Category Archives: Umjetnost

Ravena
I

Bio sam ja u Raveni.
Gradić što samo mrtvilom diše,
pun crkava i ruševina –
u knjigama o svemu tome piše.

Prolaziš i obazireš se,
sokaci vlažni su i mutni,
svud mahovina raste i trava
i sve već hiljadu leta ćuti.

To je ko neke pesme stare –
ne smeje se ko ih čuje,
i svako sluša i svako potom
o nijma do noći snuje i snuje.

II

Ravenske žene, nežnih kretnji,
duboka pogleda i lika,
znaju za drevnu prošlost grada,
za raskoš davnih svečanika.

Ravenske žene, kao mirna
deca, duboko, tiho plaču.
Kad smeju se, ko zvonak napev
uz tužne reči da se začu.

Ravenske žene se kao daca
blago i zadovoljno mole.
Ni same ne znajuć da lažu
mogu da šapću kako vole.

Ravenske žene čudno ljube,
duboko, predanih usana.
A o životu znaju samo
da smrt će doći jednog dana.

Trebalo bi opet naučiti

da slušamo kako dažd pada pada

Trebalo bi se odkameniti

i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada

Trebalo bi ponovo pronaći

izgubljene staze od one plave trave

Trebalo bi u obilju bilja

zagrliti panične makove i mrave

Trebalo bi se iznova umiti

i sniti u jasnim kapima ozorne rose

Trebalo bi onesvijestiti se

u tamnim vlasima neke travne kose

Trebalo bi načas stati

sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati

Trebalo bi se konačno sastati

sa već davno odbjeglim vlastitim srcem

Trebalo bi se odkameniti

i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada

Trebalo bi htjeti

i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada

Ostavljen na planinama srca
Gle, u daljini sićušno, gle:
poslednje naselje reči, a još više,
ali i on majušan, poslednji
zaselak osećanja. Prepoznaješ li ga?
Ostavljen na planinama srca. Kamen
pod rukama. Jest, tu cveta ponešto;
iz neme litice cveta raspevan korov
koji ni o čem ne zna. Ali onaj ko zna?
Ah, onaj što poče da zna, pa sad ćuti,
ostavljen na planinama srca.
Jest, tu se kreće ponešto, nenačete svesti,
kreće poneka bezbedna životinja s planine,
ide, zastaje. I velika zaštićena ptica
kruži oko čistog protivljenja vrhova.
Ali nezaštićen, ovde na planini srca.

Sjaj i miris života mog : sećanje na sate

u kojima nađoh  pravu strast svoju.

Sjaj i miris  života mog, što odbih prezirom

sve milosti jednostavne ljubavi.

Navlačim krpe  oronule , tugujem domove eonima

što dalje od savršenog siromaštva

pB

Za ljubav svijeta – ljudi, Pjesniče ti ne mari!
Velike hvale huka – to je trenutan šum.
Hladan je smijeh gomile; glupakov sud pokvari
Smisao. Al’ ti budi – čvrst i sam ko tvoj um.
Ti – car si. I sam živiš. Kreće te volja tvoja,
Tamo kuda te vodi slobode tvoje put.
Usavršavaj samo duhovna blaga svoja,
Ne traži da svijet puni – mirnog ti posla kut.
Blagorodni su samo tvog srca pravi trudi;
O djelu umjetničkom umjetnik strože sudi…
A pusti i glupaku, pusti gomili toj
Neka te brani, ili šta hoće neka zbori
Nek’ pljuje onaj oltar gdje tvoja svjetlost gori
Nestašluk djece neka koleba presto tvoj.

Zaboravit cemo ga, srce,
Nocas, ti i ja!
Ti toplinu smetni s uma
Ja svjetlo sto mi da.

Kad molitvu okoncas, reci
Da pamet zatamnim.
Pozuri! Ako kasno dodjes
U misli bit cu s njim.

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.

Volim kucanje tužnih satova,
Njihov samrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.

Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.

Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca, pesnika i bolesnika
Utočišta.

Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

Tek dvije tri riječi izrekli smo bili
Slučajno u vrevi taštog svijeta,
I gle, kakav žar već ćutim u svakoj mi žili!
Zašto mi se um toliko tebi preda?

Vani već sviće, dan stiže već šumno,
A ja još bdim, sve više mir svoj gubim,
Bacam se u vatri i šapćem bezumno:
„O kako si draga, koliko te ljubim!“

Setim se, kako su u ljubavi,dragi prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oci slede,
preletajuci one kolutove blede,
oko usana…

Sto drhte, protkani,
mutnom tisinom,
u kojoj su osmeh i tuga pomesani
nesigurno i tamno.

Klatno zvona
tesko i tmurno
u grudi udara me.

Tad se dizem,
i, u mutna oka prozora,
puna sitnih glasova veceri,
sapucem, nesigurno,
i moje ime.

Opet bih htjela šutnja biti
nestalna svjetlost što te prati
izvan tragova, izvan niti
opet bih htjela koračati

Opet bih htjela da te poznam
u danu što me sa tminom veže
da zaboravim, tek kad spoznam
sjaj u vrtlogu ravnoteže

Opet bih htjela. Što već bješe
i da li išta ponovo kroči
Gdje to ponovo vidici griješe
Opet bih htjela, ali oči …

Opet bih suzi do grla, boka
slanom damaru što se gusne
Opet bih htjela ko pritoka
Htjela bih opet, ali usne …

Opet poznatu riječ bih htjela
Reći ti glasno, reći vrlo
I u toj riječi zbiti se cijela
Opet bih htjela, ali grlo …

Opet bih vrelini tvog lica
ko svjetlost obale, žuđene studi
da priđem mekana ko ptica
opet bih htjela, ali grudi …

Opet bih sjaju tebe htjela
tamna ko grijeh, ko maka zrnce
bez vela, tiha, ponosna, smjela
Htjela bih opet, ali srce …

Opet bih u noći bez sna i zvijezda
da budem makar drhtava lampa
što pamti trag dalekog gnjezda
Opet bih htjela, ali rampa …

Opet bih tebi, tebi strancu
tebi dalekom htjela bih opet
ko bratu, drugu, kao znancu
Opet bih htjela, ali stope …