Ništa, stih čedni, ova pena
Da naznače tek sjaj pehara:
Tako daljinom kao para
Nauznak tone roj sirena.
Mi plovimo, o nebrojena
Družbo, za mene krma stara
Vi slavni pramac koji para
Val gromova i nevremena.
Pjanost mi krasna daje daha
Ljuljanjem njenim da bez straha
Zdravicu držim tu uspravno
Samoćo, hridi, zvezdo vedra
U ime svega što je ravno
Brižnosti beloj našeg jedra
12
Za neke je sreća za živoga veka.
Drugi, pak, kažu: „Raj na nebu čeka“.
Troši to što imaš, pusti veresiju,
slatka je muzika sa bubnja daleka*.
13
Ruža mi reče: „Osmehom tvojim
pozdravi svet u kojem stojim.
Svileni veo pašće sa mene
i vrt biće posut čarima mojim“.
Nemoj se zadovoljiti pričama.
Načinima na koji su se stvari odvijale za druge.
Razvij svoj vlastiti mit.
Budi zahvalan za svakog koga sretneš, jer svako je poslan kao vodič s one strane.
Hiljadu polu-ljubavi mora biti odbačeno, kako bi se jedna celovita povela kući.
Ovo mesto je san. Samo spavači ga smatraju stvarnim. Tada smrt dođe poput zore,
i ti se probudiš smejući se onome za što si mislio da je tvoja tuga.
Pleši, ako si sa sebe skinuo zavoje.
Usred borbe, pleši.
Pleši u svojoj krvi.
Pleši, kad si savršeno slobodan.
Hajdemo pobeći,
od svih pametnih ljudi,
koji stavljaju reči u naša usta.
Hajdemo samo reći
što naša srca žele.
Zaboravi sigurnost. Živi tamo gde se bojiš živeti.
Dolina mala to bješe prije
U kojoj ljudi bilo nije;
Pođoše u rat jednog trena
Slijedeći zvijezde blagih zjena
Što s plavih kula noću skreću
Stražarski pogled svoj ka cvijeću,
Dok cijelog dana među njima
Sunce u lijenim leži snima.
Posjetilac će priznati sada
Da tužnom doli nemir vlada.
Sve osim zraka što, sve teži,
Nad magičnom samoćom leži.
Stabla bez vjetra, da im gib prida,
Drhte ko more koje se kida
Oko maglovitih Hebrida!
Ah, nema nigdje vjetru znaka,
Da hrpu šuštavih oblaka
Nebom od zore gna do mraka,
Nad ljubicama koje mazne
Liče na ljudske oči razne –
Nad ljiljanima koji kriju
Bezimen grob gdje suze liju!
Njišu se: – cure kapi vječne
Iz mirisne im čaške mliječne.
Plaču: – niz stabljike im puze,
Poput dragulja trajne suze.
Ne ljubi manje koji mnogo cuti,
on mnogo trazi, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parce kruva
za gladne zube) on brizljivo cuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.
Cutanje kaze: u tudjem svijetu
ja sanjam jos o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trosne grede,
i o ljepoti nase svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noci
snim: ja cu doci, ja cu doci.
Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.
Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?
Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.
Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.
Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća–
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.
Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.
I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.
Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
“Dobro veče”, tiho ćeš mi reći.
“Dobro veče, miss”, i ja ću tako.
I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema —
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.
Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.
Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.
Istok postade ko limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.
Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.
I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.
U prolece, u prolece kad vrbe zelene
i potok tece plavim nebom umiven,
u cvetovima kad mirisu magle;
u prolece, u prolece ruze uvele
zavoleh miris skriven.
U maju, nad srcem kad su mi se nagle,
sudjenice vile nisu umele
od ludosti da mi ga spasu.
U prolece,u prolece ja zavoleh
senke u necijem glasu.
U prolece, u prolece, tako je sudjeno,
srcu mom uvek ce ljudi da se cude
i zedji mu niko nece shvatiti.
O, zao mi je mladica koji me voleo bude
u prolece, jer ce patiti.
Pod sinjim nebom je, u rodnom kraju svom
venula setna, zamišljena…
Na kraju uvela, i možda, nada mnom
lebdela već je senka njena.
No neprestupna crta stoji izmeđ nas:
zalud sam staru ljubav zvao,
s ravnodušnih sam usta čuo smrti glas,
ravnodušno ga saslušao.
I eto koga ljubih dušom svojom svom
s toliko teških žudnji, nada,
s toliko bolnoga tugovanja za njom
s toliko bezumlja i jada!
Pa gde su patnje, ljubav? Sad u duši toj
za senku koju smrt mi uze,
za sećanje na život nepovratni moj,
ne nalazim ni bol ni suze.
Ja sam Carstvu u sutonu propadanja
gledam kako prolaze Varvari bijeli
i o tom sričem stih svoj neveseli
stilom što ga zlati sunce kad potanja.
Duša,s čame puste,presta da sanja.
Negdje tamo,vele,krvav boj se djeli.
Omništa ne moći,glasovi nam sveti,
ništa ne željeti od svog postojanja!
O,ništa ne htjeti,ni malko umrijeti!
Sve je popijeno!Smijeh,Batile ,gdje je?
Ah,proždrano,popijeno!A rečeno sve je!
Sam t apjesma koju već treba prezreti,
sam,i rob i svodnik što preziru uči,
sam,neka čama čudna što vas muči!