Kolajna XIII
Jer ti si došla s druge strane svijeta
preko strahota sinjeg akeana;
Dva naša srca, dva sljubljena cvijeta,
grle se preko glave Levjatana.
Kroz onaj ritam, ljubav vaseljene,
i muziku što vlada plave sfere,
kroz našu dušu, i tebe i mene,
grle se bijesno do dvije hemisfere.
Sa sjajem krina i sa rozmarinom
da četvrt sata ti si došla kašnje,
odar bi našla. Svojom sad bjelinom
vrati mi moje srce Nekadašnje.
Kad ura ljubavi koleba se
između Uvijek i Nikad,
tvoja riječ nalazi mjesece srca
a tvoje olujno oko
doseže zemlju i nebo.
Iz daljine, iz pocrnjelog luga sna
Izdahnuli nas oplahne
i Nestali obilazi, velik kao utvara
budućnosti.
Što se sad uranja i uzdiže
Ukopanom je najprisnije:
slijepo kao pogled kojeg izmjenjujemo,
ljubi se vrijeme na ustima.
Kad budeš stara, sjeda, pred spavanje snena
Drijemala kraj vatre, ovu knjigu tada
Uzmi, čitaj i sanjaj kako si bila mlada,
Očiju toplog sjaja i dubokih sjena.
I kako mnogi bjehu u lepotu tvoju zaljubljeni
I kraj tebe iskreni i lažni znaše da se sjate
Dok je samo jedan voleo ti dušu i mislio na te
A ljepotu tvog lica krase tragovi briga osjenčeni
Pa dok se svijaš kraj toplog plamenog gnijezda
Prozbori sjetno kako ljubav neuhvatljivo minu,
Preko visokih gora ka nebu se vinu
I sakrij svoje lice u roju od zvijezda.
O ti, što rosnih uvojaka gledaš
Dolje kroz jasna okna jutra, baci
Svoj anđeoski pogled na naš otok
Gdje kor te pojuć, o Proljeće, čeka!
Brijeg jedan drugom šapće, a doline
To čuju; oči s čežnjom nam se dižu
K blistavom stanu tvom: iziđi, svete
Neka ti noge posjete naš kraj.
Istočnim dođi gorjem, naši vjetri
Cjelunu nek ti mirisni plašt, daj nam
Zorom, u suton, kušat dah svoj; prospi
Bisere zemljom što te strasno žudi.
Prstima lijepim odjeni je, grud joj
Poljubi nježnim cjelovom, i stavi
Zlatnu joj krunu na klonulu glavu
Što uvojke je čedne za te splela!
PRVO
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
DRUGO
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?
TREĆE
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?
ČETVRTO
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il’
Prvi?
PETO
U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?
Pogledao, dodao mi lepote,
a ja je primila kao svoju
Srećna, progutah zvezdu.
Dopustih da budem izmišljena
po slici i prilici odraza
u njegovim očima. Igram, igram
uz lepet iznenadnih krila.
Sto je sto, vino je vino
u čaši koja je čaša
i stoji stojeći na stolu.
A ja sam prividna,
prividna do neverovatnosti,
prividna prosto do krvi.
Pričam mu šta hoću: o mravima
što umiru od ljubavi
pod sazvežđem maslačka.
Kunem se da bela ruža
polivena vinom peva.
Smeje se, naginjem glavu
oprezno kao da proveravam
pronalazak. Igram, igram
u začuđenoj koži, u zagrljaju
koji me stvara.
Eva od rebra, Venera od pene,
Minerva iz Jupiterove glave
bile su neuporedivo stvarnije.
Kad me on gleda,
tražim svoj odraz
na zidu. I vidim samo
ekser s kog je skinuta slika.
Čupavi stvor, bez nogu,
Ali vanrednog trka!
Lice mu od velura,
A boja lica mrka.
Katkad u travi bude!
Na grani, katkada,
S koje, u pliš obučen,
Na prolaznika pada!
Sve to u ljeto. Al kad Vjetar
Puk Šumski uznemiri –
U damastni se stan zaključa –
U Svili se šepiri!
Onda, izroni sproljeća,
Finiji od gospoje!
Na ramenima krila mu,
Jedva prepoznaš ko je!
Zovu ga Gusjenica!
I ja! No ko sam to ja
Da divnu tajnu Leptira
Iskažu usta moja?
Ne volim te izuzev zato što te volim;
Od voljeti te do ne voljeti prelazim ,
Od čekanja do kada te ne čekam
Srce mi prelazi od studeni do plama.
Volim te samo zato što si ti ta koju volim;
Duboko te mrzim, i mrzeći te
Privijam se uz tebe, i mjera moje promjenljive ljubavi prema tebi
Je da te ne vidim već slijepo volim.
Mozda će januarsko svjetlo uništiti
Moje srce sa svojom okrutnom
Zrakom, kradući mi ključ ka potpunom smiraju.
U ovom dijelu priče sam ja onaj koji
Umire, jedini, i umrijeću od ljubavi zato što te volim,
Zato što te volim, Ljubavi, u plamenu i krvi.
Kad bi ti čovječan bio, moje bi ruke živjele,
vezući nježnosti i platna od svile,
da ti prinesu haljine čarobne legende.
Kad bi ti čovječan bio,
oči bi moje otvorene sjale danju i noću,
I zagledane bi bile u tebe što sav bi blistao,
kao onaj što okrunjen je sunčevom vatrom.
Kad bi ti čovječan bio, moja bi usta voće bila
za tvoju žeđ, i za tvoj san muzika ljubavna,
svečane utjehe za tvoje nježnosti.
Kad bi ti čovječan bio, ja bih ti bila igračka djetinja,
oružje za tvoj rat, flauta u kasnim ljetima
koja bi pjevala ritualu vrlo bliskom smrti.
Kad bi ti čovječan bio, o, Odabrani,
ja bih sve bila u tvome postojanju.
Ali nisam ništa . . .
Nisam drugo već ova žudnja neugasla da postojim.
I mislim, kad bi ti čovječan bio,
da bi ruke moje živjele vezući nježnost i svilu,
da ti prinesu haljine čudesne legende.
Na kutku belog oblaka
– spava nejasna tuga
u neprekidnoj melodiji,
tihoj i zasanjanoj
usred zvezdane jeze.
Samo tamni plač šume
trese svoju srebrnu kosu
izgubljenu u oku razdaljine.