Koliko je sreće u časima ovim,
Kad se mjesec rađa na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!
Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U našoj rijeci brdo se ogleda;
Dođi, jer mi srce više mira ne da –
Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.
Ne moli se, tamo, pred ikonom starom!
Ovdje, u slobodi, pred nebom – oltarom
Sa koga nam gospod o milosti zbori,
Dođi da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.