Autor
Hajro Šabanadžović
Noć milosti i sna
Sanjar
Snovi o ljubavi
A duša boli
Ocean Kapljica Tišina i sni
Sanjao sam da te pitam
šta sada Malena moja
kamo bježiš
kamo kaniš stići
od sudbe se ne bježi
Kada ti srce slome
oni koji te vole
bilo kamo bilo gdje
ne želim prljatii ljubav tvoju
ljubavi moja
A sada i ti znaš
dockan u Oceanu tragova
Tišina i sni oćute
srce što pita a gdje si ti
moja si zauvijek
Autor
Hajro Šabanadžović
Život je lijep
Nada
Ljubavna čarolija
Zvijezdice u violetnom beskraju
A
u mirisu maslina
život je
sloboda
e
pustinja ledena
u beznađu beskraja
bez tebe
i
pruži mi ruku
još malo
neka me
tu
s tobom
zemaljski raj
da plodim
jer
istina je
škura
viruj mi
o
amo jednon
se ljubi
ali ipak,,,,,
zaboravi
živi
istinski živi
i voli me
jer
kopneći
dugo si čekala
a puten drače i brnistre
očiju zatvorenih
rukama pruženih
išla si meni
stađunima gladnim
eonima prije
sa hridi beznađa
vraćala me sebi
noćas mi mremo
rukom u ruci
tilom uz tilo
oči u oči
u muzici dodira
dok
valovi se pjene
trajemo
zauvik
u šapatu zvizda
istina je sveta
Klupa u parku
ispod trešnjog stabla
čovjek nijemo sjedi
Odakle on ovdje
trešnje su već odavno pobrane
rose usahle
Na krju staze
jedna mila žena plače
zbog prohujalih behara
Poslije godina sam osjetio život.
Punim torzom sam prdisao
a nisam mogao da dišem.
Ljepota zanos ushićenje.
Milina u punoći tebe
Moja jedina Ljube
Dvoje se nađu
Pa se poslije ne nađu.
Nije bitno zašto se poslije nisu našli.
Tragedija , smrt,odlazak, nesporazum…
Stvarnost je da više nisu zajedno.
To može boljeti.
Veoma i jako dugo.
Ti ja smo se našli.
Ja sam te malo bolje našao.
Ti se onda poslije nisi našla.
Ja tu ništa ne mogu
Poštujem to.
I ne kunem nikoga
Svako ima pravo izbora.
I da boluje .
Stađun za stađunom boli nas
živa nevinost zakovrnutih očiju
pogleda tužnog put beharli neba
bekani preklanog grla bleje
potoci krvi gradom
crvenim bujicama klize
vjerski objed je na stranu položen
siti oholo grad krvlju boje
nesreću priziva pomor janjadi
želja je Neba gladnoga nahraniti
nije dobro javno krv puštati
već tajno milostinju dijeliti
Bojim se da ne ostane neispričana
poslijednja stranica moje ljubavi.
Platonska ljubav.
Nekad jedina moguća,
Ništa manje savršena od prave.
Neki kažu najuzvišenija ljubav.
Bezuslovna.
Satkana od davanja.
Ne slažem se.
Jeste sve je u davanju.
Ali…
Čovjek vremenom postaje tužan..
Živo je biće.
Dodira i nježnosti željno.
Ljubav koja se u duši rodi
a srce je prenese
mora biti prava.
Treba je hraniti.
Žena i muškarac.
Savršenstvo božijeg stvaranja.
I platonska i tjelesna ljubav
su Božije milsoti
savim normalne
jedino prihvatljive.
Ljubavi moje niko ne može oduzeti
Čak ni ono vrijeme koje će doći
Sve idu sa mnom
Sve osim jedne će mene čekati
A ja ću tebe čekati mila
Ako zaslužimem da odim na mjesto
Kojim ćeš ti biti blagoslovljena
i milošću Božijom pomilovana
sigurno oditi
Kada dođe tvoje vrijeme.
Strah me da ti pricam
A strah me i da necu dugo ćutke
Podnijeti teret koji mi tone dužom
Rijecima krijem vlastite misli.
Kako reći sta mi je
I ništa više.
Pokušah da ti pružim ruku.
Ti ćutaše.
Ali imah strpljenja djetinje
I ti mi u suzama dođe
da rane vidam
ljubavlju svojom
iskrneom
mislim
sutra cu biti drugacija
nego juče
danas sam sretniji
jedan dan se bliži kraju
ali vreme je tu
bice i dana i noci
za tebe i mene
a onda neće biti nas
ostavićemo naša svitanja i sutone
nekim drugim ljubavnicama
zaljubljenim u nebo i cvijeće