – prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.
Strasti? – Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.
Oprostajno pismo G.G.Markesa
Zaljubljen u ljubav
Kad bih imao jedan komadic zivota,
dokazivao bih ljudima koliko grese
kad misle da prestaju da se zaljubljuju kad ostare
a ne znaju da su ostarili kad prestaju da se
zaljubljuju.
Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja
samo krpena marioneta,
i podario mi komadic zivota,
moguce je da ja ne bih kazivao sve sta mislim,
ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.
Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,
vec po onome sto znace,
spavao bih manje, sanjao vise,
shvatio sam da svaki minut koji provedemo
zatvrenih ociju,
gubimo sezdeset sekundi svetlosti.
Hodao bih kad drugi zastanu,
budio se dok ostali spavaju.
Slusao bih druge kad govore,
i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.
Kad bi mi Bog poklonio komadic zivota,
oblacio bih se jednostavno,
izlagao potrbuske suncu,
ostavljajuci otkrivenim ne samo telo,
vec i dusu.
Boze moj, kad bih imao srce,
ispisivao bih svoju mrznju na ledu
i cekao da izgreje sunce.
Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama
jednu Beneditijevu poemu,
a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu
u casu svitanja.
Zalivao bih ruze suzama,
da bih osetio bol od njihovih bodlji
i strastveni poljubac njihovih latica.
Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota…
Ne bih pustio da prode nijedan jedini dan
a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca
da su mi najblizi
i ziveo bih zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko grese kad misle
da prestaju da se zaljubljuju kad ostare,
a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se
zaljubljuju.
Deci bih darovao krila,
ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa
staroscu
vec sa zaboravom.
Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi…
Naucio sam da citav svet zeli da zivi
na vrhu planine,
a da ne zna da je istinska sreca u nacinu
savladavanja litica.
Shvatio sam da kad tek rodeno dete
stegne svojom malom sakom,
po prvi put, prst svog oca,
da ga je uhvatilo zauvek.
Naucio sam da covek ima pravo
da gleda drugog odozgo
jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naucim od vas,
premda mi to nece biti od vece koristi,
jer kad me budu spakovali u onaj sanduk,
ja cu na zalost poceti da umirem.
hvalan!
To su tople kcerke vlaznih zavjetrina.
Skrivene i njezne, za suncem se zute.
Bez mirisa, na dnu zutih krvi slute
skora isceznuca s dolaskom vrelina.
Kao da su mrtve. Ali one cute
u srcima zutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, sruji svjezina,
al primule meke i titrave sute.
U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u caskama bijelim procvalih ponoci,
zaplakase oci skrivenih primula:
u zvanutne svile lat se po lat runi,
one osjetise da ce skoro proci
i da ce ih nekud odvest vreli juni.
II
Osjetise dragost mekih milovanja,
ali kcerke zute napustene cvatu.
Zeljele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast necijih dlana cutjeci na cvatu.
Nalise se oci zutine i sjanja.
Svaka skriva dusu titranjima stkatu
i u zavjetarja zutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.
Neko s brijega slazi. Osoja miruse.
Cekaju ga pune rascvalih ceznuca
s cevrmama tankim prezutoga zlata.
To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane ceznjom vruceg povinuca
njih opaja miris iz njegove duse.
III
Mislile su pomrijet kada gizdav stize,
i zasjase caske jagorcika jarih.
On snazno mirise, iskri se i zari
i, niz tkiva noci, sve nize i nize
nad njih pada. Klone. Zuti nektar lize
i zitkoga soka sto ga vracar stari
za primule zute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se dize.
S vlacu bijelog sunca u dnu zute caske,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
cekaju ga da se opet mrtav spusti.
A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praske
na njih sto mu s daha strepe prestravljene.
IV
O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otislo gdje i sad mozda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
sto raskrise caske s prsta ti i peta.
I, sad, kada cutim u pozare ljeta
na kapcima scvalim teske dlane vrele,
i kad zitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toci sokovine zrele,
na dnu svih sazrenja, niz jecmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:
niz snijeg sto ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko tece u primule zute.
V
I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz jecmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim ceznjom jedrih zetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.
Zita su visoka, plava i preplava.
Niz medje mirisu sunca ivancica.
O ocvale kcerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vasih klica.
da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duse,
sad bih imo brata da uz mene luta
niz sjedrala zita, zuta i prezuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suse,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.