Category Archives: Umjetnost

Sklupčani starac Mato iz Plužina imao je 1936.

jednu poderanu šarenu košulju na staračkom tijelu

i ravnih stotinu godina tamo negdje u ljeto.

U avliji njegove kuće rasla je svilena maslina

i imala kad se starac rodio nešto oko dvije godine.

Jednog dana (bio je ponedjeljak) od razdrte košulje konopac

napravio je da ugasi svoj dugi život taj Mato starac,

koji je tako kao u njihalci jednoj umro, umro, umro,

a stare maslinove grane malo se zanjihale,

kao da su gledale

je li proljeće izniklo vlati trave iz majske crvenice.

Odjedared  od smijeha nasta plač
Nečujan i providan kao magla
I od stisnutih usana pjena
I od isprepletenih ruku strah.

Odjedared od tišine nasta vjetar
I obrisa iz očiju trag poslednjeg plama
I od strasti nasta  zla slutnja
I od trenutka spokoja drama.

Najednom ,odjedared   baš
Ljubavnike obuze tuga
I ko bijaše radostan osta sam.

Postade stranac od bližnjeg druga
A od života lutanja duga
Najednom, odjeraded baš.

pB

ostaću ne Tolstoj,
no nešto mnogo gore,
jedem,
pišem,
i ludim od toplog svoda.
Ko još nije filozofirao nad morem?
Voda.
Ko vrag ljut beše
okean prošlo veče,
danas –
golubica na jajima,
pun smirenja.
Kolika razlika!
Sve teče
Sve se menja.
A ima voda svoje vreme:
plima, oseka,
jedno po jedno.
Samo kod Stjeklova
voda ne izlazi iz teme.
I to nepravedno.
Crknuta riba usamljena sred vode.
Ko slomljena krilca –
peraja trag.
I pliva tako, i ode vragu.
U susret trom, fokinog tela,
brod iz Meksika,
a mi – tamo sada.
Drukcije i ne može.
Podela rada.
Kazu – kit.
Može biti.
Vrsta ribljeg Bijednog –
trostrukog obima.
Samo kod Demjana brci su spolja,
a kit ih unutra ima.
Godine – galebi.
Poređaju se i u more se zariju
kljukajući se ribom nemilice.
Pa se sakriju.
U samoj stvari, gde su te ptice?
Ja sam se rodio, sisao isprva
živeo, radio, i starost će doći
Evo, i život kao Azorska ostrva
će proći.

što mi to čekamo, na trgu okupljeni?
To barbari treba danas da stignu.

Zašto je u vijeću sav posao stao?
Zašto vijećnici sjede, ne donose zakone?

Zato što će danas stići barbari.
I kakve sad zakone da donose vijećnici?
Barbari, kad dođu, donosit će zakone.

Zašto je naš car ustao tako rano,
I zašto sad sjedi pred najvećim vratima grada
Na prijestolju, u grimizu, sa krunom na glavi?

Zato što će danas stići barbari.
I car sada čeka vođu njihova
Da ga dostojno primi. Spremio je za nj
čak i povelju. U njoj mu poklanja
Titule mnoge i naslove.

Zašto su konzula dva i pretori naši danas
Izašli u skrletnim, zlatom vezenim togama?
Zašto narukvice nose s toliko ametista
I prstenje s toliko blistavih smaragda?
Zašto danas nose dragocjena žezla
S intarzijama sjajnim od srebra i zlata?

Zato što će danas stići barbari;
A takve stvari zabljeskuju barbare.

Zašto govornici vrli ne dođu ko uvijek
Da govore drže, da kažu što imaju reći?

Zato što će danas stići barbari;
Njih gnjavi retorika i govori javni.

A sad, što znači ova nelagoda nagla i ovo
Komešanje? (Kako su se samo lica uozbiljila!)
Zašto se ulice i trgovi iznenada prazne
I zašto se vraćaju svi kućama, u misli zadubljeni?

Zato što je noć, a barbari nisu došli.
Došli su samo neki ljudi s granica
I vele da barbara više nema.

I sad, što će sad biti od nas, bez barbara?
Oni su bili kakvotakvo rješenje.

Tijelo je tvoje crna maslina,

najtamnija bronca, najdublji zvuk,

zvuk tam – tama tvojih predaka , iz njihovuh starinskih kora.

Nebom tvoga tijela ore nevidljiv plug

i iz crnih brazda

munjevito izviru sve potopljene zore.

Tijelo je tvoje neumoran ritam ,

krvotok oceana,

Svjetlost tamna što me vodi stazama i uskom,

od djetinjstva  što me progoni,

od ranije,

još od majčine utrobe.

od prvih začetaka, najnesvjesnijih .

Sada znam zašto ti nisam uspio ispjevati ni jednu pjesmu,

jer sama si pjesma nad pjesmama

Uplašen i strašan

stojim pred nebom tvoga tijela

tvojom crnom magijom skamenjen.

Ti si moja boljka i ti si moj lijek

i kažeš mi : ja sam tvoj noć i tvoja vječna luna,

budi spokojan tu ćeš vjekovati,

moj san je strašniji i od najstrašnijih buna.

Luno, crna luno

tvojom magijom skamenjen

nemam riječi da ti protivrječe,

Nemam snagu da ti se suprostavi.

Luno , crna buno,

nezarasla, neizliječena rano,

neosjetno padam i tonem u tvoj san

kao afričko sunce u ocean.

Crno bijelo

Color

Već nam ugodne dane nudi proljeće,
lahorci slatki već su proljetne utihnuli oluje.
Katule,
ostavimo frigijske livade ibremenita polja vrele Nikije,
odletimo u slavu gradova Azije!

Već tvoje srce nestrpljenjem drhti
i za lutanjem čezne,
dok stopala tvoja s radosnom čežnjom
u sebi novu osjećaju snagu.

Prijatelji moji, drago društvo moje,
budite mi zdravo!

Odimo skupa s ognjišta naših,
da stignemo tako daleko! Odvojene do cilja –
dovode nas putevi razni.

Prevod Bleki

Razgovaram bez sagovornika
kao da razgovaram s duhom,
ne vidim mu razgovetno lika,
čujem ga više srcem nego sluhom.

Nema čudjenja, nema nesporazuma,
razgovaramo kao vekovni znanci,
otvaram širom vrata uma,
reči iz podsvesti idu pravci.

Govori mi što nikada inače
neće mi reći ako se sretnemo.
Znam šta mu i polureči… znače.
Razgovaramo sad naglas, sada nemo.

Pričini mi se da razgovor teče
u dalekom predelu, visokoj travi,
nekad u svanuće, nekada uveče –
sve je nestvarno, a kao na javi.

To biva kada se u meni nagomila
mnogo prećutnog, u samoći.
Razgovaramo kao što razgovaraju oči,
kao što razgovaraju dva bila.

I nebo,

što zaboravi u dimu da je plavo,

i oblake iscepane kao izbeglice,

ozariću svojom poslednjom ljubavlju,

što kao jektičavog

rumeni se lice.

I nadvisiću

komešanja ova,

onih koji zaboraviše nežnost i dom.

Čujte,

ljudi!

Izađite iz rovova,

pa posle doratujte.

Čak i kad

od krvi pijan,

klateći se kao Bahus,

rat kroči,

ni tad da s uma ljubavne reči smetneš.

Mili Nemci!

Znam,

u vašem dahu

Geteova je Grethen.

Francuz

smešeći se na nožu mre,

i s osmehom se ruši pogođen avijatičar,

ako se sete

poljupca otpre

tvog, Travijata.

Al’ dosta mi je ružičaste mekote,

koju stoleća podnose.

Na kolena ispred nove lepote,

našminkane,

što slavim,

riđokose!

Možda od vremena ovog,

od bajoneta oštrijeg,

kada stoleća pobeli brada,

ostaćemo samo

ti

i ja,

što bacam se za tobom

od grada do grada.

Ako preko mora odeš naglo,

skršivši se u rupu noći guste –

utisnuću u tebe kroz londonsku maglu

fenjera ognjene usne.

Istegneš li karavne kroz pustinjsku zegu,

gde lavovi su zasedu zauzeli –

prislonicu ti

pod peščanim bregom

obraz kao Sahara vreli.

Moćni,

ako zatrebam im –

reći će mi:

Idi, pogini u ratu!

Poslednje biće

tvoje ime

na usnama pocepanim granatom.

Pod krunom svršiću?

Na Svetoj Jeleni?

Osedlav zivota talase-vrance,

jednak sam kandidat

za cara vaseljene

i za

lance.

Odredjen sam da budem nov car –

tvoje lišće tu je,

na suncanom zlatu moga novca

narediću

da se iskuje.

A tamo

gde svet je ko tundra olinjo,

gde trgujući s vetrom reka se probija;

na lancu izgrepšću ime Ljiljino

i izgubicu ga u mraku robije.

Slusajte vi sto zaboraviste da nebo je plavo,

nakostrešeni

kao zver kleta!

Ovo što se zari

ko lice jektičavog

možda je poslednja ljubav sveta.

za četrnaest godina
bračnog blaženstva
niti jednom nisam bio nevjeran
ženi;
a ti si još uvijek djevica,
kako mi zbore.

Ako si raspoložena
mjenjati svoje djevičanstvo
za moju nečuvenu vjernost,
pozovi me sutra između tri i pet
i pretvorit ćemo to u djelo.

pB