Ivo Andrić – Ni bogova ni molitava

 

 

Pa ipak biva ponekad da cujem

Nesto kao molitveni sapat u sebi.

Nešto kao molitven šapat u sebi.

 

To se moja stara i vecno ziva zelja

Javlja odnekud iz dubina

I tihim glasom trazi malo mesta

 

U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,

Gde bih najposle nasao ono

Sto sam oduvek uzalud trazio ovde:

 

Sirinu i prostranstvo, otvoren vidik,

Malo slobodnog daha.














												

Aleksa Šantić – Ne čuva se tako obraz i poštenje

 

Ne cuva se tako obraz i postenje!
Ko hoce da narod i vodi i brani,
Taj u dusi vjecno muski ponos hrani, –
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.

Zastavu ti svoju bjese narod predo,
I za tobom pode i u borbu stade,
Al’ ti eto, vodo, posrnu i pade…
Gdje ti oci bjehu? Sto nijesi gledo?

Zar ti sto do juce bjese oro smjeli,
Ti u kog je vjera zalozena bila,
Zar blatom da sada kaljas svoja krila?
Pred tiranom nasim da pokleknes, je li?

On ti pruzi casti, on te u vis dize,
A do juce, znas li, s njime si se klao!
Gdje je ljudski ponos? On je eto pao –
Prevaljeni soko u prasini gmize.

Moze li ti narod prostiti to djelo?
Jesu li to puti dusa svijetlijeh?
Ne, to je znaj, vodo, jedan teski grijeh
I ljaga sto kalja junakovo celo.

Ne cuva se tako obraz i postenje!
Ko hoce da narod i vodi i brani,
Taj u dusi vjecno muski ponos hrani, –
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.
1907.










												

Aleksandar Blok – Anđeo čuvar





Volim te, Čuvar, nevidljivi moj
Što si uvek sa mnom na zemlji toj.:

Zato što mi sjajna ti nevesta bi,
I što mi oduze tajnu snova svi’.

Zato što nasa veza i tajni i noć,
I što si mi sestra, nevesta i moć.

Zato što dug život imaćemo mi,
O, čak – muž i žena što smo ja i ti!

I za vernost tvoju, moj okov i spas.
I kob naše porodice, što je iznad nas.

Zato što ne voliš to što volim ja.
O bednim što brinem i što me je stra’.

Što se ne slažemo u životu svom.
Što hoću, al’ ne smem ubit rukom tom –

Da odmazdim mlakoj, mračnoj hulji toj,
Što je ponižavao mene i rod moj!

Što strpa slobodne u ’apsane tma,
Što mom ognju nije verovo da sja.

Što mi novcem htede kupit život vas,
Pa da mu budem veran kao pas…

Zato što sam slab i što je već tu grob,
I što mi je svaki predak bio rob.

Što dušu mi smrvi ta nežnost uz plač,
Što nikad da digne ova ruka mač…

Al’ volim te i za… slabost moju svu,
I za tvoju snagu i sudbu ti zlu.

Što je čelik slio i ognjeva sto –
Nikad niko neće rastaviti to!

S tobom sam gledao zoru i njen sjaj –
S tobom sad i ambis gledam crni taj.

I dvojnu zapovest sudbina nam sli:
Slobodne smo duše! Robovi smo zli!

Miruj! Odvaži se. Stani. Idi ti.
Oganj ili tama – šta l’ pred nama bdi?

Ko viče? Ko plače? Kud li će naš let?
Zaj’dno, uvek zaj’dno, gremo mi kroz svet!

Da l’ ćemo vaskrsnut? Propast? Il’ umret?

Giosue Carducci – Aniji

Kucam o zatvoreni tvoj prozor, a procvalom granom,
Što su joj cv'jećci modri kao i oči ti, Annie.
Gledaj: treptavih zraka poljubilo osm'jehom sunce
Oblak; reklo je njemu: “Oblače b'jeli, pust’ me!”
Slušaj: vjetar s planine uz šumore pozdravlja svježe
Na moru jedro; veli: “Jedrašce b'jelo, plovi!”
Motri: na procvalu krušku s nebesa se vlažnijeh spušta
Ptica; cvrkutom kaže: “Crvena biljko, diši!”
Silazi iz misli sad mi poezija, boginja vječna,
U grud; stoji je vika: “Matoro srce, kucaj!”
A srce poslušno moje u vilinje oči ti krupne
Na glas taj gleda; zove “Djevojko slatka, pjevaj!”

Miroslav Antić – Kroj









Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.

Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu sa tvojom. Ne znam da li me
shvatas: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

Jose Luis Hidalgo – Ne





Noć te uništava da bih te tražio
kao luđak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se otvorio.

Kakva samoća i mrak, kakav suh mjesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim tjelesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvoga srca,
za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.

Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
Moje su riječi uspravne tražeći te utaman.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao rijeka sa samotnim obalama.

Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sjećanje.
Tišina gradi svoju neobjašnjivu istinu.
Svijet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.

Marina Cvjetajeva – Od četiri do sedam


U srcu, ko u ogledalu, senka,

Teško mi samoj – i s ljudima…

Lagano mi tone dan u san

od četiri – do sedam.

Ljudima da idem, ne vredi– varaju.

U sumrak svi su okrutni.

Suze se same slivaju.

Prsti stežu šalčić zgužvani.

Uvredi me – praštam,

al da me stišaš ne dam!-

Beskrajno se u tugu potapam

od četiri – do sedam.