bojim se tebi
krhka si mila
a mirisna
kao djevičanska ljubičica
u zoru poslije talasnja
kada orošena kristalima ljubavi
opijaš
hude
neuke
a šta sa tobom
bušnog srca
pruži mi ruku
bez straha
vidim led si probila
ali bolna u praštanju
britki pijuk kao kamu držiš
ručicom djetinjom
visoko u zraku
da li led da potopiš
ili mene da sasječeš
ako zaboravim
da te za ruku držim
Prosuo se Maj
po tvojoj kosi
ne znam šta to blješti
sunce ili ti
uzbibale se trešnje
na tvojim usnama
ne znam šta je slađe
tvoja mladost ili ti
zatitrao ljubičati mjesec
u tvojim očima
ne znam šta me miluje
bol kalendara ili ti
zaplivala milostiva sudbina
u tvojim njedrima
ne znam ko se zaljubio
jeseni moje ili ti
od svega što mi dolazi
spolja šapatom
nepripremnjen i ogoljen
samo nježnost snove hoću
biću tu
i kad nikoga ne bude
na kiši i tuči
da branim centifoliju tvoju
dok cvjeta
a nepismen nadom
ja te srcem blagim čekam
da mi je darivaš
kad branjem zamiriše
Prolazi vrijeme
uvijek se zaklinješ
tamo jednoj djevočici
/a najviše samom sebi/
koju ćeš ponovo sresti
avaj i možda
Neću biti leptir lepršavi
tjeran nejasnim nagonim
što pogubno usne peku
od gorkih cjelova
zbog kojih sebe manje voliš
zato nikad se ne kuni
duša vene mnogo boli
manje laži ima
i sviđa se svima
vrijeme ne staje
uvijek se zaklinješ
dobro znanoj djevojčici
/a najviše samom sebi/
koju ćeš ponovo sresti
avaj i pusti snovi
Bićer lepršavi leptir
tjeran ljubavlju jasnom
dodirujući mirisnu ružu
poljupcima od kojih srce lupa
a tijelo i diša čiste
zbog čega sebe voliš
zato nikad se ne kuni
duša vene mnogo boli
manje laži ima
i sviđa se svima
vrijeme ističe
prestaješ da se zaklninješ
djevojčici ljubavi jedinoj
/ a najviše samom sebi /
koji sreo si pije neki dan
onog ponovljenog avgustovskog dana
noseći toplinu sanja
dok sunce je bilo okupano
mirisima nadolazećeg proljeća
koje mi reče
probudi se prinče moj
ja sam tu
zato nikad se ne kuni
duša vene mnogo boli
tome ni snovi ne šljive
zakletve su proklete njive
vrijeme je odavno stalo
sada se ne zaklinješ nikom
/a ponajmanje samom sebi/
ni ljepoti koju voliš
ljubav sama po sebi je zakletva
čisti od grijeha samoće i tuge
predaješ se bez iluzije
u zagrljaj proljetne duge
ljubav je san koji se budan sniva
zato nikad se ne kuni
duša vene mnogo boli
izgubiš mnogo riječi i dana
i ništa nemaš osim sanja
ta tako je to bilo
ljeta Gospodnjeg
davne šezdeset i osme
bio je to svijet
stvoren radi cvijeća i nas
bilo je to vrijeme snova i ruža
kad zaklinjati se bilo je smiješno
jer male i velike radosti
koje se ganjaju i jure
bile su testament ljubavi.
i zato se nikad ne kuni
duša vene mnogo boli
prestaneš vjerovati sam sebi
znaš ona nikad neće doći tebi
Svako veče nedostaju mi
fotografije nježnosti tvoje
kada mazna frka si ti
mnome plesala tango sanja
u kostimu nježno roze boje
prije ustreptalog spavanja
Mila a prelijepa dama
uplašena i sasvim sama
nenadano sa bolom ode
oči težak grijeh bode
u srcu ječi praznina
zapisana od davnina
djevo znaš nedostaješ mi ti
nikako danu ne dozvoli
da taj prelijepi fotos biti
svojim pogledima zaboli
bio bi tužan damar moj
a je veliki grijeh tvoj
Adađo
kao stanje uma
kao bljesak duše
kopni
kao sjenka
a gubi sjaj nevinosti
postaje običnost
Adađo
kao stanje srca
kao bljesak duše
kopni
kao krhka ruža
a gubi miris čednosti
postaje svakodnevnica
Adađo
kao stanje srca
kao stanje duše
Ljubavi , oprosti mi
ja sam samo sanjar
ljubavnik poetske duše
Maksumče bol u koroti rosi
opraštati sa običnošću nije sviko
Nebo je plavetno i beskrajno
noć je umilna i sveobuhvatna
sunce je sjajno i nasilno
mjesec je blještav i čaroban
zviježđe je ljepotno i zavodljivo
oni se smjenjuju
vremešni su
samo Ja Jesam
iskon
svakog dana
iznova i iznova
osvaja moju dušu
Njemu pripada
O kakav srebreni mjesec
o kakvi nježni snovi
o kakvo plavetno more.
Mjesec ne mogu dostići
snova imam da zvijezde ogrnem
more je sićušno
ocean univerzuma ti želim pokloniti
i onda se pitaš odakle tugu
strahić mali međ’ usnama mojim
slutiš
dvije riječi nedostajuće
jerohinska truba
umu su mome
Ruža života moga
u vinogradima jorgovane brala
visove srca svoga
jesenje cvijeće meni poklanjala.
zima je nenadano došla
sunčanim valima nošena
centofilija je moja otišla
mrakom večeri pokošena
vulkani bjehu u nama
nestalo je proljeće ono
moja je mila sada sama
i ono vrelo ljeto sretno
sunce naše tiho more miluje
potok nad oblacima samuje
ranjeni đardin bol tuguje
umrlo je milo dijete moje
bjelina je nad ružama
moje ljubavi umiru
praznina je u sjenama
svake nade zamiru
ne mogu više ni plakati
sve mile jubavi mene lagano satiru
ne mogu više ni sanjati
grlice malene jedna za drugom umiru
Sunce i more
Noć kada se ljubav vodila
Plavet i tanka bijela linija
Noć Milosti i sna
Jednom je krenulo naopako
kiša je padala čitav dan
a mislio ići na plažu
s ljepotom tvojom
Kada je kiša prestala
tebi se štikla slomila
meni je feršlus pukao
drugih pantala nisam imao
Kada je štikla puknula
ti si ogrebala koljeno
reče mi popravi namah to
ja uzeh koljeno da ljubim
Ti si se nestašno smijala
ne koljeno štiklu uredi
glupko mili od stupidarija
Ja te nisam shvatao
umjesto koljena ogrebana
tebe sam greškom sredio
ti se nisi nimalo srdila
feršlus je svu noć čamio