U srcu, ko u ogledalu, senka,

Teško mi samoj – i s ljudima…

Lagano mi tone dan u san

od četiri – do sedam.

Ljudima da idem, ne vredi– varaju.

U sumrak svi su okrutni.

Suze se same slivaju.

Prsti stežu šalčić zgužvani.

Uvredi me – praštam,

al da me stišaš ne dam!-

Beskrajno se u tugu potapam

od četiri – do sedam.

Već tone sunce, zamire već dan,
Al’ ono drugdje novi život stvara.
O, imat krila – moj je davni san,
O, letjet za ljepotom toga žara!
…
Da, divna sna! Al’ sunce zapada.
Ah, čovjek ima krila duhovna,
Al’ tjelesna mu bozi nisu dali

kažu da je moje
pjesništvo nepripadanja.
no ako je bilo tvoje, bilo je nečije:
za tebe koja više nisi oblik, već bit.
kažu da pjesništvo na svom vrhuncu
veliča Sveukupnost u bijegu,
niječu da je kornjača
brža munja.
samo ti si znala da kretanje
nije različito od zastoja,
da je praznina punoća a vedrina
da je najrašireniji od oblaka.
tako bolje shvaćam tvoje dugo putovanje,
zarobljenice zavoja i gipsa.
ipak ne daje mi mira
spoznanje da smo sami ili u dvoje jedno te isto.

Zaista, ljubav, čista ljubav je lijepa
I vrijedna, da je uzmemo. Vatra plamti,
Ako gori hram ili lan. Isto svjetlo
Poskakuje u plamenu od cedrove daske ili od korova.

I ljubav je vatra; a kad silom buknu moje riječi:
“Ljubim te”.. Čuj!.. “Ljubim te!”.. pred tobom
Stojim preobražena i silno uzvišena,
Osviještena novim zrakama, što sjaju

Od moga lica prema tvome. Nema ništa nisko
U ljubavi, i onda kad ljube najniži: najpriprostija bića
Koja ljube Boga, Gospod prima, dok tako ljube.

I ono što ja osjećam blješti samo od sebe
Kroz najniža obličja, koja me čine, i pokazuje
Kako veliko djelo Ljubavi uzvisuje djelo Prirode.

U vrtu sjedi žena

umorna

hladno je

i vjetar duva

uskoro će da kiši

ovoj slici nedostaje

nešto

ah da

suncobran

osmjeh

i dragi

kojeg su juče pokopali

Nitko me ne može poznavati
bolje no što me ti poznaješ.

Tvoje oči u kojima spavamo
nas oboje
dadoše mom znanju čovječjem
sudbinu bolju nego noćima svijeta.

Tvoje oči u kojima putujem
dadoše kretnjama cesta
smisao odvojenosti od zemlje.

U tvojim očima oni što nam objavljuju
našu samoću neizmjernu
nisu više ono što su mislili da jesu.

Nitko te ne može poznavati
bolje no što te ja poznajem.

Ranije smo se svađali, ne iz milosti
prema primirju koje će poslije doći.

Sad se ne svađamo-
znači i ne mirimo se.

I žalimo zbog toga, ali bez ikakve smo moći.

Želeći sve češće i češće i češće
ponavljanje sumnji i muka,
mi ispuštamo neke riječi
kao čaše
iz namjerno olabavljenih ruku.

Ali ni tuga
ni suze
ni saučešće-
tek voda iz tih parčadi se cijedi.

Što je razbijeno slučajno-
to vodi do sreće.

Što je namjerno slomljeno-
to nikom ne vrijedi.

Traži se, po svaku cenu se mora naći
jedna izgubljena ljubav
koja je stečena u mlade dane
koju su odvezle daleke lađe
a uspomena je toliko draga
da za njom bol podmukli tišti
i suza (rekvizit stari)
ipak iz srca kane
dajem koliko se ište
ako se samo nađe

Kroz Sen-Žil

prođi nam, ate,

moj čili,

dorate (V.Igo)

Drveni konji

Vrtite se ,vrtite se,dobri ati,

vrtite se stoput i hiljadu puta,

vrtite se stalno i nemojte stati,

vrtite se uz zvuke flauta.

Vojničina krupna i sluškinja prosta

u sedlu su vašem srećni i ne glume:

otišle su gazde u Kambrejske šume,

otipli su lično,ostaće još dosta.

Vrtite se ,konji niina srca gruba

dok s eoko vaših obrtaja sviju

žmirkajuć očima džešaroši kriju.

Vrtite se oko pobjedničkog stuba.

O,kako je divno pijanstvo te strasti:

ići u taj cirkus,vrtoglavi!

Milje u utrobi i muka u glavi

od obilja muke i gomile slasti.

Vertite se u svom obrtanju lenom

stezati mamuze da ne bude nužno

onima što vode kretanje vam kružno,

vrtite se tako bez želje za sjenom.

Ihitajte,konji njina srca gruba,

jer i noć će,evo,polako da dođe

da sjedini golubicu i goluba,

daleko od vašara i od gospođe.

Vrtite se samo!Nebo u kadifi

oblači lagano živo zlato zvijezda,

ljubavnici,evo traže svoja gnijezda.

Vrtite se čilo uz bubnja zvuk živi.

‘Naravno da sam bila drogirana, i to toliko da se nisam osvijestila
sve do sljedećeg jutra. S užasom sam ustanovila da sam upropaštena
i danima sam bila neutješna i plakala sam kao dijete da me ubiju i
pošalju nazad mojoj tetki’.
Mayhew, London Labour and the London Poor1

Jad mogu taj kušati čak i s daljina ovih:
Gorak i jedak, s bodljama, što te prisili da ga
Progutaš. Slučajan sunčev otisak, i točkovi,
Žustra kratka im srdžba, napolju, na ulici
Gdje svadbeni se London na drugu stranu
Klanja, u svjetlu nepobitnome i prostranu
I hvastavu, koje ožiljku brani da zacijeli,
I goni stid iz skrovišta. Otvoren, nalik ladici
Noževa, duh ti ležaše nežurni dan cijeli.

Četvrt ubogih, godine, pokopaše te. Samo
I da mnogu, neću na tješenje se usuditi.
Šta reći, sem da patnja prava je, ali tamo
Gdje žud prevlada, pogrešno da će čitanje
Postati? Jer jedva da važno bilo bi ti
Što na tom krevetu obmanuta si manje
Nego on, što posrtaše uz stube zadihane
Da u poharan tavan zadovoljenja bane.