Category Archives: Umjetnost

Na Dan živih
mrtvi dolaze na njihove grobove
pale neonske svetiljke
okopavaju  antene hrizantema
na krovovima višekatnih grobnica
s centralnim grejanjem.

Poslije
slaze dizalima
na svoj svakodnevni posao:
u smrt.

pB

Ludo veselje mojih mlađanih ljeta

Kao mamurluk, sad mi samo smeta.

Al’ kao vino-tuga davnog plača

U mojoj duši postaje sve jača.

Moj put je tmuran.Danima sve gore

Nose mi burne budućnosti more.

Mrijeti mi se neće.Još se nadam.

Ja živjet’ hoću, da mnijem i stradam.

Međ nedaćama, jadima i zlima,

Ja znam da za me i naslade ima.

Ponekad opet zanijeću se skladom,

Nad svojom snima zaplakati kradom

I tko zna, možda će mi posljednnji dani

Ljubavlju posljednjom biti obasjani.

pB

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.

U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.

O, dijete!
Ja neću da te novim poljupcima smirim
u zaborav.
Puštam da ti blijedim licem suze teku.

Sutra
smirit će se tvoje srce
koje sada očajno tuče.

Sutra
kad stupiš među svoje mlade druge
s dvije tamne sijenke ispod očiju
začudit će se tvoje mlade druge.

Al’ ni jedna neće moći da otkrije
skrivenu u dno tvojih očiju
blijedu zvijezdu.

Ne plači dijete noć se plavi zimska.
Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg. 

Oslobadjam te tuge za sobom, zeno, kad budem odlazio.
Oslobadjam te tuge za sobom, zeno, kad ti budem dolazio
samo u trosnom obliku uspomena.

Budi vesela zena
kao u doba nasih dobrih starih vecerinki.
Ponekad samo procitaj moje knjige. I — krikni.

Tijelo je tvoje crna maslina

majtamnija bronca ,najdublji zvuk,

zvuk tam tama tvojih predaka ,iz njihovih starinskih kora.

Nebom tvoga tijela ore nevidljivi plug

i iz crnih brazda

munjevito izviru potopljene zore.

Tijelo je tvoje neumoran titam,

krvotok oceana

Svjetlost tamna što me vodi opasnom stazom i uskom

od djetinjstva što me progoni

od ranije

još od majčine utrobe,

od prvih začetaka ,najensvjesnijih,

Sada znam zašto ti nisam uspio ispojevati ni jednu pjesmu,

jer sama si pjesma nad pjesmama

Uplašen i strašan

stojim pod nebomtvog tijela

tvojom crnom magijom skamenjen.

Ti si moja boljka i moj lijek,

ikažeš mi: jasma tvoja noć i tvoja vječna luna,

budi spokojan tu ćeš vjekovati,

moj sna je strašniji i od najstrašnijih buna.

Luno,crna luno

tvojom magijom skamenjen

nemam riječi d ati protivriječe,

Nemam snagu da ti se suprostavi.

Luno , crna buno,

nezarasla nizliječena rano,

neosjetno padam i tonem u tvoj san

kao afričko sunce u ocean.

Kako su teški ovi dani!
Ni vatre da me zagreje
ni sunca da mi se nasmeši,
samo pustoš,
samo hladnoća, bez milosti!
Neutešne gledaju me
čak i jasne zvezde
od kada spoznah
da ljubav umire.

Vremešnost, u kojoj sagorjevam

sa ćutanjem posmatraš kletim,

ti si okamina- a ja pjevam.

Ti si obelisk – a ja letim.

I najljepši je maj procvali –

bezbačajan pred vječnošću svakom.

Ali ja sam ptica – i ne žali

što podliježem zakonu lahkom.

pB

Jutros pođoh ruže brati

Čuh slavuja kako vapi.

Ko i ja za ružom čezne –

Livadom mu pjesma tuži.

Mučeć prođoh vrtom, poljem

Svejednako ja misleći:

Ružu divnu, a opaku

Tvrdoglavo ovaj ljubi,

Slavujev me jad savlada

Te ne mogah bol podnijeti:

Mnogu ružu možeš ubrat

No trnje će ljuto bosti.

Nebo ne da spas Hafizu –

Poročno, bez samilosti!