Category Archives: Umjetnost

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,
procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.
Ovako sama stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima;
gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

Neki glas, miris neki i jedna lijepa zvijezda ne mogu,
noćas, da dignu iz moje dubine sve što je bilo.
Ovo mora da su mi popucali svi konci, lijepi
konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče.
Ne drže konci. U dubini svojoj osjećam tegobu
mrtvog Lane i žalost zaborava.
Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad
zaboravih značenje svega.
Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne
veze sa onim, što je potonulo.

Imala si noge od kobile ždrebne
a kosu od kučine, tvoje oblike
stolarske proizvodnje tukao sam
siguran u popravak, zamišljajući
– kada bih ti zubima natezao cicke –
jedno nabreklo obilje. Dobro ti je stajala
marinerica, bijela i modra.

Borio sam se na pržini da te otvorim
i da te riješim jedne sumnje, podsuknjo
narodnih vlakova.
Sam Bog zna
što sam vjerovao da vidim, u njezinim nemirnim
očima.
Da je u tome grijeh! idemo
tlapnjo dobi, koja ostavlja znak
i laž: proglasivši odraslim
život, evo me gdje grbim šiju
da kažem: čudna stvar, čudna stvar, kao guska.

Uviđam da sam da ne utonem
upotrijebio tebe kao pojas za spasavanje

Ovdje, gdje je more prepuklo, nema više
sjećanja, i ako me obuze izdaja
dubine, to je samo noć, jasnoća
brak mora i mjeseca u ovim zemljama
niskim, to je samo Villa Serena tako gola,
tišina, zbunjenost pred prijetnjama
zore.

Za nevine si odviše ti mila.
Ljubazna odveć, ljubavi da se latiš!
Za pola svijeta ti bi sreća bila,
al’ sama nikad sreće nećeš znati;

Dvije sreće nigdi nema za čovjeka –
jesi li vidila kako brza moćna rijeka?
Obale cvatu, duž cijelog toka
dna joj je uvjek hladna i duboka!

pB

to se tiče moje djece, volio bih da se drže podalje
Od središta koje se zgušnjava: pokvarenost
Nikad nije bila obavezna; dok gradovi leže ničice
Pred čudovištem, ostaju nam planine.
Čujte dječaci, ni u čemu ne budite tako umjereni
kao u ljubavi prema čovjeku, pametnom sluzi,
nepodnosivom gospodaru.
Jer to je stupica u koju se hvataju najplemenitiji duhovi,
u koju se, kažu, uhvatio Bog dok je zemljom hodio.

Nisam siguran da postojim,
u stvari. Ja sam svi pisci
koje sam poznavao,
svi ljudi koje sam sreo,
sve žene koje sam volio;
svi gradovi koje sam posjetio…
Nisam ni u šta siguran,
ne znam ništa…
Možeš li zamisliti da čak ne znam
ni datum svoje smrti?

Gonjena od čuvarke stolica
u katedrali
jedna noga stolice je pobegla
da proživi svoj život
izvan tih hladnih zidova
Jedan vernik rasejan pobožnošću
sede na stolicu sa tri noge
i sruši se
Na kraju mise podižu ga
naprsle lobanje
i slomljenog sedala
Iz sedala stare stolice
prosipaju se
hiljade bakarnih novčića
i kotrljaju po kamenim pločama
katedrale

Nezamisliv skandal!

Mnoštvo ptica i zamasi krila
Odjekuju šumom nehaja
U ranom jutru na stijenama
Iznad plavog jezera
Gdje sive sjene polagano plove.

U tvojim plavim očima, ti bezbrižno dijete,
Danas sam vidio puno malih divljih želja,
Nestrpljivih poput velikog jutra.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan,
bio sam sretan i nitko nije bio mrtav.
U staroj kući proslava mojeg rođendana bijaše nešto poput vjekovne predaje,
i radost sviju, i moja, bila je stanovita kao neka religija.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan,
imao sam potpuno zdravlje što se sastojalo u tomu da ništa ne pojmim
da za obiteljski krug budem uman,
i da nemam nada koje su drugi imali za mene.
Kad dođe vrijeme da imam nade, ja ih više ne znadoh imati.
Kad dođe čas da gledam život, bijah izgubio smisao života.

Da, ono što bijah od pretpostavljenoga u pogledu sebe,
ono što bijah po srcu i rodbini,
ono što bijah u polupokrajinskim predvečerjima,
ono što bijah u ljubavi drugih i kao dijete,
ono što bijah – o, dragi Bože, ono što samo danas znam što bijah…

u kojoj je razdaljini!…
(Ne nahodim…)
Vrijeme kad se slavio moj rođendan!

Ono što sam danas poput vlage je u hodniku u dnu kuće,
što rađa plijesan po zidovima…
ono što sam danas
(i kuća onih što me ljubljahu trese se cijela od mojih suza ),
ono što sam danas, to je činjenica da su prodali kuću,
i da su svi mrtvi,
i da sam preživio sebe kao hladna šibica.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan…
Kako sam to ljubio, kao osobu, ono vrijeme!
Tjelesna žudnja duše da se opet tamo nađe
u jednom putovanju metafizičkom i ćutilnom,
s dvojnošću mojega ja…
Jesti prošlost kao kruh izgladnjelog, bez okusa maslaca među zubima!

Vidim nekadašnje s jasnoćom što me osljepljuje za sve ono što je ovdje…
Prostrt stol s više stolnjaka, s boljim crtežima na posuđu, s više čaša,
kredenac s mnoštvom stvari – slatkišima, voćem i ostalim u sjeni namještaja-
stare tetke, razni rođaci, i sve to radi mene,
u vrijeme kad se slavio moj rođendan…

Zaustavi se srce!
Ne misli! Pusti glavu da misli!
O, moj Bože, moj Bože, moj Bože.
Danas više nemam rođendana.
Trajem.
Moji se dani zbrajaju.
Bit ću star kad to budem bio.
Ništa više.
Bijes što nisam ponio u džepu ukradenu prošlost!…

Vrijeme kad se slavio moj rođendan!…

Sve do linije ekvatora bila je zima
Sada je ljeto
Kapetan je postavio bazen na gornju palubu
Ronim plivam plutam
Više ne pišem
Dobro je živjeti