Category Archives: Umjetnost

Evo zlatnog horizonta razuma
Jednom meni ludilo i u mojim prstenovima slobode
Meni odsustvom i užasom
Pokretna i čudna čar
Promene i zaborava

Ja ću te oteti, od svih zemalja, o svih nebesa
Zato što mi je šuma – kolevka, a grob – grm potkresan
Zato što po zemlji na jednoj nozi šećem
Zato što o tebi pevam – kako niko neće

Ja ću te oteti od svih vremena i noći svih
Od svih zlatnih zastava, od mećeva svih
Ključeve ću baciti, pse oterati sa trema
Zato što sam u noći vernija od psa verna

Ja ću te oteti od svih žena – što da uvijam? –
Nećeš biti ničiji muž, ni ja žena ničija
I u poslednjem trenu, uzeću te – ne pričaj! –
Od onog s kojim Jakov u noći skita

Al dok ti ruke ne skrste na grudima –
O prokletstva! – u tebi još tvoje krvi ima:
Dva tvoja krila u etru traže lek
Tebi je svet – kolevka, a grob – svet.

Od početka vremena,
volio sam te, voljela si me.
Ja sam bio Grk, ti Trojanka,
Trojanka, ali ne Helena.
Iskočio sam iz drvenog konja
kako bih ubijao tvoje.
Ubijao sam, svađali smo se, umrli smo.

Postao sam Rimski vojnik,
progonitelj kršćana.
Na vratima katakombi
sreo sam te opet.
Ali kada sam te vidio kako padaš
gola u Koloseumu
a lav ti se približava,
očajnički sam ga zaskočio
i lav nas je oboje pojeo.

Slijedeće, bio sam Maurski gusar,
devastator Tripolija.
Zapalio sam fregatu
na kojoj ti krila si se od
bijesa moje brigantine.
Ali kada sam te htio dograbiti
uzeti te za moju robinju,
prekrižila si se i zatjerala
nož kroz svoje srce.
Kasnije opet, u sretnijim danima,
bio sam zavodnik u Versaillesu,
lukav i razvratan.
Ti snivala si postati opaticom …

Provukao sam se preko zida samostana
ali teška politika
odvela nas je na giljotinu.

Ove dane sasvim sam moderan:
plešem, trčim, treniram.
A imam i novac u banci.
Ti si sada zanosna plavuša:
plešeš, trčiš, treniraš.
Ništa od toga ne sviđa se tvom ocu.
Ali nakon tisuću preokreta, svih iznenadnih,
ja, jedan od Paramountovih filmskih heroja,
grlim te, ljubimo se, vjenčamo se.

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,

nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena

dok rasplićem svoje brige kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,

ali tijelo ti diše tako napušteno,

tražeći me uzalud, dopunjujući moja san

kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,

ali od onih granica izgubljenih noći,

od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nad svjetlu života

kao da je pečat sjene obilježio

vatrom svoja tajnovite stvorenja.

Ništa, stih čedni, ova pena
Da naznače tek sjaj pehara:
Tako daljinom kao para
Nauznak tone roj sirena.

Mi plovimo, o nebrojena
Družbo, za mene krma stara
Vi slavni pramac koji para
Val gromova i nevremena.

Pjanost mi krasna daje daha
Ljuljanjem njenim da bez straha
Zdravicu držim tu uspravno

Samoćo, hridi, zvezdo vedra
U ime svega što je ravno
Brižnosti beloj našeg jedra

12

Za neke je sreća za živoga veka.

Drugi, pak, kažu: „Raj na nebu čeka“.

Troši to što imaš, pusti veresiju,

slatka je muzika sa bubnja daleka*.

13

Ruža mi reče: „Osmehom tvojim

pozdravi svet u kojem stojim.

Svileni veo pašće sa mene

i vrt biće posut čarima mojim“.

Nemoj se zadovoljiti pričama.

Načinima na koji su se stvari odvijale za druge.

Razvij svoj vlastiti mit.

Budi zahvalan za svakog koga sretneš, jer svako je poslan kao vodič s one strane.

Hiljadu polu-ljubavi mora biti odbačeno, kako bi se jedna celovita povela kući.

Ovo mesto je san. Samo spavači ga smatraju stvarnim. Tada smrt dođe poput zore,

i ti se probudiš smejući se onome za što si mislio da je tvoja tuga.

Pleši, ako si sa sebe skinuo zavoje.

Usred borbe, pleši.

Pleši u svojoj krvi.

Pleši, kad si savršeno slobodan.

Hajdemo pobeći,

od svih pametnih ljudi,

koji stavljaju reči u naša usta.

Hajdemo samo reći

što naša srca žele.

Zaboravi sigurnost. Živi tamo gde se bojiš živeti.

Dolina mala to bješe prije

U kojoj ljudi bilo nije;

Pođoše u rat jednog trena

Slijedeći zvijezde blagih zjena

Što s plavih kula noću skreću

Stražarski pogled svoj ka cvijeću,

Dok cijelog dana među njima

Sunce u lijenim leži snima.

Posjetilac će priznati sada

Da tužnom doli nemir vlada.

Sve osim zraka što, sve teži,

Nad magičnom samoćom leži.

Stabla bez vjetra, da im gib prida,

Drhte ko more koje se kida

Oko maglovitih Hebrida!

Ah, nema nigdje vjetru znaka,

Da hrpu šuštavih oblaka

Nebom od zore gna do mraka,

Nad ljubicama koje mazne

Liče na ljudske oči razne –

Nad ljiljanima koji kriju

Bezimen grob gdje suze liju!

Njišu se: – cure kapi vječne

Iz mirisne im čaške mliječne.

Plaču: – niz stabljike im puze,

Poput dragulja trajne suze.

Ti ne voliš i ne žališ mene,

nisam više mio srcu tvom?

Gledajuć u stranu strast ti vene

sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,

riječi moje ni nježne, ni grube.

Kolike si voljela do sada?

Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela

ne srevši se sa plamenom tvojim.

Mnogima si na koljena sjela,

sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene

i ti sanjaš o drugome nekom,

ali ljubav prošla je i mene,

pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,

plahovita bješe ljubav vruća–

i ko što smo slučajno se sreli,

rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene

da prokockaš sve te tužne zore.

Tek ne diraj one neljubljene

i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći

u ljubavi, stojeći na cesti,

možda i ja onuda ću proći

i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći

ti ćeš glavom kimnuti mi lako.

“Dobro veče”, tiho ćeš mi reći.

“Dobro veče, miss”, i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,

duše bit će smirene posvema —

tko izgori, taj ne može planut,

tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade ko limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.