Juteo sa Blekijem – Bojim naš svijet ljubavlju

Koga briga za kretanja

ne priznajem druženja

zaboravljam izlaske

normalama svijeta kanona

mjesečinom zabranjijem

okovanu malograđanštinu

bojim  naš svijet ljubavlju

vraćajući ga  prelijepom životu

Oceanu tišine i sna

a…

ljubav

treperi likom žene grešne i bezgrešne,

strast

boluje u nabujalim bujicama dodira

nestašluke

obojene nježnim titrajima uskomešanih čula

i…

vrijeme

lebdi ne miče se

zaleđeno u vrelom dahu

spojenih usana

jedan dodir

izbrisanih granica nepostojećih tijela

i…

jedan san

dvoje zaljubljenih se  ogrću

prozirnim nježnostima

tisućama  ljubavlju obojenih

duginih velova

Bleki – Umoran sam

 

 

bolan sam ti mila

moja Trešnja je umorna

ove godine neće me čekati

svoju je milost  ispunila

mirno može da odi

 

bolan sam od davnina

nešto mi šapće

polako ljubavi

Trešnje sigurno nema

usnila

 

u raskoši dobroti

prelijepa i čedna

kao ti

glas koji me umirivao

ne znam a trešnje govore

 

osjećaju

do boli

znam

tako je uvijek bilo

smirenje i bol

 

htio sam doći do tebe

trebam ti

tada i sada

da znaeš mori mome ubava

neprebolan

 

a opet

Ocean

Tišina sni

ne znaeš bijela damo ubava

ne to želim zapisati

 

zapisati

zapisati

zaspati

a moram

Umoran sam

ti Princezo

a moram meani oditi

 


												

Bleki – Večeras nije veče za valcer

 

 

 

Večeras nikako  nije večer

za valcer

ona je tužna

boli je život

a ne bi trebao

prelijepa je

dahom proljeća diše

ljetni plam joj venama teče

raskoš jeseni boji joj dušu

čednost zime je njeno ime

a sve se  stopilo sa mirisnim ružama

njenog  tijela u cvatu

dok večeras sanja dragog

koji je bacio  ljubav njenu

za par napitaka ledenih


												

Bleki – Trešnju sam sanjao

 

 

Trešnju sam sanjao
bjelinom okovanu
kraj  Modre rijeke
ljepotu sleđenu
a  tugom sni
nema joj ljuljaške ljubavi
zlo je skršilo

maksumče
obećanje dade

jednom
u vremenu kojeg nema
za jednu
jedinu  trešnju
njenu raskošnu  noć
djetinju kapljicu 
krvi
jubavi srca svoga
čitav  život
darujem

 










												

Dragutin Domjanić – Bele ruže





(MOJOJ DRAGOJ MAMI
KIPCI
BELE ROŽE)

Zmisliš se, mama, tih jutrah tak plavih?
Rosa još s trave se svetila vani,
Stare su vure polahko odtukle,
Glas im je tenek i tih i pospani.


V odprti oblok je dišalo jutro,
A pod oblokom naš vrtek je mali
Budit se počel, i on si je dremal
V mirnoj toj noći, dok vsi smo mi spali.


Zmisliš se grma od rožicah belih?
Tak se razrasel, navek je pun cveta,
Vnoge su zime prek njega vre prešle,
Vnoga su žarka ga grejala leta.


Tesno je k staromu stiskal se zidu,
Da ga prijatel obrani od bure,
K nizkom, obloku se penjale grane,
Čule su, stare kaj šepćeju vure.


Kad si Ti znala čez oblok pogledet,
Kak da su rože oživele bele,
Kak da su dobre Ti dragale ruke,
Kak da su k Tebi privinut se štele.


Nî Ti sad rožah, poginul je vrtek,
Dom je razrušen, raznesli su vsega,
Zdalka se vidi ledina žalostna,
Dom gde se belel na slemenu brega.


Mrtvo je vse, kaj smo imali radi,
Nadu za nadom živlenje nam ruši,
Gineju želje, al samo popevke
Još mi živiju, kak negda, vu duši.


Vu njih navek još ta jutra su plava,
Vu njih još rožice cvetaju bele,
K Tebi dišeće privijaju cvete,
Dobre Ti ruke bi dragati štele.

Bleki – Odlučih

 

odlučih

ne vraćam se u prošlost

dva dana daleka

razdvoje nas

 

okrenut današnjem

molim se da on nježan

strpljiviji nadom

milostiviji snovima

diše ka iceanu Tišina i sni

 

vrijeme ću obnoviti riječi

tvojoj dobroti darovanihh

pišući ovo

malo sam oprezan da te ne preplašim

 

spoznaju nosim

a si tanano biće

tek krhka kapljica čednosti

na dlanu duše moje

 

Znam

a mi se prvi put javi

usnih

u snu ljubav moja

od dalekih vakata bola

mi šapnu

pripazi mi to dijete

 

mili molim te

treba joj ruka prijatelja…

krhka je i plaha

kao ti

 

Maksumče

sirotane moj

molim te polako

obazrivo

znaš već kako

 

naučila sam te

da je ne uplašiš

Maksumica je ona

 

a tebi mila

šta mogu poželjeti

a da to nemaš

osim zamoliti

nemoj se nikad mjenjati

 

i voli voli

samo me voli

kako to voljene žene čini

ljubavi moj jedina






												

Jutro sa Blekijem – Zla kob

 

 

sad više  ne znam gdje

kao dijete

vidjeh

bebicu

velikih snenih očiju

sa kikama

cvijetom u kosi

 

sad više ne znam kad

kao mladić

sanjah

djevojčicu

mirisavih usana

sa pletenicom

cvijetom na farmerkama

 

sad više ne znam zašto

kasnije kasnije

iznova iznova

tražio sam

djevojčicu velikih očiju

mirisavih usana

sa kikama ili pletenicama

sa cvijetom ili farmerkama

 

Ka dviše ne vidjeh gdje

kad više ne sanjah kad

kad više ne tragah zašto

umoran od snova

sijed od traženja

izgubljen od iluzija

gorko zaplakah

 

tada sretoh

tvoje lice

tada ugledah

tvoje oči

tadam omirisah

tvoje usne

 

U trenu

spoznah život

a suze

ne prestaju liti

jer ponovo ode

i ti

 

 

Bleki – Odmah iza ugla je

Odmah iza ugla je

šikara

jedna jedina

dunjaluk znani

bješe to svijet ruža

ruka za ruku lijeva i desna

desna i lijeva

uvijek isto

mramor se topi

poljubac za poljubac

nježni i ljubavnički

 

odmah iza čoška

nestala je šikara

kad su ukroćene nevinosti

raspomamljene ruže bile

ispod prozirnih oblaka

vodopade snova izlivale

plavet više nije šikara

samo pustinja bez damara

u kojoj poslijednje lišće pupa

ispod prozirnih vremena

vodopadi snova presušuju

 

dunjaluk više nije ni šikara

samo pustinja bez damara

kojoj poslijednje cvijeće ubijaju


												

Bleki – Srce u ruci

 

 

sanjam da sanjam

u prvom snu mrem

na njenim rukama

u drugom snu lebdim

 

vidim da sam dijete

držim srce u ruci

nudim ga nekome

 

znam da je moje

iako su mi grudi nevino čiste

pomislim čudno je

sretna a spretna ona

iz prvog sna

koja je sanjalicu iščupala

 

dok kap proljetne kiše

spira krv sa njega živog

a krv crvena

a kakva će drugačija biti

borca za ljubav

za mir i slobodu

klizi na nevinu bjelinu

ruku ruže bijele

ah miline i tuge

gledajući suzu u oku njenom

zaboravih da lebdim

 

i sada padam sa darom u ruci

ni ponoći ni sjenke ni svjetla

ni one iz prvog sna

više nema  nikog da ga primi

 





												

Bleki -Ljubav




Jednom neznano prije

nekog vremena

dok je obitavao na zemlji

Mali Princ reče svojoj Ruži jedinoj

 

Mila

ne mogu te ubrati

boljelo bi te

a ti poklanjam

dušu svoju

kroz ljubav vječnu

u riječima

 

Hvala Ti

molim Te

Ti oprosti mi

jer

Volim te