27
K’o mladić pomno sam doktore sluš’o
i mudraca reči željno sam kuš’o.
Na vrata njina odlazi često
al’ uvek izađoh kakav sam uš’o.
28
Mudrosti seme beše mi setva,
al’ vrlo jadno okonča žetva.
Za sav moj napor, poruka osta:
„Dođoh k’o voda. Odoh k’o vetar.“*
Sagradio sam spomenik
trajniji od bronze
i viši od kraljevskih pramida, koji ni kiša, koja sve uništava,
ni bijesni sjeverac ne mogu razoriti, ni godine, ni brzi let vremena,
Sav ja umrijeti neću
jednim dijelom ću izbječi smrt.
Ja ću biti uvijek mlad,
i moja slava biće
u potomstvu sve veća
dokle god se bude sveštenik peo na Kaptol s čutljivom Vestalkom.
Mene će spominjati
i tamo gdje huči valoviti Aufid
i gdje je siromašan vodom Daun
seljačkim narodima vladao.
da sam slavan iz neznatnog roda prvi složio eolsku pjesmu u italske metre:
Budi ponosna, Melpomeno, zbog stečenih zastuga!
Raspinju me
a ja moram biti križ i čavli.
Varaju me a ja moram biti laž.
Pale me a ja moram biti pakao.
Moja su hrana sve stvari,
Točna težina svemira,
poniženje, klicanje.
Moram opravdati
ono što me ranjava.
Nije važna moja sreća
ili moja nesreća.
Ja sam pjesnik.
Meni su dobre muze milije od svega:
opčaran ljubavlju velikom, ja posvuda nosim
njihove svete znakove i one će me povesti
da mi pokažu zviježđa i staze nebeske,
da mi otkriju tajnu pomrčina sunca
i mijena mjesečevih; da mi kažu odakle
potresi zemlje i kakva to sila nadima
duboka mora, koja razaraju brane
i onda se vraćaju u se i smiruju;
zašto zimska sunca toliko žure da se u Ocean bace i kakve zapreke
sporim noćima na njihovu putu stoje?
No ako je u mojim žilama hladna krv
te zbog tog ne budem mogao dokučit
ova područja prirode, onda ću biti
sretan da mi se sviđaju polja i vode
što u doline teku, da bez ikakve slave
volim šume i rijeke. O, gdje je ravan
kroz koju teče Sperhej i obronci Tajgeta
gdje spartanske djevojke obijesno plešu u slavu Baka? O, ima li koga, da me
prebaci u hladne balkanske doline
i da me zakloni sjenama gustih grana!
O Leukonojo, nemoj da ispituješ
kakav su kraj meni, a kakav tebi
odredili bozi. Nikad ne tragaj
za tajnim značenjem babilonskih
brojki. Grijeh je to velik.
Mnogo je bolje predati se sudbi,
bilo da nam Jupiter dade još mnoge
zime da živimo, bilo da nam ova,
koja valja more i valove razbija
o tvrde grebene, posljednja bude.
Pamet u glavu, toči svoja vina
i nemoj da sanjaš odveć duge nade
u kratkom životu. Dok mi zborimo,
zavidno vrijeme bježi. Zato uživaj danas,
u sutrašnji dan nikad ne vjeruj mnogo.
Nema divnije devojke od Tanje,
crven rub na skutu, bluze talasanje.
Jarkom iza plota Tanja nekud hodi.
Mesec s oblacima kolo šumno vodi…
Istrči momak, govori joj tugu:
“Radosti zbogom, ja uzimam drugu.”
Ohladila se ko u polju rosa,
a kao zmija rasplela se kosa.
“Momče plavokoso, bez vređanja dugog,
moram da ti kažem: polazim za drugog.”
Nisu to zvona jutarnja, već cika.
Svatovi… Ne vidiš lica konjanika.
Tuži rod Tanjin, nisu kukavice,
od topuza brzog ranjeno joj lice.
Crven venac krvi slepljen joj na čelu.
Najdivnija beše Tanjuša u selu.
U noci su mi ruke lude, mislim,
jer razdrazljivo tkanje tame slijede
rezbareci stalno tuzan list tvojih usana
u gustoj, crnoj kori sna.
I zglobovi mojih prstiju hitri su u ludilu
skacuci sa izgubljenim cudjenjem
kroz beskrajnu pustinju snova,
oblikujuci okvire zelja
oko misli tvojih ociju.
Danju je otisak tvoga tjela
kao udarac sunca po mojim rukama
i kor tvoje krvi
pjeva neprestano
kroz kanale moje ruke sto odjekuju.
Ali ja sam izgubljen u svojoj kolibi
kad izidju zvijezde,
jer moji dlanovi kao macji gledaju,
a povrsina svakoga trenutka
tvoja je slika sto se ljulja.
Teško nam je kad se vidimo, teško je i kad se rastajemo,
kad oslabi istočni vetar 100 cvetova počinje da vene.
Kad umre prolećna svilena buba istroši se svila koju pravi,
kad se sveća pretvori u pepeo i suze usahnu.
Jutarnje ogledalo se mršti na žensku kosu koja beli,
mršti se samo na tvoju posedelu kosu.
Dok se noću pesme čitaju, hladna je mesečina,
planina besmrtnih nije daleko odavde,
plava ptica na te će motriti.
Kada ljubav na štulama
nabada preko šljunčanih staza
i poseže u drveće,
voleo bih i ja trešnje
u trešnjama kao trešnje da poznam,
ne više s rukama prekratkim,
s lestvicama kojima uvek
jedna prečaga manjka
od voća opalog da živim, od kompota.
Slatko i slađe, skoro crno;
san kosova je tako crven –
ko koga ovde ljubi
kada ljubav
na štulama poseže u drveće.
U pustinji, sred peska vrela,
Jedini u svoj vaseljeni
Ko strašni stražar Ancar na sten
Stoji od sunca što je svela.
Rodi ga stepa u žedne dane,
u ljutome ga gnevu goji,
Pa zelene i mrtve grane
I koren otrovom mu poji.
Kroz koru otrov stalno tece,
U podne topi se od žara,
A kad prohladno padne vece
U smolu gustu on se stvara.
To drvo odmor ptici nije,
Tigar ne oštri uza nj ralje,
Tek vihor što se pustom vije
Dirne ga krilom pa bež’ dalje.
A kad oblak daždom mije
Njegov ucmali, tužni list,
Otrovana se kiše slije
I truje pesak nevin, cist.
Al’ gle, coveku covek rece,
Drveta toga da se lati,
I covek pode kad padne vece
A s otrovom se zorom vrati.
On smrtonosnu smolu nosi,
S ucmalim lisjem kobnu granu
I znoj mu bledo celo rosi,
Kad zadihan u šator banu.
Kad gospodaru svome dade
Granu sa jedom ovim kobnim,
Ko macem posecen on pade
I zaspa snom dubokim, grobnim.
A knez u otvor strele spusti
I ljuta smola u njih ude,
I srt on s njinog vrha pusti
Na susede i zemlje tude.