Ne idi tamo
sve je sračunato unaprijed
Meč je namješten
i kada se on bude pojavio u ringu
Obasjan munjama od magnezijumu
Oni će zapjevati da uši uzagluši Te Deum
I pre nego što budeš ustao sa stolice
Oni će zazvoniti u zvono što mogu jače
Tresnuće ti u lice
Sveti sunđer
I ti nećeš imati vremena da mu uletiš u perje
Zatim će se oni baciti na tebe
A on će te udariti ispod pojasa
I ti ćeš se srušiti
U strugotine
Sa glupo spuštenim rukama
I nikad više nećeš moći leći sa ženom
Ona je tamo
Iza svih sanja
Iza života
Iza svih ovih laži od postanja
Iza svega
Koža joj miriše na moje stihove,
na riječi,
stihove kojima je pokrivam noću,
na ishodište i konačnu bit mene
pB
poslanica
suputniku
kamo si se zaputio
bez porodičnih albuma
i mladeža zavičajnih
kamo si se to zaludio
ničiji
svagda namjernik
nemaš noža nasljestva
ni posteljne opreme
nikakovu slavu ni sram ne nosiš
nećeš takav ni preko jednog praga
najprije te pitaju
gdje je stol i pogača
od koje odlamaš zalogaj
gdje su dvorišta
čije si kapije srušio
ulica iz koje si istrčao
a ti ništa nemaš
ni poskočicu
ni predanje svoje
kakva ti je to riječ
čiji naglasak ne potječe
ni iz jedne gore
tko da joj vjeruje
ako i namjernik
moraš znati gdje izvire drum
kojim si se zaputio
odnekud moraš dolaziti
ni psovku da si ponio
da kuneš neko polje
da šaku lomiš o stol pri pomenu
matere i zavičajne vode
smjerno se saginješ na svim stazama
ljubiš sve kamenje i oštrice
usni prinosiš
zašto nisi jedan barem
sakrio u njedra
čime ćeš se obraniti
kada ti zvijeri popreče put
ne pamtiš ni jedan rat
na svim junaštvina vezan poljubcima
ni sa jednom pupčanim čvorom
kamo misliš da ćeš stići
neće ni jedna djeva s tobom u noć
tko da povjeruje
da se ne misliš nikamo vraćati
pod košuljom da ne skrivaš
tajni zalog dragane i doma
ne slušaš me u stopu me slijediš
tjeraš inat mučiš je li
pa oslanjaj onda glavu o ledene dveri
i noći u krilu tuđih djedovina
vjeruj da je pružen konak ko i vjera
šat ti mogu
bezumniče
Ja sam stranica tvome peru:
Bela stranica – sve primam vedro,
ja sam riznica tvome blagu – veruj,
kad uzrastem, uzvratiću štedro.
Ti si mi zrak, ki me kišom kvasiš:
ja sam crna zemlja oko sela.
Ti si moj Gospod, gospodin, a ja sam
tvoja crnica – i hartija bela.
Ljubavi jedina
Poklanjam ti ovu
Ružu crvenu
Za jedan dan
a Ljubav
Za uvijek
pB
Ako hoćeš da budeš jednom vredna
i da napuniš svoj krčag, –
o dođi, dođi na moje jezero.
Voda će se pripiti uz tvoje noge
i izbrbljati svoju tajnu.
Po pesku je pala svežina kiše koja ide,
oblaci se nagli pod modrim linijama drveta
kao bujna kosa nad tvojim obrvama.
Ritam tvojih stopa, koji dobro poznajem,
udara me u srce.
O dođi, dođi na moje jezero,
ako moraš da napuniš svoj krčag.
Ako hoćeš besposlena da bezbrižno sediš,
dok ti voda nosi krčag, –
o dođi, dođi na moje jezero.
Padina se zeleni i divljega je cveća
bezbrojno.
Misli će tvoje izletati iz tvojih tamnih očiju
kao ptice iz svojih gnezda.
Prevešće ti spasi na stopala.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da sediš besposlena.
Ako si sita igre pa hoćeš da zagnjuriš u vodu, –
o dođi, dođi na moje jezero.
Ostavi na obali plavi ogrtač,
plava će te voda ogrnuti i pokriti.
Talasi će se prpinjati da ti ljube vrat,
da ti na uho šapuću.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da se zagnjuriš u vodu.
Ako moraš u bezumlju da skačeš u svoju smrt, –
dođi, o dođi na moje jezero.
Jezero je moje sveže i bezdano.
Crno kao san bez snova.
U dubinama njegovim isto su dani i noći,
a pesma je ćutanje.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da utoneš u svoju smrt.
Tako daleko,
Daleko je odavde
Afrika.
O njoj ni uspomena nema
Sem onih što ih istorijske knjige bude,
Sem onih koje pesme
Ulivene u krv –
Izlivaju iz krvi uz reči hude
Na čudnom jeziku tuđem.
Tako daleko,
Daleko su odavde
Afričke grude.
Ukroćeni su bubnjevi
I izgubljeni u vremenu,
Pa ipak,
Kroz neizmernu maglu rase
Dolazi ova pesma
Čije ne shvatam glase,
Ta pesma prastare zemlje,
Taj beskućnički, gorki,
Taj prigušeni krik –
Jer je tako daleko,
Daleko je odavde
Afrike
Tamni lik.
Mislima istim nošeni
hodismo šutke
cestom dugom
drzeći ruku jednu i drugoj
kraj cvjetova zamagljenih.
Samotni,
poput zaručenuh,
sve kroz zelenu noc livada ,
dijelismo taj plod
čarolije –
mjeseca, drugara neumnika.
Tad mrijesmo na
mahovini,
sami , u prisnoj hladovini
te šume blage i sumorne.
A
gore, gdje je sjaj bjeline,
mi se nađosmo suze roneć,
ja i moj
dragi drug tisine !
pB
Plašim se igli.
I umorna sam od gumiranih prekrivača i epruveta.
Umorna od stranih lica
i sad već mnijem kako smrt dolazi.
Smrt koja počinje kao san
puna svakakvbih poklona i smijeha moje sestre.
Mlade smo i šetamo
beremo divlje kupine
cijelim putem do Damariscotte.
Oh Susan, vrisnula je,
uprljala si novu bluzu.
Usta su mi bila puna
tako lijepe slatkoće
i ljupke tamno modre tinte što cijedi se iz nje
čitavim putem do Damriscotte.
Ali, zašto mi to radite? Ostavite me!
Zar ne vidite da sanjam?
U snu nam nikad nije osamdeset godina.
pB
Kad vidim njenu bijelu sliku
usred okvira svog prozora,
grudi mi trešte na muziku
beskrajnu, golu našeg mora.
I ja je vrebam kako čita
il neko tanko ruho veze
— a moja želja sva mahnita
ko drhtav listak gorske breze.
Groznica ište: Ti si ona
za koju mene rodi majka?
Molitvi mojoj cilj, ikona,
a mojoj mašti san i bajka?
Da svojim duhom tebi mogu,
a svojom usnom tvojoj rađi,
oprostio bih život bogu
i bio mlađi, ljepši, slađi.