Vislava Šimborska – Stari profesor

 

Upitala sam ga za stara dobra vremena,
kada smo bili veoma mladi,
naivni, ushićeni, glupi, nepripremljeni .

Malo je ostalo od svega, izuzimajući mladosti
– odgovorio je.

Pitala sam ga da li i dalje sa sigurnošću zna,
Šta je za čovečanstvo dobro a šta loše.

To je najsmrtonosnija moguća fikcija
– odgovorio je.

Pitala sam ga za budućnost,
da li je još vidi jasno.

Pročitao sam isuviše istroijskih knjiga
– odgovorio je.

Pitala sam ga za fotografiju,
onu uramljenuu, na pisaćem stolu.

Bilo pa prošlo. Brat, rođak, snaha,
žena, ćerkica na ženinim kolenima,
mačka na ćerikinim rukama,
i rascvetala trešnja, a iznad te trešnje
leti neidentifikovana ptičica
– odgovorio je.

Pitala sam ga da li je ponekad sretan.

Radim
– odgovorio mi je.

Pitala sam ga za prijatelje, ima li ih još.

Nekoliko mojih bivših asistenata,
koji takođe imaju bivše asistente,
gospođa Ljudmila koja vodi kuću,
neko veoma blizak, ali u inostranstvu,
dve dame iz biblioteke, obe nasmijane,
a naspram mene mali Gžesjo i Marko Aurelije
– odgovorio je.

Pitala sam ga za zdravlje i kako se oseća.

Brane mi kafu, votku, cigarete,
nošenje težiih uspomena i predmeta.
Moram da se pravim da  ne čujem
– odgovorio je.

Pitala sam ga za baštu i klupu u bašti.

Kada je prijatno veče, posmatram nebo.
Ne mogu da se načudim,
koliko je tamo sjajnih tački gledišta
– odgovorio je.

 

 pB





												

Arna Bontan – Dužina mjesečine

 

Zlatan će čas
Poslijednji put da kuca za nas;
Plamen će cvijetu da klizne niz stas.

Mjesec će skratiti dužinu svoga runa
I odvojiti more od žutih duna.

Onda ćemo se, možda, sjetiti svega; samo,
Zaboravićemo ponešto što sada znamo,
A biće i ponečeg što treba zaboravu da damo.

I sve će biti isto kao sa drugim stvarima:
Odroniće se kamen, nestjući  ružu sa njenim čarima.

A biće tiho, i zato možda biće nam draže
Da stojimo pred kapijom od kolja, al’ riječi što se traže
Biće sve dalje, i sve će manje imati da se kaže.

 

pB






												

Mak Dizdar – Dan odmora dan sedmi

 

Dan odmora dan sedmi

U početku ti stvori nebo i zemlju A zemlja bješe bez obličja i pusta
I bješe tama nad bezdanom
I ti reče Da bude svjetlost I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noć
I bi veče I bi jutro Dan prvi

Potom stvori nebo I namjesti prestolje svoje na njemu
I bi veče I bi jutro Dan drugi

I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a zborište voda nazva more
I reče da je dobro Pa zemlja pusti travu i bilje što ponese sjeme
I drvo poče da rađa plodovima
I vidje ti da je dobro I stvori sunce i mjesec i zvijezde
Da vidjela bude danju i noću

I bi jutro četvrti dan I ti stvori ribe u moru i ptice na nebu

A peti dan stvori na zemlji sitne i krupne životinje i zvijeri
I ti vidje da je to dobro I reče
Da načinimo čovjeka po obličju svojem kao što smo i mi
Čovjeka koji će biti gospodar od riba morskih od ptica
nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh životinja
što miču se po zemlji

I stvori ti čovjeka po obličju svojem Stvori muško i žensko
Stvori ih i blagoslovi i reče
Rađajte se i množite se
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono sve što si stvorio
Pogleda zadovoljno Lijevom se rukom pogladi po bradi
a desnom po trbuhu I reče
Gle
Ovo je dobro veoma
I bi Dan šesti

A ja pogledah okolo po zemlji
I vidjeh gdje voda zemlju proždire
Gdje sunce vodu pije vidjeh
Gdje zemlja vatru bljuje
Vidjeh zvijer na zvijer da ide
I čovjek čovjeku krv da proliva
Ja vidjeh zločin na sve strane
Ja vidjeh zločin koji ti stvori
Jer okusih plod od drveta znanja
Ja vidjeh jer oči mi se otvoriše
Pa zavriskah
Nije to dobro Nije to dobro Nije
Ova tvoja zemlja
Dobra je samo za tvoje kamenje

To bijaše dan sedmi Dan odmora










												

Juan Ramón Jiménez – Tuge

 

Siva veza slijepih časova
opkoljava nas i lovi,
kao talasi, kao oblaci,
zlokobni, teški,
kao tuge,
kojom nas darivaju.

Gdje smo?
Šta hoće ove tuge?
Zašto nam se primiču,
i kuda vode…
Uvijek iste,
na isti način.

Nagost im tolika
da to više i nije.
Nenajavljeno i  nenadano
na lice, i na stud,
koji ništa ne nudi,
i ništa ne čeka.

Ne ubijamo ih,
niti nas ubijaju!
Samo rastu, bez stanke,
u ne znano šta,
bez ičeg u šta bi zurile,
i slijepe…










												

Aco Šopov – Baobab

 

Cijelo ga selo opkoljava ne može ga opkoliti

Drvo života.Hram mrtvih.Baobab.

Cijelo ga selo opkoljava ne može ga opkoliti.

Ogromno stablo.Kratke grane.Smirena molitva za kišu.

 

A kiše nema.

 

Samo jedna žena u modrom,jedna crna žena u modrom

stoji naspram stabla

i zna sve magije za kišu,

a nikome ih ne kazuje.

 

Sunce pada u utrobu zemlje,

zemlja je sunce,sunce je zemlja,od žeđi će sve izgorjeti.

Samo ogroman baobab vrućinama prkosi

smiren u molitvu za kišu.

A kiše nema.

Misliš,sada će se srušiti, suša mu u poslijednjem damaru kuca.

Ali odjednom on s euspravi,

iz korijena uzdrhti,

Magija žene u modrom protiv porirode ga razgnjevi

sokove svoje počne da siše

i dok mu se pogled bistri

on s erazlistava,razlistava…

Zeleni plač i molitva za kišu.

A kiše nema.

 

Cijelo selo ga opkoljava ne može ga opkoliti.

Drvo života.Hram mrtvih.Otadžbina.














												

Prever – Mali prosjak

 

Mli prosjak

traži milostinju od ptica

 

Oh

ne ostavljajte mi punu šaku

inaće ću ostati ovdje

ako se mora

sve  dok se ne smrkne

 

I u njegovom pogledu

pojavljuje se odblesak žalosti

 

Taj odblesak

uočila le jedna ptica

 

Nije gladna ali lagano

prilazi sitnim obazrivim korakom

da iz čiste pažnje

pokljuca iz dječije ruke

hljeb ponuđen tako jednostavno.

 

I radost pali sve vatre

u očima malog prosjaka

 










												

Hajam – Ljubav i vino

1.

Zbirka poezije i Burence vina,

Komad suha hljeba – i nijema tišina,

A ja i ti sami, oko nas pustinja.

Tu je carstvo a ne u kruni od rubina!

2.

Zora je, ustaj draga, izvore moje sreće.

Pij i sviraj na harfi, kraju se život kreće.

Ni oni dugo ne žive što dugo spavati mogu,

A oni koji su bili, nikad se vratiti neće!

Isidora Sekulić – Četinari

“Čudni
su četinari. Bog šalje kišu, a njihovo se lišće ne ukvasi, Bog šalje
sunce, a oni se ne raduju. Bog šalje vetar, a oni se ne ljuljaju, Bog
šalje san i smrt drveću, a oni se zelene.
Ali kad u udješ u šumu, ti
osetiš da se tle pod tvojim korakom ugiba i noga ti upada u nešto
mekano i trulo. To su milijarde iglica koje su, kao suze ponosita
čoveka, nečujno i nevidljivo pale. I vidiš sitne tačkice stvrdnute smole
koja je, preko noći, u času crnog mraka, kad ni najbliži sused ne može
da vidi, potekla iz srca koje se u bolu steglo.”