Category Archives: Umjetnost

Pjesma mora biti opipljiva i nijema,
Ko oblo voće.

Šutljiva
Ko prema palcu stari medaljoni.

Tiha ko rukavom izlizani kamen
Pod prozorom, gdje mahovina raste –

Pjesma mora biti bez riječi
Ko let ptica

Pjesma treba biti nepokretna kroz vrijeme
Ko mjesec što se penje

Ostavljajuć, ko što mjesec pušta
Granu po granu u noć zapletena stabla.

Pjesma treba biti nepokretna kroz vrijeme
Ko mjesec što se penje

Pjesma mora biti ravnopravna
Ne istinita

Za svu povijest bola
Prazan hodnik i list javora

Za ljubav
Dvije priljubljene travke i dva svjetla iznad mora

Pjesma ne treba značiti
Nego biti.

Kada bih svoj život
mogao ponovo da proživim,

pokušao bih u sledećem
da napravim više grešaka,

ne bih se trudio da
budem tako savršen, opustio bih se više.

Bio bih gluplji nego
što bejah, zaista,

vrlo malo stvari bih
ozbiljno shavatao.

Bio bih manji
čistunac.

Više bih se izlagao
opasnostima, više putovao,

više sutona posmatrao,
na više planina popeo,

više reka preplivao.

Išao bih na još više
mesta na koja nikad nisam otišao,

jeo manje boba, a više
sladoleda,

imao više stvarnih, a
manje izmišljenih problema.

Ja sam bio od onih što
razumno i plodno prožive

svaki minut svog
života; imao sam, jasno, i časaka radosti.

Ali kad bih mogao nazad da se vratim,

težio bih samo dobrim trenucima.

Jer ako ne znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo;

nemoj propuštati sada.

Ja sam bio od onih što nikad nigde nisu išli

bez toplomera,
termofora, kišobrana i padobrana;

kada bih opet mogao da
živim, lakši bih putovao.

Kada bih opet mogao da živim,

s proleća bih počeo
bosonog da hodim i tako išao do kraja jeseni.

Više bih se na vrtešci
okretao, više sutona posmatrao i

sa više dece igrao,
kada bih život ponovo pred sobom imao.

Ali vidite, imam 85
godina i znam da odlazim.

“Porijeklo ljubavi”! Ah, mene
Zašto to pitaš, kad to dade
Saznati se iz mnoge zjene:
Videc’ te Ijubav živjet stade!

Želiš znat kad ce kraj joj biti:
Srce mi sluti, strepnja zna,
Dugo ce ceznut, suze liti,
Al’ živjet – sve dok živim ja.

Gdje je Elmer, Herman, Bert, Tom i Charley,
slabić, razmetljivac, lakrdijaš, pijanica i razbijač?
Svi, svi oni spavaju na brežuljku.

Jedan je umro u groznici,
drugi izgorio u rudniku,
treći ubijen u tučnjavi,
četvrti je umro u zatvoru,
peti je pao s mosta, rintajući za ženu i djecu –
svi oni spavaju, spavaju, spavaju na brežuljku.

Gdje je Ela, Kate, Mag, Lizzie i Edith,
srdačna, priprosta, bučna, ponosna i sretna?
Sve, sve one spavaju na brežuljku.

Prva je umrla u sramnom porodu,
druga zbog nesretne ljubavi,
treća u bordelu od ruke nasilnika,
četvrta slomljena ponosa u potrazi za idealima,
petu su, pošto je život provela u Londonu i Parizu,
dovezli ovamo da leži kraj Elle, Kate i Mag –
sve one spavaju, spavaju, spavaju na brežuljku.

Gdje je stric Isaac, i tetka Emily,
stari Tom Kincaid i Sevigne Houghton,
i major Walker koji je razgovarao
s uglednim ljudima Revolucije?
Svi, svi oni spavaju na brežuljku.

Iz rata su ovamo donijeli njihove mrtve sinove
i kćeri koje je život slomio,
i djecu, siročad uplakanu –
svi oni spavaju, spavaju, spavaju na brežuljku.

Gdje je stari guslač Jones,
koji se igrao životom devedeset godina,
prkoseći nevolji golim grudima,
pio, lumpao, zanemarivao ženu i rodbinu,
zlato, ljubav i nebo?
Slušaj, on mrmlja nešto o prženim ribicama,
o davnim konjskim trkama kraj Claryjeve šume,
o tome što je rekao Abe Lincoln
pred mnogo ljeta, u Springfieldu.

Ne, ti sad nisi više ona – koja
Osvajaše me nekad; nit‘ ljepota
Privlači mene! To je – bol života
I izgubljena zalud mladost moja.

I kad, ponekad, očaram se tobom,
Gledajuć željno u oči ti sjajne,
Ja tada vodim razgovore tajne,
Ali ne s tobom već sa samim sobom.

Sa slikom one drugarice mlade,
Čije se crte u tvom liku skriše,
S ustima koje ne govore više
I sa očima – blijeskom mrtve nade!

Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno –
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?

Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti – kao nagrada za što? Ni za što.
Svjetlost pada niotkud –
zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.

Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!

Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
tko bi htio ostati u igri.

Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,
uostalom rijetko se i događa.

Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.

S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.

Kad me ti gledas postajem sva lepa
kao trava koju umiva rosa
I kad sidjem niz reku, visoke trske
nece prepoznati moje slavno lice.

Stidim se svojih zalosnih usta,
svog razbitog glasa, svojih grubih kolena.
Sada kad si dosao i kad si me video
osetih da sam jadna i da sam posve gola.

Nijednu stenu na putu nisi sreo
tako golu pred jutarnjom svetloscu,
ko sto je ova zena koju si pogledao,
kad si zacuo vedro pevanje.

Ucutacu zbog ljudi sto prolaze,
da ne bi mozda primetili moju srecu
po sjaju sto izbija iz mog visokog cela
ili po nemirnom drhtanju mojih ruku.

Noc je na travu se spustila rosa,
gledaj me otvoreno i govori blago
jer vec ujutro, silazeci niz reku,
ona koju si ljubio odnece lepotu.

Život
Nije vrijedan težine i boli življenja.
Tijela razumiju jedno drugo, ali duše, ne.
Jedino što ostaje je odsvirati jedan Argentinski tango.
Idem se ukrcati za Pasárgardu!
Ovdje nisam sretan.
Želim to sve zaboraviti:
— Tugu što sam čovjek …
Tu beskrajnu taštu utrku
Da vladam onim što sa mnom vlada.
Želim se odmoriti
Misleći ponizno o životu i ženama koje sam volio …
O cijelom životu kakav je mogao biti i koji se nije zbio.
Želim se odmoriti.
Umrijeti.
Umrijeti, tijelom i dušom.
U kompletu.
(Svako jutro aerodrom preko puta podučava me u odlascima.)
Kada Najnepoželjnija-od-svih jednom dođe,
Naći će polje uzorano, kuću čistu,
Postavljen stol,
Sve na svojem mjestu.

U obliku nejednakom
Blizu tebe uvek stojim
Uvek tužim i ti uvek
Bol zadaješ grud'ma mojim.

Kad kroz bašte mirisave
Leti hodiš hodom milim,
pa leptira zgaziš malog,
zar ne čuješ kako cvilim?

Kad uzbereš ružu koju
Pa, s veseljem detinjijem
raščupaš je, zar ne čujes
Kako jecam bolom svijem?

I kad ruže raščupane
Usudi se trnje koje,
Pa mi meki prst ubode,
Zar ne čuješ boli moje?

Zar ne čuješ u mom glasu
Moje muke što me gusžše?
Noću jecam i uzdišem
Iz dubine tvoje duše.

Nekakvi ljudi beze pred nekakvim ljudima.
U nekoj zemlji pod suncem
i s nekim oblacima.

Za sobom ostavljaju nekakvo svoje sve,
zasejana polja, nekakve kokosi, pse,
ogledalca, u kojima se upravo ogleda vatra.

Na ledjima nose krcage i zavezljaje,
sto praznije to iz dana u dan sve teze.

Tiho se odvija necije zamaranje,
a u vrevi necije nekom otimanje hleba
i necije drmusanje mrtvog deteta.

Pred njima stalno nekakav ne tuda put,
niti je onaj koji treba most
nad cudno crvenom rekom.

Naokolo nekakva pucnjava, cas blize, cas dalje,
a gore visoko avion koji malo kruzi.

Dobro bi dosla nekakva nevidljivost,
nekakva tamnosiva kamenost,
i jos vise nebilost
na krace ili duze vreme.

Jos nesto ce se zbiti, samo gde i sta.
Neko ce im izaci u susret, samo kada, i ko,
u koliko oblika i s kojim namerama.

Ako bude imao izbora,
mozda ce pozeleti da ne bude neprijatelj
i ostavice ih u nekakvom zivotu.