***
Na zvjezdanim se, na oštrim vjetrovima ne možeš
zgrijati, samo drhtiš i lice od studi štitiš.
Oprosti strah očajni meni, Gospode Bože,
ko što drugom trenutnu drskost ćeš oprostiti.

Gdje je pjesma? Ni zvuka, ni znaka odgovora.
U malu pregršrt smještene i duša i sloboda.
Odšutjela bih, ali čemu će taj prodoran
sjaj iza nebeskoga, niskog, tijesnog svoda?

A tamo, okončavši spiralu ponad glave
moje, sve niže k zemlji svija usahlu granu
zvjezdan svod nalik na crnu maramu poderanu
koja u žurbi bačena na slavujski je kavez.

Davidu i Golijatu:

Moć svoju uzeh u svoje ruke –

I krenuh protiv svijeta i ja –

Ne bijah jaka – kao David –

Al bijah dvaput – hrabrija –

Bacih svoj kamen, al ja sama –

To sve bijaše što je palo –

Bješe li Golijat – odveć velik –

Il moje biće – odveć malo –

Emili Dikinson rođena je 10. decembra 1830. godine u Masačusetsu, u gradiću Amherst, gdje je provela cijeli život, ako se izuzmu jedna godina kad je dovršila školovanje u ženskom seminaru u Maunt Holiouku, i otprilike desetak putovanja – dva u Boston, jedno u Filadelfiju, jedno u Vašington, a ostala u gradove blizu Amhersta. Umrla je 15. maja 1886. godine u kući gdje se rodila, nakon života  posve lišenog vanjskih događaja, i čini se da je ostvarila ideal za kojim je jednom uzdahnuo Fokner: biti pisac o kome se mogu kazati tek tri rečenice: rodio se, napisao djelo, i umro. Kćer čuvenog pravnika, Edvarda Dikinsona, koji je bio jedan od stubova mjesnog puritanstva, u čijoj kući se živjelo i djeca se odgajala u znaku strogih vjerskih i društvenih tradicija Nove Engleske. Ipak je Emili bila dublje vezana za oca, i njen ambivalentan odnos prema njemu kao da preslikava njen dvosmislen odnos prema novoengleskom puritanskom duhu. Iako joj poezija posjeduje „instinktivnu nezavisnost“ koja ili odbacuje, ili prevazilazi, ili transcendira sve što joj je puritanski duh mogao pružiti, nema sumnje da u njenom načinu mišljenja i odnosu prema svijetu ima nečeg dublje puritanskog. Iz očeve kuće, u koju se povukla oko 1855. godine, gotovo uopšte nije izlazila do smrti. O razlozima za ovo povlačenje iz svijeta mnogo se nagađalo u pravoj poplavi njenih biografija, a navodilo se najčešće, kao glavni uzrok dobrovoljnog zatočeništva, njena nesrećna ljubav prema pastoru prezbiterijanske crkve u Filadelfiji, Čarlsu Vadsvortu. No čini se da je plodnije stvar posmatrati ne kauzalno već finalno: onih 1755 pjesama, nađenih u njenim ladicama iza njene smrti, bacaju mnogo više svjetla na njeno pustinjaštvo negoli ne znam kakva priča o ljubavnom slomu. Jer Dikinsonova je totalni pjesnik koji se kladio samo na jednu kartu, i uspio da sebe čitavog prespe u stihove koji su moćno svjedočanstvo da je riječ o jednom od najpotpunijih I najbogatijih života ikad proživljenih na američkom kontinentu, kako reče Alen Tejt, a mi bismo dodali: ne samo na američkom.

/ Pripremili :  Marko Vešović i Jasna Levinger /

Noću pred šatorom sjedim

uz mene golobradi grk

ne razumjevamo se ni nevjerom

ali vidim po lijevoj obrvi

šta bi htjelo momče

pa mu gola naše kolo zaigram

pa kamen razgrćemo bijel

da bi smijeh posadili

pa mu gitaru iz ruku otmem

da bi miran on pod limun legao

da bih mirna ja pod njega legla

izjutra ga prepoznati ne mogu

pred šatorom brkat stoji grk

ne razumjevamo se ni smo

sli vidim po desnoj obrvi

šta bi htjelo moče

Ovo je kamenje ocean izbacio na obalu,

izbacio ga ovdje na otok odakle su nekada,

smjerne i lijepe mladiće i djevojke prikovanog oproštajnog

pogleda usvoju Crnu Afriku,

galijama ispraćali kao živo crno roblje na tuđe kontinente

Ocean im je postajao i dom i nemilosrdna sudbina,

dok se jedva u daljini nazirala nepoznata zemlja

koja im je obećavala dane crnije od njihove kože.

Nepoznata zemlja je ostala tuđa i neznana,

a tuga za rodnom grudom kamenila je njihove dueš,

koje su se otkidale od tijela.Osušena tijela

lažala su kao prazni riblji kosturi na tuđoj zemlji,

a skamenjene duše oštre i iglaste kotreljale su se do oceana.

Nemilosrdni ocean ih je dočekivao kao najbrižniji roditelj,

grlio ih svojim rukama-valovima i nosio natrag,

natrag prema Goreu odakle su ih nekada

kao smjerne mladiće i djevojke ispraćale galijama

u nepoznate i daleke tuže kontinente

a sada su kamenje izbačeno na obalu,

neprestano prikovanog pogleda u svoju Crnu Afriku,

sada su kuće robova.

U nijemom i prisnom dodiru sa potomcima

razgovaraju i počivaju.

Kad ona pjeva -glas se topi
kao poljupci joj na usnama,
Kad gleda- kao da pogled popi
svu  radost modru neba sama;

Kad ide-sve u sklad se spaja
i reč joj,što   u grlu se  ote-
Sve puno čuvstva,ozračaja,
Sve puno čedne joj lepote.

Miriše na krv i sramotu klanice,
Bezrepi pas pripija ismijan zadak uz stub.
Pravilne su i mirne tamnice.
Šeširi dama s cvijećem, u čipkanom oblačiću dima.
Pogledi s krastama, pogledi beznadni
Preklinju kamenje, preklinju dželate…
Gužva, tramvaji, auta ne daju
Da u zaplakane oči zagledate.
Prolaze, prolaze sivoslučajno,
Kartonski im pogled nikad preinačen.
Govori se grozno, govori se tajno:
”Nečiji se čas i sramota primače”.

Ljepota, ljepota u vječnom treptanju,
Stvara se ljubavlju i stvara iz snova.
I prenosi u svakom disanju
Sliku obeščašćenih visova.

… Tako dočekajte svakog pjesnika ismijavanjem!
Udarajte ga bičem!
Nek prihvati pjesmu svoju ko na oltaru žrtvovanje.
U carstvu vaše vlasti nek ide s okrvavljenim licem!

Da u času kad pred ulicom što laje
Sa obraza mu poteče krv, shvati
Da je u svijet mesara i automata
Došao ljubav propovijedati!

Da je ljubav svoju, ljubav vječnu,
Prodavao, ko bludnica, uz rug i ispljuvke njine –
A oni se kikotali, kikotanjem opijene,
U pravo na ubijstvo odjevene dobričine!

Da kad se, sve svršiv, već iznemogao, sruči
Svima na smijeh, na kamenje polupijan –
U očima, pod modnim šeširom zasmijanim ne trepćući,
Odrazi se uvijek ista kartonska praznina!

Obletao je oko mene

Za vrijeme mnogih mjeseca dana i časova

I stavio najzad ruku na moje grudi

Nazivajući me svojim malim malim srcem

Istrgao mi je obećanje

Kao što se istrže cvijet iz zemlje

I zadržao ga u svome sjećanju

Kao što se čuva cvijet u zimskoj bašti

A ja

Zaboravila sam na svoje obećanje

I cvijet je brzo uvenuo

Oči mu se iskolačiše

Pogledao me je popreko

I uvredio teško

A drugi je došao i nije mi ništa tražio

Ali me cijelu obuhvatio pogledom

U času za njega bila sam naga

Od glave do pete

I kada me je svukao

Dopustila sam mu da od mene čini šta hoće

A nisam ni znala ko je on

Ruže sve bjehu crvene,

bršljani su bili u crnini.

Draga, čim lik se tvoj pomakne,

mene sav očaj opet primi.

Nebo je plavo, nežnost što zrači,

more zeleno, zrak je tako blag.

Stalno strepim (šta čekat znači!):

opet opet je tebi  zameten trag.

I zimzelena listova sjajnih,

i božike sam sit postao,

i polja ravnih i beskrajnih,

i svega, osim tebe, jao!

Gradinar 11.

Kakva si da si, dođi, ne oklevaj pri oblačenju.

Neka ti je kosa raspletena, i razdeljak zamršen,

i jelek otpučen, šta to mari.

Kakva si da si dođi, ne oklevaj pri oblačenju.

Dođi hitrim koracima po travi.

Ako rumenila s tvojih nogu nestane,

jer je rosa pala,

ako se prstenovi oko tvojih nogu rašire,

ako biser poispada iz tvoje grivne,

šta to mari.

Dođi hitrim koracima po travi.

Gle, oblaci se na nebu gomilaju.

Jata ždralova doleću sa dalekih obala,

i vetar duše na mahove preko pustinje.

Preplašena marva beži pojatama u selu.

Gle, oblaci se na nebu gomilaju.

Zalud užižeš žižak na stolu radi svoga gizdanja –

dršće i gasi se na vetru.

Ko vidi da na kapcima tvojim nema crnila?

Oči su tvoje tamnije od tmurnih oblaka.

Zalud užižeš žižak na stolu radi svoga gizdanja