Zastor pada između ljubavnih ratišta
nenadano poput zavjese pozorišta
Kada se majstor kulisa spotakne o uže pogrešno
akteri,publika, majstor svi zanijeme prestrašeno
Predstava se prekida,aplauz molim živjela predstava
N-ti put ljubav napušta scenu poražena bez predstave
egzistencija nije bitna sve je u srcu
suština muzike je ljubav a je žena život
Uprkos općim nadanjima
i na uštrb kalendara
još uvijek učim
ali zasigurno znam
što srce zarobi
nikad i nikud iz njega ne odlazi
osim toga naravski
mnijem sasvim logički
koliko god emocionalno
hud i blesav čojk bio
iskustvena racionalnost zbori
nije luda po zvizdanu klapit
na kraj svijeta
kad joj poručeno
bolje saćekati hladovinu
mlađahnog srebrenog mjeseca
a u tisuće boja ludorije sprema .
Ipak dođi smjernosti
ha uzmogneš
i čuvaj se
paklenih vrućina
Kad ptice odlete na jug
miris kestena najavi jesen
Meme će ložiti peć na ugalj staru
na njemu će grijati uspomen
Kad snjegovi zapadnu bijeli
ispod trešnjinog stabla
Seja će gorko zaplakati
nema kome da hodi
Kad mirisi lipa najave sunce
prkosno stojeći na vjetru srebreničkom
mame i seja tražiće u prtinama krvi
velove sanja umotane plamenima ljubavi.
Vremena da se vrću
bedastoća
nikad se ne vrnu
i dobro je to
sve što prođe
moralo je da odi
svojim putima
prošlost je samo sjena
koja raduje i boli
ovo sičušno sada
tek jedna misao
u srcu što se veze
budućnost je neizvjesna
željena od sna
rizikuj
živi svaki tren
život je lijep
privlače me tvoje misli
a dolaziš ti
pruži mi ruke
prihvati me
tiho
bez riječi
pođi sa mnom
dozvoli mi
da te zavodim
polako
mamim
i nudim ti beskonačni
ples u Oceanu
plimu sanjaj
kao topli vjetar južni
rasti u njemu
luduj mnome
takvog me sanjaj
potom me zavoli
oslobodi me
da bi me zavela
kao bezazleno siroče
tada ćemo voditi ljubav
opit ću te onim što osjetiš
dodirima tvojim
poljupcima boje trešnje
pokrivati damarima
mirisia vrelih
zaplivajmo ljubavi jedina
na svilnoj postelji
i dušeku svilenom
tkanom
od kristalnih snova tvojih
Ocean može čekati
sa mnom naučićeš
plivati
Sve moje noći su saten
u kojim
na grudima tvojim
sneno molim
da se ne probudim
ušuškavam tebe
ljubavi moja
koja snivaš
ocean si
šapućeš
uroni mili
Autor
Hajro Šabanadžović
Nebeska čarolija
Srce krjkog proljeća
Usnula Ljubav
Plavetna iluzuija
Kada odru odiš
shvatićeš
dukati nemaju sjaj
ni moć
usnulu ljubav vratiti
Kad vakat udari žig
tabut tahti
vremena se nema
ni kajanja
a živio si neistinito
Kada se odrekneš ljubavi
pomisli
blizance nerođene
nećeš milovati
lice žene voljene radovati
Kada ti dušu grešnu
pomiluje sanak vječni
moli se grešniče
mnogo se moli
Stvoritelju
Dodirnu vas tako
ti neki anđeli
mekih krila
pomiluju
i moraju oditi
drugima radost dati
mnogo je bolnih
anđela sve manje
radujte se dodirima
zauvik ostaju
jubavi mojoj
ženi sa suncem u očima
poklanjam
životna radovanja
nježni plamen ljubavi
i još nježnije
snove
na otoku sreće
jednom zamišljen sjeđah
ništa neobično
čovjek je od misli sazdan
ali bjeh na ivici ponora
iza rajske doline
ispred vatra rasplamsana
između ti i đardini tvoji
krasoto moja
zoveš me
ako ti krenem
ne mogu dostići
doline vječnih rijeka
lebdiš mila u plaveti
zazivaš me
jedini dođi mi
trebam te
moliš dođi mi mili
ako ti krenam
vatrom
će me sjajiti
jecaj me zove
dođi mi ljubavi
šta mogu zakoračih
a se probudimo ljubavi
vlažni od poniranja