Oni jašu Mojsije Harmonike baca / XI epizoda Deba / Prvi dio

X Epozoda

Deba / Prvi dio 

Čuo Oma za nečuven ulet ,poželio da iskuša  Dobrog u nekoj prilici gdje će on imati kontrolu nad situacijom,nikako da mu se posreći

Jednom Dobri i Oma bili u posjeti jednoj u bolnici.Kosi iznenada pozlilo.Ništa opasno , kažu hećimi. Kad ono tako kažu , nikad ne izađe na dobro. Ako kažu nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Ali kad kažu ni'ta opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku sam sebi prihevta i samo natandaren bude. Riknjavae neminovus poetica garantus.

Vidi one žuju,jes’ dobra, poješću joj nešto ko sogan dolmu,samo  se uvali.Dobri prišao i pita:

Gospođice,da li vi to mene čekate.Da imam ružu sada bih vam je poklonio za današnji dan,a sebe i buket za uvijek.(Dobri  Prever)

Borka, tako joj ime bilo ,se slatko nasmijala i poklonila mu sebe taj isti dan,i poslije tog dana se  nikad  više nisu vidjeli.Bila u posjeti mužu,pa se sutradan vratila kući,na istok.Dobri je bio istinski đentlmen. Obećo da će je nazvati,ali nije. Zato je valjda tog ljeta osto živ.

Što ti je to bilo vrijeme neoprezne mladosti?Ponekad se jednostavno imalo sreće.Onaj čovo Borkin muž se jednog vikenda nenajavljen vratio kući i upuco brata.Zateko ga  kako mu bratski gusla ženu.

Drugi put bili na sahrani jednom komšiji.Neki profesor Simo Počuća,umro mlad ni četeres.Nije loš bio,ali se volio”šaliti”.Nešto ko :vidi mi novih cipela ili čarapa pa se uhvati za međunožje i podigne pantalone.Ili vidi što se nebo naguzilo,što je jabuka rodila,pa opet za međunožje u dizanje pantala.

Jal’,peder,jal'blentovija ,jal’ nedostatak smisla za humor,nismo uhavizali,prerano skino ruke sa međunožja.Roditelji nas potjerali na sahranu.Mi ne bi.Tada nismo imali respekta prema smrti.Sada imamo.Ne radi nas,već radi toliko mladosti i nevinosti što je pobijena i nestala.

Ali Dobrom bi se često  posrečio ulet. Zapravo uvijek .Zato on uvijek govorio: U svakom zlu nekom hrli sreća.

Pas ga jebo,najćešće njemu,uvjek bi Mojsije govorio. Kad bi se nakašljo neka bi skontala da je to zavodljiv kašalj.

Sahrana  gotova.Lenji progovara,još se nije sasvim ulenjio,još se pomalo batrgo.Vala sad bi trebo Simo da ustane i uhvati se za mešunožje i kaže,onako šeretski:

„Uh,ljudi moji jes’ me nebo naguzilo.“

Nije usto iako je vrijeme bilo baš takvo,nikakvo i debelo oblačno.

Oma povukao dobrog za ruku i šapće mu:Joj,jes dobra…Mojsije ga šuta nogom i kaže mu šuti ćafire,ni je'ne.Groblje je,sveto mjesto.Mrtvi gledaju.

Ali kasno je bilo.Dobri već zaosto,oči mu trepere ,odvaja se od konzilija , prelazi pedesetak metara,slabašno se zakašljuca primi  žensku za ruku zagrli je i ruku pod ruku napustiše greblje ,pravac taxi i džada .

Deba se pita šta ono bi.Oma  objavljuje ovo vrh uleta;bez riječi.Mojsije kaže kako ba bez riječi ,jesi li čuo da se nakašljuco.

Dobri im nikad nije objasnio da je to bila ljubav njegovog života.Ona prva.Za njega su sve žene bile ljubavi njegovog života,one prve. Nije htio da im rasterećuje mozak suvišnim informacijama.

Oma je opet imao svoj ulet:

-Jesi dobra ko bedevija,da nisam gadljiv pojo bi ti govno k'o sogndolmu.

Uvijek se čudio kako mu ni jednom u životu taj ulet nije uspio.

Njemu to bila glavna šala.Čim vidi žensku,a on svoju uletnu rečenicu.Ne zna se šta ga više oduševljavalo,ulet ili noga.

Ovaj mrak ulet aktiviro po Kosinoj smrti,onih par dana kada je još očekivao da će se Kosa vratiti.Kada je skonto da se neće vratiti, odlučio je da se osami.

Ponoća punog mjeseca.(To je druga priča,nije joj ovdje mjesto)

Deba vam pokupio fazon od Ome  pa ga on počeo primjenjivati:

 -Ja nisam gadljiv ko Oma ali bi ti pojo govno ko ćevapćić.

Nema veze dali cura zna Omu ili je gadljiva.On htio i kopirati Omu i biti orginalan.I jedan jedini put mu upalila ta fora.Toliko je bio oduševljen da je žensku kod koje je upalila oženio.

Ženska je bila gadljiva i od tog berićetli  ”udrvaranja” joj se povraćalo,ali je toliko bila zatelebana u Debu da je sve pregrmila da bude u njegovom društvu.Osim toga sve joj se drugarice poudale,vrijeme je i njoj bilo da se , jendom za sve vremena i na duge staze  rješi svrabeža.

Nikad im se nije posrećilo da imaju djece.Za priču nije bitan razlog,a bila su dva.Ako stignemo,možda vam ispričamo,ako ne , nikome ništa . Odakle nam vrijeme , frajeri mrtvi.

„Za moj gušt onu aj , jesen dođe jabuke i kruške zriju mene babo ćera u armiju.“

Dosadilo Mojsiju da ga Deba moli da mu odsvira onu armisjku o jeseni i voćkama. Ma odsviro bi mu je on skoro namah, ali konta ako je ne odsvira , neće Debu otac ćerati  ići u armiju , ovaj neće otići  i neće zijaniti na bocu od onog dibidus zijana..

Znao Mojsije kao i Oma,najebaće Deba u armiji ko neka stvar nad roštiljem kada se radi provjere  straha nad njim stavlja.Žao mu Debe iako zna da je možda i zaslužio.

Jednom se Deba napio i zaplakao. Njemu zaplakat ko u nos olovku zagurati i  pušćat krv na surlu .Kad nespreman u školu dođe, a nastavnik ga pozove na tablu,on se sagne ispalo mu nešto pa hek olovkom po nosu.Krv kao iz česme.Nastavnik direktoru,direktor kući,on u nečiju bašti međ zelene voćke zaroni. I tako pola godine svaki dan.

Poslije se nije moro bubati olovkom.Bilo je dovoljno da ga nastavnik prozove,on se nategne ,prne i krv mu na hojdanu kapa ko mjesečnica. Krenulo ga, ni šta više od sedmog razreda nije učio,do tada se jadnik mučio.Živaca zere nije imao,sve ga nešto vabilo napolju. U narodu kažu oblio ga jutroklik.

Ako bi kiša pojaka padala, iz kuće ne bi izlazio ,   nalaktio bi se , guz u vazduh pa prdio i prdio , vjetrove pušto , vjetrove brojao. Jednom je kaže došao do broja 364 ,ali ga sestra u guzicu iz sve sbage štiklom  heknula i smrad prekinula.To ga toliko zabolilo i neku mu  kost,valjda trtičnu poremetila,da više nikad nije smio ni vjetrić pustiti.Ako pusti danima je morao ledene  obloge na prdaljku stavljati.

Onda je našao novu zabavu naučio se podrugivati.Kad bi se na Bjelavama podrignuo čulo se u drugoj gimnaziji, ponekad do  malog parka i glavnih supova. On počeo podrugivati , milicija počela na njemu strogoću trenirati. Jal po bubrezima , jal po butinama m plus petnaest daban bajbokane minimum i garant.

Mnogo ženskih ga nogiralo zbog podrigivanja.Nije on to namjeno činio.Njemu to neka ovisnost bila.On krvnički podrigne usred plesne sale,kina,diska,na ulici ;nije bitno.Simpatičan,nestašan i zabavan bio.Nije da ga ženske nisu išle.Išle ga one.Ali ga češće nogirale nego što je ih on mogo skontat.

Nije bitno da li ga djevojka za ruke drži ili ga grli i ljubi,on ili lavlje podrugivanje,ili gorilinu ,svinjsko,bikovsko,bizonovo,jelenje glasanje ispušta. On se glasa ko  gorila ženska nogu . Mnogo ženski dođe.Još više ženskih ode.Njemu to normalno.Žensko dođe ,pa ode.Ali podrugivanje osta.Nikad ga podrugivanje nije iznevjerilo.Do jednom.Zapravo on iznevjerio podrugivanje.

Recimo odvede neka nova da ga upozna sa roditeljima.Sve teče u redu,Deba provaljuje,pravo, ekonomiju kad je rapoloženiji i medicinu studira.Nikada neki inženjerski faks ni za živu glavu,odmah bi ga prokužili. Taj nije znao koliko pertli na cipelama ima.

Zbog takijeh problema uvijek nosio kundure bez pertlanja.Tako ga niko nije mogo provjeravati koliko pertli nosi.Za svaki slučaj jedan par rezervnih pertli je u đepu nosio.Kupio one najveće vezice od čet'ri metra. Isjecko ih na frtalje metra izračunao da ima trideset dvije pertle. Konta hajde sad me pitajte koliko pertli imam. Vremenom  tužan posto , niko da ga upita koliko pertli ima.

Nemojte nam vjero vati na riječ , nismo nazočili , kad je rikno našlii mu u džepu četdeset dvije  crne pertle po dvadeset pet centi i ni jedan par obuće na partlanje . Koliko ga znamo , iako je troškali bio , vjerujemo da su to dijelovi one prve pertle od četri metra. I on bio od onih koji su meračili o svjedočili :

Odakle ti lova za bacanje , frajeru mrtvi?

Oma ga prokužio dok je Deba prdio i svima olajo da ima ti'set dvi’ pertle. Ide tako Deba ulicom i prvog koje sretne pita koliko ima vezica.Ovi mu odgovara ti'set dvi. Deba pita,drugog,trećeg i tako dok nije došo do stotog. Poslije nije sreo nikog poznatog.Njemu drago bilo jer je ispito sto ljudi,taman jedna centifolija. Toliko mu drago bilo da je bacio pertle i nikad ih više nije pominjo.

E sad , kako šta i zašto su se pertle našle u džepu kad je rikno , to ni ptice ne znaju. Teoretičari zavjere su namah utvrdile da su one krive što je rikno. Kažu ako čitav život  u džepu nosiš četrdeset i dvije pertle od dvadeset i pet centimetara okilaviš i rikneš.

Deba vam je znao i po neku pametnu viknut.Roditelje se počnu zaljubljivati u budućeg zeta,sve ga hvale ,a hvale i kćerku.Odjednom Deba ničnim izazvan počne podrugivat, prvo ko jež,pa ko zec,puh,lane,janje i tako dok ne dođe do bika,bizona,lava,tigra i slona.

Otac djevojčin brže u sobu po pištoj ili pušku,ako toga nema u šupu po vile pa na Debu , da ubije zvjerinje i divljač..Ovaj se ibreti šta čovjeku bi,do maloprije sasvim normalan bio.I normalno noga.

Neke su ga noge stvarno zaboljele  .Ali pomoći nije bilo.Niko ne zna zašto se nikad,ama baš nikad u prisustvu kolegija nije podrignuo.Vojska ga izliječila od podrugivanja.Nikad više mu nije palo na pamet da se podrigne.

Niko njega nije  uštrojio ili uškropio,on sam sebe natjerao na to.Jednim potezom.I cigani pjevali o tome.Ptice nisu.Nisu vidjele šta se desilo.Bila sezona parenja.Letjelo perje na sve strane.

Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio ali moro.Tako priča po čaršijii legla. A jope’ šta mi znamo . Mere bit da se nešto malo drugačije desilo. Vole ovi čaršijci ponekad olajavati mahalaše. Danas bi se to reklo dezinformisati cjelokupno javno mnijenje. I mi žurnalističkih  konja za trku imamo .

Srela ga Lica slučajno u gradu,nije ga poznavala. (Aha , kako ne!) Baš je nešto gadno zasvrbilo. Nije da svrbi, gori ko planina poslije takar vulkana . Gospodična uvijek nacifrana bila.Ide ponosno uzdignute glave a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.

Kad se Luci neko svidi ona ti svaki dan dvojicu u apsanu šalje dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.Dobra  u svakom pogledu bila,a kažu  voljela  anamo ono i te kako voljela? Krvnički.Tako je narod olajavo , možda i dezinformiro . Ća mu ga mi znan.

Nećemo detaljisati :ali tu je i perje i kože letjela.Niti sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi bolje izveo.Zato ona u apsane slala sve,ali ni jednog od kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Znala šta se u gradu radi.

Konzilij joj simpatičan bio osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekinu je u po posla.Dala da se stvar ispita.

Kraj I dijela.

Oni jašu – IX Epizoda Peti dio

Završna besjeda

Dobro smo prošli , sreća da tih godina ljeti nisu pali veliki snjegovi

Onomad po zdogovoru,negdje malo prije akšama, a poslije nogatransa sa maksilofacijalne hirurgije , igrom slučaja , u njegovoj bašći , sretosmo Lenjeg , u hladu jasmina sa nogama u velikoj kadi . Kasnije će se ispostaviti da to nije bio hlad jasmina , nego tako upisano da se udovolji poetici . U insanskoj kupalici bješe preko  nekoliko gajbi piva, jedna pletara brlje i dva , tri bocuna kurvoazijea . Šlaufom ih metodično , lijeno i mazno zalijeva ko najljepše đule. Ko da očekuje neke nepozvane goste?

Iako je kod njega bio hlad jorgovana , umjesto jasmina , ne znamo kako i zašto,ali prva žena mu se zaista zvala Emina , a po porijeklu je lako u miraz mogla  pored ibrika donijeti bar jedan džugum. Jedino nikad nije stajala u hladu,više je lepršala po mahali, od kone do kone. A ako bi se zatekla u hladu onda bi i zalegla.

Čula da hećimi , za zdravlje , ten i duševni mir ženama preporučuju što više širiti noge u ležećem stavu. E sada ona nije načisto bila da li su dali jasne upute kako , gdje, kad , kao ni pojedinačnu  ili višeslojnu patologiju i socijalizaciju širenja nogu . U svojoj cvrkutavoj  glavici skontala , da je svaka žene dužna odrediti te formalnosti po vlastitom poetskom , moralnom i fizičkom diskursu.

Po običaju klipača pred Lenjim!Dugačka slamčica haman na metar i po nadoštiklana iz boce viri . Mrsko  mu tegariti bocun do žvalja. Ništa neobično , mislimo mi. Ko će na ovom zvizdanu dizati bilo šta teže od čačkalice. Za Lenjog je i to jazuk. Preteško.

Progovori , a mi se zablenusmo ko junfer u golu čeljadeticu , nije njegovo da govori od kako je prohodo . Zvučno se oglasio prvi put u sedmoj godini i reko:

– Ja gladan.

I ponovo zašutio. valjda ga do i od tada na vrijeme dojkili i hranili. Iz bešike se dizo samo radi higijenskih potreba . A kad je staso za ono za što svaki normalan insan stasa , ni tada se on nije dizo . Devedeset devet posto njega, ako ćemo istinu govoriti. Žene ga učile da nema potrebe so tim. Šta će mu taj belaj kada svako malo mora zaleć i pomoći ženama da šire noge u zdravstvene  i humanitarne svrhe , a i radi tena. Što no bi rekli , bježale od sociopatije , verba opscene i sličnih aferima.

Sada ko iz topa odape:

-Znajte da ste dobro prošli ; frajeri mrtvi!

-Znamo ,kako ne znamo, ha smo se rodili i to u mahali .

-Ma ne to blečci , nego eto sve nešto danima dumam i ibretim se,kako je na dunjaluku sve do savršenstva sređeno.

-Šta to?

-Skonto sam zašto snijeg ne pada ljeti .

-Mora da si nešto ,bezbeli , pametno skonto.

-Normalno da je pametno. Šta čojk u hladu jorgovana , bez lista jasmina , čija se žena zove Emina, a udala se sa ibrikom i džugumom u ruci, duška u kadi , oko njega klipače i đenetske blagodeti , mere skontat nego pamet.

– Ne baljezgaj već iskantaj!!

-Ma ,  ne znam kako ću, stid me .

-Hajd nemoj se prenemagati ko magare u ćenifi ili junferica kad se treći put udaje. Kada je tebe bilo ičega stid ,osim ono nešto radit.

-E u tome grmu leži sova.

-Daj ne beri kvake,niko nije pomeno rad i ne baljezgaj nego zbori.

-Koji bi hajvan po ovom zvizdanu čistio snijeg?

-I to je po tebi razlog što ljeti ne pada snijeg.

-Ja vala, vela havle vela kuvetile, ja koji bi drugi bio.

-Nisu ti sve na broju.

-Normalno da nisu. Sluđen sam. , jer moram misliti , a to baš i nije u opisu ležećeg garda . Eto ,kažu ,tamo gdje su najveći zivzdani , čojk može vjenčat više hanuma. A tamo gdje je vječni led nude ti vlastitu ženu za  takar , oliti zagrijavanje. Nikako nije pravo. Ne anlajišem. Valjada im zvizdan ili led ispio mozak . Ja sve gledam , kako mi se valja kutarisat ove jedne jedine.

-Daj ne budalesaj. Nije Emina baš toliko loša.

-Ne kažem, ali uvijek ima bolja. Eto recimo…

-Koja ti je bolja , crko dabogda  ćafirska  crkotino jedna … – odnekud zabrunda Eminin cvrkutavi glas.

-Oklen bona ti? Ja mislio ti još razmjenjuješ recepte sa konama. Nije ni izdaleka vakat akšamu. Niste sve odsutne kone po receptima protabirile.

-Šta te briga oklen ja.Nego kojom bi to , majke ti, mene mjenjo.

-Nikojom . Ne bi te bona mjenjo ni za četiri hamamske djevice, čak da svaka po dva ibrika i džuguma u ruci nosi.

-Jesi mi plaho pametan. Otkad to u haremu ima djevica?

-Pa zato kažem. Ne bih te ni za jednu  ,a kamoli za sve četiri mjenjo.

-A zašto ne bi , šta im fali?

-Ko bi mi bona čistio snijeg iz avlije ,ako se slučajno potrefi da snijeg zapada ljeti, po najvećem zvizdanu. A bome i sa krova.

-Ma , ti si moje jedno veliko pametno srce.Znala sam ja za koji sam se kapacitet udala. Odok na još jednu turu recepata ili heklanja. Ne znam šta je sad na redu u našem mahalskom kružoku. Čuvaj mi se. Nemoj da bi gdje mrdno ili nešto teško podigo! Načisto bi se naopako devranisala i mlatnula te pogan metlom po ćelenki..

-A ako zapada snijeg?

-Ne brini se eto mene , ponijela sam pogan metlu , očas ću doljećet.

I ode Emina, možda odleti, šta ga mi znamo, mahaluše mogu sve ; ne reče nam ni mu, ni hu, ko da smo njenog Lenjeg lanjski snijeg.

Kada zvekir zazveči, što je biljeg da je Emina zaždila, Lenji, osvrčući se na sve strane iz potiha , bojažljivo progovori:

-Ma , dobra je ana , Nije da nije , samo me plaši što tu metlu vazda sa sobom prti. A ja bi jope’ volio da ponekad veliki snjegovi zapadaju kad je najveći zvizdan.

-Zašto konju jedan konjski? – ne mogaše više da oćuti Mojsije.

-Znaš ga kakav je ,šta se ljutiš. I baš si blesav , sada će nas sve u belaj uvaliti.- ubacuje se Deba.

-Hajd reci mi ti, ondak ,kad si tako mozgali.

-Pa reko nam je, zar nije. Vidiš ako padne snijeg po najvećem zindanu ti i ja smo pravo naj…grabusili.

-Hajd ti , nije me briga . To ti u krvi uapisanio. Al’ zašto ja?

-Zato što bi ti moro skidat snijeg sa krova i iz avlije.

-A ti ne bi?

-Normalno da ne bih.

-A zašto ne bi?

-Platio bih hamala .

-Ta ti valja. A zašto i ja ne bih mogao platiti hamala?

-Normalno , jednostavno ne bi.

-Kod tebe sve nešto jednostavno i normalno.

– I jeste. A i ti znaš da od tvog hamala nema ništa.

-Ma znam , samo srcu odušku dajem.

-A zašto ne bi mogo platiti hamala ? Ako nemaš penezi možemo ti mi posuditi.- pravi se nevješt Dobri.

-Ma, nije to imam cekina.

-Ma nemojte čojka na muke pristavljati. Đe će se čojk na krov sa ramunjik penjati. Može se otkliznuti i vrat slomiti. Zalud osta harmonika pusta. Nije lud.- Lenji je zabrinut za svog horovođu.

-Šuti konju konjski i ko je reko da ću se ja penjati sa harmonikom  i čistiti snijeg.

-Zlata .- Sva trojica horski.

-Jes vala , tu ste pravo potrefili. Van taka je u svemu , ali cicija je što se penezi tiče , ni prazan frižider joj nije ravan.  Što će hamala plaćat kad ima mene?

Lenji će:

-Ko da je čifutkinja!

Deba će:

-Ma nije , subotarka je.

Baška baša ih ispravlja:

-Nemojte tako , Jevrejka je iz dobre kuće i u pravu je. Mojsiju ništa ne bi bilo da se malo popne na krov i protegne papke . Ne mora harmoniku prtiti sa sobom. A ako se strmekne ,ko mu kriv što je moro slušat ženu.

Deba će:

-E ta ti valja , ako hekne sa krova, neće biti velike štete, barem će harmonika ostat čitava.

Lenji se zamislio:

-Zlata bi je garant prodala.

-Da plati Mojsijevu dženazu?

-Nije luda. Što će plaćat pogreb . Mere ga u kakav jendek heknuti, a ima i veza u La benevolenciji.

-Ja, imaš pravo, ima i u Dobrotvoru i Merhametu.

-Ma bistra je Zlata. Od svih bi uzela ukopninu , možda i od komunista.

-Ma šta to baljezgate mazgovi jedni. Vi to ko biva mene riješiste i sprcaste me u kabur mezar i nađoste pare za moje preseljenje na ahiret. Neće biti velike štete , jel’? E , ta vam baš po jaranski valja.

-Ma nismo mi krivi, ne griješi nam dušu,nego je sve zakuhala tvoja Zlata .

-Zašto bi me se ona kutarisala ?

-A šta misliš ko će te sahraniti kad otegneš papke?

-Odakle vam ta ideja da ću riknuti ako ateriram s krova?

-Možda neš riknuti, možda neš crknuti., ako budeš čistio snijeg, koji ljeti zapada po najvećem zvizdanu, garant si obro bostan. Rokneš odozgo ko ptica bez krila i zabatrgaš batacima .

-Kako znaš?

-Reko ti Lenji , a i ne znaš bez harmonike ravnotežu držat.

-Pa onda se neću penjat bez harmonike.

-Aha.

-Zašto aha?

-Taj film ne bi gledo te prilike .

-Nego koji ?

-Ni jedan. Ja čuo kad neko jal rikne,jal crkne nema više filmova.

-A ako krepam?

-E baš si pametan. Što bi krepaština imala privilegiju?

-Ma i meni krepaština nekako tugaljiva.Ja bih svakom krepanom, odredio da ima pravo gore  sa sobom ponijeti barem  jedan portabl tv. – rezonuje Deba .

-Ko da tebe neko pita za take stvari?

-Ma znam da se ja ne pitam  , al ‘ zato bih ,uinad , svakom meitu  uvalio po jedan portabl tv, Ne mora ga nositi,samo neka ga kupi.

-Od kada si postao tako merhametli?

-Ma nisam merhametli ,nego mi Mika uvalila par tisuća portabl tv da ih tušnem.

Mojsije zavapi:

-Dajte ljudi prestanite više ,još će nas snijeg u sred ljeta odvesti u Saharu.

-Eto , vidiš Dobri , da je istina sve što Lenji skonta, čim to i Mojsije zna!

-Šta ja to znam konji konjski?

– Lenji skonto, ha veliki snjegovi kod nas ljeti ,za najvećeg zvizdana zapadaju, idemo u Saharu sladoled tušiti.

-Ko to mi?

-Ti ,Lenji i ja.

-A Baška baŠa , zašto on ne ide?

-Ne znam, Lenji kaže kvario bi nam prosjek IQ.

-A šta ti je to?

-Oklen ja znam, možda je i to Lenji u čarobnoj nepameti smislio?

-Ne moraš objašnjavati.Mora da je nešto popametno, ko i uvijek.

-Jašta nego je pametno.Da nije pametno morali bi i Dobrog povesti sa sobom.

-A zašto ga ne bi poveli, jaran nam je.

-Baš zato što nam je jaran nećemo ga voditi.

-To nekako nije logično.

-Kako nije logično?Ako njega povedemo nećemo ništa zaraditi od prodaje sladoleda.

-Kako znate?

-Duga priča,merel drugi put?

-More, ko ga šljivi ,ko mu je kriv kad može da nam zakoči prodaju sladoleda u Sahari.

-A Oma i Herco što njih ne bi poveli , da nam malo hamale. 

-Hercu bi herc načisto strefio ha bi kešinu u pijesak  zarovio . A Oma bi od pjeska mislio da su mu očale zamagljene ili da mu se pojačala dioptrija plus – minus 10. Stalno bi briso okulare . Obojica bi se iznervirali i osafunjali , pa bi se baidisani  naklatili na sladoled. Nikakve fajde od njih.

-A jel znate gdje će te prodavati sladoled?

-Dabome da znamo!

-Pa gdje?

-Pa rekoh ti u Sahari.

-Ma ne to konju ,nego na kom mjestu konkretno, na kojoj lokaciji konju mahniti?

-Aba zo , što ne kažeš? Pa lokalitetu Sahare ,zar ti nisam ponovio.

-Blento jedan .Evo kod nas, primjerice onaj šiptar Izeti što folira da je beg je prodavo košpice na čošku Bjelava, Čakaluše i Đižikovca; možda raskršće niže. A njegov djed Jahići prodavo bozu na lokaciji  Adi ciganliji . Na takvu sam lokaciju mislio. 

-Joj budale žene, oklen u Sahari Džižikovac ,Bjelave ili Čakaluša , a napose Ada ciganlija , u kojoj ćafiri i pogan živi.

-A prodavač košpica, jema li on?

-Nema. Šta će jedan šiptar  koji nije bej raditi u Sahari?

-Pa, prodavati košpice valjda , ili se praviti da je pravnik  ili filozof, a ća ga ja znan?

– Niko nije lud prodavati košpice i islamsku povelju u Sahari. Tamo sve sami muslimani.

-A zašto?

-Izgubio bi se ili bi ga strefila sunčanica, ili bi ga zbog fašističkog krivovjerja koji put , ko komunisti , heknuli  u zindan.

-Znači rikno bi.

-Ne znam , možda bi i krepo ako ga na vrijeme ne nađe Bernandinac , ili bi crko od vrućine , ako ne bi naletio na naš lokalitet sa sladoledima.

-Oklen ti u sahari  Bernandinci , konju konjcki ;  zar  nisu specijalizovani za planine i snijeg.

-Ako Lenji može prodavati snijeg i sladoled u Sahari , zašto ja ne bi poveo Bernandica sa sobom .

-Zašto bi ga ti poveo sa sobom?

-Zbog burenceta.

-A zašto zbog burenceta?

-U njemu bih krijumčario kurvoazije.

-Nisi normalan.Zašto ne bi kurvoazije sastavio sa sladoledom i poštedio pašče znojave?

-Vidi ba , ta ti je pametna.Nisam se toga sjetio. A opet žao mi paščeta.Šta će on bez burenceta?

-Kupi mu čuturu.

-Misliš neće primjetiti razliku?

-Šta te briga, nemoj mu mjeriti IQ.

-Misliš ako mu ne mjerim ,  neće nam pokvariti pametli prosjek i neće primjetiti razliku između burenceta i čuture?

-Tako nekako, a možda bi se i Baška baŠa ljutio.

-A zašto bi se on ljutio.

-Ne znam, ja to tek tako reda radi kažem.Ko da je mene briga hoće li se on ili bilo ko drugi ljutiti.

Zaista smo dobro   prošli … 

Tih godina nisu zapadali veliki snjegovi, usred ljeta po najvećim zvizdanima…

Niko tih ljeta  nije skidao , ni čistio snjegove , a Mojsiju se nečišćenjem produžio život  . Usud ga pomazio ;  nije se strmeknuo sa krova . A u životu ? Eh ,  to vam ne meremo kasti. Još nemamo notifikaciju višeg suda.

Mere bit da bidne da bi sve bilo drugačije, da su zapadali veliki snjegovi u vrijeme najvećih zindana. Mnogi su zviznuli , jal od zvizdana , jal od vjetrometina , bura i nevera , a poneki je i rikno.

No , tu nije kraj njihovih  snježnih tlapnji usred ljeta , al’ ko će slušati mahnitove kako IQ-raju i turiraju , A zimi se snijeg mogao trpiti . Bio je puno podnošljiviji . Imale se rukavice, čuture , burencad i ašik ljube . Mnogo njih , a poneki i hamale.

A opet , al’ se nekad lijepo živjelo.

Rahatluk , radost , udri brigu na takar ,  a bome bilo je  i mnogo ašik ljuba ,  takarli ljubavi … i rahat od pameti ponajviše .

Štoš mislit kad vlast il svešteno lice misli za tebe.

Oni jašu Mojsije Harmonike baca -IX Epizoda – Treći dio

Doktor u čudu . Semizov pacijent u kolicima sav u zavojima . Ni oči mu se ne vide , samo mu kateter iz bubrega tekučinu fata.

-Doktore Semize ako znate da ima papiloma lingve kad su mu usta zavijena.

-Šta ja znam . Ja sam sa abdominalne hirurgije . Meni ga milicija butum krvavog i razbijenog donijela i rekla da se u tišini pobrinem za medicinski problem. Piša krv iz bubrega.

-Pa kakve to veze ime sa maksilo facijalom?

-Ne znam . Drotovi rekoše vodi ga da vadi taj prokleti papilome linge , zbog njega mu bubrege odvalismo.

-Pa što ga nisu direkt meni doveli?-

-Ne poznaju te i ne vjeruju ti. Ti bi ih olajavo da su mu bubrege odvalili i dovoli da ga ti liječiš od papiloma.

.-A tebi ko vjeruju?

-Nije da mi vjeruju. ucjenju me . Znaju da ponekad znam nekog operisati na tuđu knjižicu . A i ovom sam operisao slijepo crijevo , na knjižicu onog Muste pijanice , a njemu nisam uspio spasiti život , jer mu nisam operisao slijepo crijevo . U papirima stoji da sam mu ja operiso slijepo crijevo. I nije umro ne od ciroze jetre , već od zatajenja bubraga . A i ovome će bubrezi zatajiti ako i dalje bude kod drotova insistirao na papiloma lingve.

-Polako , ohani malo . kakve veze imaju bubrezi , ovi metri zavoja i papilome lingve.

-Pa to je lako objasniti. Ti ga jutros nisi htio primiti , čak ni dao da objasni da ima papila lingve. On drito u SUP i pokaže glavnom inspektoru jezik i kaže papi – loma. Glavni inspektor pozove dva pendrekaša za svjedoke i pita ga :

-Ha , šta kažeš?

Jadnik pokazuje na jezik i kaže :

-Papi – loma.

Komanda uredujte . Fljas jedan , fljas drugi , fljas treći i fljas još hebet fljasli pednreka. Sve po bubrezima . Ono nema korpus delikti.

Ovi se smije ko konj , pokazuje na jezik i samo ponavlja :

-Papi loma.

Pitaju pendrekaši :

-Jel ti dosta? Hoš udunut ! Čuj molim te , da ga papimo loma..

-On nije uduno , oni nisu prestajali fljasati. Čojk načisto poplavio i prokrvario . Kako nije radio i nije imao zdravstvene knjižiceI , eto njih u bolnicu i drito kod mene. Ja kod koga će , jedini ja bez i na tuđe knjižice lijećio mahalaše . I evo mene do tebe . Vidim nije za abdomalnu , iako su mu bubrezi butum helać. Bubrezi sređeni , zavoji stavljeni da ga niko ne prepozna i ne zna gdje ga je murija poslala. A i meni stalno ponavlja papi malo. Da imam pendrek i ja bi ga fljasno. Razmišljo sam da mu malo jezik recnem, skalpelom, ali facijala nije moj domen.

-Znači ja mu moram jezik recnut.

-Aha , papi loma i tebi.

Tako se i Deba uvalio na maksilofacijalnu kliniku. i nije mu ovi dotur recno jezik , jer su ga poslije serije , zapravo prave pravcate opandemije papi'loma, na kraju ipak poslali Semizu. Tih dana je od Bjelavama prema vanjskom svijetu , a poslije se ustalila važna premisa:

-Papi loma.

Tu uveliko postalo moda. Toliko je to uzelo maha da su are zvali papiga, a zmiju zmiuga. A maksilofacijalac počeo budan sanjati papilome lingve i svima govorio papi-loma. I kome smio i kome nije smio.

Deba konta , bolje da ga je taj jado primio i nako desetak dana pustio bez operacije . Kao da je čudesno ozdravljenje posredstvom vidjelice iz Međugorja.

I tako na maksilofacijali ostali samo primarijus dokror Vranić i doktor Deba i bjelavski konzilij . Primarijus operiso hitne maksilofacijalne slučajeve papiloma lingve među njima i Dobrog . Ni jedan drugi mahalaš nije operisan , jer su bili stručni konsultanti svih sestara i doktorica. Naravno i njihobi bodigardejci totalitaris.

Kada su im počeli prijetiti lobotomijom i Međugorjem , svi se redom počeli oporavljati. Čudesni oporavci , dan za danom . Čitavo se Međugorje ibretilo i slavilo vidjelicu Mirjanu D . Ona predvijedla čidesne opravke i nestanke čitave pandemije papi – loma pošasti koji je strefio sarajevsku maksilofacijalnu hirurgiju .

Vidjelica Mirjana se poslije udala i od love i love koju je pokupila za epp viđenja , otvorala firme mužu M . Soldi. i kćeri Veroniki . Nije predvidjela da će joj bližnji biti na udaru zakona. Uostalom nije morala. Ipak je njeno vidjelištvo uske specijalizacije , samo za potrebe međugorskog biznisa. Svakog 18 marta na njen rođendan . Valjda radi rođendanskih čestittki biva naručena za viđenje. Vrlo precizno , ko švajcarski sat. Tog dana 18. ožujka svake , godine u toliko i toliko sati.

A Deba ? Kako je posto dotur? E pa to ćemo ostat dužni za iskantat . Šta je operiro na maksilofacijalnoj hirurgij , ne saznaste . Ako ste imalo IQ-rabilni skontaćete. Uglavnom zaliječio rane, skino zavoje, vrno se kući i oženio. Njegova žena nikad nije imala papiloma lingve. Koliko mi znamo. No , Debi se nikad ne zna.

A ostali mahalaši. ? Ostali petnaest dana o trošku države na odmoru i pomogli kliniku kako su znali i umjeli. Joj , ljepote. Ne meremo vam tajne kazivati. trojica su bila oženjena. Ako bi otkrili šta su maksilofacijalnom odmoru radili oni neoženjeni , ne bi bilo fer prema oženjenim. Vaskoliki dunjaluk bi pomislio da se konzilij kao i uvijek prije igrao đardina , akšamluka , branja cvijeća i tako toga. A bilo bukadar grlica. Za nevjerovati letilo perje na sve strane.

Jedino će biti zabilježena tužna epizoda sa Hercom i jedna nježna i ne baš vesela epizoda sa Lucom i Dobrim.

Baš u to doba Herci nje išlo sa Jelom jelom Jelenom , već mu išlo ono dvoje se nađu ,pa se poslije ne nađu. Poslije spontanog abortusa u kasnom šestom mjesecu trudnoće Lela Jela jelena nije sebi dolazila. Nije joj ni Heco mogao bol utišati. Pozvala je sestra u njemčiju na mejsec – dva da dođe sebi. Ostala je više od pola godine i nije sebi dolazila .

Herco muški krio svoju bol. I on se počeo gubiti. Nemaju lijeka . Boli ih , a nisu zajedno. Niko ne krivi nikoga . Desilo se . Poledica i nespretno okliznuće dvadesetak metara prije kućnog praga . Razmišljajući šta i kako se desilo , razvjenčali su se.

Godinu dana poslije on oženio jednu medicinsku radnicu sa maksilofacijale. Srce mu počelo trunuti od samoće .Na svadbu nikoga nije pozvo , jer mu niko ne bi došo.

A Dobri i Luce? Ona je radila na maksilofacijali , a da to ni Dobri, niti bilo ko od konzilija nije znao. Povukla se iz policije, nabacila odoru časne i na drito na maksilofacijalu. Kažu imala neki špirujus koji je godinama mučio. Dobri to nije znao, ali je stvarno jedini fasovao i operisao papiloma linquae.

A to što su mahalaši skontali da nešto muti i poletili da mu se prihevtaju u maksilofacijalnim putešesvijama? Nikome živom se nije moglo objasniti da je bilo slučajno; što bi pametniji rekli koincidencija.

Jedno veče Dobri je vidio anđeosku sablast kojoj nije smio nikad više prići. Na vratima doktorske sobe bila je Luce. Zaredila se , imala je …

Ma , bila je glavna sestra na maksilofacijali. I niko ništa više od njega nije mogao saznati . Čak ga drugari nisu viđali na klinici. Mislili su da je izašao , a da im se nije javio . Poslije su izgubili entuzijazam , jer bez Dobričine smirenosti , tuge, poetike i sjete kontra njihovih budalesanja ništa nije bilo isto . I to je sve.

Poslije Ome , Herco je bio drugi mahalaš koji se počeo povlačiti iz konzilija. Ostadoše njih peterica. No , prelijepi život ide dalje , sluteći vrijeme novih , beternijih stampeda .

Oni jašu Mojsije harmonike baca – IX epizoda / Drugi dio

Nedugo zatim , neko od konzilija natakario Lucu, sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio ali moro. ovi put nI ulet nije imo.  Srela ga Lica, slučajno u gradu, nije ga poznavala. Baš je nešto gadno zasvrbilo. Nije da svrbi, gori ko planine poslije posjete nekolicine  piromana. Gospojica uvijek nacifrana bila. Ko da je Botičeli Veneru  skladao – al’ nijansu, a bome, mere bit i dvi-tri  rosnija u stvarnosti.

Ide ona ponosno uzdignute glave, a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi. Dođe joj da vrišti, ali stišće zube.  Plemenitog je roda.  Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto. Jok. Kad se Luci neko svidi ona ti svaki dan dvojicu u apsanu šalje dok ne dobije onog pravog. Ima da ga ima ili ima da ga ima, treće nema. Dobra u svakom pogledu bila, a volila i anamo ono – i te kako voljela? Krvnički. Tako je narod olajavo.

Nećemo detalje : ali tu je kažu i perje i kože letjela. Ni sebe , ni ikog nije štedjela. Znalo je tu i oguljenih glava pasti. Ni Mujin majmun to ne bi bolje izveo. Zato ona u apsane slala sve, ali ni jednog od kolegija. Nikad ljubomorna nije bila. Znala šta se u gradu radi. Osim onog što se podrugivo. Taj joj na živce išao. Ona taman da zajauče ono –  joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima. I prekinu je u po posla. Dala da se stvar ispita.

Imala moć u sarajevskom supu, haman   ko Wolf. Ako bi se neki jado , levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu Terezu ,  nije mu gino pržun .Izbirljiva bila ko kraljica. Ako izgledom i stasom nije za garde , nije dobar ni za Lucu. Od 15 do 90 dana zavisno od nezasluga.

Međutim. isto tako kažu da se niko nije mogo pohvaliti da je povalio. Nije to zbog nekog straha ili đentlemenluka, već jednostavni nisu kružile baildisne niti ike  priče. Tu je nešto bilo sumnjivo. Sa jedne strane se taslači ko kujica u tjeranju, sa druge   je niko tako.

Vidio Deba Lucu. Znao je otprije. Vidio joj noge kako su  od zore do podneva izlazila iz onog malešnog auta. Duša mu zatitrala od pomisli na tu ljepotu. Nije se podrigno, nego uzdahno,  nježno , čeznutljivo, hajvanski                        zablenuto.

Čuj,moliću vas lijepo;  Deba zaboravio na podrigivanje. Kad je došo kući, podrigno  se sa Bjelava :

-Nije ti neka kazna Luco.

Pet puta u cugu rikno i predevero da ga ona čuje. Nije ga dopalo ono što se nado. Dopalo ga ono čega se nije nado.

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i  pročulo. Ima levata i ljubavnika. Gospode i prostaka. Levati su obično prostaci, a ljubavnici gospoda. Levati misle da mogu, pa nagraišu. Ljubavnici znaju da mogu  čak i više nego što se misli da mogu, Takare i ginu i čast ne daju, ako treba i ponovo, ali u zatvor ne idu.

Pametna Luca bila , imala pet anterija. Joj ljudi moji ne zna se koja je krcatija i koja se više biba. Ljubomorno ih čuvala za onog jednog jedinog. Samo još niko ne sazna kako anterije izgledaju. Čak ni zaprisegnute tračaruše, sufijke i sihiraste hodže, hadum cvećenici i tetkasta sveštena lica. Ni jedno muško, ko da ne postoje na ovom svitunu u anteriji vidio nije.. U svakom slučaju pravih je  sve manje.

U pravom  momentu jednog od  onih nmesnosnih svrbeža , prolazio pored nje onaj njen suđeni  od konzilija. Ovdje usud nema nikakvu ulogu. Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu :

-Upomoć!

Kad Luca vrisne , to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.

Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži, a drugom za pendrek:

-Gdje gori?

Ona ga opauči. Gdje će gospojica nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori ? Ne bi on to shvatio. Vodi onog u apsanu. Reko Wolf da ga  ispitam. Nasamo! Ima neke povjerljive informacije, niko ne smije čuti.

No, to je zapisano u jednoj drugoj bajci, pa ćemo pustiti da se u njoj svrtabež završi.

Mi ćemo samo kraj zakantati. Čuli mi  da jema ljudi da prvo čitaju kraj neke priče, pa onda počnu od početka. Pametni ljudi. Kako ćeš neupućen čitati šta će se desiti?

Nakon privođenja čuše Lucu kako zajauka :

-Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske , visoko rangirane drotovske sekretarice  nije prolomio takav krik bola i očaja.

Izlazi Luca, obučena ko prava žbirica.

Crni lakovani kožni đački kačket, nalik pomorsko  kapetanskoj šapki , ispod koga viri plamena , napriluku oblajhana kosa. Bakam lice, duge zasjenjene trepavice, azurne oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.

Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je  kraći, strukiraniji i utegnutiji.Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.

Utegnutiji da se jedre, okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute, raspamete i obeznane.

Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti  dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija. Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu kada srce ili medne usne na ljiljan nabija. To poručuje ona knjiga o pticama koje umiru pjevajući, ne mi. samo nek se zna.

U to, ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija samospaljenjem , ali se ni na šta ne nabija dok umire. Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala. Eto šta ti je nauka skontala! Neka se ptica nabija da bi umrla, druga se opet ne nabija, pa umire da bi se rodila da se nabija. Za nevjerovati. Bez obzir kakav im epiložni usud , sve ptice malecke imaju jedno na umu. Ako niste skontali šta, zinite da vam kažemo.

Ne može ćo'jk ništa uhavizati. Joj ludih ptica i još luđe nauke. Samo bi se nabijali. Aman ko Luca i ubačeni elemenat. Ali njih dvoje skontali pamet.  oni se nabijaju i izdišu, uglavnom baildišu, ali ne umiru.  Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju. Ako ih prekine srce , prekine. Tu se ne mere ništa učiniti. Samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i  onda spokojno riknuti.

Reče  jednom Mojsije  prijateljski nastrojenom , ali stvarno obrazovanom i  pametnom policajcu, onom Esi Mrakoviću skoro pa naša raja:

-Jebo te bjeloglavi sup.

Mislio se izvući na lešinare. Čovjek sa zvijezdom na ramenu puko od šege, pa otišao.

Deba zino i  zamislio se. Nikako ne može da ufrštulji i čemu je fol. Morao  je to on lično ispitati. Zna , bez muke nema nauke. Prišo nekom drugom drotu i podrigno se:

– Jebote crnoglavi SUP.

Uvijek mislio orginalnost prije svega. Drot puko od šege. Kad se presto  smijati , za pendrek, dvije tri vaspitne, onako drotovski, krvnički po bubrezima, pa u Debu u  bajbokanu.

Osta Deba petnaest dana u Centralnom. Nikome se nije javlja. Pomalo pišucko krv. Nije stigo da se ikom javi , čitavo vrijeme konto gdje je pogriješio. Skonto.

Izašo iz centralnog i onom drotu pravo u stanicu i sa vrata se dere:

– Jebo te bjeloglavi sup.

Drot se razvali od šege. Deba taman da bude zadovoljan   sobom , a drot vaspitnu  palicu u ruku i hek , onako krvnički, drotovski po beubrezima, sada tri četiri puta.

Deba, na bigajri hak novu rundu, petnaest dana centralizma osjetio. Promokrio krv , ko da se olovkom ponovo počeo u nos spucavati. Prođe mjesec niko ne zna gdje je. On se nikom ne javlja, konta gdje je  sada pogriješio. Nije mogao dokučiti.

Izađe on iz centrale, menstruacija iz anamo onog  ne prestaje. Jest manje je obilna i manje ga bubrezi bole, ali ne popušta ni bol ni krv. Debu nikad ništa nije moglo zaustaviti. Kad on nešto nanieti tako mora biti. Opet pravac kod onog drota i pomirljivo će:

-Reci mi jaro, matere ti žive , gdje sam pogriješio. Ajd’ prvi put razumijem. Ja htio orginalan i biti različit od Mojsija . Drugi put sam od riječi do riječi sve isto ko Mojsije kazo; a ti  mene opet hek, još jače nego prvi put, pa opet u centralni.

-Kao prvo ,  nisam ti ja jaro. Ja sam drug ili organ, kako ti volja. Kao drugo, nisi oni akcenat stavljo gdje treba, to garant, kao treće nisam te vaspitavao zbog toga, nego zbog tvoga podrigivanja. Čitav, vaskoliki grad  noću SUP  zove i budi zbog tvog hrkanja i podrigivanja . Čak i kada spavaš belaj nam praviš.  Ne može se čestiti drot na dežuri pošteno naspavat. Pala odozgo direktiva, ženskog je roda, prvi put kad nešto policajcu zucneš, makar to samo prvo slovo svih pismenija bilo  , hek vaspitna dva tri puta, pa u bajbok. A ako šta opet progovoriš postupak ponoviti, koji degenek pride dodati.

Pa se razvali od šege , pa hek pet šest puta po bubrezima. Deba se bio mnogo razgovorio. Ovaj put je dobro prošo. Nisu ga odveli u centralni nego u bolnicu, osto tri mjeseca. Izvadili mu slijepo crijevo na zdravo. Morali drotovi zabašurit krvave bubrege.

Deba tada bio punoljetan, a nije radio i morao od Muste pjane sa Višnjika posuditi knjižicu. Ovaj dobar i uvijek pijan čovjek bio, knjižica mu nikad nije trebala . Čak ni znao nije da je ima. Natakariš knjižicu kad imaš brlju . Doktori su „ibretili“  kako četrdesetogodišnjak“ izleda ko dvadesetogodišnjak. Debi drago što tako dobro izgleda i ponosno pogladi bubrege . I normalno vrisnu  . Zaboravio da su bolni .

Jeste da je glavnog doktora Semiza poznavo. Svi ga mi znali. Živio u Derebentu aman do Himzarine, a ko i rod rođeni nam bio. Za isprišnica dušu dao.

Himzarina je spoj sa ulicama Čapajevom, Jelene Vitas , Romana Petrovića i Sumbul Avde pravila. U tim  ulicama konzilij živio i iz njih na jahanje kretao.

Pet se ulice na jednom mjestu spajale. Pravi mali trg. Kažu , još samo  je'na mahala u gradu ima taki spoj. Obišli sve mahale i čitav grad , i  ne neđoše je. Zaboravili da je Latinska ćuprija  naka ddžada , koja spaja dvije ceste ili dva kraja jednog puta. I zamislite Latinska ćuprija se nalazi u Latinluku. Koje li naučno fantastične  konicidencije? I to sa desne strane prema Čaršiji, a sa lijeve prema Latinluku, a na početku Bistrika. Koji li je to um skonto.? I jošten  spojio  most i četiri džade.

Puco prsluk Semizu za Debu. Mogo bi ovaj dvaput riknut što bi mu on otfikario crvuljak na tuđi papir. Milicija mu naredila; fikari nepotrebni crvuljak. Bojala se da se krvavi bubrezi ne otkriju.

Nedugo zatim Mustu napalo slijepo crijevo. Semiz ga nije htio otvarati zato što je u papirima pisalo : Crvuljak otfikaren ( Lat Dg, Faticist vermi ) To znači da Musto nema slijepo crijevo. Znao  Semiz i Mustu i Debu, ali htio malo takariti Mustu što šreviše pije i uplašiti Debu zbog mućke .

Musto nije mogao dočekati kraj šale i od upale bubrega rikno. Njegov crvuljak Debi operisali, krvavi Debini bubrezi njemu dohakali. Nikom ništa. Jadni Musto nije imao protekcije kod drotova ko Deba. Njemu poetičnije bilo umrijeti od tuđih  bubrega , nego od ciroze vlastite jetre.

Deba pameti poslije bolnice došo , ali se  nije   promjenio. Podrugivo se sada za pet šest slonova  i sedam osam lavova obadjedne, ali nikad više ni jedne pred drotovima nije progovorio. Znao je da su se naštelii i na zicer ga čekaju , pa instikte izoštrio.

Kupio tamne naočale bez dioptrije i na njih  retrovizore ugradio. Sve misli da sa njima pametnije djeluje. Vidjeli ga šminkeri, pomislili neka nova moda i odjednom vas cijeli grad pun hablečina sa tamnim naočalama i ugrađenim retrovizirom. Jedina je razlika bila što su šminkerske naočare  imale veliku dioptriju, pa su se šminkeri sudarali sa svačim, posebice sa banderama i pederima. A ruke , oči  i  lice im bile crne ko ćumur. Dušu nisu imali.

Deba ih natakario. Reko im  da je na zapadu  moda ako zatamniš na garu naočare sa dioptrijom, plus- minus  šest i više, i na njih natandariš retrovizore. Retrovizori daju široki i svestrani fokus misli, a dioptrija prodiranje u bit problema bez pogleda na spoljni svijet  i povratnog upliva. Naočale dokazale Debin eksperiment. Ne moš ti slijepcu oči otvorit, ni idiota pameti dozvat.

Tog ljeta se Mojsije nešto ljutno na drotove; i zbog Zlate odmurijao petnaest dana.Duga priča , al’ ćemo je prikratit.

Nije ni zbog Zlate nego, zbog konzilija. Tako se on opravdavo. Oni svako malo u zatvor. Njemu se čini njemu u inat . Vazda zaglavinjaju kada njega nema. I na uštrb njega , bez njega poberu svu slavu .

Uvijek  Lenji ,Herco i Deba u bajbokanu.  A na kraju i Dobrog , ni kriva ni dužna Luca spengala. Omu nisu dirali zbog đozluka plus-minus deset , a imo pronicljiv i urokljiv pogled.   Do  Baška Baše nisu mogli doći . Uvijek im nekako migoljio, il se pod skute tamo neke skrivao.   Vazda imo pune ruke posla ili šta li već , pa im tada nije pravio društvo. Raspušćenica pune mahale i samica pun grad . Trebalo je sve to osvojiti i podmiriti. Blentovija skontala da mu je to osnovni životni cilj. E, vala, jes mu neki nijet!

Mojsije se čudio sebi. Ja vidjelac pravi, a blentovije ne mogu prokužiti  i skontat u kakav će se zijan zaletiti. Kad je prvi put posumnjao u sebe, kao da su mu moći oslabile.

Ovako je to počelo.

Prvi put zaglavio Deba isti dan sa njima, ali deset dekika  prije njih i ostao u apsu petanaest dana poslije njih. Oni izašli za par sati. To je ono kad su jahali konje.

Ni konje nikad jahao sa njima, ni za njima , ni ispred , ni pored njih, jebo ih pas, srdi se Mojsije. To mu najmilija i najsočnija psovka bila. Druge nije imo. Osim jednom kada je opsovao.

-Jebo vam pas …

Nije sa njima ni lavove vodio na žuborenje. To je ono kad su njih  četvorica drugi put otišli u zatvor. Deba opet osto petnaest dana iza , a njih trojicu jopet pustiše nakon dva tri sahata.

Valja sva  to  ispričati, malo poslije, Mojsije u redu čeka, a naoštrio se.

Nije se ni ligurama niz bob stazu spuščo sa njima. To je ono kad su oni treći put otišli u zatvor. Deba ostao zna se koliko vremena, a oni izašli poslije uobičajenog vremena , nakon sahat ili dva na svježu havu i kahvu, oliti kavu kak bi rekel Zagrepčanke. Ne zna se jesu li ih za radi toga pohvalili ili povalili.

Ovo se još nije dogodilo,ali on zna da će se dogoditi, jedan kroz jedan. On već vidi njih četvoricu kako se spuštaju ligurama sa nekim ženskinjama, nemahalske fele. Diđži i-midži prije,pa điđi-miđi u i niz bob stazu poslije .

I ovo ćemo ispričati kada bude vakat. I zna isto tako jedan na jedan; trojica će izaći ,a onaj konj jedan što nikad neće pameti doći , će opet petnaest dana u centralnom guliti. A polovinom i krajem olimpijske godine oni Dobri će pravo naj…grabusiti za sve ulete i tako to. I pameti , bakso neće doći.

Puco Mojsiju prsluk i za konje, i lavove i tigrove , ligure i za zatvor. Nije ga briga ni koliko za rahmetli komarca što na slonicu kidiše. Bolan , te ti apsane slijedile poslije sedmodnevnih điđi-miđi parti. Eh, to ga je boljelo . Oni takare , pa u muriju . a on niti takari , nit ga murija apsi.

Konzilij poprimio moto od Sarajevskih Cigana:

-Nema fešte doli  džidži-midži takara od sedam dana.

Anterije još nisu bile bile prošlost, ali su se oni sve više udaljavali od nevinosti. One tek ponekad  bljesnu , kada neka nova ljubav u srce sleti i prstom upire u one bjeline i snove, što polako prolaze. Tada oni plaču i ljubav vode. Ove neke nove ženske se čude , ali im ne smeta, jer dobijaju šta žele, a što više nikad neće  od drugih dobiti.

Nebeski jahači to rade , kao da nikad više anterije neće vidjeti. I ne rade to samo sa njima. To oni prizivaju i žale za nikad neprežaljenim Proljećem, Zlatou, Frkom, Jelom Jelom Jelenom, Malom guzom, Kosom, Hanom, Vesnom ,  Ljiljanom , Ankicom ,Suadom, Nerminom , Radom , Mirjanom , Slavicom , Jelenom, Jasnom , Gordanom , Esmom , Borkom , Vlastom ili nekim drugim mirisnim đardinima svoje duše, i  ljubav vode.

Te djevojčice su se rađale da bi njihove ljube, žene bile . Nalikovale su samoj ljubavi, snovima i cvijeću. Koliko mnogo cvijeća ima, toliko tisuće vrsta ih ljepotom mirišu. Niko nikad spoznati neće. Koliko boja, mirisa i valera titra, još manje je moguće dokučiti. To bi bilo isto kao zvijezdice  i njine sestrice pobrojati. Svaka od tih djevojčica je  jedna prekrasna maglica. Imale su samo jednu jedinu manu. Zov majčinstva. Neka. Tako treba. To je najdivnija i načudesnija falinka vođenja ljubavi. AS blentovije još uvijek nisu bile spremne za to.

Bog Milosni je žene obdario ljepotom i sjajem da bi im ljubav muževa darovao. I njihovu njima. Nikad niko nije čuo za zov očinstva. Zov očinstva, muškarcima majčinstvo neuslovljeno poklanja.

Išlo Debu tih petnaest dana centrale ko halva habalečini i mimo konzilija . I tri mjeseca bolnice . Čudo jedno.

Treći put u bolnicu ležo kad je Dobri operiso papiloma lingve na maksilofacijali  . Debi neko objasnio da je to neki piklić narasto na jeziku, ali može biti gadan ako se zakofrči i naraste. I samo se na maksilofacijali mere operisati.

Za Dobrim prvo Mojsije. Ne bi više da propusti ni pola , a kamoli čitav konzilijski  takar. Kaže doturima, ima šuhu da ima papilom lingve. Doturi ništa ne vide, ali čuli da je Mojsije prorok , pa ga prime. Proroci i vidjelice uvijek bili u modi i u korak sa vremenom.

Čuli Deba i Herco da je Dobrom  i Mojsiju  na maksilofacijali krenulo ko budalu baklavice i otišli da ih  zavedu među pacijente.

Našla se ona ista hablečina od dotura koja je Mojsija primila. Herci već tada bol srca iz nosa virila. Prozove ga doktor, ustane Herco  i u ordinaciju. Deba za njim, doktor ga zaustavlja i kaže jedan po jedan. Deba se zavali od smjeha. sliježe ramenima i izlazi. Gleda ga doktor i sam sebi kaže:

-Joj budale, ljudi moji.

To mu  je jedina pametna tog dana bila.

Pita hećim Hercu šta mu je. On odgovara da ima slabo srce i pokazuje nalaze. Ono crno na bijelo dva-tri puta ga hercika strefila. Naglašava da ga svako malo herc strefi, naročito kad Lela Jela Jelena safirli anteriju obuče, ali oguglo i više ne ide radi te sitnice kod dotura.

Pita ga doktor  kakve veze imaju anterija i srce. Skoro nikakve, kaže Herco ali njega srce uvijek hekne, kad vidi  Lelu Jelu Jelenu u safir anteriji.

-Što ona ne promjeni safirli i ne obuče drugu.

-Promjeni ona, ali njega srce onda ne strefi.

-To je dobro .-kaže doktor.

-Nije Leli Jeli Jeleni dobro.

-Kako joj nije dobro?

-Zato što onda nju strefi srce.

-Zbog čega nju strefi srce?

-Zato što mene nije strefilo srce.

Doktor ovo ne može razumjeti , pa ga jednostavnije pita:

-Ajde ti meni sve polako , ospočetka ispričaj da to mogu razumjeti.

Herci drago što on  većme obrazovanijeg od sebe , može  nešto naučiti, pa objašnjava, polako i po redu.

-Lela Jela Jelena ti je moja djevojka. Kad joj se primerači, obuče safirli  anteriju i mene srce strefi. I sve je u redu. Ona me sredi . Jes,ja kasnije moram kod hećima, ali šta se može, naviko ja. Ona bi da me poštedi i  ne obuče biserli haljinku i mene srce ne strefi, nego nju srce strefi.  jer me ne može srediti . Kontaš dotur.

Doktor ne konta, ali kaže kontam. Herco zna da ga hablečina ne razumije i nastavlja.

-Nju herc strefio zato što mene nije strefio, eto to je tako jednostavno. A to mu znači da takara ni i onda nju strefi srce. Ne može joj srce bez takara disat. Zato ti ona uvijek obuče safirli anteriju i mene srce uvijek strefi.

Doktor zino ko peš, ulazi Deba bez kucanja i još se baildiše  od smijeha i kaže:

-A dotur, vi'š ne mere ga čovjek ništa skontat.

-Opet ti. Ko si sad pa ti i šta trebaš?

-Niko i ništa mi ne treba, nego poslo me Semiz sa ovom hablečinom da opet  nešto ne zabrlja.

-Pa gdje mu je uputnica.

-Nema je.

-Što je nema ?

-Otkud ja znam, zato me Semiz poslo s njim. Kaže vodi ovu budalu na maksilofacijalu.

-Što nije dao uputnicu?

-Nije ga mogo ništa razumjeti, pa je nije ni dao.

-Vodi ga nazad Semizu da mu da uputnicu.

-Bogami neću, znaš kakav je Semiz kad poludi ;  eto ti odmah otkaza.

-Gdje radiš?

-Sad nigdje.

-Pa šta ti on može?

-Sve, ima ti taj pamćenje ko  slon i stršljen zajedno , kad god se zaposlim eto ti njegova habera i meni  otkaz. Nikad me niko ništa ne pita i ne kaže . Samo pjaf , lupnu vratiuma  i otkaz. Poslije bi haber stizao i prije nego što bih pomislio da se negdje zaposlim.

Konta dotur ne valja se kačiti se Semizom, nema mira nego mora da pita:

-Semiz je na abdominalnoj, kakve to veze ima sa srcom?

-Nikakve . Poslo ga onaj Sola sa kardiologije kod Semiza , jer ne smije da ga operiše, više puta izmasakriro pacijente. Neki umru, a niko ne preživi. Nem ti kod Sole treće.

Ovaj se baš razumije u medicinu konta doktor , ali ga ipak pita:

-Ovaj tvoj ,neka budala kažeš.

-Nije moj, i ne poznajem ga, ali je lud ko struja.

-Kako znaš?

-Ništa ga ne razumijem , ja samo poslušo Semiza.

-A šta si ti radio kod Semiza?

-Ništa, odonio Musti Ominu knjižicu.

-Ko je sad Musto i šta će mu Omina knjižicu?

-Musto je bio naš  mahalski pjano i Semiz ga nije htio operisati, jer je u njegovoj knjižici  pisalo ,da je on lično, Musti operisao slijepo crijevo. A nije, operiso je meni, na Mustinu knjižicu. Znamo to , i Semiz i Musto i ja. Ali se svi pravimo mutavi. Takav vakat. Musti trebala knjižica na kojoj piše da nije operiso crvuljak. Ja knjižicu zdipio Omi. Njemu ne treba, ima đozluke velike dioptrije plus minus deset i neće nikad vidjeti da li ga bole bubrezi ili  mu fali zdravstvena. I odnio je Semizu  ali uzalud , ni njemu , ni  Musti nije više trebala. Rikno pjano.

Doktor zove sestru, ona ulazi, on joj pokazujući na Hercu kaže, vodite ovu budalu na peti sprat, papilome lingve i ne dajte mu da priča, sve pretrpite, samo mu ni za živu glavu ne dajte da priča. Pomutiće vam mozičak.

Vidi dotur da se ovde baš ništa neće završiti kako treba, ali mora da pita:

-Dobro, sve je to u radu,ali fali li  tebi nešto  debeli?

-Ništa , ja sam zdrav ka slon.

-Onda razlaz da te moje oči ne vide.

Vidi  Deba  da se i Herco  uvalio. Uvaliće se i on , u tren skonta rješenje i smije se doktoru u lice. Doktor ga prati na vrata, izgubio strpljenje samo što ga nogama ne gura. Izlaze oni u hodnik. Vidi doktor nekog pacijenta guraju na krevetu,a ovaj nešto očajnički gestikulira.

Deba se još više razavaljuje od šege, ne može da se kontroliše  i valja se po podu čekaonice.

To je Lenji zalego u kauč, četiri hamala ga nose ,a on obadvjema rukama pokazuje na otvorena usta i krklja.

Doktor ga ništa ne razumije, samo odmahnu rukom i kaže peti sprat, papiloma lingva. Sestra nije na svom mjestu.

Doktor konta,  glupača , sigurno joj sada   onaj o safirli anterijama nešto tabiri i ona ga  sluša, ništa ne razumije. I ludi ili se zaljubljuje. pas mater, ne zna dotur oklen mu psovka.

Deba ode sa planom u glavi i brzinom u nogama,a doktor sam sebi naglas  kaže.

-Luda li dana i još luđih insana,ljudi moji.

Gleda na sat, pet do dva, proročki broj, a on doručkovo nije. A svijet pun hajvana, koji se baš danas i to kod njega našli uvaljivati  sa papilome lingve. On je  u svojoj praksi imo jednu , mere bit dvije  papilome lingve u pet godina, a evo danas pet u dva sata. Nije pet nego četiri, prešo sam se. Smuntali me manijaci, ni sam sebe više ne može razumjeti. Garant će se peti preko štele uvaliti.

Kad evo ti Semiza ,gura kolica i kaže mu:

-Evo , jedna sasvim obična papiloma lingva i dobro mi ga pripazi. CK , Branko M. i Julije Wolf mi dali izričit nalog da ga skrbimo.

-Kad takar gre onda gre.-konta dotur. i pomišlja – Baš me oni gore plaho  mezete. Jes im neka jaka fora!

Oni jašu a Mojsije harmoniku baca / IX epizoda ( Prvi dio )

Poslije Kosinog usnuća  svi poludjeli . A možda su taki rođeni , ali vješto skrivali . Počeli pucati po šavovima . Nekako se u parove na dva tri razbrojs. Ko da sebi nisu mogli oprostiti što ljepotu nisu mogli spasiti . Iako su znali , a ko će znati ako oni mahalaši ne znaju :

-Suđeno je ! Od zapisanog ni jedan insan ne mere okuku saviti .

Poremetilo im se i vrijeme . Više nisu znali da li se to dešavalo prije , za vrijeme ili poslije  Kosine smrti . Njena smrt je postala orijentir njihovih jahanja .

Čuo Oma za nečuven ulet Dobrog kod Sirotice . Nije mu bio jasan . Kopkao ga . Čekao prvu povoljnu priliku  da iskuša  Dobrog u nekoj situaciji , u kojoj  će on , a ne Diobri imati početni udarac , oliti  kontrolu nad situacijom. Nikako da mu se posreći .

Onomad  Dobri  i Oma bili u posjeti ljepoti u bolnici.Ono kad je Kosi iznenada pozlilo. Ništa opasno , kažu hećimi. Kad ono tako kažu nika ne izađe na dobro. Ako kažu nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Ali kad žau ni'ta opasno – ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihevta pa samo natandaren bude. Riknjavae neminovus poetica garantus.

Na izlasku iz bolnice Oma zaleleka :

-Vidi one žuju, jes’ dobra, poješću joj nešto ko sogan dolmu,samo  se uvali.

Dobri slegno rtamenima, prišao ljepoti i pita:

-Gospođice, da li vi to mene čekate? Da imam ružu sada bih vam je poklonio za današnji dan, a sebe i buket za uvijek , reko pjesnik.

Borka, tako joj ime bilo , se slatko nasmijala i poklonila mu sebe taj isti dan , bez predumišljaja ili ike borbe. I poslije tog dana i pridošle burne  noći se  nikad  više nisu vidjeli. Bila u posjeti mužu, pa se sutradan vratila kući, na istok. Dobri je bio istinski đentlmen. Nikad je nije potražio. Kada je odlazila rekla mu da je udata.

Da je Deba za to znao , rekao bi svoju omiljenu :

-Joj , blentovije ljudi moji. Šta ima ako je tuđa žena.Ja bih je vala natakario i da tri muža ima.

-Kako tri muža , okle ti to  – pitaju ga .

-Kad   ovi vehti   hadumi iz „islamske zajednice“ mogu   šteliti hanefijski šerijat, zašto ja ne bi dao ženama pravo da imaju tri čo'eka. To mu nekako prirodnija takar evolucija nalaže, a hadumćari skrivaju.

To su bila vremena neoprezne mladosti? Ponekad se jednostavno imalo sreće.

Drugi put bili na sahrani jednom komšiji. Neki profesor Simo Počuća,umro mlad ni četeres. Nije loš bio, ali se volio”šaliti”.

Nešto ko :vidi mi novih cipela ili čarapa pa se uhvati za međunožje i podigne pantalone. Ili vidi što se nebo naguzilo, što je jabuka rodila,pa opet za međunožje u dizanje pantala da mu ljudi vide bijele čorape. Jal’ peder, jal’ blentovija , jal’ nedostatak smisla za humor,nismo uhavizali, prerano skino ruke sa međunožja.

Roditelji nas potjerali na sahranu. Mi ne bi. Tada nismo imali respekta prema smrti. Sada imamo. Ne radi nas, već radi tolike mladosti i nevinosti što je pobijena i nestala.

Ali Dobrom se posrećilo. Zato on uvijek govorio:

-U svakom zlu nekom hrli sreća.

-Pas ga jebo, najćešće je to bio on – uvjek bi Mojsije nadoštiklo muhabet.

Sahrana  gotova. Lenji progovara, još se nije sasvim ulenjio, još se pomalo batrgo.

-Vala sad bi trebo Simo da ustane i uhvati se za međunožje i kaže,onako šeretski:Uh,ljudi moji jes’ me nebo naguzilo.

Oma povukao Dobrog za ruku i šapće mu:

-Vidi onu, joj,jes…

Mojsije ga jaranski šuta nogom u međunožje i kaže mu.

-Šut’ ćafire, ni jen'e, groblje je, sveto mjesto.

Dobri zastao, oči mu trepere ko farovi na izlasku iz tunela i lebdeći ode. Ostalo je historija.

Oma je opet imao svoj ulet:

-Jesi dobra ko bedevija,da nisam gadljiv pojo bi ti stražnji proizvod k'o sogndolmu.

Uvijek se čudio kako mu ni jednom u životu taj ulet nije uspio.

Njemu to bila glavna šala. Čim vidi žensku, a on svoju uletnu rečenicu. Ne zna se šta ga više oduševljavalo, ulet ili noga.

Ponoć punog mjeseca…Preskočićemo. To je druga priča, nije joj u ovom rahatli i pametli  bezmozgovno mjesto.

Deba ti pokupio Omin  fazon pa ga i on počeo primjenjivati:

-Ja nisam gadljiv ko Oma , ali bi ti pojo bi ti govno ko ćevapćić.

Nema veze da li cura zna Omu ili je gadljiva. On htio i kopirati Omu i biti orginalan. I jedan jedini put mu upalila ta fora. Toliko je bio oduševljen , da je žensku kod koje je upalila namah oženio.

Ženska je bila gadljiva i od tog ”udrvaranja” joj se povraćalo, ali je toliko bila zatelebana u Debu , da je sve prgrmila da doživotno bude u njegovom društvu. Osim toga sve joj se drugarice poudale nju svrbilo lijeka nije nalazila , a i vrijeme za udaju i njoj uveliko bilo.

Nikad im se nije posrećilo da imaju djece. Za priču nije bitan razlog, a bila su dva. Ako stignemo, možda vam ispričamo, ako ne nikome ništa.

-„Za moj gušt onu aj , jesen dođe jabuke i kruške zriju mene babo ćera u armiju.“

Dosadilo Mojsiju da ga Deba moli da mu odsvira onu armisjku o jeseni i voćkama, zato dugo nije kupovao , ni bacao  harmoniku i pride  stekao duševni mir.

Znao Mojsije kao i Oma, najebaće Deba u armiji, ko neka stvar nad roštiljem , kada se radi provjere  straha, nad njim stavlja. Žao mu Debe , iako je , ko to zna, možda je i zaslužio.

Jednom se Deba napio i zaplakao.

Nije njemu zaplakat ko u nos olovku zagurati. Kad nespreman u školu dođe, a nastavnik ga pozove na tablu, on se sagne ispalo mu nešto , pa hek u desnu nozdrvu. Bio ljevak.  Krv kao iz česme. Natavnik ga apočalje direktoru, direktor kuči, on u nečiju bašti međ zelene voćke zaroni. Il žaru materi za zeljanice bere. Teška vremena , prijatelju moj. I tako pola godine svaki dan.

Poslije se nije moro bubati olovkom. Bilo je dovoljno da ga nastavnik prozove, on se nategne , prne i krv mu na hojdanu kapa ko mjesečnica. Krenulo ga , ni šta više od sedmog razreda nije učio, do tada se jadnik mučio. Živaca zere nije imao, sve ga nešto vabilo napolju.

Njemu zaplakat je bilo ko kad jednoj djevojčici otmeš lizalio. I to je bilo samo prvi put. Milicija mu dobro protabirila bubrege . Tada je isplakao sve suze i otad sliježe ramenima:

-Šta ću , neman ti ja suza. Presušilo.

Ako bi kiša pojaka padala, njemu je uvijek dosadno bilo . Nije imo šta raditi , a ni vanka se ne mere. Tada bi se nalaktio , na koljena kleknuo ,  guz u vazduh pa prdio, i prdio i brojao. Jednom je kaže došao do broja 321 , ali ga sestra u nogom u guzicu heknula, ali  smrad  nije prekinula. Soba se dobrano nafajtala. Šut ga toliko zabolilo i neku kost, valjda trtičnu poremetila, da više nikad nije smio ni vjetrić pustiti. Ako pusti, danima je morao ledene   obloge stavljati.

Onda je našao novu zabavu, naučio se podrugivati. Kad bi se na Bjelavama podrignuo čulo se u drugoj gimnaziji, ponekad do  malog parka i glavnih supova.

Mnogo ženskih ga nogiralo zbog podrigivanja. Nije on to namjeno činio. Njemu to ko neka ovisnost bila. On krvnički podrigne usred plesne sale, kina, diska, na ulici ; nije bitno. Simpatičan,nestašan ,  zabavan  i uhero natakaren bio. Nije da ga ženske nisu išle. Išle ga one, ali ga zbog podrugivanja ostavljale. Njemu to smiješno bilo. I podrugivanje i noga. To potvrđivalo mahalsku teoriju:

-Dvoje se našlo,pa se poslije nije našlo.

Nije bitno da li ga djevojka za ruke drži ili ga grli i ljubi, on ili lavlje  ,ili gorilinu , svinjsko bikovsko , bizonovo, jelenje , ako treba i slonovsko +podrugivanje tabiri . On tu ne mere ništa ,  samo glasove ispušta. Ženska nogu Debi. Mnogo ženski dođe. Još više ženskih ode. Njemu to normalno. Žensko dođe ,pa ode. Ali podrugivanje osta. Nikad ga podrugivanje nije iznevjerilo. Do jednom. Zapravo on iznevjerio podrugivanje.

Recimo odvede ga neka nova da se upozna sa roditeljima. Sve teče u redu, Deba provaljuje; pravo, ekonomiju kad je rapoloženiji i medicinu studira. Nikada neki inžinjerski faks ni za živu glavu, odmah bi ga prokužili. On nije znao koliko pertli na cipelama ima.

Kaže  on sebi:

-Kundure imaju od nula do  šeset šest rupa , a kod blentava insana i više. Vidi se đavoljska rabota, Po papisi Ivančici još jedan broj i jazuk. I kako ćeš ti znati koliko vezica u njih treba turiti.

Zbog takijeh problema uvijek nosio kundure bez pertlanja.Znao i po neku pametnu svakome (ga) viknut. Roditelje se počnu zaljubljivati u budućeg zeta, sve ga hvale, a hvale i kćerku. Tvrde pazar.

Odjednom Deba ničnim izazvan počne podrugivat, prvo ko jež, pa ko zec, puh, lane, janje i tako dok ne dođe do bika, bizona, lava, tigra i slona. na kraju aminuje scenu sa gorilom i budanjem u prsa.

Otac djevojčin brže u sobu po pištoj ili pušku. Prepo se životinja što iz Debe sukljaju. Ako nikakvog drugog oružja nema, trk pa u šupu po vile, pa na  malopređašnjeg zeta. .Ovaj  se ibreti šta čovjeku bi, doli sekundu prije sasvim normalno kuisao. I normalno noga.

Neka su ga nogatransiranja stvarno zaboljele. Ali pomoći nije bilo. Niko ne zna zašto se nikad ,ama baš nikad u prisustvu kolegija nije podrignuo. U vojsci se izliječio od podrugivanja. Poslije nje, ikad više mu nije palo na pamet da se podrigne. Niko njega uštrojio ili uškropio nije. On sam sebe natjerao na to. Jednim potezom. I cigani njegovi drugari su pjevali o tome. Ptice nisu. Nisu vidjele šta se desilo. Bila sezona ptičijeg  parenja. Letjelo perje na sve strane.

Oni jašu Mojsije Harmoniku baca / VIII Epizoda ,Treći dio

 

-Gdje su moji drotovi.

-Eno ih napolju.

-Što ne ulaze.

-Ne mogu.

-Zašto.

-Spengali se oko stuba.

-Kako i čime.

-Ne znamo ,nešto isprobavali i lisice se same škljocnule.Oni okrenuti bili jedan prema drugom ostadoše zavezani za znak.

-Što ih ne odvezaste.?

-Kako ćemo nema ključa?

-Moraju da ih imaju,sigurno su im u džepovima.

-Jesu rekli su nam.

-Što ih ne otključaste?

-Jest pa da nam neko prikanta đeparenje.Nismo ludi.

-Ne bi vam niko prikanto.

-Bi li nam vi prikantali ?

-Ja ne bih .

– A kad bi vam neko iz glavne  komande reko: prikantaj im.

-Šta bi drugo radio nego vam prikanto?

Skonto komandir vidi finijeh  in pametnih momaka,i ode otključat dva drota.Onaj treći se smiješi,ni jedne neprogovara.Smejucka i šuti. Lenji i Herco ga znatiželjno gledaju i šute.baška baŠa  ga ne gleda, ali se smjehuri i šuti. Kod Lenjeg se šuha stvara,ali ne može da konta, mozak mu se smutio , odavno se nije ko bekan povalio.

Ulaze ona dvojica sa prugama i onaj sa dvije  zvjezdice.Ovaj što se smijucka ima i jednu zvjezdicu in  jedan papir u rukama. Nevješto ga krije i đep gornji lijevi,manji stavlja.

Progovara jedan od oni sa pruge.

-Hoćemo im dati.

-Nismo ih ni ispitali kako ćemo im dati.Ne batinjaju se ljudi bez veze,nego sa vezu.Ovo ti je socijalizam konju,nije staljinizam ili maoizam.

-Nisam na to mislio,nego na hljeb.

-Aba zo,hajd dajte konjima taj hljeb više dok mi se  nervus simpatikus nije sav pokido.

Odoše njih dvojica do ostave i vraćaju se.Puna korpa okoraka,ne pitaj od kada ih ima.Drotovi pružaju Herci,Lenjom i Baška baŠi korpu.

Dvi zvjezdice glede u dvojicu sa prugama ..

-Jel to vi mene danas zajebavate?

-Nismo šefe žene nam vaše.

-Kakve veze ima moja žena sa vama i zakletvom?

-Nikakve šefe zvijezde petokrake mi.Mi to onako figurativno.

-Garant joj dobra figura -dobacuje Herco ,poznavo je,nije nam prijavio.Nije mu fer.Vidi Herco da ga mrko gledamo,pa se pravda

-Dobri   je zna ,on  joj tepo Mila moja takarenkica.Prvi je natakario (Šapće Lenjem  ko fol Herco, i Deba ga u podrumu čuo .).

-Kakva vas sada mila i takarenke spopale.

Onaj sa dvije pruge uvlakački:

-Tako vam ženu zovu.

-Kako reče?

Onaj sa zvjezdicom se uvaljuje,presto da se smješi,on nije takario  takarenkicu il nije smio priznati , pa se boji bruke. Ne boji se on dvije zvjezdice,taj se svoje odsviro,naletio na levat na Lucu pa mu ona pozorništvo sprema. Malo prije mu Luca rekla.

-Ma ništa šefe svijet je od milja zove mila,a jes vala mila,ne možete poreći . A ona takarenka mu dođe od taka i ren  i kako naš vam narod voli zavrzlame, pa mu to ko biva znači ka ren taka ,hoće lju reći ljuta ko ren , pogotovo  kada vas nema. Sve nešto dolazi ovamo,pa osoblje  ljutito muštra baš ko vi li  Tito. Konta popustila disciplina  pa po nama, kratko i jasno:ti to, ti tu, ti ovdje, ti opet tu, ti gore, ti dole, ti ukrivo, ti ustranu. Oa opet, gore, dole, ukrivo i upravo, vas cijeli dan tako jednog,po jednog muštra dok se sve po P eS  poso ne svrši. I blista sva stanica , sve i svi u stanici,a i ona sva blista,I kuka i cvrkuće:joj mamo mamice.

Dvije zvjezdice blistaju ,iako već sutra neće biti dvije zvjezdice nego dvije i dvije pruge.Dvije na lijevom,dvije na desnom ramenu, pozorničke trake .
-Taka je ona,kad joj nešta naum pane samo takari ko ren ljuta.Ja je ponekad u čelenku zveknut moram  da je smirim.Ponekad promašim ,pa direkt ui oko.To ne valja.Gdje ćeš svjedok modru  boju na insanu ostaviti.Hoće li vi tu panju konjima dati ili nećete.

Korpa sa hljebom se uporno gura prema jahačima.Ovi se izmiču.

-Šta je što to ne nosite  konjima, pocrkaće?

-Dajemo neće da uzmu.

-Ko neće da uzme?

-Njih trojica.

-Kakve veze oni sa hljebom imaju?

-Ne znamo,vi rekli da im damo.

-Hajvanima,ne njima,magarci jedni konjski.

-Ako ne htjednu šta će mo sa hljebom raditi?

-Zabite ga sebi u guzicu.

Odoše pruge .Šef ljut ,  otpuhuje ko puh i nešto ,mu se čini da je ovo danas sve neka zajebancija urota na njegov račun.Četiri pruge koje će biti,odnosno dvije zvijezdice kojih sigurno neće biti se  ushodale.Pruge se napokon vraćaju.Neuredni,upeksimljeni i brašnjavi.

-Dugo se zadržaste,dje ste dosad?

-Hajvani nisu htjeli,obajatio hljeb,mi ga sebi u guzicu gurali. Morali , vidjeli bijes vas spopo , loše nam se piše ako ne uradimo kako vi kažete..Ali ni nama ne  ide, nismo ga mogli uturiti. Sramota nam u granap ići, kupiti vazelin.

-Marš stoko jedna i vodite ove konje u podrum kod one blentovije.

-Neće moći šefe- to se jedna zvjezdica javlja.

Šef se zbalenuo ,ovo danas sve poludjelo.Gubi on svoj autoritet,načisto. Još ne zna, ali saznače, samo što nije ; čim izgubiš autoritet ti si skro naskroz izgorio,

-To ti meni ko odbijaš narađenje.

-Jok ja Luca.

-Kakva te Luca jadna spopala.

-Nije mene nego vas sve mi ispričala.

Prepo se komandir, malo  ublijedio,pa se skoro ulizički glasa:

-Šta ti je moj Eso to slagala?

-Meni ništa,ali vama poruku poslala.Odmah puštaj momke ili glava leti.

-Ne može ona meni tako.Ja komandir stanice,a ona sekretarica.

-Ne znam rekla da nazoveta Julija ako njoj ne vjerujete.

-A i neki Meho zvao i on isto reko.

-Ko je sad pa taj Meho.

-Predsjednik vrhovnog bosanskog suda.

Ispratiše vanka četvoricu  jahača,oni konje odvezaše pa do Čekaluše.Tamo novi belaj napravili. To već postalje hronično; ne mere čovjek sve ni popisati.

Dobio Deba prekršajnu,bila velika novčana kazna,otac mu nije htio dati pare,on ih nije imao. Bilo ga stid priznati konzilijumu da je dekintiran .Proveo petnaest  dana u centralnom zatvoru .To nije bilo prvi put da je u zindanu  ograjisao.

Poslije došli brđani. Priznali da je sve bilo šala i da nikom ništa ne zamjeraju. Jedan od brđana bio Frkin otac Mito bekrija. Nekoliko stađuna poslije im tu uslugu ne bi učinio. To je sigurno; sazno nešto što je znao, i nije znao. Poslije Luca  pričala da je to sve bila Dobričina ujudurma.

Htio se osvetiti dvjema zvjezdicama.cOvaj opaučio ženu kad ga ova na takarenje zvala. Nedelju dan iz kuće nije ogla izaći,oko oka plava šljiva ko modri patliđan.Platio on za iznajmljivanjje konja – rent a konji – Frkinom ćaletu i reko im gdje će naći konje, a oni ima da ih  prijave drotovima

Esada Mrakoviću iz stanice na Bjelavama nagovorio da nazove Mehu, predsjedniku vrhovnog suda BiH, čim ih vidi da jašu prema stanici. To je onaj sa jednom zvjezdicom. Da li je još koju prikanto ili pricrvljio to ne znamo.

Dobričin otac bio u kumskim vezama sa Muratbegovićem.Tako se to uvijek rješavalo. Gdje ćeš državu u lične stvari petljat .

Eso ga nije poslušao već nazvo Julija Volfa iz SUP-a; tada glavnu foru  za jalijaše iz mahale, a i za kriminalce. Njega nije dobio,  ali javila se Luca. I sa njom u dobroj vezi bio. Kakvoj , to je krio, jako oženjen bio, a mi zaboravili da ga pitamo. Kako je od toga prošlo četeres i kusur godina možda ga žena neće ništa pitati. Valjda neće ograisati. Jes’ da je Čovjek sa planine ,  al’ žena sa kojom rodiš dvije kćerke je zakon. Ništ ti tu milicija ne pomaže. Oklagije nećemo petljat.

Tako se završilo jedno od njihovih jahanja konja. I tako je Luca, ljepotica malena u međ mahalaše ujahala a da to oni nikad nisu sazmali. Možda. Joj, kakva li je pusta? Da je vidiš ne bi oka sklopio čitav jedan stađun. Neki su noćne more imali stađunima i godinama, i preko toga.

Nije baš tako završilo. Pročulo se jahanje po gradu. Isti dan butum grad svu priču do u  najmanju mrven znao. Luca pogurala, Julije potpisao.Odoše dvije zvjezdice u neku zabit za pozornika. Žena nije otišla sa njim; kaže noge je bole, neće moći hodati po vukojebinama.A i ona njegova šljiva što joj oko krasi mogla bi se prehladiti. I eto belaja, ko će hećime naplaćat. Nije smjela rijeti da je njena šljiva plaho svrbi, a u vukogrmovima nema ljudi samo međeda. On i muž joj gori od mešeda  .  Samo bi zimski san čitave godine sanjo . Nikakve fajde od njega .Šta je sa njih dvoje bilo to više nije dio ove priče. Uzgred i ona dvije anterije kupila, rubinovu i safirovu, misli da bijela više nije u modi , a i počela da se blajha .

Jel Mojsije harmoniku bacio ? –  zamislio se Lenji.

-Ako nije, baciće, čim sazna da smo jahali brez njega –  konta   u samici Deba i malo je k'o zabrinut , – Vala  sam se  nešto  plaho osamio ovih dana.

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Osma epizoda ( Dio drugi)

 

A život teče dalje i plete svoje naizgled zamršene,a tako jednostavne i prelijepe niti.

Rješenje za šaPu ipak nisu našli.On ipak nije bio toliki akmak i rezolutno je odbio  ponudu da mu pomognu.Kad oni nekom pomažu to ti je  ko pustiti bijesne vukove  među nevine  kuje u tjeranju  .Taj put se nije prevario,nekih drugih puta jeste.

I tu pred  milicijskom stanicom,na vrhu Bjelavama naiđe ona. Prelijepa,  prirodna garavuša,kosa do po leđa,visoko uzdignuta čela, sva treperi. Ponosno kao labudice ide ka Višnjiku, prema bolnici.Vidi se po munduri da je medicinska  sestra.

Godinama prije Dobri sazno da je na plasticiradila. Nije ona zbog toga dobro izgledala, silikonska plastika tada nije ni postojala,već samo kao rekonstrukcija takarli rana . Ona je toliko dobra i prelijepa bila zato što se takva ženska samo od sebe zbog hira nekog anđela rodi.

Mahala je o njoj malo znala. Onako iz prve ruke . A kad mahala nešto ne zna , ona to sazna . ako ne sazna , ona istinu  po svojim mjerilima kroji, i to u nekoliko varijanti . Za svaki vakat i  svako raspoloženje po jedno .

Ta ljepota , latinka, sirotica bila.Od šeste godine sa sa bakom živjela.Majka u Njemačkoj,otac u Sloveniji. nikad se nisu razveli . Niko ne zna zašto . Iako je bila dijete oca i majku nikad više nije htjela ni čuti ni vidjeti. I nije

Po smrti bake devetnaest godina imala i nikog na svijetu osim Dobrog nije imala. Njega  je od bake kao baštovana naslijedila. Začudo to niko u mahali , osim Frke Frkice nije znao .

A u mahali je jedan od osnovnih zakona : Ima ljudi i neljudi . Tako je uvijek bilo. I majki i nemajki. I očeva i neočeva.Takav je svijet.

U to vrijeme biti sestra je bilo časno i poštovanja vrijedno zanimanje .  Prelijepe uniforme  ,svijetlo ili tamno modre ,čohani pelerinski  ogrtači, uštirkane ,izvezene kragne i kape .Nije sestra morala biti ni lijepa,ali je odjeća činila ljepšom,dostojanstvenojom i nekako nepristupačnijom. To je često bio privid.Tada se za dežura nisu mogle razlikovati časne i obične sestre. Voljele se i časne nagizdati ko medicinske. A bome i pinekom , hajd rečemo biva  , za oko zapasti

I nema pantala,jok , ni slučajno . Sad sve vidiš, kakav, koliki, dobar, loš, čvrst ili guz što lahuri. A instant, brza hrana i isto takvo ”takarenje” nisu dobra preporuka za bilo šta dobro. Ćak ni za ten.

U tim igrama sve se samo od sebe tesalo gdje treba.Nisi ti  mogao vidjeti zeru viška mesa tamo gdje ne terba. Poriroda se pobrine za sva.Dugotrajne ,slasne i strasne borbe anamo one i anamo onog učinile  su jedno slasno i ogromno anamo ono druženje i doticanje , neizostavno su vodili  do kraja svih vrhunaca i kliktaja :  joj,mamo mamice . Ti igrama se brisalo  sve suvišno na jednom mjestu i prenese ga na mjesto gdje bolje stoji i pripada.

Tada nijedna žena nije kupovala ili trebala imati masažere. Samo prstom takneš ili pritisneš nekog Mojsiju, Debu, Hercu, Omu , Baška baŠu Dobrog, čak i Lenjog i eto ti savršeni masažer. Hem nije na struju i po život opasan. Oni kupovni  su   pogibeljni i brzo dosade. Hem ne moraš ga kupovati,pare štediš.

U slučaju zorta može se i u kadi natandariti . Ne kvari se,blaži, nježniji i baršunastiji, krući, savitljiviji, ama nićim mu ne možeš naudti. Samo ponekad  ,  kada se anamo ona odjednom  baildiše i presvrati , i on klikne . Ali ko da su na strju, ha se  malo ga po kosi pomilki ,  evo ga ko nov nopvcijat. Ko da je jako iz radnje stigo.

Konj se ukoči pred njom ,ni makac ko pravi kenjac . Gleda u nju kao da je proždire očima.Nije da mu se digo pritisak,al'samo što nije. Ona ustranu, konj ustranu. Ona u drugu stranu konj u tu stranu.

Konta Lenji što se to  konj zajebava i skonta. Deba skonto da ništa skonto nije.Misli blesava ova ženska. Lako se to rješava.Hek,štos u glavu hanjvanu.  Stari Mojsijev štos.

A opet sve nešto sluti ,jebo ga pas , ovdje Dobri prste ima iako ga nejma . Ko da je on na konji i sa njim se poigrava. I nešto konta :

-Ljepoto mila nikako Dobrog štosem u čelenku. Ni u snu .   Taj se zna naopako  svetiti. Danima, noćima samo buba i  udara,uh sve tako.Bum bum,zvek,zvek.  A kad bi se vi zalaufali  po Bjelava ne bi moglo spavati, pa bi pola dunjalačuna neispavano i nervozno  na posao sutradan ode.

Što ti je narod? Mjesto da i on počne udarati bubat on hudi. Joj što bi to fešta i vatromet bio. Recima narod na Bjelavama počeo bubati i udarati. Probudi se Mejtaš ( vidi ironije ;prvio se probude kameni  mrtvaci), potom   Višnjik, pa Podhrastovi, zatim  Koševo i   Koševsko brdo i redom se  počnu  bubati i udarati.  I  sve je gotovo. Opšti takeraj u Gradu .

Bubanje i udaranje budilo dio po dio grada i u njima se počene bubati i udarati ,  dok ne zavlada opšte bubanje i udaranje.To ko da  netko u elektrani pritišće  dugmeta a svetla se u gradu pale ,  dio po dio, i kao božićna jelka svijetle.Bio bi to zaćarani krug iz koga se grad nikad ne bi izvukao dok svi ne bi pocrkali.

Recimo jedan dio se prestane udarati i bubati,okolni jenjavaju i gase se.Međutim upaljenim avjetlima ne preti nikakva oopasnost.Poslije eto ti Mojsija pa on buba i lupa. Čuje to Deba,ni on  ne voli da preskoči svoj dio,pa i on lupa i buba ; zatim Herco, Oma i nakraju Lenji konta:

-Jebo lenjost ,  kad je fešta nek i dušek  gori.

I kako se ne bi čitav grad uvijek iznova i iznova,samozapaljivo.  Meeđutim Gradu nikad nije prijetila opasnost da sagori u bubanju i udaranju iz tri razloga   Prvo zbog one  narodna,što narod ne vidi to narod ne imitira. Drugo što bi ljubomorni hadumi iz vlasti dekretom  , zakonskim i podzakonskim aktima   zabranili opšti takeraj . Da mogu zabranili bi i pojedinačni .  Treće će mahala već skontati .

Drugi konj ,  onaj na konju zamišljeni ,   malo posramljeno ( ono ko fol ) tapše hajvana  i kažemu:

„Ej,curik.“

Konj  ne konta ili neće da konta.Ili je konj zaboravio da nije magarac ili Dobri manipuliše.

„Nema tu šta curik,pukneš ga,štos međ’ rogove i ima da sluša.“konkretran je Deba,skonto Mojsijev fol..

I tu pred  milicijskom stanicom,na vrhu Bjelavama naiđe ona.Prelijepa,crnooka prirodna garavuša,kosa do po leđa,visoko uzdignuta čela,sva treperi.Ponosno kao labudice ide ka Višnjiku,prema bolnici.Vidi se po munduri da je sestra.

Kasnije je kako mahala kaže  Dobri sazno da je na plastici,radila.Nije ona zbog toga dobro izgledala,plastika tada nije ni postojala,već samo kao rekonstrukcija.Ona je toliko dobra i prelijepa bila zato što se takva ženska samo od sebe zbog hira nekog anđela rodi.I ona,latinka, sirotica bila,od šeste godine sa sa bakom živjela.Majka u Njemačkoj,otac u Sloveniji.Po smrti bake devetnaest godina imala,oca i majku nikad više nije htjela ni čuti ni vidjeti.

Ima ljudi i neljudi,Tako je uvije bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.

U to vrijeme biti sestra je bilo časno zanimanje ,sa prelijepim uniformama ,svijetlo ili tamno modrim,čohanim pelerinskim ogrtačima,uštirkanim,izvezenim kragnama i kapama.Nije sestra morala biti ni lijepa,ali je odjeća činila ljepšom,dostojanstvenojom i nekako nepristupačnijom. To je često bio privid.Tada se za dežura nisu mogle razlikovati časne i obične sestre.Voljele se i časne nagizdati ko medicinske.

I nema pantala,jok.Sad sve vidiš,kakav, koliki,dobar,loš, čvrst ili guz što lahuri.A instant,brza hrana i isto takvo ”takarenje” nisu dobra preporuka za bilo šta dobro.

Prije je to bilo mistično i zamišljat i i otkrivat i uživat.Pa čitavu noć,dvije,tri i koliko treba sevdisati i sevdisati,akšanmlučiti i akšamlučiti, mirisati,milovati,maziti,voditi ljubav,odmarati se milujući,mazeći,ljubeći dok ti želja sve jačom biva.Ne bi insan nigdje izbivao.Samo bi se u đardinima igrao,jurio i sakrivao.Nostalgija,šta li.I pad je let.

U tim igrama sve se samo od sebe tesalo gdje treba.Nisi ti  mogao vidjeti zeru viška mesa tamo gdje ne terba. Poriroda se pobrine za sva.Dugotrajne ,slasne i strasne borbe anamo one i anamo onog učinile  su jedno slasno i ogromno anamo pno i klikta joj,mamo memice briše sve suvišno na nekom mjestu i prenese ga na mjesto gdje bolje stoji i pripada.Tada nijedna žena nije kupovala ili trebala imati masažere.

Samo prstom takneš ili pritisneš nekog Mojsiju,Debu,Hercu,Dobrog,čak i Lenjog i eto ti savršeni masažer.Hem nije na struju i po život opasan.Oni živi su samo pogibeljni.Hem ne moraš ga kupovati,pare štediš.Ne kvari se,blaži,nježniji i baršunastiji,krući,svitljiviji,ama nićim mu ne možeš anudti.Samo ponekad anamo onim kada se tome anamo onome.

Konj se ukoči pred njom ,ni makac.Gleda u nju kao da je proždire očima.Nije da mu se digo pritisak,al'samo što nije.Ona ustranu,konj ustranu.Ona u drugu stranu konj u tu stranu.Konta Lenji koji se konj zajebava i skonta.

Deba konto i ništa skonto nije.Misli blesava ova ženska.Lako se to rješava.Hek,štos u glavu hanjvanu.Ovom što je sada niži,a inače nije niži.Nikako onog nižeg što je sada viši.Taj se zna naopako svetiti.Danima,nićima samo buba i  udara,uh sve tako.Bum bum,zvek,zvek.

Kad se to zalaufa po Bjelava ne može spavati,pa nervozno na posao sutradan ode.Što ti je narod?Mjesto da i on počne udarat1 i bubat1 on hudi.Joj što bi to fešta i vatromet bio.Recima narod na Bjelavama počeo buati i udarati.Probudi se ;Mejtaš ( vidi ironije ;prvio se probude mrtvaci),Višnjik,podhrastovi, Koševo i  i Koševsko brdo i počnu se bubati i udarati.

I  sve je gotovo.Bubanje i udaranje budio dio po dio grada i u njima se počene bubati i udarato dok ne zavlada opšte bubanje i udaranje.To ti ko da  netko ptitiscima dugmeta a svetla se u gradu pale dio po dio,kao božićna jelka cvijetle.Bio bi to začarani krug iz koga se grad nikad ne bi izvukao dok svi ne bi pocrkali.

Recimo jedan dio se prestane udarati i bubati,okolni jenjavaju i gase se.Međutim upaljenim avjetlima ne preti nikakva oopasnost.Poslije eto ti Mojsija pa on buba i luzpa,čuje to Deba,ni on  ne voli da preskoči svoj dio,pa i on lupa i buba,zatim Herco,Oma i nakraju Lenji konta,jebo lenjost kad je fešta nek i hala gori.

I kako se ne bi čitav grad uvijek iznova i iznova,samo zapaljivao.Gradu nikad nije prijetila opasnost da sagori u bubanju i udaranju iz dva razloga,Prvo zbog one  narodna,što narod ne vidi to narod ne imitira.Drugi razlog ćemo već smisliti.

Drugi konj onaj na konju,malo posramljeno tapše hajvana  i kažemu:

„Ej,curik.“

Konj  ne konta ili neće da konta.Ili je konj zaboravio da nije magarac ili Dobri manipuliše.

„Nema tu šta curik,pukneš ga,štos međ’ rogove i ima da sluša.“konkretran je Deba, doktoriro  Mojsijev fol..

Siđe Dobri, izvinjava se :

„Hajvan kao hajvan šta on zna šta je umilnost, ljepota,nježnost po se se zablenuo i ne da proći.“ -daje uzde Debi i nastavlja: “ Evo ruke milo moje, uhvati se i ja ću te zaštititi od hajvana i od svijeta i samoće  i neću dati da ti se bilo šta loše dogodi. U mom srcu toliko ljubavi ima , da bi se  mogla utopit u njoj.“

Niko ni ona ne zna u njeg ‘ srce više  rasčerečeno.Niti će ikad saznati.I u nje srce  djetinje slomljeno, lomili ga , i majka i otac  .

-Budemo to jednom provjerili.- ozari joj se lice.

Otprati je Dobri petnaestak koraka .Konj za njima kaska , pustio ga Deba .

-Izvini , zakasniću na posao,vidimo se.

-Nema sporno , i ja se za konje moram  pobrinuti, svakako se vidimo .

Ona ode, Dobri gleda za njom, i mahnu joj rukom , jer ona zna da će joj samo jednom mahnuti  . To sanjala. Ona se ne okreće i zavija niz Višnjik.

I provjerili su isto veče. Više puta , kaže Deba, hoćete li mu vjetrovati odlučite sami, pa nastavlja:

Što ti je sudbina. Treba deset kubika zemlje da se iz kontrafora izbaci, pet pet tona ćumura i pet metara drva da se ubaci, po oke davida da se rokne pa da ženska zapjeva: Joj,mamo mamice,skoro osamnaest puta.Oko osamnaestog puta se nisu mogli dogovoriti, umor ih savladao. E jesu li pnovo brojali, to ne znam. I dan danas je to jedina sporna tačka između dobrog i plastičarke.

Deba zino i pita  Lenjog:

“Jel onaj Dobri neki pjesnik ,  šaretiti  načisto zna ,  il’ koji mu je vrag?

„Ništa ti ne znaš ćafiru jedan. Neke riječi je bolje ne govorit!“

Ovaj dijalog definitivno uvlači Najlenjeg u ovu priču.Najlenji je stvarno bio najlenji,

Ne bi taj napravio potez viška, osim…

Iz stanice izlaze četiri policajca sasvim ozbiljnog lica.Vidi se po zvjezdicama i širitima jedan je glavni.

On pita onako strogo,načelnički::

„Čiji su vam to konji momci?“

Herco pade s’ konja, Debe ublijedio, Baška baŠu boli ćošak ,Lenji gleda ka nebu  k'o pita se ;  heć'l biti kiše.

-Od onih žena što raznose mlijeko po Bjelavama. – mutavo  će Deba .

-A jel’ one znaju da ste im uzeli konje?

-Ne znaju. I ja nisam s njima. Evo tri konja,njih trojica.Ja nemam ništa s’ konjima.- pere ruke Deba, plaši se zindana.

-Kako nisi  s'njma  ,  a znaš da one đugumarke ne znaju da su ovi tvoji zdipili  konje?

Vodite ga pod ključ,prizno je.Vodite i ove konjine,odvojeno,hajvane za znak vežite.Ostalo od doručka panje pa im podajte.

Odvede jedan drot sa jednom zvjezdicom Debu pravo u bajbok.Druga dva nešto dumaju i ne mrdaju.Dvije zvjezdice  grme.:

-Hajmo šta stali,mrdajte,nećemo akšam tu dočeati.

-Ko ga ćemo vezati konjine ili hajvane.

-Konje,konjine jedne.

Dva drota Lenjeg,Herci Dobrog lisice na ruke,ali za znak ne mogu,malene lisice, štangu ne obuhvataju.

-Šta radite mazge jedna-promjenile  ploču zvijezdice.

-Vežemo konjine za znak,ali ne ide.

-Ne te konjine,magarci jedni,nego hajvane.

Nikako da spengaju hajvane za znak.

Vide Herco,Baška baŠa i Lenji sa kakvim mentalitetima posla imaju pa se nešto profinili,umutavili i  predusretljivi postaju .Pomažu  drotovima da se od lisica odpengaju, pa spnegaju,pa nije ovako,pa nije onako,pa šta ti znaš.Tako to obično počinje.

-Vidiš ljudi i dobri i pametni, ti sve naopako radiš i ometaš ih.

-Da  ti pokažemo kako.

-Neću ne vrerujem vam ,nemojte mene. Pokažite na gospodi drugovima kako se to radi.

Zna se ko bježi od fizike.Herco i Dobri sležu ramenima pa petljaju sa lisicama i zagovaraju.

-Ovako bolan.

-Nije tako nego ovako.

-Blage veza nemaš, D rug pomakni se malo i pridrži lijevi dio bukagije .  .

-Jok ti imaš. Drugi drug okreni se malo, i ti pridrži desni dio belenzuke .

Drugovi cvjetaju ,jedan drugom migaju i išarete, ko ovi veze nemaju.Komentarišu:

-Krivo to rade.

-Nemaju pojma.

-Ne znaju ni spengati jedan drugog.

-Baš smiješno, nas spengavaju ha,ha,ha.

-Ha,ha,ha, još nas za znak sa konjima vežu.

-Uh  ovo ne valja.Hej momci skinite nam lisice.

-Ne možemo.

-Nemojte vi nam ne možete.Odmah,smjesta skidajte ili palica radi.

-Nemamo ključa.

-Evo u mom gornjem džepu .

– Koji  džep , lijevi ili desni ?

-Ako je desni onda je desni.Ako je lijevi onda je lijevi,ništa jednostavnije.

-Znam je to,ali ja ne znam koji je koji džep sve mi se smutilo u glavi.

-Nije važno rovi džep bilo koji.

-Dobro lijevi ili desni.

-Daj desni.

-Koji je desni.

Nikako da se dogovore. Dosadilo i Herco kaže.

-Nije važno koji je lijevi, a koji je desni.Ne smijemo i gotovo.Još da nas za đeparenje optužite.

-Ne bi mi.

-A ako vam kažu da morate.

-Onda bi morali.

-Nismo mi krivi što ćete ostati spengani.

Uđoše Lenji,Baška baŠa i Herco u stanici.Komadir se uzhodao.Nervozan što se zadržalo.

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / VIII Epizoda

Danas nam je dosta tri konja , regularni je zaključak  Baška baŠe . Deba zahvalno gleda, još nije upoznao Zemljotrsku ni sebe bajonetiro. To znači da nije ni u armiji bio i da još fura sa Ankicom. A Mojsije mu sigurno nije zakukuriko onu : Jesen dođe , jabuke i kruške zriju , a moj dragi Deba ide u armiju . Niti će . Ne voli on papanluk nikako .

Ne boji se on konja. Jok. Može ih on gladit, timarit, ljubit, u  čelenku zveknut, al'uzjahat; jok nikako.Boji se visine sve što je više od stolice,   visoko i jazuk .Uzjahat ne ide, to je ambis, ni sa stola ne smije pogledat. A samo koji dan prije se ničeg nije bojo.

To mu Feđa , poslije prve harmonike u snu prorokovo i na mrtvo ga uplašio. Vako je to ko biva bilo . Sanja on leti nad Bjelavama  ko ptica, ko kobac prvi i koke ganja. Jedna mu se plaho dopala, prsata i guzata i jaka u nogama ,  a i snažna. Prava kokara. Takve on volio jer mogu mnogo toga izdurat, ne može ih čovjek tandarat koliko one mogu durat , a samo kleknu i pomalo krila šire.

Njemu ko u inat zapadale one slatke, niže i vitkije. Nije on njih birao,one njega birale. On se niej branio za za ove rogobatnije vremena nikad ne nađe . A  na priliku i nepriliku mnogo inertnih fizičkih značajki od Lenjog  jamio. Skonto fol; što ti koke ganjat kad mogu one tebe. I još se pride zatelebaju, pa moš svašta nešto šaretiti.

I tako leti on  ; došo do po Điđikovca , ustremio  se na kokaru samo što je nije jamio i samo što ne leti perje , kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

-Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja  ili na cigančicu , najebo si ko žuti . “Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.”

Deba konta otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli od kako ga onaj istraživo. A on, evo leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj nije znao ni umio. Nikad onu stvar probo nije,a  ni okusio. Kod njega žene tuknule,nisu se podugo kupale, poneke i vas cijeli  život.

A onda mu se prikaza Feđin lik i skonta da mu se ovaj sveti i da ga zamajava. Samo što mu to u mali mozak bljesnu, on se pokuša koncentrisati na letenje i pikiranje na kokaru, ali dockan bilo. Heknu on iz sve snage na  điđikovačku kaldrmu .Na mjestu mrtav.

Vidi skupili se ljudi oko njega ,smiju mu se i upiru prstom na njega. sam sebe kori :

-E neka ti ! Hoš se ti špradt sa meitima.

Skonto Deba da ga to mrtvaci napadaju . Neki ga luđak sve špicokama u jetru puca. Boli ga jetra ko da mu u nju bajunet krahaju.

Azrail samo što nije uzeo mjeru, Deba ostaje Deba i zombijima se tuče , i psuje ,  takari im sve živo i mrtvo:

-Samo se vi zezajte.Ako ikad ostanem živ sve ću vam ženskinje:

Takariti, taslačiti (tatlačiti), tandarati,

-Akšamirati,alotrijati,amalgamiti,amaliti,anabazirati, anđelkisati,arlekiniti,ašikarati(ašikiriti), ažbahirati

-baildisati, baždariti, beštijati,bezubiti,bezumiti,blondisati,bubati, bubačiti, bubati, bubnjati, bubrežiti, bucati,

-capiniti,cecati,centifolijati,ciganiti,cjepati, cjepkati,crnorupičariti…

Pobjegoše aveti ko lude,nije Deba stigo dalje od slova ce ,a bilo mu se zameračilo da nabraja.Imo je on u rezervi još hejbet naziva za ovu nenadmašnu blagodat, ali čeko da se Mojsije opet našali i da mu uzme milju dinarjev ..

Kako ih je danas bilo četverica ,a najdeblji otpada to znači jahat će Herco, Lenji i Baška baŠa . Dobri odgalopiro .Mojsije nikad nije bio kad su se jahali đugum  konji sa Pašinog brda. Nije te sreće bio,a i krilo se to od njega,od Frkinog belaja i nestanka. Posto još moralniji i stroži.Ne bi im dao da jašu. Šta će,morali kriti,a njima se jahanje omeračilo.

Herco kuka.

„Ma ne mogu ja to,tuđi konji, krađa je ovo, šta će ljudi reći.“

Baška baŠa ko pravi general :

-„Tovari Hercu.“

Deba sluša i tovari hercatog tovara..

Jašu oni na konjima, konji vrani, lip'saneri.Ne zna se koji je ragastiji, krezaviji i tuberkulozniji. Ovi tovar jahači , podigli glave ko da su prinčevi ili minimum oberštumfireri. Deba se ukočio ko pritka i voda konje ko pravi oberlajtnatov konjušar. Joj da ga Ankica vidi odmah bi se udala za njega.

Aha! Jes kako neće .

Ne znamo ko je ubacio ovo aha. Da li se to neki konj iskašljao, zanjiskao , da li je potkovica u asvalt klepila ili se usud šali , nismo mogli dokučiti. Ali ni pominjati. Odmah bi Deba počeo proklinjanje nabrajalicama i eto uskog grla i zastoja na kaldrmi .

Jašu oni od Hrastova do Bjelava. Šapa na prozoru prvog sprata zrikavo pogledava. Kuće mu preko puta stanice milicije u kojoj je , naš novopečeni drugar i zaštitnik , čuveni Eso Mrak će poslije ovog jahanja postati privremeni komandir..

Šapa na pendžeru sjedi , noge vanka izbacio , mlatara  i dibidus zaibrećen bleji:

-Okle vam konji , dobri ljudi moji?

Lenjem lenjo objašnjavat. Deblji kao ne umije, ili se samo pravi važan. Konjovođa je on ; nije to banka germe. Herco se smotao oko konja,prvi put jaše i puno ga strah ovakvog jahanja , a i konja ,  ali neće da prizna. Sav pozelenio.

šaPa im se nešto , neki dan prije požalio da mu treba savjet u vezi neke ženske:

-Imam kont, a dugo nisam bio seksualno aktivan, pa sam malo nervozan.

-Koliko je to dugo“. – ljubazan je Dobri.

Šapa zamuckuje ne može da se sabere i sjeti.

– Šta mučiš jadu , vidi se da nije takario  od kada se rodio, a i mozak mu otada baš ne anlaiše  ponajbolje takarli odnose   . – Deba  je kao i uvijek vrlo konstruktivan.

-Naći ćemo neko rješenje. – tvrdi Lenji.

I odjednom se raspričo:

-Jednoć , ne tako davno ,  Oma , ja  i najdeblja konjina Deba  ošli u posjeti jednoj Ominoj velikoj ljubavi  u posjet u bolnicu . Bolnica niže ginekološke, u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio, Rikom ljude izbezumili,  a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Recimo one porosim lepo nikad  nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo naučite po naški molim. Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovar bio kenjac ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat  lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i beznjedonosnih razloga opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali.

Ono zbog polnog općenja sa tujincima  u sindromu : amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali , po mom takarili. Zbog toga smradaju, a nama ne treba njihov smrad. Bolje što odoše, odahnusmo nema više prosidba, malo im uvijek bilo.

A za ono zavodljivo prosim ubavo mili moj smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni jene lanut. Mogla bi umobolnica Franja jope proraditi.

Cigare neke njihov izum , a oni bistrooki  stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ko da im tujini žene tandaraju; namah onoj majci zvijeri evropi na takarenje prilježiše.

Onoj ženskoj, nije od mojci i ditki, ali da je voljela je družiti se ovim bjelavskim hajvanima  jeste. Ne konjima dakako , već insanskim  tovarima . A njoj ,   iznenada ,  plaho  pozlilo. To Omina Kosa bila. Druga i kratka priča.Duga o ljepoti i čednosti njenoj . Kratka o mahnitanju mahnitova. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledavaju nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad oni tako kažu i pogledavaju nikad ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu ništa opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko dijagnoze.Ja se nisam petljo.Prilego malo na dnu noga bolesnice . Taksi me izmorio. Oni sve viču Glava boli,ljudi moji! Hem rukopis nečitljiv ,hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše , samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže,  trk do  Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji od svih ćafira , moš li nam ovo čitabe protabiriti.

U anamo onu materinu grmi Mojsije ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi ,ukoliko mu herc dozvoljava da se naporiše i drži arak u ruci..

Herco kaže njemu pismena nepoznata nema takijeh u radosnim vijestima. Idemo Lenjeg  budit , on pantomimu vrsno zna možda nam nešto išareti. Zaboravili oni da su ga zaboravili u taksiju. Zadrinco čoek,jurnjava taksijem ga načisto obandačila.

Kad Lenjeg skontaše samo ga nogom na ulicu izbaciše.Ipak se povratiše, raja je. Vrnuše se,pokupiše ga i kod Dobrog. On ih ne dčleka . Mater njegova se kiselo  smiješi :

-Pogan majčine , nema ga već nekoliko mjeseci .  . Kažu odjezdio na nekakvoj lipcanerki , ni osvrno se nije . Al dajte da ja zraknem .Majliba duša sve djetetova tajne anlaiše.

Malu notes knjigu ,  pojmovnik dobričin  iz prsluka što u hodnijku lahuei i  hudi , vadi, prirasto joj za   srce, obrće listove , upre prt ma jednom  i oni gledaju šta piše:

Diagnosis (lat.)

-RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET  ASTRIS –

med./ lat. dijagnoza (dg.), slovodan prevod :

Mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna;  laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast to ne piše, logično se podrazumjeva)

E jes mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : -rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezda i nauku; još dodaju:

Petrović Petar Njegoš:  on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće  tuberan bio, u tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš narod nevini , braću da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Da li je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.Lenjeg u fiziku nećemo mješati.A Mojsije nije ponio, znači nije ni bacio harmoniku.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu da predstavi i da on muhur na nju opiči.

A u sobi ,  ona ženska jako  umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Sad  na nebu sanja  , gleda blentovije i smješka se  :

-Joj, mamo mamice blentovija i lakrdijaša daleko normalnim insnaima kuća od njihove. Svijet take više nikad neće roditi, a ovaj ih vjerovatno neće htjeti primiti.

Bila je to Kosara Omina djevojka.Predivno čeljade.Sa nama se družila malo više od dvije godine . Da nije bilo njene ljepote i  nepatvorene čednosti , ne bi znala da se sa nama druži. Uvijek dostojanstvena , mirna i smjerna , činilo se da je nekako gurnuta u stranu.

Znala je da nije. Samo su se jahači malo izmicali da na uprljaju tu čestotost i blagost. Djevojčica mila je imala  osamnaest godina kad smo je upoznali. četvrti  razred bogoslovije i treći razred medicinske škole. Htila je doturica postat , da liječi  žene i djecu. Muškarce ne . Oni su joj strani bili  .

Duga jako duga skoro crna kosa do po leđa je davala raskoš njenom vitkom  i oblom tijelu. Bila je visoka preko sedamdeset in sto centimetrov , tako da je malo njih moglo gledati zeleno plavetnilo što sija nebeski mir. Ne zbog visine, nego zbog smjernosti kojom je sakrivala pogled i sve zemaljske odlike.

Nismo  previše okusili i omirisali njenu dobrotu, mislili smo ima vremena.Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardiinskih snoviđenja i posvetili bi se grlici koju je nebo uzelo jer mu je ta umilnost nedostajala. Ili ne bi; i pustili da sve ide svojim tokom.Teško da smo išta mogli učiniti.

A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju i da nam bude podnošljivije kad nas napusti,.Tada nismo bili svejsni koliko nam je teško pao rastanak; ili tihi odlazak njen.

Iskreno,mislimo da je njena smrt bila ona nevidljiva naprslina na skupocjenoj vazi koja se sama od sebe urušava. Zatim je Frkina bol tu pokotinu učinila malkice vidljivijom,zatim je…

Nećemo preskakati,sve po redu.

Kosa je umrla petnaestak dana prije Frkine udaje i skoro jednu četerestinu pride  po izlasku Luce na pozornicu.

Da li je jedna ljepota i čednost  morala umrijeti ,  da bi je druga zamijenila,to nismo znali!

Lucini putevi su  tada i sporadično još par puta okrznuli živote konzilija i ašik ljuba. Izuzećemo djecu sa ljuljačke iz ovih razmišljanja.

Da li je Kosaru  stid od rođenog oca što je našao u neprimjernom vremenu i  mjestu sa sumnjivim potomcima ajduka morića  otpustila kočnicu i njen život munjevito gurmuo u ambis smrti?

Ipak onog jutra kada je otac :

-Ćerku za ruku, konja pod ruku  u  jedno od auta vodi je kući, niošta degenek, samo  ispitivanje , preventiva  i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura malodobna, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako. (Lucin nalog) .

Da li je to bio okidač ?  U najgorem i najokrutnijem  smislu eskalirala je dugogodišnja očeva  tiranija  , što će definitivno poremetiti njeno krhko biće i učiniti mnoge mladosti neizmjerno tužnim a poneke i izgubljenim ?

Nedugo prije nestvarnog jutra boli i svjetlosti , Kosa  se povukla u sebe. Sve rjeđe se družila sa bilo kime, osim sa nama.

Više je nisu interesovale “uobičajene” stvari i odnosi. Škole je zapustila i crpila je radost i život u igrarijama budalaša. Ona nije trebala ni učiti. Imala je pamčenje i dobrote za tri insana. Činilo se da i roditeljsku kuću izbjegava. Oma skonto da joj roditelji brane druženja sa nama. Počela se uključivati u ritam mikrokozmosa đardina kojima smo lutali.

Mi smo je u duši zavoljeli i snove o njoj iskrili, misleći da će biti “naša”,nalik nama i da ćemo pobijediti njen stid i  strah od zla …, jer smo joj istinski željeli svo dobro.

Nažalost nismo bili svjesni da ona nije imala straha, već se pripremala da nas napusti, a da nam to ničim ne najavi.

Da li smo zbog toga ljuti na nju?

I jesmo i nismo.

Jesmo jer nam nije dopustila da od nje ukrademo i naučimo mnogo toga što smo kasnije sa mukom spoznali. Jesmo, jer nam nedostaju njene oči i blagost. Jesmo jer nam je uskraćena njena milost, dobrota , nevinost i ljubav .

Jesmo jer još nismo naučili da plakanje nije vrijedno.

Nismo jer smo je imali i uživali u njenom društvu. Nismo jer toplina koju nam je poklonila bila je dovoljna da izduramo bar neko vrijeme zaštićeni  njenom svetošću.

Nismo, jer znamo da nas je voljela , da nas i danas sa neba  gleda i zemaljski konstatuje:

Joj blentovija , ljudi moji.Ali neka ih,dobri su oni, predobri. Svi oni su bili ljubav moja.

I zaista koliko god idiotski se konzilij ponašao u vezi dijagnoze, ljekari su ti koji u prvi mah nisu mogli definisati Kosinu  bolest . Liječili je aspirinima i svježom havom. Kažu mala prehlada.   Kada su skontali šta joj je  bilo je kasno . Zbog straha od odgovornosti nisu smjeli navesti ni razlog smrti.

Tako da ni sada, decenijama poslije, da nije bilo Luce , mi ne bi znali   od čega je umrla prva grlica koja nas je napustila.

Samo je odlepršala dok smo mi mahnitali.

Takvi smo vam mi, mahniti. A kako čovjek neće biti mahnit i komad budale kad voli ko konj, a voljen je ko delfin. I kad okolo lepršaju grlice ljepše od snova. I umiru. I kamen i santa leda bi pomahnitali od ljepote đardina i ljubavi naših. I tuge.

Nemamo ni pretpostavki  zašto je otišla. Nemamo pametnije pomisli nego:

-Možda je nama , hudima,  došla meleka da nam pokloni milost  i nebeske darove. Kada je svoj naum učinila, mislila je da je došlo vrijeme da se vrati kući, brižnom Nebeskom Ocu.

Dvije nesreće jedna za drugom su poremetila jahače.

Frku nam je zvijer otela i udala,.Kosu su anđeli sa sobom poveli.

Dvije grlice su nam ukrali  a mi nismo mogli ništa učiniti.

To je sada manje važno. Sretni smo što su bile sa nama i zato osjećamo svaki dašak i treptaj koji su nam poklonile. Sretni smo što smo ih voljeli i što su nam ljubav poklanjali.Mi smo svoje djevojčice sa ponosom urezali u srce i u duši im milujemo seni.

Mislimo ( i molimo se ) se da će nam pomoći da se sretnemo, tamo gdje se vječna muzika  milosti  i ljubavi talasa .

I onda neko jadikuje nad svojim ili nečijim životom.

“Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima, ne danas ili sutra, več juče ili prekjuče. Danas ne postoji, a budućnost je neizvjesna i daleka. ” (Ova pamet  je dio  stručne dijagnoze jahačkog konzilija njihovih mahnitanja.)

A život teče dalje i plete svoje naizgled zamršene,a tako jednostavne i prelijepe niti.

Rješenje za šaPu ipak nisu našli.On ipak nije bio toliki akmak i rezolutno je odbio  ponudu da mu pomognu.Kad oni nekom pomažu to ti je  ko pustiti bijesne vukove  među nevine  kuje u tjeranju  .Taj put se nije prevario,nekih drugih puta jeste.

I tu pred  milicijskom stanicom,na vrhu Bjelavama naiđe ona. Prelijepa,  prirodna garavuša,kosa do po leđa,visoko uzdignuta čela, sva treperi. Ponosno kao labudice ide ka Višnjiku, prema bolnici.Vidi se po munduri da je medicinska  sestra.

Godinama prije Dobri sazno da je na plasticiradila. Nije ona zbog toga dobro izgledala, silikonska plastika tada nije ni postojala,već samo kao rekonstrukcija takarli rana . Ona je toliko dobra i prelijepa bila zato što se takva ženska samo od sebe zbog hira nekog anđela rodi.

Mahala je o njoj malo znala. Onako iz prve ruke . A kad mahala nešto ne zna , ona to sazna . ako ne sazna , ona istinu  po svojim mjerilima kroji, i to u nekoliko varijanti . Za svaki vakat i  svako raspoloženje po jedno .

Ta ljepota , latinka, sirotica bila.Od šeste godine sa sa bakom živjela.Majka u Njemačkoj,otac u Sloveniji. nikad se nisu razveli . Niko ne zna zašto . Iako je bila dijete oca i majku nikad više nije htjela ni čuti ni vidjeti. I nije

Po smrti bake devetnaest godina imala i nikog na svijetu osim Dobrog nije imala. Njega  je od bake kao baštovana naslijedila. Začudo to niko u mahali , osim Frke Frkice nije znao .

A u mahali je jedan od osnovnih zakona : Ima ljudi i neljudi . Tako je uvijek bilo. I majki i nemajki. I očeva i neočeva.Takav je svijet.

U to vrijeme biti sestra je bilo časno i poštovanja vrijedno zanimanje .  Prelijepe uniforme  ,svijetlo ili tamno modre ,čohani pelerinski  ogrtači, uštirkane ,izvezene kragne i kape .Nije sestra morala biti ni lijepa,ali je odjeća činila ljepšom,dostojanstvenojom i nekako nepristupačnijom. To je često bio privid.Tada se za dežura nisu mogle razlikovati časne i obične sestre. Voljele se i časne nagizdati ko medicinske. A bome i pinekom , hajd rečemo biva  , za oko zapasti

I nema pantala,jok , ni slučajno . Sad sve vidiš, kakav, koliki, dobar, loš, čvrst ili guz što lahuri. A instant, brza hrana i isto takvo ”takarenje” nisu dobra preporuka za bilo šta dobro. Ćak ni za ten.

U tim igrama sve se samo od sebe tesalo gdje treba.Nisi ti  mogao vidjeti zeru viška mesa tamo gdje ne terba. Poriroda se pobrine za sva.Dugotrajne ,slasne i strasne borbe anamo one i anamo onog učinile  su jedno slasno i ogromno anamo ono druženje i doticanje , neizostavno su vodili  do kraja svih vrhunaca i kliktaja :  joj,mamo mamice . Ti igrama se brisalo  sve suvišno na jednom mjestu i prenese ga na mjesto gdje bolje stoji i pripada.

Tada nijedna žena nije kupovala ili trebala imati masažere. Samo prstom takneš ili pritisneš nekog Mojsiju, Debu, Hercu, Omu , Baška baŠu Dobrog, čak i Lenjog i eto ti savršeni masažer. Hem nije na struju i po život opasan. Oni kupovni  su   pogibeljni i brzo dosade. Hem ne moraš ga kupovati,pare štediš.

U slučaju zorta može se i u kadi natandariti . Ne kvari se,blaži, nježniji i baršunastiji, krući, savitljiviji, ama nićim mu ne možeš naudti. Samo ponekad  ,  kada se anamo ona odjednom  baildiše i presvrati , i on klikne . Ali ko da su na strju, ha se  malo ga po kosi pomilki ,  evo ga ko nov nopvcijat. Ko da je jako iz radnje stigo.

Konj se ukoči pred njom ,ni makac ko pravi kenjac . Gleda u nju kao da je proždire očima.Nije da mu se digo pritisak,al'samo što nije. Ona ustranu, konj ustranu. Ona u drugu stranu konj u tu stranu.

Konta Lenji što se to  konj zajebava i skonta. Deba skonto da ništa skonto nije.Misli blesava ova ženska. Lako se to rješava.Hek,štos u glavu hanjvanu.  Stari Mojsijev štos.

A opet sve nešto sluti ,jebo ga pas , ovdje Dobri prste ima iako ga nejma . Ko da je on na konji i sa njim se poigrava. I nešto konta :

-Ljepoto mila nikako Dobrog štosem u čelenku. Ni u snu .   Taj se zna naopako  svetiti. Danima, noćima samo buba i  udara,uh sve tako.Bum bum,zvek,zvek.  A kad bi se vi zalaufali  po Bjelava ne bi moglo spavati, pa bi pola dunjalačuna neispavano i nervozno  na posao sutradan ode.

Što ti je narod? Mjesto da i on počne udarati bubat on hudi. Joj što bi to fešta i vatromet bio. Recima narod na Bjelavama počeo bubati i udarati. Probudi se Mejtaš ( vidi ironije ;prvio se probude kameni  mrtvaci), potom   Višnjik, pa Podhrastovi, zatim  Koševo i   Koševsko brdo i redom se  počnu  bubati i udarati.  I  sve je gotovo. Opšti takeraj u Gradu .

Bubanje i udaranje budilo dio po dio grada i u njima se počene bubati i udarati ,  dok ne zavlada opšte bubanje i udaranje.To ko da  netko u elektrani pritišće  dugmeta a svetla se u gradu pale ,  dio po dio, i kao božićna jelka svijetle.Bio bi to zaćarani krug iz koga se grad nikad ne bi izvukao dok svi ne bi pocrkali.

Recimo jedan dio se prestane udarati i bubati,okolni jenjavaju i gase se.Međutim upaljenim avjetlima ne preti nikakva oopasnost.Poslije eto ti Mojsija pa on buba i lupa. Čuje to Deba,ni on  ne voli da preskoči svoj dio,pa i on lupa i buba ; zatim Herco, Oma i nakraju Lenji konta:

-Jebo lenjost ,  kad je fešta nek i dušek  gori.

I kako se ne bi čitav grad uvijek iznova i iznova,samozapaljivo.  Meeđutim Gradu nikad nije prijetila opasnost da sagori u bubanju i udaranju iz tri razloga   Prvo zbog one  narodna,što narod ne vidi to narod ne imitira. Drugo što bi ljubomorni hadumi iz vlasti dekretom  , zakonskim i podzakonskim aktima   zabranili opšti takeraj . Da mogu zabranili bi i pojedinačni .  Treće će mahala već skontati .

Drugi konj ,  onaj na konju zamišljeni ,   malo posramljeno ( ono ko fol ) tapše hajvana  i kažemu:

„Ej,curik.“

Konj  ne konta ili neće da konta.Ili je konj zaboravio da nije magarac ili Dobri manipuliše.

„Nema tu šta curik,pukneš ga,štos međ’ rogove i ima da sluša.“konkretran je Deba,skonto Mojsijev fol..

I tu pred  milicijskom stanicom,na vrhu Bjelavama naiđe ona.Prelijepa,crnooka prirodna garavuša,kosa do po leđa,visoko uzdignuta čela,sva treperi.Ponosno kao labudice ide ka Višnjiku,prema bolnici.Vidi se po munduri da je sestra.

Kasnije je kako mahala kaže  Dobri sazno da je na plastici,radila.Nije ona zbog toga dobro izgledala,plastika tada nije ni postojala,već samo kao rekonstrukcija.Ona je toliko dobra i prelijepa bila zato što se takva ženska samo od sebe zbog hira nekog anđela rodi.I ona,latinka, sirotica bila,od šeste godine sa sa bakom živjela.Majka u Njemačkoj,otac u Sloveniji.Po smrti bake devetnaest godina imala,oca i majku nikad više nije htjela ni čuti ni vidjeti.

Ima ljudi i neljudi,Tako je uvije bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.

U to vrijeme biti sestra je bilo časno zanimanje ,sa prelijepim uniformama ,svijetlo ili tamno modrim,čohanim pelerinskim ogrtačima,uštirkanim,izvezenim kragnama i kapama.Nije sestra morala biti ni lijepa,ali je odjeća činila ljepšom,dostojanstvenojom i nekako nepristupačnijom. To je često bio privid.Tada se za dežura nisu mogle razlikovati časne i obične sestre.Voljele se i časne nagizdati ko medicinske.

I nema pantala,jok.Sad sve vidiš,kakav, koliki,dobar,loš, čvrst ili guz što lahuri.A instant,brza hrana i isto takvo ”takarenje” nisu dobra preporuka za bilo šta dobro.

Prije je to bilo mistično i zamišljat i i otkrivat i uživat.Pa čitavu noć,dvije,tri i koliko treba sevdisati i sevdisati,akšanmlučiti i akšamlučiti, mirisati,milovati,maziti,voditi ljubav,odmarati se milujući,mazeći,ljubeći dok ti želja sve jačom biva.Ne bi insan nigdje izbivao.Samo bi se u đardinima igrao,jurio i sakrivao.Nostalgija,šta li.I pad je let.

U tim igrama sve se samo od sebe tesalo gdje treba.Nisi ti  mogao vidjeti zeru viška mesa tamo gdje ne terba. Poriroda se pobrine za sva.Dugotrajne ,slasne i strasne borbe anamo one i anamo onog učinile  su jedno slasno i ogromno anamo pno i klikta joj,mamo memice briše sve suvišno na nekom mjestu i prenese ga na mjesto gdje bolje stoji i pripada.Tada nijedna žena nije kupovala ili trebala imati masažere.

Samo prstom takneš ili pritisneš nekog Mojsiju,Debu,Hercu,Dobrog,čak i Lenjog i eto ti savršeni masažer.Hem nije na struju i po život opasan.Oni živi su samo pogibeljni.Hem ne moraš ga kupovati,pare štediš.Ne kvari se,blaži,nježniji i baršunastiji,krući,svitljiviji,ama nićim mu ne možeš anudti.Samo ponekad anamo onim kada se tome anamo onome.

Konj se ukoči pred njom ,ni makac.Gleda u nju kao da je proždire očima.Nije da mu se digo pritisak,al'samo što nije.Ona ustranu,konj ustranu.Ona u drugu stranu konj u tu stranu.Konta Lenji koji se konj zajebava i skonta.

Deba konto i ništa skonto nije.Misli blesava ova ženska.Lako se to rješava.Hek,štos u glavu hanjvanu.Ovom što je sada niži,a inače nije niži.Nikako onog nižeg što je sada viši.Taj se zna naopako svetiti.Danima,nićima samo buba i  udara,uh sve tako.Bum bum,zvek,zvek.

Kad se to zalaufa po Bjelava ne može spavati,pa nervozno na posao sutradan ode.Što ti je narod?Mjesto da i on počne udarat1 i bubat1 on hudi.Joj što bi to fešta i vatromet bio.Recima narod na Bjelavama počeo buati i udarati.Probudi se ;Mejtaš ( vidi ironije ;prvio se probude mrtvaci),Višnjik,podhrastovi, Koševo i  i Koševsko brdo i počnu se bubati i udarati.

I  sve je gotovo.Bubanje i udaranje budio dio po dio grada i u njima se počene bubati i udarato dok ne zavlada opšte bubanje i udaranje.To ti ko da  netko ptitiscima dugmeta a svetla se u gradu pale dio po dio,kao božićna jelka cvijetle.Bio bi to začarani krug iz koga se grad nikad ne bi izvukao dok svi ne bi pocrkali.

Recimo jedan dio se prestane udarati i bubati,okolni jenjavaju i gase se.Međutim upaljenim avjetlima ne preti nikakva oopasnost.Poslije eto ti Mojsija pa on buba i luzpa,čuje to Deba,ni on  ne voli da preskoči svoj dio,pa i on lupa i buba,zatim Herco,Oma i nakraju Lenji konta,jebo lenjost kad je fešta nek i hala gori.

I kako se ne bi čitav grad uvijek iznova i iznova,samo zapaljivao.Gradu nikad nije prijetila opasnost da sagori u bubanju i udaranju iz dva razloga,Prvo zbog one  narodna,što narod ne vidi to narod ne imitira.Drugi razlog ćemo već smisliti.

Drugi konj onaj na konju,malo posramljeno tapše hajvana  i kažemu:

„Ej,curik.“

Konj  ne konta ili neće da konta.Ili je konj zaboravio da nije magarac ili Dobri manipuliše.

„Nema tu šta curik,pukneš ga,štos međ’ rogove i ima da sluša.“konkretran je Deba, doktoriro  Mojsijev fol..

Siđe Dobri, izvinjava se :

„Hajvan kao hajvan šta on zna šta je umilnost, ljepota,nježnost po se se zablenuo i ne da proći.“ -daje uzde Debi i nastavlja: “ Evo ruke milo moje, uhvati se i ja ću te zaštititi od hajvana i od svijeta i samoće  i neću dati da ti se bilo šta loše dogodi. U mom srcu toliko ljubavi ima , da bi se  mogla utopit u njoj.“

Niko ni ona ne zna u njeg ‘ srce više  rasčerečeno.Niti će ikad saznati.I u nje srce  djetinje slomljeno, lomili ga , i majka i otac  .

-Budemo to jednom provjerili.- ozari joj se lice.

Otprati je Dobri petnaestak koraka .Konj za njima kaska , pustio ga Deba .

-Izvini , zakasniću na posao,vidimo se.

-Nema sporno , i ja se za konje moram  pobrinuti, svakako se vidimo .

Ona ode, Dobri gleda za njom, i mahnu joj rukom , jer ona zna da će joj samo jednom mahnuti  . To sanjala. Ona se ne okreće i zavija niz Višnjik.

I provjerili su isto veče. Više puta , kaže Deba, hoćete li mu vjetrovati odlučite sami, pa nastavlja:

Što ti je sudbina. Treba deset kubika zemlje da se iz kontrafora izbaci, pet pet tona ćumura i pet metara drva da se ubaci, po oke davida da se rokne pa da ženska zapjeva: Joj,mamo mamice,skoro osamnaest puta.Oko osamnaestog puta se nisu mogli dogovoriti, umor ih savladao. E jesu li pnovo brojali, to ne znam. I dan danas je to jedina sporna tačka između dobrog i plastičarke.

Deba zino i pita  Lenjog:

“Jel onaj Dobri neki pjesnik ,  šaretiti  načisto zna ,  il’ koji mu je vrag?

„Ništa ti ne znaš ćafiru jedan. Neke riječi je bolje ne govorit!“

Ovaj dijalog definitivno uvlači Najlenjeg u ovu priču.Najlenji je stvarno bio najlenji,

Ne bi taj napravio potez viška, osim…

Iz stanice izlaze četiri policajca sasvim ozbiljnog lica.Vidi se po zvjezdicama i širitima jedan je glavni.

On pita onako strogo,načelnički::

„Čiji su vam to konji momci?“

Herco pade s’ konja, Debe ublijedio, Baška baŠu boli ćošak ,Lenji gleda ka nebu  k'o pita se ;  heć'l biti kiše.

-Od onih žena što raznose mlijeko po Bjelavama. – mutavo  će Deba .

-A jel’ one znaju da ste im uzeli konje?

-Ne znaju. I ja nisam s njima. Evo tri konja,njih trojica.Ja nemam ništa s’ konjima.- pere ruke Deba, plaši se zindana.

-Kako nisi  s'njma  ,  a znaš da one đugumarke ne znaju da su ovi tvoji zdipili  konje?

Vodite ga pod ključ,prizno je.Vodite i ove konjine,odvojeno,hajvane za znak vežite.Ostalo od doručka panje pa im podajte.

Odvede jedan drot sa jednom zvjezdicom Debu pravo u bajbok.Druga dva nešto dumaju i ne mrdaju.Dvije zvjezdice  grme.:

-Hajmo šta stali,mrdajte,nećemo akšam tu dočeati.

-Ko ga ćemo vezati konjine ili hajvane.

-Konje,konjine jedne.

Dva drota Lenjeg,Herci Dobrog lisice na ruke,ali za znak ne mogu,malene lisice, štangu ne obuhvataju.

-Šta radite mazge jedna-promjenile  ploču zvijezdice.

-Vežemo konjine za znak,ali ne ide.

-Ne te konjine,magarci jedni,nego hajvane.

Nikako da spengaju hajvane za znak.

Vide Herco,Baška baŠa i Lenji sa kakvim mentalitetima posla imaju pa se nešto profinili,umutavili i  predusretljivi postaju .Pomažu  drotovima da se od lisica odpengaju, pa spnegaju,pa nije ovako,pa nije onako,pa šta ti znaš.Tako to obično počinje.

-Vidiš ljudi i dobri i pametni, ti sve naopako radiš i ometaš ih.

-Da  ti pokažemo kako.

-Neću ne vrerujem vam ,nemojte mene. Pokažite na gospodi drugovima kako se to radi.

Zna se ko bježi od fizike.Herco i Dobri sležu ramenima pa petljaju sa lisicama i zagovaraju.

-Ovako bolan.

-Nije tako nego ovako.

-Blage veza nemaš, D rug pomakni se malo i pridrži lijevi dio bukagije .  .

-Jok ti imaš. Drugi drug okreni se malo, i ti pridrži desni dio belenzuke .

Drugovi cvjetaju ,jedan drugom migaju i išarete, ko ovi veze nemaju.Komentarišu:

-Krivo to rade.

-Nemaju pojma.

-Ne znaju ni spengati jedan drugog.

-Baš smiješno, nas spengavaju ha,ha,ha.

-Ha,ha,ha, još nas za znak sa konjima vežu.

-Uh  ovo ne valja.Hej momci skinite nam lisice.

-Ne možemo.

-Nemojte vi nam ne možete.Odmah,smjesta skidajte ili palica radi.

-Nemamo ključa.

-Evo u mom gornjem džepu .

– Koji  džep , lijevi ili desni ?

-Ako je desni onda je desni.Ako je lijevi onda je lijevi,ništa jednostavnije.

-Znam je to,ali ja ne znam koji je koji džep sve mi se smutilo u glavi.

-Nije važno rovi džep bilo koji.

-Dobro lijevi ili desni.

-Daj desni.

-Koji je desni.

Nikako da se dogovore. Dosadilo i Herco kaže.

-Nije važno koji je lijevi, a koji je desni.Ne smijemo i gotovo.Još da nas za đeparenje optužite.

-Ne bi mi.

-A ako vam kažu da morate.

-Onda bi morali.

-Nismo mi krivi što ćete ostati spengani.

Uđoše Lenji,Baška baŠa i Herco u stanici.Komadir se uzhodao.Nervozan što se zadržalo.

Oni jašu Mojsije Hamronike baca / Epizoda sedam – dio šesti

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći . -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Izađosmo iz sobe . Frka nam na sto pristavi jelo , podgrijane ostatke lude večeri i svježe , domaće mliječne đakonija raznih fela . Iako nam se činilo da nIsmo gladne , po prvom zalogaju , ko vučice , bez riječi i zvuka smazasmo sve do poslijednje mrve. Posljedica bola , teške i sumorne noći.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom , uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .

Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila., jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da ludosti izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Innocence , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – samo JEDNOM !

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

” Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …”

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Eezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.


												

Oni jašu Mojsije Hamronike baca / Epizoda sedam – Dio peti





Lucina pripovijest o onome što se dešavalo tih dana poslije Frkinog slamanja

“Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

 Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije !

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je i diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od onog sunčanog  dana kada je Dodu crna limuzina CK na smrt pokupila.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on. Samo što nije. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dibar m ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u skoro istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .