Mira Alečković – Nezvani gost

 

Zašto si došao,
a ja te nisam zvala.
Ja nikada ne zovem ljubav,
ona mi dođe sama.
Nezvani gost donese
ponekad više radosti.
Zašto si došao,
a ja te nisam zvala.
I kad te ne zovem,
na tebe ipak čekam.
Uđi, meni su uvek
snovi dragi gosti.
Žena je uvek nekog
željna, i sama.
I žena uvek sanja.
Uđi; reći će:sanjari.
Uđi; reći će: lude.
A ima ih koji će reći
da smo starinska deca
što namerniku s puta
iznose hleb i so…
A sve je novo u meni…
u ove dane snova
ja ništa nemam
sem želje da život bude
dolinom topline ljudske
put njihov respleteni
kojim dolaziš i ti,
nezvani gost.

Alfons De Lamartin – Jesen

 

Zdravo sunce s krunom zadnjeg zelenila,
pozutelo lisce razneto po dolu !
Zdravo! Lepi dani! Mom oku je mila
tuzaljka prirode, slicna mome bolu.

Sanjarskim korakom pustu stazu sledim:
hteo bih da vidim, po poslednji puta,
to nemocno sunce, koje sjajem bledim
u mrklinu sume preda mnom zaluta.

Da, jesenski dani kad priroda usne,
u ocima mutnim kriju vise drazi:
to je zbogom druga, poslednji smeh usne
koju ce smrt crna zauvek da zblizi.

Tako, spreman rubom zivota da bludim,
zalec proslu srecu mojih dugih dana,
ja se opet vracam, i pogledom zudnim
gledam blaga sto mi behu zadrzana.

Zemljo, sunce, polja, prirodo predraga,
ja vam duznu suzu kraj svog groba dajem:
vazduh je mirisav! A svetlost je blaga!
Oku smrtnika sunce sja svim sjajem!

Sada kad bih hteo sve do dna da srcem
iz putira punog nektara i zuci,
mozda vrc gde zivot ispijah sa grcem
moze jednu kaplju meda da izluci!

Mozda ce buducnost opet da pokusa
da mi vrati srecu sto osta bez nade!
Mozda, u gomili, neka strana dusa
shvata moju dusu, i utehu znade!…

Cvet mirise daje zefiru dok pada;
to zivotu, suncu, pozdrave je svio;
ja, mrem; moja dusa, izdisuci sada,
izdahnjuje kao zvuk tuzan i mio.










												

Karlos Drumond de Andrade – Voljeti

 

Šta može čovjek među ljudima,
izuzev da voli?
voli i zaboravlja,
voli i zamrzi
voli,mrzi, voli?
uvjek, čak i staklastih očiju, da voli?

Šta može, pitam, biće koje voli,
usamljeno, dok se svijet okreće, osim
da se i samo okreće, i voli?
voli ono sto more i ostavlja na plaži,
ono sto sahranjuje , na morskom povjetarcu
so, ili potrebu za ljubavlju, ili samu želju?

Uzvišeno voljeti  palme u pustinji,
predavanje i obožavanje puno iščekivanja,
i voljeti sav nemir i sirovost,
vaznu bez cvijeća, željezno tlo
i nepomicne grudi, i ulicu iz snova, i pticu grabljivicu.

To je naša udes: beskonačna ljubav
prema nevernim i ništavnim stvarima,
vječno predavanje potpunoj nezahvalnosti,
i u praznoj školjci ljubavi uplašeno strpljivo
traganje, za sve jačom ljubavlju.

Voljeti i samo nepostojanje ljubavi u nama, u nasoj jalovosti
voljeti utihnule vode, tihi poljubac i beskonacnu žeđ.

 
 
 
pB









												

William Wordsworth – SJAJ U TRAVI

Sada, kada ništa na svijetu na može vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi.

Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili …
Ali tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš … bit će kasno.

Možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrećene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al’ proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedan drugome moći dati.

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al’ ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi
podsjećati na mene.

Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba – nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš – ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav – a ona traži žrtve.

Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.
Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge …

Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.










												

Bela Ahmadulina – IZIĆI NA SCENU

 

Govorim vam: ko što snijeg u ovom trenu
Veljači za ljubav, s neba leti lako,
Za ljubav vama, izići mi je na scenu
Lako. Ne vjerute kad govorim tako.

Ne mogu svići. Prvina, ni novo nije
Da mi od očiju vaših koža gori.
Moj glas će pred noge da pada vam ko snijeg,
Mre ko snijeg, i u blato pretvori.

Ne mogu! Nema se snage! Odbijam udes
Da s bolničke plahte na panj glavom legnem.
Kakav u plećkama užas, u čelu studen!
O nek ma ko dođe,vrijeme rastegne.

Oštricom užeta, rubom kobnog ponora –
Plesačice, tako pleši, sve do pada.
Znam da mrem, ali ću prenuti se, jer moram.
Svaki put je tako.Tako je i sada.

Mene iscrpe do dna oči radoznale,
I svoj život traćim uši da primamim.
No svagda taj kog volim miran je sred sale.
Sebe ne sačuvam, njega ne posramim.

Iz taštog rizika prenuta, ko iz tmica,
Ne znam što sam sebe na nulu svodila.
No reći će neko: bila je umjetnica,
I reći će neko: poeta je bila.

Krvarenje slovki izmuči grlo moje
No veseo skok je iz tame kulisa,
U jedan lik ljudi, sve jasnije to je,
Oštrije, divna vam slivaju se lica.

Pretvoriću u naklon nevještinu gesta.
Ne žalim riječi, niti muke. Samo
Je li vam ih dovoljno za malo blaženstva?
Nе molim zasvagda – na tren, na tren samo…










												

Raymond Queneau – Najava

 

Boga mu miloga sto mi se danas piše
Jedna mala poema
Gle evo je sada mi se upravo javlja
Mala malena majusna
Dođider amo da te nanižem
Na tananoj niti svih mojih drugih pjesama
Dodji ovamo da te utisnem
U nisku moga cjelokupnog djela
Dođider ovamo da te usrmim
Da te urimujem
Da te uritmujem
Da te upegazim
Da te ulirim
Da te ustihujem
I da te uprozim

No ona mi – zivotinja –
Klisnu…

 

pB


												

Tin Ujević – Suton u čovjeku

 

Ne može sve što se voljelo da se drži,
Nemaju sve stvari neprekidne veze.
Mnogi list čeznutljiv gorko sunce sprži,
Cijeli komad duše ugine od jeze.

Ima i u meni hladan hodnik smrti,
Ima trijem kostura i dvorana leša.
I u mozgu mojem mlinica se vrti,
A drage ljubavi trg nemilo miješa.

Tko smije da kaže: srce žrtvovati?
Ipak srce vene, dio za dijelom.
Izgubljeno nikad više se ne vrati,
Nikada se više nadat srcu cijelom.

Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muči: što mi još preosta?
I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
Kad mogu da volim, često već je dosta.

Sklonosti i sreće gade borca trijezna,
Koji ne oprašta izgubljenu meku.
Svak se čudi novom, i već nitko ne zna
Kad pogibe jedan svijet u čovjeku.






												

Vislava Šimborska – Stari profesor

 

Upitala sam ga za stara dobra vremena,
kada smo bili veoma mladi,
naivni, ushićeni, glupi, nepripremljeni .

Malo je ostalo od svega, izuzimajući mladosti
– odgovorio je.

Pitala sam ga da li i dalje sa sigurnošću zna,
Šta je za čovečanstvo dobro a šta loše.

To je najsmrtonosnija moguća fikcija
– odgovorio je.

Pitala sam ga za budućnost,
da li je još vidi jasno.

Pročitao sam isuviše istroijskih knjiga
– odgovorio je.

Pitala sam ga za fotografiju,
onu uramljenuu, na pisaćem stolu.

Bilo pa prošlo. Brat, rođak, snaha,
žena, ćerkica na ženinim kolenima,
mačka na ćerikinim rukama,
i rascvetala trešnja, a iznad te trešnje
leti neidentifikovana ptičica
– odgovorio je.

Pitala sam ga da li je ponekad sretan.

Radim
– odgovorio mi je.

Pitala sam ga za prijatelje, ima li ih još.

Nekoliko mojih bivših asistenata,
koji takođe imaju bivše asistente,
gospođa Ljudmila koja vodi kuću,
neko veoma blizak, ali u inostranstvu,
dve dame iz biblioteke, obe nasmijane,
a naspram mene mali Gžesjo i Marko Aurelije
– odgovorio je.

Pitala sam ga za zdravlje i kako se oseća.

Brane mi kafu, votku, cigarete,
nošenje težiih uspomena i predmeta.
Moram da se pravim da  ne čujem
– odgovorio je.

Pitala sam ga za baštu i klupu u bašti.

Kada je prijatno veče, posmatram nebo.
Ne mogu da se načudim,
koliko je tamo sjajnih tački gledišta
– odgovorio je.

 

 pB





												

Arna Bontan – Dužina mjesečine

 

Zlatan će čas
Poslijednji put da kuca za nas;
Plamen će cvijetu da klizne niz stas.

Mjesec će skratiti dužinu svoga runa
I odvojiti more od žutih duna.

Onda ćemo se, možda, sjetiti svega; samo,
Zaboravićemo ponešto što sada znamo,
A biće i ponečeg što treba zaboravu da damo.

I sve će biti isto kao sa drugim stvarima:
Odroniće se kamen, nestjući  ružu sa njenim čarima.

A biće tiho, i zato možda biće nam draže
Da stojimo pred kapijom od kolja, al’ riječi što se traže
Biće sve dalje, i sve će manje imati da se kaže.

 

pB