U zakutcima lobanje djeteta moga
nađene na obali potoka bistroga
bosanskoga
što Sani krvavoj teče
u šupljim praznininama očiju njegovih
vidjeh slike i počeh vrištati
Vrištim, jer slike su takve
da ih mogu gledati samo ako jaučem.
Slike su takve
da ih ljudsko oko nikad nije vidjelo.
Slike su takve
da se pitam kakav ih to um može smisliti
Vidim dječicu i žene poderane odjeće
krvavih tijela
obečašćenih
iskasapljenih
preklanih
Vrištim i proklinjem prokletnike
jer vidim djecu kako mrtva hode
ali ne i dječije sjene
Djeca ta ništa ne znaju
hode vrište i plaču
Pa se umire i nešto traže
Mala djeca su to
Njih nema ko da vodi
Znam da su izgubljena
Žene ne vrište
pognutih glava nijeme
krvave skute skupljaju
One su svjesne
svoje su rane odbolovale
I samo sjenu svoju traže
da smiraju vječnom odu
Bogu Milostivom
Dječije sjene su još tužnije
Od onih najtužnijih bez očiju.
Djeca mala hode
Hode i plaču
Traže roditelje svoje
Čak i ne znaju da su mrtva.
Ponekad se skupe
I hoće da se igraju
I samo što počnu
Sjete se roditelja
Il’ vide krv
Na grudima
Na ručicama
Na stomačicima
Na nogicama
I počnu da vrište
I vrište I vrište
I vrište
Pomoć traže
( ja ne znam kome zborim ali vrištim )
o, prokletnici
čujete li vrisak dječiji
proganja li vas bol dječija
vidite li krv dječiju i ljudsku
živu u potocima
na rukama vašim
na potomstvu vašem
što slijeva se do vječnosti
Bože moj oprosti mi na grubosti
Ali moram
zaista moram
Vrištati i kleti i proklinjati prokletnike
zajedno sa djecom ne tako davno ubijenom
na stratištima širom genocidne tvorevine
što se republika srbalja zove
/Korišteni fragmenti iz poeme Bajka srebrena istog autora /
