Category Archives: Umjetnost

Pade iz neba ovan.
Kao nekad davno kod svetaca…
Brze po zemlji potekoše vode.
Trava poraste.
Slijepi progledaše.
Otpadoše kraste.
A nije pao iz neba ovan –
Kao sto je nekad kod svetaca bilo.
Do može biti, može biti
Od ptice
Krilo.
Ima na nebu jedna zastava.
Nad svima nama stoji.
Ne zna se ko je u ruci drži, ali
Bog nije.
Kad prođe toliko i toliko ljeta,
I puno, puno kasnije,
Zastava će ispasti nekome iz ruke
I tad će da bude kraj svijeta.
Ali zastava dosad
Ne pada,
Do sjena
Njena
Na nas ljude.

Lijepi život

Kada je život završio igru

Smrt sve postavlja na svoje mjesto

Život se zabavlja čitavog trajanja

dok Smrt uređuje kuću

bez obzira na prašinu

koju sakriva po prostiračem

Toliko ima lijepih stvari

koje ona zaboravlja.

IV

Zora

Probuditi se i petla čuti
U daljini dok se glasi,
Podići zavjesu i vidjeti
Oblake u promicanju –
Kako je srcu čudno
Što je bez ljubavi, ravnodušno ko sve ovo.

X

U snu mi reče:
Poljubimo se,
U ovoj sobi, na tom ležaju,
Al kada sve se svrši
Sresti se više ne smemo.

Čuvši poslijednje reči,
Ne bješe više noći-za-jagnjenje,
Ni ptice olujom-nošene,
Ni ledom okovanog korjena –
Da hladni su kao moje srce.

XXVI

Ovo je prvo
Što sam shvatio:
Vreme je eho
ose u stablu.

Sjaji iskra zapretena stegom

malograđanštine plitkog uma

kome da se da

kamo da sleti

grudima tvojim uzbibanim

mramornom biserju

pupčanoj rupici u milosti

svilenoj

stegnu grijehom čednim

zarobljenim

pubičnom đardinu pokošenom

raskošem obojenim

da slast svoju trepere

prinose

usnama maksumčeta zabludjelog

u ljepoti sanja

ljubavi vašoj novi univerzum

stvara

do tvoga beskraja

Ja volim lance plavih gora

kad, poput južnih meteora,

crvena, sjaja mutnog puna,

isplovi iza njih i luna,

carica misli svih poeta,

najlepši biser ovog sveta

kojim se neba svetlog šare

oblaka i sam sebe vara:

Mesecu mesta dugo ne da

na nebu koje s tugom gleda…

No i taj pozni zračak pada.

Mesec je visok. Dva-tri mlada

oblačka sjate se kraj njega …

Jedina odeća od svega

kojom se okititi smelo

njegovo mutno bledo čelo.

Ko ne zna za te noći lepe

u gorskom klancu, il’ sred stepe?!

Pri takvoj luni i ja jednom

jurih na konju žustrom, vrednom,

dolinom plavom, vedar, bujan,

sam, na slobodi – ko oluja;

Mutni je mesec i na mene,

na konjsku grivu, sapi, stene,

Tatjana Lukić  – Zbirka pjesama – Sta slutim

Poglavlje strah  – Strah

Spomen na djetinjstvo

II

razbudila si se na kamenu

zaplešena gušterima

drhćući skakal

otirući životinje

sa vrelih njedara

pod kam dok su zalazile

vriskala

i dugo potom

vidala modrice njihovih ticaja

strpljivo se morem prala

u snu u vručici

čupala dojke klela puzavce

koji više ne bi

škrto zakrivala njedra koprenom

zureći u sve ruke pridošle

spramna na skok

i zvijer

Igraš se svakoga dana svjetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvijetu i vodi.
Više si no ova bijela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim među žute vijence.
Tko ti zapisuje ime dimnim slovima među južnim
zvijezdama?
Ah, daj da se sjetim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vjetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Prolijeću ptice.
Vjetar. Vjetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovdje. Ali ti ne bježiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sjena očima prohujala.
Sada, također sada, malena, cvijetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vjetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbjegavaju.
Toliko puta vidjesmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.

Moje su te riječi zasipale, milovale.
Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cvijeće ću radosno, naš copihue, s planine donijeti,
lješnjake zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želio bih učiniti s tobom
ono što proljeće s trešnjama čini.

Kad dohvati draga vrč u ruku,

idoli se namah, svi povuku.

Plačem nadno  noga njenih,

hoće li uzet’ moju ruku?

Poput ribe sam u moru,

možda me dragana ulovi u mrežu!

Tko vidje joj oko govori:

stražaru gdje si,  ulovi je  p’janu?

’Ko Hafizu nek’ zapleše mu srce,

tko dobije vina vječitpga čašu.

pB

Nemoj mi spiti

u srcu

ledenih brodova

Nemoj se buditi

u duši

ledenih bregova

ne boj se malena

štitim te

ledenih okova

samo sanjaj

dijete si

željno ljubavi