Category Archives: Poezija k'o fol

Sada sam nogama metar i dva kvarta do zelenila pri ivičnjaku.Moram skočiti ,jer osjećam da će  glas izmiliti  i utopiti  se u muzici.

Skačem i dobro je.Ništa me ne boli.Osim duše.Srce samo jeca.

Riječi krenu i vidim ženu u bijeloj svili sa velovima i plavom ružom umjesto srca.Ja sam na koljenima ispred te bjeline sa plavim srcem.Moja košulja krvari.Srce ispušta crvenu boju.

Ljepota ja naslonjena na zid koji pravi sjenku.Znam da je ljepota ,jer sam navikao da samo ljepote ulaze u moj život.

Svaka Žena je ljepota. Ja ovoj ne razabirem lik. Vrlo je mračno.

Tamu, očekivano, osvjetljava  glas.

 

Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem

Nakon teške noći umorna i snena

Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem

Ili kad te ljubim

…Ja sam žena

 

Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći

Šapat ili dodir, luda igra sjena

Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći

Čudna je to igra

…Ja sam žena

 

Ja sam žena

Žena što voli

Žena od suza

Strasti i boli

Skršena ruža

Ja sam žena

Žena od tuge

Žena u tuzi

Žena od duge

Bolom u suzi

 

Ne traži da ti pričam baš sve moje snove

Možda čuješ laži kad izlaza nema

Ne žuri se da saznaš što je bilo jučer

Ne pitaj me ništa

…Ja sam žena

 

Ja sam samo žena

Što je drugi ljubi.

Samo nježna sjena

Srce  za njim gubi

 

Čuh te riječi ,žene krik, na Lapadu ,jedne avgustovske noći,sad već davne osamdesete godine.

Dok su se zvuci gitare mješali sa blagim smješkom zvjezdica, koje su žurno zamirale u iznenadnoj oluji,osjetih tebe mila.

Bijaše to tvoj glas i tvoj lik ,uronjen u čežnju drugog prastarog grada i drugih prastarih,bijelih  sunca zidina.

Ja te prepoznah.

Ti si se pravila da nisi ti. Tako ti lakše bješe. Manje si varala.

Osjetila si da sam stavio prsten na ruku neke druge žene.Srce te boljelo,ali praštala si.Doletjela si da se oprostimo.Ništa više.

I sam bio zatečen tin činom i boljelo me.

Nije me umorilo čekanje.

Umorila me samoća i traganje.

Drugi  su slavili moj udes.

Ja sam se išuljao da  sobe,  da poslijednji put , još čedan od ljubavi tvoje, pogledam u maglice i vidim šta mi govore.

Šutjele su i skretale pogled u stranu.

Nije to ništa dobro.Možda mi nisu praštale izdaju.Tebe ,mila moja.

Ili  šumile rekvijum našoj ljubavi.To je već nemoguće.Ja je  nikome ne dam. Zakopao sam je u jednom dašaku duše.Niko je neće naći.

Zvjezdice su mi žmirkale da se varam.Sve ih je ganula tuga plave ruže i  krvavog otiska na košulji.

Kao vjenčani dar poslale su mi tvoju bjelinu , gitaru i tugu znanu.

-Zdravo mili moj.Tujine.

-Zdravo mila moja.Tujinko.

To su prve naše riječi te sanjane noći.

Šćućurila si se u mom zagrljaju.Tijelo ti je drhtuljilo.Naslutih oblike žene.Čvrste,uzbibane i gladne. Iznenadna hladnoća pred buru,probijala je velove tvoje bijele haljine i  sanja.

Ona druga hladnoća bila je gora.Nje se za života nećemo moći riješiti.Nikad nećemo moći biti zajedno.

Znala si da nas Mali Princ napušta.Možda zauvek.

Nekako si manje žalovala mene i tebe.

Šta će ovaj svijet bez njega.

Ko će bol dunjaluka nositi i male grlice tješiti.

Vrijeme se  pokrenulo  i okrenulo.

Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.

Da li ga sjećaš ljubavi moja?

Susret je započeo vjetrom, kiša je počinjala, pa stala. Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.

„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – zimsko tužno dijete ja.

„Jagode i malina u polju, eto slatkog dara.“ – proljetno nestašno dijete ti.

Te riječi i nisu bile tako čudne, bili smo okruženi snovima.

Pomišljaš li da nikad se nismo susreli u zatvorenom.

Bojali smo se. Zatvoriće nas i neće nam dati izaći. A mi smo djeca koja samo žele da se igraju i jure.

Dakle,počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica, a ovdje noć beštija ili jednostavno noć vještica. U zraku je lebdjelo nešto moćno i svježe. Noćna tama je nosila nešto teško i upitno. Postaje tmurna, skoro jeziva. Nagomilani crni oblaci se ne kraću. Mi znamo ,mi prepoznajemo tu noć.Mi smo dosanjali tu noć.

Kiša prestaje padati. Mi nismo na plaži.Mi smo na kamenim pločama par metara od mora. Tidesetak metara od hotela Neptun.

Lijepo ime. Gospodar mora i hladne turističke sobe za mladence.

Zanamo nije udobno ni sobama ni na hladnom betonu, a fantazija juriša. Moramo pronaći rješenje. Ponašli smo ga. Djeca još uvek stanuju u nama.

Nešto  dalje ima pjeska. Kopakabana.

Miriše na Rio i sambu i mnogo kreolske ljubavi.

I Dubrovnik, mnogo plavetne bjeline.

Ovaj put sam se sjetio primaći onaj jedan suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog ,zlata vrijedi.

Mi smo znali šta slijedi.

Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:

„A sada spektakl!“

Ipak, ovo je samo ugrijavanje.

Spektakl je čekao fanfare da bi umogao da počne.

Ti si uzela gitaru i zvuk katedralskog tornja se prosuo niz talase, da bi se nama vratili.

Potmuli zvukovi su se približavali. Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.

Glebova nigdje ni, negdje odoše, sakriše se, izgubiše. Iako ih ni :krikovi, vriskovi ko da ih neko žive čupa dolaze. More krikovima bjesni. Vri škripa huka i buka. Bijes se stapa u zvukove koje um prazne.

Misli nema. Mrak se može sijeći gust, tvrd.leden.U njemu nešto upitno lebdi.

Nama je sve to poznato, a i nemamo se vremena plašiti. Zzanmo da ovo nije neka igra kojoj je cilj da se sve pretvari u karneval valera, huke i boja.

Ne ovo je perpetum mobile, zvaršetak kruga započetog prije, na ovaj dan prije dvanaest godina.

Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri. Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže odsjaj nasuprot nebeskog crnila. Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.

Ni ovu veče nam nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu. U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži. Stotine, moda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano, sve dvoje po dvoje.

Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo čiju dubinu niko ne nazire. Blažen,upitno glupav  osmijeh, se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.

Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa, ni sjekira ni gomile zajedništva što razoružava. Ne bojimo ni prizora što slijede. Znamo da ono neobično, čarobno mora da se ponovi.

Niko ne obraća pažnju na nas.Mi ne obraćamo pažnju na ikoga.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.

Oni gledaju u more, u nebo, u prazninu pozorno, bez daha i zvuka. Iščekuju.

Gledamo i mi.Iščekujemo.

Sve se stapa u muk, tišina, tajac.

Onda je sve prestalo. Noć je postala svijetlija . Oblaci su se naglo dizali. Maglice nas nisu dale. Ovo je ipak naša noć. Moja i tvoja.

Drugima mjesto nije ovdje.Oluja je skrenula ka Stradunu i malo lijevo prema Pilama.

Masa je razočarana, moraju trčati da bi uhvatila koprnice.Valjda su shvatili da im noćas , na ovom pjesku mjesto ni.

Odoše ,ostadosmo sami. Crna koprena se ponovo navlači. Munjevito.

I tada…

Prasak,ne prasak .To je rika saturn rakete, što šatl iznosi van granica zemlje, izvan misli ,u susret zvijezdicama. Mnogo je reskiji prirodniji.

I odmah potom bljesak munje. Bljesak, prasak, bljesak. Bljesak prasak. Kao ubrzani rafali topova prošlosti, sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad Lovrijencom vijekovima,gruvaju.

To nam nebo poklanja vatromet boja, zvukova i mirisa koje samo Univerzum može stvoriti.

Munje lete ka pučini jedna za drugom. One usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru. Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.

More se zapalilo.Nebo je pozelenilo.

Munja – maglica. Kad munja zaroni u pučinu, eksplozije svjetlosti ,kao spiralne igle spojene ušicama nalik spljoštenim galaksija, vijugaju u potrazi za družicom. U ružičastim, zelenim, u ljubičastim, žutim, u plavim, crvenim , u obodima svih boja i valera neba ka moru, od pučine ka nama do plaže, od plaže do neba plovi munja za munjom. Krik za krikom.

Mi se stišćemo. Grudi nam titraju. Tvoje igraju i bibaju. Bibaju i bujaju. Ja ih milujem i ljubim. Ruke više nisu ruka u ruci. Ruke su hobotnice što uzavrele plodove kradu.

Usne su jecaj što u slast rone ,gube se i vraćaju poput vala. Veliki, veliki i još veći , pa maleni. da se predahne pred nalet orkana.

Pored nas bjela vjenčanica samuje traži druga. Da ,evo ga . Satenska traka prva stiže, volani bijeli sa krvavom mrljom se pridružuju. Da tu su i radosne plave čakšire od samta, jednog smotanog,plišanog Malog Princa.

Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od onih sretnika sa neke druge plaže.

Nekad sušto srca,nekad duše čini se da munje oslikavaju. Dvije sa tri, tri sa dvije i još dvije, tri sa četiri, dvije i pet, kombinacija mnogo. Sedam munja kao da je optimalan formulističan broj.

U toj raspomamljenoj fešti boja i krikova sa početka nevidjela ,skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza. Na zidinama titraju, plešu, dvije ružičaste uzdhtale sablasti.

Tvđava se sve više nadvija nad mene kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže, sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme: do kraja noći.

Ta tvrđava si  ti mila moja. A ja tek  slabašno dijete,rob, koje je treba tvrđavu  osvojiti. No šta se može to se i mora.No, šta zna dijete šta je nemoguće. Još uvijek nije naučilo zakone ljudi i njemu je sve moguće.

Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju, i one i njihov ples. I naš ples, ljubavi moja.

Ples kovitla oblake, oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje, munje ne mogu da pobjegnu oblacima. Mi se tražimo i nalazimo.

Ružičaste aveti vrište.

Jedna je munja nalik na granu sa grančicama. Više grana, mnogo više grančica ,stabla u vrtu. Sedam grana, šumarak. ja i ti smo šumarak u kojem krijemo jecaje i uzdahe.

Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja, mahnitanje oluje hoće da zapali nebo ,progutaju oblake i nebo. Ti se nebo , ja oblak što se u njemu krije i talasa.

Mi stopili u jedan  đardin koji gori i uzlijeće.Pa zakreće,u krug se vrti kovitla.Sve jače i žešće.

Nebo se čini tamna dubina bez dna, luda igra probadajućih munja mu muti pamet i ono zaboravlja, da je jače od oblaka i munja, i đardina što u njemu iskonske  nestašluke dvoje djece rade.

Krešendo.

Neprestano pet ,šest, pa opet pet, šest pa sedam munja. Bljesak, blic, bljesak. Sad su gore m pa dolje. Pa opet, pa opet i opet. Lijevo pa desno. Nikad kraja talasima munja i sanja. I evo u sridu i u sridu. Oh mili u sridu.Nikad kraja stapanju , uzimanju i davanju.

Onda, odjednom ,sasvim jasno osam munja , jedna za drugom, zasjaje na nebu, u nebu, u tebi mila moja. Boje vrište; modra, žuta, smeđa, zelena, roza, plava, ljubičasta i ne bježe. Drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke, poput kvočke okuplja i sve se zajedno utapaju u moru.

Osam pucnjeva sa neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan, kao rafal. Crveni bljesak oduzima um i boli. Kako samo slatko boli,joj mamo mamice. Nebo se potrese dva ,tri, četiri puta. Ti se za njim grčiš i pribijaš se uz mene. Grčiš i upjaš me. Krik jedan, pa jecaj , skoro plač, pa smijeh. Nisi više dijete. Ti si žena što se rađa.

Tišina. Tajac. Zaglušene uši , boli ta tišina.

Munje su popadale u moru.

Mi se rasuli po pijesku, čvrsto stegnuti jedno uz drugo.

Totalna pomračina na nebu.

Totalna radost u nama.

Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice u usne šupljine.

Glupavi- demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja. To je ljubav radi ljubavi. Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra se može…

Suvisle misli namjerno bježe, nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčući se lete u zagrljaj morskih dubina.

Vatre se gase. Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže. Više nikakva svjedočenja neće biti moguća. Sve što se desi na plaži neće ostati na plaži. To nosimo u srcima za čitav život.

Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona ,naumu tijela.

Sve se čini sasvim jednostavnim prirodnim. Nije nas briga što hoćemo činiti ono što  smijemo i što    želimo.

Mi opet ne možemo da dišemo. Vazduh u plućima postaje sve rjeđi. Osjećaj kao da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu.

Ali mi se ne želimo vratiti. Nije nas briga. Tonemo,tonemo, davimo se gubimo svijest.

 

Polako otkopčavam dugme po dugme kože tvoje. Tisuću po tisuću utkanih ljubičica. Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose , sa tvojih usana. Milujem te lagano, ti se opuštaš, ja se gubim u vatri što se u tebi ponovo rađa.

Ni daha više nemamo.

Staklene perle poskakuju, ogrlice nas guše. Polako rukom dolazim do srca , hoću da otklonim još jednu prepreku, da se ušulljam u tvoju dušu.

Kažem ti :

“Mirišeš na djevičanske ljubičice.“

Ti šapućeš :

“ Čuti i voli ma – mili moj, jer te volim.“

Još kažem :

“ Hoću – oprosti .Volim te , jedina moja.“

Poslijednje izgovorene riječi kao da su vraćale um, umirili perle. Novi vali su nenadano jurnuli. Nije više bilo neba,zvijezdica i maglica. Bljeskale su munje i grmili ljuti gromovi u nama.

Sve se povuklo , noć je pripadala nama. Mnogo kasnije bljesak i krik i nekakav ogorman teret pada sa prsiju, opet možemo da dišemo, blizu normale.

Ti se trgneš. Svijest se vratila. Ti se ne osjećaš nelagodno, samo užurbano. Ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me, stišćeš se uz mene, čvrsto ,očajnički. Uskoro će svanuti.

Pepeljuga se mora vratiti domu svome.

Dug mekan, nježan poljubac. Ruka u ruci, one dvije ruke, lijeva i desna. Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja spojena duša. Duša je ljubav naša. Snovi su srca naša. Lijeva i desna ruka su zavjet naš. Zagrljaj je rastanak naš.

Da li si jecala? Nisam siguran . Bila je mrkla noć. A ja sam bio tužan.

Znam – htjedoh reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu. Neka sila me spriječi.

Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.

Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.

Nema ni zlatnog sata , ni djetinjeg glasa da prozbori:

-Od nje je.

Još uvijek mogu osjetiti tu konačnost :

Od nje je.

Da tako je to bilo, te noći u Dubrovniku dvanaest godina poslije.

Nije nam se snilo. Mila moja.

La vita e bella,zar ne.Jedina moja.

Univerzum i nebo sve znaju.

Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj, slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.

Poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:

„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Fatma je bila malo krhka.Mi se nismo dali i još uvijek sanjamo.

„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.

„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se složio ja.

Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.

U vazduhu se osjećala konačnost rastanka.

Od pijeska tri traga vode.

Jedan prema moru.

Valjda sirena.

Drugi prema nebu.

Možda Mali Princ.

Treći nazad u život.

Vjerovatno u ljubav  zaljubljeni blento sa krvavim srcem na košilji.

Maglice se te večeri nisu vratile.

Danica je još neko vrijeme sijala, ali nije otkrivala tajnu koga će takar u ćelenku spucati.

Bilo je rano za sve,osim za snove i ljubav.Zar ne milo,moja.

 

 

 

Mila moja

svaki je Bosanac

Bogumil i pjesnik

ljubav prema Bogu Jedinom

ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao  

na lijepe riječi milost i pravednost upućuje 

 

Bosancu su riječi

kao snovi koje sanja

kao žena koju voli

svaka je riječ ljepša

od one prethodne

pa slijedeća

i tako redom

dok ne poteku

ko potoci

što u  rijeke

 jezera – mora

svoju ljubav prelijevaju

 

iza tih riječi

se skriva

 čednost

i ljubav

i čestitost

mila moja

 

evo ti  malena moja

ti su krhka ruža

ti si izvor moj

ti si moja modra rijeka

koje sanjam

kada kiša lije

i snijeg leprša

i kada te  budan ljubim

ušuškan međ usanama tvojim

 

tvoje su oči

ljubavi moja

sjaj neba koji blista

od čistoće i nevinosti duše tvoje 

ruke su tvoje  lagana krila anđela

što miluju moju dušu

tijelo tvoje me ne dodiruju ja ga ljubim

već treperi i titra

i ja se u njihovim nježnostima  gubim

 

 tvoje su grudi čvrste

jedina moja

 podatne i krhke

 ne znam šta  sa  rukama i usnama svojim

 da tu mladost ne oskrnavim sve se bojim

 

tvoje skute  i đardin

 rajski  bljesak i hlad

 ne smijem ni da diram ili gledam

već samo da sanjam

u noćima tlapnje i bunila

ruke svoje

miluju duge bjelokosne noge tvoje

čak i tada

moram zastati

kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih

blizu  roze centifolije sa hiljadu listova

da slučajno dirnem tu milosnicu

tu čednost

sebi bih ruku odrezao

jer dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost

 naš  život cijeli

 

 i onda ćeš ti meni govoriti

ti si pjesnik mili moj

nisam mila

to ljubav sama priča

i sni

 

 

 

 

Težak je život
vas  umjetnika
reče mi jednom
jedna
prelijepa
a otuđena

ne shvatah
i nećeš
smijala se ona
mazno
do jednom
kad ti muče
ogrni me
bilo čim

dan danas
misleći na nju
ne shvatam ništa
mulac

život mi bi prelijep
a ća ne
Nebo
žene i ljubav
tišinom mojom snili

a onda
koliko juče
javi se ona
ili ono  njeno
otuđeno
bolno nijemo
težak je život
vas nadobudnih

u odbranu dodajem
prelijep je
dok je nestvarne  djetinje dobrote

 

Tebi koja imaš dodir anđela

Tebi koja zvijezde sniješ

Tebi koja sama svitom bola brodiš

Tebi koja vraćaš nadu da anđeli zemljom hode

Tebi po kojoj dan svoju lipotu krasi

Tebi po kojoj noći snene sanjam

Tebi kojoj novi univerzum gradim

 

Tebi vjerna jube

poklanjam onu malu

krvavu i živu grudu

da  tobom diše

želeći ti svu sriću ovig svita