Vjerujem,
Verujem da smo narod bilja,
Otkud inače mir
Kojim osluškujemo opadanje lišća?
Otkud smjelost
Da se spuštamo niz tobogan sna
Do ivice smrti
Sigurni
Da ćemo ponovo biti odvažni
Da se rađamo.
Vjerujem da smo narod bilja-
Ko je ikada video
Stablo koje se buni?
pB
Al’ dođe djeva ko vila iz gore,
oh, da ne videh nikad oči njene!
Pred licem joj blijedi i sjaj zore
i svjetlost zvijezda kraj očne joj zjene!
Što mira nemam, to su oči moje
krive…
Ne pevaj, draga, kada si sa mnom,
Gruzinske pesme, pune tuge:
U sećanju mi bude tamnom
Daleki žal i dane druge.
Kad razliju se u tišini
Te pesme lude, zanesene,
Ja vidim stepu, mesečinu
I lik daleke jedne žene.
Otkada ugledah te, draga,
Njen lik u mom srcu gasne,
Al’ nova oživi ga snaga,
Kad začujem te pesme strasne.
Ne pevaj, draga, kada si sa mnom,
Gruzinske pesme pune tuge,
U sećanju mi bude tamnom
Daleki žal i dane druge.
Ono sto ja u tebi obozavam
Tvoja ljepota nije.
Ljepota je ta sto se u nama krije.
Ljepota je pojam jedan.
I ljepota je tuzna.
Po sebi ona tuzna nije,
Vec po krhkosti i nesigurnosti koju u sebi krije.
Ono sto ja u tebi obozavam,
Tvoja nadarenost nije.
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
–Slobodna ptica uvrh planinskog neba treptava,
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
Svega sto se u srcima ljudi u stvari krije.
Ono sto ja u tebi obozavam,
Nije ljupka muzika tvoga glasa,
Koja se stalno obnavlja svakog casa,
Drazesna i vazdusna kao misao tvoja,
Koja zbunjuje i smiruje osjecanja moja.
Ono sto ja u tebi obozavam,
Mati, koju sam izgubio, nije.
Ni sestra, koju sad zemlja krije,
Ni mrtav otac nije.
Ono sto ja u tebi obozavam
Nije nagon materinstva duboka,
Otvoren kao rana u srcu tvoga boka.
Ni tvoja cistota. Ni tvoja necistota.
Ono sto ja u tebi obozavam — neka mi bol i utjehu nosi!
Ono sto ja u tebi obozavam zivot je koji prosi.
Kako da dusu sputam
da se tvoje takne?
Kako, mimo tebe,
da njom da grlim
druge stvari i daljine?
Ali, rado bih je sklonio
na neko zaboravljeno mesto
usred tmine
u neki izgubljen kut,
u kom nece je tvoje
njihati daljine.
Ali, ipak, sve sto dodirne
nas dvoje
ko gudalo nas
nekako spaja
koje iz dveju struna
jedan mami glas.
Na kom smo instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirac drzi nas?
O, pesmo slatka.
Koliko je sreće u časima ovim,
Kad se mjesec rađa na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!
Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U našoj rijeci brdo se ogleda;
Dođi, jer mi srce više mira ne da –
Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.
Ne moli se, tamo, pred ikonom starom!
Ovdje, u slobodi, pred nebom – oltarom
Sa koga nam gospod o milosti zbori,
Dođi da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.
Čarolijo jutra, oblaci šetači,
putnici beskrajni slobodnih visina!
Sad smo mi delije, a vi promatrači,
vi ste male bure, mi smo olujina!
Putujte, čergari, ždrali zavičajni!
Pozdravljamo tihu vožnju vašeg leta.
Plovite neznani u daleke ravni,
iznad žitnih polja, iznad suncokreta!
Probudite ptice, oči, vodenice,
krilom čegrtaljke, zviždaljkom o pasu!
Budite glasnici zemlje krasotice,
kojoj sunce zori u svakome klasu.
Pričajte o nama, plahi skorotele,
širom glasna svijeta, diljem oceana!
Pjevajte o zemlji koja juri, teče,
u mir svojih dana, bijela, rascvijetana.
Bila je zima; lezi čvrsto
Snijeg iznad miniranih polja.
Preko nestalnih dubina močvare
Klizna, deducirajuća krivina,
Trkači su ravne sanke.
Bila je zima; a ribe su spavale
Ispod čvrstog, nepokretnog leda.
A ni vihorovi nisu mogli,
U zrnu smrznutom i hladnom,
Probudite život svojom pošasti!
Sat je kucnuo. Još jedno čudo
Kroz smrt, May se prisjetila godine.
Nad svijetom bijelim i neplodnim
“Opet je došao solsticij!”
I podzemna zrna, sensing
Milost budućem životu,
Probudio se, kupajući se i čeznući,
I nepoznato uvo je opet spremno
Rastite, cvjetajte i umri!
Muzika nek te prva brine
i zato Nepar nek ti pjeva
što mutan lakše se prelijeva,
a sve bez poze i težine.
Kad biraš riječi, nek ti godi
da ih ne biraš bez prezira:
siva nas pjesma više dira,
kad se Nejasno s Jasnim vodi.
To su za velom oči krasne,
sjaj dana kada trepti zrakom,
il na jesenskom nebu mlakom
u plavoj zbrci zvijezde jasne.
Nek nam je još i Preljev dan,
jedino preljev, a bez Boje!
Samo preljevi lako spoje
flautu s rogom, san uz san.
Od Dosjetke ti bježi smjele,
od kruta Duha, Smijeha gnjila;
s njih plaču oči Plavetnila;
sve je to luk iz proste zdjele!
Rječitost zgrabi, vrat joj stezi!
Pri radu ti se često sjeti
i Rimu malko opameti,
jer pustiš li je, ona bježi.
Za grijehe Rime nema riječi!
Zar gluho dijete, Crnac ludi
taj jeftin nakit nama nudi
što pod turpijom prazno zveči?
Muzike još i sveđ i dugo,
da stih ti kao smion važi
leteć iz duše koja traži
druge ljubavi, nebo drugo.
Nek stih ti bude avantura,
u hitrom vjetru jutra rasut,
od kog metvica i smilj cvatu…
Sve drugo je – literatura.
a gdje su ti sinovi
o kojima zboriš
sestrice?
vidim da pereš
i prostireš pelene
i kolijevkicu ninaš
tepeš svejednako
nad praznim stolom
i nad plavom zvečkom
vidim smišljaš prijekore
hvalom ti obraz zarudi
i zapjevaš usred noći
tihane tkaš uspavanke
znaš sve slatke smicalice
kojima se ćedo budi
ali
gdje su
sokolići?
kome crna sestro gudiš?