Category Archives: Umjetnost

167

Zanos po Muci učit – ko što

Slijepci po suncu uče!

Mrijeti žedan – sluteć kako

Poljima potoci huče!

Na tuđem žalu stajat, nogu

Čežnjivih, čežnjiv sav –

Dok progone te i kraj rodni –

I vazduh – voljen i plav!

O ti Kraljevsko ti Stradanje!

Ti Znameniti Bole!

To su strpljivi „Laureati“

Čiji glas vježban – dole –

U beskrajnu se Himnu vine –

Koja je nečujna stoga

Nama, tupljim učenicima

Barda Tajanstvenoga!

167

Zanos po Muci učit – ko što

Slijepci po suncu uče!

Mrijeti žedan – sluteć kako

Poljima potoci huče!

Na tuđem žalu stajat, nogu

Čežnjivih, čežnjiv sav –

Dok progone te i kraj rodni –

I vazduh – voljen i plav!

O ti Kraljevsko ti Stradanje!

Ti Znameniti Bole!

To su strpljivi „Laureati“

Čiji glas vježban – dole –

U beskrajnu se Himnu vine –

Koja je nečujna stoga

Nama, tupljim učenicima

Barda Tajanstvenoga!

Bolje od pira, đardina i proljeća, što je?

Vrčonoša gdje je, razlog čekanja što je?

Lijepi trenutak kada se desii, cijeni!

Jer nikome znan nije kraj života što je?

Tok života zavisi o niti, pazi!

Za sebe brini, briga za život što je?

Smisao vode života i ovozemnog raja,

osim obale potoka i slatka vina što je?

Pijana il’ trijezna – istog je roda,

kojoj da srce darivam, izbor, što je?

Otkud bi znao svod nebeski tajnu iza zastora, tiho!

Hej, ti koji divaniš, sukob s Komornikom što je?

Moj grijeh, moja greška, ako Mu ne vrijedi,

smisao milosti i oprosta Milostivog što je?

Zahid je tražio rijeku Kevser , a Hafiz samo čašu,

vidjet će se, Stvoritelja volja što je?

pB

Snio sam jesen u magli stakala,
drugove i tebe u veseloj klapi, i
kao soko što za krvlju vapi,
duša je moja na ruku ti pala.
Al vrijeme je išlo, starost ga je takla,
i kruneć okvire koprenom od srebra,
zora je iz vrta osipala stakla krvavim
i tužnim suzama septembra.
Vrijeme je starilo. U fotelji svila ko
led je pucala, sva trošna i bona. Pa i
ti zašutje, a glasna si bila, i san
utihnu poput zvuka zvona.
Probudih se. Ko jesen, puna bola
bijaše zora, a vjetar, pun jeze,
ko laku slamu što kiši iz kola u
bijegu nebom raznosio breze.
Riječ “ljubav” prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.
Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!

Neistrunulo srce

Kopaju grob, da zadnji mrtvac tu nađe stan;
obraz mladića blijedog pokaže se na dan.
Kopači zgranuše se, zastajkuje im dah,
grobari manje plašni zure u nj u taj mah.
Da lijepo mu je čelo visoko, to bi svak
vidio, kad bi s njega nešto oblačak lak;
usne bi bile lijepe i blijedi obraz blag,
kad nevolje bi neke uklonile svoj trag.
Trup raspao se, prvi dah u prah ga je stro,
ostade samo srce, svi vidjeli su to;
još bije, još u njemu osjeća plam se sav,
kakav bje dok je mladić bio još živ i zdrav.
Svi pitaju tko zadnji pokopan bješe tu,
sigurno svetac, kada ne istrunu u tlu.
Čitao nitko nije nadgrobni onaj kam,
skidoše korov, natpis odgovori im sam,
da Dobroslav je pjesnik tu pokopan,
što mlad milim je glasom ljubav opjevao i jad,
i slavio u pjesmi djevojke lijepe čar,
ohole gospođice, kojoj on ne bje par.
Kad izabrala drugog ona je, u taj čas
iz grudi mu se više ne začu pjesme glas.
Ne traži da ga tješe ni ljudi niti Bog,
ne muti plač mu oči, tvrd je u licu stog.
Nehajno živio je, ne svet već bludu sklon,
bez pričesti i ulja svetog je umro on.
Svi kažu da mu svetost ne brani gnjit u tlu,
svi kažu, nije srce njegovo ovo tu.
“Pjesničko to je srce”, reče im čovjek star,
“da svečevo j’e dala krv mira bi mu bar;
ne svetost, nego pjesme ne daju njemu zgnjet,
što u sebi je dugo nosio ih kroz svijet.
Otvorimo mu srce, neka pod nebom tu
ostane, dan taj proći pustimo i noć svu,
dok drugo sunce grane i donese bijel dan,
opet ga pogledajmo ovdje u osvit ran.
Nek lahori ga hlade, i miju rose sve,
nek sunce, mjesec, zvijezde, što pjesničke mu sne
nadahnuše kroz život, opet ih uzmu sad,
splasne li u tom času, pokopajmo ga tad.”
Rasjekli su mu srce, ležalo noć i dan
tu je pod jasnim nebom, kad prođe osvit ran,
kad granu drugo sunce, iskopnje srce svo
ko bijeli snijeg u proljet, pokopat ne bje što.

O tebi neću govoriti ljudima.

Neću im reći da li si mi samo

poznanik bio, ili prijatelj drag;

ni kakav je, ni da li je

u našim snovima i žudima

dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame,

žeđi, umora, ni da li je ikada

ma koje od nas drugo volelo;

niti srce naše

da li nas je radi nas

ili radi drugih

kadgod bolelo.

Neću im reći kakav je sklad

oči naše često spajao

u sazvežđe žedno;

ni da li sam ja ili si ti bio rad

da tako bude –

ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život

ili od smrti strah

spajao naše ruke;

ni da li zvuke

smeha voleli smo više

od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini,

šta je moglo, ni da li je moglo nešto,

da uplete i sjedini

duše naše kroz čitav vek;

ni da li je otrov ili lek

ovo što je došlo

onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se

zbog tebe pesma događa

u meni večito:

da li opija toplo

kao šume naše s proleća;

ili tiha i tužna

ćuti u meni rečito.

O, nikome neću reči

da li se radosna ili boleća

pesma događa u meni.

Ja više volim da prećutane

odemo ona i ja

tamo gde istom svetlošću sja

i zora i noć i dan;

tako gde su podjednako tople

i sreća i bol živa;

tamo gde je od istog večnog tkiva

i čovek i njegov san.

1 . aprila rođena Margita Stefanović

Struk ti je vitak, ko crkvene sveće.
Pogled – ko sablja kad blještavo krene.
Ne žalim, devojko, sastanka sreće –
Pusti, ko žreca, na lomaču mene!

Sreću ne zahtevam. Ni ruke nežne.
Zar da te povredim nežnošću grubom?
Samo, ko umetnik, gledam kroz vreže
Dok bereš cvetove – i pijem ljubav!

Mimo, sve mimo, maestralko, idi,
Suncem umivena – Marijo! Dozvoli
Oku – da anđela nad tobom vidi,
Srcu – od bola da najslađeg boli!

U lokne crne ti uplićeš redom
Skupi dijamant od stihova tajnih.
Bacam u zaljubljeno srce žedno
U izvor tavni tih očiju sjajnih.

Za danom koji je prošao – ne tuguj,
Sutrašnjicu – što tek stiže – ne oplakuj!
Za onim što je prošlo, ili nije došlo – ne kukaj:
Radostan budi – život u vjetar ne rasipaj!

Zašto ćutim, šta je, ako ljubav nije,

Al ako je ljubav, Bože šta je ona?

Ako je dobra, zašto je zlu sklona,

Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,

Kriv li sam tome, malo jauk vredi.

O žrtva smrti, slatkoćo u bedi,

Ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,

Suprotni me vetri, kroz šumu i besnoću,

Teraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i gresi razlog su mi seti,

Tako da ne znam sam stvarno šta hoću,

Te se znojim zimi a cvokoćem leti.

cuja se na prašnjavoj cesti,

kola, pošjolana laton, klopotaju

u ritmu…

fenjer visi na štapu i bljeska

u predvečerje

Kočijaš, umorniji od konja,

šta strpljivo tegli

cili dan istu rutu,

za šaku zobi i toplu rič,

biži pogledon u daljinu

Ne vidi ni dicu šta trče za karon,

ni suton koji pada,

lete mu misli u – nekad –

u vrime milosti

– nje –

okupane morem u

ukradenim predvečerjima…

Suza nema, ne teku, ne tribaju

…život je suza…

od zore, do zore

Udre Večernja s kampanela

– Bože, daj joj mir –

kočijaš promrmlja i

nastavi se cujat

u ritmu kara

/Iz Dnevnika Yossamin/

Naši su životi – Švajcarska –
Tako tihi – tako hladni –
Dok u čudno popodne neko –
Alpi svoj veo ne razmaknu
I ugledamo – Daleko!

Italija je s one strane –
Mada ko stražar između –
Alpe svečane –
Alpe sirenske –
Vječito čuvaju među!